Podsećanje na žrtve iz 1944.
Naš grad se 9. novembra prisećao senćanskih žrtava svireposti počinjenih prema vojvođanskim Mađarima u 1944. Učesnici manifestacije su nakon zaupokojne mise održane u kapeli Svetog Ištvana otišli do zgrade negdašnjeg hotela „Amerika”, pošto je, naime, to mesto u vreme zverstava iz 1944. služilo kao mučionica. Učesnici komemoracije su nakon toga sa upaljenim svećama u rukama otišli do spomen-obeležja na obali Tise, gde je zavičajni istoričar Laslo Tari podsetio na žalosna zbivanja, evocirajući sećanje na žrtve. U nastavku manifestacije ponajpre je svečanu besedu održala predsednica opštine Aniko Širkova, u kojoj je skrenula pažnju na važnost sećanja, a potom je predsednik skupštine opštine Laslo Rac Sabo podsetio na žrtve, osvrnuvši se i na pojedine momente Zakona o restituciji. Nakon što su učenici senćanske gimnazije Angela Berze i Robert Muči pročitali imena žrtava, vence su na spomen-obeležje položili predstavnici samouprave i političkih udruženja. U ime samouprave to su učinili Aniko Širkova i Laslo Rac Sabo, u ime Mađarskog nacionalnog saveta dr Ferenc Žoldoš, u ime Građanskog saveza Mađara Aniko Deme i Eva Mikloš, u ime Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara Jožef Berze i Janoš Zamborski, a u ime Saveza vojvođanskih Mađara cveće pijeteta položili su pak Čongor Lerinc i Marta Gion. Na kraju komemoracije Aniko Širkova i Laslo Rac Sabo seli su u čamac i u znak sećanja na obali Tise pobijene Senćane posred Tise položili venac samouprave. Kao što je poznato, u mesecima nakon promene sistema i u Senti su izvršene krvave osvete nad mađarskim stanovništvom, te je bez sudskog postupka i presude života lišeno gotovo stotinu osoba. „Moguće je da nisu svi bili potpuno nevini, ali to putem procesa nije potvrđeno. Dočim je osnovno pravno pravilo da sve dotle dok krivica nije dokazana osumnjičenog treba smatrati nevinim. Ovde nije potvrđena krivica ni jednog osumnjičenog, a ako je po koji i imao krivice ta niukoliko nije bila tolika da bi se zbog nje mogla izreći smrtna kazna. Egzekucije su, dakle, bile ordinarna ubistva, a oni koji su ih pretrpeli mogu se smatrati žrtvama. Cilj je, mimo haračenja, bio zastrašivanje mađarskog stanovništva, što je u punoj meri i uspelo...” – može se pročitati pored ostalog u delu Janoša Slobode Zbilo se u Senti ’44 koje se bavi ovom temom, a koje je ugledalo svetlost dana u podvorbi Mađarskog kulturnog društva Jugoslavije.
Pitam se da li će izaći i knjiga Zbilo se u Senti '41? I da li će Širkova i Resika i onda žaliti za nevinim žrtvama i to ne gotovo stotinu nego, kako neki izvori kažu - 428.
