
Napredni kurs „upodobljavanja“
Povremeno u javni i politički život Srbije naizgled niotkuda „uplovi“ neka reč - do tada skoro neprimetna i izuzetno retko upotrebljavana – i postane nekovrsni hit, iliti „znak vremena“, sve dok se prilike ne promene, pa je odmeni neka druga. Trenutno je vršilac dužnosti novokomponovanog hita reč „upodobljavanje“; teško je opisati, izvan teoloških kategorija, šta bi taj termin uopšte izvorno imao značiti, ali u aktuelnoj primeni je postao neka vrsta šifre za automatsko, direktivno preslikavanje odnosa partijskih snaga na republičkom, dakle parlamentarnom nivou, na niži nivo, u gradove i opštine. Prostije rečeno, radi se o tome da se parlamentarna koalicija SNS-SPS-URS uspostavi i u lokalnim samoupravama „gde god to matematika omogućava“. A gde matematika to ne omogućava baš sasvim, ali nije ni predaleko od toga da bi možda mogla da omogućava uz izvestan kreativni napor svesnih društvenih faktora, matematici se može i priskočiti u pomoć, recimo bizarnim i nadrealnim odborničkim transferima, čak i kolektivnim pretrčavanjima celih odborničkih grupa u novi pobednički tabor (pod neretko vrlo ekscentričnim izgovorima koji su zaumni žanr za sebe). Nekad u skladu s političkom voljom stranačkih centrala, a nekad i mimo ili direktno protiv nje. Zašto da ne – „neposlušni“ odbornici mogu samo da budu najureni iz matičnih im stranaka, ali ko mari za tu simboličku kaznu, kad su im sinekure „na lokalu“ svejedno obezbeđene, jer im je mandat zagarantovan kao neka vrsta privatnog vlasništva, mada ga zapravo nisu stekli „na ime“, kako se radi u većinskom izbornom sistemu.
Mnoge su gradske i opštinske uprave, naročito po Vojvodini, u proleće konstituisane po inerciji dotadašnje koalicione saradnje demokrata i socijalista, no kada je ona pukla otvorio se ambis za koji još nije sigurno koga će sve da proguta, mada su demokrate, naravno, prve na udaru. Bilo je oko ovog „upodobljavanja“ poslednjih nedelja poprilično političkog teatra, to jest teatralnosti, ispodžitnog natezanja, isprobavanja snaga i svakovrsne trgovine, a nešto nalik na ishod za sada izgleda ovako: voljno ili nevoljko, socijalisti su „legli na rudu“ i počeli da demontiraju svoje lokalne saveze sa demokratama i da uspostavljaju nove većine, sa naprednjacima kao okosnicom.
Zbog njegove specifične političke težine u mnogo smislova – to valjda ne treba posebno obrazlagati – Novi Sad je najinteresantniji i najuzbudljiviji deo ove priče. Ili je to bar dok se ne „otvori beogradska priča“, za koju je trenutno interesantno, pa i uzbudljivo, baš to što se – još ne otvara.
Kako god bilo, tektonski potres koji je pogodio Demokratsku stranku nakon 20. maja toliki je da se sve što se dešava na političkoj sceni Srbije najdirektnije odražava baš na nju i njene, malo je reći nesređene, unutrašnje odnose, pa je tako i sa ovom pričom oko „upodobljavanja“. Ona je, naime, mogla ugroziti ionako krhko interesno jedinstvo vladajuće koalicije, ali izgleda da je to bar za sada izbegnuto. Zato je uputnije pogledati šta ubrzani proces razlaganja vlasti demokrata „na lokalu“ znači za ovu stranku.
Kada je postalo jasno da je DS ostao bez mogućnosti da formira novu vladinu većinu, isprofilisalo se svojevrsno dvojstvo „pobednika“ i „gubitnika“, pri čemu je ove potonje imao reprezentovati sam Boris Tadić, a onda i svi njegovi najbliži saradnici, dok su „pobednici“ bili Bojan Pajtić i Dragan Đilas. Otuda i celo ovo zamešateljstvo oko predviđenih promena u DS-u.
Sada, međutim, u već poodmakloj fazi „upodobljavanja“, stvari počinju da izgledaju bitno drugačije. Vojvođanske demokrate jesu ostvarile ubedljivu pobedu na pokrajinskom nivou, preubedljivu da bi mogla biti osporena bilo kakvim „rastezanjem matematike“, ali ne treba zaboraviti da su demokrate do sada kontrolisale sve najvažnije gradove u Vojvodini (i znatnu većinu manjih). Sada su već ostali bez Zrenjanina, Pančeva, Sremske Mitrovice, Rume, a pitanje je dana kada će i formalno izgubiti Sombor, Kikindu i, kao vrhunac, Novi Sad (ako ligašica Aleksandra Jerkov ne uspe svojim manevrisanjem da tu stvar prolongira na još neki mesec, ili ako ne dođe do prinudne uprave ili novih izbora u glavnom gradu Vojvodine). To znači da pokrajinska uprava ostaje „bez baze“, zatočena u zgradi Banovine kao u nekakvoj kuli od slonovače, a tu onda o pravoj pobedi nema mnogo smisla govoriti. Stešnjena u sendvič između Beograda i „lokala“, Pajtićeva pokrajinska vlast nužno, po sistemskoj logici stvari, postaje pretežno operetska i ceremonijalna. Mada, doduše, može – iz frustracije i kontre – da pojača proautonomistička osećanja u Vojvodini, ali pitanje je bi li političku korist iz toga izvukle baš demokrate.
Na koncu, „beogradska situacija“ jeste krajnje zanimljiva. Aleksandar Vučić, koji bi trebalo da je alfa i omega aktuelne vlasti, kaže da Beograd do daljeg „neće dirati“, jer je narod glasao kako je glasao, međutim to umilno fraziranje nije odgovor ni na jedno pitanje, nego samo otvara nova. Kako to da vlast baš samo Beograd ne želi za sebe, a sve drugo želi? Iako joj je „matematički moguće“ da ostvari većinu. Argument da je Beograd drukčiji jer bi tu u igru morali da ubace Koštuničin DSS naprosto je neozbiljan, jer je DSS ionako već u igri, i u Novom Sadu i drugde. Zato „misterija Beograd“ prirodno razvija izvesne čaršijske „teorije zavere“, poput one da „Vučić drži Đilasa u šaci“ i zato ne želi da ga dira, jer ovaj treba za njega da obavi ko zna već šta. Ta priča nekako baš odgovara meri poslovične čaršijske pameti, uvek obrnuto proporcionalne s maštom. Mnogo verodostojnijom se čini jedna druga mogućnost. Naime, ako mu se oduzme Beograd – ovako kako Pajtiću oduzimaju Vojvodinu, grad po grad – onda Đilas gubi onu jedinu komparativnu prednost nad Tadićem, kao osnovu za sve priče o unutarpartijskom raskolu: i on, naime, onda postaje „gubitnik“ i nalazi se u istom sosu sa aktuelnim predsednikom demokrata. Tako se Đilasu suštinski umanjuju šanse za unutarpartijski prevrat, koji navodno priprema, čak bi se sam taj prevrat u potpunosti obesmislio. Nagradno pitanje, naravno, glasi: da li je novoj vlasti iz nekog razloga u interesu da bar za sada „ne dira Đilasa“ da ga ne bi slabila u unutardemokratskim trvenjima, i ako je tako – zašto je tako?
U svakom slučaju, „upodobljavanje“ se nastavlja, a dok se politički akteri i kibiceri bave živopisnim nuspojavama tog procesa, Srbija je sve dalje od Evropske unije, ali je zato sve bliže Putinovoj Rusiji. A možda je i to nekakvo „upodobljavanje“ nečemu? E sad, ako se ono nekome ne sviđa, možda je o tome trebalo (dublje i trezvenije) da misli u maju. Posle upodobljavanja, poznato je – nema kajanja. To jest, kajanja ima, ali nema vajde od njega.
Teofil Pančić
http://www.slobodnaevropa.org/content/p ... 94249.html
TEOFIL PANČIĆ: Stara mašina, novi statisti
Apr 14, 2013
Tekst koji „Dnevnik“ nije hteo da objavi
Jedva da je nedelja dana prošla otkad je ono Želimir Žilnik dobio nagradu za životno delo, a evo gde su neki njegovi junaci reprizno prodefilovali kroz naše živote: da li zato da odaju počast svom filmskom tvorcu, ili ipak – pre će biti – da nas samima sobom podsete kako se ovde sve menja samo da bi sve ostalo isto i sve teče samo zato da bi naša mrtvaja bila još mrtvija.
Ne, nije se to drug Tito iznova obreo među nama, niti to lijepe žene prolaze kroz grad (to se ionako stralno dešava, a naročito nekako s proleća) niti smo bili izloženi, da prostite, prizoru dupeta od mermera, nego su prikaze i sablasti koje su vaskrsle i sa filmske trake se ovaplotile na našim ulicama iskočile pravo iz filma „Stara mašina“ koji je Žilnik snimao 1988. i 1989, u ono smutno vreme kada se Veliki Sumrak spuštao nad svima nama. Onaj sumrak koji će samo dve godine kasnije postati gusta mrakača koja guta i vari ljude tako da od njih ni koščica ne ostane.
Nagrnulo je to sa svih strana u Novi Sad koliko prekjuče, vođeno iskrenim patriotskim patosom pojačanim besplatnim prevozom, dnevnicom i sendvičom, obaška i željom da se samopreporučiš Tamo Gde Treba a bogme i preretkom prilikom da se za džabalesku vidi izbliza ta egzotična varoš u kojoj žive i stoluju neki zli demončići koji hoćedu da odvoje Ovo Ovde od Onog Tamo. Kadgod ih je nazivalo autonomašima, sad su već uznapredovali u separatiste. A kako znadu ti živopisni izletnici koje je neuobičajeno toplo vreme za ovo doba godine izmamilo na ulice oko Banovine da je tome baš tako? Pa, nije da baš znaju ali tako im je reklo, a oni će rado poverovati u sve što im se kaže ako je to nešto što će im omogućiti da se malko onako prevažni prošpaciraju gradom, pa se još i izviču na nekoga ili nešto. Možda ih i neka televizija uslika u prolazu. Smisla to doduše nikakvog nema, sve je veštačko i iz malog prsta isisano i uopšte sve je jedan toliko loš teatar da bi moglo bez izmena i dopuna da uđe u neki od činova „Konstantina“, ali ko mari: nije li tako bilo i prošli put, pa je Predstava ipak uspela? E sad, čime je sve ta predstava rezultirala i koliko nas je ljudskih života koštala – to nema veze. S ljudskim mesom ovde smo ionako u suficitu, a sa pameću i smislom smo deficitarni, ali to nam mnogo i ne treba. Pamet hoće čak i da zasmeta.
Pogledajte, vaistinu, taj stari Žilnikov film sniman delom na ulicama Novog Sada i Vojvodine onomad kad se jogurtom gađalo u ono što će, malo zapadnije, biti rokano granatama i bombama, pogledajte ga prvi put ili iznova ne samo jer se radi o odličnom filmu, nego jer ćete prepoznati suštinsku, baš nekako avetinjsku sličnost između gomila ondašnjih statista – koji nisu statirali u jednom filmu, nego u grotesknoj masovnoj sceni više nego stvarne istorije – i isto takvih gomila današnjih statista koji su prodefilovali Novim Sadom ovog petka koji nije bio trinaesti ali kao da jeste. Parole koje izvikuju ti ljudi oni onda i ovi danas smešne su i blesave i ne možeš verovati da bilo ko u njih uistinu veruje, a i njihova su lica većinom nekako anemična i odsutna, lica su to ljudi koji dublje u sebi ne mogu da iščeprkaju nikakav smisao u tome što rade, ljudi koji ni samima sebi uistinu ne veruju dok se grlato bore protiv Strašnih Aveti koje stanuju u Banovini i ko zna još gde. Sve je to trećerazredni teatar i plutkoumna laž, uopšte su i tekst i režija i izvedba ispod svakog nivoa, ali opet: naivno je, neoprostivo naivno misliti da je ovaj diletantizam neozbiljan i bezopasan. „Stara mašina“ nas opominje, jer ti što su se smucali onomad pred njenom kamerom plivali su na kresti jednog poplavnog talasa koji je srušio sve pred sobom, a to što su suštinski bili na „pogrešnoj“ na aistorijskoj i antiistorijskoj strani, to ih nije sprečilo da načine ogromnu, u ponečemu i nenadioknadivu štetu.
S takvim iskustvom u pamćenju – ko ima taj luksuz da olako i s potcenjivanjem gleda ovaj novi poplavni talas, ovaj ljudski povodanj koji ne zna šta hoće niti pak od koga, ali zna da to hoće odmah i po svaku cenu – a sve za račun loše skrivenih Pokretača koji i te kako znaju šta im i zašto treba?
Isti su to ljudi, uostalom, koji su stajali iza scene i dirigovali – kako onda tako i danas. Iste su im i namere i pamet im je ista. Za sve su to možda oni krivi, ali ako i rezultat njihovog napora bude isti kao onomad, e za to ćemo već biti krivi mi, što bi rekao pesnik: zato što smo im dopustili.
(Redovnu kolumnu Teofila Pančića novo uredništvo „Dnevnika“ izbacilo je iz preloma lista.)
http://www.autonomija.info/teofil-panci ... tisti.html
Politički aspekti Deklaracije koju je nedavno usvojila Vlada AP Vojvodine, kao predlog za Skupštinu APV, o zaštiti ustavnih i zakonskih prava APV, očigledno imaju ozbiljne i značajne posledice. Međutim, znatno manji deo, po obimu, ove Deklaracije – ali zato ništa manje važan – jeste onaj koji pretenduje da bude stručna podloga za te stavove. Taj deo deklaracije je, kao i do sada u sličnim prilikama (Statut i Zakon o APV), naivan i diletantski, ali baš zbog toga bezobziran i bahat prema struci i znanju, pa ćemo ih zbog toga posebno komentarisati.
Pri tome, ostavićemo po strani i bez komentara one delove Deklaracije koji ukazuju na četiri konkretna primera ugroženosti ustavnih i zakonskih prava APV, zbog toga što ti navodi, iako tačni, predstavljaju pojedinačne slučajeve neustavnosti i nezakonitosti za koje postoje pravna, a ne ovakva – politička sredstva. U vezi sa tim je zanimljivo da Vlada AP Vojvodine tek na sopstvenom primeru primećuje „neažurnost Ustavnog suda Srbije“, dok joj ta ista neažurnost uopšte nije smetala u vezi sa Statutom i Zakonom o nadležnosti APV.
Prvo, o tvrdnji da je autonomija Vojvodine prirodno pravo i da je voljom građana u sastavu Srbije (stav 3.). Kad bi pisci Deklaracije više znali o pojmu prirodnog prava, znali bi da kad ono postoji, ono je imanentno i postoji oduvek i zauvek, što je očigledna besmislica u slučaju teritorijalne autonomije Vojvodine. Dakle, AP Vojvodina je tvorevina sada važećeg Ustava, kao što je bila i SAP Vojvodina tvorevina ustava od 1946. do 2006. godine, a od 1918. do 1946. godine nije.
Podsetimo samo da su i sve ostale autonomije u svetu (retka pojava, u dvadesetak država) uvek bile kreacija ustava, ređe međunarodnih ugovora. Tvrdnja u Deklaraciji o volji građana koji su izabrali Srbiju, a koja se pominje u istoj rečenici Deklaracije, jeste očigledna manipulacija istorijskim činjenicama da bi se pojačao položaj Vojvodine u odnosu na Srbiju. Da li i ovde treba podsećati da je ta tzv. volja i izbor iskazan posle de facto uspostavljene vlasti na tim teritorijama.
Drugo, u Deklaraciji piše da važeći ustav Srbije utvrđuje da raspodela nadležnosti između centralne vlasti i Autonomne pokrajine počiva na principima subsidijernosti, harmonizacije i solidarnosti. Ustav Srbije iz 2006. godine ima mnogo nedostataka, ali ovakve stručne promašaje ne sadrži i u prilog toga se ne može navesti nijedna njegova odredba. Kad bi postojala subsidijernost između Srbije i Vojvodine onda bi one bile jednakopravne, obe izvorne, a država bi bila jednaka pokrajini, međutim uvek i svuda i oduvek je drugačije. Pokrajina je tvorevina države i izraz državotvorne volje, a obim i vrsta ovlašćenja pokrajine prvenstveno se utvrđuju ustavom i zakonom. Zbog toga se odnosi između, kako to u Deklaraciji piše, centralne vlasti i autonomije ne mogu zasnivati na harmonizaciji i solidarnosti, jer iz jasne kategorijalne razlike proizlazi i jedino mogući tip odnosa, zasnovan na ovlašćenjima utvrđenim ustavom i zakonom. Izgleda da je zabunu ili u gorem slučaju pokušaj manipulacije izazvala odredba člana 177. st.1. Ustava Srbije koji utvrđuje princip svrsishodnosti u razgraničenju nadležnosti, ali ni svrsishodnost predviđena ovim članom ustava nije pravo pokrajine, već uputstvo i princip koja pitanja će država da prenosi lokalnim samoupravama i Pokrajini. Na kraju, zahtev iz Deklaracije da se „uspostavi poverenje između organa AP i centralne vlasti“ (stav 9. red 2), kao i da se „jača međusobna saradnja“ (stav 22. red 2.), ne zaslužuju stručni komentar, već ih kao neozbiljne treba ignorisati.
Sve u svemu, kao i do sada, u vezi sa autonomijom Vojvodine još jedan, stručno rečeno, nepodoban pokušaj da se jedna teritorijalna jedinica, koja je izvedena i kreirana, stvaralačkim naporom njegovih pisaca pretvori u izvornu, ravnopravnu i partnersku vlast samoj državi. Toj nameri služiće i terminologija, jer su republički organi nazivani centralni, što je inače u struci uobičajeno za federalne države.
Dakle, kad god Srbija ili ko god u Srbiji, sa potrebnim svojstvima, bude menjao ili donosio novi ustav uvek će moći da odluči da li AP Vojvodina postoji i u kom obliku i obimu. Jednako kao što će tom prilikom odlučiti i koja joj je zastava, grb, himna, glavni grad itd. A odluke o tome su se menjale i pre i nedavno, a menjaće se i ubuduće. Ako Srbija ne bude mogla o tome da odluči svojim ustavom, to će značiti da više nije suverena na delu teritorije o kome ne može da odlučuje.
Prof. dr Vladan Kutlešić - član IACL (International Association of Constitutional Law)
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 0 gostiju