Ekologija je nauka koja proučava međusobne odnose živih bića i životne sredine, ili tačnije - to je nauka koja izučava odnose živih bića prema sredini u kojoj žive, odnos sredine prema živim bićima i međusobni odnos živih bića u određenoj sredini. Ova nauka je utemeljena tek u 20. veku.
Naglo pogoršanje stanja prirode, sve veći broj zagađujućih materija koje se raznose atmosferom, tlom i vodenim površinama usled enormnog razvoja industrije i saobraćaja motornim vozilima, uz neštedljivo korišćenje fosilnih goriva uglja, nafte i zemnog gasa, dovodi čovečanstvo, pa i ovu nauku, pred velike probleme hoda kroz budućnost. Porast svetskog stanovništva do granica mogućeg opstanka, uz istovremeno smanjenje klasičnih izvora energije i ograničenih zaliha hrane zahtevaju ozbiljno preispitivanje čovekovih želja i mogućnosti da skladno živi na Zemlji i sa njenom prirodom koja se sve više uništava ljudskim aktivnostima. Izmene globalne klime, sve veći porast ugljendioksida u atmosferi usled njegove velike produkcije u industriji, ali i smanjenjem zaštitnog šumskog Zemljinog pojasa, planetarni efekti "staklene bašte", smanjenje ozonskog omotača koji zaustavlja škodljivo ultraljubičasto zračenje, uz istovremeni porast radioaktivnog zračenja usled sve većeg korišćenja nuklearnih sirovina za dobijanje neophodne energije i upotrebe i gomilanja atomskog naoružanja, kazuju da se čovečanstvo nalazi na tački velike prekretnice: ili će nastaviti dosadašnjim putem koji ga vodi u samoubilaštvo, ili će svoje aktivnosti i svoj život prilagoditi mogućnostima planete.
Jedna od najbitnijih i najraširenijih poruka ekologa je "misliti globalno a delovati lokalno". To znači da nije dovoljno znati šta čoveku preti, već je neophodno znati i kako se od tih pretnji sačuvati, pa i kako ih preduprediti da se kao pretnje i ne pojavljuju.
Pojam ekologija dolazi od grčkih reči oikos, što znači stanište ili dom, i logos što znači nauka. Utemeljivač ekologije je Čarls Darvin, koji je u svom delu "Poreklo vrsta" 1859. god. obradio mnoge pojedinosti iz oblasti ekologije, počev od adaptacije i prirodnog odabira do borbe za opstanak, ne upotrebljavajući i ne definišući sam pojam ekologije. Prvi put je reč ekologija pomenuo naučnik i biolog Ernest Hekel 1868. godine u svom delu "Prirodna istorija stvaranja". Ernest Hekel piše: "Pod ekologijom podrazumevamo zbir znanja koja se odnose na ekonomiku prirode: izučavanje sveukupnosti uzajamnog odnosa živog sveta sa sredinom koja ga okružuje, i to, kako organsko tako i neorgansko, a pre svega prijateljskih i neprijateljskih odnosa sa životinjama i rastinjem sa kojima direktno ili indirektno stupa u kontakt. Jednom rečju: ekologija je izučavanje svih složenih uzajamnih odnosa, koje Darvin naziva uslovima i bespoštednom borbom za opstanak."

Grane ekologije
Ekologija je potekla iz biologije, ali danas predstavlja samostalnu naučnu disciplinu. Mnoge njene postavke, u okviru humane ekologije, u saglasnosti su i sa higijenskim načinom života, odnosno sa medicinskim gledanjem na životnu sredinu. Osim biologa ekološkim problemima se bave i druge struke, kao što su: lekari, arhitekti, agronomi, ekonomisti, inženjeri različitih struka, hemičari, fizičari i drugi.
Razlikuje se nekoliko ekoloških disciplina:
Humana ekologija - kao najbitnija za čoveka, izučava odnose čoveka i životne sredine.
Autekologija - izučava odnose pojedinih organizama (biljnih i životinjskih) i spoljne sredine.
Idioekologija - izučava ekologiju pojedinih vrsta biljnog ili životinjskog sveta.
Demekologija - izučava odnose u određenoj populaciji.
Fitoekologija - izučava odnose biljnog sveta prema sredini.
Zooekologija - proučava životinjske vrste i njihov odnos prema sredini.
Socijalna ekologija - izučava odnos društva prema prirodi i obrnuto.
Neki stručnjaci dele ekologiju i prema stupnju organizacije organizama koje proučava, pa govore o analitičkoj i sintetičkoj ekologiji:
Analitička ekologija - ekologija koja se bavi izučavanjem ekologije individualnih organizama ( autekologija ) ili vrsta ( idioekologija ).
Sintetička ekologija - ekologija koja izučava više stupnjeve organizacije, kao što su populacije ( demekologija ), životne zajednice ( biocenologija ) ili ekosisteme ( ekosistemologija ).
Ekologija se može podeliti i na opštu ( teorijsku ) i primenjenu ( praktičnu ) ekologiju. Postoje, u novije vreme, pokušaji da se formiraju i druge ekologije, kao što su : urbana ekologija, ruralna ekologija, ekologija kulture, ekologija zračenja itd.
Pojmovi ekologije
U ekologiji se često koriste pojmovi kao što su: biosfera, životna sredina i ekosistem.
Biosfera
Biosfera je prostor Zemlje u kojem žive živa bića (biljke,životinje i čovek).Ona predstavlje jedinstven i celovit sistem planete. U biosferu spadaju:atmosfera (deo biosfere u kojem još uvek možemo naći neke oblike mikroorganizama), litosfera (rastresit ili kamenit deo Zemljine površine) i hidrosfera (podrazumeva vodene površine na Zemlji).
Životna sredina
Životna sredina ili ekosfera je prostor u kome živa bića žive i deluju. Ponekad se koriste i termini prirodna,spoljašnja ili čovekova sredina. Smatra se da oni nisu adekvatni termini ekosfere. Prirodna sredina ne mora biti i sredina za svaku pojedinačnu živu jedinku. Spoljašnja sredina takođe nije isto pogodna za sva živa bića. Čovekova sredina kao termin može odgovarati čoveku kao živom biću, ali ne odgovara svim drugim živim bićima, i biljkama i životinjama. Zato je termin životna sredina usvojen kao najpogodniji, jer se on može odnositi na svaku vrstu pojedinačno.
Čovekova životna sredina, čovekova ekosfera, sastoji se od:
a) dela biosfere (prirode)
b) dela tehnosfere (ljudske materijalne vrednosti)
U tehnosferu ubrajamo: ljudska naselja, urbanu infrastrukturu i potrebne čovekove predmete.
Ekosistem
Ekosistem je ograničen deo biosfere, koji je sastavljen od određene sredine (biotopa) i određene biocenoze (živih organizama) i označava viši stupanj integracije živog sveta u odnosu na populaciju i biocenozu. Biotop je u stvari stanište i označava prostornu jedinicu sa istim ili sličnim faktorima klime i tla. Biocenoza je skup živih bića na jednom staništu. Biotop i biocenoza su čvrsto povezani i deluju jedno na drugo. Stabilnost ekosistema zavisi od ravnoteže biocenoze i biotopa.