Zanimljivo stanovište, dragi moj g. Aleksey. Jedini je problem što stvara više nedoumica negoli sigurnih putokaza u odgovoru na pitanje koji su to objektivni kriterijumi za ocenu humanosti i vrednovanje nečije dobrote.
Fotografije, sudeći po stanovištu g. Upravnika, izgleda da nisu. Podložne su interpretaciji čak i u slučaju kada prikazuju faktičko delo. Emotivne reakcije drugih ljudi, po Vama, takođe nisu. Podložne su predubeđenjima i zavisne su od naklonosti uslovljene specifičnim socijalnim interakcijama. To nisu ni hronološke zbirke podataka o delatnosti osobe, zato što po svojoj prirodi nikada nisu i ne mogu biti kompletne. Imajući u vidu sve to, zaista se može postaviti pitanje da li je uopšte i moguće govoriti o postojanju dobrote u ljudi.
No isto se tako može postaviti i logično pitanje kakav je to zapravo svet koji mirno dopušta da jedna država i jedna politika zavijaju u crno njegovu polovinu, naplaćujući izuzetno okaziono i veoma prozvoljno i nepravedno retribucioni danak od onih koji su objektivno nevini. Nečinjenjem i naopakim činjenjem zacrnjivanje sveta se, naime, ne smanjuje. Upravo suprotno - uvećava se.
A što se pak moje eventualne inicijative za dizanje spomenika tiče, smatram da je ona savršeno nepotrebna. Doduše, g. Stivensa bi zbog svojih dela daleko više zavređivao da ima spomenik negoli mnoge nabeđene veličine koje su ga, mimo svakog suvislog kriterijuma, već dobile. Ali mislim da to u slučaju g. Krisa Stivensa zaista nije potrebno.
Dobročinstvo se, naime, zaboravlja, ali nepravda nikada.