Opera u Sidneju ili Metafore i kodovi istinske ModerneLjudi uvek posmatraju građevine poredeći ih sa drugima, ili sa nekim sličnim objektima – ukratko, poštovane dame i gospodo, posmatraju ih kao metafore. I što je jedna građevina neuobičajenija, tim će je više ljudi metaforički porediti sa onim što je njima poznato. Jedini ozbiljni problem u interpretiranju jedne metafore nastaje onda kada je delo toliko polivalentno da nadrasta uobičajene interpretativne klišee. U tim relativno retkim, ali ipak postojećim slučajevima, nastaju unikalna, višeznačna dela, koja uravnotežuju konfliktne kodove percepcije i interpretacije moderne arhitekture, čiji je datum oficijelne smrti prethodio iskupljeničkoj pojavi zgrade koja je uzdigla modernu na pijedestal dostojanstva.
Jer Moderna je u arhitekturi zvanično i kompletno izdahnula bez prava na oproštaj pod udarima nemilosrdnih kritika renomiranih akademskih kritičara poput gospođe
Džejn Džejkobs, na dan 15. jula 1972. godine u 15.32 h, kada su ozloglašene modernističke zgrade
Pruitt-Igo-a u Sent Luisu doživele konačan pad pod udarom dinamita. Uprkos činjenici da su bile projektovane na najprogresivnijim idealima CIAM-a i dobile nagradu Američkog instituta arhitekata 1951. Činjenica da je samo godinu dana docnije dovršena zgrada Sidnejske opere otkrila svu veličinu Moderne ukazuje, međutim, na još jednu neophodnu, a počesto prenebregnutu stavku svake arhitekture, pa tako i Modernizma – potrebe za postojanjem imaginacije, snova, sklonosti ka ekspresivnom i prilične doze tvrdoglavosti kod arhitekte koji delo projektuje.
Dobrom arhitekti je, naime, često najneophodnija upravo tvrdoglavost, po mogućstvu spojena sa izuzetnom sposobnošću ubeđivanja drugih – jer, nije dovoljno imati samo lepe, pa čak i dobre zamisli, već je potrebno isto tako, ako ne možda još i više, u njima i istrajati i ostvariti ih uprkos stalnom, neumitnom i istinski iscrpljujućem procesu društvenog prilagođavanja kojem je podvrgnut svaki projekat i svako umetničko delo.
Zgrada sidnejske Opere – istinsko remek-delo moderne arhitektureAko je, na nesreću, zamisao umetnika još i nova i na prvi pogled teško ostvariva, gotovo na granici objektivno postojećih tehničkih mogućnosti, nije teško zamisliti kroz kakav odijum on i njegovo delo moraju da prođu. Da bi se suočio sa njim i nadvladao ga on mora biti ili nepopravljivi sanjar, ili bezmerno uveren u ispravnost svoje zamisli. Mora posedovati umeće neotklonjivog istrajavanja. A to je, na sreću čovečanstva, bio slučaj sa Dancem
Jernom Utsonom, najbriljantnijim studentom takvih velikana arhitekture kao što su
Alvar Alto i
Gunar Asplund, nadahnutim post-diplomcem koji se usavršavao kod vrhunskih stvaralaca savremene arhitekture poput
Le Korbizjea,
Frenklina Lojda Rajta i
Ludviga Mijesa van de Roea. Čoveka koji je pročitavši u štampi javni konkurs za izgradnju zgrade opere u Sidneju, ne časeći ni časa otišao na lice mesta, razgledao položaj i projektovao zgradu koja je imala i svojih mana, ali koja je svojom unikalnom smelošću vizije oduševila žiri i pobedila.
Utson nije znao da je konkursnom pobedom iz 1957. otpočeo agonalnu borbu koja će potrajati bezmalo dve decenije i biti ispunjena burnim događanjima, naglim preokretima, žučnim raspravama, saopštenjima, svađama, pomirenjima, odlascima i vraćanjima, a sve zarad gradnje dela koje je postalo arhitektonski simbol Australije i izazov tehničkim mogućnostima arhitektonske izvedbe.
Sve je počelo sredinom pedesetih godina, gotovo slučajno i nadasve nevino. Tadašnji laburistički ministar australijske pokrajine Novi Južni Vels, čiji je glavni grad Sidnej,
Džon Džozef Kahil, čovek širokih pogleda i velike lične kulture, koji je imao za ličnog prijatelja
Judžina Gosensa, direktora Sidnejskog simfonijskog orkestra – slavnog ansambla koji nije imao adekvatnu zgradu. Gosensove žalopojke uticale su na
Kahila, koji je uplivisao na vladu, te je ona raspisala konkurs za idejni projekat zgrade sa dve sale kapaciteta 3000 – 3500 mesta i 1100 mesta, koje bi omogućile izvedbu svih muzičkih dela, pozorišnu salu sa 750 mesta i eksperimentalni tatar sa 400 mesta, kao i bisokop sa 750 mesta – kulturni kompleks za više od 6000 ljudi! Nagrada je bila 11 500 američkih dolara i pravo na izvođenje radova, što je vredelo mnogo više.
Nakon što je žiri pregledao 233 projekta pristiglih iz svih krajeva sveta, odlučio se, na nagovor
Era Saarinena, za
Utsonovo rešenje. Svoj izbor je žiri obrazložio time da se temelji zgrade skladno uklapaju u celinu uskog stenovitog rta Benelong u gradskoj luci, da je unutrašnji raspored srećno rešen i vizuelno nadopunjen pokrićem neestetskog i asimetričnog oblika pozornice i gledališta harmoničnom i atraktivnom krovnom konstrukcijom, da je ostvareno jedinstvo arhitektonskog izraza – posebno odnosa krovne konstrukcije iznad pozornice i ostalog dela zgrade, kao i ekonomičnost gradnje.
Pokazaće se da je peta tačka bila jedna od najvećih zabluda u istoriji arhitekture.
No prethodne tačke bile su neoborive. Zaista, lokalitet nove Opere je bio izuzetno privlačan – malo, stenovito poluostrvo usred luke, koje je međutim, nametalo i velike probleme. Raspoloživ prostor bio je proračunat do u centimetar, te je jedan deo zgrade usled nedovoljnih dimenzija lokaliteta morao biti izgrađen nad vodom. Osim toga, građevina je po konkursnom uslovu trebala da bude uočljiva odasvud, pa i iz vazduha. To je već u samom početku isključivalo rešenje tradicionalnog tipa. U svim pozorištima se parteru, širokom i niskom prostoru namenjenom gledaocima, mora prilagoditi pozornica. Pošto se na njoj moraju smestiti dekor i tehnika, pozornica, silom prilika, biva sužena i veoma visoka. Otuda i neestetski, disproporcionalni izgled pozorišne zglade sa arhitektonskog stanovišta. Pomenuti nedostatak se obično ne primećuje sa spoljne strane jer je parter zaklonjen pročeljem zgrade, a nesrazmerno veliki prostor za tehniku ostaje u unutrašnjosti prikriven okolnim zgradama. U Sidneju baš to nije bilo izvodljivo, budući da se ogromna „kutija” pozornice videla sa svih strana, pošto je morala da bude smeštena u sredini građevine.
Vertikalni presek „jedara” koja prekrivaju teatar – harmonična konstrukcija koja natkriljuje neestetske i asimetrične oblike pozorniceUtsonov projekat je bio sjajan i rešavao je savršeno ovaj objektivni problem. Osnova zgrade trebalo je da predstavlja jedinstven blok u kojem bi bile smeštene sve pomoćne i službene prostorije, zapravo onaj nereprezentativni deo celine. Iznad te niske i široke osnove zamišljena su „jedra” u obliku trouglova koji se u parovima oslanjaju jedni na druge. „Jedra” se uzdižu jedno iza drugog, obrazujući iznad poluostrva fantastičnu džinovsku lepezu, tačnije dve – iznad veće i manje sale. Centralna i najveća od ovih struktura sa lakoćom bi prekrila visoku pozornicu čiji bi prostor, baš kao i prostor gledališta, bili rešeni bez upadljivog i disproporcionalnog visinskog prelaza i bez funkcionalnih kompromisa. Elegantno i besprekorno rešenje, jednostavno u biti, a raskošno u krajnjem izgledu.
Nesvakidašnjošću svog izgleda i naoko nepremostivim tehničkim teškoćama projekat je odmah izazvao čitavu bujicu komentara, mišljenja, sudova, polemika, primedbi, suprotstavljanja, ispravki, demantija i optužbi, uključujući i inventivno maliciozne izlive jetkog metaforičnog kriticizma. Obilje metaforičkih odgovora u javnosti varirao je od krila ptice u letu, preko belih morskih školjki, belih jedara koja brode po sidnejskoj luci, do kornjača koje vode ljubav, seobraćajne nesreće bez preživelih, ili pak riba koje proždiru jedna drugu i skupa časnih sestara u kapuljačama. No ingeniozna tehnološka podloga građevine koja je predstavljala inženjerski artizam po sebi opažen je tek od strane malobrojnih stručnjaka.
Inventivna i jetka malicioznost stručne kritike – karikatura Utsonovog dela koju su osmislili i publikovali u dnevnoj štampi studenti arhitekturePrvobitni projekat nije posedovao geometrijsku i izražajnu jednostavnost dela koje je prigotovljeno posle višegodišnjih radova i izmena. Osobito je teško bilo izvesti „jedra” onako kako su bila zamišljena. Kada se nakon pobede na konkursu
Utson obratio inženjeru
Oveu Arupu sa molbom da mu izradi tehnički proračun svodova, ovaj mu je odgovorio da zahteva od njega matematičku nemogućnost – oblik veoma tankih a napregnutih betonskih obloga „jedara” nije se mogao podvesti ni pod jedan matematički obrazac jer je bio veoma slobodno zamišljen! Bilo je, donekle, istine u rečima kritičara da projekat predstavlja fantazmagoriju, a ne realno izvedivi objekat. Izgledalo je da je arhitekta isuviše iskoračio ispred tehnoloških mogućnosti svoga vremena.
I upravo je tu došla do izražaja stvarna vrednost sanjara. Suočen s problemom da da preciznu geometrijsku definiciju „jedara”, a da istovremeno ne izneveri prvobitnu postavku,
Utson je u zajednici sa
Arupom istrajno razrađivao jedno rešenje za drugim, sve dok nije došao do definitivnog odgovora: niza nagnutih trouglova izvučenih iz odsečaka lopte promera 75 metara, trouglova koji ne bi bili izrađeni iz jednog komada, već sastavljeni od montažnih elemenata od prenapregnutog betona u obliku elongiranog latiničnog „V” i spojenih u parovima tako da obrazuju velike lukove. Svako „jedro” bi zapravo predstavljalo veliku trodimenzionalnu lepezu, a elementi u obliku slova „V” bi predstavljali „šipke” lepeze sa nervaturom od prenapregnutog armiranog betona i obložene belim švedskim
hagens pločicama, pored kojih su montirane ploče od vibro-betona pričvršćene za ljušturu pokrivača. Pročelje „jedara” zatvoreno je staklenim pločama koje imaju dvostruku funkciju – osvetljavanje unutrašnjosti zgrade i olakšavanje vertikalne strukture fasade.
Romantična zamisao iz pedesetih pretvorila se tako u besprekorni tehnički jezik šezdesetih. San je bio na putu da postane java, ali i prava noćna mora za vladu Novog Južnog Velsa. Predračun iz 1957. koji je iznosio 7 miliona dolara rastao je vrtoglavom brzinom: 1960. cifra je ispravljena na 10 miliona, 1962. na 25, 1964. na 35, 1965. na 50 miliona, da bi do 1973. narasla na konačnih 120 miliona dolara – sedamnaest puta više od proračunske vrednosti, sa svim propratnim i vrlo lako zamislivim političko-ekonomsko-društvenim zamešateljstvima, sa obiljem objektivnih procenitelja, koji su do u detalje analizirali koliko se škola i bolnica moglo izgraditi tim novcem, a na teret sirotih poreskih obveznika.
A da li je to sve vredelo truda? Van svake sumnje! Slično letu čoveka na mesec, ili izgradnji
Ajfelove kule, Sidnejska opera je dokazala da su naša civilizacija i naše vreme, slično negdašnjima, kadri da od arhitekture ne zahtevaju samo ispunjenje praktičnih potreba, već i realizaciju vazda prisutne potrebe za simbolikom i vizuelnom identifikacijom mesta.
Onih vrednosti koje se nikada neće moći nabaviti u ma kojem supermarketu.
