Ta šta kažete, Herr
von Donnersmarck? „
Samo umetnik može ljudima da vrati osećaj slobode.” Opet taj Vaš tipični nemački ekspresionizam iz davnih dvadesetih godina prohujaloga veka... Jedino što je Murnau onomad za manje od
tri sata bio u stanju da kaže to isto što i Vi. I to mnogo suptilinije, bez oslanjanja na
zloupotrebu klavira i pepeljare... A istini za volju Pjero Manconi je još 1961. bio umetnički hrabriji od tog Vašeg profesora van Vertena i njegovog
okačenog paradajza kao paradigme kreativne umetničke slobode, koju većina edukovanijih poklonika Umetnosti teško može da proguta. Gospodin Manconi je bar onako otvoreno radikalno kenjao u konzervu ne bi li ubedio svet u nužnost redefinisanja smisla Umetnosti. Naravno, prokleta inseparabilna racionalnost ljudskog bića i nadalje podsvesno sugeriše da je Umetničko Govno, makar i transponovano, u suštini i nadalje samo govno, a ne Faberžeovo jajce. No takvi retro-kreativni izleti poput Vašeg su dopustivi u vremenima u kojima, generalno, manjka umetničkog dara za
opserviranje neopaženog, a koji bi transponovanjem te vazda skučene egzistencijalne realnosti obezbedio prostor za ma i ograničenu personalnu slobodu duha.
I nije da takvih tema nema, gospodine Donersmark! Vaša matična domovina i njena prebogata istorija, na primer, pružaju uistinu obilje adekvatnih tema. Vi se njih, avaj, niste latili, ali vaša ostrvska koleginica po kameri gđa
Ama Asante jeste, praveći neočekivano inovativni film
„Gde se ruke dodiruju” koji - u krajnjoj instanci - više govri o limitima kreativne slobode danas negoli Vaše trosatno putovanje po već viđenim artističkim predelima jučerašnjice. Na nož današnjeg, politički ultrakorektnog, samo na rečima permisivnog, kulturnog establišmenta dočekana semi-klasična romantična ratna drama, gotovo standardna priča o iskrenoj ljubavi dvoje mladih u društvenoj sredini koja dotičnu ljubav ne odobrava, pretvorila se u društvenu vivisekciju savremenog kulturnog prosedea. Zaista, doći na ideju o prikazivanju lične ljubavne priče jedne crne tinejdžerke afro-nemačkog porekla i državljanstva (otac Senegalac, majka Nemica!) i mladog, gorljivog belog arijevskog pripadnika Hitlerove omladine čiji je otac pride i prominentni SS oficir, dovodi uzuse današnje kvaziuviđavne permisivnosti do granice pucanja!

Znate, videti danas, nakon dugog niza standardizovanih sineastičkih naklapanja na večno dosadne teme, jedan film koji po prvi put hrabro obrađuje jednu do sada apsolutno neopserviranu istorijsku temu (Nemački Crnci u II svetskom ratu), uz istinski unikatnu vizuru koja naprosto gura prst u oko prosvećenom kvazihumanitarnom liberalnom establišmentu, predstavlja - ako ništa drugo - a ono istinski nesvakidašnji ugođaj.
Rediteljska vizura o crnoj devojci koja grli belog mladića sa svastikom na rukavu košulje predstavlja naprosto oličenje nesvakidašnje i inovativne filmske hrabrosti, koja će, premda opterećena objektivno postojećim manjkavostima u narativnom prosedeu, garantovano staviti na iskušenje mnogu gledalačku dušu.

Ako ništa drugo, baš zbog toga ovaj film vredi i pogledati.
