Optimistična ili pesimistična životna filozofija bitno može da utiče na zdravlje i dužinu života, pesimisti su ugroženiji od prevremene smrti, imaju veće šanse da dobiju srčano oboljenje...
Stanovnici Srbije su, tako je pokazalo istraživanje „Galupa“ sprovedeno u 53 zemlje, u ovu godinu kročili pesimistični, ističući da očekuju da će njihov standard u narednih 12 meseci pasti. Time smo se svrstali u četvrtu naciju na svetu po pesimizmu, posle Francuza, Islanđana i Rumuna. Od nas su čak i građani Nigerije, Vijetnama i Avganistana pokazali više vere u bolje sutra. Od evropskih zemalja najviše optimizma pokazale su Nemačka, Belgija i Austrija, ali, generalno gledajući, ispostavilo se da su Evropljani, među kojima mnogi iz bogatih zemalja, pesimističniji od stanovnika siromašnih država.
oš jedno istraživanje, ono koje je ove godine Evropska banka za obnovu i razvoj obavila u 34 zemlje mereći nivo optimizma, pokazalo je da je nešto manje od trećine građana Srbije zadovoljno svojim životom! To nas je dovelo na 30. mesto liste. Nezadovoljniji od nas su samo stanovnici Gruzije, Jermenije, Mađarske i Rumunije, a na osnovu odgovora na pitanja o svom ekonomskom stanju, zdravlju, emotivnom statusu i dešavanjima na radnom mestu. Od 30 odsto optimista u Srbiji, najviše vere u bolju sutrašnjicu imaju stanovnici starosti između 18 i 39 godina (njih 38 odsto je optimistično), slede stariji od 60 godina (33 odsto), dok „najmračnija“ predviđanja imaju oni u kategoriji od 40 do 59 godina (25 odsto).
Šta presuđuje hoćemo li biti u ovoj ili onoj grupi, da li pesimista ili optimista, da li je za nas čaša polupuna ili poluprazna, da li vidimo ili ne vidimo svetlo na kraju tunela? Osim uslova života i svega što nas okružuje, deo odgovora leži i u našem mozgu. Naime, kod nekih ljudi mozak ignoriše sve negativno, odnosno bira koje će informacije da „sluša“. Na taj zaključak uputilo je istraživanje koje su sproveli naučnici iz Londona, traživši od ispitanika u dva navrata da odgovore na pitanje kakve su šanse da im se dogode neke od 80 različitih loših situacija, od razvoda do kancera. U slučaju pozitivnih vesti, kod svih ispitanika primećena je veća aktivnost u prednjem delu mozga koji se dovodi u vezu sa procesuiranjem grešaka. Kada su vesti bile negativne, najoptimističnije osobe imale su najmanju aktivnost u tom delu mozga, dok su pesimisti u tom delu mozga imali pojačanu aktivnost.

"Istraživanje ukazuje na to da se dobar deo funkcionisanja mozga prilikom donošenja odluka sastoji u analiziranju predviđanja protiv realnosti. Neverovatno je videti kako mozak ponekad dolazi do pogrešnog i preterano optimističnog odgovora uprkos suprotnim dokazima", rekao je dr Kris Čembers sa Univerziteta u Kardifu.
Psiholozi kažu da su optimistični ljudi pojedinci koji najčešće nekritički i povoljno procenjuju uslove u kojima žive, situacije u kojima se nalaze kao i ponašanje ljudi koji ih okružuju, očekujući uvek sve najbolje. Oni veruju da je poraz privremena prepreka, a da uzrok ne leži u njima već u lošoj sreći, okolnostima ili drugim ljudima. Za njih je loša situacija izazov da se više potrude. S druge strane, pesimiste je možda najbolje definisao Oskar Vajld, rekavši da je reč o ljudima koji će „od dva zla izabrati oba“. Ako stvar uozbiljimo, to su osobe koje veći značaj pridaju negativnim nego pozitivnim informacijama koje dobijaju. Skloni su verovanju da će loši događaji dugo trajati, da će im naškoditi, a da su za to sami krivi.
Naravno da je bolje biti optimista nego pesimista. One koji imaju pozitivan pogled na svet svi rado žele u društvu, dok se „mračnjaka“ klone. Optimisti imaju zdravije životne navike, lakše se bore protiv stresa, a njihova sposobnost da vide moguće u nemogućem čini ih prilično uspešnima. Ipak, ovde je reč o realnim optimistima. Preterani optimizam, onaj koji čini da se neko non-stop smeje i ni u čemu ne vidi opasnost, drugima može da bude smešan a za samog preteranog otimistu i opasan. Neki nerealni optimisti ignorišu ozbiljne simptome bolesti i poriču emotivne probleme. Oni koji previše veruju drugima, idealizuju svet ili smatraju da uopšte nisu ranjivi, verovatno će dospeti u različite opasne situacije koje mogu da imaju za posledicu i različite povrede. Tako je jedna studija pokazala da su deca koja u ranom školskom dobu pokazuju ekstremni optimizam kasnije podložnija povredama i bolestima, jer nisu svesna rizika. A realne osobe i blagi skeptici imaju nešto duži životni vek od nerealnih optimista ili teških pesimista.
Mnogi naučnici tvrde da optimistična ili pesimistična životna filozofija bitno može da utiču na zdravlje i dužinu života, a to potkrepljuju rezultatima istraživanja. Jedno, američko, obaljeno nad pacijentima u bolnici, pokazalo je da pesimisti imaju veću stopu smrtnosti (za 19 odsto). Ili, studija rađena na Univerzitetu Kalifornija pokazala je da su preterano otimistični HIV pozitivni muškarci u proseku živeli devet meseci duže od onih koji su bili realni. „Izračunato“ je i da su pesimisti znatno ugroženiji od prevremene smrti, a imaju i veće šanse od optimista da dobiju neko srčano oboljenje, jer zbog negativnog gledanja na svet imaju lošiji imunitet. Naučnici sa Univerziteta Djuk utvrdili su da su muškarci koji su skloni nervozi, ispadima besa i depresiji dvaput skloniji gojaznosti, srčanim oboljenjima i povišenom holesterolu. Kada je reč o pesimističnim ženama, one imaju slab imunitet, ali su barem pošteđene srčanih problema, jer otvorenije pokazuju osećanja.
Optimisti su otporniji na zarazne bolesti i bolje se odupiru hroničnim bolestima u srednjim godinama. Istraživanje je pokazalo da je od 15 od 16 najpesimističnijih muškaraca umrlo od drugog srčanog udara, dok se isto dogodilo samo petorici od 16 najoptimističnijih.
Očekivanje najboljeg ishoda u većini situacija dovodi do promena u funkcionisanju endokrinog sistema zaduženog za lučenje hormona, a pozitivno gledanje na život može da poveća proizvodnju hormona sreće, odnosno serotonina i da smanji proizvodnju hormona stresa pa tako i mogućnost za dobijanje srčanog udara.
"Optimisti generalno žive kvalitetnije i mnogo su otporniji na stres. Kada naiđu na problem rešavaju ga opuštenije, sa znatno manje simptoma stresa nego pesimisti", istakao je dr Majkl Miler, profesor psihijatrije sa Univerziteta Harvard. Optimistički stav pomaže da se lakše borimo sa svakodnevnim problemima i izazovima, da teške situacije vidimo kao prilike da nešto naučimo o sebi i drugima, da steknemo iskustvo... Optimizam nam daje snagu da idemo dalje uprkos svemu i da, snagom pozitivnih dela i misli, svaku nepovoljnu životnu situaciju preokrenemo nabolje. Ustvari, da ne odustajemo brzo kada se pojavi problem.
Dok se vode rasprave o tome da li su optimizam i pesimizam nasledni, jer ima nekih pokazatelja da od genetike zavisi 25 odsto naših misli o budućnosti, više je onih koji tvrde da se ne rađamo sa optimizmom, već da ga učimo od malih nogu. Većina dece je optimistična, zbog otvorenosti i životne radosti koju poseduju. Osim toga, nemaju mnogo iskustva sa neprijatnim situacijama, pa je logično da se uvek nadaju najboljem.
Da li ćemo na stvari u životu gledati sa svetlije ili tamnije strane, zavisi od nekoliko faktora: psihičkog stanja u kom se trenutno nalazimo, iskustva, informacije koje dobijamo od drugih i od osobina same ličnosti.
Međutim, važno je da uvek imamo na umu da nam se u životu događaju i negativne i pozivne stvari. Na taj način sačuvaćemo zdrav razum i realno sagledavati situaciju. Dakle, između optimiste i pesimiste postoji i realista. On ne gleda sve kroz ružičaste naočare, ali nije sklon ni tome da u svemu vidi samo negativnosti. On zna da je sreća putovanje, a ne odredište. Treba misliti pozitivno, ali s pravim razlogom. Niko od nas nema snage da se sve vreme smeje. Možda je u tome ključ sreće: nema ničeg lošeg u tome da budete u oblacima ali, za vaše dobro, uvek budite spremni i za pad! To je potpuno u skladu sa onim što je davno rekla Britanka Gledis Stern: „I optimisti i pesimisti jednako doprinose razvoju društva, optimisti su izumeli avion, a pesimisti padobran“. Ili, poslušajmo mudre reči čuvenog lekara Alberta Švajcera, koji je rekeo da je optimista čovek koji uvek vidi zeleno svetlo na semaforu, da pesimista uvek vidi crveno svetlo, ali da je „istinski mudar čovek uvek daltonista“.
NAUČENA BESPOMOĆNOST
Američki psiholog Martin Selidžmen decenijama se bavi ljudskom srećom i optimizmom. Zaključio je da se u srži fenomena pesimizma nalazi fenomen - bespomoćnost. Potpuno smo bespomoćni kao bebe, ali od ranog detinjstva do duboke starosti prevladavamo bespomoćnost i osvajamo lične kontrole.
Naučena bespomoćnost je reakcija odustajanja koja usledi zbog uverenja da vaši postupci ne mogu da utiču na ishod. Zašto je neko podložan bespomoćnosti, a neko nije? Zbog načina na koji ljudi sami sebi objašnjavaju loše događaje koji ih zadese. Ljudi koji ih objašnjavaju na negativan način lako podlegnu bespomoćnosti.
Osobe s naučenom bespomoćnošću lagano odustaju od svojih ciljeva ako su nekoliko puta doživele neuspeh u njihovom ostvarenju, apatične su, nemotivisane, depresivne, pesimistične. Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti zavisi od toga šta osoba smatra da je razlog njene bespomoćnosti – ona sama ili neki spoljašnji faktori.
VESELJACIMA KILOGRAMI, MRAČNJACIMA SEKS
Japanski naučnici su utvrdili da ljudi sa pozitivnim stavom u životu ne vode računa o ishrani i svom izgledu, pa bez griže savesti uživaju u najrazličitijim đakonijama. A preterani optimizam ima i svoju cenu – višak kilograma. Istovremeno, pesimisti imaju pet puta veću šansu da zarade čir na želucu, jer kao osobe sklone porocima, nesanici i neredovnoj ishrani, preterano izlučuju želudačnu kiselinu. Ali, tu nije kraj. Pate i od migrene, imaju loš ten, česte upale bešike, a sve to zbog povišenog nivoa hormona stresa. Ako je za utehu, istraživanje obavljeno na Univerzitetu u Šefildu pokazalo je da pesimisti češće upražnjavaju seks!