Antun Jarm - Imena i imendani

Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:46

Antun Jarm

IMENA I IMENDANI

OBITELJSKI IMENAR


Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Zadar
1996

PREDGOVOR

Važnost imena
Među ljudima nema nikoga bez imena, kaže prastari grčki ep Odiseja. Ime nosi svaki čovjek; otkada, ne znamo. Zasigurno – u nekom obliku oduvijek. S imenom čovjek ulazi u društvo. Za ime pitamo ili ga kažemo kad se upoznajemo. Drago nam je kad nas netko zovne našim imenom. Njime nas roditelji zovu od rođenja, zapisano je u nebrojenim evidencijama, potrebno nam je kad idemo glasovati, kad podižemo plaću, kad šaljemo pismo, kad tražimo posao... Bi li među ljudima uopće mogao biti organiziran život bez imena?
Znanost o imenima zove se onomastika (prema grčkoj riječi ónoma – ime). Jedna pak definicija veli da je ime „riječ ili više riječi, koje se upotrebljavaju za razlikovanje pojedinog čovjeka“. Uz ime imamo i prezime, pa i nadimak, ali o tome ovdje nije riječ. Ovdje govorimo samo o osobnim imenima, imenima ljudi.
Ime (latinski: nomen), osobno ime, u starim istočnim kulturama i u biblijskoj tradiciji nije samo izvanjska oznaka osobe, obični znak raspoznavanja, nego izraz same čovjekove biti. Ime je bitni sastojak osobnosti onoga koji ga nosi. Tko nema imena, ne postoji. Kad bi čovjek, u tim kulturama, mijenjao ime, to bi značilo da mijenja zvanje, stalež, svoju osobnu bitnost. U starozavjetnom dijelu Biblije, primjerice, Bog patrijarhu Jakobu mijenja ime u Izrael, a u Novom zavjetu Isus, namjenjujući apostolu Šimunu novu ulogu, mijenja mu ime u Petar. U kršćanstvu je i danas praksa da redovnik ili redovnica stupajući u samostanski život mijenjaju ime, dobivaju novo, redovničko ime. I novi papa uzima novo ime.

Odabir imena
Mnogi se prije ili poslije susretnu s pitanjem odabira imena. Osobito roditelji, kad treba da odaberu ime svojem djetetu. Iako je to naoko običan čin, on u praksi stvara povelike probleme i dvojbe. Naravno je da taj izbor u redovitim slučajevima učine roditelji. Tu oni imaju glavnu riječ i, razumljivo, odgovornost. Dakako, u tom mogu potražiti pomoć rodbine, prijatelja, znanaca, knjiga koje govore o tome. I pozitivni zakon predviđa to roditeljsko pravo. Zakon govori i o tome tko to treba da učini, kad roditelja nema: za ostavljenu djecu, nahočad i slične slučajeve.
Pri davanju, odnosno izboru imena ravnamo se, uglavnom, prema nekim općim motivima. Njih je pak više. Često prema tradiciji u obitelji i kraju u kojem živimo. Tako se negdje prvom sinu daje ime oca ili djeda, a kćerki ime majke ili bake: da ime ostane u obitelji! Nerijetko se ravnamo prema kršćanskoj tradiciji: odabiremo neko svetačko ime iz kalendara ili „ime koje si je dijete donijelo“, tj. ime sveca ili svetice na dan rođenja ili dan blizu djetetova rođendana. Neki se u izboru imena ravnaju političkim motivima pa odabiru djetetu ime upravo popularnih osoba; ili literarnim, umjetničkim motivima pa djeci nadijevaju imena velikih pisaca, slikara, znanstvenika. U tu bismo skupinu mogli ubrojiti i nadjevanje imena poznatih osoba iz nacionalne povijesti. Neki odabiru ime koje im lijepo zvuči, bez obzira na sve druge motive. Ima roditelja koji će djetetu rado odabrati „strano“ ime, iz drugog naroda. Motivi za to su dosta magloviti pa i površni. Kadšto samo zato „da bude kako nitko nema“. Toj skupini pripadaju i sva „modna imena“: popularna u određenu trenutku: imena glumaca, pjevača, zabavljača, športaša... Moda zakratko prođe, a ime ostane cijeli život, pristajalo, ne pristajalo.
Zapravo, mnogi će to roditelji potvrditi, nije lako odabrati ime. Navedeni i mnogi drugi motivi ukrižuju se i suprotstavljaju. Modi i javnom mišljenju nije se lako odhrvati. Savjetima i željama rodbine i prijatelja teško je ugoditi. Upravo zato o imenu treba na vrijeme i dobro promisliti. Pa i posavjetovati se. Ime nije nevažno! Novi će ga čovjek nositi cijeli život. Treba težiti za tim da mu i pristaje cijeli život.

Izvori imena
Jezično podrijetlo pojedinih imena vrlo je različito. U svim se krajevima svijeta za imena uzimaju nazivi raznih prirodnih bića i pojava (životinja, biljaka, nebeskih tijela, meteoroloških pojava, materijalnih predmeta). Ima dosta i takozvanih teoforičnih imena, tj. takvih koji sadrže ime Boga (Teodor = Božidar) ili nekog mitološkog božanstva (Diana). U semitskih naroda imena su često cijele rečenice (napr. Mi-ha-el = „Tko je kao Bog!“). U imenima su katkad izražene vrline koje bi dijete trebalo imati (primjer: Filomena = „ljubljena“ ili – Srećko). Ponekad ime zvuči kao riječ koja označuje neki ljudski ideal (Slava, Mirko). Mnoga, u nas uobičajena imena, imaju korijen u latinskom, grčkom ili u nekome drugom jeziku (Nikola, Klara, Agneza...). Poznati elementi slavenskih imena jesu -mir, -slav, -goj, -kaz i drugi (Trpimir, Berislav, Domagoj, Kazimir...). Ti su dočeci nekad imali svoje značenje, a danas su postali uobičajeni oblici imena na koje ne svraćamo posebnu pozornost.

Kršćanska kultura imena
Ime kojim nekoga (na)zovu duboko ponire u čovjekovu osobnost, pripada njegovu identitetu, biću i dostojanstvu. Ime kojim su ga od najranije dobi zvali otac i majka nikada neće zaboraviti. Zato je „imati ime“ nešto jedinstveno i nezamjenjivo; jednako kao imati svoje lice. Imenom i licem čovjek je u mnoštvu ljudskih bića jedinstven, neponovljiv, individua. Nema pa i ne može biti čovjeka bez imena!
Ipak, čovjek ne nosi ime samo zato da bi se razlikovao od drugih ljudskih bića. Kad bi sve bilo u tome, tada bi se mjesto imena mogle upotrebljavati i brojke. Osobno ime daje više; ono ljudsku osobu uvodi u uzajamnost s drugim ljudima i čini je sugovornikom. Ljubav roditelja i djece, prijatelja i prijatelja, muža i žene upravo izgovaranjem imena dobiva svoju vrijednost, ljepotu, značenje i uzvišenost.
Ako se o imenu razmišlja vjernički, kršćanski, ono ima još jednu zasebnost. Prorok Izaija zapisuje Božju riječ Izraelu: „Imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Iz 43,1). Upravo to potvrđuju roditelji odabirući ime svojem novorođenčetu. Prorok, međutim, želi reći još nešto čudesnije i dublje: Bog svakoga čovjeka zna po imenu! Obraća se čovjeku kao sugovornik. To nešto važno govori i o samom čovjeku! Ako mu se Bog obraća imenom, znači da Bog s njim računa kao sa suradnikom. Čovjek onda nije slučajnost, već Božji odabranik, osoba, original. Upravo je zato kršćanima već dvije tisuće godina veoma važno ime. Kršćanstvo neprekinuto njeguje kulturu imena, smatra ga važnim. Kršćani biraju ime djetetu! Ne ostavljaju to slučajnosti. Ponajčešće odabiru ime sveca, da bi svake godine iznovice, na svečev kalendarski spomendan, imendanom, posvijestili sebi važnost imena i svetačkog zaštitnika. Za svece kao važne osobe iz mnoštva provjerenih Božjih prijatelja Crkva vjeruje da su pred Bogom snažni zagovornici, a životom uzori svojem imenjaku. Taj odabir kršćanskih roditelja znači i uključenje novorođenog i krštenog čovjeka u zajedništvo neba i zemlje, u perspektivu svakoga svjesnoga vjerničkog života.

Sadržaj knjige
Pretežni dio knjige govori o u nas najčešćim imenima. Prvi stavak o pojedinom imenu najprije kratko tumači etimologiju imena, to jest traži korijene i "značenje" imena. Već tu ulazimo u slojevitu povijest ljudskih imena. Zatim redovito slijedi nabrajanje izvedenica ili inačica osnovnog ili temeljnog imena. Time je svagdanja praksa vrlo bogata, a nabrojene su samo odabrane inačice. Već su i mnoge inačice postale osnovna imena i izvor novih izvedenica. To se događa osobito danas. Zato tu nije moguće biti dosljedan.
Mnoga su imena ušla u život gledom na imena svetaca ili svetica. To je duboka kršćanska tradicija i jedna od značajki ukorijenjenosti u europsku kršćansku kulturu. To je razlog što su - negdje kraće, negdje duže - donošene biografije relevantnih svetaca. To je nov i zanimljiv izlet u povijest i karakterističnosti pojedinih stoljeća. Otkriva nam se koliko smo već po samom imenu utkani u niti dubokih i isprepletenih povijesno-kulturnih korijena. Vrlo se često upravo po imenu otkriva tko smo, odakle; jesmo li skorojevićki "od jučer" ili promišljeni dionici velike zajedničke baštine. Radi boljeg snalaženja i lakšeg traženja u knjizi su navedeni abecedni pregledi osnovnih imena i imenskih inačica te, na kraju, kalendar svetačkih spomendana.

Antun Jarm
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:47

IMENA I IMENDANI

A

Adam je ime s prvih stranica Biblije, a uz njega Eva. To su imena prvih ljudi, praroditelja ljudskoga roda. Adam je i opće ime za čovjeka ("svaki je čovjek Adam"). Korijen je imena u hebrejskoj riječi adamah (zemlja, njiva). Sveto pismo veli, da je Adam srodan sa zemljom, ona je njegov životni prostor.
Eva (hebrejski Havvá), dolazi od hebrejske riječi havvah koja ima više značenja: ona koja daje život, životna, majka živih. Adam i Eva su "muž i žena". U hrvatskom su to dvije različite riječi. U originalnom se svetopisamskom izričaju kaže "iš" i "iššah". Riječ "iš" znači čovjek-muž, a "iššah" je ista imenica, ali ženskog roda i znači čovjek-žena. Oni su, dakle, naprosto ljudi, oboje jednako ljudi! U praksi je više oblika ovih imena: Ado, Ada, Aca, Aco pa i ženski oblici Adamka i Adica. Od Eva: Evica, Evika, Evša, Eca, Evita (prema španjolskom), Ita, Itica.
O Adamu i Evi ne možemo iznositi životopisne podatke, kao o drugim ljudima. O njima zapravo treba razmišljati, pokušati shvatiti čovjeka. To tisućljećima čine vjernici, mislioci, umjetnici svake vrste. Adam i Eva su ljudi ukorijenjeni u zemlji i istodobno povezani s Bogom. Oni su jednostavno "svi ljudi i sva ljudska imena".
Umjetnici, osobito slikari i kipari, odavna se i uvijek iznovice trude pokazati ljepotu i skladnost Adama i Eve, njihovu rajsku nagost, mladenačku svježinu i polet pred mogućnošću novog života. Prikazuju ih kao ljude koji zrače životom, imaju idealna i u svemu harmonična tijela. Adam i Eva ljudi su nutarnjega sklada. Njihova uklopljenost u rajski okoliš prožeta je uzajamnim suglasjem te sigurnošću i mirom.
No to nije sve. Stavljeni pred kušnju, zakazali su i vlastitim padom povukli za sobom svijet u kojem su živjeli, svima namrli trpljenje. Moraju napustiti rajsko blaženstvo izgubili su nevinost. Sebično su posegnuli za plodovima drveta spoznaje, samovlasno su sebi pokušali prigrabiti i prisvojiti ono što su imali dobiti na dar! Nisu više neporočni!
U Adamu i Evi čovjek susreće samoga sebe. On je biće s imenom, pozvano na velike stvari, ali se prema tome pozvanju ne postavlja pravilno, zakazuje i pada u nemilost. "Grešni pad", "prvi" ili, kako tradicionalno kažemo, "istočni grijeh", (jasnije bi bilo reći: "izvorni"; onaj koji "istječe" od praroditelja), događa se u svakome čovjekovu životu. Izgon iz raja, gubitak neporočnosti, osjećaj izgubljenosti mučni su proživljaji čovjekove egzistencije. Čovjek dapače i svijet doživljava kao neprijatelja, a rad kao mučno breme.
U cijelome Starom zavjetu Adam se više ne spominje. Ali se zato u Svetom pismu Novoga zavjeta spominje "novi Adam", Isus Krist. On je poslušnošću "do smrti na križu" poravnao djelo neposlušnosti "staroga Adama". Teologija govori i o "novoj Evi", Mariji i, još dalje, da je ta nova Eva - Crkva, "roditeljica" plodova novoga života. Nova Eva-Crkva iznovice rađa, preporađa čovjeka. A drvo spoznaje sad je drvo života - križ. Imena Adama i Eve prepuna su duhovnog sadržaja, poruke: podsjećaju da je svaki čovjek, iako obilježen slabošću grijeha, pozvan na trajni unutrašnji preporod, na povratak u Eden. Spomendan je Adama i Eve 24. prosinca, neposredno uoči Božića. To nije slučajno, jer se želi naglasiti: stari, smrtni Adam je prošlost, jer se novi Adam, Krist, upravo rađa.

Adela je kratica od Adelheid. Ime je složeno od dviju starovisokonjemačkih riječi: adal (adel) - plemenit, otmjen i heit - osoba, stas, rod. Dakle, ona koja je plemenita roda. Inačice su imena Ada, Adelka, Aida, Dela, Delka, Ela, Laida... I poznato ime Heidi iz dječje literature švicarske spisateljice Johanne Spyri, kratica je od Adelheid. Ime je k nama došlo od Nijemaca. Sveta Adela (Adelheid) živjela je od godine 931. do 999. Bila je kćerka burgundskoga kralja Rudolfa 2. i žena rimsko-njemačkog cara Otona 1. Život joj je od djetinjstva bio povezan sa sudbinama kraljeva i careva, njihovim usponima i padovima. Podigla je više samostana i crkava. Na dvoru je poticala izobrazbu žena, a u zemlji razvijala umjetnost i znanost. Kad je Oton 1. umro u Italiji, ona je regent sinu Otonu 3. Ostavila je političke i dinastijske borbe i sklonila se u samostan Selz u Alzasu, koji je bila sama ustanovila. Karakteristika je njezina života "krepost nad krepostima" - diskrecija i odlučna usmjerenost Bogu. Umrla je i pokopana u samostanu Selz. U kalendaru se slavi 16. prosinca. U našim crkvama jedva da ćemo naći njezin lik. Prikazana je na jednom vitraju osječke katedrale, koji je svojedobno darovala Osječanka Adela Neuman. Sveticu obično prikazuju s carskom krunom kako dijeli milostinju, katkada i s ladicom koja podsjeća na njezin bijeg iz tamnice.

Agata znači jednostavno Dobra; to znači grčka riječ agathé. Hrvatske su inačice imena: Aga, Agica, Agi, Gaća, Gaga, Gata... pa sve do Tica i Tijana. I ime Dobrila prijevod je imena Agata.
Sveta Agata, kojoj je spomendan 5. veljače, vrlo je drevna svetica i mučenica. Ime joj se spominje u prvom (najstarijem) misnom kanonu, središnjoj euharistijskoj molitvi. Njezino je mučeništvo primjer ljudske okrutnosti i divljaštva. Današnjim bismo jezikom rekli primjer - genocida. Živjela je u 3. stoljeću i podnijela mučeništvo zbog vjere u vrijeme progonstava cara Decija (249.-251.). Štovana je od početka, ali se pouzdani povijesni podaci o njoj nisu sačuvali. Jednostavno - prešla je u legendu. Vrlo je cijenjena zaštitnica Sicilje, posebno tamošnjega grada Katanije.
Upravo legenda o svetoj Agati najbolje pokazuje svu strahotu mučeništva, njezinu postojanost u vjeri i način kako su tom, nekada vrlo čestom književnom vrstom prenošene temeljne kršćanske vrednote. Evo legende: Kad je izašla odluka cara Decija protiv kršćana, neki Kvintinijan prokazao je Agatu, da je kršćanka. Uspio je da su je predali zloglasnoj ženetini koja ju je imala nagovoriti da ostavi krepostan i čist život. Agata se usrdno molila i stekla snagu ustrajnosti. Nato je Kvintinijan dovede na sud. Sudac je upita: "Kojega si roda?" Agata odgovori: "Moj je rod slobodan i plemenit, tome je svjedok sva moja rodbina." Sudac će na to: "Ako si slobodna i plemenita, zašto si onda odabrala ponižavajući život ropkinje?" Agata odvrati: "Ropkinja sam Kristova, jedino je u tome moje sužanjstvo." Sudac joj odvrati: "Da si slobodna i plemenita roda, ne bi prihvatila ropsko služenje." Agata će na to: "Biti Kristova ropkinja, najveće je plemstvo."
Nakon nekoliko dana Agata je pri novom saslušanju pokazala istu postojanost vjere. Sudac je najprije osudi na rastezanje udova i bičevanje. Zatim su joj željeznim kukama trgali meso, a vatrom palili rane. Kad je Agata sve to smireno i radosno podnijela, sudac naredi - da joj odrežu dojke. Tada Agata prekori suca: "Kruti tiranine, kako se osuđuješ tako sramotiti ženu, kad si i sam othranjen na majčinim prsima?" Prijekor nije koristio i Agata je morala podnijeti i tu muku.
Zatim su je odveli u tamnicu. Tu joj se u noći ukazao sveti Petar i ozdravio je. Idućeg su dana različitim mučenjima iznovice pokušali slomiti Agatinu postojanost, ali utaman, ona je i dalje ispovijedala vjeru u Krista. Opet dolazi mladi Kvintinijan i na njegovu zapovijed prospu po tlu tamnice oštre glinene krhotine i užareno ugljevlje. Agati svuku odjeću i bace je na vruće tlo. U taj je čas nastao potres, srušio krilo zgrade i poklopio nekoliko krvnika. Agata je na koljenima zahvalila Bogu za ustrajnost, a zatim pred očima prisutnih ispustila vjernu i junačku dušu. Slikari je prikazuju kako na pladnju nosi svoje dojke; u rukama ima i neko od oruđa svojega mučeništva: škare, kuke ili kliješta.

Agneza (latinski Agnes) ima svoj izvor u grčkom i u latinskom jeziku. Grčka riječ hagné znači čist, nevin, nedužan, a latinska agnus znači janje. Otuda, osobito u Slavoniji, ime u prijevodu - Janja. Drugi su oblici imena Agnezina, Agica, Agna, Agnica, Anela, Nela, Nelica, Nelka, Inela... sve do španjolskog oblika Ines. Slovenski je Neža.
Sveta je Agneza prema predaji bila Rimljanka plemenita roda, kršćanka od djetinjstva. Kao djevojčica od 13 godina podnijela je mučeništvo u progonu kršćana za cara Valerijana (258/9.) ili, prema nekima, za Dioklecijana (304.). Već u 4. stoljeću njezino je štovanje rašireno. Ime joj se spominje i u misnom kanonu najstarijih liturgijskih knjiga.
Kroza stoljeća štovanja Agnezin su život ukrasile legende, što još više pokazuje vjerničko poštovanje, divljenje i povjerenje prema njoj. Na osnovi pojedinosti iz legendi dobila je i različite ikonografske atribute. U počecima je prikazuju bez atributa, u molitvenu stavu, raširenih ruku ("orans") i u antičkoj odjeći (tako na mramornom oltaru rimske crkve njezina groba, izvan zidina). Poslije je redovito uz njezin lik janje, no taj atribut ima i posebno značenje. Janje je simbol Isusa Krista ("Jaganjac Božji") i, prema legendi, Agneza se ukazala svojim roditeljima osam dana nakon smrti u pratnji Janjeta, to jest Krista.
Slikari Agnezu prikazuju s vrlo dugom kosom koja zakriva njezino nago tijelo. Kad su joj mučitelji, da je osramote, svukli odjeću, ona stane moliti da joj tijelo ostane netaknuto za Krista. Uto joj, nastavlja legenda, naraste kosa i prekrije tijelo, a s neba se spusti bijela i sjajna haljina. Kad su je zatim odvukli na lomaču, da je spale, ostala je Agneza neozlijeđena usred plamena. Konačno joj jedan od vojnika mačem odrubi glavu. Stoga je i mač čest atribut mučeništva na njezinim slikama. Dakako, viđamo joj u ruci i univerzalni znak pobjede i mučeništva - palmu.
Konstancija, kćerka prvoga kršćanskog rimskog cara Konstantina, dala je sagraditi veliku baziliku nad Agnezinim grobom u Rimu (Via Nomentana). Crkva je tijekom stoljeća mnogo puta pregrađivana. Vrijedno je spomenuti običaj koji se u njoj ponavlja sve do danas: na spomendan svete Agneze tu, uz posebnu svečanost, blagoslove dva janjeta, koja zatim predaju sestrama benediktinkama kod rimske crkve svete Cecilije. One goje jaganjce do Velikog petka, kad se oba, na uspomenu uskrsnog Jaganjca Isusa Krista, zakolju. A od njihove vune sestre tkaju nadbiskupske palije. Palij je duga bijela traka sa šest utkanih križića, znak nadbiskupske vlasti. Nadbiskupi ih nose kod svečanog bogoslužja na svojemu misnom ruhu. Te palije papa blagosliva na blagdan apostola Petra i Pavla, a zatim ih u brončanoj i pozlaćenoj škrinji stave na grob svetog Petra, a dobivaju ih novoimenovani nadbiskupi ili patrijarsi.
U kalendaru se spomendan svete Agneze još od godine 354. slavi na dan njezine smrti 21. siječnja. Zaštitnica je djevojačke nevinosti, a također i vrtlara (Agnezini roditelji pokopali su njezino tijelo u vrtu svojeg ljetnikovca). - U kalendaru se nalazi i blažena Janja Češka ili Praška (1205.-1282.); spomendan joj je 2. ožujka, a 16. studenoga (u nekim kalendarima 19. studenoga) slavi se sveta Janja Asiška, mlada sestra svete Klare. Na dan 20. travnja je spomendan svete Agneze koja je iz mjesta Montepulciano, u srednjoj Italiji. Bila je dominikanka. Umrla je 1317. godine.

Alan dolazi od latinskog Alanus. Neki riječ tumače kao pripadnik nomadskog plemena Alana. Drugi tu vide keltsku riječ alun koja znači sklad. Ime je k nama došlo od Engleza, u njih je Allan i Allen. Francuzi imaju Alain; Nijemci Alain i Alan; Talijani i Španjolci kažu Alano; Mađari Alán; Česi imaju i oblike Al(i), Alanek, Alik, Alouš. U nas je Alan i Alen, a otuda još Alo, Leno, Alenka, Alica, Lenica...
Ima svetaca koji se tako zovu. Najpoznatiji je Alan iz Lilla, cistercitski redovnik, a spomendan mu je 30. siječnja. Zatim blaženi Alan, dominikanac, u kalendaru 8. rujna. Rođen je 1428. u Bretagni, studirao je u Parizu, bio doktor teologije i profesor. Umro 1475. u mjestu Zwolle. A sveta Alena, djevica i mučenica živjela je u 7. stoljeću. Bila je kćerka uglednih poganskih roditelja. U belgijskome mjestu Forest krstila se protiv očeve volje. Otac je naložio vojnicima da joj odsijeku ruku, od čega Alena umire. Spomendan joj je 19. lipnja, ali je nećemo naći u običnom kalendaru, jer je u nas sasvim nepoznata.

Albert je ime njemačkog područja i ondje ima starije oblike: Albrecht, Adalbert, odnosno Adalbrecht. Sastavnica je starovisokonjemačkih riječi adal - plemenit i beracht - sjajan, slavan. Kraći njemački oblici su Abbo i Bert, a hrvatske izvedenice: Adalbert, Albertin, Albe, Tin, Berto, Bertica, odnosno ženske: Alberta, Albertina, Albertica, Bertina, Ala, Alba, Berta, Ina, Inka, Inica, Tina, Tinica..
Više je kršćanskih svetaca ovog imena. Sveti Albert Veliki nosi časni naslov crkveni naučitelj. Rođen je oko godine 1200. u Lauingenu (augsburška biskupija). Stupio je u dominikance u Padovi, pa se vratio u Köln. Djeluje zatim kao profesor na učilištima u Hildesheimu, Freibrugu (im Breisgau), Regensburgu, Strassburgu i u Parizu. Među njegovim učenicima bio je i poslije veliki Toma Akvinski. Albert je bio biskup u Regensburgu i vodeći teolog na drugom koncilu u Lyonu. Posljednje godine života, od 1270., djelovao je u Kölnu i tu umro 15. studenoga 1280. To je i nadnevak njegova spomendana. Više nego i jedan srednjovjekovni mislilac Albert je suvereno poznavao cjelokupne filozofske i prirodne znanosti svojega vremena, a napose u 12. stoljeću ponovno otkrivenu aristotelovsku, arapsku i Židovku filozofsku misao. Godine 1941. papa Pijo XII. proglašuje ga patronom prirodoslovaca. Njegove relikvije počivaju u crkvi svetoga Andrije u Kölnu.

Albin je starorimsko obiteljsko ime (Albinus), a izvedeno je od latinske riječi albus - bijel, blijed, sijed. Hrvatski su oblici još i Albe, Albina, Albika, Bino, Bina. Svetac imenom Albin slavi se u kalendaru 1. ožujka. Rođen je oko godine 496. u francuskom mjestu Vannes od uglednih roditelja, kršćana. Stupio je u samostan i stekao solidnu naobrazbu. U to vrijeme samostani još nisu imali zajedničkih pravila, nego je svaka zajednica živjela svojim načinom, oslanjajući sa na primjere i nauk pojedinih glasovitih asketa. Albinova je zajednica imala uzor u svetom Martinu. S 35 godina sposobni i prokušani Albin postaje opatom i samostanskom zajednicom upravlja 25 godina. Sa 60 godina izabiru ga za biskupa u mjestu Angers (zapadna Francuska). Iskazao se velikom aktivnošću. To je vrijeme u kojem se prožimlju starosjedioci Rimskog Carstva, koje je nestajalo, i novodošli, tek pokršteni i polupoganski Franci. Biskup Albin u to nepoučeno mnoštvo nastoji utisnuti evanđeoske vrednote. Sudionik je na važnim sinodama u Orleansu 538., 541. i 549. U razgranati rad uključuje i školovane redovnike. Umro je 1. ožujka 554. Ikonografi ga prikazuju u biskupskom ornatu, najčešće kako slijepcu vraća vid.
Uz svetog Albina u kalendaru je obično ime Zoran (Zorka). Radi se zapravo o pjesničkome prijevodu imena Albin: primjerice albente caelo znači kad je zora pucala; kad je svitalo. Isto značenje ima ime Aurora. U pučkim je kalendarima 16. prosinca sveta Albina, djevica i mučenica. Predaja govori da je podnijela mučeništvo u Cezareji (Palestina) za vrijeme rimskog cara Decija. Kalendar donosi 22. lipnja svetog Albana (Albina), koji se časti kao prvi engleski mučenik. Legenda pripovijeda da je prihvatio smrt mačem mjesto svećenika koji ga je priveo kršćanstvu. U 10. stoljeću donesene su u Köln relikvije nekoga nepoznatoga rimskog mučenika. Za spomendan mu je određen isti datum, 22, lipnja, pa je u tijeku vremena pomiješan s Albanom Engleskim pod malo izmijenjenim imenom: Albin.

Aleksandar je u latinskom Alexander, izvorno grčki Aléxandros. Ime je stvoreno od glagola aléxo - branim i imenice anér (u genitivu andrós) - čovjek, junak. U mnogim jezicima ime ima brojne inačice. U nas Aco, Alo, Aleks, Aleksa, Alja, Lalo, Lale, Leko, Lešo, Sajo, Sandin, Šaša i Aljoša (prema ruskom), Šandor (prema mađarskom); inačice su ženskog roda: Acka, Alka, Alja, Anda, Ata, Caca, Lekica, Sanda, Sandra, Sanjica, Seška, Šana, Staša i druge. Hrvatske su prevedenice Branimir i Branimira i njihove izvedenice. Slovenci će reći Aleš; u Bugara je Aleko; u Talijana Alessandro; u Nijemaca Alexander, Alex, Lex, Sander, Xander; u Mađara Sandor... Aleksandar je ime mnogih papa, vladara, vojskovođa i znamenitih ljudi.
Leksikon nabraja više od dvadeset svetaca toga imena, ali su u nas malo poznati. Dana 3. svibnja spomendan je svetog Aleksandra, koji je s nekoliko sudrugova u Rimu, za cara Hadrijana, oko godine 130. podnio mučeništvo za vjeru. Istog dana, 3. svibnja, sveti je Aleksandar, papa, peti nasljednik apostola Petra, godine 107.-116. Jedan od svetaca ovog imena je Aleksandar, vojnik poznate Tebanske legije (mjesto Tebe u gornjem je Egiptu u negdašnjoj istoimenoj rimskoj provinciji). Legija koja je imala više stotina vojnika, većinom kršćana, pozvana je iz Afrike, preko Alpa, u Galiju, da u krvi uguši neku pobunu. Kršćanski su vojnici odbili sudjelovati u javnome žrtvovanju idolima prije pokolja i u bespoštednu ubijanju nevinih ljudi. Za kaznu legija je bila dvaput decimirana (desetkovana). Kad ih ni to nije uspjelo privoljeti da ubijaju nevine, svi budu pobijeni. Mnogi mučenici te legije slave se poimence u različite nadnevke. Ovaj Aleksandar ima spomendan 26. kolovoza. Najčešće u kalendaru nalazimo svetog Aleksandra, patrijarha u Aleksandriji (Egipat). Bio je sudionik poznata crkvenog sabora u Niceiji godine 325. Umro je 328. Spomendan mu je 26. veljače. Uz njega redovito stoji ime (prijevod) Branimir. - Spomenimo i sveticu Aleksandru iz Egipta. Spomendan joj je 2. listopada. Prema legendi, živjela je u 4. stoljeću kao pustinjakinja, a onda i kao "rekluza" ("zazidana"). Naime, da bi se oslobodila i uklonila nekome nasrtljivom napasniku, dala se zazidati u isklesanu kamenu grobnicu. Tu je provodila vrijeme u molitvi i razmišljanju, a kroz prozorčić su joj dobročinitelji donosili hranu. Neobično i za legendu! No legenda upravo pamtljivom neobičnošću želi naglasiti vrednote neporočna života.

Alfonz. Podrijetlo imena je u starovisokonjemačkim riječima al (alles) - sve, a još vjerojatnije adal (edel) - plemenit, otmjen i funs - spreman, revan; dakle, u prvotnom obliku: Adalfuns. Vrlo je prošireno u Španjolskoj, a preko Francuske se vratilo u Njemčaku i druga eurospska područja. Španjolski je oblik Alfonso i Alonzo, talijanski Alfonso, francuski Alphonse i u modernoj ženskoj izvedenci Alphonsine.
U nas su izvedeni oblici u muškom rodu Alfo, Alo, Alko, Aco; u ženskom rodu Alfonza, Alfonzina, Alfa, Alfica, Ala, Alka i druga.
Najpoznatiji svetac ovog imena je sveti Alfonz Liguorski (potpunije, talijanski: Alfons Maria d' Liguori). Rođen je 27. rujna 1696. u mjestu Marianella (predgrađe Napulja) kao prvorođenac u plemićkoj obitelji. Godine 1713. postaje u Napulju doktor obaju prava i vrlo traženi odvjetnik. Izgubivši godine 1723. jednu važnu parnicu okreće se duhovnom staležu te godine 1726. postaje svećenikom. Ubrzo postaje uspješni pučki misionar najsiromašnijih vjerničkih slojeva te se posebno brine za formiranje laika kao suradnika u apostolskom radu i za obnovu svećenika. Godine 1731. osniva redovničku družbu Redemptorista, pučkih misionara. Plodni je pisac asketskih, moralnih, pastoralnih i dogmatskih djela. U svojim, napose pastoralnim djelima, uvelike je naglašavao Božje milosrđe spram čovjeka. Od godine 1762. do 1775. bio je biskup u mjestu Sant' Agata de' Goti, sjeverno od Napulja. Povukao se zatim u redemptoristički samostan Pagani kod Napulja; tu je 1. kolovoza 1787. umro i pokopan. Svetim je proglašen (kanonizirali) godine 1839., a crkvenim naučiteljem 1871. Spomendan mu je 1. kolovoza. - Još je jedan svetac istog imena u kalendaru 31. listopada: Alfonz Rodriguez, Španjolac, isusovac (1787. - 1617.). Rođen je u mjestu Segovia, nedaleko Madrida. Bio je trgovac, a nakon smrti supruge i djece, stupa u isusovački red i cijeli život kao brat-laik - u mjestu Palma na otoku Mallorca - obavlja različite kućne poslove. Ozbiljnošću života, obdaren mističnim viđenjima, vrlo je pozitivno djelovao na tamošnje mlade isusovačke novake.

Alma je latinsko ime u nas preuzeto preko Španjolske, a znači ona koja hrani, koja nosi plodove, koja dijeli blagoslov. Naime, latinski pridjev alma znači rodna, plodna, hraniteljica, dobrohotna, mila, nježna. U rimskoj mitologiji ta se oznaka pridijevala bogu Suncu (izvoru života), Veneri (božici plodnosti), Cereri (božici zemljoradnje), muzama i drugima. U srednjem vijeku ista se oznaka pridaje sveučilištima (Alma mater = "majka hraniteljica"). Želi se izreći da sveučilište pruža duhovnu hranu. Izraz se nalazi i u liturgijskim himnima, u časoslovu, primijenjen na Boga Stvoritelja: "Telluris alme Conditor" i na Bogorodicu Mariju: "Ave maris stella, Dei Mater alma..." Pridodajmo da riječ alma na turskom znači jabuka. Po nekim ime Alma dolazi od Amalija (Amalberga), u hrvatskome prijevodu Ljubica (usp. Violeta, Jolanda). U tom slučaju, svaka Alma ima imendan kad i Violeta, Jolanda.

Alojzije. Jedni izvor ovog imena nalaze u starovisokonjemačkoj riječi alwisi - koji sve zna, pametan (al - sve, wisi - znati, pametan). Drugi to poriču i korijen imena nalaze u podrijetlu svetog Alojzija. Naime, Alojzi-jevo je krsno ime bilo Ludovico, odmila (hipokoristik) Alliugi ili Luigi. To je zatim latinizirano i nastaje Aloysius (Aloisius). Treće je mišljenje da je Alojzije isto ime kao i njemačko Ludwig, složeno od starovisokonjemačkih riječi hiut - slavan i wig - boj, bitka.
Od hrvatskih inačica navodimo neke: Lojza, Lojzo, Lojzek. Lojzika, Alojzijana, Alojzina, Lojzica, Lojzika, Zika, Zinka, Zina, Ina, Inica. Treba uočiti da se hrvatsko ime Vjekoslav(a) smatra (približnim) prijevodom imena Alojzije(a) pa su u kalendaru 21. lipnja zajedno, istog im je dana imendan. Prevoditelji su, naime, smatrali da latinski Aloisius dolazi od biljke aloje. Ta biljka vrlo rijetko cvjeta, prema pučkom vjerovanju, svakih stotinu godina, "svakog vijeka", pa je tom pojednostavljenom etimologijom Alojzije postao i ostao Vjekoslav; u izvedenicama Slavko, Slavo, Slavek, Vjeko, Vjekica, Lacika; Slavica, Slava, Vjeka, Laca, Vjekica...
Sveti Alojzije rođen je 9. ožujka 1568. u talijanskom mjestu Castiglione, kod Mantove, kao prvi sin grofovske obitelji Gonzaga. Otac mu je službovao na dvoru španjolskoga kralja Filipa II. Tu je upoznao i svoju ženu, groficu, koja je svojom ozbiljnošću i pobožnošću najviše utjecala na sina. Kao mladić Alojzije je bio paž na dvoru u Firenci, gdje je njegov otac bio neko vrijeme u službi kod nadvojvode Francesca de Medicija. Premda je živio na velikaškome dvoru, upravo je tu najviše produbio i utvrdio svoj duhovni život. Svu je mladost živio u velikoj čistoći i pokori. Dužnosti je obavljao vrlo savjesno. Odlučio se u korist brata Rudolfa odreći svojih plemićkih prava te stupiti k redovnicima isusovcima. Otac se tome dugo i žestoko protivio, ali bez uspjeha. Godine 1585. Alojzije stupa u Rimu u Družbu Isusovu. Umro je nakon šest godina, 21. lipnja 1591. U to je vrijeme u Italiji harala kuga. Alojzije je po ulicama skupljao bolesnike, donosio ih u bolnice i dvorio. Tako je i sam postao žrtva tada neizlječive bolesti.
Godine 1727. papa Benedikt XIII. Alojzija proglašava svetim. Na slikama je redovito prikazan u crnome isusovačkom talaru, s križem u ruci i s ljiljanom (simbolom djevičanske čistoće), knjigom, bičem te kneževskom krunom odloženom na stolu. Njegovi su kipovi i slike česti u isusovačkim crkvama, školama i zavodima. Zaštitnik je studentske mladeži. Zazivaju ga i kao zaštitnika od očnih i kužnih bolesti. Nekada se na Alojzijevo u župama održavala svečanost prve pričesti.

Amalija je kratica od dvočlanoga germanskog imena Amalberga. Sastavnica amal-, kažu, dolazi od imena istočnogotskog kraljevskog roda Amali te je vjerojatno izvedenica od korijena am, u značenju vrijedan, marljiv, radin; nastavak -berg znači što i njemački Burg (kula, zaštita) pa bi Amalija značila zaštitnica amalskog roda ili, po nekima, zaštitnica rada. Hrvatske izvedenice imena Amalija su: Ama, Amalka, Lila, Lili, Lilika, Mala, Malča, Malica. Često i u prijevodu: Ljubica. Svetica Amalija ima spomendan 10. srpnja. Živjela je u 7. stoljeću. Malo je o njoj podataka. Vjerojatno je bila redovnica u mjestu Maubeuge, u Francuskoj, uz belgijsku granicu. Usporedi: Violeta, Jolanda.

Ambrozije. Grčki je korijen imena u riječi ambrósios, a znači besmrtan, božji, božanski, svet; ambrosia je jelo bogova. Isto značenje ima i latinska riječ ambrosius. Ime dolazi i kao kratica: Ambroz, Ambrož, Ambroza i u inačicama: Ambrozij, Ambro, Ambrozija, Ama, Amka, Ambra, Boska.
Među svetima u kalendaru zacijelo je najpoznatiji Ambrozije biskup i crkveni naučitelj. Spomendan mu je 7. prosinca. Rođen je godine 339. u Trieru kao sin visokoga državnog činovnika (prefekta) Galije. Dobio je najvišu izobrazbu. Nakon očeve smrti nastavio je političku karijeru u Rimu. Imenovan je konzulom u Milanu. Tu se dogodilo nešto neobično. Posredujući nakon smrti tamošnjega biskupa u svađi dviju strana oko novog biskupa, bude upravo on glasom puka izabran za biskupa, premda je bio još katekumen (pripravnik za krštenje)! Nekoliko dana nakon imenovanja za biskupa primio je krštenje, a 7. prosinca 374. posvećen je za biskupa. Bio je karizmatički propovjednik i svojim je govorima tisuće priveo u Crkvu. Među njima i svetog Augustina. Bio je pjesnik, skladatelj i pisac brojnih knjiga. "Ambrozijansko pjevanje" ostalo je do danas značajka liturgije Milanske crkve. On je prvi za Euharistiju upotrijebio danas toliko poznati izraz "misa". Mnogima je bio duhovni vođa i savjetnik triju careva. Posebice se brinuo za siromašne slojeve stanovništva. Svojom raznolikom djelatnošću uvelike je utjecao na crkveni, politički i kulturni život 4. stoljeća i uopće srednjega vijeka. Jedinstvena je osoba svojega vremena. Umro je 4. travnja 397. i pokopan u veličanstvenoj milanskoj bazilici koju je bio utemeljio. Ona se i danas zove "Ambrozijeva bazilika".

Ana je jedno od mnogih svetopisamskih vlastitih imena, vrlo raširenih u svijetu. U izvornome hebrejskom pa zatim u grčkom jeziku glasi Hannáh i znači milost, ljupkost; dapače, kako je to kod svetopismaskih imena, u jednu je riječ sažeta rečenica: Jahve (Bog) se smilovao.
Inačica ovog imena u nas ima mnogo: Anica, Ankica, Ančica, Anika, Anuša; zatim Naka, Anera, Nera, Neša, Nuša, Neska, Aka, katkad i Hana, u složenicama Ana-marija, Analiza, a u Hrvatskom zagorju još i Jana, Janica. U Engleza Anne, Anny, Nancy; u Francuza Anne, Annette, Nanette; u Šveda Annika; u Rusa Anja i Anuška.
Sveta je Ana majka Marijina i, prema tome, baka Isusova. To donose neki apokrifi (drevni spisi biblijskog sadržaja koji nisu u sklopu Svetoga pisma). Po kalendaru slavi se 26. srpnja, zajedno s mužem Joakimom. Spomenuti apokrifi navode da nisu imali djece, što je u izraelskom narodu bila sramota. Svaka je Izraelka dapače živjela u nadi da će baš ona roditi Mesiju. Joakim i Ana usrdno su molili i u hramu prinosili žrtve da ih Bog obdari porodom. Bez uspjeha! Naposljetku su se zavjetovali da će, ako ih Bog usliši i dobiju sina, dijete sasvim posvetiti Bogu, na službu u hramu. Tek pod stare dane rodilo im se dijete, djevojčica Marija. Već poslije tri godine, predali su je, kako su se zavjetovali, na odgoj i službu u hramu.
U pučkoj pobožnosti je Ana simbol materinstva. Apokrifi i legende spominju je već od 2. stoljeća. Za njezino štovanje postoje dokumenti iz 6. stoljeća. Godine 550. u Carigradu su joj posvetili crkvu, a od 1548. njezin spomendan (26. srpnja) obvezan je za cijelu Crkvu. Osobito joj se utječu žene prije porođaja i nerotkinje. Preporučuju joj se i mladenci za sretan brak, napose je štuju majke i udovice, radnice i kućanice. U pučkoj pobožnosti utorak je dan svete Ane pa su, više nekad nego danas, s tim danom bile povezane neke pobožnosti ("devet utoraka") ovoj svetici. U nekim europskim krajevima Anu kao zaštitnicu štuju zlatari, krojači, rezbari, mlinari, tkalci. U današnje je vrijeme sve to i manje poznato i manje u praksi nego u stoljećima bujna štovanja svetaca. Tada je svaka društvena organizacija, obrtnički ceh ili ustanova sebi odabirala pogodnoga sveca i to vrlo svečano i slikovito proslavljala, osobito na njegov kalendarski spomendan. Sveta je Ana i danas posebna zaštitnica francuske pokrajine Bretagne. U nas su joj posvećene brojne crkve i kapele. - Kršćanska umjetnost prikazuje Anu kao stariju ženu u crvenoj haljini, ogrnutu zelenim plaštem s pokrivalom na glavi, s knjigom u ruci. Vrlo je čest motiv Ana s Marijom u krilu, u naručju ili do nogu, kako svojoj kćeri tumači Sveto pismo. Anin je lik čest i u ciklusima slika iz Marijina života.

Anastazija dolazi iz grčkog jezika: riječ anástazis znači uskrsnuće, uskrsnuće od mrtvih ili dapače rođen na Uskrs. U nas je ime u temeljnom obliku rjeđe, ali se pojavljuje u mnogim izvedenicama: Asja, Asta, Naca, Nača, Naja, Naka, Nana, Nasta, Stana, Stasa, Staža, Stošija, Stajka, Taška, Zija. U muškom rodu kao Šaša, Staša, Stašo, Staško, Naco, Nacika...
Sveta je Anastazija srijemska mučenica u Sirmiju, u vrijeme cara Dioklecijana. Dan smrti joj je 25. prosinca 304. Tu je štovana i pokopana u vlastitoj bazilici. U 5. stoljeću njezine su relikvije prenesene u Carigrad, u crkvu Svetog uskrsnuća (grčki: Anastasis); ta je crkva preimenovana u crkvu svete Anastazije. Početkom 9. stoljeća (oko 804.) Anastazijine relikvije dobio je - od bizantskog cara Nicefora I. - u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom, zadarski biskup sveti Donat. Pohranjene su u crkvi svetog Petra i otada (i danas) ta zadarska crkva (katedrala-bazilika) nosi ime svete Anastazije (Stošije). Kult svete Anastazije dospio je rano i u Rim. I tamo je crkva ispod Palatina dobila Anastazijino ime, a papa bi u njoj svakog Božića (na Anastazijin smrtni dan), u zoru, služio svoju drugu božićnu misu. Taj se običaj proširio svijetom pa se sveta Anastazija sve do 1969. posvuda spominjala u božićnoj misi zornici, a u kalendaru je bila 25. prosinca. Nakon reforme svetačkog kalendara, od godine 1970., svetičin je spomendan premješten na 15. siječnja, premda je neki kalendari još uvijek donose na Božić, a drugi (pogrešno) i na Božić i 15. siječnja. Anastazija je jedina od brojnih srijemskih mučenika i mučenica iz prvih kršćanskih stoljeća ušla u kalendar opće Crkve, u Rimski misni kanon i u stare Litanije svih svetih, što je znak osobita štovanja. Godine 1976. dio njezina praha (relikvija) posebnom je svečanošću vraćen iz Zadra u Srijemsku Mitrovicu, u tamošnju župnu crkvu svetog Dimitrija đakona i mučenika, koja je i konkatedrala Đakovačke i Srijemske biskupije. U ikonografiji Anastazija se prikazuje na upaljenoj lomači ili s vazom (posudom) u kojoj nosi pomast za balzamiranje tijela mučenika.

Andrija u latinskom i u grčkom ima isti oblik: Andreas. Izvor mu je grčki pridjev andreios i znači muževan, hrabar. Brojne su izvedenice; muške: Andro, Andrea, Andre, Andras, Andrej, Andrijan, Andrijano, Andrino, Andraš, Dašo, Dasko; ženske: Andreja, Andrejka, Andrela, Andreta, Anda, Andrica, Andrina, Deja, Drena, Drenka, Andrijana. U praksi su prihvaćeni i "prijevodi" imena Andrija: Hrvoje, Hrvoslav, Hrvoslava.
Među svecima je najčasniji Andrija apostol, mučenik. Spomendan mu je 30. studenoga. Rodom je iz Betsaide u Galileji. Bio je brat Šimuna, kojega je Isus postavio apostolskim prvakom i promijenio mu ime u Petar. Braća su živjela u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru kao ribari. Andrija je prvotno bio učenik Ivana Krstitelja, pa prvopozvani Isusov apostol. Dapače, on je Petra doveo Isusu. Po predaji, Andrija je propovijedao evanđelje južno od Crnoga mora (u Skitiji, danas Rusiji), a prema nekim naznakama čak u Kurdistanu i u Georgiji (Gruziji), u donjem podunavlju (Trakija, danas Bugarska) te u Grčkoj. Pod starost se kao biskup ustalio u Patrasu (Grčka) i tu je, najvjerojatnije 60. ili 62. godine, 30. studenoga, za vrijeme cara Nerona, podnio mučeništvo. Bičevan je i raspet na kosome križu (takozvani "Andrijin križ"). Njegove su kosti godine 356. prenesene u Carigrad, a 1208. u Amalfi (južno od Napulja); glava je 1462. donesena u Rim. Papa Pavao VI. vratio je ovu dragocjenu relikviju 1964. u Patras.
Ikonografi apostola Andriju redovito prikazuju s karakterističnim križem nalik na slova X, što je istodobno, prema grčkom pismu, kratica za Krist. Andrija je patron Rusije, Ahaje (u Grčkoj), Španjolske i Škotske. Zaštitnik je više europskih gradova (Napulj, Ravena, Bordeaux); u pučkoj pobožnosti zaštitnik je ribara, trgovaca ribom, rudara, užara i mesara. Preporučuju mu se bolesni od uloga, grla, grčeva i crvenog vjetra (tzv. "Andrijine bolesti"). Budući da se Andrijin spomendan slavi neposredno prije početka nove crkvene godine (Došašća), uz taj su dan po Europi povezani različiti običaji; primjerka "položaj", koji je inače u hrvatskim krajevima najčešće uz Badnjak; običaji u vezi s promjenom godine i u vezi sa ženidbom i udajom. Nekada su posljednja vjenčanja u godini bila oko Andrijeva, jer se u vrijeme Došašća nisu dopuštale svečane svadbe. Stoga Andriju ponegdje časte napose djevojke kao pomoćnika za dobru udaju. - U kalendaru ima još nekoliko svetaca istog imena.

Anđelka je načinjeno od latinskog i grčkog oblika angelus, ángelos u značenju glasnik, poslanik, Božji poslanik. (O anđelima, duhovnim bićima vidi i usporedi kod: Mihael.) Od osnovne riječi nastalo je više imenskih oblika, ženskih i muških: Anđelka, Anđela, Angela, Anđa, Anđica, Đeka, Đela, Đelka, Anđelina...; Anđelko, Anđel, Andelino, Angel...
Mnogi svoj imendan vežu uz 2. listopada, kad se kalendarski i liturgijski slave Anđeli Čuvari. Drugi slave imendan na odgovarajuće svetačke spomendane. Tako je 4. siječnja sveta Anđela Folinjska. Rođena 1249. u mjestu Foligno (srednja Italija). Ljepota i bogatstvo omogućile su joj bezbrižan i raskošan život. Mlada se udala, rodila više djece, i nastavila lagodnim životom. Unatoč tomu zapisuje: "Nezadovoljna sama sobom počela sam razmišljati o svojem životu." Ova njezina rečenica pokazuje da joj se pomalo otvarao put obraćenja: "Čovjek mora prije svega znati da Bog kadšto dolazi u dušu kad ga se i ne zaziva i jedva želi". U 40. godini stubokom se mijenja. Živi pokornički, postaje mističarka. Osniva novu redovničku zajednicu. Umrla je 4. siječnja 1309. Na slikama se prikazuje s đavlom na lancu.
Sveta Angela Merici (Meriči) u kalendaru se nalazi 27. siječnja. Osnivateljica je uršulinki, najpoznatije redovničke družbe za odgoj mladeži. Družba dugo djeluje i u Hrvatskoj (Varaždin, Zagreb, Slavonski Brod...). Angela se rodila i djelovala u Italiji (1474.-1540.). - U kalendaru je i sveti Anđelko, mučenik, 5. svibnja. Kao misionar je djelovao donjoj Italiji. Umro je mučeničkom smrću na Siciliji godine 1220.
Ime Anđelko naći ćemo u kalendaru 7. studenoga, uz svetoga Engelberta. Ime Engelbert dolazi od starovisokonjemačke riječi angul - ugao, uvala; otuda ime germanskog plemena Angli, koje je prvotno boravilo u morskoj uvali u pokrajini Schleswig i riječi beracht - sjajan, slavan: slavan kao Angli. Nakon kristijanizacije Germana Angil-bert postao je Engel-bert (njemački Engel - anđeo). Sveti Engelbert (1185.-1225.) bio je grofovski sin i nadbiskup u Kölnu. U vrijeme burnih političkih događaja, sporova i borbi od nasilja i samovolje plemstva štitio je siromašne, nemoćne i ugrožene. Time se zamjerio i vlastitoj rodbini pa su ga mučki ubili.

Antun je vrlo često i poznato ime, ali mu etimološki korijeni nisu jasni. Tumači kažu da je izvedenica od rimskog plemena Antonius, no time nije mnogo protumačeno. Kažu, korijen je imena vjerojatno još stariji, dolazi od etrurske riječi antenium, kojoj je značenje nepoznato! U nas od imena Antun ima mnogo izvedenih oblika; muških: Anton, Anto, Ante, Antiša, Antonio (prema talijanskom), Antal (prema mađarskom), Ton, Tona, Tono, Toni, Tonča, Tonči, Tonček, Tuca, Tuna, Tuno, Tunica, Tunja... i ženskih: Antica, Tica, Nija, Tončica, Tonica, Antonijeta, Jetica, Netika, Antonika... Francuski je Antoine, talijanski Antonio, engleski Anthony.
Među svecima više je Antuna; dvojica su najštovanija: "zimski" Antun pustinjak i opat, 17. siječnja, i "ljetni" Antun Padovanski, redovnik i svećenik, 13. lipnja. Zimski Antun ima uz ime staleške oznake: pustinjak i opat. Pustinjak ili monah govori da je živio u osami, u razmišljanju, molitvi, skromnosti i pokorničkim životom, daleko od svjetovne buke i strke. A naziv opat označuje poglavara skupine monaha (pustinjaka) koji su živjeli svaki za sebe, a sastajali se povremeno na zajedničku molitvu i bogoslužje.
Antun opat rođen je u Egiptu, u 4. stoljeću, od bogatih roditelja. Kad mu je bilo osamnaest godina, izgubio je roditelje. Odgojen kršćanki osjećao je u sebi poziv da što savršenije ostvari Evanđelje. I kažu njegovi životopisci: Kad je jednom prilikom slušao u crkvi Isusovu riječ: "Hoćeš li biti savršen, idi prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu!" shvatio je to kao rečeno upravo njemu. Od velikoga naslijeđenog imetka dio ostavlja mlađoj sestri, a ostatak dijeli siromasima. Zatim se pridruži skupini monaha u pustinji.
Dvadeset je godina živio u nekoj ruševini nedaleko od Nila, sam, uz vrlo skromnu hranu. Vrijeme je posvetio proučavanju Svetog pisma, često zadubljen u molitvu i meditaciju, trseći se da ukroti svoje tjelesne strasti i živi samo za Boga. Velikom borbom svladavao je najrazličitije napasti koje su ga spopadale i koje je on nazivao "demonima". Tim intenzivnim životom u samoći stekao je veliku duhovnu snagu i mudrost. Pročuo se pa su mu odasvud dolazili po savjet, mnogi sa željom da žive pod njegovim vodstvom. Doživio je veliku starost: 105 godina. Njegov životopisac Atanazije bilježi: "Sve do smrti Antun je bio bistra oka, zdravih zubi i uspravna hoda. Njegovo je tijelo bilo živahnije i ljepše nego u onih koji se za nj mekoputno brinu."
Ovaj se Antun smatra ocem monaštva od kojega su se kroz povijest razvili različiti redovi, družbe zajedničkog, Bogu posvećenog života, sve do danas. Primjerice: benediktinci, kartuzijanci, franjevci, dominikanci... Slikari Antuna Pustinjaka prikazuju u tamnome monaškom habitu (plastu) s kukuljicom na glavi. Na lijevom ramenu nosi modro slovo T, a u ruci starački štap, također u obliku slova T i zvonce. Slovo T početno je slovo grčke riječi "Theós" - Bog. Značenje se zvonca različito tumači, no pretežno je mišljenje da se time označava svečeva sposobnost istjerivanja demona (napasti). Često je uz sveca naslikana i poveća (ukroćena) svinja, koja predočuje demone požude i proždrljivosti i njegove pobjede nad grijehom. U kalendarima se uz Antunov spomendan kadšto nalazi ime Zvonko. Češće uz svetog Antuna 17. siječnja, rjeđe uz Antuna koji se slavi 13. lipnja. Razlog je, čini se, upravo pučka asocijacija na svečevo zvonce. Iz naoko neobjašnjivih razloga Zvonko stoji i u kalendaru 12. veljače. Razlog će biti u tome što je to spomendan malo poznate svetice Eulalije. Ime joj je načinjeno od dviju grčkih riječi eu - dobro, razgovijetno, zvonko, i Ialein - govoriti. Logičnije bi bilo da na tome mjestu stoji ženki rod: Zvonka, Zvonimira.
Još je poznatiji i po cijelome svijetu štovaniji sveti Antun Padovanski (1195.-1231.). U rodnome gradu Lisabonu pohađao je katedralnu školu i tu stupio u samostan augustinaca. Prešavši u Coimbru, pristupio je godine 1220. franjevcima. Kao vrstan propovjednik i poznavatelj Svetog pisma najviše djeluje u Italiji. Umro je u Padovi 13. lipnja 1231. u 37. godini života. To je i datum kada se po kalendaru slavi njegov spomendan. - Druge godine nakon smrti, 1232. progašen je svetim. Papa Pio XII. uzdigao ga je 1946. na čast naučitelja Crkve.
Sveti je Antun Padovanski medu najomiljenijim pučkim svecima na svijetu. Štuju ga i mnogi nekatolici pa i nekršćani. Pomoćnik je u svakoj nevolji i potrebi. Njemu se posebno utječu oni koji traže izgubljene stvari. Kao patrona časte ga zaljubljeni, supruzi, žene, putnici, rudari. U njegovu svetištu u Padovi čuvaju se i časte njegove relikvije. U likovnoj se umjetnosti prikazuje na vrlo različite načine, sam ili u prizorima iz njegova života. Pojedinačno najčešće u franjevačkom habitu, s Djetetom Isusom u naručju, te knjigom ili ljiljanom u ruci.
U kalendaru je još nekoliko svetaca imenom Antun. Primjerice Antun Maria Claret (1842.-1915.), Španjolac, redovnik i utemeljitelj redovničke družbe koje se članovi skraćeno zovu klaretinci. Spomendan mu je 24. listopada. I ime Antonin istog je korijena; u kalendaru je sveti Antonin 2. svibnja. Bio je dominikanac i biskup; umro 1459. u mjestu Montughi kod Firence.

Anzelmo. Etimološke su mu sastavnice germanska riječ ans (Bog) i starovisokonjemačka heim (kaciga, branitelj), pa je smisao od Boga zaštićen. Susreću se oblici Anzelm, Zelmo, Ano; u ženskom rodu Anzelma, Zelma, Elma, Aja, Ajka...
U kalendaru je 21. travnja sveti Anzelmo. Rođen je 1033./34. u Italiji, mjestu Aosta (Piemont). Bio je benediktinski opat u Francuskoj (Bec, Normandija), a od 1093. nadbiskup u Engleskoj, u Canterburyju. Tu je, braneći crkvena prava, došao u sukob s kraljem Vilimom II. i morao je u prognanstvo. Nakon Vilimove nagle smrti na prijestolje dolazi kralj Henrik I, koji Anselma vraća u Englesku. Osim za crkvena prava u kultu i u liturgiji, Anselmo se posebice trudio reformirati kler. Pišući mnoga djela, na nove temelje postavlja tradicionalnu teologiju pa je nazvan ocem skolastike. Anzelmo je umro 21. travnja 1109. u Canterburyju. Papa Klement XI. podjeljuje mu 1720. časni naslov crkvenog naučitelja.

Apolonija je ženski oblik od imena Apolonije, prema latinskom Apollonius, odnosno grčkom Apolonios u značenju apolonov, posvećen Apolonu. U grčkoj je mitologiji Apolon sin Zeusa i Lete, božanstvo, zaštitnik pjesništva, glazbe i prave mjere; zatim mitski bog svjetlosti i sunca, lovaca, pastira i putnika. - Izvedenice su od osnovnog imena Apa, Apica, Lona, Pola, Polona, Polka, a u prijevodu Sunčica, Zora, Zorislava.
Sveta je Apolonija živjela u 3. stoljeću u Aleksandriji. U kršćanskoj je zajednici vjerojatno obnašala službu đakonise. Tu je u vrijeme progonstva s drugim kršćanima bila najprije zlostavljana, a potom su joj izbili zube (prema kasnijoj legendi vadili su ih kliještima). Skupinu su poveli izvan mjesta i ondje naložili lomaču. Prijetili su da će ih žive spaliti ne budu li pred njima ponavljali ružne i bogohulne riječi. Apolonija se istrgla iz njihovih ruku i sama skočila u vatru: mjesto da zataji vjeru izabrala je smrt. U pučkoj pobožnosti štuju je kao pomoćnicu kod zubobolje. U ikonografiji je prikazuju s kliještima na kojima su zubi, s dlijetom, maljem i kliještima; s palmom i gorućom lomačom. Spomendan joj je 9. veljače. U kalendaru je 18. travnja i sveti Apolonije, mučenik iz 2. stoljeća. Bio je ugledni Rimljanin koji je branio kršćansku vjeru pred senatom i za to bio osuđen na smrt. Kadšto ga u kalendaru nalazimo 10. travnja.

Ariel je biblijsko ime s karakterističnim završnim slogom -el (Bog). Prvi slog ari- znači lav, dakle Lav Božji. Ime je simbolični naziv za grad Jeruzalem, a upotrebljava ga prorok Izaija: "Teško Arielu! Arielu, gradu što ga opkoli David" (Iz 29,1). Ima i inačice: Ara, Arka, Arica. Među svecima u kalendaru nema takvog imena pa se za imendan može odabrati dan po volji.

Arnold dolazi k nama s njemačkog područja. Tvore ga starovisokonjemačka riječ arn (orao) i walt (vladati, gospodariti). U praksi su i drugi oblici: Arno, Arnoldo, Arni; odnosno ženski Arnolda, Arna, Nolda.
U kalendaru je sveti Arnold 18. srpnja. Nema o njemu pouzdanih biografskih podataka, osim tradicionalnog štovanja. Prema legendi, bio je svirač na citri i došao je iz Grčke (Bizanta) na dvor cara Karla Velikoga. Od njega je dobio posjed, nedaleko od Kölna. Relikvije mu počivaju u njemu posvećenoj kapeli u Dürenu, kod Kölna. Prikazuje se s citrom (harfom), a patron je glazbenika, orguljaša i graditelja harfi. Istog je datuma u kalendaru još jedan Arnold (njemački Arnulf, francuski Arnoul, talijanski i španjolski Arnold), koji je bio državnik, biskup u Metzu i redovnik početkom 7. stoljeća. Plemićkog je roda i predak Karla Velikoga. Njegov je životni put neobičan. Bio je uspješni državnik, oženjen i imao je dva sina. Kad mu je žena otišla u samostan, Arnold postaje svećenikom, a 614. biskupom u Metzu. Godine 629. odrekao se biskupske službe, podijelio sve svoje imanje i kao pustinjak otišao u Remiremont (u planinskim Vogezima) i ondje do smrti 18. srpnja 640. dvorio gubavce.

Astrid. Ime je, tvrde tumači, izvorno švedsko ili norveško, sastavljeno od riječi as (Bog) i frith (lijep), odnosno trud, drut (ljubljena, draga). Inačice su Asta, Astra, Rida. Astra ima i drugi izvor: grčku riječ aster - zvijezda. U kalendaru nema sveca toga imena.

Asunta. Latinska riječ assumpta (talijanski assunta) znači uznesena. Ime i imendan su vezani za blagdan koji nosi latinski naslov "Beata Virgo Maria Assumpta" ("Blažena Djevica Marija Uznesena"), uobičajenije: Velika Gospa; u kalendaru 15. kolovoza. Izvedenice su Asa, Aska, Aka. To je jedno od mnogih imena vezanih za pojedine marijanske blagdane, poput Dolores, Mercedes, Karmela i dr.

Augustin dolazi od latinskog imena Augustus, što je često ime rimskih careva, a znači uzvišen, veličanstven. U nas su oblici: Augušt, Ago, Gusta, Guta, Jagoš, Tin, Tika..., a u ženskom rodu Augustina, Aja, Aka, Gustika, Tika, Tinka, Tina i drugi.
Augustin je rođen 13. studenoga 354. u afričkom mjestu Tagasta u Numidiji (zapadno od Kartage). Od djetinjstva je pokazivao veliku nadarenost pa su roditelji sve uložili u njegovu izobrazbu. U svojoj šesnaestoj godini Augustin je prekinuo školovanje, jer je roditeljima ponestalo novca. Prepustio se pustopašnu životu i k tome zabasao među krivovjerce. Živio je kratko vrijeme u nezakonitu braku i dobio sina Adeodata, koji je ubrzo umro.
Nastavlja školovanje i postaje poznati učitelj govorništva u Tagasti, Kartagini i u Rimu. Otuda ga pozivaju u Milano. Posvuda ga je pratila majka, udovica, Monika. U Milanu je tada bio veliki mislilac i sjajni govornik, biskup Ambrozije. Augustin ga je dolazio slušati, najprije iz čiste profesionalne radoznalosti. No na njega su sve više djelovala Ambrozijeva razlaganja. Odrekao se krivovjerja i u svojoj 33. godini upravo od Ambrozija zatražio krštenje.
Augustin se vraća u rodnu Afriku. U Hipponu postaje svećenikom, a 396. i biskupom istoga grada. Umro je godine 430. Jedan je od najvećih crkvenih pisaca svih vremena, genijalni i najutjecajniji zapadni teolog u Crkvi, "crkveni otac". Pronicljivi i oštri dijalektičar, poznavalac ljudi i psiholog. U svojim "Ispovijestima" potanko je opisao vlastiti život. Djela mu se i danas objavljuju, komentiraju i čitaju. Kao svetac nosi naslov crkvenog naučitelja. Prikazuju ga kao biskupa s knjigom i sa srcem probodenim strijelom u ruci. U kalendaru mu je spomendan 28. kolovoza. Usporedi: Monika.
U kalendaru je 27. svibnja sveti Augustin Kenterberijski (Canterbury). Godine 596. šalje ga papa Grgur Veliki s 40 monaha u Englesku. Razvio je ondje veliku i uspješnu misionarsku djelatnost. Godine 601. imenovan je nadbiskupom u Canterburyju. Umro je godine 604. i pokopan u canterburyjskoj crkvi sv. Petra i Pavla, jednoj od nekoliko znamenitih koje je sagradio.
Crkva u Hrvata, napose zagrebačka nadbiskupija, slavi blaženoga Augustina Kažotića. Rođen je oko 1260./65. od poznate trogirske obitelji Kažotić. Ulazi u Dominikanski red, a godine 1286. poglavari ga šalju na viši studij bogoslovije u Pariz. Postigavši doktorat, uspješno se posvećuje propovjedničkoj službi. Godine 1301. ulazi u papinsko poslanstvo koje je nekadašnji dominikanski general kardinal Nikola Boccasini vodio u Hrvatsku i Ugarsku. Kad je Boccasini 1303. postao papom (uzevši ime Benedikt XI.), iste je godine postavio Augustina na praznu stolicu zagrebačke biskupije. Agilni novi biskup obnavlja liturgijski život, reorganizira Kaptol i utemeljuje katedralnu školu; na dvije sinode (1307. i 1314.) sa svećenicima raspravlja o obnovi duhovnog i materijalnog stanja biskupije, skrbi se za siromašne, financira gradnju crkava i dobrotvornih ustanova. U vremenu od 1318. do 1322. Kažotić biskupijom upravlja iz Avignona, gdje je našao utočište pred osvetoljubivim kraljem Karlom I. Robertom. Kralj mu nije dopuštao povratak u Zagreb pa ga papa Ivan XXII. godine 1322. šalje u Luceru, u južnoj Italiji, gdje je u nepunu godinu dana stekao velike simpatije puka. Na glasu svetosti umro je 3. kolovoza (to mu je i kalendarski spomendan) godine 1323. Papa Klement V. proglasio ga je blaženim 4. travnja 1702.

Aurora je ime rimske mitološke božice svitanja. Izravni hrvatski prijevod je Zora. Od latinskog oblika Aurora nastaju izvedenice Ara, Arka, Ora, Orica, Orka, Rora, Rorka. Uz Zora inačice su Zorica, Zoja, Zorka; u muškom rodu Zoran. Ime Zora(n) pojavljuje se i kao "pjesnički prijevod" imena Albin(a). Nema svetice imena Aurora. Za imendan se najčešće odabire 1. ožujka, sveti Albin (Zoran) ili neki drugi dan po volji.
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:48

B

Baltazar ima korijen u jednom od semitskih jezika, akadskom, koji se govorio u Babiloniji, a pisao se klinovim pismom. Ime glasi bel-šara(ra)-usur; u značenju Bel štitio kralja! (Bel je bilo glavno babilonsko božanstvo), hebrejski Belšazar, prema latinskom i grčkom pohrvaćeno Baltazar. Bilo je to babilonsko ime i proroka Danijela. Prema starozavjetnoj svetopisamskoj knjizi Danijel, Belšazar je bio sin Nabukodonozorov i posljednji aramejski kralj Babilonije.
Poznat je opis kad je za vrijeme gozbe opazio ruku kako na zidu ispisuje proročanske riječi: mene-tekel-peres, koje je Danijel (Dn 5, 25-28) protumačio kralju. Baltazar je i ime jednoga od triju mudraca (Gašpar, Melhior, Baltazar) koji su se poklonili novorođenom Isusu. Predaja ih naziva kraljevima i daje navedena imena. Uobičajeno se zovu "sveta tri kralja", spomendan im je 6. siječnja, premda oni nisu sveci u strogome smislu riječi. Hrvatske su inačice imena: Balto, Bolto, Boltek, Boltina.

Barbara. Grčka i latinska riječ barbara znači tuđinka, barbarka, divlja. Inačice su imena mnoge: Barbika, Barba, Bara, Barica... Francuzi imaju Barbe, Babette, Betty; Nijemci Barbara, Barbe, Bärbel; Šveđani vele Barbro; Česi Barbora, Barča, Barka, a Rusi Varvara, Varja.
Barbara je ime svetice rođene u 3. stoljeću u Nikomediji (danas Izmit, istočno od Istanbula). Biografski su podaci izmiješani s legendom. Bila je djevojka izvanredne ljepote. Bogati i posesivni otac Dioskur, poganin, plašio se da će udajom izgubiti kćerku. Dao je za nju podići luksuzno opremljenu i budno čuvanu kulu. Barbara je pak dočula za novu nauku, kršćanstvo, i počela se o njoj domišljato informirati. Uredila je da je posjećuje liječnik, zapravo prerušeni kršćanski učitelj. Kažu, bio je to glasoviti kršćanski teolog tadašnjice, Origen. I, razumljivo, ubrzo se dala krstiti.
Otac, zatrpan svojim gospodarskim poslovima, često izbiva. Vrativši se jednom kući, opazi da kula njegove kćerke ima tri prozora, jedan više no Što je bio sagradio. Barbara, na čiji je poticaj ta preinaka učinjena, priznaje da je kršćanka, a tri su prozora, kaže, simbolika Oca, Sina i Duha Svetoga, triju božanskih osoba, kršćanske istine o trojedinom Bogu. - Očeva se ljubav umah pretvorila u razjarenu mržnju. I kao što je to u legendama, a i u životu - slijedi najnevjerojatnije: otac predaje kćerku vlastima, koje su i inače revno progonile kršćane. Dapače, zatraži da je sam smije smaknuti. Poslije okrutnih muka na koje su Barbaru stavile vlasti "po službenoj dužnosti", vlastiti joj otac mačem odrubi glavu. Dok se poslije toga nedjela vraćao kući, nasta strašna grmljavina i smrtno ga pogađa munja. Tako legenda sažima Barbarin život i mučeništvo za vjeru. Kroz mnoga stoljeća Barbara je mnogostruka zaštitnica. Zaziva se u pogibelji od nesretnog slučaja, od epidemije, od groma i u smrtnome času. Prije svoje smrti Barbara je molila da svaki kršćanin koji se sjeti Kristove muke i njezina mučeništva bude pošteđen na posljednjem sudu. Nebo je, kaže legenda, potvrdilo da će njezina molitva biti uslišana. S tim u vezi Barbara se često prikazuje s kaležom i hostijom, simbolima sakramenta euharistije, poputbine umirućima. Uz njezin se lik neizostavno stavlja kula s tri prozora; često i mač, znak njezina pogubljenja. Zaštitnica je tvrđava, tornjeva, graditelja, zidara, topništva i ljevača topova (često je prikazana s topom), općenito vojnika, vatrogasaca i svih koji rade s vatrom (u vezi s gromom i munjom iz legende). Poznata je i štovana zaštitnica rudara, opet prema legendi koja kaže, da joj se, kad je bježala pred očevim bijesom, sama od sebe otvorila kamena stijena. Zato je štuju i bušači tunela u stijenama i općenito radnici s kamenom. Barbarin kip ili sliku naći ćemo u mnogim crkvama. I to postaje podlogom vjerničkom puku, da se u svakojakim životnim okolnostima utekne Božjoj pomoći po zagovoru junakinje Barbare. Kalendarski joj je spomendan 4. prosinca.
I danas je živ običaj da se na Barbarin spomendan otkinu grančice trešnje (ili šljive, višnje, jabuke, kruške) te u toploj prostoriji polažu u vodu, da bi za Božić procvjetale. Tamo gdje se graničica lijepo rascvate, vjeruje se da će sljedeće godine biti vjenčanje ili da će u kući biti sreća i zdravlje. Ponegdje se na svaku grančicu pričvrsti papirić s imenom. Čija grančica prva procvjeta, sigurno će iduće godine biti sretan. Općenito: graničica koju se prisili da procvjeta - usred mrtve zime - znak je i jamstvo novog života. Na Barbaru se u tanjur ili u plitku posudu sije i redovito zalijeva pšenica (katkad i ponegdje i druge sjemenke). Ona će također do Božića potjerati zelene vlati. Probuđena životna snaga u zrnju znak je da će se priroda istrgnuti iz zimskih okova smrti. Isti ovi običaji povezani su i sa spomendanom sv. Lucije (13. prosinca). "Položaj", običaj, koji je u hrvatskim krajevima redovito u badnje jutro, u nekim europskim zemljama (Slovenija) upravo je na sv. Barbaru. Tako su u običaju slikovito izražena čovjekova razmišljanja.

Bartolomej. Ime je hebrejsko (aramejsko): Bar Tolomaj znači sin Tolmejev. Riječ tolome(a)j znači hrabar, srčan. Hrvatski su izvedeni oblici: Bartol (negdje BartuI),
Barta, Bartolo, Mejo, Tola. U ženskom rodu: Bartolina, Bara, Barica, Barka, Lina, Tola. Slovenski oblik Jernej nastao je povezivanjem riječi sanctus i Bartolomeus (šam-berteleméj, šam-ernej).
Sveti je Bertolomej jedan od Kristovih apostola. Iz Svetoga pisma o njemu znamo malo. Spominje se na dva mjesta, u Markovu Evanđelju i u Djelima apostolskim, u popisu apostola. U ranomu srednjem vijeku poistovjećivali su ga s Natanaelom, osobom koju spominje Ivan u svojem Evanđelju, ali to mišljenje nije sigurno. Predaja o Bartolomeju kaže da je pošao propovijedati evanđelje u Malu Aziju pa sve do Indije. Na povratku, dok je propovijedao u Armeniji, pogani su ga uhvatili i "na perzijski način" živom oderali kožu, a potom ga raspeli na križ ili mu odrubili glavu. Bilo je to po nalogu kralja Astiaga u gradu Albanopolisu. Stoga je njegova neizostavna oznaka veliki nož neobična oblika, oruđe kojim je bio mučen. Prikazuju ga s knjigom ili svitkom (predaja kaže da je u Arabiju donio Matejevo Evanđelje), sa stijegom, te katkad kao vrlo mišićavu figuru, bez kože, a u podnožju s đavlom ili baziliskom na lancu. Napose u vrijeme baroka slikari ga prikazuju i s ljudskom kožom prebačenom preko ruke. Michelangelo je u svojoj velikoj kompoziciji Posljednjeg suda, u Sikstinsoj kapeli, Bartolomeja stavio do Krista Suca, a među naborima oderane svečeve kože naslikao svoj autoportret. Bartolomej je patron napose onih koji rade s kožom (knjigoveža, rukavičara, krojača, postolara).
Relikvije svetog Bartolomeja danas se čuvaju u njegovoj crkvi kraj Tibera u Rimu, a dio u Frankfurtu na Maini. Njemu je i u nas posvećeno mnogo crkva, osobito fili-jalnih. U nekim je krajevima običaj da se na njegov spomendan sabire ljekovito bilje. U poljodjelskim krajevima Bartolovo je rok kad su se plaćale kamate i računi i zahvaljivalo za uspješno završenu žetvu. Spomendan mu je 24. kolovoza.

Bazilije. Izvorni je oblik imena grčki: Basíleios, a latinski Basilius. Ime je nastalo od grčkog pridjeva basileios, a znači kraljev, kraljevski. Hrvatske su izvedenice Bazil, Bazo; u ženskom rodu Bazilija, Bazilijana, Bazilisa, Bazila, Bazilka, Ila, lika, Zila, Zilka, Zilija, Isa, Lisa i druge. U Rusa je Vasilij (ženski oblik Vasilisa); u Engleza Basile; u Poljaka Bazyli, Wasyl; u Čeha i Slovaka Vasil; u Nijemaca Basilius, u Rumuna Vasile, u Madžara Bazil. U kalendaru je sveti Bazilije 2. siječnja, jedan je od četiriju velikih naučitelja Istočne ckrve, zvan Veliki ili Kapadocijski. Rođen je godine 330. u Cezareji Kapadocijskoj (Mala Azija). Utemeljitelj je i organizator redovništva na Istoku i reformator istočne liturgije. Plodni pisac, osobito protiv onodobnih hereza (arijanizma). Nadbiskup je u rodnome gradu, umro je godine 379. Prikazuje se u grkoistočnome biskupskom ornatu, s golubom (simbolom Duha Svetoga) u rukama, katkad s vukom, pticom i crkvom u ruci. Na Zapadu mu je kult slabo raširen.

Beata je latinska riječ, znači blažena, sretna. Izvedenice su osnovnog imena Beatica, Ata i u muškom rodu Beato. Imendan je obično vezan uz neki marijanski blagdan, prema općenitu nazivu za Isusovu Majku: Blažena (Beata) Djevica Marija. No u kodeksu svetaca postoji sveta Beata djevica i mučenica, Španjolka, koja je umrla godine 277. u Sensu (kod Pariza), a na njezinu je grobu poslije podignuta crkva. Spomendan joj je 29. lipnja. Postoji i sveti Beato iz Triera, pustinjak. Živio je u 7. stoljeću, a spomendan mu je 28. srpnja. I sveti Beato (latinski: Beatus) prvi je vjerovjesnik u Švicarskoj, koji je također živio u 7. stoljeću. U kalendaru je 9. svibnja; obično u prijevodu: Blaženko, Blaženka. Mnogi pučki kalendari ne donose ove manje poznate svece.

Benedikt. Izvor imena je latinski pridjev benedictus - blagoslovljen. A riječ je dvočlana: bene (dobro) i dictus (od glagola dicere - govoriti). Izvedbenice su ovog imena mnoge: Beno, Beneta, Benko, Diko, Dito Benedeto (prema talijanskom); u ženskom rodu Benedikta, Bena, Benka, Dita, Ditka, Benediktina, Benedeta (prema talijanskom). U Engleza je skraćeno Bennet; u Danaca Bent, u Šveđana Bengt, u Francuza Benoît; u Mađara Benedek, u Nijemaca Benediktus, skraćeno Bendix, Dix.
Više je svetaca toga imena, a najpoznatiji je sveti Benedikt iz Nursije, u kalendaru 11. srpnja (nekada bio 21. ožujka). Rođen je oko godine 480. u Nursiji (danas Norcia u Umbriji, sjeveroistočno od Rima). Studirao je u Rimu, ali se povukao u samoću provodeći asketski i pustinjački život. Ustanovitelj je glasovitog i vrlo zaslužnog reda benediktinaca.
Godine 529. sa skupinom monaha dolazi u Monte Cassino (mjesto između Rima i Napulja) i tu osniva kolijevku Benediktinskog reda. Napisao je temeljno pravilo (Regula) redovničkog života, koje je postalo vodičem pretežitom dijelu zapadnih redovničkih družbi. Pravilo je od redovnika zahtijevalo troje: molitvu (liturgiju), rad i studij. Sažeto je u poznatoj izreci "Ora et labora!" ("Moli i radi!"). Zato Benedikta i zovu "ocem zapadnog mnoštva". Na takvoj su životnoj osnovi sve brojniji redovnici gradili osobnu svetost i stvarali europsku duhovnu i materijalnu kulturu. Fizičkim radom i studijem spasili su antiknu kulturu i sagradili kršćansku, europsku. Papa Pio XII. imenovao je Benedikta "ocem Europe", a Pavao VI. proglasio ga je godine 1964. zaštitnikom Zapada, Europe. (Papa Ivan Pavao II. proglasio je godine 1980. suzaštitnicima Europe svetu braću, slavenske apostole, Ćirila i Metoda!). Benedikt je umro 21. ožujka 547. Općenito se smatra da nije bio svećenik, nego vjerojatno samo đakon.. Likovno ga prikazuju u crnom (katkad u bijelom) benediktinskom habitu, s bujnom bijelom bradom; uz njega su različiti atributi koji podsjećaju na neke činjenice, događaje ili legende iz njegova života: opatski štap i mitra, golubica, kristalna čaša sa zmijom ili razbijena čaša iz koje otječe vino, gavran s kruhom u kljunu, vatrena kugla, s kažiprstom na ustima (znak šutnje), razbijeni lonac, blistave ljestve, križ u ruci. Patron je učitelja i đaka; od 1957. i speleologa (špiljara). - U kalendaru je 8. listopada i svetica Benedikta, djevica i mučenica. Podnijela je mučeničku smrt 362. u vrijeme cara Julijana Apostate, nedaleko od Pariza (područje Saissons).

Benjamin je biblijsko ime. Etimološki znači sin desne ruke, odnosno sin juga ili sreće (ben - sin, yamín - ruka). Opisuje se u starozavjetnoj Knjizi Postanka. Bio je najmlađi od dvanaestorice sinova patrijarha Jakova i Rahele. U našim ga kalendarima redovito nema, a u grčkom mu je spomendan 19. prosinca. U kalendaru se, međutim, 31. ožujka nalazi sveti Benjamin, mučenik u Perziji oko godine 424. U običnom se govoru Benjaminom naziva najmlađi član u obitelji ili u nekom društvu. Hrvatske su inačice Benja, Benica, Mina, Minica, Minka, Inenka.

Bernard dolazi od njemačkog Bernhard, a tumači kažu da su tu dvije starovisokonjemačke riječi, morfemi: bero, ili bern, što znači medvjed i hart - snažan, izdržljiv. U praksi žive različite izvedenice osnovnog imena: Bero, Berko, Berno, Nardo, Nardi, Bernardin, Dino, a u ženskom rodu Bera, Berna, Brica, zatim Bernarda, Bernardica, Bernardeta (umanjenica prema talijanskom Berna(r)detta), Narda, Narica, Nardica, Dina.
Među svecima toga imena najpoznatiji je Bernard, opat iz CIairvauxa (1091.-1153.), u Francuskoj. Potječe iz burgundske plemićke obitelji. Studije je završio u Parizu. Bio je izvanrednih umnih, organizatorskih i duhovnih kvaliteta. Godine 1112. s još trideset mladih ljudi pristupa u reformirani cistercitski samostan u Citeauxu. Uskoro dobiva zadaću da s 12 redovnika osnuje novi samostan. Odabrao je CIairvaux. Smatra se drugim utemeljiteljem cistercita, jedne od benediktinskih grana. U Clairvauxu je svojom razgranatom djelatonošću postao duhovnim vođom cijele Europe. Povjesničari ga nazivaju "neokrunjenim papom i carem svoga stoljeća". Pape te engleski i francuski kraljevi tražili su i poslušali njegove savjete. Unatoč slavi ostao je skroman redovnik, svjestan svojih granica, odbivši ponuđene nadbiskupske stolice (Milana, Đenove...). Pod njegovim je utjecajem Ljudevit VI. francuski pokrenuo 2. križarsku vojnu. Bernard je bio teško razočaran, jer je sve krenulo kako on nije htio. Svoju je osobnu duhovnost hranio Svetim pismom i pisanim djelima crkvenih otaca. Bio je srednjovjekovni mistik (napisao i mistični spis "Meditationes"), a u svojim duhovnim djelima isticao je vjernikov osobni odnos prema Kristu. Pisac je mnogih spisa, pisama i propovijedi. Zbog svojega govorničkog dara nazvan je "doctor mellifluus" ("učitelj tečan kao med"). Intuitivno je slutio opasnosti od novih dijalektičko-racionalističkih učenja, pozivajući istodobno na obnovu i crkveno uči-teljstvo: Svojim je djelima zamjetno utjecao na teologe, propovjednike, reformatore i askete idućih stoljeća. Primjerice na Tomu Akvinskog, Luthera, Eckharta, Dantea, Ignacija Loyolskog, Tereziju Avilsku, Tomu Kempenca, Franju Saleškoga i mnoge druge. Godine 1830. papa Pio VIII. proglasio ga je i počastio titulom crkvenog naučitelja. U kalendaru mu je spomendan 20. kolovoza.
Likovni ga umjetnici prikazuju u bijelom habitu cisterctiskog opata, s križem, knjigom ili perom u ruci, uz karakteristični atribut - košnicu, znak njegove ljeporječivosti. Stoga je, medu ostalim, i patron pčelara. Znani je svetac istoga imena i Bernardin Sijenski (1380.-1444.), franjevac, glasoviti i utjecajni pučki propovjednik u Italiji, obnovitelj Franjevačkog reda, širitelj pobožnosti prema Mariji, Josipu i Imenu Isusovu; učitelj sv. Ivana Kapistranskog. U kalendaru mu je spomendan 20. svibnja. Uz njegovo je ime u kalendaru ime Zvjezdan. To dolazi otuda što u životopisu Bernardina Sijenskog stoji da se za vrijeme jedne njegove propovijedi o Imenu Isusovu nad njegovom glavom pokazalo sunce (zvijezda) i u njemu slova IHS (Jesus Hominum Salvator - Isus Spasitelj ljudi). Često ga i slikaju s tim znakom nad glavom ili na prsima.
Poznata je i sveta Bernardica Soubirous, u kalendaru 16. travnja. Puno joj je ime Marija-Bernarda (Marie-Bernard), pučki Bernardica Lurdska. Ponegdje je stavljena u kalendar 18. veljače, odmah nakon spomendana Lurdske Gospe. Kao djevojčici - u vremenu od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine - ukazala joj se 18 puta Majka Božja ("Gospa"). Bilo je to kod massabiellske (Massabielle) spilje nedaleko od francuskog grada Lourdesa. Otada Lourdes (Lurd) postaje jedno od najpoznatijih svjetskih marijanskih hodočasničkih svetišta.
Bernardica je pretrpjela mnoga sumnjičenja, ispitivanja i prezire, jer nisu vjerovali njezinim tvrdnjama o viđenjima. Kad je smatrala da je svoju zadaću izvršila, odlazi u samostan. I tu je naišla na mnoga nerazumijevanja, a povrh toga dugo je i teško trpjela od bolesti. Znala je reći: "Moja je zadaća biti bolesna."
Umrla je 16. travnja 1879. u Neversu. Njezino neraspadnuto tijelo počiva u tamošnjoj samostanskoj crkvi. Svetom je proglašena 8. prosinca 1933. Likovno je najčešće prikazuju u lurdskoj spilji, kako kleči pred Gospom.

Bertold ima korijen u njemačkom jeziku: starovisokonjemački beraht znači slavan, glasovit, sjajan, blistav, a druga je sastavnica walt, walten - vladati, upravljati; moglo bi se, dakle, prevesti sa "slavni vladar". U praksi su učestalije muške i ženske izvedenice osnovnog imena: Bero, Berica, Berti, Berto, Bertica, Tolda, Toldi, Toldica.
U kalendaru je sveti Bertold 29. ožujka. Rodom je iz jugozapadne Francuske, iz mjesta Salignac, a kao pustinjak živio je u 12. stoljeću na gori Karmelu u Palestini. Bio je na čelu skupine pustinjaka od koje je poslije godine 1200. nastao Karmelićanski red. Ondje je i umro.

Blandina dolazi od latinskog pridjeva blanda, višestruka značenja: laskava, udvorna, umiljata, ugodna, uljudna. Hrvatske su izvedenice: Blanda, Blandica, Bladica, Ina, Dina.
U kalendaru je spomendan svete Blandine, djevice i mučenice, 2. lipnja, premda se malokad nađe u običnim, pučkim kalendarima. Bila je kršćanka-ropkinja i s velikom skupinom drugih kršćana podnijela mučeništvo godine 177. u Lyonu. Ondje se i danas časti. Slikovno se prikazuje s likom bika i s mrežom u rukama (jer su je u mreži bacili pred razjarenog bika). Zaštitnica je kućnih pomoćnica i općenito djevojaka.

Blanka dolazi od španjolske riječi blanca - bijela. U nas su i oblici: Blankica, Blana, Blanša (prema francuskom blanche - bijel), a katkada i u muškom rodu Blanko, Blano.
U kalendaru je 2. prosinca (kadšto 1. prosinca) sveta Blanka, francuska kraljica. Rođena je godine 1188. kao kćerka kralja Alfonza IX. od Kastilje (Španjolska). Godine 1200. udata je za francuskoga kralja Ljudevita VIII. Poslije rane muževe smrti neko je vrijeme vladala u ime maloljetnog sina Ljudevita IX. Umrla je 1. prosinca u cistercitskom samostanu Maubuisson.

Blaž je pohrvaćena latinska riječ Blasius, odnosna grčki Blásios. O izvornu značenju riječi jedni tvrde da je vjerojatno armenskog podrijetla, ali nepoznata značenja. Drugi ime povezuju s grčkim pridjevom blaisós u značenju onaj koji ima iskrivljene noge prema van; u latinskom je blaesus - tepav, mucav. Radi se, dakle, o imenu koje prvotno znači neki tjelesni nedostatak. No danas na to nitko ne pomišlja. Različiti su
oblici imena: Blaža, Blažek, Blaško, Blaškan, Blaja. Također, prema grčkom izgovoru, Vlaho, Vlahica.
Štovanje svetog Blaža vrlo je rašireno. Napose u Hrvatskoj. Grad ga Dubrovnik kao svojega zaštitnika slavi od desetog stoljeća. Već su tada svojem "parcu" (zaštitniku) sazidali crkvu, poslije veću i novu, koja i danas stoji. A u svim dubrovačkim crkvama pa i u okolici nalazimo njegovu sliku, kip ili reljef. On je njihov "Sveti Vlaho". U katedrali, u dragocjenu relikvijaru, čuvaju i dio tjelesnih ostataka svojega patrona. Dok je Dubrovnik bio samostalna republika, sveti je Vlaho bio na državnoj zastavi, na državnom pečatu i na kovanom novcu. U gradu su posebno velike svečanosti za njegov spomendan.
Za cijelu Crkvu sveti je Blaž zaštitnik od bolesti grla i vrata. Malo se zna o njegovu životu i mučeništvu. Legenda, temeljena na povijesnom događaju, pripovijeda da je Blaž bio najprije liječnik, a zatim biskup u Sebasti u Armeniji. Kad je vladar Licinije počeo progoniti kršćane, uhvatili su i Blaža. Vodili su ga pred suca. U susret mu je dotrčala udovica sa svojim sinom jedincem te u suzama molila sveca da joj spasi sina od smrti. Mladić je, naime, bio progutao riblju kost koja mu je zapela u grlu. Od boli se već gušio. Uz kratku molitvu sveti je Blaž mladića blagoslovio i ozdravljena vratio majci.,, A sam je pošao naprijed u mučeničku smrt. Tijelo su mu raskidali željeznim češljem (grebenom) i potom bacili u jezero. Legenda nastavlja kako su mu Božjom pomoću zacijelile rane i kako je hodao po vodi propovijedajući mnoštvu. Napokon mu je odrubljena glava: oko. godine 316.
U vezi sa spomenutim čudom u crkvama se svake godine na spomendan svetog Blaža 3. veljače (ili u nedjelju poslije svečeva spomendana) prisutnim vjernicima blagosliva grlo. Misnik najprije blagoslovi dvije svijeće, ukršteno povezane i poškropi ih blagoslovljenom vodom. Svijeće približi svakome tko želi primiti blagoslov uz riječi: "Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakoga drugoga zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Vjernik se pritom prekriži i odgovori: "Amen".
U slikarstvu se sveti Blaž prikazuje kao starac sa sijedom bradom, odjeven u biskupski ornat. U ruci drži željezni češalj, znak mučeništva, i upaljenu svijeću, na spomen svoje posljednje želje da liječi bolesne. Zaštitnik je liječnika, tkalaca, kožara, krojača, postolara. Smatra se još i zaštitnikom divljih i domaćih životinja. To je u svezi s njegovim životom, kad je prije no što je ostavio liječničko zvanje, neko vrijeme proboravio u razmišljanju u spilji, gdje se bio sprijateljio s divljim životinjama. Kao zaštitnik Dubrovnika drži u ruci model grada.

Bonaventura. Ime sastavljaju dvije latinske riječi: bona – dobra, čestita i ventura – budućnost. Dakle: sretna budućnost ili dobra budućnost. O nastanku imena postoji mala priča koja se odnosi na svetog Bonaventuru: njegova majka Marija Riteli donijela je svoje bolesno novorođenče, koji se zvalo Giovanni (Ivan), svetom Franji Asiškom i zamolila da ga blagoslovi. Nakon nekoliko godina, kad je Franjo ležao na smrtnoj postelji, donijela je majka ponovno svojega dječaka, da mu zahvali za ozdravljenje. Tada Franjo usklikne: „O bona ventura!“, što bi se moglo prevesti „O, sretne li budućnosti!“ ili „O dobre li sreće!“. Otada su dječaka prozvali Bonaventurom. Skraćeni su oblici imena Bono, Veno, Bonko, Venko. Prevedeni je oblik Dobroslav, Dobroslava i od njih mnoge izvedenice: Bobo, Bobika, Borko, Borka, Dobro, Dobriša, Dobrica, Dobreta, Dobrila, Boca, Bolka, Brina, Brenka, Dobrenka i druga.
Sveti je Bonaventura franjevac, biskup, kardinal i crkveni naučitelj. Rođen je u toskanskom mjestu Bagnoreggio kod Viterba godine 1221. Studirao je u Parizu i nakon studija, godine 1243. stupio u Franjevački red. S 35 godina postao je doktor teologije i pariški profesor. Godine 1256. postaje general Franjevačkog reda i iste godine kardinal. Umro je 1274. u Lyonu kao tajnik pape Grgura X. za vrijeme Lyonskog koncila. Jedan je od najvećih franjevačkih ideologa, teologa, učenjaka i mistika. Uz Tomu Akvinskog Bonaventura je najsjajniji predstavnik visoke skolastike. Toma je svoju kršćansku filozofsko-teološku misao temeljio na Aristotelu, a Bonaventura na neoplatoncima. Smatraju ga „drugim osnivačem“ Franjevačkog reda. Napisao je mnoge teološke rasprave i život svetoga Franje u dvije verzije, kraćoj i opširnijoj.
Jedna od anegdota o njemu kaže: Kad su mu donijeli kardinalski šešir (znak papina imenovanja na tu čast i službu), zatekli su ga kako u samostanskom dvorištu pere posude. Bonaventura ih zamoli da objese šešir na stablo, dok ne završi posao. U kalendaru je 15. srpnja. Prikazuju ga u franjevačkom habitu ili kao biskupa, a uz njega (ili na stablu) crveni kardinalski šešir i raspelo. Patron je franjevaca, teologa, fizičkih radnika, djece i svilara. Zaštitnik je Banjalučke biskupije i tamošnje katedrale.

Bonifacije tvore dvije latinaske riječi: bunus – dobar i faciens - koji čini. Izvedenih oblika ima više: Bonifacij, Bono, Boneta; Bonifacija, Bonka, Bonica, Cija, Facija. Prema Bonifacije izvedena su i imena Bonislav, Bonislava.
Više je svetaca toga imena. Sveti Bonifacije biskup iz Lausanne (1180.-1265.) ima spomendan 19. veljače. Drugi sveti Bonifacije, učeni benediktinac i biskup, došao je početkom 8. stoljeća kao misionar iz Engleske na područja današnje Njemačke. Kao legat pape Grgura II. kristijanizira s mnogim suradnicima poganske Germane, osniva samostane, organizira crkveni život i uređuje granice biskupija u Njemačkoj. Zbog svojeg uspješnog i mnogostrukog djelovanja dobio je ime "Apostol Njemačke". Godine 754. podnio je mučeničku smrt. Tijelo mu je u kripti katedrale u Fuldi, a kalendarski spomendan 5. lipnja.

Boris. Ime Boris je došlo k nama od Rusa, na prelasku iz 19. u 20. stoljeće. Zapravo je to kratica od dvočlanoga slavenskog imena Borislav. Prvi je član od glagola boriti se, drugi je morfem -slav (slav-a) čest u slavenskim imenima, a po značenju već "ispraženjen". Inačice su Borislav, Boro, Borko; u ženskom rodu: Boriska, Borislava, Bola, Bolka...
Sveti je Boris bugarski nacionalni svetac. Bio je knez (kralj) u vremenu od godine 853. do 889. Krštenje je primio od bizantskih vjerovjesnika godine 864./65. Širio je kršćanstvo medu Bugarima. Nakon godine 885., kad su iz Moravske bili protjerani učenici svetog Ćirila i Metoda (Klement, Naum i drugi), Boris im dopušta da među Bugarima šire slavensku liturgiju i kulturu. Godine 889. Boris se odrekao vlasti i postao monahom. Umro je 7. svibnja 907. Stoga mu je i kalendarski spomendan 7. svibnja. Neki ga kalendari stavljaju 2. svibnja.

Božidar je slavensko ime, sastavljeno od starog pridjeva boži (=božji) i imenice dar. No može se tumačiti i kao prijevod imena Teodor (vidi pod Teodor!). Povrh toga mnogi Božidari i Božidarke slave imendan na sam Božić, budući da je Dijete Isus, "Božji dar" ljudima. Istu vezu s Božićem imaju i imena Božimir, Božimira, Božica.

Branislav je ime tvoreno od imperativa glagola braniti i riječi slava. U muškom i ženskom rodu ima mnogo inačica: Brano, Branko, Brane; Branislava, Branica, Branča, Branka. U nekom od navedenih oblika ime se pojavljuje u katoličkim pučkim kalendarima 1. rujna; katkada i u obliku Branimir, Branimira. Nema sveca toga imena, ali je tog nadnevka spomendan blaženice vrlo slična imena: Bronislava. Rođena je oko godine 1200. u mjestu Kamien (tada Gornja Šleska). Sa 16 godina stupila je u samostan premonstratskih redovnica nedaleko od Krakova. Umrla je 1259.

Brigita. Korijenima imena Brigita bavili su se mnogi jezikoslovci i, kao što biva, ne slažu se u zaključcima. Po jednima dolazi od keltske riječi bryd - uzvisina, uzbrdica, po drugima to je keltska, odnosno irska riječ brigh koja znači moć, sila, snaga, jakost, krepost. Nijemci kažu da je to starovisokonjemačka riječ i znači krasna, sjajna, znamenita, blistava. Svakako je važno uočiti da samo ime ima dvije inačice: Brigita i Birgita. Drugi oblik raširen je napose u Švedskoj, ali i u Nijemaca. Danci kažu Birte; Englezi i Škoti Bride. A u hrvatskom području pojavjuje se kao Brigita (katkad i Birgita), zatim u inačicama Biga, Briga, Gita, Ita.
Jedna sveta Brigita (Brida) zaštitnica je Iraca. Živjela je u 6. stoljeću, umrla 1. veljače 523. pa je taj nadnevak i njezin kalendarski spomendan. Brojne su njezine crkve u Irskoj, vrlo je čašćena. Zovu je i "irska Marija", jer je brojni njezini biografi zanosno opisuju kao osobu po svetosti najsličniju Mariji, Majci Isusovoj! Osim ove Brigite, kažu, Irci imaju još 25 svojih zemljakinja-svetica istog imena! Irsku inače zovu "otokom svetaca".
Još je jedna sveta Brigita (Birgita) vrlo slavna. Zapanjuju i najsažetiji podaci o njoj. Šveđanka je i zadivljuju raznoliki pothvati i brojna putovanja te žene - prije sedam stoljeća. Djelovanje joj je povezano i s poviješću njezine domovine pa povjesnici kažu da je "najveća žena koju je rodila Švedska". Rođena je 1302. u Finstadu kod Uppsale. Udala se vrlo mlada (1316.) za Ulfa Gudmarssona, bogata i ozbiljna čovjeka, kojemu je rodila osmero djece. Prihode je trošila na pomaganje siromaha, posluživanje bolesnika, gradnju bolnica, škola, samostana i crkava. Bila je učena, voljela je knjigu i rasprave sa znanstvenicima o svim životnim pitanjima. I na samome dvoru kralja Magnusa II. Eriksona slušala se njezina riječ (bila je u rodu s kraljevskom kućom). Još više od svjetovnih zaokupljala su je duhovna pitanja i teme.
Osnovala je redovničku družbu Presvetog Otkupitelja u Wadsteni. Muž joj se, teško oboljevši, povukao u cistercitski samostan u Alvastri te 1344. umro. Brigita 1349. polazi na hodočašće u Rim i ostaje u Italiji do smrti. Velika joj je suradnica bila kćerka Karin, koja je pod imenom Katarina Švedska također proglašena svetom i ima spomendan 24. ožujka. Brigita je mnogo putovala po europskim kraljevskim dvorovima i posjetila mnoga hodočasnička mjesta u Svetoj zemlji, te u Španjolskoj i u Italiji. Veliku je popularnost (odobravanja i poricanja) stekla opisima svojih viđenja, koji su tada sa švedskog prevođeni na latinski i kružili Europom. U njima je predviđala mnoge događaje u Švedskoj, u drugim europskim zemljama i u Crkvi. U svojem političkom djelovanju vrlo se odlučno zauzimala za slogu među društvenim staležima, za mir među narodima te za pomirenje između pape i cara. Neustrašivo im je iznosila istinu. I zbog toga je doživljavala mnoge neugodnosti. Iscrpljena je umrla u Rimu 23. srpnja 1373. Taj joj je datum i spomendan u kalendaru. I danas je u Švedskoj štuju kao narodnu sveticu: podjednako katolici i protestanti. Prikazuju je s hodočasničkim šeširom i štapom ili kako piše, s perom u ruci; također i kao redovnicu s jeruzalemskim križem, odnosno kako u viđenju kleči pred križem. Zaštitnica je hodočasnika i dobre (kršćanski pripravne) smrti.

Bruno je izvorom njemačko ime. Dolazi, kažu, od starovisokonjemačke riječi brunni i znači oklop ili još vjerojatnije od riječi brun - smeđ, tamnoput. Neki u imenu slute njemačku riječ Bär (medvjed). U nas uz oblik Bruno ponegdje dolazi i Brunko, a u ženskom rodu Bruna, Brunka, Brunica, Brunela (umanjenica prema talijanskom).
Nekoliko je svetaca s ovim imenom, ali je najpoznatiji Bruno, utemeljitelj Kartuzijanskog reda, u kalendaru 6. listopada. Svoj strogi red osnovao je godine 1084. u divljim francuskim brdima područja Chartreuse (latinski Chartusia). Otuda se njegovi redovnici zovu kartuzijanci, a svaki samostan Kartuzija. Geslo im je "Stat crux dum volvitur orbis. - Križ stoji dok se svijet mijenja." Kartuzijanci čuvaju strogu šutnju i vježbaju se u mnogolikom odricanju. Svaki od njih živi sam, u zasebnoj kućici (ćeliji) i tu služi Bogu u molitvi, studiju i obrađivanju svoga vrta i voćnjaka. Zajedno su samo kod jednog dijela molitve, kod mise, kod nedjeljnog objeda i za kratke tjedne šetnje. Pri susretu ipak ne prolaze jedan mimo drugoga šutke, nego se pozdravljaju karakterističnim pozdravom "Memento mori!" ("Sjeti se da ćeš umrijeti!" ili "Život je prolazan!"). Nama najbliži njihov samostan nalazi se u Sloveniji (Pleterje, kod Novog Mesta).
Sveti je Bruno rođen godine 1030. Pohađao je školu u Kölnu, studirao u Reimsu i Parizu. Vrativši se u Köln, zaređen je za svećenika. Bio je dvadeset godina ugledni predavač teologije, filozofije te latinskog i grčkog jezika. Njegovoj ozbiljnosti nisu odgovarale raskoš, pokvarenost i gramzljivost koje su zahvatile i crkvene uglednike. Ostavlja službe i časti i ulazi u benediktinski samostan u Molesme. I tu je našao previše popustjivosti i traženje lagodnosti pa godine 1080. sa šestoricom istomišljenika napušta samostan.
Blizu Grenobla, usred tihih brda, podigli su jednostavnu drvenu kuću za molitvu i oko nje svakom ćelijicu te započeli smiren život rada, razmišljanja, studija i trajne šutnje. Za najnužnije potrebe "razgovarali" bi znakovima. Nedjeljom bi se sabrali na zajedničko bogoslužje. Od tih skromnih početaka malo-pomalo razvijala se nova redovnička pustinjačka zajednica s posebnim pravilima. Samostan se na Brunino zadovoljstvo proširivao novim članovima. Iznenada Bruno dobiva poziv od pape Urbana II. (njegova bivšeg učenika koji se zvao Odo von Châtillon) da dođe u Rim. Papa je trebao mudra i pobožna savjetnika. Samo iz puslušnosti Bruno se odaziva i ostavlja svoju ćeliju. Nije mu odgovarao ni bučni život papinskoga dvora. Odbacuje papinu ponudu da ga imenuje nadbiskupom. Papa poštuje njegov odabir i Bruno se vraća pustinjačkom životu: osniva novu kartuziju u La Torre, pustom području Kalabrije. I tu je sa šestoricom nove braće nastavio smireni život reda, rada i odricanja. Iskrčili su zemljište i podigli kućice. U idućih deset godina Bruno je poglavar, opat, novog samostana. Uz rad i molitvu piše knjige. Umro je 9. listopada 1101. Kad su nakon 400 godina otvorili njegov grob, tijelo mu je bilo posve očuvano. I sada leži u tamošnjoj crkvi. Svetim je proglašen godine 1623.
Ikonografi ga prikazuju u bijeloj, dugoj redovničkoj odjeći, pritegnutoj o pojasu. Knjiga u ruci označuje ustanovitelja reda, pod nogama mu je kugla zemaljska i do nogu mrtvačka lubanja, znak odricanja od ovozemaljskih časti i bogatstava. Vijenac zvijezda iznad njegove glave znači ljubav prema šutnji i samoći.
Svetac istog imena, Bruno iz Kölna, u kalendaru ima spomendan 11. listopada. Sin je njemačkoga kralja Henrika I. i kraljice Matilde, a rođen godine 925. Bio je vrlo aktivan na crkvenom i političkom području. Osobito se brinuo za odgoj puka i obrazovanje svećenika. Umro je godine 965.

C

Cecilija je latinsko ime (Caecilia). Riječ caecilius je umanjenica i povezuje se s riječju caecus, slijep. Drugi tumače da je ime Caecilia složeno od dvije riječi: caeli lilia, što znači nebeski ljiljan(i). U nas su oblici ovoga imena još Ceca, Cica, Cija, Cilka, Cilija... U Engleza je Cecily (pa i muški oblik Cecil), a skraćeno Sissy, Celia, Sheila. U Francuza Cécile i Cicile. U Nijemaca Cäcilia, Zäzilie, Cilly.
Spomedan je svete Cecilije 22. studenoga. Ona je zaštitnica (crkvene) glazbe i glazbenika pa njezin lik često nalazimo na orguljama ili u njihovoj blizini. Prikazuje se (tek od 15./16. stoljeća) i s drugim instrumentima; a već otprije s knjigom, palmom i dubokom ranom na vratu. Štuje se i kao zaštitnica pjesnika, graditelja orgulja i glazbenih instrumenata.
Cecilijin je život ispričan legendom. Bila je kćerka rimskog patricija, kršćanski odgojena. Živjela je u 3. stoljeću. Nakon vjenčanja s plemićem Valerijanom otkriva mužu da je položila zavjet djevičanstva, moleći ga da taj njezin zavjet poštuje. Valerijan pristaje uz uvjet da i on može vijdeti anđela za kojega je Cecilija tvrdila da nad njom bdije. Ona Valerija pošalje papi Urbanu, koji se s mnogim kršćanima krio u katakombama. Tu se i Valeri-jan obratio na kršćanstvo, a kad se vratio Ceciliji zapazio je do nje anđela, kako u ruci drži dvije cvjetne krune. Onu od ljiljana položio je na Cecilijinu glavu, a drugu, od ruža, na Valerijanovu. Odsad je Valerijan s bratom Tiburcijem, koji se također pokrstio, širio kršćanstvo i tako izazvao bijes rimskog upravitelja, koji ih obojicu daje pogubiti. Ceciliju je u prvi mah poštedio, nadajući se domoći njezina velikog bogatstva. Kad je ona to odbacila, pokušao ju je zadaviti. Budući da je čudom ostala neozlijeđena, upravitelj šalje krvnika da joj odrubi glavu. Ovaj je to tri puta pokušao, no samo joj je ozlijedio vrat. Cecilija živi još tri dana i za to vrijeme sve svoje imanje podijeli siromašnima. Smatralo se da je Cecilija za svojega života bila toliko bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Znala je, nastavlja legenda, svirati na svakom glazbalu. No i rana na vratu može se povezati s (ne)mogućnošću slavljenja Boga glasom. - Legenda zapravo sintetizira mnoge kršćanske vrednote: djevičanstvo, obiteljski odgoj, karakternost, brigu za siromašne, stalnost u vjeri, duboku povezanost s Bogom i druge. Tako Cecilijin lik ne podsjeća samo na vrijednost crkvene glazbe nego na mnogošta više.

Celestina (Tina, Tinka, Ina; u muškom rodu Celestin) izvire iz latinske riječi caelestina - koja je nebeska, odnosno od pridjeva caelestis - nebeski, božanski, divni. Slično je i ime Celina (Celka, Cela, Inka, Lina), prema latinskoj riječi caelum - nebo. Imendani Celestine i Celine vežu se uz svetog Celestina V. (1215.-1296.), pape; u kalendaru je 19. svibnja. Taj je sveti Celestin (točno: Petar Celestin) živio strogim pustinjačkim životom u brdima nedaleko od Rima. Zbog neporočna života izabrali su ga za papu, ali je on ubrzo uvidio da takva služba nije za njega. Poslije četiri mjeseca odrekao se časnoga bremena. Kanio se vratiti u svoju pustinjsku ćeliju, molitvi i pokori, no ljudska zloba i sam njegov nasljednik prirediše mu mnoge gorke trenutke: progonstvo i tamnovanje u dvorcu Fumone kod Anagnija (75 kilometara istočno od Rima).
Još je jedan papa i svetac istog imena: Celestin I. Upravljao je Crkvom od godine 422. do 432. i nastojao je očistiti od pelagijanizma i semipelagijanizma (tadašnjih krivovjerja), napose u Engleskoj, Irskoj i Galiji. Spomendan mu je 6. travnja.

Č

Časlav je ime sastavljeno od dviju riječi: od korijena starog glagola ča-jati, što znači čekati i čestog dodatka u slavenkim imenima -slav (slava). Inačice su Čajo, Čane, Čale. No ime Časlav tumači se i kao prijevod latinskog imena Honorat(us), stvorenog od riječi honor (čast), odnosno honoratus (častan, ugledan, poštovan). U hrvatskom su području rijetkost osobna imena Honorat, Honorata, no susreću se izvedenice Rato, Ratko; u ženskom rodu Nora, Norica, Rata, Ratka. Isto je značenje imena Honorije pa otuda i jednake izvedenice kao od imena Honorat. U Katalogu svetaca tri su različita sveta Honorata istog nadnevka: 16. siječnja (Honorat iz Arlesa, biskup u 4. stoljeću, Honorat iz Fondia, opat u 6. stoljeću i Honorat iz Subiaca, benediktinski opat, također iz 6. stoljeća; no naši kalendari ovo ime, bez prava razloga stavljaju 11. siječnja. U kalendaru nalazimo još jednoga svetog Honorata 22. prosinca; u rano kršćansko doba podnio je mučeništvo u Ostiji kod Rima. Uz njega redovito stoji i ime (prijevod) Časlav. Svi su ovi sveci vrlo malo poznati.

Ć
Ćiril i Metod imena su velikih i važnih djelatnika na vjerskom i kulturnom području medu Slavenima i - možemo tako reći - posebno medu Hrvatima. Unatoč tomu u nas su njihova imena rijetkost. Podrijetlo je obaju imena starogrčko. Ćiril dolazi od kyrillos, što znači gospodski ili gospodarski. Metod je od riječi methódios - koji istražuje, odnosno od glagola methodeúo - istraživati pronalaziti. Ćiril (rođen u Solunu 826., umro u Rimu 869.) i Metod (rođen u Solunu 812., umro u Velehradu 885.) podrijetlom su Grci, rođena su braća. Stekli su visoku naobrazbu na carskim učilištima u Carigradu. U kalendaru im je zajednički spomendan 5. srpnja.
Godine 862. moravski knez Rastislav šalje poslanstvo u Carigrad tražeći savez i zaštitu od prijetnji franačkoga kralja. Želio je i crkvenu samostalnost (pred pritiskom franačkih/njemačkih vladara u čijoj su vlasti često bili i misionari) pa je od Carigrada tražio biskupa i vjerovjesnike koji će biti vješti slavenskom jeziku i utemeljiti samostalnu crkvenu pokrajinu, sa slavenskim bogoslužnim jezikom. Treba uočiti da je to 9. stoljeće, dakle, prije istočnog crkvenog raskola i kasnijega turskog osvajanja. Car Mihael za tu zadaću odredi Ćirila i Metoda. Oni su poznavali slavenski jezik, jer su odrasli u Solunu, a na tom je području tada živjelo mnogo Slavena. Ćiril sastavlja slavensku abecedu - glagoljicu. Na slavenski prevodi Evanđelje i bogoslužne knjige. Bio je to, mogli bismo reći, opći slavenski jezik, današnjih jezičnih razlika još nije bilo. To su prve slavenske knjige i po njima Slaveni ulaze u krug pismenosti i kulture. To je temeljno djelo Ćirila i Metoda i razlog da nose naslove slavenskih Prosvjetitelja i Apostola.
Na Braću su navalili optužbama njemački misionari pa Ćiril i Metod moraju poći u Rim, pred papu, da se opravdaju. Papa Hadrijan II. srdačno ih prima i odobrava njihovo djelovanje. Zaživljava velika novost: slavenski jezik postaje službenim liturgijskim jezikom, što su do tada bili samo grčki, latinski i hebrejski. Mnogi su tada mislili da drugi jezici nisu toga dostojni. Danas jedva možemo pojmiti značenje toga pothvata.
U Rimu se Ćiril razbolio i umro, a pokopan je u drevnoj crkvi sv. Klementa. Grob mu je i danas mjesto hodočašća svih slavenskih naroda. U susretu s Braćom papa je zaredio i imenovao Metoda panonskim biskupom i srijemskim metropolitom. Odsad je njegovo sjedište, pravno, Srijemska Mitrovica, najstarija biskupska katedra na ovom području, pa su Metodu, gledamo li povijesno-pravno, nasljednici svi srijemsko-dakovački biskupi. Vrativši se iz Rima, Metod nastavlja sa svojim učenicima prosvjetiteljski rad i propovijedanje i po područjima današnje Ugarske i Slavonije. I dalje uz mnoge optužbe protivnika, koji se s tim nisu znali pomiriti. Bogoslužni staroslavenski jezik i pismo najduže su se održali u Hrvatskoj, u primorskim biskupijama: sve do najnovije koncilske reforme (1962.-1965.), kada je u liturgiju uveden suvremeni narodni jezik. Štovanje i poznavanje Ćirila i Metoda osobito je oživio biskup Strossmayer. U mnogim ćemo crkvama susresti njihove kipove. U Osijeku i Vinkovcima njima su, u novije vrijeme, posvećene novoosnovane župe. U đakovačkoj, Strossmayerovoj, katedrali, sveta Braća imaju svoj oltar, nalaze se na fresci Oplakivanje Isusa i u reljefu na Strossmayerovoj nadgrobnoj ploči u katedralnoj kripti. U novije vrijeme (godine 1980.) papa Ivan Pavao II. proglasio je Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe (uz sv. Benedikta). Godine 1985. održana je središnja sveeuropska proslava 1100. obljetnice smrti sv. Metoda upravo u Đakovu.
Izvedeni su oblici ovih imena Ćiro, Ćiko, Ćirila i Ćirka (ženski rod), zatim Meto, Metko, Todo, Todi i ženski rod: Metoda, Toda, Metodica. A Slaven, Slavena, Slavenka slave imendan upavo na spomendan slavenskih Apostola. Đakovački biskup J. J. Strossmayer bio je veliki promicatelj ćirilometodske baštine pa je u svojim poslanicama preporučivao roditeljima da svojoj djeci daju imena Ćirila i Metoda.
U kalendaru je i sveti Ćiril Jeruzalemski 18. ožujka. Živio je u 4. stoljeću. Bio je biskup, spada među rane kršćanske pisce i stoga nosi počasni naslov "crkveni naučitelj".

D

Damjan dolazi od latinskog oblika Damianus; izvorno je to grčko ime Damjanós, korijen mu je glagol damázo, a znači krotim, prisiljavam, pobjeđujem. Katkad su u nas i oblici Damljan, Damljanko; u ženskom rodu Damjana ili Damjanka, Damljanka. U Francuza je oblik Damien, Damian; u Talijana Damiano; u Rusa Djóma; u Mađara Demjén. - U kalendaru je sveti Damjan 26. rujna, i to uvijek sa svojim bratom blizancem Kuzmom (ostalo v. Kuzma).

Danijel je biblijsko ime, glavno je lice istoimene starozavjetne knjige. Hrvatski je oblik imena prema latinskom jeziku, a riječ je izvorno hebrejskog (židovskog) korijena, složena od dan - onaj koji sudi (izvedenica od glagola din) i riječi El, česte u hebrejskim imenima, a znači Bog. Stoga bi prijevod imena Danijel bio Bog sudi ili Bog je moj sudac. U svagdanjem životu mnogi su oblici ovoga imena, primjerice: Dan, Dane, Dajan, Danko; u ženskom rodu osim Danijela još i Dana, Danka, Daša, Dada i druga. Spomendan je u kalendaru 21. srpnja.
Danijel je bio Židov koji je zajedno sa svojim narodom dospio u dugogodišnje babilonsko sužanjstvo godine 605. prije Krista. Kralj Nabukodonozor uzima Danijela s još tri mladića u službu na svojem dvoru. Tu je Danijel naučio jezik i kaldejsku tajnu mudrost, a svojim znanjem ubrzo je stekao ugled i položaj. Unatoč spletkama i protivnicima zadržao se na položaju i pod sljedećim vladarima: Baltazarom, Darijem i perzijskim kraljem Cirom. Knjiga o Danijelu opisuje njegova proročka viđenja i djela te Božje zahvate u vezi s Danijelom. Donosi mnoge zanimljivosti njegova života. Spomenimo tek neke:
Danijel Božjom pomoću tumači Nabukodonozoru čudnovati san o kipu sastavljenom od različita materijala: glava mu je od zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala od željeza i gline. Iznenada - kaže dalje san - odvalit će se kamen od brda, sam od sebe, a ne od ljudske ruke, i udarit će u kip, a kip će se smrviti. Sam taj kamen prerast će u planinu koja će napuniti svu zemlju. Danijel tumači: glava od zlata znači kralja. Nakon njega doći će slabije kraljevstvo (od srebra), pa treće (od mjedi) i četvrto (od željeza). Na kraju će se kraljevstvo razdijeliti (željezo i glina). Kamen pak koji ruši to kraljevstvo, to je kraljevstvo Božje, "koje nikada neće propasti". Motiv kamena koji se od brda odvaljuje bez ljudske ruke predslika je Krista koji je začet po Duhu Svetom u tijelu Bogorodice Marije.
Poznat je također prizor triju mladića, Danijelovih drugova, koji su odbili pokloniti se zlatnom idolu. Za kaznu Nabukodonozor ih baca u užarenu peć, ali su čudesno spašeni. Ili pak Danijelovo tumačanje triju tajanstvenih riječi kralju Baltazaru. Iz opće su kulture znani i motivi o čistoj Suzani, koju Danijel spašava od pohotnih staraca i, možda ponajviše poznat, događaj s Danijelom u lavljoj jami. Babilonci su bili ozlojeđeni Danijelovom borbom protiv njihovih idola pa ga bacaju u jamu u kojoj je sedam gladnih lavova. Otvor jame zatvaraju golemim kamenom i zapečate kraljevim pečatom. Lavovi, međutim, ne učine Danijelu ništa nažao. Kad je to vidio kralj Cir, dade ga izvući iz jame, hvaleći pravoga Boga, a njegove tužitelje baciti u jamu. Prizori triju mladića u užarenoj peći i Danijela u lavljoj jami vrlo su omiljeli u kršćanskoj umjetnosti od najranijega vremena: nalazimo ih već u katakombama i osobito na sarkofazima (kamenim grobnicama). Događaj s Danijelom koji je bačen medu lavove, a vratio se živ, simbol je nade u spasenje i uskrsnuća od mrtvih i predslika Kristova uskrsnuća, pobjede nad smrću i đavlom.
Zanimljivost je da su već od 15. stoljeća Danijela za svojeg patrona odabrali planinari (zato što je spašen iz jame), premda planinari imaju i druge svetačke patrone: Anu, Barbaru, Helenu.
U kalendaru ćemo naći Danijela i 10. listopada. Zapravo su tog nadnevka dvojica: Danijel Comboni, biskup (1831.-1881.), misionar i organizator misija u Africi i os-novatelj misijskog časopisa u Italiji. Upravo se radi na njegovu proglašenju svetim. Drugi je Danijel, talijanski franjevac, koji je također bio misionar u Maroku. Ondje je 1227. izgubio glavu.

Darija. Latinski (muški) oblik imena Darius dolazi od grčkog Dariós, a svemu je početak staroperzijsko ime Darayavahuš. Darayat znači držati; vahu - bogatsvo; dakle Darije (imena triju perzijskih kraljeva!) je onaj koji drži bogatstvo, ili posjednik, imućnik, bogataš. Naše su inačice Dara, Daca, Dača, Dada, Darka, Daša. U muškom je rodu Darije, Dario, Dajo, Daro.
U svetačkom je kalendaru sveta Darija 25. listopada, zajedno sa svojim mužem Krizantom. Oboje su umrli mučeničkom smrću u 3./4. stoljeću i pokopani su na rimskome groblju Traso kod Via Salaria Nuova. Njihovo je štovanje zabilježeno već godine 450. A kad je u 9. stoljeću dio njihovih relikvija donesen u Köln i Salzburg, raširilo se izvan Rima, po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Austriji. U slikarstvu se prikazuju sa sjekirom i bakljom (oruđima mučenja) i jamom punom mulja (jer su ih mučitelji izrmrcvarene, ali još žive, bacili u jamu punu gliba i zasuli pijeskom).

Darko je narodno ime, u temelju mu je riječ dar (katkada ima i oblik Daroje). Može se uzeti i kao inačica imena Dario (v. Darija), kratica od Božidar (v. Teodor), može biti i prijevod imena Matej (v. Matej), također i prijevod imena Donat. Latinski oblik Donatus znači od Boga darovan, Božji dar. U kalendaru Darka najčešće nalazimo uz svetog Donata, 29. listopada.
Sveti je Donat zadarski biskup u IX. stoljeću. U Zadru mu je spomendan 27. veljače. Potječe iz ugledne zadarske obitleji. Bio je biskup u vrijeme careva Karla Velikoga na zapadu i Nicefora na Istoku. S mletačkim duždom Benenatom krenuo je kao poslanik dalmatinskih gradova u Carigrad, ne bi li spriječio sukob careva. Ondje je otkrio relikvije svete Anastazije (Stošije), srijemske mučenice i nakon završetka poslova donio ih je u Zadar, prenio u biskupsku crkvu svetoga Petra, dao za njih izraditi kameni sarkofag i oltar, a crkvu posvetio svetoj Stošiji. (Usporedi: Anastazija).
Donat je ime još mnogih svetaca. Ima ih u popisu četrdesetak. Sveti Donat kojemu je spomendan 29. listopada malo je poznat. Bio je biskup Epira. Davno je štovan i odavna u kalendaru, ali mu se životopis pomiješao s drugim svecima istoga imena. Zato se o njemu sa sigurnošću ne može mnogo reći. Jedan je sveti Donat i 7. kolovoza. Kao biskup u Arezzu (Italija) djelovao je u 4. stoljeću.

David je ime iz Svetoga pisma Starog zavjeta, hebrejsko, a sama riječ izvorno znači ljubimac, ljubljeni, prijatelj. Izvedenice su Davitko, Dado, Dajko, Davo, Dalo i druge. U kalendaru je 29. prosinca.
Živio je oko godine 1012.-972. prije Krista, životom punim dramatičnih događanja. On je izraelski kralj i prorok, predak Kristov, junak, pjesnik, glazbenik, grešnik i pokajnik. Kao pobjednički kralj on je predslika Krista Spasitelja i Kralja. U svim tim ulogama pojavljuje se kao tema umjetnika, često u ilustracijama Biblije, napose psalama. Najučestaliji je starozavjetni lik u kršćanskoj ikonografiji.
Davidov život, njegova djela i nedjela, vrlo su naširoko opisani u Svetom pismu. Podsjetimo se samo na najpoznatiju i već poslovičnu zgodu Davidove borbe s Go-lijatom. - U pozadini je događaja sukob s poganskim Filistejcima, koji žele proširiti svoje gospodstvo nad izraelskim plemenima. Bio je to ponajprije psihološki rat.
Filistejci su se utaborili na jednome brdu, Izraelci na drugom. Iz filistejskih redova svakog bi jutra i večeri, četrdeset dana, izlazio Golijat i izazivao Izraelce. Već svojom pojavom ulijevao je strah izraelskim četama, jer "visok bijaše šest lakata i jedan pedalj..., a oklop mu težak pet tisuća mjedenih šekela. Na nogama je imao mjedene nogavice..., a šiljak koplja težak šest stotina željeznih šekela." ("lakat" je oko pola metra, a jedan "šekel" - to je bio novac - težio je oko 14 grama).
Golijat je izazivao Izraelce ruganjem i pogrdama. Dovikivao im je: "Izaberite između sebe jednoga čovjeka pa neka siđe k meni! Ako pobijedi u borbi sa mnom i pogubi me, mi ćemo biti vaši sluge." - Nitko se nije usudio izaći... David se tu našao slučajno. Poslao ga je otac Jišaj da donese hrane braći koji su kao vojnici bili u taboru. Stigao je ranim jutrom, upravo kad se vojska svrstavala u bojni red, a Golijat opet izašao i izazivao. Filistejčeve riječi doživio je kao uvredu Bogu i sramotu svom narodu. Pred Šaulom, kraljem, izjavljuje, da je spreman izaći na dvoboj s Golijatom. Šaul ga blago odvraća: "...ti si još dijete, a on je ratnik od svoje mladosti". No David ne odustaje. Nabraja kako je kao pastir u borbi za svoje ovce ubio i lava i medvjeda pa će tako i ovog "neobrezanog Filistejca". I dometne glavni argument: "Jahve koji me izbavio iz lavlje pandže i medvjeđe šape, izbavit će me i iz ruku tog Filistejca." Šaul popusti i obuče Davida u svoj metalni oklop. Naravno, u njemu se David nije mogao kretati, nekmoli boriti. "Zato sve skinu sa sebe". I - "uze svoj štap u ruku, izabra u potoku pet glatkih kamenova i metnu ih u svoju pastirsku torbu, koja mu je služila i za praćku, te s praćkom u ruci pode prema Filistejcu." - "A kad Filistejac pogleda i vidje Davida, prezre ga s njegove mladosti - bijaše David mladić, rumen, lijepa lica." I nastavi prezirno: "Zar sam ja pseto te ideš na me sa štapovima?
Ni David nije šutio, ali su njegovi motivi sasvim drukčiji: "Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom, a ja idem na te u ime Jahve Sebaota, Boga Izraelovih četa koje si ti izazivao. Danas će te Jahve predati u moje ruke... Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke..." - "David segnu rukom u torbu, izvadi iz nje kamen i hitnu ga iz praćke. I pogodi Filistejca u čelo; kamen mu se žabi u čelo, i on pade ničice na zemlju.... David potrča i stade na Filistejca, zgrabi njegov mač, izvuče ga iz korica i pogubi Filistejca odsjekavši mu glavu."

Debora je ime iz Biblije, hebrejsko, i znači pčela, u prenesenu značenju marljiva. Više starozavjetnih žena nosi to ime. Tako se zove Rebekina dadilja (v. Rebeka) i Tobijina baka po ocu (Tob 1,8). Najpoznatija je Rebeka žena Lapidotova, proročica u Efrajimu i suditeljica u Izraelu (Suci 4).
Povrh toga što je bila sutkinja, Debora je morala poći još jednim mnogo neobičnijim životnim putem. Bila je pozvana da s pleća svojega naroda skine teret kanaanske vlasti i njegovu sudbinu skrene drugim pravcem. U prosvjetljenju Bog joj je pokazao kako će osloboditi svoj narod. Izraelcu Baraku prenosi Božju naredbu da s četama Naftalijevih i Zebulonovih sinova krene na goru Tabor. I tu će Sisera, Jabinov vojskovođa, sa svom njegovom vojnom opremom, biti predan u Barakove ruke. No Barak ne želi prihvatiti zadaću koju mu Bog namjenjuje. Spreman je, napokon, ući u pothvat, ali samo ako u borbu protiv Sisere s njim pode i Debora. Debora polazi.
Do krajnosti odlučna proročica daje Baraku na znanje, da će Gospodin neprijateljskog vodu Sisera predati u ruke jedne žene te da slava uspješnog pohoda neće pripasti njemu. Debora, naime, proriče da će Siseru stići smrt od Jaele, žene Kenijca Hebera. Tako je, eto, ona uložila svu sebe, sav svoj osobni ugled, da odgovori Božjem traženju i svojem narodu donese obećano oslobođenje. Okolnosti u kojima se našla zaista su bile vrlo neobične. U društvu koje se isključivo temeljilo na muškarcima, Debora, žena, promiče pravo i pravicu i tumači Božju riječ. Ona, žena, poziva muža Baraka da oslobodi njezin narod. I kad se taj krzmao, motivira ga spremnošću da i sama s njim krene u borbu, hrabreći ga tako da se dosljedno zauzme. Na završetku izvještaja o oslobođenju od kanaanskog gospodstva navedena je duga "Deborina i Barakova pjesma". To je hvalospjev i zahvalnica Bogu koji po ljudskim rukama izvodi svoje planove. U njoj se za Deboru veli da je "majka Izraela", majka, koja je "ustala": "Pusta bijahu sela izraelska dok ne ustadoh, ja Debora, dok ne ustadoh kao majka Izraelu" (Suci 5,7). - Debora se ne pojavljuje među svetačkim imenima u kalendaru, ali je neki ipak stavljaju 21. rujna. Ime se može susresti i u inačicama Deba, Debica, Debi.

Denis, u muškom i ženskom rodu, nema tradiciju na hrvatskom tlu, ali se u posljednje vrijeme pojavljuje kao pomodno ime. Korijen mu je u latinkom imenu Dionisius, što je zapravo pridjevni oblik grčkog imena Diónisos. Tako se zove antički mitološki bog plodnosti, uživanja, opojnosti i vina. Sin je Zeusa i Semele. Jedno mu je od kultnih imena Bakho. Hrvatski bi bilo Dioniz i Dionizije.
Ime Denis francuski je oblik latinskog Dionisius. U francuskom je često i prezime. U Engleza je Denys. Hrvatske su inačice Deni, Deno, zatim Denisa, Dena, Denica, Nisa.
U kalendaru se 9. listopada slavi sveti Dionizije Pariški (francuski: Saint Denis), prvi pariški biskup. O njemu Grgur Tourski u svojem djelu Historia Francorum (Povijest Franaka) piše da ga je papa Fabijan oko godine 250. s još šestoricom biskupa poslao iz Rima u Galiju (Francusku) propovijedati Evanđelje. Podigao je crkve u Parizu i u Chartresu. Zajedno sa svećenikom Rustikom i đakonom Eleuterijem, umro je mučeničkom smrću oko 285. u Parizu, na Montmartru (latinski "mons martyrum", "brdo mučenika"). Denis je i danas nacionalni patron Francuske, i posebno zaštitnik grada Pariza. Vjerojatno je on postavio prvu kršćansku crkvu na otoku usred rijeke Seine. Kralj Dagobert njegove je kosti dao premjestiti u crkvu benediktinske opatije Saint Denis koja je postala jedno od najvećih svetišta u Galiji i mjesto gdje su pokapali gotovo sve francuske kraljeve. Svetog Dionizija (Denisa) slikaju neobično: u biskupskom ornatu s odsječenom vlastitom glavom u desnici. Prizor njegova mučeništva prikazali su mnogi, osobito francuski umjetnici. Prema nekim legendarnim podacima časti se kao zaštitnik u ratu (crkvena zastava opatije Saint Denis postala je ratnom zastavom francuskih kraljeva); zatim kao zaštitnik protiv bjesnila i ugriza pasa, jer je bio bačen pred divlje zvijeri, a napose protiv glavobolje, jer je - opet kaže legenda - svoju odrubljenu glavu u rukama nosio do mjesta gdje je poslije podignuta opatija Saint Denis. U pučkoj pobožnosti zaštitnik je i od sifilisa. U kalendaru ima još nekoliko svetaca toga imena, primjerice biskup Dionizije Korintski, koji je živio u 2. stoljeću, pisac vrijednih poslanica; u kalendaru je 8. travnja.

Dijana je ime iz rimske mitologije: božica lova i (personifikacija) Mjeseca, svjetlosti i plodnosti. Stariji oblik Divijana veže se uz riječ divus, diva (bog, božica) i divinus (božanski, nebeski). Paralelna božica u grčkoj mitologiji jest Artemida (grčki: Artemis), kći Zeusa i Lete. Inačice i umanjenice ovog imena su Dijanka, Dica, Dija, Dila.
Postoji i svetica ovog imena: Dijana d'Andalò. Stupila je u dominikanski samostan Ronzano u Bologni. No, roditelji i rođaci silom su je vratili i pritom joj, kaže živo-topisac, slomili rebro. Poslije su roditelji odustali od svoga protivljenja i ona se, ozdravivši, vratila u samostan. Spomendan joj je 10. lipnja, na dan njezine smrti (godine 1236.).

Dimitrije. Iz grčke mitologije poznajemo Demetru, božicu plodnosti, zaštitnicu poljodjelstva i civiliziranog življenja. U imenu su stegnute dvije riječi ghéa - zemlja i meter - majka. Naši su oblici imena su različiti: uz Dmitrije, još Dmitar, Mitar, Dometar, Demetrije, pa Mićo, Mitran, Mito, Tušo; u ženskom rodu Dimitrija, Mitra, Mitrana, Trena, Mitrica.
Sveti je Dimitrije u kalendaru 26. listopada. To je svetac o kojem je napisano "čudo knjiga", rasprava i stručnih, znanstvenih istraživanja. Najkraće je i najtočnije za njega reći: sveti Dimitrije Srijemski, đakon i mučenik. Kao mladi đakon srijemskog biskupa i mučenika Ireneja (u Sirmijumu, velikom panonskome carskom gradu, danas Srijemskoj Mitrovici) i sam je bio predveden pred načelnika Panonije, Proba, optužen da neće predati svete knjige kojih je bio čuvar i tumač. Budući da je odbio bezbožni zahtjev i pokazao postojanost u vjeri, osuđen je na smrt i pogubljen izvan gradskih zidina Sirmija, na cesti prema istoku. Bilo je to tri dana nakon Irenejeva smaknuća, na sam Uskrs, 9. travnja 304. Pogubljen je sa skupinom drugova, vjerojanto đakona, sedam kanonskih djevica i nekih drugih kršćana. Pokopan je na mjestu smaknuća. Ondje je poslije podignuta cemeterijalna bazilika, od koje više nema traga.
Poslije su mu relikvije prenesene u Solun. Otuda se njegovo štovanje raširilo Istokom. Životopis mu prelazi u legendu, od srijemskog đakona postaje domaći svetac, i to vojnik i prokonzul Grčke! U 5. stoljeću Dimitriju su podignute dvije bazilike, jedna u Sirmiju, druga u Solunu. Ova druga i danas je središte njegova štovanja za sav Istok. Štuju ga napose pravoslavni Slaveni: Rusi, Bugari, Srbi i Makedonci. Kod katoličkih Hrvata više je štovan u prošlosti (južni Jadran, Zadar, Zagreb, požeški kraj, Burgenland-Gradišće). Sveti je Dimitrije službeni patron srijemskog dijela Đakovačke i Srijemske biskupije. Njemu je posvećena župna crkva (konkatedrala) u Srijemskoj Mitrovici, zaštitnik je tako župe i grada koji nosi njegovo ime. U likovnoj umjetnosti (ikongrafiji) Dimitrije se prikazuje u dvije tradicije: solunskoj (kao vojnik sa štitom, kopljem...) i u srijemskoj (kao đakon, u đakonskoj odjeći, dalmatici, s knjigom). Njegov kip na pokrajnom oltaru u đakovačkoj katedrali rađen je prema solunskoj ikonografiji, koja je u to doba bila naglašenija.
Uz svetog Dimitrija u kalendaru je često dodano ime Zvonimir. A razlog je sijedeći: hrvatski kralj Zvonimir (1076.-1089.), "najkršćanskiji hrvatski vladar", zvao se kršćanskim imenom Dimitrije. Bio je to običaj u kršćanskih vladara. Neki povjesničari misle da je to ime nosio upravo od krštenja i da je to "jeka" njegova panonskog zavičaja. To znači da na spomendan svetog Dimitrija mogu slaviti svoj imendan oni koji nose to narodno ime (usporedi: Antun). Nekada se u kalendaru nađe Zvonimir i 8. listopada, jer je to, uz 26. listopada još jedan od datuma kad se slavi isti Dimirije, ali kao Solunski (na Istoku).

Dobroslav dolazi od korijena dobr (dobar) i slav-a. Pojavljuju se i oblici Dobrislav, Dobrislava, zatim mnoga izvedena imena: Boba, Dobro, Dobrica, Dobriša, Doško; u ženskom rodu Dobra, Boba, Boca, Dobrenka, Brenka... U kalendaru ime Dobroslav često stoji uz svetog Agatona, 10. siječnja. Radi se o prijevodu: grčka riječ agathós znači dobar, pa je spomendan svetog Agatona imendan svakog Dobroslava. Agaton je rodom sa Sicilije. Bio je papa od godine 678. do 681. Neki, bez razloga, u kalendar stavljaju svetog Agatona i 7. prosinca.

Dolores. Ime je nastalo od jednog naslova Marije Bogorodice: španjolski on glasi Nuestra Señora Maria de los Dolores, latinski Mater Dolorosa, hrvatski Marija žalosna ili i češće, Žalosna Gospa, (latinski dolor - duševna bol, žalost). U srednjem vijeku, vremenu nastanka mnogih pobožnosti, u vezi s raširenim štovanjem Isusove muke (primjerice Križni put), vrlo se razgranalo i štovanje "Marije od sedam žalosti". U tom pučkom štovanju Bogorodice isticano je sedam posebno teških časova Marijina života: 1. Šimunovo proročanstvo u Hramu da će joj "mač probosti dušu"; 2. bijeg s Djetetom Isusom u Egipat; 3. briga dok je tražila dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu; 4. bol koju je ćutjela za vrijeme Isusovog križna puta; 6. potresni doživljaj Isusova raspeća; 7. žalost pri Isusovu polaganju u grob. S tim u vezi umjetnici prikazuju Mariju u suzama, sa sedam mačeva koji joj probadaju srce. Ili, mjesto mačeva, oko Bogorodice je sedam medaljona s prizorima sedam žalosti. U 15. stoljeću uveden je i blagdan Žalosne Gospe, koji je papa Pio VII. godine 1814. proširio na cijelu Crkvu. Ime Dolores ima i svoje skraćene oblike: Dola, Lola, Lolita, Lora, Lorka i druge. U kalendaru je 15. rujna. Toga dana slave imendan i oni koji nose imena Tugomil, Tugomila.

Dominik. Latinski pridjev dominicus znači gospodinov, gospodarev. Pisano velikim početnim slovom znači onaj koji pripada Gospodinu, Bogu. Osim toga, latinski izraz dies Dominica (ili samo Dominica) znači dan Gospodnji, to jest, hrvatskom kršćanskom terminologijom rečeno, nedjelja. Izraz dolazi među osobna imena i zato što je bio običaj djetetu koje se rodilo nedjeljom, na "dan Gospodnji", dati ime Dominik. U hrvatskom je području uz oblike Dominik, Dominika, Domo, Doma, Menko, Dinko, Dominko, i prijevod: Nedjeljko i Nediljko, Nedjeljka i Nediljka, Nedo, Neda, Neša. Njemački je Dominikus; engleski Dominic; francuski Diominique, za muški i ženski rod; španjolski Domingo; talijanski Domenico, Donnino, Mino.
Svetac imenom Dominik poznati je osnivatelj redovničke družbe dominikanaca. Rođen je u mjestu Caleruega u Španjolskoj 1170. Od djetinjstva je pokazivao veliku želju za znanjem. Završio je filozofiju i teologiju u katedralnoj školi u Palenciji (sjeverno od Valladolida). Kao svećenik najprije je postao članom kanonika augustinaca u biskupijskome središtu u Osmi i ubrzo došao na glas kao vrstan propovjednik. Godine 1215., okupivši oko sebe skupinu propovjednika, pođe u Rim da ishodi papinsko odobrenje za osnivanje nove redovničke družbe. To mu je udijeljeno i u nekoliko godina njegova crno-bijelo odjevena subraća preplaviše Europu krstareći njome najčešće pješice, propovijedajući, napose opovrgavajući vrlo nasrtljive gnostičko manihejske hereze valdenza i albigenza. Red se brzo umnožio i raširio po Europi. Dominik je veliku važnost polagao školovanju svoje "subraće propovjednika", kako ih je zvao. To je urodilo plodom osobito nakon njegove smrti. Iz Domikanskog su reda izašli mnogi znanstvenici, teolozi i umjetnici. Osnovao je i žensku redovničku granu, sestre dominikanke, tražeći da i one dobiju što kvalitetniju izobrazbu. Iscrpljen golemim radom Dominik je umro i pokopan u Bologni 1221.
U Hrvatskoj je prvi dominikanski samostan osnovan u Dubrovniku 1225., a zatim u Čazmi; raširili su se potom po svoj Hrvatskoj. U 16. stoljeću zbog nepoznatih razloga napuštaju sjevernu Hrvatsku, a zadržavaju se samo u Dalmaciji. Danas imaju svoje samostane u Zagrebu i u Dalmaciji.
Osim povijesnih činjenica, o svetom Dominiku nikle su i legende koje izražavaju različite značajke njegova rada. Slikaju ga u bijelom habitu s crnim plaštem. Posebna mu je oznaka krunica. Smatra se, naime, da je on ustanovio tu pobožnost. Zapravo su je dominikanci samo zdušno širili. Na slikama uz njega često vidimo psića, i to s bakljom u gubici. I to je po legendi koja kaže da je njegova majka, prije no što je Dominika rodila, usnula da je rodila psa s gorućom zubljom. Legendarni je san postao simbolom dominikanske djelatnosti u širenju evanđelja: bili su "neukrotivi" propovjednici i širitelji Evanđelja. No taj simbol (pas) ima korijen i u samom njihovom imenu. Ako se latinska riječ dominicanes (dominikanci) rastavi (domini canes), onda to znači "Gospodinovi (tj. Božji) psi" (latinski canis - pas). I ova igra riječi ima kazati da dominkanci svojim glasom, propovijedanjem, brane čuvaju Gospodina, Dom Gospodnji, Crkvu. Spomendan je svetoga Dominika u kalendaru 8. kolovoza. - Još je jedan svetac novijeg doba istog imena, talijanski dječak: sveti Dominik Savio (1842.-1857.), spomendan mu je u nas 6. svibnja.

Donat, v. Darko
Doris. Može se uzeti da je ime grčko; Dorís (Dorida) u grčkoj se mitologiji zvala božica mora, kći Oceana i žena starca Nereja. Grčki Dorís znači i Doranka, žena iz plemena Dorana. U imenu je osnovna riječ doron - dar. Za europski je kršćanski krug ime Doris skraćenica od Doroteja (v. Teodor).

Dujam. Ime dolazi od latinske riječi dominus - gospodar, gospodin, to od izmijenjenog, "pučkog" oblika domnius. U nas je često u južnoj Hrvatskoj. Pojavljuje se u više oblika: u muškom rodu kao Duje, Dujo, Dujan, Dujas, Duno, Dujko; u ženkom kao Duja, Dujica, Duna, Dujka...
Sveti Dujam je solinski biskup i mučenik iz trećeg stoljeća. Predaja ga, međutim, stavlja u 1. stoljeće i smatra jednim od apostolskih učenika. Teško je iz tako davna vremena očekivati o njemu podrobnije životne podatke; to zamjenjuje legenda i kaže da je rodom iz Sirije, da se obratio na kršćanstvo slušajući apostola Petra u Antiohiji, da je zatim pratio Petra u Rim, odakle ga je apostolski prvak uputio preko Jadranskog mora u Salonu (Solin), tada glavni grad Dalmacije. Tu je Dujam osnovao kršćansku, crkvenu zajednicu, priveo evanđelju mnoge pogane, ali i - po nalogu gradskog upravitelja, poganina Maurilija - podnio mučeničku smrt; odrubljena mu je glava. Tijelo su mu iz Solina prenijeli u Split. Tu se i danas veoma svečano štuje kao zaštitnik splitske nadbiskupije i grada. Blagdan mu je 7. svibnja.

Dušica je narodno ime, prema imenici duša. Nema svetice toga imena, ali se ime redovito nalazi u kalendaru uz Dušni dan ("spomendan svih duša"), 2. studenoga, i taj nadnevak može uzeti kao imendan.
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:49

E

Edgar. Ime nas odvodi na englesko područje. Izvor mu je anglosasko ime Eadgar. U njemu su dvije riječi: ead - sreća, zdravlje i gar - koplje, odnosno starovisokonjemačke riječi ot (posjed) i ger (koplje). Dakle: sretno koplje, ili: koji svoj posjed brani kopljem. Ime je sa Shakespearovim dramama (Kralj Lear) došlo u Europu. Imenski su oblici u svagdanjemu životu Edo, Etko, Gari, Garo, Edgaro (po talijanskom); u ženskom rodu Edgarija, Edika, Etka, Edga, Rija.
U kalendaru je sveti Edgar 8. srpnja. Bio je anglosaski kralj. Izabran godine 957. Ujedinio je kraljevstvo i ojačao granice prema Keltima. U njegovo je doba vladao mir u najvećem dijelu Engleske. U sporazumu s biskupima brinuo se za obnovu Crkve u državi. Umro je godine 975. Još je jedan, manje poznati, sveti Edgar 10. rujna. Bio je misionar u Nizozemskoj potkraj 7. stoljeća.

Edita dolazi od engleskog imena Edith, a ono od staroengleskog Eadguth, koje sadrži složenice: ead - posjed, blago, sreća i guth - boj, rat. Hrvatske su inačice Editica, Edith, Dita, Ditka, Eda, Etka, Itica. Latinizirani je oblik Editha; francuski Edithe; njemački Edith; nordijski skraćeni Ditte.
U kalendaru je 16. rujna sveta Edita iz Wiltona, benediktinka. Bila je kćerka engleskoga kralja Edgara. Uzornim životom živjela je u samostanu Wilton. Umrla je na glasu svetosti godine 984. u 23. godini života.

Edmund. Prvi, staroengleski, oblik ovog imena jest Eadmund. Složeno je od riječi ead - posjed, blago, sreća i mund - obrana, zaštita, vlast nad nečim. U nas ima i izvedenih oblika: Edmond, Edo, Edi, Edika; u ženskom rodu Edmunda, Eda, Edica, Edika.
Tri su engleska sveca toga imena: Edmund iz Abingtona, nadbiskup u Canterburyju. Rođen je godine 1180. Studirao je u Parizu; godine 1214. postaje profesor teologije u Oxfordu, a godine 1233. nadbiskup. Braneći crkvena prava, imao je mnoge sukobe s kraljem Henrikom II. Umro je na putu u Rim godine 1240. Spomendan mu je 16. studenoga. - Drugi je sveti Edmund Campion, isusovac, mučenik. Rođen je u Londonu 1540. Studirao je u Oxfordu i ubrzo postao poznati predavač i govornik. Zbog sukoba s anglikancima morao je bježati u Irsku. Otuda se potajice vraćao u domovinu. Nastavio je zatim studije u Beču i Pragu i stupio u Isusovački red u Rimu. Uhvaćen je Londonu i zatvoren te s još dvojicom svećenika godine 1581. javno obješen. Svetim je službeno proglašen 1970. Spomendan mu je 1. prosinca. - Treći sveti Edmund posljednji je kralj Istočne Engleske. Godine 870., prilikom upada Danaca, uhvaćen i, budući da se nije htio odreći vjere, gol je obješen na stablo, išiban, proboden strelicama i obezglavljen. Spomendan mu je 20. studenoga.

Eduard pripada skupini engleskih imena s početnim slogom ed-. To je staroengleska riječ ead - u značenju posjed, blago, sreća, a drugi slog weard znači čuvar; prijevod imena bio bi čuvar posjeda. U nas su često i skraćeni oblici Edo, Edica, Edika, Etka, u muškom i ženskom rodu.
Eduard je ime mnogih engleskih kraljeva. Medu njima je i nekoliko svetaca. Sveti Eduard engleski kralj i mučenik živio je u 10. stoljeću. Godine 975. postao je uz pomoć nadbiskupa u Canterburyju Dunstana (također sveca) nasljednikom svojega oca, kralja Edgara. Protivnici su ga umorili prilikom jednog lova godine 978. Spomendan mu je 18. ožujka. Drugi sveti Eduard također je bio engleski kralj. Na prijestolje je došao godine 1042. Podigao je benediktinsku opatiju svetog Petra, danas poznatu kao Westminsterska opatija. Bio je posljednji anglosaski kralj, umro je godine 1066. Spomendan mu je 5. siječnja (dan smrti), a često je u kalendarima i 13. listopada (dan prijenosa njegovih relikvija u Westminstersku opatiju).

Edvin. Izvorni, engleski, oblik imena jest Edwin, a staroengleski Eadwin. Tvore ga dvije staroengleske riječi ead - posjed, blago, sreća i wine - prijatelj. Iz temeljnog imena dolaze izvedenice Edi, Edika, Edo; Edvina, Eda, Edica, Ina, Inka, Inica.
Sveti Edvin ima spomendan 12. listopada. Bio je engleski kralj, rođen godine 584. Žena, kršćanka, Ethelburga od Kenta, privela ga je katoličkoj vjeri te se, nakon podužeg krzmanja, dao krstiti zajedno s brojnom obitelji i mnogim kraljevskim velikašima. Bilo je to na Uskrs godine 627. Nakon toga nastojao je i sve podanike privesti kršćanstvu. Ubio ga je susjedni poganski kralj Penda u bici godine 633. Slavi se kao mučenik.

Eleonora dolazi od arapskog imena Ellinor, a izvorno mu je značenje Bog je moja svjetlost. Ime je s Maurima došlo u Španjolsku, a otuda u Francusku (francuski je oblik Alienor) i u Englesku. Po Shakespearovoj drami "Kralj Ivan" i drugima, ime se u 18. stoljeću proširilo u cijeloj Europi. Češće se pojavljuje u umjetničkim djelima, primjerice u Goetheovoj drami "Tasso"; ime Eleonora nosi i uvertira Beethovenove opere "Fidelio"; Nora, naslovna junakinja Ibsenove drame kratica je imena Eleonora. Na hrvatsku su području oblici ovoga imena Leonora, Nora, Lora, Lorka, Norka, Ora, Ela, Nela, Lonika, Leja i slično.
Sveta Eleonora bila je kćerka grofa Rajmunda IV. od Provence i žena engleskog kralja Henrika II. Rođena je godine 1222. Nakon smrti svojega muža stupa kao redovnica u benediktinsku opatiju Amresbury; tu je umrla godine 1291. Spomendan joj je u kalendaru 25. lipnja, jer je to dan njezine smrti, no u našim se kalendarima "po starom" nalazi 21. veljače.

Elizabeta je vrlo staro ime, rašireno po cijelome svijetu. Dolazi iz Biblije: tako se zove majka Ivana Krstitelja. Hebrejski Elišeba sadrži dvije riječi: Eli - Bog i šeba - sedam, u značenju Bog je savršenost, Bog je sedmica, Bog je prisega, zakletva. Seba (sedam) sveta je brojka na koju su se ili kojom su se tada zaklinjali. U simbolici brojki sedmica je zbroj 3 (Bog) i 4 (svijet). Preko grčkog (Elisábet) i latinskog (Elisabeth), dolazi do našeg oblika Elizabeta. - Od izvornog pak oblika nastaju brojne inačice: Ela, Eliza, Liza, Elza, Eli, Elica, Elka, Elko, Eta, Beta, Beti, Betika, Lizabeta, Lizika, Lili, Spela, Spelica, Izabela, Jelisaveta, Jelica, Jalža, Jalžabeta... U Engleza Elisabeth, Bess, Bessy, Betsy, Betty, Lizzy, Lily; u Francuza Isabelle, Lisette, Babette; u Nijemaca Elisabeth, Elsbeth, Liesbeth, Ilisa, Ilse, Ella, Liesa, Lia, Sissy; u Čeha Alžbêta; u Poljaka Elžbieta; u Madžara Erzsebet, Erzsi.
Više je svetica toga imena, ali u običnom kalendaru nalazimo jednu ili dvije. Sveta Elizabeta Ugarska ili Turinška (Thüringen) kći je ugarskoga kralja Andrije II. Rođena je 1207. u madžarskome dvorcu Saroš. Iz političkih razloga zaručena je još kao jednogodišnje dijete za Ludwiga IV., sina landgrofa od Thüringije te je već s četiri godine bila dovedena da živi kod obitelji svojega budućeg muža. Odgajala ju je ozbiljna grofica Sofija. Vjenčala se u četrnaestoj godini. U sretnom, ali kratkotrajnom braku rodila je troje djece: sina i dvije kćeri. Muž joj je umro dok je bio na križarskoj vojni godine 1227.
Zbog izuzetne ljepote zavidjele su joj dvorske dame i na različite joj načine zagorčavale život. Elizabeta se stoga više posvetila duhovnom životu i od svojeg imetka obilno pomagala siromahe. Osobno je njegovala i posluživala najteže bolesnike. Djever ju je otjerao s dvora želeći osigurati nasljedstvo svojem sinu. Oduzeli su joj i djecu. Primljena je u Franjevački red godine 1228. Sve ju je to skršilo te je mlada umrla, u dobi od 24 godine (17. studenoga 1231.). Pokopana je u Marburgu. Smatra se jednom od glavnih svetica Franjevačkog reda. Svetom je proglašena 1235. Elizabeta je zaštitnica Caritasa, kršćanskih dobrotvornih ustanova. Njoj su posvećene mnoge redovničke zajednice koje su nastavile živjeti u duhu njezine djelotvorne ljubavi prema bližnjemu.
Koliko je puku bila bliska njezina dobrotvornost, pokazuju mnoge legende. Jedna pripovijeda da je Elizabeta usred zime izlazila iz dvorca s pregačom punom hrane za siromahe. Susretne je muž i zapita što nosi. Kad je razgrnula pregaču, on opazi da je puna ruža, a kad se sagnuo da je poljubi, ugleda njezino lice preobraženo nebeskim sjajem. - Slika se kao redovnica franjevka. Redovito s pregačom punom ruža, no katkad i s kneževskom krunom ili okružena sirotinjom, kako im dijeli kruh. U mnogim je crkvama njezin kip ili slika. Kalendarski se slavi 17. studenoga (negdje 19. studenoga). A 4. srpnja slavi se sveta Elizabeta (Izabela) Portugalska, kraljica, pranećakinja Elizabete Ugarske. Zato ih kadšto i zamjenjuju. Kći je aragonskog kralja Petra III. rođena u Španjolskoj, udana za portugalskog kralja Dionizija. Umrla 1334. i pokopana u Coimbri. Svetom je proglašena 1625. - Elizabeta, majka Ivana Krstititelja, u kalendaru je 5. studenoga.

Elvira je španjolsko ime, ali mu je izvor germanski. Kažu da dolazi od gotskog imena Alahwara, Alwara, sastavljenog od dviju riječi: alo - sve i wards - ona koja čuva; dakle čuvarica, stražarica. Drugi tvrde da ime sačinjavaju dvije zapadnogotske riječi: alah - svet, svetište i riječ wara - čuvarica. Elvira je, dakle, čuvarica svetišta. Treći kažu da je to samo inačica arapsko-španjolskog imena Elvira, a znači kneginja. Ime se iz Španjolske, u vrijeme romantike, raširilo Europom. Poznato je postalo po Molièrovoj komediji "Don Juan", iz Bellinijeve opere "Puritanci", Verdijeve "Ernani" i drugih tadašnjih umjetničkih djela. U kalendaru je 16. srpnja sveta Elvira, opatica samostana Öhren kod Triera u Njemačkoj, u 12. stoljeću. U nas su od Elvira izvedeni oblici: Elvirka, Elka, Elva, Ira, Irka...

Ema. Ime dolazi k nama, kao i mnoga druga, s njemačkog područja. Tamo je ono Emma, Hemma ili Imma i zapravo je kratica njemačkih imena koji u prvom dijelu imaju Irm- ili Erm-, primjerice Irmgard, Irmhild, Ermengard, Emengard. A same te sastavnice dolaze od imena Irmin, Ermin, što je opet naziv drevnoga germanskoga plemenskog božantva i u starovisokonjemačkom jeziku znači velik, sveobuhvatan. Drugi tumače da je članu Irm- i Erm- izvor grčka riječ ármenos u značenju dodan. Dakle, vrlo je dug i zakučast put do tako ljupkog i kratkog imena kao što je Ema. A u nas je to još "usitnjeno" u Emi, Emica, Emka.
Sveta je Ema vrlo štovana slovenska svetica. Zovu je i Hema. Živjela je na prelasku iz desetog u jedanaesto stoljeće (oko 980.-1045.), u tadašnjoj donjoj Štajerskoj. Bila je iz grofovske obitelji. Udala se za grofa Vilima koji je upravljao velikim posjedima na tlu današnje Austrije i Slovenije. Nakon muževe smrti izgubila je i oba sina. Ostavši tako udovica, svoja je imanja trošila na osnivanje župa, zidanje crkava, podizanje samostana, podupiranje dobrotvornih ustanova i pomaganje potrebnih. Bila je vrlo bliska običnom puku, koji je na tom području bio uvelike slovenski. Naposljetku stupa u samostan Gurk, koji je sama osnovala. Tu njezini štovatelji hodočaste u njezinu crkvu, na njezin grob u kripti. Njezino je štovanje Crkva složbeno odobrila godine 1287., a proces proglašenja svetom zaključen je, na poticaj slovenskih i austrijskih biskupa, u naše vrijeme, godine 1938. I danas iz mnogih krajeva Slovenije štovatelji svete Eme hodočaste u Gurk. U Sloveniji pak njoj je posvećeno nekoliko crkava i mnogo kapela. Slikari svetu Emu prikazuju u nošnji ondašnjega doba - s ružom, simbolom ljubavi prema siromašnima, u ruci. Kalendarski joj je spomendan 27. lipnja. - Manje je poznata sveta Ema iz Paderborna. I ona je nakon smrti muža grofa Ludgera sve imanje podijelila siromašnima. Umrla je godine 1040., grob joj je u Bremenu, a kalendarski spomendan 19. travnja. U kalendaru je 23. siječnja rimska mučenica u vrijeme cara Dioklecijana, sveta Emerencijana (korijen je imena latinski pridjev emerita - islužena, zaslužna, umirovljena) uz koju je redovito pridodana kratica - Ema.

Emanuel češće susrećemo u ženskom rodu - Emanuela. Po korijenu je hebrjesko immanu'el i znači Bog s nama. Izraz se nalazi u jednome Izaijinu mesijanskome proroštvu (Iz 7, 14) i primjenjuje se na Isusa, on je prvi Emanuel, "Bog s nama". Hebrejska sastavnica -el znači Bog i nalazimo je u mnogim imenima (Mihael, Danijel...) Ime Emanuel u svakodnevici se skraćuje kao Emo, Emko, Mano, Manko. U Engleza i Ferancuza je Emmanuel; u Nijemaca ima i oblike Immanuel, Nanuel, Mani; u Čeha Eman.
Medu svecima u kalendaru 26. ožujka je Emanuel mučenik. Sa skupinom drugih kršćana dao je život za vjeru u vrijeme Dioklecijana (284.-305.). Manje je poznati blaženi Emanuel biskup iz Cremone (Italija) koji je umro na glasu svetosti 1198. i spomendan mu je 1. listopada; malokad se nalazi u običnim kalendarima.

Emilijan (latinski je oblik Aemillius) ime je drevnog i poznatog rimskoga patricijskog plemena. U korijenu je latinska riječ aemulus (u ženskom rodu aemula) znači takmac, zavidnik. U ženskom su rodu inačice Emilija, Emilijana, Emila, Ema, Lijana, Emica, Milana, Milka; u muškom pak rodu Emilijan, Emil, Emilije, Milo, Milko. U kalendaru je sveta Emilijana 5. siječnja. (Neki kalendari pogrešno navode ime u muškom rodu.) Bila je žena uzorna života, teta pape Grgura Velikoga. Povukla se u samostan na Siciliji i umrla godine 550. Uz Emilijana u kalendarima često stoji Miljenko, što nije prijevod, već sličnost po sluhu sa Emilijan(a). Zatim je u kalendaru 12. studenoga sveti Emilijan. Potječe iz Španjolske. Bio je najprije pastir, zatim 40 godina pustinjak, nakon toga svećenik i župnik u mjestu Verdejo, učitelj i čudotvorac. Umro je 12. studenoga 574. u stotoj godini života. U kalendaru je 10. ožujka sveti Emilijan (označen kao Emil), Irac, koji je oko godine 640. došao u školu u Francusku, tu ostao kao monah i postao opatom samostana Lagny. Na dva mjesta u kalendaru nalazi se sveta Emilija: 17. lipnja i (pravilnije, dan smrti) 24. kolovoza. Rođena je 1797. u južnoj Francuskoj (Gaillac), a umrla u Marseilleu 24. kolovoza 1856. Osnovateljica je ženske redovničke kongregacije "Sv. Josipa od ukazanja" za pomoć siromašnima i bolesnima. Svetom je proglašena godine 1959.

Erik je često nordijsko ime, dolazi od starijeg oblika Erich (ere znači slava, čast, a drugi dio richi - vladar, poglavar, moćnik). Može biti i kao Ero, Eri, Erih, Riko, Riki... U ženskom je rodu Erika, a inačice su Era, Erka, Ika, Rika.
Sveti Erik mučenik slavi se 18. svibnja. To je švedski kralj Erik IX. Jedvardsson. Njega je danski princ Magnus, želeći švedsku krunu, zavjerenički ubio za vrijeme bogoslužja na blagdan Uzašašća, 18. svibnja 1160. godine u Gamla Uppsali. To je vrijeme prije protestantizma, kada je Švedska bila katolička. Slavi se kao zaštitnik i nacionalni svetac Švedske. Njegov je spomendan i švedski državni blagdan. U ikonografiji se prikazuje kao mladi vladar, u sjajnoj bojnoj opremi, s krunom, kraljevskom jabukom i mačem u ruci. Još je jedan svetac Erik, prvi danski kralj. Živio je u 13. stoljeću, a spomendan mu je 10. kolovoza.

Ernest. Izvorno njemačko ime glasi Ernst. Korijen mu je starovisokonjemačka riječ ernust - ozbiljnost, odlučnost, ustrajnost. U hrvatskom su području izvedenice Ernestin, Erno, Erni, a u ženskom rodu Ernesta, Erna, Ernica, Ernestina.
U svetačkom je kalendaru sveti Ernest, rimski mučenik, 12. siječnja. Malo je podataka o njegovu životu. Podnio je mučeništvo sa skupinom kršćanskih vojnika u prvim kršćanskim stoljećima i bio s njima pokopan na rimskom "Groblju svete Helene". Potkraj 17. stoljeća groblje je napušteno pa je 26. rujna 1694. svečeve ostatke dobio na dar salzburški knez-biskup Johan Ernst grof von Thun. Biskup je relikvije svojega imenjaka dopratio u Salzburg i tu ih 6. lipnja 1700. svečano položio u crkvu Presvetoga Trojstva koju je sam bio sagradio (1694.-1702.). Crkva je u sklopu bogoslovnoga sjemeništa i tu se sveti Ernest i danas slavi. U kalendaru ima još nekoliko svetaca istoga imena: sveti Ernst von Hohenstein, benediktinac slavi se 27. ožujka; sveti Ernst von Neresheim, mučenik, također benediktinski opat je 7. listopada, a blaženom Ernestu, praškom nadbiskupu je spomendan 30. lipnja. Sva trojica se u redovitim poučkim kalendarima rijetko nađu.

Estera je ime perzijskog podrijetla: od riječi sitareh (ili stara), a znači zvijezda. Otuda hebrejski ester pa grčki astér. Odgovara našem imenu Zvjezdana. Premda je ime Zvjezdana vjerojatnije prijevod latinske riječi stella (zvijezda) te se i pojavljuje kao ime Stela. Ime je Stela i u vezi s pjesničkim nazivom Marije Bogorodice - Stella maris (Zvijezda mora) te se kao osobno ime može povezati (slaviti imendan) uz neki marijanski blagdan, po izboru. Izvedenice imena Eestera jesu Ester, Eca, Eča, Era, Erica, Esta, Estica, Estika, Tika, Tera, Terica, Terka, Teruška i druge.
Estera je naslov jedne od biblijskih knjiga Staroga zavjeta, u kojoj je glavno lice Estera, židovska djevojka koja je postala ženom perzijskoga kralja Ahasvera (Kserkso I., vladao od 486. do 465. prije Krista). Knjiga je umjetnički izvještaj o progonu i izbavljenju Židova u Perzijskoj državi.
Mlada i mudra Židovka Estera živi u tvrđavi grada Suze kod svojega rođaka i skrbnika Mordokaja. Njih je, zajedno s drugim Židovima, babilonski kralj Nabukodonozor odveo iz Jeruzalema i sada su pod tuđim gospodstvom. Ahasver je otjerao svoju ženu Vašti. Tražeći kralju novu suprugu, dovode pred njega najljepše djevojke iz svih pokrajina kraljevstva. Među odabranicama našla se i Estera. Bila je "pristala i lijepa izgleda". Njezin skrbnik Mordokaj zabranio joj je da ikome kaže čijeg je roda i naroda. Esterina je ljepota pobudila udivljenje svih prisutnih. I kralju se svidjela više od drugih djevojaka te joj on poklanja svoju naklonost i ljubav: na njezinu glavu stavlja kraljevsku krunu.
Mordokaj je, međutim, upao u veliku nepriliku. Kraj Ahasver bio je promaknuo uglednog Agadanina Hamana nad sve dostojanstvenike u pokrajini i svi kraljevi službenici morali su pred Hamanom prigibati koljena i padati ničice. Mordokaj to nije htio. Kao vjerni Židov, nije se smio klanjati ljudima, jer takvu je čast iskazivao samo Bogu. Na taj se način izdao kojem narodu i kojoj vjeri pripada. Haman plane bijesom i smisli osvetu i Mordokaju i cijelome židovskom narodu. Već otprije taj mu je narod, drukčiji od ostalih naroda, bio trn u oku. Uime kralja i s njegovim pečatom razašalje pisane okružnice u sve pokrajine kraljevstva da se svi Židovi pobiju, unište, zatru, a njihova dobra zaplijene. Zakon bi objavljen i u tvrđavi Suze.
Jauk i kuknjava nasta među Židovima. Mordokaj nato javi Esteri neka pođe kralju i zatraži, da tu nesreću spriječi. Estera se krzmala; ta upravo joj je Mordokaj bio naložio da krije svoje podrijetlo, a sada traži da ga javno prizna. Mordokaj Ijutito odgovara da će, bude li ona šutjela, Židovima doći pomoć i spas s druge strane. I još doda: "Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?" Tada Estera odluči: prekinut će šutnju o svojem podrijetlu i očitovati da je Židovka; tako će iznovice uspostaviti vjernost samoj sebi. Zamolit će kralja da poštedi njezin narod. Svjesna je smrtnog rizika, no i spremna na sve: "Treba li da poginem, poginut ću". Usrdnom molitvom traži Božju zaštitu... Kralj ju je dobrohotno primio i saslušao pažljivo. Uspijeva raskrinkati Hamana i izmoliti potpuni opoziv plana o uništenju njezina naroda. Kralj je shvatio opake Hamanove nakane koje je u njegovo ime kanio ostvariti. Pun gnjeva daje ga objesiti, a Esteri i Mordokaju povjerava da opozovu okružnicu o zatoru. Smjesta su kraljevi skoroteče ponijeli naredbu u korist Židova: "U svakoj pokrajini, u svakom gradu i mjestu do kojega je dopro kraljev ukaz i zakon, zavlada medu Židovima veselje, radost, gozba i blagdan." Na spomen tog događaja slavi se židovska svetkovina radosti i darivanja - Purim. - Biblijska Estera bude u kalendaru 24. svibnja, premda se ne slavi kao svetica u današnjemu smislu. U taj dan mogu svoj imendan slaviti sve Stele i Zvjezdane. U vrlo starom latinskom martirologiju navodi se 1. srpnja.

Eugen je ime preuzeto od grčkog oblika Eugénios, u ženskom rodu Eugenía, a korijen im je grčki pridjev eugenés - plemenita roda, plemenit, velikodušan. Mnogi su oblici imena u praksi: Eugenio, Ego, Geno, Udo, Đeno, Ugo; Eugena, Eugenija, Ega, Egica, Gena, Genica, Genika, Đena, Đeni, Đenka.
Više je svetaca toga imena. Jedan sveti Eugen ima spomendan 20. prosinca, zajedno sa svetim Makarijem. Bili su svećenici. U vrijeme Julijana Apostate (361.-363.) oba su uhićena u Antiohiji Sirijskoj (danas se mjesto zove Antakije) i teško mučeni. Odvedeni su zatim na prisilni rad u Mauretaniju, gdje je Eugen do smrti širio evanđelje. Sveta Eugenija, djevica i mučenica iz Cordobe u kalendaru je 26. ožujka. Mučeničku smrt je podnijela u vrijeme vladanja Maura, godine 923..

Eva, v. Adam

Evald je ime sastavljeno od starovisokonjemačkih riječi ewa (zakon, red, pravo) i walt (vladati, gospodariti). U inačicama je Valdo, Valdi, Valdin. U kalendaru nalazimo svetog Evalda 3. listopada. Zanimljivost je da se tu radi o dvojici Evalda iz 7. stoljeća, koji su bili rodom iz Irske, a kao svećenici i misionari djelovali su u Saskoj. Tu su ih ubili poganski Sasi (oko godine 695.). Po kosi su ih zvali "crni" i "bijeli" Evald. Kadšto se navode kao "braća", ali su zapravo bili subraća, na istom misionarskom poslu. Slave se napose u Kölnu, patroni su Vestfalije.

F

Fabijan dolazi k nama od latinskog imena Fabianus i prvotno znači onaj koji pripada rimskom patricijskom rodu Fabius. U imenu je latinska imenica faba - bob (vrsta mahunarke, "grah") pa bi Fabius značilo bobov ili uzgajatelj boba. Ime ima muške i ženske oblike: Faba, Fabo, Fabjan; Fabija, Fabijana, Fabjana, Fabica, Fabika, Fabiola.
Sveti Fabijan je bio rimski biskup i papa od godine 236. do 250. To je doba kada su carske vlasti organizirale velike progone kršćana. Njihov je broj unatoč tomu rastao. Fabijan je zaslužan za reorganizaciju rimske crkvene zajednice: podijelio ju je na sedam okruga te ih povjerio sedmorici đakona. Đakoni su imali notare, zapisničare, koji su brižno skupljali i bilježili podatke, napose o kršćanima-mučenicima. Usto su se brinuli za to da svi mučenici budu dostojno pokopani u podzemnim grobljima, katakombama. Kad je 249. nastupio novi car Decije, novom je žestinom nastavio zatirati kršćanstvo. Prvi je uhićen papa Fabijan. Po kratkom postupku osudio ga je sam car. Osuda je izvršena 20. siječnja 250.: odsječena mu je glava. Pokopan je u Kalistovim katakombama. Njegov kameni sarkofag otrkiven je godine 1915. Fabijanovo štovanje proteglo se kroz sva stoljeća. Slikari ga prikazuju u biskupskom ornatu s mačem i golubom. Fabijan spada u "zimske svece", dolazi pri kraju zime - 20. siječnja (uvijek zajedno sa Sebastijanom) - kad u stabla počinje navirati sok, znak blizine proljeća.

Feliks. Latinski pridjev felix - sretan, blažen, rodan korijen je ovom imenu. Iz izvornog (latinskog) imena granaju se mnoge, osobito ženske izvedenice: Feliksa, Felicija, Felica, Felka, Lica, Licija, Felicijana, Felicisima (felicisimus je superlativ od felix), Felicita, Felicitas (latinski felicitas - sreća), Felicitata, Feliče. Ima i muških imenskih oblika: Felicij, Felicije, Felicijan, Feliče. Zatim su mnogi oblici prijevoda: Srećko, Sretko; Srećka, Srećica, Sretka, Sretna.
Sveti Feliks, mučenik, u kalendaru je 14. siječnja. Malo je podataka o njemu, a ti su vrlo neobični i teško objašnjivi. Bio je svećenik i učitelj u Rimu. Na rimskom području Monte Pincio ubili su ga šiljastim pisaljkama vlastiti učenici. Nepoznato je vrijeme, kad se to dogodilo. Istog je datuma spomendan drugoga sveca istog imena, Feliksa iz Nole (kod Napulja), koji je umro godine 260. i osobito je štovan u rano kršćansko doba. Treći je sveti Feliks iz mjesta Cantalice u Umbriji, a ima spomendan 18. svibnja. Rođen je godine 1515. Stupio je u kapucine kao brat-laik. Više od 40 godina u Rimu je imao dužnost skupljati milostinju za samostan (kapucini su živjeli od isprošenih darova!). Zbog prirodnog i blagog ponašanja postao je vrlo popularan među pukom. Budući da je za svaki dar uzvraćao "Deo gratias" ("Bogu hvala!") prozvali su ga jednostavno "brat Deogratias". - Sveti Feliks Valois ima spomendan 20. studenoga. Rođen je 1127. u francuskom području Valois. Suutemeljitelj je Reda trinitaraca. Umro je 1212. u Parizu. A 30. prosinca u kalendaru je spomendan svetog Feliksa I. koji je bio papa godine 268. do 274.
Sveta je Felicita u kalendaru 7. ožujka, uvijek sa svetom Perpetuom. Bile su to dvije žene, kršćanske katekumene (pripravnice za krštenje), koje su godine 203. u Kartagi, zajedno s drugim kršćanima, bačene pred divlje zvijeri u arenu. Obje su preživjele, a zatim ubijene nožem.

Ferdinand. Ime čine gotske riječi frithu (mir, zaštita) i nanth (smion, hrabar, drzak). U hrvatskom se jeziku pojavljuje i kao Ferdo, Ferika, Ferči, Fernando (prema
španjolskom), Nando; u ženskom pak rodu Ferdinanda, Fernanda, Ferka, Ferda, Ferdina.
U kalendaru je spomendan svetog Ferdinanda 30. svibnja. Ferdinand je sin kralja Alfonza IX. rođen godine 1199. Kao kralj Ferdinand III. naslijedio je i udružio kraljevstva Kastilje (središnja Španjolska) i Leóna (sjeverozapadna Španjolska) i s velikim uspjehom vodio borbe protiv Maura. Godine 1221. utemeljio je glasovitu katedralu u Burgosu, a 1243. sveučilište u Salamanci. Umro je 30. svibnja 1252. u Sevilli i pokopan u tamošnjoj katedrali. Kao svetac slavi se 15. lipnja i portugalski prestolonasljednik Ferdinand koji je godine 1437. bio predan kao talac Maurima; zbog poznatijih svetaca malokad je u kalendaru.

Fidel(is). Latinski pridjev fidelis znači vjeran, pouzdan, iskren, pošten, čestit. U hrvatskom su području imenske izvedenice Fidelij, Fidelije, Fidelio, Fidel (prema španjolskom), Fido, Fico, Filja, a u ženkom obliku: Fidelija, Fidela, Fidelka, Fidelica, Fida, Fidica, Ela, Elica, Dela, Delka, Delica, Fidelisa. U prijevodu uz Vjeran još Vjero, Vjere, Vjerko, Vjeranko, Vjerislav, u ženkom rodu Vjera, Vjerica, Vjerka, Vjerna, Vjeranka, Vjerana, Vjerena, Vjerislava... (Usporedi i kod: Sofija).
U kalendaru je 24. travnja sveti Fidelis (Fidel) Sigmarinški, kapucin, mučenik. Rođen je 1578. kao sin gradonačelnika Roya u Sigmaringu (na Dunavu, sjeverno od Bodenskog jezera). S 20 godina započeo je studije u Freiburgu/Br. i 1603. doktorirao iz filozofije, a 1611. iz obaju prava. Bio je pravnik i sudac. Puk ga je zbog njegova poštenja i pravednosti nazvao "advokatom sirotinje". Odrekao se svjetovne karijere i stupio u Kapucinski red te je zaređen za svećenika. Nastavlja teološki studij, a zatim kao službeni propovjednik putuje po njemačkim i švicarskim mjestima braneći vjeru. Bilo je to vrijeme vrlo žestokih sukoba katolicizma i protestantizma. Godine 1622. umorili su ga kalvinistički seljaci nedaleko od švicarskog grada Chura. Fidelis je prvi mučenik Kapucinskog reda. Patron je pravnika.

Filip ima zanimljivu etimologiju. K nama dolazi preko latinskog oblika Philippus, ali od grčke složenice Filippos: filéo znači volim, a híppos - konj. Filip je, dakle, onaj koji voli konja, ljubitelj konja. - U praksi su oblici imena mnogobrojni: Fila, Fili, Fico, Filo, Filko, Pilip, Pipa, Pipo..., a u ženskom rodu Filipa (i Filippa), Filipka, Filka, Fileta, Lipa, Filipina, Ficka, Ina, Pina, Pinka.
Više je svetaca imenom Filip. Prvi je - Filip - Isusov apostol. O njemu Sveto pismo donosi vrlo malo. Bio je najprije među učenicima Ivana Krstitelja. Isus ga, bilježi evanđelist, poziva kao petoga u svoj krug Dvanaestorice (nakon što je pozvao dva para braće: Petra i Andriju te Jakova Starijega i Ivana). Rodom je s obale Genezaretskog jezera, kao i spomenuta četvorica, iz Betsaide. Evanđelje navodi da je Filip, odazvavši se Isusovu pozivu, doveo i svojega prijatelja Natanaela, kojega Isus također prima među apostole, koji se poslije spominje pod imenom Bartol(omej). Daljnji Filipov život nije poznat. Prema predaji, mnogo je godina širio evanđelje u Skitiji (danas područje južne Rusije). U visokoj starosti raspeli su ga pogani grada Hierapolisa u Frigiji; uz njega i dvije njegove kćerke. Zatim su ih dotukli kamenjem. O njegovu djelovanju govori više legendi. Obično se prikazuje sa štapom koji na vrhu ima križ i s knjigom u ruci. U vezi s legendom do nogu mu je pokatkad zmaj, ponegdje i znakovi mučenja, kamenje. U kalendaru su 3. svibnja zajedno Filip i Jakov Mlađi (također apostol). Među svecima je poznat i Filip Neri (1515.-1595.) koji je novim pastoralnim metodama s velikim uspjehom duhovno obnovio Rim i utjecao na cijelu Europu. Spomendan mu je 26. svibnja.

Florijan je u latinskom obliku Florianus; inačica je imena Florentinus i Florus. U svakom od tih imena nalazi se imenica flos (cvijet) ili florens (cvatući). Florens može značiti i sjajan, odličan, bogat, imućan. Hrvatske su izvedenice Floro, Florika, Florije, a u ženskom rodu Flora, Florija, Florica, Florijana, Lora, Lorka, Lorika i druge. Tu spadaju i imena Florencija, Florentina. Ime se pojavljuje i u prijevodu: Cvjetko, Cvijeta.
Sveti je Florijan mučenik, ubijen za vjeru godine 304. u Noriku (današnjemu gornjoaustrijskome mjestu Lorch). Kao Florijanovo rodno mjesto spominje se seoce Zeiselmauer, nedaleko od Beča, i zato ga Beč slavi kao gradskog patrona. Nekih četrdesetak krščana-vojnika bilo je u zatvoru i trebalo je da budu osuđeni. Florijan, časnik-veteran, da bi ohrabrio uhićene, iz solidarnosti je priznao sucu da je kršćanin. Odmah je zatvoren. Bičevali su ga, a zatim bacili u rijeku Anisus (danas Enns) s kamenom o vratu. Po legendi tijelo mu je sačuvao orao, a s poštovanjem su ga pokopali kršćani. Tu su podigli kapelu, a ubrzo je nastalo i naselje te glasoviti benediktinski samostan.
Kipari i slikari prikazuju Florijana kao postarijega vojnika, u rimskoj vojničkoj odjeći, kako s vjedrom u ruci gasi požar kuće. Njegovi se kipovi kadšto stavljaju u zidne niše obiteljskih kuća, s ulične strane, a osobito na vatrogasne domove i pivovare ili na počasna mjesta u naselju.
Florijan je zaštitnik pivara (koji su proizvodili pivo u drvenim zgradama), bačvara (zbog vjedra s kojim Florijan na slikama gasi požar). Zaštitnik je i dimnjačara, jer je i njihov posao u vezi s vatrom. Florijana posebno štuju vatrogasci i vatrogasna društva. Budući da je Florijan bio vojnik, utječu mu se vojnici i ratnici. Zaštitnik je u opasnosti od oluje, a ratari ga poštuju kao patrona protiv neplodnosti polja i u opasnostima od poplava. Više je naglašena vatra od koje štiti sveti Florijan, premda je u simbolici punog vjedra naglašenija voda koju Florijan uvijek drži u pripremi. O njoj ovisi plodnost njiva, pa upravo zbog vode svetoga Florijana časte poljodjelci. U kalendaru je 4. svibnja.
Na dan 20. lipnja po kalendaru je sveta Florencija ili Florentina, rodom iz Cartagene u južnoj Španjolskoj. Umrla je godine 600. u Sevilli. Tijelo joj počiva u tamošnjoj katedrali, a 24. studenoga malo je poznata sveta Flora, djevica i mučenica. Završila je život u Cordobi godine 851.

Franjo je pohrvaćeno latinsko ime Franciscus (talijanski Francesco). Izvire iz starofrancuske riječi franc, a znači slobodan. Istog je izvora ime germanskoga plemena Franci, koje u 5. stoljeću osvaja rimsku provinciju Galiju (danas Francuska) i tu utemeljuju jaku državu.
Ime je u kršćanskoj okolini postalo poznato po Franji Asiškom, ustanovitelju franjevačkog reda. Izvedeni oblici su brojni: Francisko, Frančesko, Fran, Frane, Frano, Franko, Francek, Franja... i u ženskom rodu: Franjica, Franjka, Franciska, Cina, Nina, Frančeska, Frančica, Franja, Fani, Fana... U Slovenaca Franc, France, Franca; u Engleza Francis, ženski oblik Frances, skraćeno Fanny, Francie; u Nijemaca Frank, Franz, skraćeno odmila Fanni, Ziska, Zissi, Sissy; u Francuza François (a Francuz je Français); u Čeha je František, Franta; u Madžara Ferenc.
Mnogo je svetaca koji nose to ime. Najpoznatiji je Franjo Asiški. Rođen 1182. u Asizu. Po naravi veseo i društven. Iz bogate je kuće: otac mu je trgovac, a majka Francuskinja. Zanesen romantičnim željama pošao je u rat, kad se Asiz bio sukobio sa susjednim gradom Peruggiom. Tu je zarobljen, a kad se nakon godinu dana vratio, teško oboli. To ga je privelo promjeni. Posvetio se molitvi i meditaciji. Ideal mu je postao život po evanđelju: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. Pridružilo mu se u početku 12 drugova, koji se nazvaše "manjom braćom". Svojoj mladoj zajednici daje Franjo pravila koje papa Inocent III. usmeno odobrava. Dobili su i ovlast propovijedanja. Zajednica se ubrzo povećavala. Nastaje nova redovnička družba u Crkvi - franjevci. Franjin je pokret reformatorski. Svojim nastojanjem da doslovno nasljeduje Krista Franjo se ubraja među najveće svece. Njegov je utjecaj bio vrlo zamašan, a Franjevački se red proširio cijelim svijetom. I danas je vrlo brojan. Franjo je umro je 3. listopada 1226., a u kalendaru se slavi 4. listopada. Ikongrafija ga prikazuje u franjevačkom habitu, s Kristovim ranama na rukama (stigmama), često okružena životinjama, napose pticama. Glavni je patron Italije.
Drugi je poznati svetac istog imena Franjo Ksaverski. Rođen je godine 1506. u Španjolskoj. Kao student u Parizu pridružuje se godine 1533. Ignaciju Loyolskom, utemeljitelju isusovačke redovničke družbe. Postavši svećenikom, kreće 1541. kao misionar u Indiju i tu uspješno djeluje deset godina. Svojim brojnim pismima oduševio je vrlo mnogo mladih Europljana za misionarsku službu. Umro je 3. prosinca 1552. na otoku Sancionu (San Čao) kod Kantona, upravo kad se spremao proširiti svoje djelovanje u Kinu. Patron je vjerovjesnika i brodara. Godine 1927. proglašen je zaštitnikom svih misionara. Prikazuju ga u isusovačkom talaru, s križem u ruci. U kalendaru se slavi 3. prosinca.
Spomenimo i svetoga Franju Saleškoga (1567.-1622.) iz Savoye. Pravo i teologiju studirao je u Parizu i Padovi. Bio je vrlo agilni biskup u Ženevi, a svojim knjigama "Filotea" i "Teotim" još je i danas učitelj duhovnog života. Zaštitnik je pisaca, novinara i katoličkog tiska; u kalendaru je 24. siječnja. Sveti Franjo Paulski (1436.-1507.) u kalendaru je 2. travnja. Među svecima je ovoga imena i sveta Franciska (Franjka) Rimska, u kalendaru 9. ožujka, a 12. prosinca slavi se sveta Ivana Franjka de Chantal (1572.-1641.).

G

Gabrijel. U Bibliji Gabrijel nastupa kao glasnik Božjih odluka. On u Starom zavjetu tumači proroku Danijelu viđenje ovna i jarca (Dan 8, 16-26) i značenje sedamdeset godina (Dan 9, 21-17). U Novom zavjetu svećeniku Zahariji naviješta rođenje Ivana Krstitelja (Lk 1,11-20), ukazuje se Mariji i naviješta rođenje Isusovo (Lk 1, 26-38). Do reforme katoličkog kalendara (1969.) Gabrijelov je kalendarski spomendan bio 24. ožujka, dan uoči blagdana Blagovijesti. Sada je zajedno s Mihaelom i Rafaelom 29. rujna. U ikonografiji se najčešće prikazuje kao navjestitelj, s ljiljanom u ruci. U Crkvi je godine 1951. proglašen zaštitnikom telekomunikacija i obavijesnih sredstava. Patron je glasnika, poštara i filatelista. O izvedenicama i ostalo vidi kod: Mihael.
U kalendaru je 27. veljače spomendan svetog Gabrijela od Žalosne Gospe (1838.-1862.). Bio je redovnik manje poznatog Reda pasionista. Samo ime govori da je posebno štovao Bogorodicu (Žalosnu Gospu). Upravo stoga uz njega u kalendaru stoji ime Tugomil, Tugomir, Tugomira kao datum imendana za one koji nose ova narodna imena.

Gašpar je izvorno perzijsko ime: ga(n)z-bar znači rizničar; aramejski mu je oblik ghizbar. Neki ovo ime smatraju oblikom perzijskog imena Gathaspar i povezuju ga sa staroperzijskom riječju windahwarene - koji ima sjaj u sebi. To je ime jednoga od "triju kraljeva" koji su se došli pokloniti Djetetu Isusu. Ostala su dvojica Melhior i Baltazar. Evanđelje ne kaže ni da su bili kraljevi ni da su bili trojica, ni da su imali ta imena, već ih naziva "mudracima s Istoka". Tijekom povijesti nastale su legende o trojici (nekada i više) kraljeva i njihovim imenima koje u sebi nose vrlo bogata simbolična tumačenja i ideje. Gašpar, Melhior i Baltazar nisu u pravome smislu sveci već simbolična imena, premda se u pučkom govoru i u pučkim kalendarima tradicionalno zovu "Sveta tri kralja" i u kalendar stavljaju 6. siječnja, na svetkovinu Bogojavljenja. Drugi su hrvatski oblici imena Gašo, Gašpo, Gaspar; a u ženskom rodu Gašpara, Gaca, Gaša, Gašparina, Rina, Rinka, Ina i slično. Nijemci imaju oblik Kaspar; Talijani Gaspare, Gasparo; Francuzi Gaspard i Jaspard; Englezi kažu Gaspar, Jasper; Česi Kašpar.
Tri se kralja gotovo isključivo prikazuju zajedno, i to ponajviše pri uprizorenju božićnih jaslica, premda njihovih likova ima i na oltarima pa i njima posvećenih crkava.

Genoveva. Tumači imena nemaju sigurnosti od čega je tvoreno ovo ime. Jedni kažu da je germanskog podrijetla: od riječi gandi (vukodlak) ili gandy (čar, čarolija) i starovisokonjemačke wib, wifa (žena); dakle: čarobnica. Drugi tvrde da su u imenu zajedno keltska riječ geno (rod, pleme) i germanska vvifa (žena, supruga); dakle: plemenska (ili plemenita) žena, koljenovićka. Izvedeni su oblici Gena, Genica, Veva, također ponegdje Đena, Đela, Đenka.
Genoveva je znamenita pariška svetica iz 5. stoljeća. Francuski je oblik imena Genevieve. Smatra se da je ona svojom molitvom spasila Pariz od razaranja divljih Huna i njihova vođe Atile godine 451. Ona je i utemeljiteljica poznate pariške crkve St-Denis (svetoga Dionizija). Uz Ivanu Aršku, najštovanija je francuska svetica i posebna zaštitnica Pariza. Njoj u čast sagrađena je godine 1790. veličanstvena crkva, ali je već iduće godine, u burnim događajima francuske revolucije, pretvorena u "panteon". Genovevine su relikvije bile javno spaljene. Od godine 1852. opet je u njoj katoličko bogoslužje, ali je 1885. konačno proglašena profanom građevinom, premda su i danas u njoj sačuvane glasovite zidne slike Puvis de Chavannesa koje prikazuju Genovevin život. Danas je središte Genovevina štovanja pariška crkva St-Étienne-du-mont. U kalendaru je svetičin spomendan 3. siječnja.

Gertruda. Ime je sastavljeno od starovisokonjemačke riječi ger (koplje) i trud ili drud (snaga, jakost, odnosno, po nekima, drag, vjeran). Izvedeni su imenski oblici još Gera, Gerica, Geri, Geca, Gerda, Gerta, Truda, Trudica; u čakavskom području Jeltruda. U Slovenaca su kratice Jera, Jerica, Gera, Jedrt. U Nijemaca su još oblici Gertraud i Gertraut. U Francuza Gertrude i skraćeno Trudeao, Trudelle, Trudon.
Među nekoliko svetica toga imena poznatija je sveta Getruda iz njemačkog grada Helfte. U cistercitskom je samostanu bila od djetinjstva i kao redovnica dobila je solidnu humanističku i teološku izobrazbu. Od godine 1289. započela je zapisivati i objavljivati svoja mistička viđenja. Time je mnogo pridonijela štovanju Srca Isusova u srednjem vijeku. Gotovo svi zazivi litanija na čast Srca Isusova, koje se i danas mole, potječu iz njezine pisane ostavštine. Pripada najvećim mističarkama te je naknadno dobila naziv "Velika". Umrla je godine 1302. Tijelo joj počiva u Helfti. Spomendan joj je 16. studenoga (u Njemačkoj 17. studenoga). Slikari je prikazuju u redovničkoj odjeći, s knjigom i perom u ruci i sa srcem na prsima koje plamti od žara Isusova Srca.

Gizela dolazi od njemačkog oblika Gisela. O nastanku imena nema pouzdana tumačenja, ali ima više pokušaja. Jedni hoće da dolazi od staronordijske riječi gisli, geils(i) u značenju strijela ili palica. Drugi ime tumače starovisokonjemačkom riječju gisal u značenju talac ili dijete plemenita roda. Po trećima riječ gisal znači jamstvo, zalog. U staro su se doba u Germana kao potvrda ugovoru između velikaških obitelji - izmjenjivala djeca i u novoj sredini brižljivo odgajala!
Različite su izvedenice ovog imena: Giza, Gizika, Zika, Zela, Zelka, Selka, Gizelda.
U kalendaru nalazimo blaženu Gizelu. Bila je ugarska kraljica, zatim redovnica-opatica. Spomendan joj je 7. svibnja. Rođena je godine 985. kod Regensburga. Bila je kćerka bavarskog vojvode Henrika II. i njegove žene Gizele Burgundske. S deset godina udana je za ugarskoga kralja Stjepana I. (također svetac, usp. Stjepan). Rodila mu je sina Emerika (također svetac, usp. Mirko). Imala je odlučujući utjecaj na pokrštenje Mađara, podizala je crkve i samostane, među njima i katedralu u Veszprému, što je posvuda bio početak pismenosti i kulture. Kad je 1038. izgubila muža, pretrpjela je mnoga zlostavljanja od protivničke strane. Godine 1045. oslobodio ju je kralj Henrik III. i dopremio u Passau. Tu je stupila u benediktinski samostan Niedernburg, postala redovnica, zatim i samostanska poglavarica - opatica. U Passauu je umrla 7. svibnja 1060. I danas se štuje kao blaženica (nije službeno proglašena svetom) u Njemačkoj i Mađarskoj. Naši joj kalendari spomendan, bez prava opravdanja, stavljaju 18. veljače.

Goran je ime rašireno na hrvatskom području posljednjih desetljeća. Etimološka mu je podloga riječ gora, to jest šuma, planina. Ime se uvriježilo osobito u komunističko vrijeme, kad su se neki ustručavali djeci davati svetačka imena, a drugi se povodili za trenutnom modom. Ime ima mnoge muške i ženske inačice: Goranko, Goro, Gorica, Gorko, Ranko; Gorana, Goranka, Goga, Gogica, Gorica, Goša...
U kalendaru ime Goran redovito nalazimo 24. veljače, i to uz svetoga Montana. Latinska riječ mons znači gora, planina (u genitivu montis); montanus je pridjev gorski, planinski. Narodno je ime, dakle, kao prijevod, stavljeno uz svetačko, što nije iznimka.
Sveti je Montan živio u 3. stoljeću. Bio je đakon kršćanske zajednice u Kartagi. Tadašnja rimska vlast žestoko je progonila kršćane. Godine 259. uhvaćen je Montan i s njim skupina kršćana. Nakon saslušanja i teških zlostavljana u tamnici, neki su umrli od udaraca, nečistoće, gladi i žeđi, a preostalima je odrubljena glava. Sačuvani opis tih mučenja ide među najpotresnija svjedočenja o ponašanju kršćana u teškim vremenima. Uz Montana, spominju se đakoni Lucije, Julijan, Viktorik i Flavijan. Ostali su bili laici. Dan 24. veljače zajednički im je kalendarski spomendan. Svi Gorani i Gorane mogu s pravom toga dana slaviti svoj imendan, Na području đakovačko-srijemske biskupije liturgijski se štuju, u puku malo poznati, sveti Montan i Maksima, mučenici Dioklecijanova progonstva godine 304. Montan je bio svećenik u Singidunumu (danas Beograd), oženjen Maksimom. Sklonio se u Sirmij (Srijemska Mitrovica), ali je uhvaćen i bačen u Savu, vjerojanto zajedno sa suprugom. U općem kalendaru oni su zajedno 26. ožujka. Na području đakovačko-srijemske biskupije, međutim, zbog mjesnih se liturgijskih razloga, slave 26. travnja.
Ime Goran nekada se u kalendaru nalazi i 31. prosinca uz svetog Silvestra. I tu je posrijedi prijevod: latisnki silvestris znači šumnski, koji boravi u šumi, a otuda u širemu značenju i gorski, goranski.

Gracijan. U imenu je latinska riječ gratia - milost, ljubav, milina, dražest, ljupkost, odnosno pridjev gratus - ugodan, prijazan, mio, drag. Inačice su u muškom rodu Gracija (kao muško ime), Graco, Grano, Grašo, Granko, a ženski su oblici Gracijana, Gracija, Gracijela, Graca i slično te ime Dražen, prijevod imena Gracijan. U antičkoj su mitologiji poznate Tri Gracije, djevojke koje označavaju tri oblika plemenitosti: davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava, odnosno, po drugom shvaćanju, personifikacije Čistoće, Ljepote i Ljubavi (latinski: Castitas, Pulchritudo, Amor).
U kalendaru je 18. prosinca sveti Gracijan. Papa Fabijan ga je oko godine 250. kao vjerovjesnika poslao u Galiju (Francusku) i tu je bio prvi biskup grada Toursa. Umro je 18. prosinca 301. Sveti Martin, također biskup u Toursu, prenio je godine 380. njegove kosti (relikvije) u novodograđeni dio današnje tourske katedrale. U kalendarima je i blaženi Gracija Kotorski. Rođen je 1438. u mjestu Muo (Boka Kotorska). Kao ribar dospio je 1468. u Mletke i stupio u Red augustinaca. Krsno ime Pavao mijenja u redovničko - Gracija. Isticao se pokorničkim životom i ljubavlju prema euharistiji. Umro je 9. studenoga 1508. na otoku sv. Kristofora u Veneciji. U Hrvatskoj mu je spomendan 8. studenoga.

Grgur. Korijen je drevnom imenu u grčkom glagolu gregoréo - budan sam, živim, odnosno u pridjevu grégoros - budan, oprezan, pozoran. Niz je izvedenica toga imena: Grga, Grgo, Grgan, Gršo, Grgica, Gregor, Grega, Gregica; u ženskom rodu Grgica, Gregorija, Grega, Gregica, Grga, Griša... Ime je vrlo prošireno u europskim narodima. U Engleza je Gregory; u Francuza Grégoire; u Talijana i Španjolaca Gregorio; u Čeha Rehor; u Rusa Gregorij, skraćeno Griša, Griška; u Mađara Gergely, skraćeno Gere, Gerö, Gyerö; u Poljaka Grzegorz; u Finaca skraćeno Reijo, Reko; u Flamanaca Gregh.
Više desetaka svetaca nosi ime Grgur, medu njima i više papa. Grgrur Veliki, papa i crkveni naučitelj, u kalendaru je 3. rujna (prije reforme kalendara bio je 12. ožujka). Rođen je u Rimu godine 540. Nakon očeve smrti obiteljsku je palaču pretvorio u poslije vrlo poznati benediktinski samostan svetoga Andrije. Suradnik je i savjetnik nekoliko papa. Godine 590. izabran je za papu. Povjesničari ga smatraju genijalnim i najutjecajnijim papom prvoga tsućljeća. Velike su mu zasluge za kristijanizaciju Engleske, kamo je poslao priora samostana sv. Andrije i 40 monaha. Kao plodni pisac snažno je utjecao na srednjovjekovnu teologiju. Uz njegovo su ime vezane i važne socijalne, pastoralne i liturgijske reforme. Napose je poznato njegovo uređenje crkvenoga pjevanja (poznati "gregorijanski koral"). Umro je godine 604.
Iz kalendara još spominjemo svetog Grgura Nazijanskog, mlađeg, carigradskog nadbiskupa i crkvenog naučitelja. Bio je izvanredni govornik, teološki pisac i pjesnik. Osim teoloških djela i govora, napisao je oko 400 pjesama koje zajedno imaju oko 16.000 stihova. Prvi je veliki predstavnik kršćanskog humanizma, otvoren za sva pitanja tadašnjega vremena. Umro je godine 309., a spomendan mu je 2. siječnja. Slikaju ga u biskupskom ornatu s golubicom na ramenu.
Njegov otac Grgur Nazijanski St., kršten je u 45. godini života. Bio je biskup u rodnome mjestu Nazians, danas Nenisi, u Turskoj. Umro je godine 374. u dobi od oko stotinu godina. Kalendarski mu je spomendan 1. siječnja, ali se zbog većih blagdana toga dana, malokada nađe u kalendaru.
U povijesti je poznat i sveti Grgur VII., papa. Živio je u 11. stoljeću u vrijeme vrlo burnih događanja. Bio je veliki crkveni reformator, borac za crkvena prava i slobodu. Poznat po tome što je ekskomunicirao Henrika IV. i time mu na taj, do tada nečuveni način, oduzeo kraljevsku vlast. Knezovi su od Henrika zatražili da se ponizi i od pape traži oproštenje, što je on i učinio - putujući u Njemačku - u siječnju godine 1077., u gradu Canossi. Otuda izraz "ići u Canossu" znači poniziti se, zamoliti oproštenje. Spomedan je svetoga Grgura VII. u kalendaru 25. svibnja.

H

Hedviga. Ime je načinjeno od starovisokonjemačkih riječi hadu u značenju boj, bitka i wig s podjednakim značenjem. Ime se u nas pojavljuje i u skraćenim oblicima: Heda, Hedi, Hedica, Iga, Igica, Viga, Vigica.
Sveta je Hedviga bila šleska vojvotkinja, poslije redovnica. Rođena je 1174. na dvorcu Andechs u gornjoj Bavarskoj. Odgojena je u benediktinskom samostanu Kitzingen. U braku s Henrikom I. Bradatim imala je sedmero djece (koju je svu nadživjela), bila je uzorna supruga i majka, a ujedno muževa suradnica i savjetnica. Utemeljila je mnoge redovničke zajednice u Šleskoj, širila kulturu, ali i germanizirala te krajeve. U trzebnici (sjeverno od Wroclawa) osnovala je samostan cistercitkinja, u koji se, nakon muževe smrti, i sama povukla; tu je umrla 15. listopada 1243. I danas na njezin grobu Trzebnici dolaze hodočasnici. Spomendan joj je 16. listopada.
Blažena Hedviga (Jadviga) bila je poljska kraljica, najmlađa kćerka ugarsko-hrvatskog i poljskog kralja Ljudevita Anžuvinskog i Jelisavete Kotromanićke, bosanske kraljevne (kćerke bosanskog hercega Stjepana II.). Rođena je 1374.; godine 1380. okrunjena za kraljicu Poljske, a 1386. vjenčana (iz političkih razloga) s Jagjelom, litavskim knezom. Tim je vjenčanjem provedena kristijanizacija Litve. Nastojala je u liturgiju uvesti pučki jezik. Stoga je u Krakovu utemeljila benediktinski samostan u kojem je bogoslužje bilo na poljskom jeziku. Na krakovsko je sveučilište uvela i teološki fakultet. Uz to se uvelike brinula za siromašne. Jadviga je umrla na glasu svetosti u Krakovu 17. srpnja 1399. Tijelo joj je u krakovskoj katedrali. Nije službeno proglašena svetom, nego je blaženica. Po dekretu pape Ivana Pavla II. njezin je spomendan – 17. srpnja – zapovijedani blagdan u Krakovskoj biskupiji. U našim se pučkim kalendarima malokad nalazi.

Helena je izvorom grčko ime: Heléne, prema grčkoj riječi heláne, heléne, znači baklja, sjaj, blistavost. U grčkoj mitologiji Helena je kći Zeusa-labuda i Lede. Homer u Ilijadi pjeva o njoj kao o "lijepoj Heleni" ženi kralja Menelaja, koju otima trojanski kraljević Paris, što je bilo povod trojanskom ratu.
Ime u hrvatskom području ima niz oblika: Helenka, Hela, Ela, Helica, Lena, Lenica, Nena, Nela, Nelica, Nelka; zatim Jelena, Jela, Jelka, Jelica, Jele, Jena, Keka, Ke-kica, Lela, Lelica, Lelka, Lelina, Lenita. U drugim narodima također su različiti oblici: u Engleza Helen, Ellen, a prema irskom Eileen; u Nijemaca Helena, skraćeno Elna, Ena, Hela, Nelli; u Mađara Ilona, skraćeno Ilka, Ilonka; u Finaca Eila; u Rusa Elena, pučki Alëna, umanjenica Lälja.
Najpoznatija je svetica Jelena (Helena) Križarica, carica, majka rimskog cara Konstantina Velikoga, koja je imala veliki utjecaj na religioznu politiku svojega sina. Rođena je oko godine 255. u Maloj Aziji. Kad joj je sin postao carem, dolazi u Rim. Konstantin godine 312. do tada progonjeno kršćanstvo proglašava slobodnom, državnom vjerom. Helena postaje kršćankom nakon svoje 60. godine. Svoju je plemenitost svjedočila brojnim karitativnim djelima. U osamdesetoj godini odlazi na hodočašće u Jeruzalem. Uz njezin poticaj i potporu građene su poznate crkve: bazilika svetoga Križa u Jeruzalemu, crkva Isusova rođenja u Betlehemu, crkva na Maslinskoj gori, zatim crkve u Rimu i u Konstantinopolu. Jelena je ponajviše poznata po Isusovu križu, koji je s čavlima, prema predaji, pronađen njezinim nastojanjem. No sigurnih povijesnih svjedočenja o tome nema. Događaj je naširoko opisan legendom. Jelena je umrla godine 330. u Nikomediji (danas Izmid, istočno od Carigrada). Navodi se da su njezine relikvije u rimskoj crkvi S. Maria Aracoeli, u francuskom mjestu Hautvillers i u njemačkom Trieru. U ikonografiji se prikazuje s krunom na glavi, rukom pridržava povelik Isusov križ, te čavle i čekić. Kalendarski joj je spomendan 18. kolovoza.

Henrik. Prvotni su oblici ovog imena Haganrich ili Heimrich, a sastoje se od starovisokonjemačkih riječi hag (ograđeno mjesto, branjevina, posjed), odnosno heim (dom, domovina) i riječi rihhi (bogat, moćan, gospodstvo). Dakle, onaj koji je moćan na svojemu posjedu (u svojem domu). U nas su, čini se, učestalije izvedenice od temeljnog imena: Heni, Heno, Hino, Hinko, Riki, Rikica, Henrijeta, Henrika, Hena, Rika...
Više je svetaca imenom Henrik. U kalendaru 13. srpnja nalazimo spomendan svetog Henrika II., rimsko-njemačkog cara. Rodio se godine 975. Godine 1002. izabran je i okrunjen za kralja, a 1014. papa Benedikt VIII. kruni ga u Rimu za cara. Utvrdio je njemačko gospodstvo u Italiji i zadobio Burgundiju. Sa ženom Kunigundom (također sveticom) nije imao djece. Dao je sagraditi katedralu u Bambergu. Umro je 13. srpnja 1024. i pokopan u Bambergu. Kult mu se iz bavarske raširio po njemačkim krajevima sve do Slovenije, gdje su svoje posjede imale biskupije Freising i Briksen.

Herbert. Izvorni je oblik imena Heribert i Heriberaht. Sastavnice su mu starovisokonmjemačke riječi heri - vojska, veliko mnoštvo i beraht - sjajan, slavan. U praksi ime dobiva više oblika: Berti, Berto, Hero, Herko, Heribert; a u ženskom rodu Herberta, Berta, Bertica, Hera, Herica, Herka i slično.
U kalendaru je 16. ožujka spomendan dvojice svetaca imenom Herbert, koji i u svom životu i djelovanju nisu međusobno bili povezani. Sveti je Herbert pustinjak živio strogim i svetim životom u mjestu Bois-Villers kod Namura u Belgiji. Umro je godine 1210. Drugi je sveti Herbert, biskup u Kölnu, sin grofa Huge iz Wormsa. Bio je brižljivo odgojen i odškolovan i vrlo spospoban te je od mladenačkih godina uspješno sudjelovao u političkom i crkvenomn životu. Živio je od godine 970. do 1021.

Hijacint. U starogrčkoj se mitologiji Hijacint (Hijakinthos) zvao lijepi sin spartanskoga kralja Amikla i bio je miljenik Apolona. Kad je Apolon - nastavlja mitska priča - s Hijacintom vježbao bacanje diska, ljubomorni bog blagog vjetra Zefir, skrene disk na mladića i on pogine. Apolon zatim stvori od Hijacintove krvi cvijet hijacint (zumbul). Hijacint je i žućkastocrvena vrsta minerala, poznati i skupocjeni dragi kamen. Uz ime Hijacint susrećemo i skraćeno Jacinta, Jaca. Muški je oblik Hijacint rijetko ime.
Sveta Hijacinta (Jacinta) ima spomendan 30. siječnja, iako ćemo je - zbog konkurencije poznatijih svetaca - malokad zateći u pučkom kalendaru. Život joj je bio zanimljiv, buran i pun obrata. Rođena je 1585. u Viterbu u plemenitaškoj obitelji Mariscotti. Otac je Mark Antonije grof, a majka kneginja iz plemićke loze Orsini. Sjaj i bogatstvo okruživali su malu Klaru (to joj je bilo krsno ime) već od kolijevke. Imućni su joj roditelji priskrbili najbolje odgajatelje, ali je Klara od najranije dobi bila preko svake mjere nestašna, pustopašna i očarana blještavilom rastrošnog velikaškog života. Sva su joj briga bile zabava i bučna društva. Kad je roditelji nisu mogli uozbiljiti, šalju je, kako je u ta vremena bio običaj bogatih plemića, na "preodgoj" u samostan klarisa u Viterbo. Ali ni pedagogija redovnica nije pomogla. Klara se vratila kući i nastavila veseli i bezbrižni život, počela se mijenjati kad se zaljubila u mladoga grofa Capiruccija, koji je k njima dolazio na zabave. Bila je uvjerena da dolazi zbog nje, da će se njome oženiti. No grof odabire njezinu mlađu sestru Hortenziju. Klaru je to potreslo i nasmrt uvrijedilo. Postala je tužna, razdražljiva, povučena, nesnosna svojoj okolini. I sad je, po drugi put, sama poželjela poći u samostan.
Zaželjela je biti redovnicom, ali opet na svoj način. Pri polaganju zavjeta dobiva redovničko ime Hijacinta. Promijenila je samo odjeću, ni narav ni navike. Od oca je zahtijevala ultimativno: "Iako sam redovnica, želim živjeti kao grofica." Svoj je stan opremila kao u dvorcu, imala je vlastitu kuhinju, odijevala se raskošnije no itko u zajednici. Grofovskim je kćerima i to moglo biti. S drugim bi redovnicama odlazila samo na zajedničku molitvu. Deset godina trajao je taj tobožnji samostanski život. Zajednica je to trpjela iz obzira prema uglednoj, utjecajnoj i bogatoj obitelji Mariscotti. A onda je Hijacinta iznenada oboljela.
Zatražila je svećenika i zaželjela se temeljito ispovijediti. On je stavlja pred odluku: ili se vratiti k obitelji ili započeti ozbiljan redovnički život. Izabrala je ovo drugo. I otada je velikom upornošću počela živjeti redovnici primjerenim životom. Dobrovoljnom pokorom nastojala je zadovoljiti za sve propuste, a djelima dobrote nadoknaditi sablazni koje je uzrokovala svojoj zajednici. Pomalo je zagospodarila sama sobom, rasla u ozbiljnoj pobožnosti, osobito prema Euharistiji i Mariji. Kao drugi čovjek umrla je dvadeset godina poslije svojega obraćenja, 30. siječnja 1640. Sav je svoj život opisala u sačuvanom dnevniku.
U kalendaru je 17. kolovoza i sveti Hijacint, poljski dominikanac. Djelovao je u 13. stoljeću, u Poljskoj i u okolnim slavenskim narodima, vrlo štovan u Krakovu. Poljaci ga zovu Jacek. Još su u kalendaru 11. rujna zajedno sveti Prot i Hijacint, rimski mučenici u 3. stoljeću.

Hilarije je ime od grčke riječi hilários, odnosno latinske hilarius, a znači radostan, veseo. Oblici su mu i Hilari, Hilko, Hilarija, Hila, Laro, Lara. No češći je prevedni oblik ovoga imena: Radovan, Rade, Rajko, Rašo i slično, sve do Obrad. (usporedi: Veseljko).
U kalendaru je sveti Hilarije 13. siječnja. Bio je biskup u gradu Poitiersu. Nosi naslov crkvenog naučitelja, što znači da je bio značajni crkveni i teološki pisac. Rođen je godine 315. u Francuskoj, kršten u 30. godini, a biskupom je postao u 35. Veliki duhovni borac protiv krivovjerja (arijanizma). Pretrpio je mnoga prognanstva i zlostavljanja. Umro je godine 367. Još je jedan sveti Hilarije, papa, 28. veljače. Živio je u 5. stoljeću. Kad veljača ima 29. dana, onda mu je spomendan u taj dan, jer je to točan dan njegove smrti godine 468.

Hilda je naš oblik njemačkog imena Hilde, kratice imena Hildegard. U sebi spaja starovisokonjemačke riječi hilta ili hiltja (boj, bitka, borba) i garta ili gerta (šiba, prut). Sveta Hilda (614.-680.) bila je benediktinska opatica u Engleskoj; spomendan joj je 17. studenoga. Sveta Hildegarda iz Bingena u Njemačkoj (1089.-1179.) također je bila benediktinska opatica. Unatoč bolesti poduzimala je mnoga putovanja po Njemačkoj i držala glasovite pokorničke propovijedi kleru i puku. Vrlo je poznata mističarka koja je naširoko opisala svoja mistička iskustva. Pisala je pjesme i mnoge je od njih sama uglazbila. Ostavila je i više medicinskih spisa. Spomendan joj je 17. rujna. Zaštitnica je jezikoslovaca i esperantista.

Honorat, v. Časlav

Hubert tvore straovisokonjemačka riječ hudu (misao, razum) i beraht (sjajan, glasovit). Dakle Hubert bi se moglo prevsti kao glasoviti mislilac. Latinski je oblik Hubertus. U nas su i oblici Berti, Berto, Bertica.
U kalendaru je 3. studenoga sveti Hubert, biskup Tongerna (Belgija) i Maastrichtsa (južna Nizozemska). Rođen je oko godine 655. u uglednoj franačkoj obitelji. U rodu s dinastijom Merovinga. U mladosti je došao u Pariz na dvor Teodorika III. Dobio je titulu grofa i odao se svjetovnim poslovima. No zbog dvorskih intriga mora bježati u Metz. Tu je dvorski nadmeštar. Iz braka s grofovskom kćerkom Floribanom dobio je sina Floriberta. Godine 695. nakon smrti svojega oca i supruge povukao se sedam godinu u šumsku pustinju u Ardene (južna Belgija). Vrijeme je posvetio molitvi i studiju Svetoga pisma. Godine 702./3. hodočasti u Rim. Postaje biskup i godine 717./18. biskupsku stolicu iz Maastrichta prenosi u Liège (Belgija). Tu je sagradio katedralu u čast svojem biskupu-prethodniku i učitelju svetom Lambertu. S velikim je žarom iskorjenjivao poganstvo u Ardenima, putujući pritom i podižući mnoge crkve. Otuda mu i nadimak "Apostol Ardena". Umro je 30. svibnja 727. u Tervuerenu kod Bruxellesa, a sahranjen u samostanu sv. Huberta u Ardenima.
Sveti je Hubert najpoznatiji kao zaštinik lovaca. I sam je bio stravstveni lovac. Prema legendi, dok je lovio na Veliki petak, ukazao mu se jelen sa sjanim križem među rogovima. To ga je potaklo da promijeni svoj život. No ova se legenda već u 2. stoljeću pripisuje sv. Eustahiju, a Hubertu poslije, tek od 15. stoljeća. Stare kronike ardenskog samostana govore da su tamo dolazila mnoga hodočašća i da su neki čudesno ozdravljali od bjesnila, koje je tada bilo često u ljudi i u životinja. Unatoč tomu, Hubert ostaje zaštitnik lovaca. To je, zasigurno, došlo od njegovih brojnih misionarskih putovanja po Ardenima. Istrebljujući poganstvo, svetac je i lovcima zabranjivao poganski običaj da prvu lovinu žrtvuju božici Dijani.
Slikari Huberta prikazuju s jelenom koji ima križ među rogovljem ili pak kao biskupa s knjigom na kojoj je jelenja glava s križem. Osim lovaca, zagovornik je šumara, krznara, lovačkih pasa, optičara, ljevača i zaštitnik protiv bjesnila i psećeg ugriza. I kaput "hubertus", karakterističnoga kroja, obično zelene boje, lagan i nepromočiv, kojega nose lovci (i drugi), dobio je ime po ovom svecu. Spomendan mu je 3. studenoga, dan otvorenja lova.

Hugo je kratica njemačkog imena Hubert (v. gore). Ima nekoliko svetaca koji se tako zovu i većina ima spomendan u travnju. To je i sveti Hugo biskup u Grenoblu (Francuska). Rođen je 1053. Kao biskup energično je provodio crkvene reforme tadašnjega pape Grgura VII. Zbog velikih neprilika odrekao se biskupske složbe i stupio u benediktinski samostan Chaise-Dieu. No na papin poziv nastavlja svoju biskupsku službu. Umro je 1132. a spomendan mu je u kalendaru 1. travnja. Prikazuju ga s labudom, simbolom samoće i ljubavi ili sa svjetiljkom. Drugi je sveti Hugo bio benediktinac i nadbiskup grada Rouena (zapadno od Pariza). Rođen oko godine 680., a umro godine 730. Spomendan mu je 9. travnja.
Treći je sveti Hugo benediktinac, opat u Clunyju. Rođen je 1024. Stupa u benediktinski samostan godine 1039. Kao dugogodišnji poglavar bio je vrlo strog prema sebi, a blag prema drugima. Bio je savjetnik devetorice papa koji su se redali za njegova života i prijatelj nekoliko kraljeva. Samostan Cluny za njegova je upravljanja stekao veliki ugled. Utemeljio je savez benediktinskih samostana povezanih s Clunyjem. Podigao je veličanstvenu romaničku baziliku s pet uzdužnih i dvije poprečene lađe i pet zvonika. Tada je to bila najveća crkva na svijetu, dugačka 180 metara. Razorena je u francuskoj revoluciji. Opat Hugo umro je godine 1109. Spomendan mu je u kalendaru 28. travnja. U pučkim se kalendarima imena spomenutih svetaca malokad nađu, jer su isti dan spomendani drugih svetaca.

I

Ida je ime-kratica negdašnjih imena koja su započinjala slogom Id-. Za taj morfem neki kažu da dolazi od staronordijske riječi idh u značenju rad, revnost; drugi ga povezuju sa starovisokonjemačkom riječju itis - žena. U hrvatskom se području pojavljuju i oblici Idica, Iduška.
Nekoliko je svetica toga imena. U kalendaru je 13. travnja sveta Ida iz Boulognea (kod Pariza). Rođena je godine 1040. Udala se 1057. za grofa Eustaha II. de Boulogne. Njihovi su sinovi Gottfried de Bouillon i Balduin, poznati vođe u prvom križarskom ratu, u koji su, uz druge europske feudalce pošli preko Balkana i Bizanta. Godine 1099. odnosno 1100. proglasili su Jeruzalem kraljevinom. Kad je Ida izgubila svojega muža, podijelila je svoja dobra Crkvi i samostanima. Umrla je 1113. i pokopana u benediktinskom samostanu St-Vaast u Arrasu (sjeverna Francuska). Još je jedna sveta Ida (potpuno: Iduberga). Bila je žena majordoma Pipina Starijeg. Nakon muževe smrti živjela je kao redovnica u samostanu Nivelles (južno do Brisela) koji je sama utemeljila. Tu je umrla 8. svibnja 652. To je i nadnevak njezina kalendarskog spomendana. A 29. listopada spomendan je svete Ide iz Leewena (Belgija), redovnice i mističarke iz 13. stoljeća.

Ignacije. Više je tumačenja o izvoru ovog imena. Prema jednima, to je latinska riječ (ime) Ignatius, a stariji mu je oblik Egnatius. Drugi kažu da Egnatius znači čovjek iz Egnatia (današnjega lučkog grada Egnazia na Jugu Italije). Drugi to povezuju s još starijim etruščanskim izrazom Ecnata, Ecnatna, nepoznata značenja. Ime Ignacije prema pučkoj etimologiji dolazi od latinske riječi ignis - vatra, oganj, pa otuda hvatski oblik imena Vatroslav, Ognjeslav i Ognjen(a). U skraćenu obliku čak i Slavko, Slavka i Goco, Goca. Drugi su tumači, čini se, bliže istini kad kažu da ime Ignatius vuče korijen od latinskoga pasivnog pridjeva gnatus - rođen, zastarjelog glagola gnascor, pa bi mu, prema tome, bilo značenje onaj koji je rođen. Izvedeni oblici i oblici odmila u nas su Ignjo, Ignja, Ceno, Ico, Ica, Igo, Icko, Ica, Igica, Naco, Naca, Nacko, Nacika i još mnogi slični.
Više je svetaca imenom Ignacije. U nas je najpoznatiji Ignacije Loyola, osnivač redovničke Družbe Isusove, isusovaca (jezuita). Život mu je bio zanimljiv, buran i pun preokreta. Rođen je u Španjolskoj 1491. u kaštelu Loyola. Rano mu je umrla majka pa ga je odgojila seoska doilja. Tu je naučio baskijski jezik, pučke pjesme i plesove kojima je i poslije uveseljavao prijatelje. Živio je zatim kao paž na kraljevskome dvoru, a kao vitez sudjelovao na čestim turnirima. Pohlepno čita tadašnje popularne viteške romane, trubadursku i erotsku poeziju. S vitezovima sudjeluje i u mnogim pravim bitkama. U obrani tvrđave Pamplone biva ranjen topovskim zrnom u nogu. Dugo se liječio. U to vrijeme prisilna mirovanja želio je čitati romane na koje je bio navikao, ali ih nije imao priliku dobiti. Pod ruku su mu došli tada također vrlo popularni životopisi svetaca i opisi Isusova života. To je sasvim izmijenilo njegov život. U 30. godini doživio je nutarnje obraćenje. Žarko je želio posjetiti Jeruzalem i mjesta Isusova djelovanja. Kad je prizdravio (ostao je cijeli život šepav), povukao se u osamu, u mjesto Manreza, nedaleko velikoga marijanskog hodočasničkog mjesta Montserrata. Tu se predao meditaciji i sasvim izmijenio. Napisao je i glasovitu knjižicu o duhovnim vježbama. Od viteza postaje mistik. Krenuo je zatim, ponajviše pješice, prema Rimu pa do Venecije i duždovom dobrotom brodom put Jeruzalema i pritom posjetio sva značajnija sveta mjesta u Palestini.
Vrativši se, pošao je u 33. godini života s mladim đacima u školu i na tečajeve filozofije i teologije. Uz mnoge poteškoće nastavlja studij u Parizu. Poslije sedam godina postiže doktorat iz filozofije. Istodobno je okupljao školovane i učene istomišljenike i osniva Družbu Isusovu (1534.). Godine 1537. Ignacije postaje svećenikom i sa svojom se družbom daje potpuno na raspolaganje papi. Unatoč trajnoj bolesti, iz Rima uspješno i ustrajno upravlja velikim družbinim zadacima. Preporoditeljska djelovanja i uspjesi isuovaca u cijeloj Crkvi, sve do danas, neizmjerivi su. Ignacije je umro 31. srpnja (to je i njegov spomendan u kalendaru) 1556. Pokopan je u Rimu. Godine 1622. proglašen je svetim. Likovno se prikazuje u crnoj redovničkoj odjeći (isusovačkom talaru) ili u misnom odjelu sa zmajem pod nogama.
Iz 1. stoljeća u kalendaru je sveti Ignacije biskup i mučenik. Za biskupa u Antiohiji postavio ga je apostol Ivan i tu je službu obavljao četrdeset godina. Dragocjene su njegove poslanice, "pisma", mnogim kršćanskim zajednicama. U njima on prvi u povijesti upotrebljuje izraz "katolička Crkva". Car Trajan, progoneći kršćane, dao ga je godine 117. uhititi. Odveden je u Rim i u Koloseumu je bačen pred lavove, koji su ga rastrgali. Kalendarski mu je spomendan 17. listopada.

Ilija je starozavjetno svetopisamsko ime. Latinski i grčki oblik mu je Elias i otuda je ime došlo k nama. Izvorno, hebrejski glasi Elijjáhu i znači moj Bog je Jahve. Ime se u nas pojavljuje i u izvedenim oblicima, evo nekih: Ilijas, Ilijaš, Ilijica, Iljo, Ico, Ićo, Iko, Ikša, Liko, Likan. U ženskom rodu Ilijana, Ilinka, Iljka, Ika, Ikača, Ikica, Ila, Ilenka, Lina, Linka.
Sveti Ilija pripada malobrojnima starozavjetnim svecima koje rimska Crkva ima u kalendaru. Bio je putujući Prorok. Biblija o njemu nadugo pripovijeda u Prvoj i Drugoj knjizi o Kraljevima. Ilija potječe iz Tišbe u Gi-leadu, brdovitom području istočno od Jordana. Otuda mu nadimak Tišbijac. Tada se (nakon Salomonove mrti) Izrael bio podijelio na Sjeverno i Južno kraljevstvo. Ilija je živio u Sjevernom kraljevstvu, u vrijeme kraljeva Ahaba (875.-854. prije Krista) i Ahazje (854.-853. prije Krista). Njegovo ime bio je njegov životni program: sve učiniti za štovanje jedinoga pravog Boga Jahvu. Energično se suprotstavljao poganskim kultovima, koji su se s kraljevskog dvora počeli širiti u narod. Kralj Ahab, a još više njegova žena Izebela (kćerka poganskoga sidonskoga kralja), promicali su štovanje poganskog boga Baala. Čak su mu u Samariji podigli svetište koje je opsluživalo osamsto pedeset svećenika. Ilija otvoreno napada Ahaba što je ostavio pravoga Boga. Biblija - želeći pokazati Ilijinu veličinu - naširoko pripovijeda o mnogim Ilijinim čudesnim djelima, napose o tome kako je osramotio i smaknuo Baalove svećenike. Na više mjesta Ilija se spominje i u Svetom pismu Novoga zavjeta. U kršćanstvu Ilija nije imao toliko značenje kao u (starozavjetnom) židovstvu, ali je postao pučkim svecem - simbolom borbe protiv bezbožnosti - osobito na Istoku i među slavenskim narodima. U nas ponajviše u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj. Prema nekima, Ilija je bio "zamjena" za staro slavensko božanstvo Peruna. Zbog svojega asketskog života shvaćan je i kao preteča kršćanskog monaštva i asketskog života. Štuju ga napose Karmelićani, koji svoje ime nose prema gori Karmelu, značajnoj u Ilijinu životu. Ne, doduše, kao svojeg osnovatelja, već kao "predvodnika i oca". U slikarstvu ga prikazuju s gavranom koji drži kruh u kljunu ili s anđelom koji mu donosi kruh i vrč vode, a kadšto i kako se na vatrenim kolima vozi u nebo. Spomendan mu je 20. srpnja. Zaštitnik je cepelina i zrakoplova, od oluje, groma i vatre.

Iluminata je ime načinjeno od latinske riječi illumino - osvjetljujem, rasvjetljujem; u nas je ime u tom obliku rijetkost. U kalendaru je sveta Iluminata 29. studenoga, a uz nju redovito stoji Svjetlana, dakle hrvatski prijevod imena pa, prema tome, i mogući imendan svih Svjetlana. O svetoj Iluminati malo se zna. Prema legendi bila je obraćena poganka iz Ravene. Godine 303. podnijela je mučeništvo. Časti se u talijanskim gradovima Todi, Montefalcu i Avianu.

Irena, žensko ime, dolazi od grčkog imena Eiréne. Po grčkoj mitologiji, ona je božica mira, kći Zeusa i Temide, najmlađa Hora. Grčka riječ eiréne znači mir. U nas je više oblika toga imena: Irenka, Ena, Ira, Rena, Irna.
Sveta Irena živjela je u 7. stoljeću u Portugalu, u mjestu Tomar. Ugledni roditelji brinuli su se za njezin odgoj i izobrazbu. U pisanju, zemljopisu, glazbi i tjelovježbi poučavao ju je neki učitelj-redovnik. Unatoč velikoj ljubavi uglednog mladića Bertauda, koji se njome želio oženiti, Irena je namjerila poći u samostan. No, njezina ljepota zaslijepila je i raspalila strasti učitelja-redovnika. Kad ga je ona s užasom odbila, on je javno okleveće da očekuje dijete. To je povjerovao i mladi Bertaud pa iz očaja i osvete unajmi ubojicu koji nožem ubija Irenu, a njezino tijelo baca u rijeku Tajo. Tijelo su našli benediktinci i brižljivo ga pokopali. Poslije to mjesto, u kojem se sveta mučenica osobito štuje, dobiva ime Santarém (Sant-Irene). U kalendaru se ova sveta Irena slavi 20. listopada. Zaštitnica je osoba nesretnih zbog ljubavi. Još je nekoliko svetica istog imena: Irena, mučena i smaknuta u Solunu (4. stoljeće); spomendan joj je 5. svibnja. Irena Rimska, udovica, koja je vidala rane svetom Sebastijanu nakon što su ga isprobadali strelicama; umrla je godine 288., a spomendan joj je 22. siječnja.

Ivan je u nas i u kršćanskome svijetu jedno od najučestalijih imena. U kalendaru su mnogi i različiti Ivani. K nama je ime došlo preko grčke i latinske verzije, a originalno je u hebrejskom jeziku Johanan (Jehohanan), sastavljeno od Jahveh (Bog) i hanan (milostiv), dakle Bog je milostiv. Mnogo je oblika toga imena u svim jezicima pa i u hrvatskom: Ivo, Iva, Ivica, Ico, Ićo, Iko, Ivoš, Vanča..., a ženski oblici su Ivana, Iva, Ivanka, Ivanica, Inka, Ika, Kika, Nana, Vana... Slovenci će reći Janez, Englezi John, Francuzi Jean, Njemci Johann, Hans, Talijani Giovanni, Španjolci Juan, a za žene Juanita, Finci Juhani i tako dalje.
Među svecima su najpoznatiji Ivan Evanđelist, 27. prosinca, i Ivan Krstitelj, 24. lipnja. Oba su ocrtana u Evanđelju. A u kalendaru je još četrdesetak poznatih svetaca Ivana i mnogo - manje poznatih. Spomenimo tek neke s naznakom vremena u kojem su živjeli i spomendana u kalendaru: Ivan Bosco (1815.-1888.) 31. siječnja; Ivan od Boga (1495.-1550.) 8. ožujka (po njemu neki nose ime Boško); Ivan de la Salle (1651.-1719.) 7. travnja; Ivan Nepomuk (1350.-1393.) 16. svibnja; Ivan Vianney (1786.-1859.) 4. kolovoza; Ivan Berchmans (1599.-1621.) 13. kolovoza; Ivan Eudes (1601.-1880.) 19. kolovoza; Ivan Zlatousti (354.-407.) 13. rujna; Ivan Kapistranski (1386.-1456.) 23. listopada; Ivan Damaščanski (675.-749.) 4. prosinca; Ivan od Križa (1542.-1591.) 14. prosinca. A 26. lipnja u kalendaru su sveti Ivan i Pavao, rimski mučenici. O njihovu je životu malo podataka, premda su im imena u rimskome misnom kanonu. Legenda ih smatra braćom i visokim dvorskim činovnicima cara Konstantina. Podnijeli su mučeničku smrt za progona Julijana Apostate i pokopani su u Rimu.
Ivan Kapistranski svojim je djelovanjem povezan s hrvatskim krajevima. Rodio se u talijanskome mjestu Capestrano 1386. Studirao je rimsko i kanonsko pravo na sveučilištu u Perugi i kao najbolji student lako je dobio službu dvorskog suca u Napulju, a potom u Perugi. Tu je imenovan i kraljevim namjesnikom. Odlikovao se odlučnošću i poštenjem. Pao je u ratno zarobljeništvo i kod pokušaja bijega slomio nogu. Od toga je trpio posljedice cijeli život. Boraveći u tamnici, osjetio je poziv za redovničkim staležom. Nakon mnogih premišljanja godine 1415. pristupa franjevcima. Papa Martin V. povjerava mu da kao pučki misionar propovijeda, obraća krivovjerce te osniva i uređuje franjevačke samostane u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Poljskoj, Ugarskoj i u Hrvatskoj. Bio je najveći i najatraktivniji propovjednik svojega doba. Slušatelji su k njemu toliko hrlili te ni jedna crkva nije bila dovoljno velika. Često govori na otvorenom, a zbog mnoštva svijeta njegove bi riječi istodobno drugi redovnici ponavljajući prenosili te ih pritom odmah i prevodili da bi ih svi mogli čuti i razumjeti (Ivan je, naime, govorio latinski).
Kad su 1453. Turci osvojili Carigrad, očekivao se njihov napad na Srednju Europu. Na mnogim državnim saborima Ivan Kapistranski nastoji pridobiti knezove za organiziranu obranu. Europa je bila u velikoj opasnosti i strahu. Ivan je preuzeo na sebe da sakupi protutursku križarsku vojsku. Pomažući Sibinjanin Janku (Janošu Hunjadiju), Ivan je bitno pridonio oslobođenju Beograda i u boju koji se razvio 22: srpnja 1456. spašen je grad od turskih navala. Time je, uočavaju povjesničari, sedamdeset godina odgodio pad Srijema i Slavonije pod Turke.
Nekoliko mjeseci nakon ove pobjede Ivan je obolio od zaraze koja je harala i umro u franjevačkom samostanu u Iloku 23. listopada 1456. Tu je i pokopan, ali mu je tijelo nestalo nakon nove najezde Turaka i do danas, unatoč mnogim nagađanjima i istraživanjima, ne zna mu se sigurno mjesto. Papa Leon X. proglasio ga je svetim godine 1690. U iločkoj crkvi njegova je slika na glavnom oltaru. Prikazuje se najčešće u franjevačkom habitu, s razvijenom križarskom zastavom i knjigom u ruci ili s crvenim križem na prsima. Kao posebnu oznaku slikari mu stavljaju ponad glave šestokraku zvijezdu a pod noge Turčina.
Ovdje je mjesto spomenuti i zacijelo jednoga budućega sveca. U nekim se kalendarima već nalazi: 10. svibnja - Ivan Merz. On je izuzetna osoba novijega vremena na hrvatskome tlu. Pokrenut je proces za njegovo proglašenje blaženim. U ovome trenutku nosi za stupanj niži naslov: "sluga Božji". Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Nakon mature, godine 1914., stupa u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Ali to ubrzo napušta te 1915. upisuje studij prava u Beču. U ljeto iste godine pozvan je u vojsku i raspoređen na talijanskoj bojišnici do kraja rata. Nakon toga (1919.) upisuje u Beču studij književnosti. Sljedeće godine nastavlja studij na Sorboni u Parizu. Završivši književnost, vraća se u Hrvatsku i 1922. postaje profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1923. na Zagrebačkom filozofskom fakultetu postiže doktorat iz književnosti. Privatno studira filozofiju i teologiju. U Zagrebu razvija veliku apostolsku i odgojnu djelatnost među mladima u Hrvatskome orlovoskom savezu, katoličkoj organizaciji, kojoj je 1923. bio suosnovatelj. U nastojanju da mlade oduševi za osobne duhovne vrednote, promiče liturgijsku obnovu i euharistijski život. Uz veliku aktivnost bio je istinski uzor vlastitim životnim svjedočenjem. Umro je mlad 10. svibnja 1928., od posljedica neuspjele operacije sinusa. Smatra se duhovnim utemeljiteljem križarske organizacije koja je formalno osnovana godine 1930. godine, nakon njegove smrti. Godine 1958. pokrenut je informativni biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim. Godine 1957. njegovo je tijelo preneseno sa zagrebačkog groblja Mirogoja u isusovačku baziliku Srca Isusova. Ivani i njegov spomendan mogu odabrati za svoj imendan.

Izidor. Ishodište ovog imenskog oblika je u grčkom imenu Isídoros sastavljenom od imena egipatske božice Isis (Izida) i grčke riječi dóron - dar. Izidor, dakle, znači Izidin dar.
Hrvatski su oblici imena: Izidor, skraćeno Iso, Doro, Sidor, a u ženskom rodu Izidora, Dorka, Ica. Slovenski je Izdor, Zidorček, Židor; španjolski Isidro. Rusi i Ukrajinci imaju oblik Sidor.
U kalendaru su dva sveca s imenom Izidor. Izidor (Madridski, poljodjelac) je, rođen u Španjolskoj oko godine 1070. Služio je kod nekog plemića de Verga, blizu Madrida. Dobivši nešto zemlje u najam, obrađivao ju ie velikom marljivošću i upornošću, istovremeno darežljivo pomažući siromahe. Životopisci ističu njegove vrline: darežljivost, molitvu i savjesno ispunjavanje dužnosti. Umro je 15. svibnja 1130. i pokopan u Madridskoj crkvi sv. Andrije. Godine 1622. proglašen je svetim. Zaštitnik je grada Madrida. Osobito ga ondje štuju poljodjelci. Oko njegova života isplele su se mnoge legende. Prema jednoj, gospodar je znao da Izidor jutrom odlazi na misu pa je ljut došao vidjeti je li na poslu. Zatekao je same volove zapregnute pred plugom kako oru njivu; vodio ih je anđeo. Po kalendaru Izidorov je spomendan 15. svibnja (u nekim krajevima 10. svibnja).
Iz Španjolske se Izidorovo štovanje proširilo osobito među alpskim seoskim stanovništvom (Njemačka, Austrija, Slovenija, Švicarska, Francuska) pa sve do sjeverne Hrvatske. Slikari ga prikazuju u seljačkom ruhu, sa snopom žita, vilama, srpom ili kosom, mlatilom za pšenicu ili nekim drugim starim ratarskim oruđem. Katkada ga prikazuju i kako moli (s krunicom ili križem u ruci), dok mu anđeli oru njivu. Zaziva se za dobru žetvu i u vrijeme suše.
Još je jedan svetac istoga imena, također iz Španjolske: Izidor Seviljski (ili Hispalski), biskup. Spomendan mu je 4. travnja. Rođen je 560. u Cartageni, umro godine 636. To je vrijeme velikih promjena i. borbi: propada rimska moć i nastaje vladavina germanskih naroda. Poznat je kao reformator crkvenog života, osobito redovničkog i kao plodni teološki pisac i povjesnik. Najpoznatije mu je djelo "Etymologiae" u dvadeset svezaka, svojevrsna enciklopedija znanja staroga vijeka. Nacionalni je patron španjolske i posljednji u redu latinskih crkvenih otaca, učenih pisaca-teologa staroga vremena. O njemu je i u 16. stoljeću pohvalnice pisao veliki španjolski dramski pisac Lope de Vega. Papa Inocent XIII. podijelio mu je Je 1722. naslov crkvenog naučitelja. Likovno ga prikazuju u bijelom biskupskom ornatu s knjigom i perom. U nas je gotovo nepoznat, ali u mnogim, osobito zemljama španjolskog jezika, vrlo je štovan.
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:49

J

Jakov (ili Jakob) često je ime u Bibliji. Na izovru, u hebrejskom jeziku glasi Jaakóbh i sastoji se od dvije riječi Ja (kratica od Jahve - Bog) i akebh (peta). Prevedeno: koji slijedi Jahvinu (Božju) petu (tj. trag), jednostavnije: koji ide za Bogom. Drugi tumače da ime dolazi od arapske riječi jahakub, a znači jarebica kamenjarka. Napose u davna vremena nadijevala su se ljudima i imena životinja. Ima još nekih pokušaja tumačenja etimologije ovog imena. Inačice su Jakša, Jašo, Jaka, Jakica, Jakobina, Jakina.
Sveti apostol Jakob Mlađi je u kalendaru 3. svibnja, zajedno s apostolom Filipom. Bio je, poslije Petra, prvi biskup u Jeruzalemu; pisac je poslanice koja se nalazi u sastavu novozavjetnoga Svetog pisma, a upućena je kršćanima obraćenicima sa židovstva. Prozvan je "Pravedni" zbog svojega asketskog života. Apostol ga Pavao u svojoj poslanici Galaćanima naziva "stupom Crkve". Ovaj Jakob Mlađi (među apostolima je i Jakob Stariji, u kalendaru 25. srpnja) bio je Isusov rođak i vjerojatno obličjem vrlo sličan Isusu. Upravo je zato Juda Iškariotski (među apostolima je još jedan istog imena: Juda Tadej!), Isusov izdajica, idući s gomilom u Getsemanski vrt, gdje su upravo bili Isus i apostoli, da bi pretekao svaku zabunu, rekao pratiocima: "Koga poljubim, taj je, njega uhvatite!"
Ikonografi Jakoba Mlađeg prikazuju u licu sličnog Isusu, s apostolskim atributom - knjigom, zatim toljagom ili mlatom, oruđem kojim je bio mučen i ubijen. Najveću crkvu svetih apostola Filipa i Jakova u Slavoniji imaju franjevci u Vukovaru. U ratu protiv Hrvatske 1990./91. doživjela je sudbinu grada, potpuno je razorena.
Još ima svetaca s imenom Jakob; primjerice Jakob Markijski (1394.-1476.) franjevac, reformator svojega reda, pučki propovjednik, žestoki borac protiv krivojerja po Europi, u našim krajevima i u Bosni; spomendan mu je 28. studenoga.

Jeronim je ime sastavljeno od dviju grčkih riječi: hierós - svet, božanski i ónoma - ime, dakle onaj koji ima sveto, božansko ime. Izvedenice su ovoga imena: Jerko, Jero, Jerica; ženski: Jeronima, Jeca, Jera, Jeka...
Sveti Jeronim naš je zemljak burna i bogata života, vrlo značajna osoba, znanstvenik. Rođen je oko 345. u rimskoj Dalmaciji u mjestu Stridon, no taj lokalitet ni do danas nije identificiran. Kao mladić dolazi u Rim na nauke i tu se nakon solidne priprave dao krstiti. Putovao je zatim Europom nadopunjujući svoje znanje te otišao i na Istok u sirijsku pustinju Halkis, gdje je živjelo mnogo učenih pustinjaka i redovnika. Ondje je, uza strogi pokornički život, napose uporno učio hebrejski i grčki jezik. Vraća se u Rim i bude zaređen za svećenika godine 379. Potom tri godine boravi u Carigradu i druguje s poznatim i učenim biskupom Grgurom Nazijanskim. Temeljito upoznaje teologiju i teologe istočne Crkve. Opet se vraća u Rim, kao znastvenik od glasa. Postaje tajnikom i savjetnikom pape Damasa I. Od pape dobiva veliku zadaću - da na latinski jezik prevede cijelo Sveto pismo. Svojom oštrom kritikom rimskoga klera pribavio je sebi mnoge neprijatelje te mora napustiti grad. Preko Antiohije i Aleksandrije stiže u Betlehem i ondje ostaje do kraja života.
Posao oko prijevoda Biblije nije napuštao. Uz mnogo rada i najrazličitijih poteškoća to je i ostvario: autor je najpoznatijega prijevoda Biblije na latinski jezik, takozvane "Vulgate". S pravom možemo reći da je "kralj prevoditelja". Autor je i velikog broja egzegetskih, dogmatskih, polemičnih spisa, homilija, historiografskih i enciklopedijskih djela, a posebno mjesto zauzimaju poslanice. Uz svetog Augustina ubraja se među utemeljitelje srednjega vijeka. - U Hrvatskoj se štuje kod glagoljaša i kod latinaša još od 12. stoljeća kao naš pisac i naš svetac. Neko se vrijeme držalo da je on izumitelj glagoljice.
Od 12. stoljeća Jeronim je na slikama vrlo često prikazan u pratnji lava. To je na osnovi duhovite priče koja kaže kako se neki lav, dok je Jeronim boravio u samostanu u Betlehemu, iznenada pojavio teško šepajući. Redovnici su se od straha razbježali, a Jeronim je odvažno prišao lavu, pregledao mu šapu i izvadio iz nje duboko zaboden trn. Zahvalni lav postao je Jeronimov nerazdruživi pratilac. Priča nastavlja da su redovnici zahtijevali od Jeronima da i lav, želi li ostati u samostanu, mora zarađivati svagdanji kruh, kao i svi ostali samostanci. Jeronim je na to pristao i naredio lavu da prati i štiti samostanskog magarca koji je iz šume donosio drva. Neko je vrijeme sve bilo dobro. No jednoga dana lav odluta u svoju pustinju, a magarac osta nezaštićen. Naiđu razbojnici, otmu magarca i prodaju ga trgovačkoj karavani. Kad se lav vratio, nije više našao magarca. Pokunjen je došao u samostan. Redovnici, čitajući s lavljeg lica krivicu, zaključe da je on požderao magarca. I od sada je kralj životinja, za pokoru, morao nositi drva na svojim leđima mjesto magarca. Radio je to s najvećom poniznošću. No jednoga dana spazi svoga magarca u karavani pa - pobjedonosno dogna cijelu karavanu u samostan kao dokaz svoje nevinosti.
Svetoga Jeronima slikaju kao mršava asketa, u grimiznoj odjeći (tako ga je prikazao Ludwig Seitz na freski Oplakivanje Isusa u južnoj apsidi đakovačke katedrale), a mnogo češće kao pokornika u pustinjskoj spilji. Obično se kamenom udara u prsa, govoreći, navodno: "Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!" ("Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!"). Na drugim pak slikama Jeronim u spilji moli ili piše, a u blizinu se vide raspelo i čovječja lubanja, simboli prolaznosti zemaljskog života, lav ili sova - znakovi pustinjačke samoće i mudrosti.
Spomendan svetog Jeronima, 30. rujna, dan je njegove smrti u Betlehemu godine 419. ili 420. Njegove tjelesne ostatke donijeli su u 13. stoljeću u Rim i počivaju u bazilici Santa Maria Maggiore. Zaštitnik je prevoditelja, korektora, asketa, teologa, učitelja, sveučilišta i znanstvenih društava. Glavni je zaštitnik Dalmacije.

Jolanda. Tri imena Jolanda, Violeta i Ljubica istog su značenja. Jolanda ili Jolanta dolazi od grčke riječi jolánthe, koja je u vezi s latinskom riječju viola, a obje znače ljubica, ljubičica. Ima i drukčije tumačenje: u francuskom se području ime Jolanda pojavljuje i u obliku Violan pa kažu da mu je izvor starofrancusko ime Yolant, koje, tako misle, dolazi od latinskog oblika Violantis ili kao umanjenica Viollentila, a ovo opet od latinskog viola, ljubica.
Drugi pak tvrde da je starofrancuski oblik Yolans kratica germanskog oblika Yolind u značenju štit, zavjetrina. Neki ime Yolans povezuju sa starim imenom iz 8. stoljeća Eutlind i tvrde da prvi slog (Eut-) dolazi od nordijskog jódh - dječak, mladić, a povezano je, kažu dalje, i s drevnim imenom Idislint u kojem prva dva sloga idis u starosaksonskom znači ženska, djevica. Sve samo pokazuje kako su ljudska imena duboko ukorijenjena u povijest i njihov je put do nas svojevrsna zanimljiva priča.
Jolanda u hrvatskom ima oblike: Anda, Andica, Jolka, Jocka, Jolanka, Landa i druge, a Ljubica je još i Bica, Buba, Cica, Ljuca, Ljupka, Ljuba (usp.: Violeta). Madžari kažu Ibolya, Ibojka, Ibolka. Jolanda se zove čak i jedan mali planet (broj 509), koji je 1903. otkrio Max Wolf.
U popisu svetaca dvije su Jolande. Prva je sveta Jolanda ili Jolenta, djevica i mučenica. Spomendan joj je u kalendaru 17. siječnja, no tamo ćemo je malokad naći, Jer je isti dan popularniji sveti Antun Pustinjak. Druga je blažena Jolanda, kćerka ugarskoga kralja Bele IV. Nakon smrti svojega muža, poljskoga kneza Boleslava, stupila je u samostan sestara klarisa. Spomendan joj je 11. lipnja, što je i dan njezine smrti godine 1298. Ona je sestra poznatije svetice Margarete Ugarske.

Josip je među najpopularnijim imenima u kršćanskim narodima, a kažu da se Europom pčelo širiti relativno kasno, od 18. stoljeća. Njegov oblik k nama dolazi preko grčkog i latinskog jezika. Korijen mu je u hebrejskom: Johosef, složen od dviju hebrejskih riječi Jo, što je kratica od Jahve (Bog) i glagolskog oblika jasaf (dodao je, umnožio). Ime je zapravo - kako je to kod biblijskih imena često - rečenica: Bog neka doda (umnoži)!
U nas se ime razvija u mnoge oblike: Josip, Joško, Jozo, Jozan, Jozeta, Jožika, Joža, Josa, Joco, Joja, Pepa, Pepika, Zefo, a u ženskom rodu: Josipa, Jojica, Joka, Sipa, Jozefa, Zefa, Jozefina, Pepa, Pepica, Jocka, Joza, Jozica... U Engleza je skraćeno Joe; u Nijemaca Josef, skraćeno Jupp, Sepp; u Slovenaca Jožef; u Talijana Giuseppe, skraćeno Beppo, Peppo; u Rusa Osip, Josif. Arapski i turski Jusuf.
O svetom Josipu, koji se kalendarski slavi 19. ožujka, bitne podatke donosi Evanđelje. On je neposredno povezan s Isusovim životom: njegovim rođenjem i odrastanjem. Zaručnik je Isusove majke Marije. Dapače, s njom je vezan zakonskim brakom. Živio je u Nazaretu i bio tesar. Ima zasebnu ulogu u najvećem događaju: u otajstvu vjere - utjelovljenju, rođenju Mesije, dolasku Isusa Sina Božjega na svijet. -Josip je vrlo štovan među vjernicima. Odmah do Marije. Njegove osobne karakteristike Evanđelje sažima u dvije riječi: pravedan i vjeran. Upravo na osnovi toga i njegove životne uloge - čuvara i hranitelja Isusa i Marije, "prve Crkve" - proglasio ga je papa Pio IX. godine 1870. zaštitnikom cijele Crkve i svake obitelji. Patron je očeva, muževa i svih obrtnika i radnika. Štuje se i kao pomoćnik u smrtnom času. Slavi se još jednim spomendanom u godini, 1. svibnja, s nazivom Josip Radnik, što je u Crkvu uveo papa Pio XII. 1955. Josip je posebno štovan u Hrvatskoj. Hrvatski ga je sabor prije više od 300 godina, 1687., odabrao i proglasio Zaštitnikom Hrvatske, dva stoljeća prije no što je proglašen zaštitnikom cijele Crkve.
U svakoj je crkvi njegov kip ili slika. Prikazuju ga najčešće kao srednjovječna čovjeka blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Putnički štap što ga Josip drži u ruci često završava (gledom na legendu) cvijetom, ljiljanom. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim alatom.
Ima i drugih svetaca toga imena, u nas manje poznatih: 18. rujna Josip Kupertinski (1603.-1663.), 23. linpja Josip Cafasso (1811.-1860.) i drugi. Iz Staroga zavjeta poznati je lik Josipa Egipatskog sina Jakoba i Rahele. Naširoko ga opisuje Knjiga Postanka u poglavljima 37. i 39.-50. Njegov je život vrlo česta tema u knjževnosti, filmu i slikarstvu. Malo ih je koji znaju da mu je kalendarski spomendan 11. prosinca.

Judita je biblijsko ime. Hebrejski Jehudit znači Židovka, iz Judeje, židovska. Latinski je oblik Judith. Hrvatski: Judita, Dita, Ditka. U Nijemaca Judith, Jutta. U muškom obliku to je ime Juda, hebrejski Jehud. Knjiga o Juditi u sklopu je Biblije. Nije povijesni izvještaj nego priča puna duhovne poruke. Kalendar Juditu smješta na datum 10. prosinca.
Mlada židovska udovica Judita živjela je u Betuliji, u vremenu kad se njezin narod našao u velikoj opasnosti. Holoferno, vrhovni zapovjednik asirske vojske zakleo se da će iskorijeniti Hebreje, da će "njihovi ranjenici ispuniti doline", i da će se razliti "svaki potok i rijeka... nabujavši od njihovih mrtvih tijela". Svi su se narodi morali pokoriti njegovom kralju Nabukodonozoru, a pogotovo sićušni židovski narod. Ahior, voda Amonaca u asirskoj službi, odvraćao je Holoferna od rata protiv Izraelaca (Židova). Jer, savjetovao je Ahior, taj narod prati sreća sve dok ne sagriješi. Bog je uz njih. Te su riječi Samo razdražile Holoferna i Ahior je to teško ispaštao: odveli su ga i svezali u podnožju brda pred Betulijom i ostavili na milost i nemilost Izraelcima. Neka tu, naredio je Holoferno, čeka pobjedu Asiraca, a zajedno s Izraelcima smrt od mača. Židovi su ga oslobodili, uveli u grad, ispitali i s njim blagonaklono postupali.
Heloferno krene s cjelokupnom vojskom i svim saveznicima u dolinu i opkoli Betuliju. Veliki strah obuze Izraelce pred nadmoćnim neprijateljem. No ipak su uzeli oružje i svu noć držali straže "pod lučima na svojim kulama". Holoferno i njegovi vojskovođe odabrali su taktiku iscrpljivanja. Prekinuli su dotok vode u grad. Predaja je bila samo pitanje vremena. Nakon trideset i četiri dana ispraznile su se gradske nakapnice. Izraelce je počela hvatati panika, predbacivali su vođama, što ne pregovaraju s Asircima.
Judita je proživljavala veliki strah svojega naroda. Govorila im je odlučno: "Gospod će rukom mojom donijeti spas Izraelu!" Ali nije htjela iscrpnije reći kako je to namislila. U molitvi je sabrala svu svoju snagu vjere. Prisjetila se kako je Bog u doba praoca Šimuna završio sramotu Izraela... Zašto ne bi i po njoj, ženi, obuzdao opaku asirsku nadutost? Molila je: "O Bože, moj Bože, poslušaj i mene udovicu!... Vidi njihovu nadutost i upravi gnjev svoj na glave njihove, a moju udovičku ruku ojačaj za naumljeno djelo... Razori drzovitost njihovu rukom jedne žene. Tvoja snaga nije u mnoštvu niti moć tvoja u silnicima, nego si ti Bog poniznih, pomoćnik malenih, potporanj slabih, utočište napuštenih, spasenje očajnih."
Bez skanjivanja predala se Judita svom naumu. Oprala je i miomirisima namazala svoje tijelo, obukla svečanu odjeću, "uresila se što je mogla ljepše da bi očarala oči ljudi koji je budu gledali". S jednom sluškinjom, koja je za njih dvije ponijela hrane i pića, napusti grad i pođe u asirski tabor. Predstraže je uvjerila da je pobjegla od Hebrejaca, jer će im se oni uskoro predati, a ona će vojskovođi Holofernu pokazati najpogodniji prilaz gradu. Kad je Holoferno primio Juditu, zabliještila ga je njezina ljepota. Ganula ga i njezina hrabrost, pogotovo kad je spomenula da zna što je bio rekao Alhior. Uvjerila je Asirca da će samo njemu biti dano satrti Izraelce.No Holoferna je obuzela žudnja za Juditom. Pozva je na noćnu gozbu u svoj šator. U dobru raspoloženju popio je obilno vina. Ostavši Judita sama s pijanim Holofernom, reče u svom srcu: "Gospode, Bože svake sile, svrni u ovom času pogled svoj na djelo ruku mojih... ojačaj me danas!" Zatim se primakne Holofernu na postelji i njegovim mu mačem - odrubi glavu. Iziđe iz šatora i glavu preda sluškinji, a kao trofej ponese još i zastor pod kojim je Asirac pijan ležao. Pod okriljem noći njih dvije napustiše tabor.
Pred Betulijom Judita već izdaleka poviče straži, da joj odmah otvore. Sav se grad strčao. Kad su ugledali Holofernovu glavu, padoše ničice hvaleći i slaveći Boga. Judita ih uputi da odrubljenu glavu objese na krunište gradskih zidina; a kad zarudi zora neka se svi hrabri muževi skupe pred gradom, kao da tobože kreću u napad. Kad Asirci to opaze poletjet će probuditi svoga vojskovođu... I tad će ih spopasti užas i pobjeći će. "Vi, i svi koji žive u granicama Izraela, progonite ih i uništite na putu njihova uzmaka." - Tako se i dogodilo.

Julije je rimsko plemensko ime, kratica od Jovilius, u značenju Jupitrov, božji (latinski Jupiter u genitivu glasi Jovis!). A izvedenice Julijan i Julijana, pridjevi su u značenju onaj koji pripada Juliju. Riječ je, dakle, o etimološki istim, ali praktično različitim imenima: Julije, Julija, Julijan, Julijana. Njihovih je izvedenica, muških i ženskih, mnogo, navodimo neke: Julo, Julko, Juko; Julka, Jula, Julika, Julinka, Ula, Ulka, Ulica, Julijeta, Lilka, Lijana...
Julije je u Nijemaca Julius; u Francuza Jules, Juline, ženski oblik Julienne, Juliette; u Talijana je Giulio, Giulia; u Nizozemaca Iliane; u Rusa Uljana.
Među svecima je sveti Julijan mučenik (oko godine 305. za Dioklecijana, na Nilu u Gornjem Egiptu), ima spomendan 9. siječnja.
Zatim sveti Julije I. papa, u kalendaru 12. travnja. upravIjao je Crkvom od godine 337. do 352. Izabran je iste godine kad je umro car Konstantin Veliki, koji je Crkvi poznatim milanskim ediktom dao slobodu. U to se vrijeme pojavljuje - u istočnom dijelu Rimskog Carstva - Arije sa svojim krivovjerjem. Na I. općem crkvenom saboru u Niceji godine 325. arijanizam je osuđen i car je to potvrdio, ali je istodobno sve više padao pod utjecaj nikomedijskog metropolita Euzebija, koji je arijanstvo promicao. Papa Julije I. godine 340. saziva sinodu u Rimu, koja podupire papu, ali joj nisu prisustvovali proarijevski (istočni) biskupi. Oni se, naprotiv, sabiru u Antiohiji i traže da papa prizna njihove zaključke. Papa Julije posebnim pismom poziva sve biskupe na jedinstvo, no car Konstancije i dio biskupa za to ne haju. Ostaje dokument da je papa na najbolji mogući način štitio prava i red u Crkvi, ali u tome nije uvijek uspijevao. U kalendaru je 16. veljače spomendan svete Julijane, mučenice u Nikomediji (danas Ismid, istočno od Carigrada). Živjela je u 3. stoljeću.

Juraj. Podrijetlo imena veže se uz grčku riječ georgós poljedjelac, ratar. Složenica je riječi gea (zemlja) i ergon (djelo). U praksi ima mnogo različitih oblika: Jure, Juco, Đuro, Đurica, Đuka, Georg, Đurđica, Georgina...
Juraj je i na Istoku i na Zapadu odavna medu najštovanijim svecima. Pravi je pučki svetac, donositelj proljeća. Spomendan mu je 23. travnja (u nekim krajevima 24. travnja). S njim je povezano mnogo običaja i poslova. Bio je rimski vojnik, časnik. Rodom je iz Kapadocije (danas istočna Turska). Zbog vjere mučen i ubijen godine 303., za Dioklecijanova progona kršćana. Već u 4. stoljeću podignuta je u palestinskome mjestu Lydda, na njegovu grobu, bazilika. Stoljećima su hodočasnici u Svetu zemlju pohađali i to mjesto. Razorio ju je, zajedno s gradom, godine 1191. sultan Sirije i Egipta Saladin. Na ruševinama je podignuta džamija, poslije i manja grčkopravoslavna crkva. U njezinoj kripti danas pokazuju Jurjev grob.
U tijeku tolikih stoljeća čašćenja Jurjev je život ovjenčan mnogim legendama. Od 11. stoljeća primijenjena je na nj stara saga o borbi sa zmajem: Nekom gradu prijetio je zmaj svojim vatrenim i otrovnim dahom. Građani su proždrljivoj nemani bili prisiljeni žrtvovati ovce, naposljetku, kad je ponestalo ovaca, i djecu. Došao je red i na kraljevu kćerku. Vitez Juraj stiže u pravi čas i spašava je. Načinivši znak križa, on upokorava neman snažnim udarcem koplja, a zatim joj mačem zadaje smrtni udarac. Kraljeva je kćerka tako spašena, a cijeli se grad, na svečev poziv, pokrsti.
Druga legenda iznosi kako je Juraj pomagao križarskim vitezovima pri oslobođenju Jeruzalema od Saracena... i slično još mnoge legende. Sve to pokazuje da Juraj -kroz povijest - nije bio promatran u prvom redu kao konkretna osoba, nego kao tip osobe: kao plemeniti vitez koji se svjesno, neštedimice, bori protiv zla i pomaže bližnjega. Juraj je poput poglavlja kršćanske etike i duhovnosti, dio crkvene povijesti.
Područje Jurjeve zaštite veoma je veliko: zaziva se u kužnim bolestima, u pogibeljima na moru, u ratu, pred sudom, u svim životnim opasnostima. U agrarnoj i stočarskoj sredini, kakva je bila i u nas, Juraj je zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke. Patron je križara, vitezova, konjanika, vojnika i svih obrta koji su u vezi s ratom; zaštinik je ratara, pastira pa i konja.
Umjetnici ga najčešće prikazuju na konju i to bijelcu. Bijelac je odvajkada simbol moći i pobjede. Apostol Ivan u Apokalipsi crta Krista kako pobjednički jaše na bijelcu nakon što je pobijedio đavolsku silu. Jurjev bijelac upućuje na to. Juraj je u odjeći ratnika, opremljem štitom i kopljem ili mačem. Na sjajnome štitu crveni je križ. Do Jurjevih nogu stenje svladani zmaj.
Svetom Jurju posvećene su mnogi narodi, zemlje i gradovi. Merovinška dinastija (5. stoljeće) koja je utemeljiteljica franačkoj državi smatrala je da potječe od svetog Jurja. Pod njegovu su se zaštitu stavile države Portugal, Engleska (zastava stare Engleske - crveni križ na bijelom polju - Jurajeva je zastava), Rusija; pokrajine Armenija, Ligurija, Katalonija, Gruzija (koja se prvotno zvala i sada je opet Georgija); gradovi Genova, Barcelona ili u nas Senj, Lovran i drugi. U đakovačkoj katedrali (djelu biskupa J. Jurja Strossmayera) lik svetog Jurja na najvećoj je fresci, a kameni kip na jednom od oltara.

Justa. Istovrsna su još imena Justina, Justinijana, Just, Justinijan. Svima je podloga latinski pridjev justus (u ženskom rodu justa) - pravedan, pošten, blag, pristojan. Ta je riječ korijen i imena Justicije, starorimske božice pravde (latinski justitia - pravda, pravednost). Skupina ovih imena grana se u mnoge inačice: Justica, Justika, Juštica, Juca, Jucka, Inena, Inka, Nina, Ninica, Ninka, Tina, Tinka; jednako u muškom rodu Justo, Nino, Ninko, Tin, Tino, Tinko, Justin, Jušt, Jušto.
Više je svetaca i svetica toga imena. U kalendaru je spomendan svete Juste 14. svibnja. Malo je o njoj sačuvanih podataka, tek toliko da je mučenica, rodom sa Sardinije i da se ondje štuje. Druga sveta Justa ima spomendan 19. srpnja, zaštinica je španjolskog grada Sevilje. Ondje je, prema predaji iz 6. stoljeća, uhićena i mučena zajedno sa svojom sestrom Rufinom.
Sveti Justin, filozof i mučenik, ima kalendarski spomendan 1. lipnja. Rodio se u rimskoj aristokratskoj obitelji početkom 2. stoljeća u poganskome gradu Nablusu, u Palestini. Kao mladi muž, odlično školovan i željan znanja, uz filozofske sustave susreo se s Biblijom i s kršćanima te postupno prigrlio kršćanstvo. To je vrijeme kada u Crkvu sve više stupaju obrazovani ljudi, filozofi, patriciji. Istodobno o kršćanstvu žive različite predrasude, mnogi ga filozofi napadaju ili pogrešno tumače. Justin je bio putujući učitelj, spreman da se tomu suprotstavi. Poznavao je filozofska učenja i misaoni svijet svojega vremena, prihvaćao ga ili pobijao, tražeći samo istinu. Osnovao je posebnu školu u Rimu. Poznajući dobro grčku filozofiju i znanost, on je na tom temelju tumačio kršćanske istine. U tome je smislu Justin u još mladoj Crkvi prvi teolog koji znanstveno obrazlaže kršćanske istine. Svoje kršćansko uvjerenje sa skupinom drugih kršćana posvjedočio je mučeničkom smrću godine 165. Ostala su i danas vrijedna njegova teološka djela kojima je središnja točka nauk o Logosu koji se u svoj punini objavio u Kristu. Patron je filozofa.

K

Kalist i Kalista dolaze nam iz grčke baštine: kállistos, znači najljepši, krasan. U nas ova imena nisu česta. U kalendaru, međutim, nalazimo spomendan svetog Kalista 14. listopada i uz njega redovito ženska imena Krasna i Divna, prijevode izvornog imena. Spomenuti sveti Kalist bio je papa (217.-222.) i mučenik. Bio je sin roba i sam rob i postao papa. Poznat je po tome što je kao papa izdao odluku da se mogu sklapati kršćanski brakovi između slobodnjaka (građana) i robova, te plemićkih i neplemićkih osoba. Drugim riječima, staleške razlike nisu zapreke za valjanu kršćansku ženidbu, što je bilo protiv tadašnjega rimskoga državnog zakona. Nisu točno utvrđeni godina i način Kalistove smrti, a postoje povijesni dokumenti iz godine 354., da su ga častili kao mučenika. Kalendari donose spomendan svete Kaliste 2. rujna. Radi se zapravo o troje mučenika koji imaju zajednički spomendan. To su dva brata Evodije i Hermogen i njihova sestra Kalista, a mučeništvo su podnijeli zajedno godine 303./304. u Sirakuzi. I tu, uz Kalistu često stoji prijevod - Divna.

Kamilo. Duboki korijeni ovog imena kriju zanimljivo značenje. Fenička riječ qadmél (qamil) sastavnica je od qadm (glasnik, vjesnik, teklić) i El (Bog). Dakle, Božji glasnik, Božji sluga ili, prema grčkom, kadmílos u značenju žrtveni sluga. U latinskom je ime dobilo oblik Camillus, Camilla. U starom Rimu tako su zvali mladiće ili djevojke koji su posluživali kod žrtava poganskim bogovima. U nas su uz Kamilo i Kamila (katkad Kadmilo i Kadmila) izvedenice Kamo, Milo, Milko, Milan, Miroslav; u ženskom rodu Kama, Kamica, Mila, Milica, Milka, Miroslava.
U kalendaru je 14. srpnja sveti Kamilo de Lellis, talijanski svećenik i utemeljitelj Reda kamilijanaca koji poslužuju bolesnike. Na redovničkoj odjeći (na prsima) nose uočljivi crveni križ, koji je od njih preuzela međunarodna organizacija Crvenog križa. Kamilo je rođen godine 1550. Bio je sin časnika u službi cara Karla V. Sudjelovao je u ratu Venecije protiv Turaka (1569.-1574.), rasuo sve svoje imanje i našao se kao obični radnik na gradilištu kapucinskog samostana u mjestu Manfredoniji na talijanskoj jadranskoj obali. Obratio se i pristupio kapucinima, ali je ubrzo zbog teške bolesti noge otpušten. U rimskoj se „Jakobovoj bolnici“ izliječio i tu ostao kao bolničar. Pod vodstvom (svetoga) Filipa Nerija duhovno je dozrijevao i godine 1582. osnovao zajednicu za njegu bolesnika, koja je prerasla u Kamilijanski red. Drugima je prepustio vodstvo reda, a sam se posvetio njezi bolesnika. Nakon teške bolesti, u posljednjim godinama života, umro je 14. srpnja 1614. Patron bolničara, bolesnika i bolnica.

Karlo. Pučka etimologija smatra da ime Karlo dolazi od latinske riječi carus - drag, pa bi mu prema tome u hrvatskom odgovaralo ime Drago. Istini za volju, nije tako. Karlo je po izvoru germanska, starovisokonjemačka riječ: kar(a)l znači muž, čovjek, suprug. Unatoč tomu u svakodnevnoj praksi ostaje da Dragutini, Drage i Dragice (kojima je podloga hrvatski pridjev drag), imendan slave na kalendarski spomen svetog Karla. Izvedenice su istog imena i: Karla, Karle, Karloš..., u ženskom rodu: Karla, Karolina, Karlina, Karlota, Lota, Lotica. Uočljivo je da je Karlo vrlo često ime europskih vladara. Podloga je i za mnoga prezimena (Karlić, Karlović) i imena gradova (Karlovac, Karlobag...). I Drago ima mnoge oblike, evo nekih: Dragutin, Dražen, Dragan, Dragec, Draško, Gaga, Tin. Ili u ženskom rodu: Dragica, Dada, Draška, Draženka, Giga... Karlo je u Engleza Charles i Charley; u Francuza je ženski oblik Charlotte; Španjolci imaju Carlos; Talijani Carlo, Carolo; Nizozemci Karel; Mađari Károly.
Među svecima ovog imena najpoznatiji je Karlo Boromjeski (1538.-1584.), u kalendaru 4. studenoga. Njegovo tijelo počiva u kripti milanske katedrale. Po tadašnjim navadama već je od djetinjstva određen za klerički stalež i u vezi s tim dobio je bogate crkvene posjede, nadarbine. Sa šesnaest godina polazi na sveučilište u Paviu i studira pravo. Nakratko zbog bolesti prekida studij, a završava ga u 21. godini "summa cum laude" ("s najvećom pohvalom"), doktoratom. S 22 godine, dok još nije bio zaređen za svećenika, papa Pio IV. uzima ga u visoku službu državnog tajnika u rimskoj kuriji i imenuje ga kardinalom, a potom i biskupom Milana. Bilo je to vrijeme velikih političkih i vjerskih gibanja u Europi. Iznova je bio sazvan važni i poslije dalekosežni Tridentinski koncil. A u Novom svijetu, tako su tada zvali otkrivenu Ameriku, trebalo je uvesti pastoralnu djelatnost i osnovati biskupije. Mladi je Karlo velikom energijom izvršavao papine planove i odredbe. U isto se vrijeme pripravljao na svećeničko i biskupsko ređenje. Tada preuzima upravu velike milanske nadbiskupije. Tu se, obogaćen iskustvom, posvećuje provedbi tridentinskih saborskih odredaba i smjernica i vjerskoj obnovi. Osniva sjemeništa za izobrazbu budućih svećenika i odgojne zavode za formaciju laika. Obnavlja liturgiju, uređuje upravljanje crkvenim imanjima, osniva dobrotvorne ustanove, propisuje ujednačeno vođenje crkvenih službenih knjiga (matica). Razvija silnu korespondenciju pa je u Ambrozijanskoj biblioteci samo od njegovih pisama sačuvano stotinu svezaka. Uvelike propagira knjigu.
Kad je godine 1576./77. gradom harala epidemija kuge, KarIo je uložio sav svoj autoritet, sposobnosti i materijalna dobra da pomogne bolesnima i umirućima. Časti se kao zagovornik duhovnih pastira, odgojnih zavoda, škola (primjerice: patron je sveučilišta u Salzburgu), bogoslovnih sjemeništa i branitelj od kuge. Svetim je proglašen godine 1610. Likovnjaci ga prikazuju u kardinalskom purpuru, s križem u ruci, nekada kako dijeli pričest okuženim bolesnicima ili samo kao portret.
Redovito je 3. lipnja u kalendaru još jedan svetac istog imena: Karlo Lwanga iz Ugande. U vremenu između 1885. do 1887. ugandski kralj Mwanga pogubio je - što mačem, što spalio - iz mržnje prema kršćanstvu mnoge kršćane. Tako i Karla s dvadeset i jednim drugom.
Sveta Karolina Kózka, mučenica, manje je poznata i malokad je nalazimo u kalendaru; spomendan joj je 18. studenoga. Rođena je godine 1899. u poljskom mjestu Wal-Ryda. U početku prvoga svjetskog rata (18. studenoga 1914.) napao ju je neki ruski vojnik; budući da mu se nije podala, nego se svim silama opirala, ubio ju je. Proglašena je blaženicom godine 1987.

Karmela je ime nastalo prema marijanskom blagdanu Karmelska Gospa (točnije: blagdan Blažene Djevice Marije od brda Karmela), koji je za cijelu Crkvu proglašen godine 1726., a u kalendaru je 16. srpnja. Karmel je ime gore u Palestini. U prijevodu znači voćnjak. Spominje se i u Svetom pismu (usporedi: Ilija). Ondje su od 12. stoljeća boravili eremiti (pustinjaci) koji su napose častili Mariju Bogorodicu, smatrajući da vuku podrijetlo čak od proroka Ilije. U 13. stoljeću rastjerali su ih muslimani pa su mnogi potražili utočište u Europi. Uz početne poteškoće pomalo su se prilagodili, dobili papinska odobrenja i njihove karmelićanske zajednice (muške i ženske) počele su se uvećavati. Uvelike su reformirani u 16. stoljeću nastojanjem svetoga Ivana od Križa i svete Terezije Velike.
Pučka pobožnost Karmelskoj Gospi (koju su osobito širili karmelićani) nastala je na osnovi vizije Šimuna Stokka, generala Karmelićanskog reda, kojemu se - prema njihovoj tradiciji - godine 1251. ukazala Bogorodica pružajući mu škapular, uz obećanje da će svatko tko ga bude s poštovanjem nosio i s njime umro biti pošteđen muka u paklu. Na osnovi te, sada rijetke, pobožnosti, nastaje ikonografija Karmelske Gospe i - ime Karmela. Oblici su imena redovito ženski: Karmela, Karmelita, Lita, Karma, Mela, Melka. U muškom rodu: Karmelo, Elko, Melko. Prema španjolskom jeziku, ime glasi Karmen (Carmen), umanjeno Karmencita te izvedenice Cita, Citica, Ita, Itica. Menca. Svima je imendan 16. srpnja.

Katarina je ime koje živi bar dvije tisuće godina! Ime je zapravo kratica grčkog oblika Aikatheríne; starogrčki (eolski) ái znači uvijek, a kathará - čist, dakle, uvijek čista. Ime je često u svim kršćanskim narodima. Hrvatske su inačice Kata, Katica, Kaja, Katja, Kaca, Katka, Trina, Rina... U Nijemaca je Katharina, Karin, Kathrein, Kathrin, Kati, Trina; u Engleza Katherine, Cathlin, Kathie, Kittie; kod Šveđana Karin, Kari; u Danaca Ka-ren; u Francuza Catherine; u Talijana Caterina; u Španjolaca Catalina.
Poznata svetica imenom Katarina živjela je u 3. stoljeću u egipatskom gradu Aleksandriji. Stoljeća su njezin životopis prenijela u legendu. Bila je plemićkog roda i izvanrednene ljepote. Neki ju je kršćanski pustinjak poučio u kršćanstvu i pokrstio. Živeći na carskome dvoru, odvažila se poći caru Maksenciju i protestirati što progoni kršćane. Car je bio zapanjen temeljitošću kojom je izlagala vrednote kršćanske nauke. Stoga sazove najglasovitije filozofe Carstva da je pobiju, ali Katarina razumnošću i razložnošću svojeg izlaganja filozofe pridobije za kršćanstvo. Car nije sebi mogao dopustiti poraz. Filozofe daje smaknuti, a Katarinu strpa u tamnicu, moreći je glađu. Drama se nastavlja, kad Katarina iz zatvora uspije kršćanstvu privesti carevu ženu i njezinu pratnju. Oni su je, naime, što iz radoznalosti, što iz samilosti, posjećivali. To je stajalo glave ne samo njih, nego car iskaljuje svoj bijes osuđujući posvuda kršćane na smrt, a Katarini, koja ga je očito privlačila i svojom ljepotom i umnom superiornošču, ponudi da mu bude žena i nova carica. Katarina to odbija. Car naredi da se Katarina rastrga između četiri kotača koji su bili nazubljeni metalnim šiljcima. To, međutim, nije bio kraj. Kad su se kotači počeli okretati, prsnuše, a krhotine ozlijede mnoge prisutne poganske vojnike. Ostalo je još da joj mačem odrube glavu. Legenda dodaje još jednu neobičnost: Kad su joj odrubili, glavu, iz njezinih rana poteče mlijeko mjesto krvi, a anđeli joj ponesoše mrtvo tijelo na Sinaj!
Katarina se osobito štuje kao zaštitnica djevojaka i djevičanstva, zatim sveučilišta (mudrost), tiskara, knjižničara, filozofa, pravnika, znanstvenika, teologa, učitelja i učenika; svih zvanja koje rade s kotačima ili s noževima (gledom na njezino mučeništvo), majki koje doje djecu. Preporučuju joj se oni koji boluju od migrene i bolesti jezika, oni koji traže utopljenika i oni koji misle na sretan i kršćanski pripravan smrtni čas. Likovni je umjetnici redovito prikazuju s nazubljenim (izlomljenim) kotačem u ruci ili do nogu, s krunom na glavi i s knjigom ili križem u rukama; katkad s prstenom. Ponekad su tu i mač, oruđe mučeništva i palma, znak pobjede u mučeništvu. Ima i duhovitih slika na kojima je do Katarininih nogu ili pod njima car Maksencije kao sitna, nadvladana figura. Atributi zorno sintetiziraju njezin život i ulogu u životu njezinih štovatelja. U kalendaru je spomendan svete Katarine 25. studenog. Još je jedna velika svetica toga imena: Katarina Sijenska, službena zaštitnica Italije (uz sv. Franju Asiškog), a spomendan joj je 29. travnja. U kalendaru se nalazi 13. veljače (negdje 1. veljače) i Katarina de' Ricci (1447.-1510.), talijanska dominikanka i reformatorka.

Kazimir. U imenu su slavenski korijeni. Stara riječ kaziti znači ništiti, uništavati, rušiti (kazi je imperativ), uz dodatak riječi mir, prema tome onaj koji ruši mir, katkad je i u ženskom rodu Kazimira. Ime je češće u Poljaka, u oblicima Kazimierz, skraćeno Kazik, i u Litvi: Kazimieras. Nosi ga i nekoliko poljskih kraljeva.
U kalendaru je 4. ožujka spomendan svetoga Kazimira, kraljevića. Rođen je godine 1458. u Krakovu kao treće od trinaestero djece (šest sinova i sedam kćeri) poljsko-litvanskoga kralja Kazmira IV. Jagjelovića. Pobunjeni su ga ugarski velikaši izabrali za kralja kad je imao trinaest godina, želeći se na taj način riješiti tvrdog i ratobornog kralja Matije Korvina. Plan nije uspio, a Kazimir je jedva umakao Korvinu. Zatim je zakratko vladao Poljskom, a njegov je otac bio u Litvi. Bio je vrlo neporočna života, duboko religiozan i osobiti štovatelj Marije Bogorodice. Umro je mlad, 4. ožujka 1484. Tijelo mu počiva u katedrali u Vilnu. Patron je Poljske i Litve i općenito mladeži.

Klara je poznato i često žensko ime. U nas se javlja u prijevodu: Jasna, Jasnica, Svjetlana (to su, doduše, i prijevodi imena Lucija; usporedi također: Iluminata) i kao Klarika, Lara. Naime, latinski pridjev ženskog roda clara znači jasna, glasna, zvonka, svijetla, čista, bistra, slavna. Englezi imaju Clare; Francuzi Claire, Clairette; Nijemci Klara, Klarina, Klarissa; Česi Klara, Klarka, Klarinka.
Sveta je Klara rođena 1194. u Asizu, od plemićkih roditelja. U bogatoj kući dobila je temeljiti vjerski odgoj, primjerenu naobrazbu, dobro je vladala latinskim jezikom, a jednako je bila vješta u vezenju i kućanskim poslovima. To je vrijeme velikih nemira i žestokih sukoba građana i plemstva. Medu građanima i trgovcima koji su se dizali protiv plemstva bio je i Franjo, sin bogata trgovca suknom, poslije sveti Franjo Asiški. Ostavivši dom, okupio je oko sebe mlade ljude, osnovao novu redovničku zajednicu - franjevce (Red je odobrio papa Inocent II. godine 1210.) i započeo veliku duhovnu obnovu Crkve.
I Klara, umjesto da se uda, kako su to planirali njezini roditelji, godine 1212. (s 18 godina), potajno bježi od kuće u samostan benediktinki, da bi se poslije priključila novoj redovničkoj zajednici, kao Franjina učenica. Iako se rodbina tomu žestoko protivila, Klari se pridružila i rođena sestra Agneza.
Po Franjinu savjetu Klara osniva žensku redovničku zajednicu, takozvane klarise, koje će životom po evanđelju, u radu, pokori i siromaštvu, nasljedovati Krista. Klari su se ubrzo pridružile brojne djevojke iz otmjenih asiških obitelji. Među njima i druga sestra Beatrica pa i majka Ortulana, nakon što je obudovjela. Glavno područje djelovanja Reda postali su zbrinjavanje i odgoj siromašnih djevojaka.
Svladavši mnoga protivljenja i zapreke, nova je zajednica konačno dobila crkveno odobrenje i u samostanu sv. Dajmana, izvan Asiza, započela svoju preporoditeljsku ulogu. Klara je bila prva redovnica kojoj je papa dopustio da zajedno sa svojim sestrama živi u potpunu siromaštvu.
Sam papa Inocent IV. dvaput je posjetio Klaru dok je ležala teško bolesna. Umrla je 11. kolovoza 1253. u San Damjanu kod Asiza. Na zadnji počinak ispratio ju je papa s kardinalima i nepregledno mnoštvo svijeta. Svetom je proglašena nakon tri godine (1255.). Godine 1260. njezino je tijelo preneseno u novu crkvu, sagrađenu njoj u čast. Tu je i sada. Red se proširio po Europi. Djeluje i danas. U nas su samostani klarisa u Zadru, Splitu (gdje su sestre godine 1824. otvorile prvu žensku školu) i u Zagrebu.
Klaru prikazuju u crnome redovničkom odijelu, a u rukama najčešće drži pokaznicu ili križ, knjigu redovničkih pravila, ljiljan, kadšto svjetiljku. Zanimljivost je da je papa Pio XII. godine 1958. svetu Klaru proglasio zaštitnicom televizije i elektronskih medija, jer je, prema podatku iz njezina životopisa, za vrijeme teške bolesti, ležeći u samostanu, u viđenju vidjela cijelu misu u asiškoj crkvi. Kalendarski joj je spomendan 11. kolovoza.

Klaudije ili Klaudija izvorno je starorimsko plemensko ime, povezano s latinskom riječju claudus, koja znači hrom, šepav, nepotpun. Inačice su imena: Dija, Klaudica, Klauda, Klaudijana, Klaudina; u muškom rodu Klaudij, Klaudijo, Klaudijan, Dijo. Francuski je oblik, za muški i ženski rod, Claude, a umanjenica Claudette.
Među svecima se 8. studenoga slavi malo poznati sveti Klaudije, mučenik, jedan od "četvorice okrunjenih", koji su, prema nekim istraživanjima, bili panonski mučenici za Dioklecijanova progona na Fruškoj gori, a u 4. stoljeću preneseni su u Rim i ondje štovani. Malo je poznata i sveta Klaudija, koja je također uz druge žene bila mučena u 3. stoljeću, u vrijeme progona kršćana u Maloj Aziji. U kalendaru joj je spomendan 20. ožujka. A 15. veljače spomendan je blaženog Klaudija de la Colombiere. Rođen je 1641. kod Lyona. Bio je isusovac i duhovni vođa svete Margarete Marije Alacoque i podupirao ju je u širenju štovanja Srca Isusova.

Klement dolazi od latinskog pridjeva clemens (u genitivu clementis), a znači blag, krotak, umiljat, milostiv, dobar. Od Klement su izvedenice: Klemi, Menci, Mento; od Klementina: Klemica, Menca, Menta, Tina, Tinka, Klemencija i slične.
Klement je često ime papa i nekoliko svetaca. Sveti Klement Rimski bio je učenik svetog Petra i Pavla. Jedan je od prvih rimskih biskupa i ranokršćanski pisac. Kao papa treći je nasljednik apostola Petra. Prema predaji umro je mučeničkom smrću na Krimu. Njegove je relikvije u Rim godine 868. donio slavenski Apostol sveti Ćiril, brat svetoga Metoda. Položene su u baziliku svetoga Klementa. Bazilika je građena u 4. stoljeću na posjedu nekog kršćanina Klementa, a naknadno je postala spomen-bazilikom pape Klementa. Sveti se Klement prikazuje sa sidrom oko vrata ili uz njega. Tako je, prema legendi, bio bačen u Crno more. Spomendan mu je 23. studenoga. U kalendaru je i sveti Klement lridski, jedan od učenika svetih Ćirila i Metoda. Djelovao je u blizini Ohridskog jezera kao biskup velički i osnivač škole. Umro je u Ohridu 916. godine. U kalendaru je 27. srpnja.

Koleta je kratica imena Nikoleta, umanjenica od Nikola, a spaja u sebi dvije grčke riječi níke - pobjeda u boju i laos - narod. Inačice su imena Kola, Eta, Etica, Nika. Francuzi često imaju Collete, Nicollete.
Sveta Koleta je u kalendaru 6. ožujka. Rođena je u mjestu Corbie (sjeverna Francuska) 13. siječnja 1381. Od djetinjstva je pokazivala intelektualnu nadarenost i duboku religioznost. Rano je izgubila roditelje pa je skrb za nju preuzeo opat obližnjeg benediktinskog samostana. Nije čudno što je poželjela postati redovnicom. No benediktinke, a napose klarise kojima je pokušala pristupiti, nisu joj se svidjele zbog mlakog i nediscipliniranog duhovnog života. Tada se odluči živjeti kao "rekluza" ("zaključana"). Taj vrlo neobičan pokornički život bio je i u ono doba rijetkost, a sastojao se u tome da se osoba dade dobrovoljno zatvoriti (zazidati) u kućicu, redovito prizidanu crkvi. Tu je, ne izlazeći, provodila duhovni i pokornički život. Jedan prozorčić u zidu gledao je u crkvu i kroz njega je pratila bogoslužje i primala sakramente, a kroz drugi, još manji, dobročinitelji bi joj donosili najpotrebnije za život. U Koletinu životu bila je to priprava za veliku zadaću: obnovu Reda klarisa.
Na taj se posao dala uz pomoć revnoga franjevca Henrika de la Baume. Velikom upornošću uspjela je neke zajednice klarisa obnoviti, a mnoge nove osnovati: u Francuskoj, Švicarskoj i u Belgiji. Upravo reformiranje redovništva najveće je Koletino djelo i zasluga. Umrla je 6. ožuja 1447. u belgijskom gradu Gentu. Papa Pio VII. pribrojio ju je 1807. svetima. Prikazuje se u smeđoj redovničkoj odjeći s knjigom i raspelom i pripitomljenom ševom, koja ju je pratila. Zaštitnica je kućnih pomoćnica, sama je sebe nazivala "poniznom službenicom Gospodnjom".

Korina je ime prema grčkoj riječi kóre, a znači djevojka, djevica, mlada žena. Tako se zvala grčka lirska pjesnikinja iz Tanagre u Boetiji. U svojim je pjesmama (u pet knjiga) iznosila domaće mitske motive na boetskom narječju. Živjela je u 5. stoljeću. - Inačice su Korinka, Rinka, Kora, Inka. Nema svetice toga imena.

Kornelije je latinsko ime; Cornelius prvotno znači onaj koji pripada starorimskom Kornelijevom plemenu. Sama riječ dolazi od imenice cornu i znači rog, krilo vojske, luk, lijevak od roga, (frigijska) svirala. Drugi drže da je imenu izvor riječ cornum, koja znači dren, drenovina, koplje od drenovine. U hrvatskom su jeziku oblici ovog imena: Kornelij, Koljo, Koro, Korno, Kornel, Nelo, Nelko...; zatim Kora, Korica, Kornelijica, Korna, Kornica, Lilica, Lilika, Nelija, Nelica, Nelka...
Sveti Kornelije bio je papa i vodio je Crkvu dvije godine (251.-253.). U njegovo se vrijeme u Rimu uvelike raspravljalo o pitanju otpadnika (takozvani "lapsi") od kršćanske vjere. Bučna je manjina zastupala mišljenje da takvi ne mogu dobiti sakramentalno oproštenje toga grijeha niti se smiju ponovno primiti u crkvenu zajednicu. Kornelije s većinom zastupa blaže mišljenje: otpadnici, nakon primjerene pokore, mogu dobiti sakramentalno odrješenje i ponovno postati članovima Crkve. O istom pitanju Kornelije piše u tadašnja kršćanska središta Aleksandriju, Antiohiju i Kartagu. To je još uvijek vrijeme kad rimska vlast progoni kršćane. Car Gal protjerao je i Kornelija izvan Rima, gdje je, čini se prirodnom smrću, umro godine 253. Spomendan mu je 16. rujna.

Krispina. Ime se pojavljuje u muškom i ženskom rodu: Krispin, Krispina i u izvedenicama: Krispo, Pino, Krispa, Pina, Pinka, Ina, Inica, Inka. Korijen mu je u inskoj riječi crispus - kovrčav, kudrav, kovrčave kose. Sveta je Krispina u kalendaru 5. prosinca. Istog je datuma i svetica slična imena Kristina. Krispina je mučena i usmrćena zbog vjere. Osudio ju je prokonzul Anulin 5. prosinca 304. u mjestu Tebessa u Numidiji (Alžir). Osobito je (bila) štovana u Africi, ali i na Zapadu. Poznat je njezin mozaik u Raveni. Sačuvana su i dva govora svetog Augustina Krispini u čast. U kalendaru je i sveti Krispin 25. listopada, malo poznati mučenik s početka 4. stoljeća.

Kristina je inačica imena Kristijana, koje je ženski oblik imena Kristijan, latinski Christianus. Latinsko je ime vezano uz grčku riječ hristiános, hrvatski kršćanin. A sve dolazi od imena Krist (Isus Krist). Naziv Krist je u prvome značenju naslov, a tek poslije postaje ime. Grčka riječ christós znači pomazan, onda Pomazanik. U hebrejskom je to mešiha, otuda - Mesija. Dakle, Krist i Mesija su istoznačnice. Naziv kršćani (latinski christiani) za sljedbenike Isusa Krista pojavljuje se već u apostolsko vrijeme, i to prvi put u Antiohiji, glavnom gradu tadašnje Sirije ("...te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima", Dj 11, 26). Danas je ime dobilo mnoge oblike: u ženskom rodu Kristinka, Kristana, Kristijana, Krista, Kristeta, Kristica; u muškom rodu Kris, Kriste, Kristo, Kristan, Kristijan, Krist.
Mnoge svetice nose ovo ime. Sveta Kristina Spoletska ima spomendan 13. veljače. Malokad je u običnim kalendarima. Rođena je godine 1435. u mjestu Porlezza kod Luganskog jezera (južna Švicarska). Otac joj je bio liječnik. Rano se udala i ubrzo obudovjela. U početku je živjela lakoumno, a onda je pristupila Trećem redu svetoga Augustina i pritom uzela ime Kristina. Nastavila je život pokore i djelotvorne ljubavi prema bližnjima. Umrla je 1456. u Spoletu, sjeverno od Rima.
Druga je sveta Kristina mučenica u Perziji, u 6. stoljeću; spomendan joj je 13. ožujka.
Treća, najpoznatija, jest sveta Kristina iz Bolsena. Najvjerojatnije je podnijela mučeništvo godine 304., za vrijeme Dioklecijana u Bolsenu (sjeverozapadno od Rima). Život joj je isprepleten mnogim legendama. Prikazuje se sa znakovima mučeništva: mlinskim kamenom ili s dvije strelice. Spomendan joj je 24. srpnja. Istog je datuma spomendan još jedne svete Kristine, rođene godine 1150. u Brustemu (Belgija). Zato je zovu Kristina Belgijska. S 15 godina ostala je bez roditelja, a cijeli je život bolovala. Umrla je godine 1224. u samostanu svete Katarine u St-Trondu. Tijelo joj počiva u tamošnjoj redemptorističkoj crkvi.
Kalendari donose još jednu svetu Kristinu 15. prosinca (trebalo bi stajati Kristijana!). Riječ je o svetoj Kristijani Gruzijskoj. Živjela je u 4. stoljeću u Gruziji, kao zarobljenica. Svojim kreposnim životom, znanjem i čudesnim djelima privela je kršćanstvu kraljevsku obitelj i mnogo puka. Časte je napose Gruzijci i Armenci. U Europi je postala poznatija kao zaštitnica redovničke družbe "Sestara svetog djetinjstva Isusa i Marije", koju je godine 1807. utemeljila Victoire de Méjanés za odgoj ženske školske mladeži. Jedva da je poznata Kristina iz Tyrosa u Feniciji, djevica i mučenica iz prvih kršćanskih stoljeća. Spomendan joj je 6. rujna, slavi se na Istoku, vrlo se rijetko nađe u našemu pučkom kalendaru. Nije poznata ni sveta Kristina kojoj je spomendan 5. prosinca (isti je dan i svetica sličnog imena - Krispina!). Ova je sveta Kristina rođena u Engleskoj godine 1097. Nakon prisilne udaje pobjegla je od muža i u mjestu Markyate osnovala neku vrstu redovničke ženske zajednice. Tu je umrla godine 1161.
Ima i nekoliko svetih Kristijana. U kalendaru se malokad nadu, jer su istoga datuma u prednosti poznatiji sveci. Sveti Kristijan patrijarh u Antiohiji, mučenik, živio je u 12. stoljeću; spomendan mu je 18. svibnja. Sveti Kristijan, cistercit i biskup, misionar u Pruskoj u 13. stoljeću; ima spomedan 4. prosinca.

Kristofor. Skupini s Kristijanom i Kristinom pripada i simbolično ime Kristofor, sastavljeno od grčkih riječi Hristos (Krist) i fero (nosim), dakle Kristo-nosac. Svetoga Kristofora slikaju kao diva koji, opirući se o golemi zeleni štap, nosi na ramenu, preko nabujale rijeke, Dijete (Isusa). To je ilustracija jedne od mnogih legendi koje okružuju ovaj svetački lik. U kalendaru je 25. srpnja. Zaštitnik je od nagle i nepripravne smrti, patron splavara i brodara, putnika i hodočasnika, a u naše se vrijeme štuje kao patron automobilista. Skraćeni su oblici imena Kristo, Kristof.

Krševan. Ime je hrvatski oblik izvornog grčkog imena Krizogon (grčki Khrysógonos, latinski Chrysogonus), a nastalo je od dviju grčkih riječ chrysós - zlato i gonos - podrijetlo. Izvorni, grčki oblik imena se u nas malokad pojavljuje, a hrvatski oblik susrećemo ponajčešće u južnoj Hrvatskoj. Ima i inačice Kršo, Krše, Kršan...
Mnogi povijesni podaci govore o štovanju svetog Krševana (Krizogonu); životni put mu je pretežito pretočen u legendu. Bio je plemićkog podrijetla, kršćanski odgojen. Zbog propovijedanja evanđelja bačen je po nalogu cara Diokelcijana u tamnicu, iz Rima je zatim odveden u Akvileju (grad na talijanskoj Jadranskoj obali, južno od današnjeg grada Udine) i tu osuđen na smrt. Odsječena mu je glava, a tijelo bačeno u more. Svećenik Zoil, nastavlja legenda, izvukao je njegovo tijelo iz vode i dostojno ga sahranio. Iz Akvileje mu je tijelo preneseno u Zadar te je i danas drugotni zaštitnik grada, uz svetu Anastaziju (Stošiju), prvu zaštitnicu zadarske nadbiskupije i katedrale. U Zadru ima svoju drevnu crkvu. Prema predaji, Krševan je bio odgojitelj u vjeri upravo svete Anastazije. Oboje se kao sveci spominju u "Rimskom kanonu", prvoj misnoj euharistijskoj molitvi, što je ne samo časno mjesto nego i pouzdana potvrda njihova štovanja od prvih stoljeća. K tome se oboje smatraju i rimskim mučenicima. U kalendaru je sveti Krševan 24. studenoga.

Ksenija. Latinski se ovo ime piše Xenia, ali je riječ grčka ksenía, i znači gostoljubivost. No drugi smatraju da ime dolazi od slične grčke riječi ksénos, koja znači tuđ, nepoznat. Prema tome, Ksenija bi u prijevodu značila tuđinka. Ksenija je najčešće žensko ime. Inačice se Ksena, Ksenica, Nena, Nenka, Sena, Senka, Senija. Malokad je u muškom rodu Ksenije.
U kalendaru je 24. siječnja sveta Euzebija Rimska, iz 5. stoljeća. Nije se željela udati pa se skrivala pod konspirativnim imenom Ksena (Ksenija). A 23. rujna je sveta Poliksena Španjolska, iz prvog stoljeća. Prema nekim zapisima, primila je krštenje od svetoga Andrije apostola. Obje svetice se malokad nađu u pučkim kalendarima. Sve Ksenije mogu svoj imendan slaviti u jedan od spomenutih spomendana; ili nekoga drugog datuma, po volji.

Kuzma je u grčkom jeziku Kosmas. Povezuju ga s grčkom riječju kosmos i znači ures, ukras, red u svemiru (stari su smatrali da su bogovi stavili zvijezde kao ukras na nebeski svod, ljudima za užitak!), raspored, svemir. Suprotna je grčka riječ kaos (haós - nered, praznina). Hrvatske su izvedenice Kuzmo, Kuzo, Kušo. Ovo ime u Nijemaca glasi Kosmas, u Francuza Cosme, Côme, Cosmy.
Sveti se Kuzma uvijek spominje s bratom blizancem Damjanom (usp. Damjan). Zajedno su i u kalendaru 26. rujna. Bili su liječnici. U sveopćoj se Crkvi štuju već sedamnaest stoljeća. Rođeni su u 3. stoljeću u Arabiji. Studirali su medicinu u Siriji. Arabija je inače kolijevka medicine! Nema mnogo egzaktnih podataka o njima, ali je njihovu čudesnu aktivnost prenijela legenda, najstariji, najefektniji i istodobno književno-umjetnički najjednostavniji komunikacijski način prenošenja. I to više ideja i poruka nego datuma. Legenda kaže da su liječili sve ugrožene, bez iznimke, kršćane i pogane. Njihovi su zahvati rađali toliko čudesnim rezultatima da su ih srnatrali čarobnjacima. U jednome spisu oni s velikom skromnošću odgovaraju na to: "Nas dvojica nismo čarobnjaci i ne zavodimo narod. Po zvanju smo liječnici, po vjeri kršćani. Ne obavljamo svoje zvanje iz sebičnosti ili lakomosti, jer ni od koga ništa ne uzimamo. A to što toliko bolesnika ozdravlja, ne događa se po našoj umješnosti, već po snazi Isusa Krista." Njihovi životopisci kažu: Nad bolesnikom bi se najprije kratko pomolili i blagoslovili ga, gledajući tako u njemu prije svega Božje stvorenje. Budući da su bili materijalno situirani, liječili su bez plaće, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato su dobili nadimak "Anárgyroi" ("bez novca"). Bilo je to u doba kad je rimski car Dioklecijan žestoko progonio kršćane. Izvršitelji njegovih naredbi nisu poštedjeli ni Kuzmu i Damjana. Odrubljene su im glave. Patroni su liječnika, ljekarnika i bolesnika. U ikonografiji se prikazuju mladoliki, bez brade, s medicinskim instrumentima i posudama.

Kvirin latinski glasi Quirinus. Tako se zvao jedan od rimskih bogova rata. Kultno mu je mjesto bilo na najsjevernijem od sedam rimskih brežuljaka, koji je po njemu dobio i ime Kvirinal. Jupiter i Mars i Kvirin bili su "trio ratnih božanstava". U 1. stoljeću prije Krista Kvirin je identificiran s osnivačen Rima Romulom, koji je također uvršten među bogove. Već je tada to bilo i uobičajeno osobno ime. U nas je ime rijetkost. Oblici su mu još Kviro, Kvirica, Rino, Rinko, a u ženskom rodu Kvirina, Kvira, Kvirica, Rina, Rinka, Inena, Inenka, Inica, Inka... Među svecima je sveti Kvirin Sisački, biskup, mučenik. Zapisi ("akta") svjedoče da je početkom 4. stoljeća bio biskup u Sisku (Siscia) u tadašnjoj panonskoj pokrajini Savia. Uhvatio ga je prezes (načelnik) Maksim i nakon preslušanja poslao u Sabariju (madžarski Szombathely) namjesniku Amanciju, koji ga je osudio na smrt utapljanjem u rječici Sibaris (madžarski Gyöngyös, njemački Güns). O vrat mu je obješen mlinski kamen, što mu je poslije, na slikama, postalo redovitim atributom. Slavi se posebno u Sisku. Zaštitnik je krčke biskupije, mjesta Krk i bečke metropolije. Spomendan mu je 4. lipnja. Još je jedan sveti Kvirin, rimski mučenik, u kalendaru 30. ožujka.

L

Ladislav je ime nastalo od Vladislav gubitkom prvoga slova. Sastoji se od starog imperativa vladi, vlasti, što znači vladati i riječi slava. I oblik Vladimir ima isto značenje. Po mišljenju etimologa Petra Skoka i Frana Miklošiča sastavnica mir nastala iz starije riječi mer, a znači slavan, velik. Ime Vladimir je po sastavu i značenju jednako i germanskom imenu Waldemar, sastavljenom od starovisokonjemačkih riječi waltan (vladati) i mar (slavan).
Ovo se ime nalazi u svim slavenskim jezicima. U hrvatskom postoje i ženski oblici: Ladislava, Vladislava, Vladimira, Ladimira. Usto i mnoge izvedenice; muške: Vlado, Vlatko, Dado, Lado, Ladan, Ladika, Laco, Lacika, Lacko, Latko; ženske: Vlada, Vlatka, Dada, Dadica, Lakka, Kada, Ladica, Dika, Dikica, Lalica, Lalka, Latica.
Iz kalendara spomenimo svetog Ladislava (1041.-1095.). Za ugarskoga kralja okrunjen je godine 1081. Madžarski mu ime glasi Laszlo, a Poljaci i Rusi zovu ga Vladislav. Osnovao je zagrebačku biskupiju (1094.), patron je grada Varšave. Bio je muž kršćanskog značaja, promicao pravdu, poticao i branio red i zakon. Borio se protiv tragova poganskih običaja u Madžara, navikavajući narod na kršćansku praksu, crkvene odredbe i običaje.
Kad je 1089. ubijen hrvatski kralj Zvonimir, zavladali su među Hrvatima nered i borba za vlast. Ladislav, kao brat Zvonimirove udovice Jelene, dobiva dio Primorja i zatim sjevernu Hrvatsku. Ladislav je umro u Nitri (Slovačka), a pokopan je u Velikom Varaždinu (Nagyvárad), nedaleko od mjesta Oradea (danas Rumunjska), gdje je bio sagradio samostan, osnovao biskupiju i podigao katedralu u čast Majci Božjoj. Spomendan mu je 27. lipnja. Kult mu je proširen po Madžarskoj, Austriji, Italiji i Hrvatskoj (Slavonija).
Sveti Vladimir Kijevski u kalendaru je 15. srpnja. Rođen je godine 960., sin je kneza Svjatoslava i unuk svete Olge. Želio je državi dati nutarnju snagu, povezati različita plemena, da bi se mogao oprijeti bizantskoj prevlasti. Na njegovo su područje prodirali kršćanstvo i islam. Staroslavensko se poganstvo raspadalo. Prihvaća kršćanstvo i uvodi ga u svoju uglednu kijevsku kneževinu. Jaki narodi uokolo (Poljaci, Madžari, Norvežani, a napose Bizant) bili su više ili manje kršćanske vjere. I sam je Vladimir bio novokrštenik. Kršćanstvo je učinio državnom vjerom, a poganstvo zabranio. U masovnim krštenjima mnogi se, dakako, krstiše iz poslušnosti i straha pred vladarevom voljom. Iako je Vladimir primio kršćanstvo iz Bizanta, uveo je slavenski jezik u liturgiju, a ne grčki, održavao je veze s Rimom i prihvatio zapadne običaje. No pred snažnim Bizantom nije mogao sačuvati kulturnu i vjersku samostalnost. Umro je godine 1015. U kalendaru se nalazi još jedan Vladimir 19. prosinca. Riječ je o zetskom knezu (oko 970. do 1016.).

Lazar je biblijsko ime složeno od dviju hebrejskih riječi: EI - Bog i hazar - pomogao; prevedeno: Bog je pomogao. U grčkom je dobilo oblik Eleazár. U nas se pojavljuje i u izvedenim oblicima: Lazo, Laco, Lacika, Lasko, Zaro, Zarko; u ženskom rodu Lazara, Laka, Lazica, Zara, Zarka.
Lazara iz Betanije nekoliko puta spominje Ivanovo Evanđelje. Bio je brat Marije i Marte i vrlo dobar Isusov prijatelj.
Evanđelje iscrpno pripovijeda o tome prijateljstvu i o Isusovu navraćanju u tu obitelj (Iv, 11). Kad je Lazar umro, Isus ga, navodi Evanđelje, nakon što je četiri dana ležao u grobu, uskrisava.
To Isusovo čudesno djelo podijelilo je njegove slušatelje: jedni u nj povjerovaše, drugi to dojaviše farizejime, koji otada odlučiše smaknuti Isusa, a i Lazara. O Lazaravu daljnjem životu nema pouzdanih podataka. Legenda iz 11/12. stoljeća pripovijeda da je zajedno sa sestrama Martom i Marijom dospio u Francusku (Provence) i zatim postao biskup u Marseillu. U Betaniji se od 4. stoljeća pokazuje njegov grob i crkva na tom mjestu. U kalendaru mu je spomendan 17. prosinca. Evanđelist Luka spominje drugu osobu istog imena, i to u Isusovoj prispodobi o siromašnom i punom rana Lazaru i bogatašu (Lk 16, 19-31). S tim Lazarom u vezi nastalo je nekoliko poznatih izraza: lazaret (ustanova u koju se smještaju bolesnici od zaraznih bolesti, primjerice gubavci; odnosno vojnička, "poljska" bolnica koja se smješta u blizini bojišta). Izraz lazarist dolazi od francuskog samostana Saint Lazare (nedaleko je od Pariza) i znači člana toga Reda. Izraz "lazar" u svagdanjem govoru znači siromah, bijednik, bogalj, prosjak, šepavac.

Lea je ženski oblik imena Leon. Izvorno je to latinska riječ leo (genitiv: Ieonis) - lav, lea - lavica. I Lea i Leo(n) mogu biti i kratice od imena Leonard(a), Leonida, Leopold(ina).
U kalendaru se navodi sveta Lea, plemenita žena iz Rima, udovica i pokornica. Umrla je godine 384., a spomendan joj je 22. ožujka. Inačice vidi pod Leo(n). U starozavjetnom dijelu Biblije opisuju se rođene sestre Lea i Rahela. (Prema hebrejskom korijenu Lea znači vrsta antilope, a također i divlja krava ili zmija; Rahela izvorno znači ovca.) Izvedenice imena Rahela jesu Rahelka, Elica, Hela, Ela.
Događaji s Leom i Rahelom vrlo su neobični. Vode nas u vrlo daleku prošlost. Spominju se u Knjizi Postanka, prvoj starozavjetnoj knjizi. Kćerke su Labana koji je bio dopustio Abrahamovom poslaniku da odvede njegovu sestru Rebeku za ženu Izaku. (Ta je Rebeka u kalendaru 30. kolovoza, u liturgiji se ne slavi kao svetica. Inačice su imena Beka, Bekica, Reba i druge.)
Mlađa od dviju sestara, Rahela, nadvisivala je svoju stariju sestru ljepotom i vedrinom. O Lei se kaže da je bila slabovidna. - Ove Lee nema među kalendarskim svecima, no neki kalendari donose Rahelin spomendan 11. srpnja.

Leo. Imenu je osnova latinska riječ leo (genitiv leonis), lav. Pojavljuje se u izvornu obliku: Leo, Leon, Leonije; Leona, Leonija, Leonka, Leonila, Leonina, Leonita i prijevodi: Lav, Lavko; Lavica, Lavka.
U kalendaru je 20. veljače sveti Leon Čudotvorac. Potječe iz Ravenne, a bio je biskup u Cataniji na Siciliji. Za života je postao glasovit zbog svetosti i čudotvornosti. Umro je godine 785. Štuje se na Istoku. - Sveti Leo III. papa štuje se u kalendaru 12. lipnja. Za papu je izabran godine 795., umro je 816. - Sveti Leo Veliki, papa, crkveni naučitelj, u kalendaru je 10. studenoga. Godine 440. nasljeduje papu Siksta. Bio je izvanredan propovjednik, teološki pisac, borac protiv krivovjerja i odlučni zastupnik primata Rimske Crkve. Dvaput je spasio Rim od barbara: od Huna koje je vodio Atila i od Vandala koje je vodio Genezerih. Smatra se jednim od največih papa starog doba. Umro je godine 461. Zaštitnik je grada Rima i glazbenika. - Sveti Leo IX. papa, u kalendaru je 19. travnja. Smatra se najznačajnijim papom (Nijemcem) srednjega vijeka. Uvelike se suprotstavljao simoniji, laičkoj investituri i krivovjernim učenjima. Reformirao je mnoge samostane. Udario temelje kardinalskom kolegiju. Održao je dvanaest sinoda.

Leonard. Složeno ime Leonard(o), Leonarda, sastavljaju latinska riječ leo (lav) i starovisokonjemačka hart (jak, hrabar, drzak). Inačice su Leonardo, Leco, Nardo; Leca, Nardica, Nardina i druge. - Sveti je Leonard u kalendaru 6. studenoga. Živio je u 6. stoljeću kao pustinjak kod Limogesa u Francuskoj. Malo je o njemu povijesnih, a više legendarnih podataka. Časti se u europskim zemljama (u Bavarskoj, Austriji i u Sloveniji) kao zaštitnik zarobljenika. Stoga se i slika s raskidanim lancima, a ponegdje su crkve njemu posvećene izvana opasane golemim lancima. Poljodjelicima je Leonard zaštitnik blaga (osobito konja) i čuvar od nevremena. S tim u vezi nastali su u spomenutim krajevima i mnogi običaji. Još je jedan sveti Leonard 26. studenoga. Rođen je 1676. U Rimu je studirao filozofiju, teologiju i medicinu, stupio u Franjevački red i postao svećenik. Četrdeset godina bio je neutrudivi pučki misionar te nazvan "apostolom Italije". Osobito je širio pobožnost križnog puta i štovanje Bogorodice. Umro je godine 1751. u Rimu.

Leopold je latinizirani oblik njemačkog imena Luitpold (Luitbald), sastavljenog od starovisokonjemačkih riječi liuti (narod) i bald (smion, odvažan). Izvedenice su Polda, Poldo, Poldika i Leopolda, Lelka, Luta, Polka, Polda, Poldica, Leopoldina.
U kalendaru je 12. svibnja sveti Leopold Bogdan Mandić. Rođen je 12. svibnja 1866. u Hercego-Novom. U Bassanu je stupio u Kapucinski red godine 1884., a za svećenika je zaređen u Veneciji 1890. Poglavari su mu povjerili službu ispovjednika u venecijskoj pokrajini, u početku na različitim mjestima, a zatim u Padovi, u kapucinskom samostanu Svetoga Križa. Čitav je život proveo u ispovjedaonici pomirujući i savjetujući brojne vjernike-pokornike koji su dolazili odasvud. Umro je u Padovi 30. srpnja 1942. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1976., a Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983. U kalendaru je i sveti Leopold markgorf austrijski. Rođen je 1075. Važna osoba u austrijskoj povijesti. Umro je u lovu 1136. Spomendan mu je 15. studenoga.

Lidija je biblijsko žensko ime. Znači žena iz Lidije, pokrajine u Maloj Aziji. U korijenu je asirska riječ luddi i znači ljudi (zanimljiva sličnost s hrvatskom riječju ljudi!). Novozavjetna knjiga Djela apostolska u samo nekoliko redaka crta Lidijin lik. Pišući o propovijedanju apostola Pavla bilježi: "Slušaše tako i neka bogobojazna žena, imenom Lidija, prodavačica skerleta (grimizno bojale tkanine, op. m.) iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: 'Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu.' I prinudi nas". Lidijin je spomendan u kalendaru 3. kolovoza. Inačice imena su Lida, Lidica, Lidika, Lidonka, Lidona. Zaštitnica je bojadisara sukna.

Longin dolazi od latinskog pridjeva longus - dug, širok, dalek, velik. U tom osnovnom obliku ime nije učestalo, ali se susreće u inačicama: Longo, Gino, Lonđin, Đino, Đina, Longa, a zatim i u približnome prijevodu Veljko, Veljka.
U kalendaru je sveti Longin 15. ožujka. To je rimski vojnik koji je, kako spominje evanđelist Ivan (19,34) mrtvom Isusu na križu kopljem probo rebra. Evanđelist Matej zove ga satnikom (27,54) koji je s vojnicima čuvao Isusa na križu. Prema predaji Longin je poslije postao biskup u Kapadociji.

Lovro u latinskom jeziku ima oblik Laurentius, prema rimskom gradu Laurentumu (Lovorov gaj), koji se nalazio južno od Rima, danas Castel Porciano, a korijen imena mu je latinska riječ laurus, lovor, lovorov vijenac ili grančica. Lovro, dakle, znači ovjenčana lovorom. Biljka lovor inače je simbol vječnosti.
Ime se raširilo u mnogo oblika, muških i ženskih: Lovra, Lovre, Lovrek, Lovren, Lovrenko, Lovreta, Lovrenac, Lovrica, Laura, Laurencija; zatim Lovorko, Lovorka, Lovrina, Loko, Lola, Lora, Lolica, Lovica, Lokica, Lovri-na, Rina, Rinka... I drugi narodi imaju svoje oblike: u Engleza je Lawrence, Larry; u Nijemaca Lorenz; u Danaca Laurids; u Šveda Lars; u Francuza Laurent; u Španjolaca i Talijana Lorenzo, Renzo; u Čeha Lorenc, Lorek, Loch.
Među svecima je najpoznatiji sveti Lovro đakon, u kalendaru 10. kolovoza. Rođen je u Španjolskoj u 3. stoljeću, a djelovao je i živio kao bliski suradnik pape Siksta II. u Rimu. Đakoni su, osobito u prvim stoljećima Crkve, imali brigu za crkvena materijalna dobra. Lovro je bio odgovoran za crkvene riznice. To je bilo vrijeme kad su rimske vlasti žestoko progonile Crkvu. Rimski prefekt daje uhititi papu. Znajući što se sprema, papa iz tamnice poruči Lovri da crkveno blago podijeli siromasima. Papu su pogubili, a prefekt od Lovre zatraži blago. Lovro poruči da će mu blago pokazati za tri dana. Kroz to je vrijeme sazvao siromahe i bolesnike kojima je bio podijelio blago. Pokazujući na njih, reče prefektu: Evo crkvenoga blaga!
Prefekt osuđuje i Lovru na mučeničku smrt. Naređuje da ga polagano prže na željeznoj rešetki. Životopisac navodi i pojedinost koju bismo mogli nazvati crnim humorom: Lovro, ne mareći za muke, pržeći se na vatri dovikne prefektu: "Već sam pečen s jedne strane, sad me ispeci s druge...!" Izdahnuo je 6. kolovoza 258. Nad njegovim grobom oko godine 330. sagrađena je jedna od sedam glavnih rimskih crkava (bazilika), a svi je hodočanici neizostavno posjećuju. Podaci govore da je Lovrin spomendan svečano slavljen već u prvoj polovici 4. stoljeća.
Svetog Lovru slikaju u đakonskoj odjeći s pravokutnom željeznom rešetkom, roštiljem; s knjigom Evanđelja, križem i mučeničkom palmom, pokadšto i kako dijeli milostinju; nekada sa zdjelicom ili vrećicom novca u ruci. Veliki lik svetog Lovre naslikao je Michelangelo na glasovitoj slici Posljednji sud u Sikstinoj kapeli i postavio ga tik pred Krista. U pučkoj se pobožnosti časti kao zaštitnik sirotinje, knjižničara (jer je kao đakon čuvao crkvene knjige!) i svih zvanja koja imaju neku vezu s vatrom: pivara, vatrogasaca, staklara, pekara i kuhara, ugljenara; zatim i učenika, studenata i ravnatelja (direktora)... Preporučuju mu se za dobru berbu vinogradari, a za dobru prodaju gostioničari... U pučkom određivanju vremena njegovim spomendanom završava ljeto i nastupa jesen.
U kalendaru je 21. srpnja i sveti Lovro Brindizijski (1559.-1619.), kapucin s počasnim naslovom crkveni naučitelj. Glasoviti propovjednik, poliglot i diplomat. Posebno je uzimao u zaštitu Židove. Organizirao je Europljane za obranu protiv Turaka. Još je jedan svetac ovog imena: Lovro Justinijani, u kalendaru 5. rujna. Rođen je u Veneciji godine 1381. Bio je redovnik-augustinijanac, biskup i prvi venecijanski patrijarh. Bio je veliki asket, darežljiv prema siromašnima. Umro je u Veneciji 1455.

Lucija dolazi od latinske imenice lux (u genitivu lucis), a znači svjetlo, sjaj, jasnoća, u daljnjem smislu: oko, život. Stoga ime Lucija "u prijevodu" znači i Svjetlana, i Jasna (to su izvedenice i od imena Klara). Mnogo je i inačica: Luca, Luči, Cija, Lucana, Lucijana, Lucika, Luja, Lucida, Lucila, Lucijeta... Ima, premda rijetko, i muških oblika ovog imena: Lucije, Lucijan. Strani oblici imena: u Engleza je Lucy; u Nijemaca Luzie i Luzia, Luzinde; u Francuza Lucie i Lucienne; u Čeha Lucka.
Više je svetica imenom Lucija, najpoznatija se slavi 13. prosinca. Rodom je iz Sirakuze na Siciliji. Kao krščanka je uhićena, mučena i mačem ubijena oko godine 303., za velikih progona kršćana koje je provodio rimski car Dioklecijan. Iscrpnijih podataka o njezinu životu nije dugo nađeno. No u novije su vrijeme otkrivene "Lucijine katakombe" i njezina grobna jama, što su pouzdani podaci da je povijesna osoba. Nad njezinim je grobom još u bizantsko vrijeme stajala oktogonalna crkva i velika bazilika.
Lucija pripada medu najdraže svetice staroga doba. Ime joj se spominje i u rimskome misnom kanonu. O njoj su, osobito u Italiji, nastale mnoge legende i pučke pjesme, čak ih i Dante spominje. U srednjem vijeku ponovno je oživjelo njezino štovanje. Lucijin je spomendan, sve do gregorijanske promjene kalendara (1582), bio središnji dan zime. Stoga je to bio uobičajeni rok za mnoge poslove, ugovore i isplate te završetak tadašnje školske godine. Budući da je to bio zimski solsticij (suncostaj, vrijeme najkraćih dana) i izmjena godine, sve je povezivano s različitim vjerskim i drugim tumačenjima i svečanostima. Dan je bio ispunjen različitim veseljima i igrama; uobičajilo se da se na taj dan ne rabi šiljato oruđe (na uspomenu Lucijina mučeništva šiljatim mačem). U tim običajima ima, primjerice, svoj korijen i današnji, osobito seoski, običaj "položaja", kada djeca (u nas više za Badnjak!) idu ranim jutrom po susjednim kućama, sjednu za pripravljeni stolić i recitiraju dobre želje za iduću godinu: "Rodilo se, kotilo se, prasilo se, macilo se...", a domaćica čestitara posipa zrnjem i nagrađuje darom. O Lucijinu se spomendanu u različitim oblicima nose simboli svjetla. "Lucija" se naziva svijeća u bundevi, u kojoj su izrezane "oči, nos, usta" te nalikuje na ljudsku glavu. Negdje je to u bijelo odjevena djevojka sa svijećama na glavi. I danas je vrlo živ običaj, da se na Lucijino sije pšenica: na tanjur ili u plitku posudu, koja u vlazi i toplini doma poraste te se o Božiću stavlja kao ukras na stol, pod božično drvce i na oltar u crkvi. Zelene se vlati još opašu ukrasnom vrpcom, a u sredinu se stavi svijeća. Na Lucijino se također u vodu potapaju grančice šljive, višnje ili slična drveća, koje do Božića procvjetaju. (Ponegdje se žito i grančice stavljaju već na sv. Barbaru, 4. prosinca.)
U nekim se krajevima na Lucijin spomendan obiđu sve prostorije u kući i staje s blagom. Pritom se moli za Božji blagoslov, škropi blagoslovljenom vodom i kadi tamjanom protiv zloduha i nesreća.
Ikonografi prikazuju Luciju s brazgotinom od mača na vratu, često s dva oka na pladnju ili sa zapaljenom uljanicom u ruci i palminom grančicom. Puk štuje Luciju kao zaštitnica poljodjelaca, slijepaca, zatim tkalaca, krojača i staklara, pisara (šiljato pero!) pa i obraćenih i raskajanih bludnica.
I ime Lucila izvedenica je od Lucija. Sveta Lucila, djevica i mučenica iz 3. stoljeća ima kalendarski spomendan 31. listopada.

Luka. Neki tumači tvrde da je ime kratica latinske riječi Lucanus, što bi značilo onaj koji je iz Lukanije, južnotalijanske pokrajine. Drugi ga povezuju s latinskom riječju lux (u genitivu lucis), u značenju svjetlost, sjaj oganj, život. Neki s latinskom riječju lucus - gaj, šumica. Ime Luka dolazi i u obliku Lujo, Lukas, Lukan, Lukša; katkad i u ženskom rodu Luka.
Sveti je Luka rodom iz Antiohije u Siriji. Po rođenju je bio poganin, a po zvanju liječnik. Umro je u Boeciji (Grčka) u dobi od 84 godine. Ne zna se kad je postao kršćaninom ni gdje se susreo i sprijateljio s apostolom Pavlom, kojemu je postao stalnim pratiocem na velikim misijskim putovanjima, zapravo tajnikom, jer je vjerno bilježio Pavlovo djelovanje. Luka je jedini Grk medu piscima knjiga Svetoga pisma Novoga zavjeta. Napisao je Evanđelje i Djela apostolska. Prema legendi, bio je slikar i naslikao je nekoliko slika Djevice Marije s Isusom. Ikonografi ga prikazuju s knjigom, pisaćim priborom, sa Marijinom slikom, slikarskim ili liječničkim priborom. Najpoznatija mu je oznaka krilati vol, simbol njegova Evanđelja. Tumači se da je to stoga što u Evanđelju ističe Kristovo svećeništvo, a vol je, prema tom tumačenju, simbol žrtvovanja. Štuje se kao patron liječnika i slikara. Blagdan mu je 18. listopada.
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:51

M

Magdalena je svetopisamsko ime, drugi dio dvojnog imena Marija Magdalena, u značenju Marija iz Magdale, mjesta na zapadnoj obali Genezaretskog jezera u Palestini. U tamošnjemu aramejskom jeziku ime je izvedeno od riječi gedhal i značilo bi postao je velik.
Mnogo je inačica i izvedenica ovog imena: Alena, Alenka, Lena, Lenka, Lenica, Lenita, Maga, Magda, Masa, Manda, Mandena, Mandica, Manja, Minja; zatim Madelina, Madlena, Magdalina, Magdolena...
(Marija) Magdalena jedna je od evanđeoskih žena "koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti" (Lk 8,2) i koje su Isusa slijedile i posluživale. Iz nje je, nastavlja evanđelist, Isus "izagnao sedam đavola". Magdalena je prisutna na Isusovu križnom putu, kod njegove smrti i ukopa. Ona je i kod praznog groba na uskrsno jutro, gdje joj se ukazao Uskrsnuli i naložio joj je da to dojavi apostolima (Mk 16,1-8). Daljnih podatka o njoj evanđelist ne zapisuje.
Tradicija je Magdalenu poistovjetila s Marijom iz Betanije, sestrom Marte i Lazara, Isusovih prijatelja i gradskom grešnicom (usp. Lk 7,36). Takvo je gledanje prešlo u literaturu, ikonografiju pa i liturgiju. Pažljivo čitanje evanđelja pokazuje da je to poistovjećivanje netočno, da je riječ o dvjema različitim osobama. Unatoč činjenicama, Magdalenu je osobito likovna umjetnost, u vrijeme renesanse i poslije, prikazivala kao grešnicu-pokornicu, odjevenu u grubo krzno, s dugom raspuštenom kosom, naglašenih tjelensnih oblika, a uz nju su slikani znaci skrušenja i pokore (čovječja lubanja, bič, iskidani nakit i priručno načinjen križ), zatim alabastrena posuda i Biblija. Časti se kao zaštitnica raskajanih grešnica, općenito žena, frizera, češljara (zbog bujne kose), vrtlara (Uskrsnuli joj se Isus ukazao u vrtu). Spomendan joj je 22. srpnja.

Makrina u latinskom glasi Macrina, dolazi od latinske riječi macra (u muškom rodu macer), a znači mršava. Izvedeni su oblici Maka, Makica, Makra, Makrica, Rina; katkad i Makrena.
Svetica Makrina (mlađa) u kalendaru je 19. srpnja. Rođena je daleke godine 327. u Cezareji u maloazijskoj pokrajini Kapadociji. Bila je starija sestra svetog Bazilija Velikog i Grgura Nisanskog. Nakon zaručnikove smrti povukla se s majkom na obiteljsko dobro uz rijeku Iris i ondje su provodile život u intenzivnoj meditaciji, molitvi i pokori. Imala je temeljitu teološku naobrazbu. Umrla je oko godine 340. Kao sveta časti se i njezina baka Markina (starija) 14. siječnja.

Maksimilijan dolazi od dvaju imena: Maximus i Aemilianus. Ime Maximus ima korijen u latinskoj riječi maximus - najveći (to je superlativ od riječi magnus - velik). A ime Aemilianus, hrvatski Emilije, izvedenica je iz poznatoga starorimskoga patricijskog plemena Aemilius i vjerojatno se u njemu krije značenje "onaj koji se natječe, nadmeće" (latinski aemulor - natječem se; aemulus - takmac). Od toga sastavljenog imena u hrvatskoj ima različitih izvedenica, ženskih i muških: Maksimilijana, Maks, Makso, Maki, Maksa, Maša, Maksim, Maksima...
Više svetaca nosi to ime. O svetom Maksimilijanu mučeniku godine 295. za vrijeme cara Dioklecijana, u Sjevernoj Africi (današnja Tebessa), kaže se da je bio pozvan u vojsku, ali je to odbio. Vjerojatno zato što kao kršćanin nije htio sudjelovati u ubijanju ni služiti poganskom vladaru. Bio je u 21. godini života kad mu je odrubljena glava. Spomendan mu je 12. ožujka. Još je jedan sveti Maksimilijan u kalendaru 12. listopada. Zna se da je bio biskup na području današnje Austrije (mjesto Lorch) i oko godine 284. u progonstvima kršćana izgubio život. Patron je biskupija Passau i Linz.
Mnogo je poznatiji svetac našega vremena Maksimilijan Kolbe. Rođen je 1894. u Poljskoj. Stupa u Franjevački red, studije završava u Rimu (1912.-1919.) doktoratom iz filozofije i teologije. Godinu dana bio je profesor na franjevačkoj bogosloviji u Krakovu, ali je to, zbog bolesti, morao prekinuti. U Rimu se veoma angažirao u molitvenoj udruzi pod imenom "Vojska Bezgrešne" koje su se članovi posebno molili za obraćenje grešnika i nevjernika. Pokrenuo je i mjesečnik te udruge "Vitez Bezgrešne Djevice". Udruga se vrlo razgranala, osobito u Poljskoj. Godine 1930. Maksimilijan na želju pape Pija XI. odlazi u Japan i ondje, nedaleko od Nagasakija, s još četvoricom subraće, osniva misijsku postaju. Spomenuti mjesečnik izdaje ovdje na japanskom jeziku. Godine 1936. vraća se u Poljsku. Kad je godine 1939. buknuo drugi svjetski rat, Maksimilijana su s još 40 braće-redovnika uhitili nacisti, no ubrzo su ih pustili. Sad je Maksimilijan sve sile uložio da pomogne žrtvama rata, poljacima, Nijemcima, a napose progonjenim Židovima. Upravo je zato godine 1941. s još četvoricom redovničke braće ponovno uhićen i zatvoren u mjestu Pawiak, nedaleko od Varšave. Zatim je deportiran u koncentracijski logor Auschvvitz (Oswiecim), pedesetak kilometara od Krakova. Kad je potkraj srpnja 1941. iz bloka u kojem je bio i Maksimilijan Kolbe pobjegao jedan logoraš, zapovjednik logora Karl Frisch za kaznu je osudio desetoricu logoraša na smrt glađu u "bunkeru gladi". Među osuđenicima bio je i Franz Gajowniczek, koji je kod kuće imao ženu i dvoje djece. Bio je zdvojan znajući da ide u strašnu smrt. Maksimilijan Kolbe se nato dobrovoljno prijavio u bunker mjesto njega. Zapovjednik logora složio se sa zamjenom. Iz bunkera su se prvih dana čuli molitva i pjevanje, ali svakim danom slabije. Bez hrane i pića osuđenici su jedan za drugim umirali. Uoči Velike Gospe, 14. kolovoza 1941. još je samo Maksimilijan davao znakove života. Skončali su ga injekcijom fenola, a tijelo mu sažgali u krematoriju. Proglašen je svetim 17. listopada 1971. U kalendaru mu je spomendan 14. kolovoza.

Marcel. Etimologija imena nije sasvim jasna. Latinski je oblik Marcellus (starorimsko obiteljsko ime) i smatra se umanjenicom od Marcus (Marko). Za Marcus drži se da je kratica od Marticus i prvotno znači onaj koji pripada bogu rata Marsu.
Ime se grana u mnogo muških i ženskih oblika: Maki, Mako, Makica, Maro, Marcelo, Marcelino, Marselino, Marčelo; Marcela, Cela, Celka, Marcelina, Marselina, Elina, Lina, Linica...
Među svecima je Marcel I. papa. Bio je na čelu Crkve godinu dana i umro u izagnanstvu godine 308. U kalendaru je 16. siječnja.
Vrijedno je spomenuti svetog Marcela iz Tangera (Maroko), mučenika, časnika u carskoj vojsci. Kao kršćanin nije htio sudjelovati u poganskim svečanostima i častiti poganske bogove. Mačem su mu odrubili glavu godine 298. u Tangeru. - Malo je poznata i sveta Marcela, koja potječe iz starorimske plemićke obitelji MarselIi. Živjela je u 4. stoljeću. Rano je izgubila oca i uskoro nakon udaje muža. U njezinoj su se palači sabirale kršćanske žene, proučavale Sveto pismo, njegovale intenzivni kršćanski i kulturni život i promicale djela ljubavi prema bližnjemu. Sveti Jeronim poučavao ju je u filološkim, egzegetskim i katehetskim temama i dopisivao se s njom. Kad su Goti pod Alarikom godine 410. opljačkali Rim, Marcela je teško zlostavljana i ubrzo zatim umrla. Spomendan joj je 31. siječnja, ali se malokad susreće u običnom kalendaru.
Na dan 18. lipnja spomendan je svetog Marcelijana, koji je zajedno s bratom Markom (obojica su bili đakoni) mučen u Rimu početkom 4. stoljeća. Na dan 26. travnja neki kalendari donose svetog Marcel(in)a. Radi se o gore spomenutom papi koji je upravljao Crkvom od godine 296. do 304. Prema novijim istraživanjima on je umro 16. siječnja, i njegov je spomendan 26. travnja dokinut, ali se još uvijek nađe u kalendarima.

Margareta je ime od grčke riječ margarítes - biser, biserno zrno; pridjev margaríta - biserna. Od osnovnog se imena granaju izvedenice i umanjenice: Gita, Giga, Gitica, Gitka, Ita, Maga, Magica, Marga, Margita, Margit, Marjeta, Maša, Margerita, Reta, Reti, Retica.
Od desetak svetica toga imena, u kalendaru redovito susrećemo dvije. Sveta Margareta Ugarska ima spomendan 18. siječnja. Kćerka je ugarskoga kralja Bele IV., rođena godine 1242. To je vrijeme velike opasnosti od provale Mongola. Otac se zavjetovao, kako je tada bio običaj, da će, mimoiđe li ga ta opasnost, svoje prvo dijete posvetiti Bogu. Mongoli nisu poharali zemlju, a on je ispunio svoj zavjet. Kad se godine 1242. rodila Margareta, od treće je godine predaju na odgoj dominikankama u Veszpremu, s deset je godina stupila u redovnički stalež, a u dvanaestoj položila redovničke zavjete. Kad je odrasla, imala je nekoliko ponuda za udaju (poljski princ Boleslav, napuljski kralj Karlo Anžuvinac), i otac ju je na to nagovarao, ali ona nije htjela prekinuti svoje redovničke zavjete. Sva se posvetila službi bolesnika i asketskom životu. Umrla je u 28. godini (1270.). Puk ju je častio kao sveticu odmah nakon smrti, a njezino svetačko štovanje prošireno je na cijelu Crkvu godine 1943.
Sveta Margareta Škotska, kraljica, u kalendaru je 16. studenoga. Potječe od engleske kraljevske loze. Otac Eduard Eteling morao je pobjeći u Ugarsku i tu se oženio ugarskom princezom Agatom. Tu, u Ugarskoj, rodila se Margareta oko godine 1045. Kad su prilike bile povoljne, vratila se s ocem i majkom u Englesku. Otac umire, a kad su prodrli Normani, Margareta s bratom bježi u Ugarsku. No morske su ih oluje prisilile da se zaustave u Škotskoj. Margareta odrasta na škotskome dvoru, razvija se u pristalu djevojku i u 24. se godini udaje za škotskoga kralja Malkolma. Svojom blagošću i razboritošću blagotvorno je utjecala na muževe odluke. Rodila je šest sinova i dvije kćeri. Osobito se brinula za bolesne i siromašne. Putujući zemljom, nastojala je pobliže upoznati prilike u kojima žive njezini podanici. U 46. godini teško je oboljela i godine 1093. umrla. - Spomenimo i Margaretu Antiohijsku, mučenicu u 3. stoljeću, koju nalazimo (malokad) u kalendaru 20. srpnja.

Marija je biblijsko ime. Nosi ga više osoba koje se spominju u Svetom pismu. Najčasnija je Isusova Majka, koju kršćani oslovljavaju: Blažena Djevica Marija, Majka Božja (Bogorodica). Upravo s obzirom na nju, Marija je stoljećima najraširenije ime u kršćanskim zemljama, s vrlo mnogo inačica, a često i u sklopu s drugim imenima. Naš je oblik Marija prema latinskom izričaju: Maria. U izvornome hebrejskom jeziku je Mirjam. Mariolozi iznose šezdestak pokušaja tumačenja ovog imena, ali značenje riječi ostaje i dalje dvojbeno. U aramejskorn jeziku ime se izgovara Mariam, pa jedno tumačenje kaže da dolazi od riječi mar(a) - gospođa, uzvišena ili prema staroegipatskoj riječi mry(t) - ona koju Bog ljubi. Drugi tumače da hebrejska riječ Mirjam dolazi od hetitske riječi (imena) Maria u značenju koja je kao koplje, riječ mari, naime, znači koplje.
Iz niza hrvatskih oblika i inačica ovog imena navedimo samo neke: Marica, Mara, Mare, Marijica, Maca, Maka, Mani, Mareta, Marela, Maruna, Maša, Mariška, Mica, Mija, Mima, Mimi, Mimica, Minka, Marijana, Mirjana, Maja, Jana, Marijeta, Marika, Rika, Meri, Merina, Merinka, Merilin, Lina... I oblici muških imena dolaze od Marija: Marijan, Jano, Janko, Maro, Mario, Marinko, Maroje, Mariofil, Marioljub...
Zanimljivo je spomenuti da je ime Marija stoljećima bilo rijetkost. Naime, u prvim kršćanskim stoljećima, vjernici iz poštovanja prema Isusovoj majci nisu ovo ime nadijevali djeci (kao ni ime Josip). To poštovanje u nas vrijedi i danas za ime Isus. Ne nadijeva se, dok je, primjerice, u zemljama španjolskoga govornog područja vrlo često (Jesus, prema latinskom). Ni u srednjem vijeku ime Marija nije bilo rašireno u puku, premda su upravo tada nastajale i bile vrlo žive mnoge marijanske pobožnosti. Ime se tada davalo ponajviše osobama kraljevskoga i plemićkoga staleža. Tek od 15. stoljeća do danas ime se proširuje u svim društvenim slojevima. Kod redovnica je Marija često kao prvo ime uz još jedno redovničke ime, na primjer sestra Marija Klementina, sestra Marija Blaženka... I inače, da bi se razlikovale mnoge Marije, ušla su u običaj dvojna imena, pisana rastavljeno ili sastavljeno: Marija Ana (Marijana) ili Anamarija, Vjeramarija, Marijaterezija, Marijalujza, Marijandela, Rozamarija i slično.
I drugi narodi, uz puni oblik, imaju i skraćene oblike Marijina imena: u Engleza je Mary, skraćeno May, Molly; u Nijemaca skraćeno Mia, Ria; u Frnacuza su umanjenice Marion, Manon; u Talijana umanjenice Marietta, Maritta, skraćeno Rita, Mariella; u Španjolaca umanjenica Marita; kod Rusa Mara, Marja, Manja, Maša...
Osobe koje nose Marijino ime slave imendan na jedan od mnogih marijanskih blagdana u kalendaru, i to po izboru. Redovito onaj koji je najbliži datumu rođenja. Tako mnoge imaju imendan na blagdan Imena Marijina (12. rujna), na Blagovijest (25. ožujka), na Veliku Gospu (15. kolovoza), na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije (8. prosinca). Na spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice 22. kolovoza, imendan slave osobe koje nose ime Regina (latinski regina - kraljica), također i Vladislava. Posebno bi se moglo govoriti, a ovdje tek spomenimo, o imenima prema nekim Marijinim vlastitostima: na primjer Imakulata, Blaženka, Beata, Vizitata, Benedikta, Inviolata...
U knjževnosti i u likovnoj umjetnosti Marija je tema bezbrojnih djela. Dovoljno je reći da nema crkve bez njezine slike ili kipa. U kršćanstvu je Marija štovanija od svih svetaca. Posvećene su joj nebrojene ckrve, oltari i kapele, pod njezinu su se zaštitu svrstale mnoge i raznolike redovničke i laičke zajednice, skupine i društva. Ona je (teološki gledano) slika Crkve i uzor svakoga vjernika.
Mnogo je svetica imenom Marija, ali su one manje poznate, malokad u pučkim kalendarima i malo tko ih odabire kao svoj imendan. Spomenimo samo jednu: Mariju Goretti (1890.-1902.), djevojčicu-mučenicu, rodom |z Italije. Braneći svoju nevinost od napasnika, zadobila je mnoge ubode nožem i od toga ubrzo umrla. Svetom je proglašena godine 1950. Spomendan joj je 6. srpnja. Među sveticama slavi se i Marija Saloma, Isusova učenica, žena Zebedejeva i majka dvojice Isusovih apostola Jakova i Ivana. Ona je stajala pod križem kad je Isus umirao i bila među ženama koje su prve otkrile prazan Isusov grob na uskrsno jutro. U kalendaru je 22. llstopada.

Marijan ima početak u latinskom obliku Marianus, a znači Marijin; skraćeno još i Marinus (Marin). Neki, doduše, Marianus i Marinus povezuju s latinskim riječjirna mare - more, marinus - morski, što je, gledom na kršćansko ozračje nastajanja imena u mnogo slučajeva (ali ne u svima) manje vjerojatno.
Relativno novo žensko ime Marina može biti od pridjeva marinus (morski), no i sažeto od Marianus (Marijin). Imena Marijan i Marin najčešće se povezuju s imenom Marija, a imendan im je na Svijećnicu, 2. veljače, ili na neki drugi marijanski blagdan. Usporedi ime: Marija.
Sveti Marijan, rimski mučenik, po kalendaru je 11. svibnja. O njemu se zna tek toliko da je papa Inocent X. (1644.-1655.) njegove tjelesne ostatke (i još nekih svetaca) prenio u benediktinski samostan sv. Lambrechta u Austriji. U kalendaru se nalazi i sveti Mario 19. siječnja. Zajedno sa suprugom Martom i dva sina podnijeli su mučeništvo u Rimu, kamo su, prema jednoj predaji, došli iz Perzije na hodočašće. U kalendarima su katkada zajedno, ponekad samo jedno.
U pučkim je kalendarima sveti Marin 3. ožujka. Živio je potkraj 3. stoljeća kao časnik i kršćanin u rimskoj vojsci. U progonima kršćana, koje je provodio car Publije Licinije Galijen, zbog vjere mu je odrubljena glava.

Marko. O etimologiji imena Marko nema baš jasnih spoznaja. Neki tumači ime povezuju s rimskim božanstvom Marsom. Po Marsu je dobio ime mjesec mart (ožujak): Martius mensis - Marsov mjesec, a djeci, tako pretpostavljaju ti tumači, rođenoj u tom Marsovu mjesecu davali bi ime Marcus (Martius, Marko). Hrvatske su inačice Markica, Merketo, Marketa, Markeš...
Sveti je Marko pisac Evanđelja. Iz Svetog pisma znamo da mu se majka zvala Marija i da se u njihovoj kući u Jeruzalemu skupljala na bogoslužje tamošnja mlada kršćanska zajednica. Vremenski gledano, prvi je od četvorice evanđelista napisao Evanđelje. Mnogo je putovao prateći apostola Pavla i njegova suradnika Barnabu. Predaja kaže da je zatim, napustivši Pavla, otputovao u Rim i postao "tajnik" apostolu Petru. Prema Petrovu je kazivanju i napisao Evanđelje.
Važniji posao od pisanja bilo mu je propovijedanje i širenje Evanđelja. Predaja kaže da je misionario duž Jadrana, a zatim u Libiji. Doputovao je u Aleksandriju (Egipat) i tu osnovao kršćansku Crkvu. Tu je i svoju vjernost Kristu posvjedočio mučeništvom. Nakon nekoliko stoljeća mletački su pomorci prenijeli njegovo tijelo (relikvije) u Veneciju. Otad postaje zaštitnikom toga poznatog jadranskog grada. U 11. stoljeću tu je njemu u čast sagrađena bazilika. Markov je simbol krilati lav, koji je ušao i u venecijanski gradski grb. Umjetnici Marka redovito prikazuju s lavom, te kao i druge evanđeliste, s perom, tintarnicom, knjigom ili svitkom u ruci. Zaštitnik je ratara i usjeva (blagoslov usjeva obavlja se na njegov spomendan), staklara, slikara na staklu, notara i pisara. Njegov je blagdan 25. travnja. Na dan 18. lipnja spomedan je svetih Marka i Marcelijana, koji su bili braća i đakoni i podnijeli su mučeničku smrt u Rimu početkom 4. stoljeća.
U kalendaru je 7. rujna sveti Marko Križevčanin, mučenik. Rođen je u Križevcima oko 1580. Studirao je u isusovačkim zavodima u Grazu i u Rimu. Bio je dušobrižnik zagrebačke nadbiskupije, a od 1616. profesor i ravnatelj sjemeništa u Trnavi (Slovačka), ostrogonski kanonik i upravitelj bivše benediktinske opatije Széplak kod Košica. S dvojicom isusovaca podnio je mučeništvo u Košicama 7. rujna 1616. pod kalvinom G. Rakóczyjem, vojvodom Gabora Bethlena. - Svu trojicu proglasio je svetim papa Ivan Pavao II. u Košicama 2. srpnja 1995.

Marta je ime iz Svetoga pisma, aramejski znači gospodarica. Pojavljuje se katkad i u oblicima Martica, Maca, Maka, Magica, Manja, Maša, Maća... Evanđelist Ivan zapisuje da je bila sestra Marije i Lazara u Betaniji, a Isus im je bio kućni prijatelj. Marta se skrbila da Isusa što ljepše pogosti. Bila je najstarija pa stoga i odgovorna za kuću. Marta je, nastavlja Evanđelje, pošla s Isusom na Lazarov grob i potvrdila svoju vjeru u Isusa Mesiju, Sina Božjega. Zaštitnica je kućanica. U kalendaru joj je spomendan 29. srpnja. Druga je sveta Marta 19. siječnja (usporedi pod: Marijan).

Martin. Latinski oblik imena Martinus izveden je od Martius u značenju "Martov", a Mars (u genitivu Martis) u starorimskoj je mitologiji bog rata. Doslovno prevedno, Martinus je onaj koji pripada Martu, Martov. Ime u nas ima izvedene oblike: Marca, Maki, Martinko, Tin, Marton (madžarski). U ženskom rodu Martina pa zatim Maca, Maka, Manja, Masa, Martinka, Tina, Tinka, Martinela...
Martin je ime nekolikih svetaca, a najpoznatiji je i najštovaniji sveti Martin biskup iz Toursa (Turški), u kalendaru 11. studenoga. Hagiografi za nj bilježe: "Najomiljeniji eurospki svetac, zaštitnik svih nevoljnika, strah i trepet nasilnika." Štuje se od 5. stoljeća. Svečev grob u veličanstvenoj bazilici u Toursu cilj je premnogih hodočasnika i francusko je nacionalno svetište. Legendarni Martinov plašt čuvao se i kao relikvija štovao u posebnoj nevelikoj prostoriji kraljevskoga dvora u Parizu, koja je po riječi "cappa - plašt" dobila naziv "capella" (umanjenica od "cappa"), hrvatski "kapelica". Otuda se izraz kapelica ili kapela proširio na sve liturgijske prostore u dvorcima, zgradama i unutar velikih crkava (kućna kapela, dvorska kapela, samostanska kapela, bolnička kapela, poljska kapela, krsna kapela...). Naziv se prenio i na svećenike (kapelani) i glazbenike (kapele, kapelnici).
Martin je rođen godine 316. u Panoniji (u mjestu Sabaria, danas Szombathely, u Madžarskoj). Roditelji su mu bili pogani. Poslali su ga kao dječaka u Paviju na školovanje i odgoj. Tu on slučajno upoznaje kršćanstvo i kao dječak pristupa katekumenima (kandidatima, prIpravnicima za krštenje). Otac, časnik rimske vojske, ne osvrće se na to, već sina privoli da prihvati vojničko zvanje. S petnaest godina Martin postaje vojnikom konjanikom u Galiji (Francuska). U gradu Amiensu kao osamnaestogodišnjak zatraži krštenje. Na tu odluku potaknuo ga je, pripovijeda legenda, neobični doživljaj. S kolegama je neke zimske večeri jahao od Lyona prema Amiensu, u vojnički logor. Na gradskim vratima izađe preda nj siromah vrlo oskudno odjeven i drhteći od hladnoće pruži ruku tražeći milostinju. Martin nije imao uza se novca. Videći čovjeka u nevolji, sažali mu se pa mačem odsiječe polovicu svojega vojničkoga plašta i zaogrne promrzlog prosjaka. Na smijeh i ruganje svojih pratilaca nije se osvrtao. Iste noći u snu ugleda Krista okružena anđelima i ogrnuta polovicom njegova plašta kako govori anđelima: "Martin, koji još nije kršten, ovim me zaogrnuo!" Martin to shvaća kao poziv i ubrzo se zatim dade kristiti.
Tako legenda sažimlje svečev život. Povijest bilježi da je Martin istupio iz vojske i posvetio se redovničkom životu u samoći, molitvi i u čitanju. Najprije na otoku Gal-linaria u Tirenskom moru, a zatim u Ligugéu nedaleko od Poitiersa u Francuskoj. Tu je ubrzo nastala cenobitska (pustinjačka) zajednica. Poslanici grada Toursa (zapadna Francuska) dođoše mu s viješću da su ga građani izabrali za biskupa! I sad opet nastupa legenda: guska je svojim gakanjem otkrila skorvište kamo se Martin bio sakrio da ga ne odvedu za biskupa i on moradne prihvatiti novu dužnost. Pokraj Toursa osniva samostan Marmoutier, koji je u srednjem vijeku bio francusko duhovno središte. Martin je umro 397. Slikari Martina prikazuju kao vojnika na konju dok mačem odsijeca dio svojega plašta ili kao biskupa s knjigom i biskupskim štapom, a do nogu mu katkad stave gusku. Mnogo mu je crkava i župa po svijetu posvećeno. S njegovim spomendanom povezani su i različiti običaji od pečenja "martinjske guske" do "krštenja novoga vina". Ti su običaji u vezi s njegovim mjestom u kalendaru (prije Došašća).
Još su dva sveca imenom Martin u kalendaru: Martin iz Porresa (Peru), (1569.-1639.), 3. studenoga, i Martin I., papa (7. stoljeće), 13. travnja. U kalendaru je i sveta Martina: 30. siječnja. Prema predaji, zbog kršćanske vjere podnijela je mučeništvo u Rimu u 3. stoljeću; povijesna svjedočenja o njezinu štovanju sežu u 7. stoljeće.

Matej je biblijsko ime. U hebrejskom (židovskom) glasi Matitjáhu, složeno od dviju riječi matt - čovjek i jah(on) - Jahve, Bog. Zanči, dakle, čovjek od Boga, Božji čovjek. Drugi tumače kao Božji dar, Jahvin dar. Grčki je oblik Mattháios i Matthías, a latinski Mathaeus i Mathias. Iako su imena Matej i Matija istoga izvornog značenja, u praksi se razlikuju (a i miješaju!); odnose se, naime, na dva različita sveca. U nas je mnogo inačica imena Matej: Mateo (prema talijanskom Matteo!), Matiša, Matoš, Mato, Matan, Mate, Mata, Matko, ili Meteja i Matea, Matejka, Maša. Tu pripadaju i (prevedena) imena Bogdan, Bogdana i njihove inačice.
Matej je apostol i evanđelist, mučenik. Blagdan mu je 21. rujna. Prije no što ga je Isus bio pozvao bio je carinik, ubiratelj poreza, Židov u službi Rimljana, okupatora. Takvi su bili omraženi od svojih sunarodnjaka. Sunarodnjaci su ih jednostavno zvali - grešnicima. Mora da je u njemu bilo plemenitih kvaliteta kad ga je Isus odabrao u najbliže suradnike. Prema predaji, Matej je svoje Evanđelje napisao u Judeji (Palestini), hebrejskim jezikom (ostali su evanđelisti pisali grčkim), a zatim pošao propovijedati u Etiopiju, gdje je umro mučeničkom smrću.
Likovni umjetnici Mateja prikazuju s knjigom u ruci. Uza nj je redovito lik anđela u ljudskom obličju. To mu je medu četvoricom evanđelista osnovni atribut. Da se ne bi zaboravilo čime se bavio prije no što je stupio u Isusovu družbu, slikaju ga i s vrećicom novca. Na nekim slikama Matej sjedi za pisaćim stolom, umače pero u tintarnicu i piše. Oznake su mu još mač ili dvosjekla sjekira (helebarda), od koje je podnio mučeničku smrt. Kadšto Matej drži okruglu daščicu s nekim znakovima. To je vrsta računala kojim su se služili tadašnji carinici. Osim što ga štuje cijela Crkva, Mateja kao svojega zaštitnika časte financijski i porezni službenici, carinici, bankari, knjigovođe.

Matija. O etimologiji i inačicama imena napisano je pod imenom Matej. Premda Matej i Matija imaju etimologjski isti korijen, to su dva različita imena, a u kalendaru dva različita sveca. Matija je među dvanaestoricu apostola izabran naknadno, iz širega kruga Isusovih učenika, mjesto izdajnika Jude Iškariotskoga.
Sveto pismo donosi da je Petar sazvao zbor: apostole i skupinu prvih Isusovih sljedbenika da Judi izaberu zamjenu. Imali su dva kandidata: nekoga Josipa i Matiju. Pomoliše se. "Onda baciše kocku, i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen k jedanaestorici apostola." (Dj 1,15-26). - Predaja dodaje da je Matija (kao i Matej) propovijedao Evanđelje u Etiopiji i u Judeji. Umro je mučeničkom smrću. Najprije su ga kamenovali, a onda mu bradvom odsjekli glavu. Zato ga i slikaju s knjigom i bradvom, kamenjem ili kockom.
Helena, majka rimskog cara Konstantina, darovala je Marijine relikvije svojemu rodnom gradu Trieru. Otuda se Matijino štovanje proširilo Europom. Zaštitnik je stolara, tesara, mesara i slastičara. Izvedenice su u muškom i ženskom rodu, primjerice Matijica, Matijaš, Matica, Matula, Mata, Mako, Makica, Tija, Tijana...
Matija se po kalendaru sve donedavno slavio 24. veljače, a u prijestupnoj godini 25. veljače. Tada je vrijedila i uzrečica "Sveti Matija led razbija!" Nakon reforme svetačkog kalendara godine 1969. spomendan mu je 14. svibnja, pa stara izreka više ne odgovara.

Matilda. Ime k nama dolazi s njemačkih područja i ondje ima dva oblika: Mathilde i Mechthilde; a sastavljeno je od dviju starovisokonjemačkih riječi: macht (sila, moć) i hilta ili hiltja (bitka). U nas od Matilda dolaze inačice Matildica, Ilda, Ildica, Tila, Tilija, Tilka, Tilda.
Sveta je Matilda u kalendaru 14. ožujka. Rođena je oko godine 895. u Saskoj, u grofovskoj obitelji. Godine 909 udala se za kasnijega kralja Henrika I. i rodila mu petero djece. Godine 936. umire joj muž, kralj. Našla se tako u vrlo delikatnim političkim i obiteljskim previranjima. Sinovi su se sporili oko vlasti, što je i njoj donijelo gorke trenutke. Po Njemačkoj je sagradila više crkava i osnivala samostane. Pri kraju života odabrala je za se samostan Quedlinburg. Tu je umrla godine 968. i pokopana u dvorskoj kapeli uza svojega muža.
Još je jedna sveta Matilda (Mechthild), i to 19. studenoga. Rođena je 1241. u Hackebornu. Bila je redovnica (cistercistica) i voditeljica samostanske škole. Imala je dar mističnih viđenja, koja su njezine susestre - prema njezinu pripovijedanju, ali bez njezina znanja - zapisale u knjizi "Liber specialis gratiae" ("Knjiga posebne milosti"). Knjiga je svojedobno bila vrlo čitana. Matilda je umrla 19. studenoga 1299.

Melita (kadšto i Melisa) ime je grčkog podrijetla. Do nas je došlo ili preko latinskog ili preko njemačkog jezika. Grčka riječ mélissa i méllitta znači pčela, med. U kalendaru se 15. rujna slavi sveta Melitina, mučenica u Marcianapolisu u Traciji u 2. stoljeću. Ime Melita ima i druge oblike: Mela, Melica, Meca, Ita, Melitina, Melisa, Isa. Ne pojavljuje se u muškom rodu, ali zanimljivosti radi, spomenuti valja jednu osobitost. U bivšim komunističkim zemljama svojedobno su propagirali muško ime Melis, složeno od početnih glasova prezimena Marx, Engels, Lenjin i Staljin!

Melanija je ime načinjeno od grčkoga pridjeva mélas - crn, taman, mračan, žalostan (u drugom padežu mélanos). Oznaka se ponajprije odnosi na boju kože, puti i kose, dakle - crnka. Izvedeni su oblici Lana, Lanča, Lanka, Lanica, Melka, Mejica, Melana, Nija.
Spomendan je svete Melanije (mlađe) 31. prosinca, ali se jedva može naći u redovitim pučkim kalendarima, jer je toga dana "jači" sveti Silvestar. Melanija je bila kćerka uglednog i vrlo bogatoga rimskog senatora Valerija Publikola, rođena godine 383. U njezinoj 13. godini prisili su je na udaju, i to za rođaka Valerija Severa Piniana.
Kod rimskoga plemstva bile su česte ženidbe medu rodbinom, da bi se tako sačuvalo bogatstvo. Oboje djece iz toga braka rano je umrlo. Nakon toga Melanija se s mužem povukla iz bučnoga javnog života. Unatoč protivljenju rodbine imanje su trošili za pomoć siromašnima (na njihovim je posjedima radilo 8.000 robova kojima su podarili slobodu!), podizanje samostana i crkava. Pred navalom Gota (koji su opljačkali Rim) sklonili su se na imanje u Siciliju. Tu je Melanija živjela zasebno, u skupini kršćanskih djevojaka i žena, poput redovnica u samostanu, a muž sa skupinom kršćana, poput redovnika. Bilo je to vrijeme nama malo poznatih i za naša shvaćanja neobičnih pokreta i oblika duhovnog života. Melanija je ponajviše pomagala njegovati bolesnike i skrbila se za bjegunce i prognanike. Budući da su na Siciliju provaljivala germanska plemena, Melanija se s cijelom zajednicom godine 411. godine preselila u Tagastu u Sjevernoj Africi. Tu su Melanija i njezin muž Pinian imali posjede. Dijelili su ih samostanima i crkvama, a sami osnovali po jedan muški i ženski samostan. Nakon sedam godina Melanija s mužem i majkom Albinom prelazi u Palestinu. Nastanili su se u Jeruzalemu. Umire joj majka, a ubrzo i muž (431.). Melanija boravi u samostanu nedaleko od Maslinske gore, koji je sama utemeljila. Uz intenzivni duhovni život posluživala je bolesnike i hodočanike. Budući da je dobro znala latinski i grčki, prepisivala je stare rukopise. Umrla je u Jeruzalemu u posljednji dan godine 439.
Na dan 8. lipnja spomendan je svete Melanije starije, bake spomenute svete Melanije mlađe.

Mercedes je ime prema marijanskom blagdanu, koji se španjolski zove Maria de las Mercedes, latinski Maria de Mercede (captivorum), a hrvatski Gospa od otkup(ljenj)a (sužnjeva) ili Marija od milosti. Blagdan je nastao u povijesnoj nevolji 12. i 13. stoljeća. Maurski gusari, muslimani, zalijetali su se na španjolske obale hvatali i odvodili kršćane te ih kao roblje prodavali na gradskim trgovima Tunisa i Alžira. Iz želje da se toj nevolji doskoči u Barceloni je osnovana najprije bratovština, a zatim godine 1235. i posebna redovnička družba, koja se posvetila otkupu sužnjeva od muhamedanaca. Osnivač joj je bio sveti Petar Nolasco (1182.-1256.), laik. Družbu posvećuje Djevici Mariji "od otkupa", latinski "de mercede". Redovnike su prozvali mercedari (latinski mercedes - plaća, otkupnina). Članovi su bili mnogi plemići, laici i svećenici. Redovnička im je odjeća bila bijela s crvenim križem (zametak današnjega Crvenog križa!). Svoja materijalna sredstva i darove dobročinitelja upotrijebili su za otkup zasužnjenih u Africi. Kad je oko godine 1500. prestala potreba otkupa sužnjeva, Red je prihvatio druge misionarske zadaće. Ustanovili su i svoj blagdan Gospe od otkupljenja (24. rujna), koji je više stoljeća bio proširen na cijelu Crkvu. Kod posljednje je reforme kalendara dokinut, premda se još uvijek nađe u kalendarima. Osobe s imenom Mercedes slave svoj imendan 24. rujna ili 24. svibnja, na blagdan Marije Pomoćnice kršćana. Inačice su ovog imena Meca, Mera, Meri, Merica, Merca. (Marka poznatog automobila Mercedes odabrana je po ženskom imenu.)

Metod, v. Ćiril

Mihael, Gabrijel i Rafael tri su biblijska anđeoska imena. Izvorna su im značenja, kako je to često u drevnim istočnim kulturama, rečenice, svojevrsne definicije nositelja imena: Mi-ha-el znači Tko je kao Bog?, Ga-bri-el - Bog je jak, a Ra-fa-el - Bog iscjeljuje, liječi. Anđeli su, po katoličkom učenju osobna, od Boga stvorena bića, koja "uvijek gledaju lice Oca nebeskoga" (Mt 18 10), te su neposredni svjedoci njegovih velikih djela i razglašuju njegovu slavu (grčki angelos znači glasnik). Za razliku od ljudi, anđeli nisu vezani na tijelo. Oni su čisti dusi, a posjeduju veću moć nad materijom od čovjeka i veću sposobnost spoznaje. Nauka o anđelima (angelologija) razvrstava anđele u devet korova. Osmi su kor arkanđeli i upravo među njih spadaju Mihael, Gabrijel i Rafael.
Ime Mihael pojavljuje se u mnogo muških i ženskih izvedenica: Mihael, Mihovil, Mijo, Mišo, Miško, Miha, Milivoj, Mihaela, Milka, Mihovilka, Ela... Englezi imaju Michael i Mike; Španjolci Miguel; Nijemci Michael i Michel. Gabrijel: Gabro, Gavro, Gago, Gajo, Gašo, Jelko, Gabrijela, Gabi, Gabika, Jela... Madžari će reći Gábor. -Rafael ima i oblike Rafo, Rafaela, Elka i druge.
Anđele, duhovna bića, nije moguće naslikati. Likovna se umjetnost domišlja pa ih uobičajeno prikazuje kao lijepa bića, nalik na ljude, s krilima. Krila su tu simbol njihove pokretljivosti i nenavezanosti na vrijeme i prostor. U najranijim prikazima, iz prvih kršćanskih vremena, anđeli nemaju krila. Tu oznaku su im slikari počeli dodavati tek od 4. stoljeća.
Najstarije je štovanje arkanđela Mihaela zabilježeno već u 4. stoljeću. Mihael je, po Bibliji, na početku Božjeg stvaranja, vođa i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela koje je predvodio Lucifer (Sotona). Prema liturgijskim tekstovima Mihael je voditelj duša u raj. Stari su ga pisci nazivali "vagatelj duša" na posljednjem sudu, a ikonografi ga slikali s vagom u ruci. Slikaju ga zatim kao "vojskovođu nebeske vojske" s plamenim mačem ili kopljem, a u srednjem vijeku u tadašnjoj vojničkoj opremi: oklopu, kacigi, sa štitom i kopljem. Obično u žaru borbe, okružena drugim anđelima, kako pobjeđuje Sotonu (koji je često u liku zmaja ili slične rogate spodobe) i strovaljuje ga u pakao. Općenito Mihael se štuje kao branitelj i zaštitnik vjere i Crkve. Kao svojeg patrona posebno ga časte, u vezi s njegovom ulogom, vojnici i policajci, pa ljekarnici, vagari i trgovci pekari; umirući. Njegovo je štovanje osobito rašireno u Francuskoj i Njemačkoj. Tri arkanđela Mihael, Gabrijel i Rafael imaju u kalendaru zajedničku blagdan: 29. rujna imendan svih koji nose njihova imena.

Miodrag je ime načinjeno od dvaju pridjeva: mio i drag. U kalendaru ga nalazimo uz ime Placid, i to 5. listopada. Riječ je o prijevodu. Latinska riječ placidus znači mio, drag, miran, blag, tih. Sveti je Placid bio benediktinac u mjestu Subiaco (istočno od Rima), učenik svetog Benedikta. Živio je u 6. stoljeću.

Mirko. Kao narodno ime Mirko dolazi od imenice mir. No s obzirom na imendan ono je prijevod nekolikih svetačkih imena (Emerik, Pacifik, Irenej, Fridolin, Fridrik).
Sveti je Emerik u kalendaru 5. studenoga i uz njega redovito nalazimo, doduše približan, ali uhodani prijevod: Mirko. Emerik je izvedenica od njemačkog oblika Emmerich (a to je inačica imena Amalrich, Almarich!), koja dolazi od imena istočnogotskoga kraljevskog roda Amal (značenje riječi nije jasno, neki tvrde da znači dobar, radin) i nastavka -rich - bogat, moćan, gospodar. Sveti Emerik bio je mađarski kraljević, sin kralja Stjepana I. svetog i kraljice, blaženice, Gizele. Rođen je na prijelasku X. u XI. stoljeće. Umro je godine 1031. uoči svoje krunidbe. Spomendan mu je 5. studenoga.
Sveti je Irenej bio biskup u Lyonu; mučenik je i nosi počasni naslov crkvenog naučitelja. (Grčki oblik imena je Eirenáios, a dolazi od eiréne - mir). Rođen je oko godine 130. u Maloj Aziji. Ostavio je mnoga pisana djela, najpoznatije mu je "Adversus haereses", u pet svezaka, u kojem pobija tadašnje krivovjerce. Umro je oko 202. godine. Spomendan mu je 28. lipnja. - I sveti Irenej Srijemski je mučenik; spomendan mu je 6. svibnja. Bio je biskup Sirmiuma (Srijemska Mitrovica). Godine 304. u Dioklecijanovo vrijeme uhićen je i usmrćen. - Zatim i uz svetoga Ireneja Lyonskog (oko 139.-202.), koji ima spomendan 28. lipnja stoji hrvatski - Mirko.
Na dan 24. rujna u kalendaru je sveti Pacifik (složenica od latinskih riječi pax i facere, mir i činiti). Rođen je 1653. u San Severinu, umro 1721. u istome mjestu. Bio je franjevac. Uz njega često stoji u kalendaru Mirko, Mira. A 6. ožujka sveti je Fridolin. Uz njega kalendar stavlja također ime Mirko, jer je ime Fridolin umanjenima od Fridrik, a u tom se imenu kriju starovisokonjemačke riječi fridu - mir, obrana i richi - moćan, knez. Navedena osnovna imena imaju velik broj inačica i izvedenica: Emerik s inačicama Emko, Riki, Rikica; Emerika, Emka, Emerka, Ika, Ikica, Rikica i, prema madžarskom, Imbro, Imbrica, Ibro, Ibrica. Zatim Fridrih, Fridrik, Frida, Frederik, Frido, Riki... Mirko i Mirka imaju također brojne inačice i umanjenice: Miro, Mira, Mirkec, Mino, Minica...
Prema Emerik Englezi kažu Em(m)ery; Francuzi Émeric i Émery; Talijani Emerico i Amerigo; Česi imaju više oblika Emerich, Emra, Imrich, Emerek, Emerišek, Rišek; Madžari kažu Imre.

Mislav je ime stegnuto od Mislislav, a čine ga dvije riječi misli - misliti i slava. Izvedenice su Misko, Misla, Mislo; u ženskom rodu Mislava, Miska, Misla, Misa i druge. Među svecima nema toga imena, no u pučkim ga kalendarima nalazimo katkad 12. srpnja kao dan imendana. Mislav je hrvatski knez (oko 835. do oko 845.). Godine 839. utanačio je, nakon sukoba, mir s Mlečanima. Nedaleko od antičke Salone, u Putalju, podigao je crkvu svetoga Jurja.

Mladen je ime izvedeno od pridjeva mlad. Inačice su Mladenko, Deno, Denko, Deko, Mlado; u ženskom rodu Mladena, Mladenka, Dena, Denka, Manka i slično. Što se tiče imendana, kalendari upućuju na spomendan svetog Juvencija (ime dolazi od latinske riječi juvenis - mlad) koji nije uvijek istog datuma; ponajčešće je 1. lipnja, a katkada (i) 8. veljače, što je točnije. Bio je biskup u Paviji. Umro je u veljači godine 397.
Mnogi Mladeni slave imendan 28. prosinca, na spomendan Nevine dječice. Spominje ih Evanđelje: kralj Herod dade "poubijati sve dječake u Betlehemu i po svojoj okolici" (Mt 2,16), smjerajući da među njima smakne i "novorođenog Kralja", Isusa. Taj se spomendan pučki zove Sveti Mladenci. Neki Mladeni slave imendan 3. svibnja na spomendan svetog apostola Jakova mlađeg.

Monika dolazi k nama od talijanskog Monica ili Monnica. Riječ monica inačica je riječi monaca u značenju redovnica, monahinja. Sve dolazi od drevne pučkolatinske riječi monicus, koja je izvorno grčka: monahós znači koji živi sam, osamljen, pustinjak(inja), u daljnjemu značenju redovnik. No ima tumača koji ime Monika povezuju s latinskim osobnim imenom Monna. U starotalijanskom mona i monna znače mati, nevjesta, a riječ je nastala od madonna u značenju gospođa, lijepa žena, što je i počasni naslov za Bogorodicu s djetetom Isusom. Neki ime izvode iz latinske riječi moneo (infinitiv: monere), opominjem, upućujem. Drugi idu još dalje, navodeći da je to punska riječ i znači božica (poznati su "punski ratovi" u 3. stoljeću između Kartage i Rima). Uz ime Monika, pojavljuju se oblici Mona, Moni, Nika, Nikica, Nina, Ninka... Francuski je Monique.
Sveta je Monika rođena godine 332. u Tagasti na sjevernoafričkoj obali (danas Souk-Arrhas u Alžiru). Majka je svetoga Augustina. Podatke o njoj zapisao je Augustin u svojim "Ispovijestima". Bila je udana za poganina, muža dobra srca, ali nagle ćudi. Svojom taktičnošću čuvala je svoj dom od prepirki i razdora. Na njezin se poticaj muž krstio. Imali su dva sina Augustina i Navigija i kćerku Perpetuu. Spomendan svete Monike je 27. kolovoza. Ostalo usporedi: Augustin.

N

Natalija je izvorno latinsko ime, izvedenica od muškog oblika Natalis i znači rođen, rodni; dies natalis - dan rođenja, rođendan. Imena Natalia i Natalis davana su djeci rođenoj na Božić, "na Isusov rođendan". U tome smislu bila bi i naša imena Božica, Božo, Božidar, Boško, premda ona imaju i drugu korijensku podlogu.
Od Natalija umnožile su se inačice: Naca, Nacka, Lija, Naka, Nataša, Tana, Taša, Nataška, Saška, Saša, Tanja, Natica, Natkica; Natalio, Nato, Natko, Natalis, Nate, Natislav i druge.
U kalendaru su dvije svetice toga imena. Prva je sveta Natalija iz Nikomedije (danas Izmid, istočno od Carigrada). Bila je supruga svetog Hadrijana. S velikim je her-oizmom pomagala dvadeset i trojici kršćana, među kojima je bio i njezin muž, dok su u nikomedijskom zatvoru čekali izvršenje smrtne osude. Oni su 303. pogubljeni, a Natalija je ostatak života provela u Carigradu. Spomendan joj je 1. prosinca. Druga je sveta Natalija mučenica iz španjolskog grada Cordobe. Ondje je za maurskoga progona kršćana u 9. stoljeću podnijela mučeničku smrt. U kalendaru je 27. srpnja.

Nenad je ime oblikovano prema pridjevu nenadan; tumači dodaju "dijete kojemu se roditelji nisu nadali", premda to nije pravilo za izbor takvog imena. Izvedeni su oblici Nedo, Neno; Nenada, Neda, Neša, i drugi. U kalendaru se nalazi uza svetog Ivana Nepomuka, 16. svibnja.

Nikola. Ime k nama dolazi od latinskog Nicolaus, izvorno je grčkog podrijetla Nikolaos. U sebi veže dvije nječi nike (pobjeda) i laos (narod). Ima mnogo inačica: Nikica, Niko, Nik, Nino, Nina, Nikolina, Mika, Kolja i druga.
U Europi i po cijelome svijetu posebno je čašćen sveti NIkola biskup, koji je u kalendaru 6. prosinca; najdraži je zimski, predbožićni, obiteljski svetac. S posebnim uzbuđenjem i radoznalošću očekuju ga djeca. On ih dariva i nagrađuje. Ova i još mnoge druge Nikoline značajke izviru iz sadržaja njegova života.
Prema povijesnim podacima, Nikola je živio u 4. stoljeću. Bio je biskup u gradu Miri, u današnjoj Turskoj. Isticao se dobrotom prema bližnjemu, a strogoćom prema sebi. Umro je u visokoj starosti, godine 324. Od početka je štovan na Istoku i na Zapadu. Šest stoljeća poslije, godine 1087. njegove su relikvije donesene u talijanski grad Bari. Otada se na osobiti način štuje u tamošnoj katedrali.
Iz tako davnoga vremena, kad nije bilo današnjih sredstava priopćavanja ni načina registriranja podataka, glas se o Nikoli i njegovim djelima prenosio usmeno - legendom. To je bila "televizija davnih stoljeća", književno-umjetnička i praktična obrada događaja i pojava. Ona vrijedne činjenice i iskustva pretvara u dojmljive slike i u generacije prenosi duhovne vrijednosti i poruke.
Već samo izabranje Nikole za biskupa u Miru ispričano je legendom. Nakon smrti svojih roditelja razdijelio je siromasima veliko naslijeđe i posvetio se svećeničkom staležu. Kad je u gradu umro biskup, nisu se mogli složiti koga da postave za novog pastira. Dogovorili su se da to bude svećenik koji sljedećeg dana prvi dođe u crkvu. Bio je to Nikola. To je još uvijek bilo vrijeme velikih progona kršćana, koje su provodili rimski carevi pa je biskupom mogao biti samo veoma razuman i hrabar čovjek.
Najpoznatija leganda o Nikoli, dok još nije bio biskup, govori da je svetac doznao za nekog plemića u gradu koji je bio sasvim osiromašio, a imao je tri kćeri za udaju. No nije kćerima mogao osigurati miraz. Nikola se pobrinuo da ih spasi od sramotne sudbine. Tri noći zaredom ubacivao je kroz prozor po vrećicu zlatnika. Otkriven je kad je ubacivao treću vrećicu, no Nikola zamoli plemića da to nikom ne govori. - Iz te legende dolazi običaj da "Nikola" uoči svojega spomendana, noću od 5. na 6. prosinca, djeci donosi darove u pripravljenu čizmu, cipelu ili košaricu.
Druga priča govori kako je Nikola krenuo na hodočašće u Svetu zemlju (Palestinu). Za putovanja nasta oluja i lađa je gotovo potonula. Nikola zaprijeti valovima i vihoru i oluja se utiša. Eto razloga da Nikola postane zaštitnikom mornara i svih putnika, pa se njegova slika može susresti u svim lukama svijeta.
Jedna vrlo uzbudljiva i strašna legenda pripovijeda kako je Nikola došao u neku gostionicu i otkrio da opaki gostioničar krade djecu, ubija ih i gostima poslužuje njihovo meso. Pregledavši prostorije Nikola nađe troje ubijene djece (đaka) skriveno u nekoj bačvi. Tada učini znak križa i djeca se vrate u život. Na osnovi ovog čuda Nikola je postao zaštitnikom djece.
U srednjem je vijeku bio običaj (igra) da se na spomendan Nevine dječice (28. prosinca) u samostanskim i župnim školama i zavodima među djecom bira "dječački biskup" (latinski: "episcopus puerorom"), koji je toga dana imao svu vlast u školi. Taj se običaj poslije prenosio na 6. prosinca i u nekim je oblicima živ i danas u Europi.
Na mnogim slikama i kipovima sveti je Nikola u biskupskom ornatu s knjigom (Evanđeljem) u rukama, a na knjizi su obično tri vrećice zlatnika ili tri zlatne kugle ili tri kruha, kao podsjetnik na njegova dobročinstva. Katkada je prikazan i sa sidrom ili lađom u pozadini, kao zaštitnik brodara. Kadšto je uza nj, budući da je zaštitnik djece, dvoje-troje dječice. Štuju ga još i djevojke, preporučujući mu se za sretnu udaju.
Istog je imena i prvi hrvatski službeno proglašeni svetac - Nikola Tavelić. Rodio se oko godine 1340. u Šibeniku. Kao mladić stupio je u Franjevački red i postao svećenik. Djelovao je najprije 12 godina kao misionar u Bosni među hereticima, "bogumilima". Zatim je pošao u Svetu zemlju. U Jeruzalemu je, zbog javnog Propovijedanja kršćanske vjere, s još trojicom franjevaca stekao palmu mučeništva 14. studenoga 1391. Papa Pavao VI. proglasio ga je svetim 21. lipnja 1970.
Svetac istog imena Nikola Tolentinski je u kalendaru 10. rujna. Rođen je 1245. u Italiji. Bio je poznati propovjednik, ispovjednik i dušobrižnik bolesnika. Umro je 1305. u mjestu Tolentino.

Nives je ime prema latinskoj riječi nix - snijeg (u genitivu nivis). Pojavljuje se i u inačicama: Nina, Ninica, Ninka, Niveska... i u hrvatskom prijevodu Snježana, Snješka; ponekad skraćeno Žana. Nema svetice toga imena, ali postoji blagdan Snježne Gospe (latinski Sancta Maria ad Nives). Legenda povezana s tim blagdanom kaže da se Bogorodica ukazala u noći 4. kolovoza 352. papi Liberiju i rimskom patriciju Ivanu te odredila da njoj u čast podignu crkvu na onome mjestu gdje preko noći bude pao snijeg. Snijeg je pokrio dio tla u obliku četvorine na rimskom brdu Eskvilinu. Tu je 366. podignuta crkva, poslije povećana, danas poznata bazilika Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore), a neobična legenda o snijegu u vrućem kolovozu, i to u toplom Rimu, nastala je tek u 13. stoljeću; zapravo je pučka asocijacija na Marijinu neporočnost i duhovnu ljepotu. Nives i Snježana, dakle, slave imendan na blagdan Snježne Gospe 5. kolovoza.

Norbert je ime sastavljeno od dviju starovisokonjemačkih riječi nord (sjever) i beraht (sjajan, slavan). Postoji i ženski oblik Norberta. Izvedenice su Berti, Berto, Nori, Noro; a u ženskom rodu Berta, Bertica, Nora, Norka i slično.
Sveti Norbert je u kalendaru 6. lipnja. Rođen je oko 1082. u plemićkoj obitelji u Nizozemskoj. Stupio je u klerički stalež i nakon školovanja u njemačkom gradu Xantenu zaređen je za subđakona. Time je stekao prava uživati crkvena dobra. Prepustio se lagodnu životu ne želeći se rediti za svećenika i prihvatiti svećeničke dužnosti. Godine 1115. Norbert se iznenada mijenja. Postaje pokornik, zatim i svećenik. Odriče se svojih imanja. Postaje gorljivi reformator i putujući propovjednik u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Osniva redovničku družbu koja je po mjestu osnivanja dobila ime premonstrati. Red je odobrio papa Honorije II. Nakon povratka iz Rima Norbert bude imenovan nadbiskupom Magdeburga. Umro je 6. lipnja 1134. i pokopan u Magdeburgu.

O

Olga je ime koje je k nama dospjelo od Rusa i od Nijemaca. Među Ruse je došlo u 9. stoljeću sa švedskim Vikinzima, i to kao Helga. U staroskandinavskom Helga znači zdrava, sretna, sveta. U Njemačku je prispjelo po ženidbi Karla Würtembergškog s Ruskinjom Olgom te se uskoro proširilo. Naše su inačice Olgica, Ola, Goga, Gogica, Lola, Olja i druge.
U kalendaru je sveta Olga Kijevska, kneginja, 11. srpnja. Rođena je 890. Bila je žena Igora I., velikog kneza moskovskog. Godine 955. krštena je u Konstantinopolu i dobila krsno ime Helena. Vladala je umjesto malodobnoga Svjatoslava. Započela je kristijanizaciju Rusije, ali s malim uspjehom. Umrla je godine 970. u Kijevu.

Oskar je vjerojatno ime keltskog podrijetla. Staroirski je Oscur, odgovara mu staroislandski Asgeirr, staroengleski Osgar pa starovisokonjemački Ansger, odnosno Ansgar. Sastavnice su mu Os - Bog i gar - koplje. U nas se ponegdje susretne i inačica Karo ili Oko.
Sveti Oskar (Ansgar) u kalendaru je 3. veljače. Bio je monah pa biskup u Hamburgu i Bremenu. Misionario je u Danskoj i Švedskoj i bio papinski legat za Skandinaviju i Dansku. Umro je 3. veljače 865. u Bremenu.

Oto je zapravo kratica njemačkih imena koja počinju s Ot (Otmar, Otfrid, Odo, Otho, Udo, Uta); francuski je Otton, a talijanski Ottone. Prvotna je kratica postala samostalno ime. Izvor je imenu starovisokonjemačka riječ ot (germanski audha), a znači bogati posjed, bogatstvo. U nas se susreću oblici Oto, Otto, Oton za muški rod i Ota, Otica, Oda, Uta za ženski.
Među svecima je Oto iz Ariana; podrijetlom iz rimske plemićke obitelji. Kao vojnik pao je u zarobljeništvo i na čudesan se način oslobodio. Nakon toga sav se posvetio duhovnu životu i dobrotvornosti. Živio je u mjestancu Ariano di Puglia (istočno od Napulja). U svoj skromni stan primao bi na konak strance-prolaznike, a usto radio kao postolar. Na kraju je sebi na osami podigao ćeliju i živio pusitnjački povučeno. Umro je 23. ožujka 1120. Dan smrti ("dan rođenja za nebo") mu je, kako je to najčešće kod svetaca, i kalendarski spomendan. Drugi je sveti Oto Bamberški, biskup, (1060.-1139.), u kalendaru 2. srpnja. Utemeljio je i obnovio mnoge samostane, osnivao škole, učvršćivao kršćanstvo, napose u Pomeraniji.

Ozana je ime nastalo od poklika Hosana! (aramejski Hošiana!), u prijevodu Pomozi! U psalmima je to radostan poklik ili vapaj. Tako su klicali Isusu kad je svečano ulazio u Jeruzalem (Mk 11,9-11). Kao poklik i bogoslužni obrazac bio je već u Starom zavjetu. Ostao je to i u kršćanskom bogoslužju: u misi je uvijek nakon "Svet...!" - Drugi su oblici imena Osana, Sana, Oza, Zana, Zanka.
Blažena Ozana Kotorska, djevica, rođena je u crnogorskoj pravoslavnoj obitleji Košić u Relezima godine 1493. Djetinjstvo je provela kao pastirica. Zatim je sedam godina služila u katoličkoj kući u Kotoru i stupila u treći red svetog Dominika. U Redu je provela dvadeset godina kao rekluza (dobrovoljno zatvorena) uz jednu crkvu. Bila je duhovni vođa i savjetnica kršćanskih djevojaka i žena i preko njih djelovala je na karitativnom području. Imala je dar proricanja i viđenja. Umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. Tjelesni su joj ostaci u tamošnoj staroj Gospinoj ckrvi. U kalendaru se štuje u cijeloj Hrvatskoj 27. travnja.

P

Paskal. Ime vuče korijen od hebrejske riječi pesah. Otuda grčki i latinski oblik riječi pasha. Tako se zove davni židovski blagdan, spomendan izlaska iz egipatskog ropstva. U kršćana Pasha je naziv za spomendan Kristova uskrsnuća: Uskrs. Pashalni znači uskrsni. U nas su oblici ovoga imena: Paskal, Paškal, Paško, Paskval, Paškval; Pashala, Paškala, Paška, Paskvalina, Paškvalina.
Sveti je Paskal rođen 16. sijačnja 1540. u španjolskom (aragonskom) mjestu Torrehermosa. Bit će da je dobio to ime zato što je rođen na svetkovinu Duhova, završni blagdan pashalnog (uskrsnog) vremena. Bio je pastir. Zatim stupa u Franjevački red. U samostanu je posluživao kod stola i u drugim prilikama bio vratar. Činio je to vrlo savjesno, asketski strog prema sebi. Velikom je pobožnošću štovao Euharistiju. Zanimljivost je da je i umro na svetkovinu Duhova godine 1592. Kalendarski mu je spomendan 17. svibnja.

Patrik. Staroirski je obik ovog imena Patricc, a latinski Patricius. Latinska riječ patricius znači patricijski, plemeniti; patricij je starorimski plemić po rodu, to jest po ocu (pater - otac). U latinskom je pater ne samo roditelj (otac), nego i počani naslov, primjerice pater familias - otac obitelji, doma; pater Senatus - poglavar (čelnik) senata, to je bio carski pridjevak; Jupiteru su također pridijevali pater. U kršćanstvu se i danas pater - otac pridjeva papi, biskupu, svećeniku (osobito redovničkom) kao počasni naslov. Uz Patrik, Patris, Patro žive i ženski oblici imena Patrisa, Patricija, Patra, Patrica, Pata, Patriša.
Sveti je Patrik rođen 385. u Britaniji, koja je tada bila pod rimskom vlašću, a veći dio stanovništva keltskog podrijetla već je primio kršćanstvo. Zarobili su ga irski gusari i odveli u Irsku. Tu je u sužanjstvu - pastir. Irci su bili još pogani. Nakon šest godina uspio se vratiti Britaniju i počeo se spremati za svećenički poziv (Legenda nastavlja da je Patrik usnuo Irca, koji mu je donio pismo. U pismu je stajalo: "Molimo te, vrati se i budi opet s nama!" Shvatio je to kao poziv da im navijesti kršćanstvo.) Teološki je studij završio u Galiji (Francuskoj) i papa Celestin I. imenuje ga 431. biskupom u Irskoj. Njegov misionarski rad na "zelenom otoku" bio je vrlo uspješan. Povijesna je zanimljivost da je Irska jedina država u zapadnoj Europi koja je prihvatila kršćanstvo bez otpora i nasilja. Patrikova pravila za život svećenika i vjernika bila su osnova za strogi red i bogobojazni odgoj i upravo se time irska Crkva odlikovala stoljećima i uspjela prebroditi mnoge povijesne kušnje i pogibelji. Patrik je bio osoba velike ozbiljnosti, reda, rada i pokore. Mnoge njegove knjige dragocjeni su izvor za irsku povijest i sliku svečeve osobnosti. Uoči smrti napisao je i spis "Ispovijest", koji spada među vrijedna autobiografska djela svjetske književnosti. Iz irskih samostana koje je Patrik utemeljio dolazili su mnogi misionari u Europu, sve do u naše krajeve. Patrik je umro 17. ožujka 461. na sjeveru Irske, južno od Belfasta, a pokopan je u Saulu kod Downpatricka. Spomendan mu je 17. ožujka. U našim kalendarima uz njega redovito stoji ime Domagoj, budući da je to i približni prijevod imena Patrik. Dakle, isti je nadnevak imendan svih Domagoja.
Manje poznata sveta Patricija živjela je u 7. stoljeću i umrla u Napulju. U kalendaru joj je spomen 25. kolovoza.

Pavao je časno svetopisamsko ime. Etimološki dolazi od latinske riječi paullus - malen. U nas su muške i ženske inačice: Pavo i Pava, Paul i Paula, Pavko i Pavka, zatim Pave i Pavica, i druge. U kalendaru je Pavlov blagdan zajedno s Petrom 29. lipnja, budući da su obojica "stožeri Crkve". No 25. siječnja zasebni je blagdan obraćenja sv. Pavla. Poslije Petra Pavao je najznačajniji apostol, premda ga Isus nije bio pozvao na početku svojeg javnog djelovanja, kao ostalu dvanaestoricu, nego tek izvanredno, nakon svoga uzašašća.
Pavlovo je rodno mjesto maloazijski grad Tarz. Potječe od židovskih roditelja, koji su imali i rimsko građansko pravo. Upravo je zato, uz rodno, židovsko ime Savao, nosio i rimsko ime Pavao, a nije, kako se katkad kaže, pri obraćenju promijenio ime Savao u Pavao. Temeljitu naobrazbu svojega doba stekao je najprije u Tarzu, a zatim pošao na usavršavanje u Jeruzalem, poznatom učitelju Gamalijelu. Govorio je aramejski, latinski i grčki i bio odgojen u izvornom židovstvu.
To je vrijeme kad su počeli prvi progoni kršćana. Gorljiv za židovski Zakon pošao je, opremljen ovlastima, u Damask da sa skupinom istomišljenika rasprši kršćansku zajednicu koja se ondje pročula. Na tom je putu doživio čudesno obraćenje. Djela apostolska opisuju: "Kad se, putujući, približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: Savle, Savle, zašto me progoniš? - On upita: Tko si, Gospodine? - A on će: Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego, ustani, uđi u grad, i reći će ti se što ti je činiti." U Damasku ga je primio neki učenik Ananija. Ubrzo zatim Pavao se dao krstiti. A nakon što je kroz neko vrijeme povučeno živio u pustinji, pridružuje se u propovijedanju ostalim Kristovim učenicima. Ta promjena istodobno je zaprepastila Židove kao što nije odmah izazvala povjerenje kršćana.
Postao je najvećim širiteljem kršćanstva svih vremena. Kršćansku poruku prenosio je nežidovima (poganima) ondašnje Male Azije i Grčke. Zato nosi časni naslov "apostol naroda". Na tim vrlo velikim, napornim i često opasnim misijskim putovanjima osnivao je nove kršćanske zajednice, brinuo se za njih, vraćao im se ili im pisao poslanice.
Uhitili su ga u Palestini. Na sudu se pozvao na cara, to jest tražio je da bude suđen u Rimu, na što je, kao Židov s povlasticama rimskoga građanina, imao pravo. Car je bio Neron. Stigao je u Rim kao zatvorenik i čekajući sud, u sužanjstvu je napisao nekoliko poslanica. Po predaji osuđen je na smrt. Kao rimskom građaninu u Rimu mu je mačem odsječena glava.
U umjetnosti Pavla prikazuju na bezbroj načina: pojedinačno, zajedno s Petrom i u mnogim prizorima njegova života. I to od najranijih stoljeća. - Obično ćelave glave, široka čela, šiljate bujne brade. U ruci drži svitak na kojem je neki citat iz njegovih poslanica, ili knjigu. Neizostavno je tu i mač, znak kako je umro. Mač predstavlja i prodornost i uvjerljivost njegova propovijedanja. Zato je ponekad uprizoren i s dva mača. Zaštitnik je svih misionara, vjerovjesnika i teologa te katoličkog tiska. Zasebno je patron radnika svake vrste, šatoraša (to je bilo Pavlovo usputno zanimanje), tkača, sarača (remenara), užara i košaraša. Zaziva se za morske oluje i kod ujeda zmije.
Ima više drugih svetaca s imenom Pavao. Primjerice: sveti Pavao od Križa (1694.-1775.), spomendan mu je 19. listopada; sveta Paula Rimska (347.-404.) sa spomen-danom 26. siječnja. - Kalendar 26. lipnja ima dva sveca Ivana i Pavla, rimske mučenike. Malo je o njima životopisnih podataka, ali su im od starine imena u rimskome misnom kanonu. Legenda ih smatra braćom i visokim dvorskim činovnicima cara Konstantina. Podnijeli su mučeničku smrt za progona Julijana Apostate i pokopani su u Rimu.

Pelagija je drevno ime grčkog podrijetla. Pelagios znači onaj koji je na otvorenu moru, morski, val; znači također množina, punina. Ime u nas nije često, ali se pojavljuje u muškom i ženskom rodu, u različitim oblicima: Pelagije, Pelo, Pelko, Pele; Pela, Pega, Pegica, Pelka.
U kalendaru je sveta Pelagija mučenica. Rođena je u 3. stoljeću u Antiohiji (Sirija). Bilo joj je 15 godina kad su po nju došli vojnici da je odvuku na sud zbog kršćanske vjere. Ona se svečano odjenula i zatim se, da bi spasila svoje djevojačko dostojanstvo, bacila s krova kuće. Bilo je to u vrijeme progona koje je provodio car Numerijan (283.-284.). Kalendarski joj je spomendan 9. lipnja.

Petar ima latinski obliku Petrus. Izvor je imenu riječ petra, koja i grčki i latinski znači stijena, kamen, hrid. Hebrejski se stijena (petra) kaže kefa. Isus je, navodi Evanđelje, odabrao sebi prvog učenika imenom Šimun. Mijenja mu ime u Kefa. Takvo preimenovanje u semitskome shvaćanju znači novu životnu zadaću. Grčki i latinski prevoditelji to Kefa prevode pa nastaje grčki Petros, latinski Petrus, hrvatski Petar. Europski narodi ime prilagođuju svojim jezicima. Tako je u Francuskoj Piere; u Španjolskoj Pedro; u Italiji Pietro; u Nizozemskoj Pieter; u Engleskoj Perry; u Danskoj Peer, u Poljskoj Piotr; u Rusiji Petr. Hrvatski Petar i Petra imaju još mnoge izvedenice: Pero, Perica, Periša, Pejo; a za ženski rod Petrica, Pera, Perka.
Sveti Petar apostol je rodom iz Betsaide, a živio je u Kafarnaumu, malom mjestu uz Genezaretsko jezero u Palestini. Njegov poziv u apostole opisuje evanđelist Matej: "Kad je Isus prolazio pokraj Galilejskog mora, opazi dvojicu braće, Šimuna, zvanog Petar, i brata mu Andriju, kako bacaju mreže u more - bili su, naime, ribari - pa im reče: Pođite za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! Oni istog časa ostave mreže i pođu za njim." Od toga trenutka evanđelisti često spominju Petra (na 150 mjesta), a on u mnogo prilika nastupa uime svih apostola. Evanđelisti nisu propustili zabilježiti i očite Petrove slabosti. Najveća je kad je u događajima Isusove muke, uplašivši se riječi žene koja ga je prepoznala i pred drugima prokazala, zatajio svoga Učitelja. Odmah zatim, ljudski iskreno, Petar se kaje.
U Djelima apostolskim zapisan je Petrov životni put nakon Isusova uzašašća. Širi Krisotvu nauku u Maloj Aziji. Biskup je zajednice u Antiohiji. Zatim polazi u Rim, središte Carstva, gdje je utemeljio kršćansku zajednicu i djelovao u njoj 25 godina. Tu je od vlasti uhićen i bačen u tamnicu, a zatim kažnjen šibanjem pa raspet na križ. Smatrajući se nedostojnim da umre kao njegov Učitelj, na vlastito je traženje raspet naglavce. Bilo je to u vrijeme Neronovih progonstava godine 65. Nad njegovim grobom je veličanstvena bazilika, najpoznatija crkva kršćanskog Zapada.
Petar je prvi apostol, rimski biskup i prvi papa, Kristov zemaljski namjesnik. Razmjerno toj ulozi pojavljuje se i u ikonografiji od najranijega vremena. Slikaju ga kratke, kovrčave, sijede kose (bizantska umjetnost) ili s vijencem guste kose oko ćelava tjemena (katkad samo sa čuperkom ponad čela) i s kratkom gustom bradom. Neizostavno je s karakterističnim atributima: u ruci drži ključ, znak primljene vlasti, jedan, češće dva, u nekim slučajevima i tri. Kadšto je jedan ključ zlatan i označuje vlast nad nebom, a drugi željezni, vlast nad paklom. Kadšto drži ribu koja podsjeća na njegovo prvo zvanje i njegovu ulogu ribara ljudi.
Pijetao do Petrovih nogu podsjeća na njegovo zatajenje. U ruci još drži svitak ili knjigu, što podsjeća na poslanice koje je napisao. Plašt mu je redovito jasne žute boje koja simbolizira objavljenu istinu koju naviješta. Slikaju ga sa štapom koji završava križem, označujući tako njegovu biskupsku službu. Katkada križ ima tri prečke, znak papinstva. Također se slika s naopako okrenutim križem.
Petar se štuje kao patron Crkve. Lokalno, on je zaštitnik ribara, brodara, bravara (ključevi), kovača, mesara, graditelja mostova (prema počasnom naslovu pontifex = graditelj mosta), urara (pijetao) i radnika u kamenolomima. Zaziva se kao pomoćnik u groznici, padavici i časti kao nebeski vratar. Sve je ovo u vezi s njegovim životnim putem. Petru je posvećeno mnogo crkava, primjerice katedrala u Đakovu, osječka katedrala. Po kalendaru se slavi, zajedno s apostolom Pavlom, 29. lipnja. Na Petrov je spomendan u kalendarima često i ime Krešimir.
Ima podosta i drugih svetaca imenom Petar. Primjerice Petar Krizolog, u kalendaru 30. srpnja. Djelovao je u 4. stoljeću kao biskup u Raveni. Bio je vrlo poznati govornik i crkveni pisac. Oznaka "krizolog" znači "zlatorječivi". Nosi počasni naslov crkvenog učitelja. Sveti Petar Claver (1580.-1654.) ima spomendan 9. rujna. Bio je isusovac, Španjolac i misionar u Južnoj Americi (Cartagena, Kolumbia). Sve svoje sile posvetio je poboljšanju užasno teškog i nepravednog života crnačkih robova. Petar Kanizije (1521.-1597.), crkveni naučitelj, prvi njemački isusovac, veliki obnovitelj kršćanskog života nakon reformacije, nazvan je "drugim apostolom Njemačke". Spomendan mu je 21. prosinca.
Od imena je Petar izvedeno i žensko ime Petronila. Sveta je Petronila rimska mučenica s početka kršćanstva. Grob joj je bio u Domitilinim katakombama. Godine 575. njezine su kosti prenesene u crkvu sv. Petra. Kad je građena sadašnja Petrova bazilika (1506.-1626.) njezin je oltar došao na završni zid desne pokrajne lađe. Zbog sličnosti u imenu i blizine groba sv. Petra, poslije nastaje legenda da je Petronila bila kćerka apostola Petra. Kalendarski joj je spomendan 31. svibnja.

Pio je ime oblikovano od latisnke riječi pius - pobožan, nježan, ljubazan, božji, svet. U muškom je rodu Pio ili Pijo, u ženskom Pia ili Pija.
Među svecima u kalendaru nekoliko je papa toga imena: Pio I. 11. srpnja, Pio V. 30. travnja. Najpoznatiji je Papa sveti Pio X. kojemu je spomendan 21. kolovoza. Rođen je 1835. od seljačkih roditelja. Postavši svećenik, Prošao je sve svećeničke službe od kapelana, župnika, biskupskog tajnika, biskupa u Mantui, venecijanskog patrijarha do pape. Na tu je čast i službu izabran godine 1903.
Kao vrhovni crkveni poglavar strpljivo je i mudro uređivao odnose između država i Svete Stolice. Uvelike se trudio obnoviti duhovni život klera i puka u Crkvi. Unatoč mnogim nerazumijevanjima povijest ga bilježi kao jednoga od velikih reformatora novijeg doba. Umro je 20. kolovoza 1914.

Polion dolazi od latinske riječi pollens - moćan, silan, jak. Sveti je Polion bio primicerij (prvi u popisu) lektora u Cibalama, biskupskom gradu Panonije Srijemske (danas Vinkovci). Bio je voditelj lektorske škole u kojoj su se formirali lektori (čitači kod bogoslužja) i drugi poslužitelji u liturgiji. Bilo je to vrijeme Dioklecijanovih progonstava kršćana. Polion je uhvaćen, osuđen i spaljen 27. travnja 304. To se dogodilo na obljetnicu smrti cibalskog biskupa svetog Euzebija, također mučenika u jednom od prijašnjih progona. Od godine 1972. središnja vinkovačka župna crkva nosi naslov sv. Euzebija i Poliona. Polionov je spomendan u općem kalendaru 27. travnja, a na području dakovačko-srijemske biskupije, gdje se on u Hrvatskoj jedino slavi, iz liturgijskih razloga, zajedno s Euzebijem 29. svibnja (prvotno su bili zajedno 28. travnja).

Predrag je narodno ime, od pridjeva predrag. Nema sveca toga imena, ali ga nalazimo u kalendarima 6. kolovoza. To je blagdan Preobraženja Gospodinova, to jest događaja u kojemu se Isus preobrazio pred svojim učenicima. Opisali su to evanđelisti Matej (17, 1-13), Marko (9, 2-13) i Luka (9, 28-36). U tom događaju Otac (Bog) naziva svojega Sina (Isusa): "Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!" - Te evanđeoske riječi podloga su imena Predrag.
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:51

R

Rafael se u Bibliji spominje samo u Knjizi o Tobiji, kao pratilac na putu, zaštitnik i zagovornik mladog Tobije. Po Božjoj zapovijedi svladava pakosnog zloduha Asmodeja i iscjeljuje Tobijina oca. Do reforme katoličkog kalendara godine 1969. spomendan je arkanđela Rafaela bio 24. listopada. Sada je zajedno s akranđelima Mihaelom i Gabrijelom 29. rujna. Rafael se prikazuje u hodočasničkoj odjeći, s tikvicom za vodu i putničkim štapom ili kako izvlači ribu na obalu. Patron je ljekarnica iseljenika, hodočasnika, putnika, brodara, rudara, krovopokrivača. Ostalo vidi kod: Mihael.

Rahela v. Lea

Rajmund dolazi od starovisokonjemačkog izraza raginmunt, koji u sebi povezuje germansku riječ ragina (savjet, odluka, pamet) i starovisokonjemačku munt (pravna zaštita, obrana). U hrvatskom su području oblici Rajmund i Rajmond, u ženskom rodu Rajmunda i Rajmonda; zatim izvedenice i umanjenice: Rajko, Rajka.
Nekoliko svetaca nosi ime Rajmund. Jedan je 31. kolovoza. Rođen je 1204. u mjestu Porello (Katalonija). Uz ime ima pridjevak Nonnatus ("Nerođeni"), jer je, prema predaji, izvađen iz krila majke koja je već bila izdahnula. U Barceloni je stupio u družbu redovnika mercedarijevaca (usp. Mercedes) i s velikom je revnošću, u duhu svoje družbe, otkupljivao zarobljene u Africi. Umro je u Cordobi godine 1240. Uz njegovo ime u kalendaru stoji (zbog sličnosti) redovito ime Rajko, kao umanjenica od Rajmund i narodno ime tvoreno od imenice raj.
Drugi je Rajmund Pehafor (1180.-1275.) iz Španjolske. Bio je profesor crkvenoga prava i pisac mnogih pravničkih djela. U kalendaru je 7. siječnja.

Rastislav je ime slavenskog izvora, sastavljeno od rijeci rasti i slava. Pojavljuje se u muškom i ženskom obliku: Rastislav i Rastislava. Inačice su Rastko, Rasko i slične. U kalendaru se nađe 15. lipnja, uz ime svete Krescencije, koja je legendarni lik (latinski crescens - onaj koji raste), dakle kao prijevod. Još češće ime Rastko nalazimo 19. travnja, kad je spomendan svetoga Krescencija Padovanskog koji je živio je u 12. stoljeću i jedan je od patrona Padove.

Rebeka v. Lea

Renata je latinsko ime, znači ponovno rođena, preporođena. U muškom rodu pridjev glasi renatus a muško ime Renato. U prva kršćanska vremena to su ime rado davali poganima koji bi se krstili, "preporodili", prihvatili novi, kršćanski način života. U tome smislu, može se reći, svaki je krštenik Renato ili Renata. Iako je ime i danas često, taj se izvorni pojam o njemu izgubio. Ima i izvedenice: Rena, Nata, Renka, Natka; Reno, Reni, Renko, Natko i druge.
U kalendaru je 22. svibnja blažena Renata, bavarska vojvotkinja, majka desetero djece i velika dobročiniteljica siromašnih. Umrla je godine 1602. Ima i sveti Renato (prema francuskom René), biskup grada Angera u 15. stoljeću. Kalendarski mu je spomendan 12. studenoga.

Rikard. Izvorniji je oblik Richard. U korijenu su mu starovisokonjemačke riječi rihhi ili richi - snažan, imućan, moćan; knez, gospodar. U hrvatskom području ima i oblik Rihard te izvedenice Rikardo, Riki, Rikica, Rikarda i slične. Često je plemićko ime u srednjem vijeku. Ime je mnogih engleskih kraljeva. U engleskom je području rašireno i danas kao Richard, i u kraticama Rick, Ricky, Dick, Dicky.
Među svecima je u kalendaru 7. veljače Rikard Engleski. Potječe iz obitelji koja je živjela vrlo intenzivnim duhovnim životom. Godine 720. pošao je sa svoja dva sina na hodočašće u Rim. Umro je na putu, u mjestu Lucca kod Pise. Kasnija legenda prozvala ga je "anglosaskim kraljem", što ne odgovara isitni. U kalendaru je 3. travnja sveti Rikard iz Chichestera u južnoj Engleskoj. Rođen je godine 1197. Studirao je na Oxfordu i u Parizu te postao "magister artium". U Bologni zatim studira pravo. Kao nadbiskupov kancelar vrlo je aktivan u crkvenom i političkom životu. Nakon svega završio je i teologiju u Orléansu (Francuska), zaređen za svećenika, a 1244. imenovan biskupom u Chichesteru. Uvelike se brinuo za duhovni život klera, a napose za siromašne i bolesne. Umro je 2. travnja 1253. A 14. lipnja spomendan je blaženog Rikarda, opata u francuskome benediktinskom samostanu St-Vanne. Umro je 14. lipnja 1046.

Robert. Ime dolazi s njemačkim stanovništvom u naše krajeve. Kratica je imena Rodebert i još starijeg oblika Hroudperaht. Sama je riječ sastavljena od starovisokonjemačkih riječi hrod, hroud, hroth - slava i beraht - sjajan, slavan. Ime ima i gornjonjemački oblik Ruprecht; također Rupert. U hrvatskom području najčešći je oblik Robert, zatim Berti, Robi i sve učestalije ženski oblik Robertina, Roberta, Berta, Ina, Tina. U Engleza ime dolazi u kraticama Bob, Bobby, Rob, Robby, Robin; to ime nosi i legendarni engleski junak brojnih pjesama i balada Robin Hood, a popularni naziv "bobby" za slikovitoga engleskog policajca nastaje po Robertu Peelu (1788.-1850.), organizatoru engleske policije. Kratica Bob u engleskom izrazu "Bob's your uncle" ima značenje "Sve je ili sve će biti u redu, ne treba se više brinuti".
U kalendaru ima desetak svetaca imenom Robert. Najpoznatiji je Robert Bellarmin, redovnik isusovac, biskup i kardinal. Kalendarski mu je spomendan 17. rujna. Rođen je 4. listopada 1542. u Montepulcianu u Toskani (Italija). Godine 1560. stupa u Isusovački red. Bio je glasoviti profesor teologije i govornik (dok još nije bio svećenik, latinskim jezikom, za studente i intelektualce) u mnogim talijankim gradovima, a zatim u Louvainu (Belgija). Papa Grgur XIII. poziva ga 1576. u Rim. Tu je nastavio veliku teološku, govorničku i duhovničku djelatnost. Tiska se i njegovo najpoznatije djelo "Kontroverze", u tri velika sveska. U njemu dubokom učenošću i širokom argumentacijom brani Crkvu od različitih protivnika. Zakratko je Robert isusovački provincijal u Napulju. Papa Klement VIII. opet ga poziva u Rim i 1599. imenuje papinskim teologom i kardinalom. Njegovi teološki spisi i knjige o duhovnom životu imali su veliki utjecaj u cijeloj Crkvi. Sastavljač je "Malog katekizma" (knjige za djecu i priručnika za ketehete) koji je doživio 400 izdanja, a preveden je na 56 jezika i dijalekata U službenoj je uporabi bio sve do Prvoga vatikanskog sabora (1869./70.). Robert Bellarmin umro je 17. rujna 1621. u Rimu i pokopan je u tamošnjoj crkvi sv. Ignacija, osnivača Isusovačkog reda. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. 29. lipnja. 1930. i dao mu časni naslov crkvenog naučitelja.
Vrijedan je spomena i sveti Robert iz Molesma (Francuska). U kalendaru je 29. travnja (do 1969. bio je 26. siječnja). U 11. stoljeću ustanovio je Cistercitski red, ogranak benediktinaca (ime im dolazi od francuskog grada Cîteaux ("Sitó"), koje ima latinski oblik Cistercium. Cisterciti su u 12. stoljeću, prije franjevaca, imali svoj samostan i razgranatu djelatnost u Osijeku. U Hrvatskoj ih danas nema. Najbliži su u slovenskom mjestu Stična). Robert je bio opat benediktinskog samostana u Molesme. Ne mogavši tu ostvariti reformu, ustanovljuje sa svojim sumišljenicima novi samostan u Cîteauxu. Otuda se cisterciti šire Europom. Robert se na papinu želju vratio u Molesme, zdušno se brinući da braća dosljedno žive po pravilima svetog Benedikta. Tu je umro godine 1111., a životopisac sažeto bilježi: "Zemlja se rasplakala, a nebo razveselilo nad njegovom smrću." Godine 1243. papa Inocent IV. ubraja ga među svece. Posebno se štuje u benediktinskim i cistercitskim zajednicama. U kalendaru je još jedan sveti Robert 7. lipnja. Bio je redovnik, cistercit, opat, godine 1138. osnovao je samostan Newminster u Engleskoj. Umro je 1159.

Rok. Osnova je imena starovisokonjemačka riječ roho (od rohon - rikati, urlati dahtati, hripati, osobito u obliku bojnog pokliča). Riječ je latinizirana, Rochus. Naši su oblici Roka i Rokica (muški i ženski rod), Roko, Roki.
Sveti je Rok rođen u Montepellieru oko 1295. Rano je ostao bez roditelja, podijelio imanje sirotinji, a sam pošao na hodočašće u Rim. U to je vrijeme Italijom harala kuga, zaraza koju su donijeli mornari s Istoka. Rok se na svojem putu zaustavljao u okuženim mjestima poslužujući iznemogle. Vraćajući se iz Rima i sam se okužio u Piecenzi. Bespomoćan je ležao s drugim bolesnicima, a onda se s mukom sakrio u šumi i nastanio u nekoj kolibi. Legenda dodaje da mu je vodu donosio anđeo, a kruh vjerni pas. Prizdravivši vratio se u rodni grad koji je upravo bio u ratu. Mještani ga nisu prepoznali, dapače, optužili su ga da je uhoda, bacili ga u tamnicu i tu je nakon pet godina umro 16. kolovoza 1327. Istog mu je datuma kalendarski spomendan. Nakon nekoliko godina Mlečani njegove relikvije prenose u svoj grad, a tamošnji redovnici franjevci podižu mu crkvu "San Rocco".
Sveti se Rok štuje kao zaštitnik od kužnih bolesti u ljudi i životinja. Umjetnost, osobito renesansna, prikazuje ga samoga ili sa svetim Sebastijanom. Rok je u hodočaničkoj odjeći, s nazupčanom školjkom koja visi s prednje strane ramena (školjka je rekvizit i simbol hodočanika kojom su zahvaćali vodu; naziva se "jakovska kapica"). Osim toga, Rok nosi torbu, štap i tikvicu, a na otkrivenu bedru vidljiva mu je rana. Uz njega je pas s kruhom u gubici. Slikaju ga katkad i u društvu s anđelom koji mu nosi posudu s lijekovima. Francuzi imaju izreku "C'est Saint-Roch et son chien" ("To je sveti Rok i njegov pas") u smislu "to su nerazdvojivi prijatelji".

Roland. Ovo germansko ime glasilo je u ranoj verziji Hrodnand. Sastavljeno je od germanskih riječi hroth (slava) i nanth (odvažan, smion). Talijanski i španjolski Je to Orlando. Hrvatske su izvedenice Rolando, Roli, Lando, Landa, Orlando, Orlanda, Ora, Orka.
U kalendaru je 15. srpnja sveti Roland, cistercitski opat u mjestu Chézery (istočna Francuska), u 12. stoljeću. Ime se Roland u srednjem vijeku proširilo s poznatim starofrancuskim epom o junaku Rolandu koji je poginuo u borbi sa Saracenima. Ep je napisan u 12. stoljeću, ima 4.002 stiha, autor mu je navodno neki redovnik. Poznati su i takozvani Rolandovi stupovi s Rolandovim kipom koji su u 14. i 15. stoljeću podizani na glavnim gradskim trgovima, osobito u sjevernoj i srednjoj Njemačkoj, kao simbol autonomije srednjovjekovnih gradova. Takav je i dubrovački Orlando, postavljen 1417. namjesto još starijeg.

Roman. Latinski je oblik imena Romanus, od latinske riječi romanus, znači i rimski i Rimljanin. Izvedenice su Romo, Romano, Romica, Romika, Romko, Roli; u ženskom rodu Romana, Roma, Romka, Romanka.
Nekoliko je svetaca toga imena. Spomenimo svetog Romana opata, učenika opata Sabina u mjestu Ainay kod Lyona. S 35 godina otišao je u samoću u francusko gorje Jura. Tu je godine 450. s bratom utemeljio samostan za svoje prve učenike, koji je poslije postao glasovita opatija Condat. Godine 444. biskup Hilarije iz Arlesa zaredio ga je za svećenika. Umro je godine 463. U kalendaru je 28. veljače. Drugi sveti Roman ima spomendan 9. kolovoza. Mučeničku je smrt podnio u Rimu u rano kršćansko doba (3. stoljeće). O njemu je malo povijesnih podataka. Bio je vojnik i zaželio je biti kršćanin, potaknut hrabrim držanjem đakona Lovre u zatvoru. Lovro ga je, boraveći u zatvoru, krstio. Sveta je Romana 23. veljače. Prema legendarnom životopisu bila je kćerka rimskoga prefekta Kalpurnija. Pobjegla je od kuće i živjela kao pustinjakinja nedaleko od Rima. Tu je bila sakrila papu Silvestra I. koji je morao bježati pred Dioklecijanovim progonstvima godine 305. Umrla je kod mjesta Todi (Umbrija) početkom 4. stoljeća. Godine 1301. prenesene su njezine relikvije u tamošnju crkvu.

Romeo ima izvorni latinski oblik Romaeus, a u svezi je sa srednjovjekovnom latinskom riječju romaeus, koja je značila hodočasnik koji je išao u Rim, otuda naš izraz romar - (općenito) hodočasnik. Drugi smatraju da je korijen imena grčka riječ romaios - Grk rimski državljanin. Ime Romeo (i Julija) osobito je rašireno i poznato po istoimenoj Shakespearovoj tragediji o zaljubljenom paru iz Verone. Izvedenica ima u muškom i u ženskom rodu: Romo, Romko; Romka, Mea, Romica.
Sveti je Romeo jedva poznati španjolski redovnik, poglavar dominkanskog samostana u Lyonu i Bordeauxu u 13. stoljeću, kojemu je spomendan 21. studenoga.

Rozalija je prema talijanskom Rosalia, a začetak je imenu latinska riječ rosa - ruža, rosarium - ružičnjak. Na tu temu - "rosa - ruža" - dugi je niz izvedenih imena: Roza, Rozi, Rozena, Rozica, Rozika, Rojka, Rozalina, Roska Rozalinda, Linda, Rozana, Rozarija, Rozelina, Rozen, Rozina, Rozeta, Rozvita, Roža, Rožalija, Rožarija, Ruzarija, Ruzarka, Zara, Zarka, Ruža, Ružana, Ružica, Ruška, Žana, Ružena.
Nekoliko je svetica toga imena. Rozalija iz Palerma živjela je u 12. satoljeću kao pustinjakinja na Monte Pellegrinu (sjeverno od Palerma na Siciliji). Vjerojatno je bila redovnica bazilijanka. Štuje se osobito na Siciliji kao zaštitnica od kuge, spomendan joj je 4. rujna. Istog nadnevka (4. rujna) u kalendaru je sveta Ruža (Roza) iz Viterba (sjeverozapadno od Rima). Rođena je 1233. Bila je neobična i hrabra žena. Javnim i oštrim govorima uključila se u javni život. Napadala je Fridrika II. tražeći da se pomiri s papom. Zbog toga je prognana iz grada, ali se uskoro, nakon careve smrti, vratila. Željela je stupiti u viterpški samostan klarisa, ali je redovnice nisu primile. Umrla je 1252. Prema papinoj su naredbi njezino tijelo, šest godina nakon smrti, prenijeli u samostansku crkvu klarisa. Još je i danas neraspadnuto. Ondje se uvelike štuje.
Sveta Ruža Limska u kalendaru je 23. kolovoza, prva je Svetica Južne Amerike. Rođena je 1586. u Limi (Peru). To je vrijeme strahovlade, zlostavljanja i pljačke koje su Provodili Španjolci u Peruu. Ruža je živjela asketski, sva se predala pomaganju najzapuštenijih. Već su je za života duboko poštovali, osobito u Limi. Kad je godine 1617. umrla, prijetila je opasnost da je mnoštvo na ukopu jednostavno raznese. Vojnički su odredi morali čuvati njezino tijelo. U Limi joj je podignut najveći spomenik u Peruu. Prikazuju je kao redovnicu-dominikanku s vijencem ruža na glavi i s ružom u ruci; katkada sa sidrom, s ružom u ruci i Djeteom Isusom na ruži. - Sveta je Rozelina u kalendaru 17. siječnja. Rođena je godine 1263. u Francuskoj. Bila je redovnica-kartuzijanka, a od 1300. priorica kartuzije u Celle-Roubaud (Provence).
U našim kalendarima 13. ožujka nalazimo i svetu Rozailju. Radi se zapravo o svetoj Eufraziji, odnosno Eufrozini; tako i stoji u starijim kalendarima. Na njemačkom području ime je skraćeno u Rozina, a u nas zatim nespretno preinačeno u Rozalija. Ova svetica (Eufrazija, što etimološki dolazi od grčkih riječi eu i praxis - dobar pothvat, sreća) rođena je oko godine 380. u Konstantinopolu. Otac joj Antigon bio je senator. Umro je kad je imala godinu dana. Kao sedmogodišnja djevojčica sa sestrom je otišla u Egipat i ondje ušla u samostan. Živjela je u zajednici koja je imala stroga asketska pravila, dnevni red prožet molitvom i meditacijom, obavljala najjednostavnije kućne poslove i zajedno s drugima nije uzimala mesa, vina ni voća, već samo jednom dnevno, predvečer, kruh, povrće i vodu. To je vrijeme kada su u Egiptu bile vrlo brojne i raznolike samostanske zajednice. Umrla je godine 410.

Rudolf. Ime obuhvaća sastavnice starovisokonjemačkih riječi hroth, hroud - slava i wolf - vuk. U Nijemaca postoje i kratice Dolf i Rolf. Hrvatski su oblici imena Ruda, Rudika, Dolfo; Rudolfa, Rudolfina, Rutka.
U kalednaru je 17. travnja blaženi Rudolf, mučenik. Bio je dječak u švicarskome gradu Bernu. Neki ga je bogati trgovac namamio u svoj podrum i ondje iz tajnovitih ritualnih razloga mučio i ubio (17. travnja 1294.). Ubojicu je gradski senat osudio na smrt. Dječaka je puk u gradu ubrzo počeo častiti kao mučenika, premda ni do danas nije službeno proglašen svetim.
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:52

S

Sabina je ime latinskog izričaja, u značenju "podrijetlom iz roda Sabinjana, Sabinjanka". Skraćeni su oblici imena Bina, Binica, Binka, Ina, Inica, Inka, Saba, rjeđe u muškom rodu Sabin, Bino, Binko.
Iz svetačkog kataloga poznatije su dvije Sabine: sveta Sabina Rimska. U Rimu i danas stoji poznata bazilika svete Sabine na rimskome brežuljku Aventinu, koja se u povijesnim izvorima spominje u 5. i 6. stoljeću. Sveta je Sabina, prema oskudnim izvorima, bila bogata udovica u Rimu. Na nagovor svoje ropkinje Serafine obratila se i dala krstiti. Godine 120. u vrijeme progona kršćana sama se predala progoniteljima i podnijela mučeništvo. Spomenuta bazilika nosi to ime vjerojatno po nekoj nepoznatoj utemeljiteljici, a poslije se to primijenilo na sveticu. Spomendan je svete Sabine 29. kolovoza. Druga svetica istog imena u kalendaru je 27. listopada. Također je podnijela mučeništvo u mjestu Avila (Španjolska) za Dioklecijana godine 304. zajedno s bratom Vinkom i sestrom Kristetom. U kalendaru je obično sama 27. listopada.

Sebastijan. Latinski je oblik imena Sebastianus, a došao je od grčkog oblika Sebastos, znači čovjek iz Sebaste (Sebasta je ime mnogih mjesta na Istoku). Inače grčka riječ sebastos znači uzvišen, častan, svet, carski. Ime u hrvatskim područjima ima oblike Seba, Sebo, Sabo, Tijan; Sebastijana, Saba, Seba, Tija, Tijana. Slovenci imaju sažeto Boštjan i Bošt.
O svetom Sebastijanu znamo da je rođen pri kraju 3. stoljeća u Milanu, mučeništvo je pretrpio u Rimu. Po legendi bio je časnik carske tjelesne garde. U 4. stoljeću o njemu je zapisano da je bio "muž pun mudrosti, u govoru istinit, u sudu pravedan, u savjetima oprezan, u službi vjeran, za pomoć uvijek pripravan, u dobroti uzoran, u životnim vrlinama odličan". - Budući da je bio carski časnik, imao je pristup u tamnice i gubilišta. Tu je revno tješio i hrabrio uhićene i osuđene kršćane Kad je car doznao da je i Sebastijan kršćanin, osudio ga je na smrt. I to polaganu! Naredio je strijelcima da ga gola privežu za stup i gađaju strelicama. Ali ne u glavu i srce, da ne bi brzo izdahnuo. Ostavili su ga okrvavljenog i obnemoglog. Brižnošću kršćanke Irene prizdravio je, ali su ga ponovno uhvatili i ubili kolcima Pokopan je u katakombama i već od početka vrlo je štovan. Nad njegovim je grobom poslije podignuta velika, i danas poznata, bazilika, koju posjećuje svaki rimski hodočasnik.
Sebastijan se časti kao zaštitnik od kuge i drugih zaraznih bolesti. (U pučkim je predodžbama zaraza kao strelica koja čovjeka iznenada zadesi.) U srednjem su vijeku nastale i mnoge bratovštione (društva, udruge) koje su pomagale u tada čestim epidemijama, a nosile su svečevo ime. Sebastijan je zaštitnik vojnika, lovaca, ljevača, kamenorezaca i vrtlara. Njegovu sliku ili kip često susrećemo osobito u starijim crkvama. Budući da se radi o aktu, umjetnici su ga redovito prikazivali kao lijepa i skladna mladića. Spomendan mu je 20. siječnja, uvijek zajedno sa svetim Fabijanom, papom.

Servacije. Korijen je imenu latinski glagol servo - služim, čuvam, spašavam. Izvedeni su oblici su Servo, Vaco, Vace, Vaci, Vacko. Sveti Servacije jedan je od trojice "ledenih svetaca"; dan prije njega je sveti Pankracije, a odmah nakon njega sveti Bonifacije. Po pučkom vjerovanju oni znaju (usred svibnja) donijeti mraz, hladnoću i kišu. Važno je uočiti da su njih trojica prije gregorijanske izmejne kalendara (1582.) imali spomendane 2., 3. i 4. svibnja, i u te je dane još češće znalo zahladiti i pasti mraz pa je to pučka meteorologija povezala sa svecima. Izmjena ih je kalendara pomaknula deset dana naprijed, a oni su i dalje "ledeni sveci". Prema životopisu koji je napisan u 12. stoljeću Servacije je rodom iz Armenije. Živio je u 4. stoljeću. Nakon burne mladosti i završene škole hodočastio je u Svetu zemlju. Vrativši se, odlučio se za svećenički stalež, pošao je kao misionar u Galiju i postao biskup u belgijskom mjestu Tongernu (Tongres). Umro je 13. svibnja 384. u Maastrichtu. Taj mu je nadnevak i kalendarski spomendan. U rimskom martirologiju (popisu svetaca) o njemu je zapisano: "U potvrdu njegove svetosti zimi, dok je sva okolica bila zavijana snijegom, njegov grob nikad nije pokrio snijeg, sve dok mještani nisu nad grobom sazidali lijepu crkvu." Puk ga časti kao zaštitnika od mraza i reume ili ga bar spominje kad u te dane zahladi.

Severin se češće susreće u ženskom obliku - Severina. Latinska riječ severinus umanjenica je od severus, a znači ozbiljan, strog, opor pa i ljut. U rimsko vrijeme bilo je to rodovsko ime; nose ga dva rimska cara: Septimius Severus i Aleksander Severus. U ženskom rodu ima inačice Ina, Inka, Rina, Rinka, Seja, Sevka.
Više je svetaca imenom Severin i Sever. Najbliži je sveti Severin iz Norika (južno od Dunava, između Passaua i Beča). Kalendarski mu je spomendan 8. siječnja. Živio je u vrijeme seobe naroda: rimska je država propadala, a u Europu nadiru germanska plemena, pljačkaju i ruše sve pred sobom. Staro je rimsko stanovništvo u velikom strahu. Tek djelovanjem kršćanskih misionara novodošli i tada necivilizirani narodi postupno se oplemenjuju. Severin je prema nekim podacima bio ugledan Rimljanin. Živio je neko vrijeme kao pustinjak na Bliskom istoku, a oko 454. dolazi u Norik, a najprije u Asturi (današnji Klosterneuburg). U Noriku je donekle bila uvedena crkvena organizacija, ali su vladali neprestani nemiri i borbe. Ratovali su Germani i Atilini nasljednici (Atila je umro 453.), Severin se iskazao kao mirotvorac među zavađenim stranama. Nije bio svećenik, nego "čovjek dobre volje", laik duboka duhovnog života. Osnivao je monaške zajednice (samostane) i tako formirao suradnike. Već u to vrijeme organizirao je karitativno djelovanje i brigu za bolesnike i uhićenike. Začuđujući su njegovi organizatorski uspjesi među još polupoganskim novim stanovnicima. Nakon njegove smrti njegovi su se učenici - zbog političkih prilika - preselili u Italiju. Uzeli su sa sobom i tjelesne ostatke svojega učitelja. Severinov je grob u Napulju, u njemu posvećenoj crkvi. Umjetnici ga slikaju kao hodočasnika s knjigom i opatskim štapom ili kao propovjednika s križem u desnici. Patron je Austrije, zatim tkalaca platna, vinogradara (utemeljio je jedan od samostana u vinogradarskome kraju, današnjem Mauternu) i zatvorenika.
Drugi je sveti Severin u kalendaru 8. lipnja. Bio je pustinjak pa biskup. Relikvije su mu u katedrali talijanskoga grada koji po njemu nosi ime Sanseverino.

Silvije ima u sebi latinsku riječ silva - šuma, gora, premda neki vele da je to tumačenje samo "po uhu". U starorimskoj se mitologiji spominje vestalka Rhea Silvia, majka Romula i Rema, legendarnih osnivača grada Rima. Ime se grana u mnoge inačice muškog i ženskog roda: Silvio, Silvo, Silvijan; Silvijana, Silvija, Silva, Silvica, Cika, Vija; ponekad pogrešno Sylvia. Istoj skupini pripada ime Silvestar, Silvestra (od latinskog pridjeva silvestris - šumski, gorski, gajski).
U kalendaru je sveti Silvije 30. travnja. Živio je u prvoj polovici 5. stoljeća i bio biskup u švicarskom mjestu Martignyju. Umro je godine 462. A sveta Silvija je 3. studenoga. Potječe iz rimske senatorske obitelji i majka je pape Grgura Velikog. Umrla je godine 592. i osobito se štuje na Siciliji.
Sveti je Silvestar na "staru godinu", 31. prosinca. Rimskim biskupom i papom postao je godine 314. za vladavine cara Konstantina. Kao mladić i muž proživio je zadnje Dioklecijanove progone. Dolazi Kostantin i Crkva - nakon tri stoljeća žestokih progonstava - dobiva slobodu. Silvestar je prvi papa slobodne Crkve i među prvim svecima koji nisu bili mučenici. Legenda pripovijeda da je Konstantina izliječio od gube i krstio. Za Silvestrova vremena počele su se graditi u Rimu dvije i danas najpoznatije crkve: Petrova i Ivanova (Lateranska) bazilika.

Sofija ili Zofija; ime je nastalo od grčke riječi sofia - mudrost, znanje. U ruskom ima umanjenicu Sonja, koja se i u nas udomaćila. Drugi su oblici izvedeni od temeljnog imena: Sofijana, Coca, Soja, Soka, Koka, Sova... I bugarski glavni grad dobio je ime po tamošnjoj crkvi svete Sofije iz 6. stoljeća.
Sveta je Sofija neobična svetica. Njezino štovanje seže u rano doba kršćanstva, ali osim tragova o štovanju, o samoj svetici nema povijesnih podataka. Čini se da se tu radi o zanimljivoj iznimci: pojmu mudrosti dane su značajke osobe, mudrost je pretovrena u alegoričnu figuru - Sofiju i na taj način štovana. I još više: mudrosti (Sofiji) dodane su i tri vrlo štovane "kćeri": Fides, Spes i Caritas (grčki: Pistis, Elpis i Agape; hrvatski: Vjera, Nada, Ljubav), to jest temeljne kršćanske kreposti (vrline). Upravo zato što je sveta Sofija vjerojatnije alegorija negoli povijesna osoba (premda ni to nije sigurno!), ova je svetica izbrisana iz službenoga crkvenog kalendara, ali se pučki, kao imendan i dalje slavi 30. rujna. Spomendan je njezinih kćeri Vjere, Caritas (Ljubavi) i Nade 1. kolovoza.
I danas žive imena Vjera, Vjerica, Vjerka, Vjerana, Vjeran. Žensko ime Karitas najčešće nose redovnice. Ime Nada susrećemo i u izvedenicama Nadica, Natka, Naka, Dada, Dadica.
Tri se Sofijine kćeri tradicionalno likovno prikazuju sa zasebnim atributima i bojama, koji su kao simboli općenito prihvaćeni. Vjera (Fides) slika se s kaležom, križem, knjigom, gorućom svijećom, u bijeloj odjeći. Nada (Spes) slika se sa sidrom, u zelenoj odjeći; Ljubav (Caritas) s plamenim srcem, u crvenoj odjeći. Tako ih opisuje i pjesnik Dante.
Personificiranoj Mudrosti legenda pripisuje i "povijesne podatke". Kaže da je Sofija bila plemenita kršćanka iz Milana. Nakon muževe smrti preselila se s trima kćerima u Rim. Tu su zajedno umrle mučeničkom smrću za vladanja i progonstava cara Hadrijana (117.-138.). Druge legende govore nešto drukčije: da su mučeništvo podnijele sve tri kćeri, a majka ih je pokopala. Ikonografi Sofiju prikazuju kao majku s troje djece, s palmom (znakom mučeništva) i knjigom u rukama. A časti(la) se kao zagovornica udovica. U kalendaru je još jedna sveta Sofija, djevica i mučenica: 15. svibnja. U literaturi se pokatkad stapa ili zamjenjuje s prvom. Prema škrtim podacima, živjela je i podnijela mučeništvo u Rimu početkom 4. stoljeća, u vrijeme cara Dioklecijana. Po pučkom shvaćanju pripada "ledenim svecima" koji su u kalendaru od 12. do 15. svibnja (Pankracije, Servacije, Bonifacije), kada, po dugogodišnjem promatranju i iskustvu, još zna biti mraza. I Sofija im se u nekim europskim krajevima pribraja pa je zovu "ledena Sofija" ili ("ledena žena") ili, drugdje, "mokra Sofija". Kad Sofija prođe, može se, kažu, ići bos; neće više biti zime. U pučkim kalendarima imena Sonja i Nada nalazimo 28. ožujka. Nema nekoga jasnog razloga za to, osim toga što istog nadnevka pada malo poznati sveti Spes (ili Speo), benediktinac iz mjesta San Euticio (Italija), koji je živio u 6. stoljeću. Njegovo ime u prijevodu znači - Nada.

Stanislav je pravo slavensko ime. Izraz stani imperativni je oblik glagola stati (u značenju postati), a morfem -slav u značenju je slavan. Tako ime Stanislav sadrži u sebi zadaću: postati slavan. Od mnogih hrvatskih izvedenica evo nekih: Stanko, Tane, Tale, Nino.., a u ženskom rodu Stanislava, Stana, Nana, Nanka, Nina, Stajka, Talka.
Stanislav je ime dvaju poljskih svetaca. Jedan je Stanislav, biskup i mučenik, patron poljskog naroda. Rođen je 1030. u doba kad su Poljaci tek primili kršćanstvo, društveno se oblikovali i politički uključivali u Europu. Pohađa biskupijsku školu u Gneznu, a nastavlja teologiju u Liègu (Belgija) i u Parizu. U domovini je razvio veliku preporoditeljsku djelatnost, najprije kao župnik, zatim kao kanonik pa nadbiskup u Krakovu. Osobito se brinuo da svećenici dobiju što solidniju naobrazbu i da se grad Krakov po svojemu značenju i duhovnom sadržaju uvrsti medu europske prijestolnice. Kralj Boleslav II. Smjeli također je nastojao učvrstiti svoju vlast i uspostaviti državno uređenje po zapadnom uzoru. Pritom se često služio bezobzirnim nasiljem i samovoljom. Biskup Stanislav ga je na to odlučno upozoravao, ali uzalud. Nakon novih nasilja i nepravdi biskup ga ekskomunicira, a u Krakovu zabrani svako bogoslužje, dok kralj ne pokaže znakove popravka. Bijesni Boleslav na to optuži biskupa za izdajstvo, pronalazi ga nedaleko od Krakova upravo za vrijeme mise i, kad to nije htio nitko iz njegove pratnje, sam mu mačem odrubi glavu: 11. travnja 1079. Dan smrti svečev je kalendarski spomendan. Nakon toga nastaje opći ustanak protiv Boleslava, on gubi prijestolje i bježi u Ugarsku. Stanislavove su relikvije prenesene u krakovsku katedralu. Tu se i danas čuvaju i štuju.
Drugi je sveti Stanislav Kostka. Po kršćanskom svijetu poznatiji i štovaniji od prvoga. Spomendan mu je 13. studenoga. Rođen je 1550. u plemićkoj obitelji u poljskom gradu Rostkowu. Zajedno s bratom Pavlom i kućnim učiteljem poslan je na višu naobrazbu i odgoj u bečki zavod koji su za plemićku djecu vodili isusovci. Tu je Stanislav odlučio stupiti u Isusovački red, ali je poglavar tražio prethodno odobrenje roditelja. Stanislav je znao da otac na to neće pristati pa kao sedamnaestogodišnjak bježi pješice iz Beča u Dillingen; no ni isusovački poglavar u Njemačkoj ne želi primiti mladića Protiv volje očeve. Upućuje ga ipak s preporukom u Rim. Tu je Stanislav 1567. ušao u isusovačku družbu i Pokazao svoje velike intelektualne sposobnosti i još vrednije vrline. No, naglo se razbolio i već je slijedeće godine, 1568., u 18. godini umro! Nakon nekoliko mjeseci izlazi njegov životopis. Europa je otkrila bogat život. Čitali su ga osobito mladi. Godine 1726. proglašen je svetim, zajedno s Alojzijem Gonzagom, također mladim isusovcem. Štuje se kao zaštitnik školske mladeži. Njegove slike, reljefi i kipovi ponajčešće su u isusovačkim crkvama, zavodima i školama. Umjetnici ga prikazuju u crnome isusovačkom talaru; katkada u ruci nosi ljiljan, znak moralne čistoče ili u naručju, dijete Isusa (prema jednom viđenju), ponekad i s putničkim štapom.

Stjepan u prvotnom, grčkom obliku glasi Stéfanos, zatim latinski Stephanus. Prevedena s grčkog riječ znači vijenac, kruna, napose pobjednički vijenac, Stjepan je čovjek koji na glavi nosi pobjednički vijenac.
Ime Stjepan pojavljuje se u mnogo oblika: Stipo, Stipan, Stijepo, Stevo, Stjepko, Štetan, Štef, Pepa, a u ženskom rodu Stjepanka, Stjepka, Štefica, Štefa, Pepica... i u prijevodu, kao neka vrsta narodnog imena: Krunoslav, Kruno, Krunoslava, Kruna. Englezi i Nizozemci kažu Steve, Steven; Nijemci imaju Stefan, Steffe; u Francuza je Étienne; u Talijana Stefano; a u Madžara Istvan, Pista.
Dvojica poznatih svetaca nose ime Stjepan. Oba su štovana u našim područjima. Najpoznatiji se slavi na "drugi dan Božića", 26. prosinca. Bio je jedan od sedmorice đakona u počecima Crkve, to znači skrbnika za siromašne u zajednici. Podaci o njegovu radu i mučeništvu zabilježeni su u novozavjetnoj knjizi, Djelima apostolskim. Židovske su ga starješine, razjareni njegovim riječima i ugledom u narodu najprije uhitili i dovukli pred svoje Veliko vijeće. Lažno su ga optuživali da je govorio bogohulne riječi protiv Mojsija i protiv Boga. Stjepan se brani. To je vijećnike još više razljutilo: izveli su ga izvan grada i pogubili kamenovanjem. Umirući, bilježi Sveto pismo, Stjepan je klicao: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Sudbina mu je bila vrlo slična Isusovoj. Slavi se kao prvi kršćanski mučenik za vjeru. Ikonografija prikazuje Stjepana kao mladića odjevena u đakonsku dalmatiku, s mučeničkom palmom u jednoj ruci a s kamenom, znakom "oruđa" kojim je ubijen, u drugoj.
U našim je krajevima poznat i sveti Stjepan, ugarski kralj. Spomendan mu je u nas 16. kolovoza, u Madžarskoj 20. kolovoza. Rođen je potkraj prvog tisućljeća (oko. godine 975) u Esztergomu. Krstio ga je najvjerojatnije praški biskup Adalbert, koji je uvelike radio na pokrštavanju Madžara. Bio je oženjen bavarskom kneginjom Gizelom s kojom je imao sina Emerika. Proglasio se kraljem i 1001. okrunio krunom koju mu je poslao papa Silvestar II. S pravom se može reći da je bio najveći madžarski državnik. Dao je pokrstiti Madžare. Godine 1001. osniva nadbiskupiju Esztergom, zatim desetak drugih biskupija i više samostana. Tako se Madžarska uključila u europske kršćanske narode. Od nomada koji su ugrožavali cijelu Europu organizirao je državu u političkom, socijalnom i vjerskom pogledu, koja je više stoljeća bila štit Europi od barbarskih azijatskih osvajača. Umro je 20. kolovoza 1038. u Esztergomu, pokopan je u Székesfehérváru, u bazilici koju je sam utemeljio, a 1087. proglašen je svetim (kanoniziran). Budući da su Ugarska, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bile "zemlje krune sv. Stjepana", njegovo je štovanje rašireno u sjevernoj Hrvatskoj. Po crkvama možemo i danas naći njegov kip ili sliku: u odori viteza s kraljevskim plaštem i krunom i kraljevskim znakovima jabukom i žezlom. - Na dan 2. kolovoza u kalendaru je sveti Stjepan I. papa. Upravljao je crkvom u 3. stoljeću.

Suzana. "Najstarija" Suzana jest ona iz Svetoga pisma staroga zavjeta. K nama je ime došlo iz latinskog jezika. U originalnom, hebrejskom, ime zvuči Šušan i u Prijevodu znači ljiljan, dakle Ljiljana. Također Ljerka, od lijer - ljiljan, prema grčkoj riječi leirióeis - nježan. Englezi ime skraćuju u Susie, Susy; Madžari u Zsuzsi. U hrvatskom području može još biti i Suzica, Suza, Suska, Sana, Sanja, Sanjica.
U dodatku Knjige proroka Danijela opisuje se legendarna "Suzana Čista". Ona je žena bogataša Jojakima, i to vrlo lijepa. Dok se kupala u svom vrtu, prikradaju joj se dva požudna starca. Kad ona odbije njihovo napastovanje, počinju joj prijetiti. Povrijeđeni njezinim odbijanejm, osvećuju joj se optužbom da su je zatekli u preljubu s nekim mladićem u vrtu pod stablom. Po starozavjetnom zakonu preljub što su ga posvjedočila dvojica svjedoka (a bili su to "stari, ozbiljni ljudi"), kažnjavao se smrću, kamenovanjem. Danijelova knjiga navodi: "Suzana povika iza glasa: 'Bože vječni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude, ti znadeš da su lažno svjedočili protiv mene. I evo umrijet mi je, a da ne učinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene.' Gospodin usliši njezin vapaj. Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momčića Daniela. On povika iza glasa: 'Ja sam čist od krvi njezine!' Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: 'Što si to kazao?' Stade posred njih i reče: 'Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kćer Izraelovu? Vratite se u sudnicu, jer lažno ovo svjedočiše protiv nje.' Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: 'Dođi, sjedi među nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!'" (Dan 13, 42-50). Sada nemili slučaj uzima u ruke i konačno prosuđuje mladi Danijel, i to tako da odvojeno ispituje starce. Traži od svakoga da kaže pod kojim je to drvetom bilo. Jedan je odgovorio da je bilo pod jednim, drugi pod sasvim drugim. Njihova je zloća otkrivena, oni su, kao lažni svjedoci, kamenovani, a Suzana opravdana.
Temu su - kao pobjedu nevinosti nad grijehom - obrađivali ikonografi već u prvim kršćanskim vremenima: na sarkofazima i u katakombama, katkada i u simboličnoj formi: kao janje na koje navaljuju dva vuka. Od renesanse česta je tema "Suzana u kupki" kao općenita scena ljepote ženskog tijela. Ova Suzana nije povijesna osoba nego legendarni lik i zapravo simbol pobjede pravde nad klevetama. Zato u kalendaru i nema fiksiranog datuma; ponekad ćemo je naći ipak u našem kalendaru (prema u kalendaru Istočne Crkve) 19. prosinca.
Ima, međutim, nekoliko svetica toga imena: 24. svibnja spomendan je svete Suzane, koja je s drugim ženama i djecom umrla mučeničkom smrću u Rimu u 2. stoljeću; 12. srpnja spomendan je Suzane Cibioja, Japanke, mučenice u Nagasakiju (obješena gola, za kosu!), proglašena je svetom godine 1867.; 19. rujna sveta je Suzana, đakonisa, mučenica iz 4. stoljeća; a 11. kolovoza spomendan je Suzane, djevice i mučenice, kojoj su odrubili glavu godine 304. zajedno sa svetim Tiburcijem. Tako današnje Suzane mogu sebi po volji birati jedan od nadnevaka za vlastiti imendan. Mnoge Ljiljane odabiru za svoj imendan blagdan Bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije, 8. prosinca.

Svetislav je pučko ime sastavljeno od riječi svet i slava. Dolazi i u ženskom rodu: Svetislava. Nema svetaca takva imena, ali u kalendaru ime stoji uz svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga i nositelji takva imena taj dan odabiru za svoj imendan.

Š

Šimun. Ime nosi više osoba u Bibliji, stoga mu je i korijen hebrejski: riječ šimon znači uslišanje. Smisao je imena Bog je uslišao. Oblici su imena i Simon, Semeon, a inačice (neke su za oba roda): Šima, Šime, Šimo, Šimica, Šimka. Od Simeon su izvedenice Simo, Mone, Monko; Simeona, Mena, Menka, Moca, Semka i slično.
Sveti Šimun i Juda Tadej zajedno su u kalendaru 28. listopada. Iz kruga su dvanaestorice Isusovih apostola. Šimun u Svetom pismu ima dodatak "Kanaanac" ili "Revnitelj". Malo je znano o njegovu životu i djelatnosti. Pretpostavlja se da je širio kršćanstvo u židovskoj dijaspori. Predaja dodaje da je zajedno s Judom Tadejom trinaest godina djelovao u Babiloniji i Perziji i ondje su obojica podnijela mučeništvo. Po apostolu Judi Tadeju (aramejski/hebrejski tadai - odvažan) imena su Tadej, Tadija, Tado, Tadijana i slična. Imendan slave istoga dana, 28. listopada.
U Zadarskoj nadbiskupiji napose se štuje sveti Šimun Bogoprimac (u kalendaru 8. listopada). O njemu govori Lukino Evanđelje: "Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun... pravedan i bogobojazan... I kad roditelji uniješe dijete Isusa, da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!..." (2,25-35). Predaja legendom govori da je u 13. stoljeću Šimunovo tijelo iz Svete zemlje preneseno u Zadar u 13. te on postaje jednim od glavnih zadarskih zaštitnika. Njegove relikvije se čuvaju u svetištu ckrve Svete Marije Veće, u glasovitoj škrinji od pozlaćena srebra, koju je godine 1377. dala napraviti hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, kćerka bana Stjepana II. Kotromanića i udovica Ludovika Anžuvinca. "Šimunova škrinja" je i najpoznatije djelo srednjovjekovnog zlatarstva u nas.

T

Tadej v. Šimun

Tamara. Hebrejska riječ tamar znači palma. Među svecima nema Tamare. Ime je biblijsko, iz starozavjetne Knjige Postanka. Opis tamošnje Tamare vrlo je dramatičan. Doznajemo i za neka pravila međuljudskih odnosa iz vrlo davna vremena...
Što bismo rekli za ženu, udovicu, koja smišljeno zavodi vlastita svekra? - Eto to je učinila Tamara. Pismo to otvoreno iznosi. Štoviše: Tamara i njezin sin Pereš spomenuti su i u Matejevu Evanđelju među Isusovim precima i tako kroz stoljeća ostali u ljudskom pamćenju. To je dovoljan razlog da iscrpnije promotrimo životni put ove žene.
Djevojku Tamaru oženio je Juda (vrlo često židovsko ime!) svojim sinom Erom. Mladi muž ubrzo umre, jer se - kako Biblija veli - nije svidio Jahvi. Juda, svekar, postupajući u potpunosti po običajima onoga doba, daje je sada drugom sinu, Onanu, "da on prema njoj izvrši djeversku dužnost". Trebao je, naime, on podići djecu pokojnome bratu, očuvati njegovu lozu, kad je ovom to za života bilo spriječeno. Onan je očev nalog izvršio samo naizgled. Kad god bi prišao bratovoj udovici on "ispuštaše sjeme na zemlju", jer nije želio, da njegova djeca (pravno) pripadaju bratu. Tako je uskratio budućnost bratu, a i Tamari. Bio je to grijeh u Izraelu: drugima uskraćivati budućnost i propasti prepustiti bezgraničeno obilje života. "To što je činio uvrijedilo je Jahvu", komentira Pismo. Dosljedno načinu biblijskoga pripovijedanja: i Onan je morao umrijeti.
Juda, svekar, opet pokušava izvršiti obvezu prema Tamari. Za nj i za njegovu svojtu bila je sama po sebi razumljiva zadaća naći muža mladoj udovici. Budući da je njegov treći sin Sela bio još premlad, pošalje Juda Tamaru na neko vrijeme - dok sin ne poraste - u očevu kuću. - Prolazile su godine. Sela je već odavno bio odrastao a da Juda nije ispunio obećanje dano snahi. Ona je živjela udovički u očevu domu i još uvijek očekivala da se kao žena po svojoj djeci priključi budućim naraštajima. U međuvremenu je i Juda postao udovac. To je bio dobrodošao trenutak Tamari da ostvari svoju životnu želju. Doznala je da će njezin svekar, koji je tolike godine otezao pomoći joj, ići sa svojim prijateljem Hirom na striženje ovaca u Timnu. Ona odloži svoju udovičku odjeću, navuče koprenu, zamota se pa sjedne, poput neke bludnice, na ulazu u Enajim, kroz koji je Juda imao proći. - Nije se prevarila u računu. Juda, udovac, još uvijek čovjek u snazi, priđe joj tražeći od nje da pođu u kuću. Ali Tamara - svjesna rizika svojega postupka - zatraži od njega kao zalog, "jamčevinu", nJegov pečatnjak na vrpci i putnički štap. Sve to, dok joj ne donese kozle, koje joj je obećao. Juda to spremno ostavi nepoznatoj ženi s ulice, "a onda priđe k njoj i ona po njemu zače". Tamara je tako uspjela što je željela. A zatim se vrati u očevu kuću, skine koprenu i ponovo odjene udovičku odjeću. Kad je Judin prijatelj Hira htio "uličarki" predati kozle i tako povratiti zalog, nije ju više našao. Vratio se Judi neobavljena posla.
No, Juda se ni u snu nije nadao kako će sve to završiti. Tamarina je trudnoća sve više dolazila na vidjelo. Počeli su je optuživati za bludništvo, ne pitajući, sukladno tadašnjemu patrijarhalnom shvaćanju, ni jednom riječju koji je muškarac u to umiješan. Naravno, i Juda je doznao da je Tamara trudna pa naredi da je dovedu i - spale. A Tamara u pravi čas šalje svekru zalog s porukom, da je začela s čovjekom komu te stvari pripadaju! Prepoznao je Juda i pečatnjak s vrpcom i štap. Pred činjenicama je morao ustuknuti. Dapače, nije mogao ne priznati da je njegova snaha u pravu, budući da je nije bio dao za ženu svome sinu Selu te je tako prekršio svoje obećanje. Tamara rodi blizance, Peresa i Zeraha. Ova biblijska Tamara nije među svetima.
Ime Tamara ponekad bude u kalendaru 1. rujna, jer je to spomendan malo poznatoga sveca imenom Tamar. A Tamara je bila i slavna gruzijska kraljica, koja je živjela pri kraju 12. stoljeća i u Gruziji je slave kao sveticu sa spomendanom 1. svibnja. Izvedenice su Tama, Tamica, Taca, Taša.

Tekla je kratica grčkog imena Theókletos, Theokles, a u sebi sadrži riječi Theos (Bog) i kalein (zvati, dozivati), dakle od Boga pozvana.
Svetu su Teklu osobito štovali u prvim kršćanskim stoljećima. Rođena je oko godine 30. poslije Krista u Ikoniju, glavnome gradu tadašnje pokrajine Likaonije (u današnjoj Turskoj). Roditelji su joj omogućili visoku izobrazbu u govorništvu, grčkoj i latinskoj književnosti te filozofiji. Prihvatila je kršćanstvo slušajući apostola Pavla i postala mu suradnica. Doživjela je devedeset godina. Mnoge pojedinosti njezina života ukrasile su legende, posvjedočeno je njezino štovanje osobito u Seleukiji na Tigrisu (sjeverno od Bagdada), gdje je sredinom 4. stoljeća bilo veliko svetište s monaškom kolonijom i hodočasnička crkva. Ruševine te crkve stoje i danas. Štovana je kao mučenica, zbog mnogih zlostavljanja koja je pretrpjela, premda je umrla prirodnom smrću. Spomendan joj je 23. rujna.

Teodor je ime od dviju grčkih riječi Theós - Bog i doron - dar. I ime Doroteja sastavljeno je od istih riječi, ali obratnim redoslijedom: Dôron-Theós. Istog je značenja i latinsko ime Deodátus, Deodáta, prema riječima Deus - Bog i dátus(a) - dan, darovan, darovana. Naše su inačice i istoznačnice: Božidar, Božidarka, Božica, Boško, Boška, Bogdan, Deodat, Deodata pa Doro, Dorka, Darko, Dara, Darka, Darinka, Dorica, Doris, Teca, Teo, Tea (Teja), Tedo, Tošo... i još mnoge. U Engleskoj je to Theodore, skraćeno Ted i Teddy; Madžari će reći Tivadar, Rusi Fjodor i Fedja, a Finci Teuro.
Nekoliko je svetaca toga imena. O svetom Teodoru, mučeniku, nema provjerljivih životopisnih podataka, ali je mnogo svjedočenja o njegovu štovanju, osobito na Istoku. Bio je rimski vojnik u Maloj Aziji. Optužen da je kršćanin, dobio je rok da se predomisli, ali ostaje čvrst u vjeri. Godine 306. živog su ga sažgali. Osobito je štovan u prvim stoljećima, zajedno sa svetim Jurjem i Dimitrijem. Vjerojatno su križari prenijeli njegove relikvije u Veneciju i tu je prije sv. Marka čašćen kao gradski patron. Zaštitnik je gradova Ferrare, Zaragoze i Montserrata. U poznatoj katedrali u Chartresu naslikan je ciklus od 38 slika njegova legendarnog života. Prikazuje se s mačem i kopljem, katkada i u borbi sa zmajem, poput svetoga Jurja. U kalendaru je 9. studenoga. Drugi je svetac istog imena 19. rujna: Teodor Canterburyjski, biskup. Djelovao u 7. stoljeću. Rodom je iz Male Azije, bio je grčki monah. Studirao je u tada poznatim školama u Tarzu i Ateni. Vrlo učen, govorio je latinski i grčki, veliki poznavalac tadašnje svjetovne i duhovne književnosti. Baveći se znanošću i težeći za novim spoznajama, došao je u Rim.
Stjecajem okolnosti papa je Teodora, kao 66-godišnjaka, imenovao biskupom u dalekoj Engleskoj. U ono vrijeme teških komunikacija godinu je dana putovao do svoje biskupije.
Prilike u Crkvi na dalekom otoku bile su neuređene. Teodor godine 672., 680. i 684. saziva sinode (sabore) na kojima prisutni biskupi i savjetnici utanačuju mnoge smjernice i zakone za život Crkve. Teodor je prvi biskup, kažu povjesničari, koji je na engleskome tlu utvrdio crkveno jedinstvo, davno prije no što je tu nastao jedinstveni engleski narod.
Dakako, i nakon toga nailazio je na nesuglasice i svakovrsne poteškoće. Ostaje ovo: biskup Teodor obavio je veliko djelo kao zakonodavac i učitelj. S njim i sa školom koju je otvorio u Canterburyju započelo je u Engleskoj vrijeme planskog odgoja i izobrazbe. Sam Teodor bio je priznati znanstvenik i učitelj. Nitko nije, doduše, iscrpno zapisao njegovu cjelovitu biografiju, no u povijesti Engleske Crkve ostaje kao vodeća osoba, muž koji je u crkveni život unio red, utvrdio njezinu organizaciju, objavio prvu zbirku crkvenih zakona i veoma mnogo učinio za početke školstva. - Kalendar bilježi i malo poznatoga svetog Teodora 22. travnja. Bio je monah i biskup u gradu Anastaziopolisu (Galacija); umro je godine 613.
U Martirologiju (popisu svetaca) spominje se i sveta Doroteja, djevica i mučenica. Roditelji su joj se zvali Teodor i Teodora. Pred progonstvima su zajedno pobjegli iz Rima, ali su ih Dijoklecijanov progon i mučeništvo (oko godine 305.) zatekli u gradu Cezareji u Kapadociji (istočna Mala Azija). Na osnovi jedne legende prikazuje se s ružama i jabukama u košarici. Po kalendaru joj je spomendan 6. veljače.

Teofil ime povezuje dvije grčke riječi: Theós (Bog) i phileo (ljubim, volim). Razgranato je u mnoge inačice: Teofilko, Filo, Filko, Tedi, Tedo, Teo; Teofila, Teofilka, Filica, Filka, Tea, Tedica, Teja. Tu pripadaju i prijevodi Bogoljub, Ljubo; Bogoljuba, Ljuba.
U kalendaru je sveti Teofil (Bogoljub) 8. siječnja. Bio je đakon. U Libiji je podnio mučeničku smrt: obješen je na uže i paljen bakljama. - Drugi je sveti Teofil 13. listopada. Rođen u Mezopotamiji, kršten u odrasloj dobi. Kao biskup Antiohije napisao je više djela. Umro je godine 186. - I treći je sveti Teofil 19. svibnja. Rođen je 1676. u mjestu Corte na Korzici. Stupio je u Franjevački red i bio profesor teologije, redovnički poglavar, pučki misionar i voditelj duhovnih vježbi. Umro je 19. svibnja 1740.
Terezija. Grčki i latinski ime glasi Theresia. O korijenu imena ima više mišljenja. Jedni ga vide u grčkom izrazu theríon - divljač koja se lovi. Drugi se pozivaju na sagu o Therasu, sinu Auteziona iz Tebe, velikom lovcu, koji je naselio otok Kalisto pa je otok po njemu dobio ime Tera (Thera), danas Thira. Treći ime tumače grčkom riječju therésis - obrana, zaštita.
Ime se u nas proširilo u mnogim inačicama: Tereza, Tera, Terica, Terka, Terezita, Ita, Zita, Zika, Tereska, Reza, Rezi, Rezica, Rezika, Reska, Rerezina, Leska, Lesa.
Dvije su poznate svetice Terezije. Prva je sveta Terezija Avilska, koja nosi pridjevak Velika. Rođena je u španjolskome mjestu Avila godine 1515. Od mladosti je pokazivala izuzetnu darovitost, odlučnost i komunikativnost. Potaknuta spisima sv. Jeronima stupa u karmelićanski samostan u rodnom gradu. Bilo joj je tada dvadeset godina. Svim se žarom posvetila molitvi, strogoj pokori i temeljitu čitanju duhovnih pisaca. Iznenadno i teško oboljevši, zakratko se vraća kući, ali zatim opet odlazi u samostan. Intenzivnom molitvom i meditacijom uzdigla se sve do mističnih zanosa i viđenja. S pravom Se smatra velikom reformatorkom redovničkog života. U tome joj je duhovni voda sveti Petar Alcántara, a surandik sv. Ivan od Križa. U mističnoj teologiji slovi kao autoritet prvog reda. Umrla je godine 1582. Od 1617 proglašena je zaštitnica Španjolske, a 1967. počašćena titulom naučiteljice Crkve. - Slikari je prikazuju u redovničkoj odjeći, sa srcem, knjigom ili golubom. U kalendaru se slavi 15. listopada.
Druga je "Mala Terezija", točnije sveta Terezija od Djeteta Isusa, iz Lisieuxa. U kalendaru je 1. listopada. Rođena je 1873. u mjestu Alençon (Normandija). Uz posebno papino dopuštenje stupila je s 15 godina u Lisieuxu u strogi Karmelićanski red.
Živjela je kratko, ali vrlo intenzivnim i produbljenim vjerski životom. Prema poglavaričinu nalogu napisala je u posljednjoj bolesti svoj životopis, koji odaje njezinu veliku ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je knjiga "Povijest jedne duše", poznata po svijetu. I u nas je prevedena.
Terezija je umrla 30. rujna 1897. Njezino se štovanje zakratko proširilo cijelim svijetom. Službeno je proglašena svetom godine 1925. Njezine kipove i slike susrećemo u mnogim crkvama. Godine 1937. podignuta je njoj u čast velika bazilika u Lisieuxu, koja je i danas mjesto brojnih hodočašća.

Tihon. U imenu je starogrčka riječ tyche, koja znači sreća, sudbina, slučaj, dakle ona koja ima sreću. Ime ima ženske oblike Tihonija, Tihona, Tiha, a u muškom rodu Tićo, Tiho.
Sveti je Tihon živio na Cipru. Najprije je bio đakon i crkveni odvjetnik. Metropolit Epifanije posvećuje ga za biskupa.
U novoj se službi Tihon energično suprotstavljao poganskim običajima, osobito Afroditinu kultu na Cipru. Umro je potkraj 4. stoljeća. U slikarstvu se prikazuje kako dijeli kruh siromašnima, patron je vinogradara na Cipru. Spomendan mu je 16. travnja, ali se malokad nađe u običnom kalendaru.

Toma je svetopisamsko ime jednog od dvanaestorice Isusovih apostola. Etimološki dolazi od aramjeskog (sirskog) toma u značenju blizanac. K nama je ime došlo preko grčkog i latinskog oblika Thomas. Za ime Tomislav može se reći da je složenica od Toma i slavenskog dodatka -slav. No vjerojatnije je da je složeno od starocrkvenoslavenskog glagola tomiti - mučiti, miriti, krotiti i slava. Ime se u svagdanjem životu pojavljuje kao Tomo, Tomica i Toma (za muški i ženski rod), Tomko, a od Tomislav ili Tomislava dolaze i Tomi, Miki, Misla, Tomika i druga.
Više svetaca nosi ime Toma. Toma apostol u kalendaru je 3. srpnja (donedavno 21. prosinca). Prema Evanđelju išao je za Isusom odlučno i vjerno, nije bio prisutan kad se Isus prvi put ukazao nakon svojega uskrsnuća i posumnjao je u tvrdnju apostola da je Isus uskrsnuo i da su ga vidjeli. Zgodu zapisuje apostol Ivan. Toma reagira: "Ako ne vidim..., neću vjerovati!" Evanđelist nastavlja: "Nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Isus dođe... i reče Tomi: 'Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke!... i ne budi nevjeran nego vjeran!' - Nato slijedi Tomin odgovor pun vjere: "Gospodin moj i Bog moj! " pa Isusova riječ: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" - Zbog toga događaja o Tomi se često govori kao o "nevjernom", premda je on bio "nevjeran samo tjedan dana", a sve je u tom kratko opisanom događaju urodilo njegovom vjerom.
Toma je, svjedoči predaja, šireći Evanđelje dospio sve do Indije i ondje utemeljio Crkvu. Ubijen je mačem oko godine 67. kod Madrasa u južnoj Indiji.
Mnogi su umjetnici u povijesti Tomu prikazivali samoga ili u različitim scenama, osobito u susretu s Isusom nakon uskrsnuća. Poznati su vitraji o Tomi u francuskim katedralama u Bourgesu, Chartresu i Toursu. Na osnovi legendi iz njegova misionarskog djelovanja u Indiji, slikaju ga sa zidarskim kutomjerom i ravnalom, s mačem ili s kaležom i kamenjem. Štuje se kao patron arhitekata, mjernika, geometara, zidara, kamenorezaca i tesara.
Veliki je svetac i Toma Akvinski, filozof i teolog s naslovom crkvenog naučitelja; spomendan mu je 28. siječnja. Rođen je kod Napulja 1225. Studirao u Napulju i u Kölnu; predavao na sveučilištu u Parizu. Svoje tumačenje kršćanske nauke temeljio je na Aristotelovoj filozofiji. Zovu ga "najsvetijim medu učenjacima i najučenijim medu svecima". Najpoznatije mu je djelo "Summa theologiae". Umro je 7. ožujka 1274. Slikaju ga u redovničkoj dominkanskoj odjeći, sa suncem na prsima, s knjigom ili više knjiga u rukama, golubom i monsrtrancom. Ponekad uza nj slikaju vola, prema anegdoti koja kaže su mu taj nadimak dali kolege-studenti.
Sveti Toma Becket u kalendaru je 29. prosinca. Rođen je u Londonu 1118., a školovan u Oxfordu, Parizu i u Bologni. Po struci vrsni pravnik. Imenovan je arhiđakonom u Canterburyju, a 1155. postaje kancelarom engleskog kralja Henrika II., praktično najutjecajniji čovjek u zemlji. Godine 1162. po kraljevoj želji imenovan je nadbiskupom u Canterburyju. Poznajući dobro kralja i njegove namjere, piše mu velikom otvorenošću: "Naše dosadašnje veliko prijateljstvo okrenut će se u veliko neprijateljstvo. Znam da ćete od mene kao nadbiskupa zahtijevati i ono na što ja kao nadbiskup neću moći mirne savjesti pristati. I do sada ste već sebi prisvajali mnoga crkvena prava." Zaista, zbog sporova Toma mora bježati u Francusku. Tu je, u izagnanstvu, šest godina. Sporovi ne prestaju. Toma se, doduše, vraća u Englesku, dolazi i do formalnog pomirenja s Henrikom, ali ga kraljevi ljudi mačevima ubijaju usred katedrale 29. prosinca 1170. I mnogi su se književnici bavili nadbiskupovom sudbinom. Najumjetničkije ju je obradio Thornas Stearus Eliot u drami "Ubojstvo u katedrali" izvođenoj i u našim kazalištima.

Trpimir veže u sebi riječi trpiti i mir. U ženskom je rodu Trpimira. U kalendarima se katkad nalazi 25. prosinca, uz Božić. Razlog je očit: Isus je donositelj mira, a istodobno već od rođenja u jaslicama trpi; Božić je vrlo prikladan dan za imendan svakom Trpimiru.

Tvrtko je hrvatsko ime od pridjeva tvrd. Premda nema sveca toga imena kalendaristi ime stavljaju uz blagdan Katedre svetoga Petra apostola, 22. veljače. To, doduše, nije svetački spomedan, nego spomen "čvrste", "tvrde" Petrove, papinske stolice (katedre) u Rimu. I samo ime Petar znači (tvrda) stijena. Tako Tvrtko i Tvrtka mogu slaviti imendan baš toga nadnevka. Tvrtka još nalazimo u kalendaru 11. ožujka, uza svetoga Firmina. Ime se temelji na latinskom pridjevu firmus - tvrd. Još je jedan sveti Firmin, biskup i mučenik, u kalendaru 25. rujna. I uz njega se nade Tvrtko. Prema nekim podacima, taj je Firmin došao kao propovjednik iz Pamplone (Španjolska) i otišao misionariti u Afriku, a zatim u Amiens (sjeverno od Pariza), gdje je podnio mučeničku smrt.

U

Ulrika je ženski rod imena Ulrih ili Ulrik. Njemački je oblik Ulrich, odnosno još stariji Udarlich, Odalrich. Složeno je od starovisokonjemačkih riječi uodal - nasljedno imanje, baština i česte složenice u imenima rihhi - gospodstvo, moć, država. Slovenski je muški oblik imena Urh. - Nekoliko je svetaca toga imena. Blažena Ulrika Nisch prva je službeno proglašena blaženica Družbe milosrdnih sestara svetoga Križa. Rođena je 18. rujna 1882. u mjestu Mittelbiberach (Oberschwaben). Krsno joj je ime Franciska. U samostan sestara svetoga Križa stupila je godine 1902. u mjestu Hegne na Bodenskom jezeru. Radila je u Družbi kao kuharica. Odlikovala se poniznošću, uslužnošću prema bližnjima i velikom ljubavlju prema Križu. Umrla je 8. svibnja 1913. i Pokopana na samostanskome groblju u Hegneu. Blaženom je proglašena 1987.
Početak je Družbe godina 1852. u Švicarskoj (Ingenbohl-Brunnen), a već 1868. utemeljena je provincija u Đakovu. Redovnice su došle na poziv đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Velikom i mnogostrukom djelatnošću raširile su se u Hrvatskoj i u okolnim državama. I danas djeluju u bolnicama, školama i u župnom pastoralu.

Uršula. Latinski je oblik imena Ursula. Riječ ursa znači medvjedica, a ursula je umanjenica, to jest medvjedičica. Hrvatskih inačica ima više Ula, Ulika, Ulka, Ura, Urka, Urša; zatim Sula, Sola, Solka, Ursa, Ursulina, Ursica, Orsula, Orsola, Oršula, Ora, Orša.
Sveta je Uršula u kalendaru 21. listopada. Vrlo je mnogo drevnih povijesnih podataka o njezinom štovanju. Rođena je u Bretanji, u 5. stoljeću. Drugi smatraju da je živjela još ranije, za cara Dioklecijana. Prema legendi bila je obdarena velikom ljepotom i umnošću. Vraćajući se s pratnjom iz Rima, naišla je na divlje Hune koji su opsjedali Köln. Njezinu su pratnju poubijali a, nastavlja legenda, vođa Huna ponudi Uršuli da će je poštedjeti pristane li da mu bude ženom. Uršula to odbija, a on je s tri strelice ubija. U ikonografiji se prikazuje sa strelicom te bijelom zastavom obilježenom crvenim križem. Sveta je Uršula i danas zaštitnica ženskih odgojnih zavoda. Poznatu redovničku družbu "Uršulinke", koje djeluju i u Hrvatskoj, utemeljila je u 16. stoljeću sveta Angela Merici; bave se odgojem djevojaka.

V

Valburga. U imenu su se sastale starovisokonjemačke riječi walten - vladati i burg (burc) - grad, zamak (bergen - osigurati, zaštititi). U nas je ime rijetko u osnovnom obliku, ali se susreće u izvedenicama: Burga, Burgica, Vaca, Valica, Valka, Valika.
Sveta je Valburga vrlo popularna pučka svetica na njemačkom području. Rođena je godine 710. u Engleskoj. Po želji (svetog) Bonifacija, "apostola Njemačke", brata njezine majke, kao misionarska suradnica dolazi u Njemačku, postaje redovnica-benediktinka u samostanu Tauberbischofsheim, a zatim poglavarica (opatica) u drugim, novim samostanima. Pod njezinim su vodstvom samostani postali duhovna žarišta vjere i kulture. Umrla je 25. veljače 779. u samostanu Heidenheim. To joj je i nadnevak spomendana u kalendaru. "Valpurgina noć" u kojoj se, prema germanskoj priči sastaju vještice i grabancijaši i koja pada od 30. travnja na 1. svibnja, nema ništa s ovom sveticom.

Valentin. Latinska izreka kaže: Nomen est omen! (Ime je znak!). To je posebno uočljivo u imenu Valentin. Latinska riječ válens znači zdrav, krepak. Iz toga korijenskoga značenja imena nastao je običaj u nekim europskim zemljama, a napose u Sjevernoj Americi, da ljudi na njegov spomendan izmjenjuju čestitke i darove: žele si zdravlje, sreću, svako dobro! Isti je razlog da ga vjernički puk smatra zaštitnikom od svih bolesti, napose zaraznih. Oblici su osnovnog imena Valentina, Tina, Tinka, Valenka, Valika; Valentin, Tin, Vala, Valent, Valko; zatim u prijevodu: Zdravko, Zdravka.
Valentinu se svetačka čast iskazuje neprekinuto punih 17 stoljeća! Ta pučka zaljubljenost u Valentina nije mnogo marila za povijesne podatke o njemu, pa je o Valentinu do nas doprlo manje činjenica, a više legendi. Bezbrojni su podaci o njegovu neprekinutu tisućljetnome štovanju. Bio je svećenik i u vrijeme rimskog cara Klaudija, godine 269. ili 270. mučenički je ubijen. Štovatelji su mu, kad su progonstva prestala, podizali crkve; najstarija je u Rimu iz 4. stoljeća, a stoji i danas. Spomendan mu je oduvijek 14. veljače. Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi - što malo tko zna i što je pomalo neobično - i od njegova mjesta u kalendaru. Naime, datum 14. veljače pada poslije božičnih i pobožićnih blagdana, a neposredno prije korizme, pokorničkoga vremena duhovne priprave za Uskrs. Nekada se, više nego danas, životni ritam uvelike ravnao upravo prema kalendaru, prema crkvenim blagdanima i liturgijskim vremenima. Događaje nisu vezali samo za datume nego za svetačke spomendane. Sukladno s takvom praksom Crkva je od vjernika tražila da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs), jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebno adventsko i korizmeno vrijeme, već izvan takvih razdoblja. Preporuka vrijedi i danas. - Valentinov je kalendarski spomendan baš u takvu vremenu, preporučljivom za svadbene svečanosti. Zato se u negdašnja, staloženija vremena, u tom razdoblju oko Valentinova najviše ženilo i udavalo. Tu je jedan od razloga zašto se baš Valentin štuje kao patron mladih, zaljubljenih, mladenaca, koji se spremaju na ženidbu, vjenčavaju "za Valentinovo" i po tome pamte taj događaj! - Manje se čuje, ali Valentin je općenito zaštitnik skladnoga braka i mladeži koja dorasta za ženidbu.
Druga okolnost zašto je za patrona zaljubljenih odabran upravo Velentin jest samo njegovo ime, koje, kako rekosmo, znači zdrav, krepak, mlad... pa onda, naravno, takav svetac postaje i nebeski zaštitnik svih koji su mladi, žarka srca, razigranih osjećaja, u jednu riječ - zaljubljeni.
Valentin pripada skupini svetaca koji naviještaju proljeće, novi život. I to je treći razlog što je Valentin zaštitnik mladih i zaljubljenih. U starija vremena, kad su ljudi bili bliskiji s prirodom, to se izrazitije doživljavalo. Latinska izreka iz 17. stoljeća kaže: "Festa Valentino rediit lux - quisque sibi sociam jam legit ales avem". ("Došao je Valentinov blagdan, i svaka je ptica već sebi izabrala pticu-družicu"). Jasna aluzija na mladence i zaljubljene. Valentin budi i uspomene starijima. Zajedništvo i toplo gnijezdo dragi su svakome, bez obzira na životnu dob. Stoga je Valentinovo svima blagdan i za sve dan radosnijih osobnih susreta, iskrena čestitanja i svečanijega svjedočenja uzajamne privrženosti.

Valerija. Latinski ženski oblik imena je Valeria, a muški Valerius. U korijenu je latinski glagol valeo – biti jak, krepak, snažan, zdrav. Izvedenice su i Valerianus - Valerijan, Valeriana - Valerijana. Od osnovnog se imena granaju hrvatske inačice: Lera, Lerica, Lerka, Vala, Valča, Valena, Valenka, Valera, Valeria, Valerica, Valerika, Valerka, Valerijana; a u muškom rodu Lero, Vala, Valo, Valeta, Valko, Valerijan, Valerio.
Među svecima je 5. lipnja sveta Valerija, mučenica u Palestini, u 3. stoljeću. Druga je sveta Valerija, mučenica potkraj 3. stoljeća u Limogesu (središnja Francuska), u kalendaru je 9. prosinca. Zatim je 29. siječnja spomendan svetoga Valerija, biskupa u Trieru (prema novijem rasporedu 3. veljače). Živio je potkraj 3. i početkom 4. stoljeća. I sveti Valerijan, rimski mučenik, koji je, prema legendi, bio zaručnik svete Cecilije, ima spomendan 14. travnja. Uz ova svetačka imena, kalendar redovito donosi hrvatske prijevode: Zdravko i Zdravka.

Vedran je ime načinjeno prema glagolu vedriti. Ime dolazi u muškom i ženskom rodu. Izvedenice i kratice su Vedro, Veco, Vedo, Vedrinko; Vadrana, Vedra, Vedrica, Veda, Vedrinka.
Pučki kalendari stavljaju Vadrana u kalendar 5. ožujka, zbog svetog Lucija koji je istog dana. Razlog je sličnost u značenju. Ime Lucije (Lucius) ima korijen u latinskoj riječi lux - svjetlo, svjetlost dana, jasnoća, svitanje, vedrina.

Vendelin. Ime je kratica od starovisokonjemačkih imena koja počinju s Wendel- (Wendelmar, Wendelbert). Korijen je pak zacijelo njemačka riječ wandeln - lutati, skitati se. Jednostavnije je tumačenje da ime Vendelin znači jednostavno putnik, hodočasnik. Od osnovnog su imena izvedenice: Vendel, Delo, Vedo, Veno, Lino, Linko, Vendi; Vendelina, Delka, Delina, Delinka, Lina, Venda.
Sveti se Vendelin slavi u kalendaru 20. listopada. Ponegdje 21. i 23. listopada. Živio je od godine. 554. do 617. Tek u 15. stoljeću napisan je njegov životopis koji govori o Vendelinu kao kraljevskom sinu iz Irske, što nije povijesno dokazano. Prema legendi, dakle, bio je irsko-škotski kraljević, koji se iz ljubavi prema Bogu odrekao prijestolja. Priključio se nekom hodočašću u Rim. Zatim je kao pastir čuvao blago nekom plemiću-posjedniku i kao pustinjak boravio u brdovitim Vogezima, na današnjoj luksemburškoj granici. Potkraj šestoga stoljeća izabiru ga benediktinski monasi samostana u Tholeyu za opata (poglavara). Tu je, u Saarskom području, na njegovu grobu, sagrađena najprije kapela, kamo su dolazili mnogi hodočasnici, a zatim velika gotska crkva (bazilika) i nastaje mjesto St. Wendel. Iz godine u godinu dolazilo je više hodočasnika, osobito poljodjelaca, seljaka, stočara. Štovali su ga i zazivali kao zaštitnika od kuge, osobito stočne kuge. Još i danas njemu hodočaste u brojne crkve i kapele u europskim alpskim i stočarskim krajevima. Njegovo je čašćenje bilo najbujnije u 15. stoljeću.
U likovnoj ga umjetnosti prikazuju kao mladolika pastira (često u odjeći kraljevića) s pastirskim štapom i torbom; kao redovnika, kao hodočasnika (s hodočasničkim šeširom široka oboda, štapom i školjkom (tzv. jakovskom kapicom), koju su hodočasnici nosili umjesto čaše, kao opata u tunici s kapucom, knjigom i opatskim štapom, čak i kao biskupa. Kruna i štit do nogu označuju da je plemićkog roda. Oko njega su najčešće ovce, goveda, svinje, konji, kako pasu ili miruju uz vodu ili pojilo. Uokolo je idilični krajolik. Čašćen je ponajviše u njemačkim krajevima. Zanimljivost je da su njemački iseljenici prenijeli Vendelinovo štovanje i u Ameriku.

Veronika. Ime ima više tumačenja i sva su utemeljena. Prema jednom, dolazi od grčkih imenskih oblika: Beronike, Berenike, Ferenike. Svi ti oblici imaju u sebi grčki glagol ferein - nositi i grčku imenicu nike - pobjeda. Veronika je dakle, u prijevodu, nositeljica pobjede. U latinskom je ime poprimilo oblik Veronica i tumači se kao ona koja je iz Verone, stanovnica Verone. Pučka je etimologija ime protumačila "po sluhu" i simbolično, gledajući u imenu dvije riječi: latinsku vera (prava, istinita) i grčku icona (slika), dakle Vera-icona (prava slika). To tumačenje aludira na legendarnu Veroniku koja je Isusu na križnom putu pružila rubac da otare znojno i okrvavljeno lice, a kad je rubac primila natrag, na njemu je ostala Isusova slika.
Izvedenice su od osnovnog imena: Verona, Verena, Veca, Veka, Vekica, Vera, Verica, Verka, Veruška, Ika, Nika, Niki, Rona, Ronka.
U kalendaru je nekoliko svetica ovoga imena. Najpoznatija je spomenuta Veronika, koju predaja smatra jednom od žena što su pratile Isusa na križnom putu. Povijest tome ne daje uporišta, tek ustanovljuje pojavu legende u 4. stoljeću. Ipak se ova Veronika, kao časno ime, nalazi u kalendaru, i to 4. veljače. Mnoge Veronike upravo taj dan odabiru za svoj imendan. Druga sveta Veronika, povijesna osoba, u kalendaru je 13. siječnja. Rođena je 1445. u mjestu Binasco (južno od Milana). Stupila je u samostan augustinki-pustinjakinja. Bila je skromnih sposobnosti, ali je imala dar mističnih viđenja. U samostanu je cijeli život obavljala obične kućne poslove. Umrla je 13. siječnja 1497. - Još jedna svetica imenom Veronika Giuliani ima spomendan 9. srpnja. Rođena je godine 1660. u mjestu Mercatello sul Metauro (srednja Italija). Stupila je u kapucinsku redovničku družbu i ondje je bila i poglavarica (opatica). Od djetinjstva se odlikovala neobično žarkom pobožnošću, darom mističnih viđenja i stigmi. Zbog toga je morala proći i mnoga sumnjičava ispitivanja crkvenih vlasti. Umrla je 9. srpnja 1727., a svetom proglašena godine 1839.

Veselka je ime od pridjeva vesel, veseo. Izvedeni su oblici i Veseljka, Vekica, Veska, Veljka, zatim Veselko, Vesko, Veso, Veco, Veko, Velja i slično. U kalendaru ime Veselka nalazimo 12. kolovoza uza svetu Hilariju, mučenicu u 4. stoljeću (mnogi kalendari na taj datum stavljaju Hilarije, u muškom rodu, što je pogrešno-usporedi: Hilarije).

Vesna je ime slavenskog podrijetla od starocrkvenoslavenske riječi vesna, a znači proljeće. Riječ je u istom značenju poznata u češkom, poljskom, ukrajinskom i ruskom jeziku. Latinski je ver, a grčki ear od indoeuropskog korijena vesr, koji znači svjetlost, svitanje. Stari Slaveni (istočni) štovali su Vesnu kao božicu proljeća i mladosti. Zamišljali su je i prikazivali kao mladu djevojku bujne ljepote koja dolazi vozeći se na drljači. U nas se ime raširilo posljednjih pedesetak godina, dijelom i pod utjecajem socijalističke i komunističke propagande (film "Vesna"). Izvedeni su oblici Vesnica, Vesnička, Veca, Vecka, Veka, Vekica, Vesa.
Nema svetice koja bi se tako zvala, ali ime Vesna - upravo zbog imendana - redovito nalazimo u katoličkim kalendarima 21. ožujka, na prvi dan proljeća.

Vid ima izvorni latinski oblik Vitus. Ime je povezano s latinskom riječju vita - život, odnosno vitalis - životan, vitalan. Neki ga povezuju s riječju vitulus - tele, telence, mladunče od životinje, izraz koji se upotrebljavao odmila (hipokoristik), u značenju "moj mali", što se može posebno odnositi na svetog Vida, dječarca.
Ime Vid (u ženskom rodu Vida) ima svoje izvedenice: Vido, Vito, Vidan, Videk, Vidica, Vidoš, Vitko; Vita, Vidica, Vidinka, Vidna, Vitka.
U kalendarima je sveti Vid već od 5. stoljeća 15. lipnja. Legende o njemu nastale su poslije. Rodom je sa Sicilije (sadašnje mjesto Mazara del Villa, jugozapadna obala otoka) i kao sedmogodišnji dječak podnio je mučeništvo početkom 4. stoljeća u Lukaniji u Salemskom zaljevu, u vrijeme Dioklecijanovih progonstava kršćana. Prema legendi, s njim su uhvaćeni supruzi Modesto i Krescencija koji su mu bili odgajatelji. Legenda navodi da je bačen pred lavove i medvjede, ali ga nisu htjeli rastrgati, zatim u kotao vrele smole i rastopljena olova, ali mu ni to nije naudilo. Konačno su ga usmrtili na rastezaljci. Sveti je Vid osobito štovan u Sloveniji. Ondje mu je posvećeno više od 70 crkava. Tvrdnja da je sveti Vid u slavenskim krajevima nadomjestio pogansko božanstvo Svetovida nije utemeljena. Atributi su mu s obzirom na legende: kotao, palma, kadšto gavran, pijetao ili lav. Zaštitnik je ljekarnika, kotlara, glumaca, gluhonjemih. Patron je grada Rijeke.

Viktor. Ime je u latinskom načinu pisanja Victor. Kao imenica victor znači pobjednik. U hrvatskom području žive različiti oblici osnovnog imena: Viko, Viki, Vitko, Vitorio, Viktorin; Viktorija, Vitorija, Vikica, Viktorina, Rina, Rinka, Viktorka.
U rimskom Martirologiju (službenom popisu svetaca, osobito mučenika) vrlo je velik broj mučenika toga imena, napose u vremenu od 1. do 4. stoljeća. Zanimljivost je da se u skupinama mučenika često bar jedan zove Viktor. Smaknute mučenike, kojima često nisu znali imena, jednostavno su nazivali Viktor-Pobjednik i tako uklesali na nadgrobnoj ploči; tko je dao život za Boga i vjeru, zacijelo je pobjednik, victor. - Zasebni spomendan u kalendaru ima 28. srpnja sveti Viktor I., papa, koji je živio u 2. stoljeću. Kalendar donosi i svetog Viktora, mučenika, 6. ožujka, o kojem se zna tek toliko da je s još nekoliko kršćana podnio mučeničku smrt u vrijeme cara Decija (3. stoljeće). Među njima je bio i sveti Viktorin iz Kartage, koji je u kalendaru 17. veljače. Na dan 8. svibnja također je sveti Viktor, o kojemu se zna tek toliko da se od davnina časti u talijaskome gradu Volterra. A 21. svibnja u kalendaru je sveti Viktor Milanski, vojnik, mučeničku je smrt podnio godine 303. spomendan je svete Viktorije 23. prosinca. Podnijela je mučeništvo u Rimu potkraj 3. ili početkom 4. stoljeća Iscrpnijih podatka o njoj nedostaje.

Vilibald je ime složeno od starovisokonjemačke riječi willio - volja i bald - hrabar, odvažan. Sveti je Vilibald u kalendaru 7. srpnja. Bio je biskup u Eichstättu. Prije toga živio je u Rimu, Svetoj zemlji, Bizantu i u Montecassinu. Izvedenice su mu Vilko, Vili, poput onih od imena Vilim.

Vilim je u izovrnome njemačkom obliku Wilhelm. Sastavljaju ga dvije starovisokonjemačke riječi: willio, willo (volja) i helm (kaciga). U nas su mu izvedeni oblici Vilko, Viko, Vilika, Viljo, Viljko. Prema Vilim izvedeni su i ženski oblici Vilma, Vika, Vila, Vilica, Vilika, Vilkica.
U Engleza je William, skraćeno Bill, Billy, Willy; u Francuza Guillaume; u Talijana Guglielmo; u Madžara Vilmoš, u Nijemaca Wilko, Will, Willi.
Od više svetaca toga imena spomenimo svetog Vilima koji ima spomendan 25. lipnja. Rođen je 1085. u mjestu Vercelli (gornja Italija) u plemićkoj obitelji. Rano je izgubio roditelje. S četrnaest godina odrekao se bogatoga nasljedstva i hodočastio u mnoga poznata svetišta: u Santiago de Compostela (Španjolska), u Svetu zemlju i po Italiji. A zatim je sam godine 1115. odabrao mjesto na brijegu kod Avellina (istočno od Napulja) i tu utemeljio poznato marijansko svetište te ga prozvao Monte Vergine. Tu je s prvim pratiocima osnovao redovničku družbu. Po redovničkim pravilima, koja je sam napisao, svrha je zajednice bila ljubav prema samoći, naviještanje evanđelja i štovanje Bogorodice. Ubrzo su samostani ove družbe ponikli i na drugim mjestima. Vilim je umro 24. lipnja 1142.
Na dan 28. svibnja u kalendaru je sveti Vilim iz Akv1' tanije. Rođen je godine 750. u Francuskoj. U mladosti je bio u službi Karla Velikoga i kao vojnik i vojskovođa isticao se hrabrošću i uspjesima u mnogim bitkama, osobito u Španjolskoj. Zatim se povukao iz javnog života u samostan, godine 806. postao benediktinac i služio u zajednici kao kuhar i pekar. Umro je 28. svibnja 812. U nekim će se kalendarima naći 10. veljače malo poznati sveti Vilim (Veliki) iz Malavalle (Italija). Kao pustinjak i asket živio je na toskanskoj sredozemnoj obali, a umro je 1157.

Vinko ke zvučno ime, lako se izgovara i pamti. Dolazi od latinskog oblika Vincentius. Latinski vincens (u genitivu vincentis) znači onaj koji pobjeđuje. U nas Vinko i Vincencije mijenjaju oblik prema različitim hrvatskim krajevima pa je, primjerice, u Hrvatskom zagorju Vincek, a u Slavoniji Vina ili Vinka, u Dalmaciji Vice. Ženski su oblici Vinka, Vincencija, Ceca, Viki, Vinkica. - U Francuza i Engleza je Vincent; u Njemaca Vinzenz; u Talijana Vincenzo; u Madžara Vince; u Poljaka Wincenty...
U kalendaru je više svetaca ovog imena. Najstariji je Vinko mučenik: 22. siječnja. Živio je u 4. stoljeću, odgojen u Zaragozi, bio je arhiđakon biskupa Valerija u Valenciji (Španjolska), što znači da se skrbio za crkvena materijalna dobra.
To je vrijeme progona kršćana što ih provodi rimski car Dioklecijan. Prokonzul Dacijan dao je Vinka uhititi, podvrgao ga strahovitim mukama od kojih je Vinko umro 22. siječnja 304. Kasnija legenda to naširoko opisuje: Pošto je prokonzul uzaludno pokušao uzdrmati Vinkovu vjeru, nastojao ga je pridobiti Ijubaznošću i raskošnim ponudama. Ne uspjevši, nastavi s mukama od kojih je Vinko izdahnuo. Dacijan zapovijedi da se Vinkovo tijelo baci divljim zvijerima, ali su ga gavrani obranili od zvijeri. Tada mučitelji tijelo lađom izvezu na pučinu i s mlinskim kamenom o vratu bace ga u more. More ga izbaci na suho, a valovi zagrnu pijeskom. Kad je Crkva zadobila slobodu otvorili su Vinkov grob i tijelo mu svečano pokopali u Valenciji. Godine 1160. Prenesene su mu relikvije u Lisabon.
Štovanje Vinka mučenika bilo je rašireno već u 4. stoljeću. O tome svjedoči sv. Augustin (354.-430.). I danas je Vinko službeni zaštitnik Portugala. Umjetnici ga slikaju kao lijepa mladića u dalmatici (đakonskoj odjeći) s mučeničkom palmom u rukama. Oznaka su mu dva gavrana, a katkad, s obzirom na njegovo mučeništvo bič, lanac, željezne rešetke na kojima su ga držali ponad vatre i kuke kojima su mu trgali tijelo ili mlinski kamen.
S vremnom ga je puk počeo štovati kao zaštitnika vinograda budući da mu ime podsjeća na vino. I danas na njegov spomendan vinogradari dođu na misu, blago-siva se vino i moli za dobru berbu. Josip Marković, župnik, opisujući u knjizi "Običajnik župe Sikirevci" mnoge sikirevačke običaje, kaže: "Toga je dana netko od muškaraca, ako nije mogao sam kućegazda, otišao pregledati ima li štogod novo u vinogradu u to zimsko doba. Ponio bi kulin i objesio ga na jedan čokot, da bi ove godine grozdovi bili veliki "ko kulin". Taj kulin, ili cijeli ili polovicu, ostavio bi vinciliru..."
Još je nekoliko svetaca istog imena. Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.), Francuz, osnivač je nekoliko redovničkih družbi. I u Hrvatskoj su poznate sestre milosrdnice, "Vinkovke". U kalendaru je 27. rujna. Drugi je sveti Vinko Ferrerski. Rođen 1350. u Valenciji (Španjolskoj), a umro 1419. u Bretanji (Francuska). Dominikanac, uspješni propovjednik svojega vremena. U kalendaru je 5. travnja. U Vinkovcima je 1977. osnovana nova župa kojoj je patron sveti Vinko Pallotti. Rođen u Rimu 1795. Bio je vrlo aktivni dušobrižnik mladeži i bolesnika, voditelj duhovnih obnova i pučki misionar, utemeljitelj redovničke družbe "palotinaca", koji vode ovu župu. Njegov je kalendarski spomendan također 22. siječnja.

Violeta je umanjenica od Viola. Latinska riječ viola znači ljubica (cvijet - ljubičica). Izvedenice su imena Violka, Violica, Ola, Olica, Olka, Eta, Etica, Leta, Vikica. U popisu svetaca postoji sveta Viola, mučenica. O njoj je poznato samo toliko da je za vrijeme perzijskoga kralja Sapora (sredinom 4. stoljeća) u skupini s drugim kršćanima bila mučena, a zatim joj je odrubljena glava. Usporedi: Jolanada.

Virgilije u latinskom ima oblik Virgilius. Etimologija se različito tumači. Prema jednima, ime znači jednostavno "onaj koji potječe iz starorimskog roda Virgilijevaca", prema drugima, izvor mu je u latinskoj riječi virens - zelen, mlađahan ili u imenici virga - šiba, zelena grančica, mladica. Oblici su imena i Virgil, Viro, Virgica; Virgilija, Gila, Lijica, Virica, Virgica.
Sveti Virgil(ije) u kalendaru je 27. studenoga (negdje 24. rujna). Rođen je oko godine 700. Bio je irski monah i opat, misionar u Bavarskoj, a zatim biskup u Salzburgu. Zanimljivo je da je bio vrstan matematičar (zvali su ga nadimkom "Geometar") i već je tada tvrdio da je zemlja okrugla i imao zbog toga neprilika i spor sa svetim Bonifacijem, "apostolom Njemačke". Veliku zaslugu ima za kristijanizaciju Karantanije (Koruške) pa je dobio i naziv "apostol Karantanije". Ima zasluge i za kristijanizaciju Slovenaca koji su ondje obitavali. Virgil je umro 27. studenoga 784.

Višeslav. Ime tvore dvije hrvatske riječi: više (visok) i slava. Više je inačica: Slaviša, Slavko, Vićo, Višo; Višeslava, Slava, Viša, Viška i slične. Nema sveca ovog imena, ali se ime nalazi u kalendaru 14. rujna. Toga se, naime, nadnevka slavi blagdan Uzvišenja sv. Križa, spomendan događaja u vezi s Isusovim križem: 14. rujna 335. u novoj bazilici Kristova groba u Svetoj zemlji (Palestini), prvi su put pred vjernicima "uzvišene" i pokazane pronađene relikvije Kristova križa i javno čašćene. Otada taj svečani trenutak postaje svakogodišnjim blagdanom, a u tijeku stoljeća proširuje se po cijelome kršćanskom svijetu i ustaljuje u kalendaru. Ime je Višeslav stavljeno toga dana zbog sličnosti s nazivom blagdana i može biti imendan svima koji nose to ime.

Vjenceslav (Vjenćeslav) ime je slavenskog izvora. Sastavljeno od staroslavenskog komparativa v(j)eće – u značenju: veće, bolje, vrlo, i slav-a. Latinizirano je Venceslaus. Češki je oblik još i Václav. Ima mnoge inačice - Veno, Venko, Vencek, Veco, Slavko, Slavo, Venco, Vjenko; a u ženskom rodu: Vjenceslava, Slava, Veca, Vena, Venica, Venča i Venća, Vena, Vjenka...
U kalendaru je spomendan svetog Vjenceslava, mučenika, 28. rujna. Bio je češki knez od godine 921. do 929. U 12. godini ostao je bez oca Vratislava pa ga je brižno odgojila baka, sveta Ludmila. Dala ga je u školu s Metodovim učenicima gdje je naučio staroslavensko (glagoljsko) pismo i latinski jezik. Odgojen kršćanski provodio je miroljubivu politiku i promicao pravednost. Češki je narod privodio kršćanstvu i po kulturi uzdigao na najviši stupanj u Europi. Veliki mu je protivnik bio mladi brat Boleslav I. koji je Vjenceslava 28. rujna 929. na ulazu u crkvu u svom mjestu Stara Boleslava napao, a zatim ga je njegova urotnička pratnja u crkvi umorila. Nakon nekoliko godina njegovo je tijelo pokopano u praškoj katedrali svetoga Vida, koju je on bio sagradio. Vjenceslav je češki nacionalni državni patron. Prikazuje se kao knez u oklopu sa štitom na kojemu je orao i sa zelenom zastavom (s orlom) ili s kopljem. Katkad s mačem kojim je bio smaknut.

Z

Zdenka. Malo bi tko rekao da imena Zdenka i Sidonija imaju nešto zajedničko. Zapravo je najčudnije to što i imaju i nemaju. Sidonija izvorno znači ona koja je rodom iz Sidona (taj stari fenički grad u Libanonu danas nosi ime Saida). Ime Zdenka dolazi k nama s češkog područja. Nije oblikovano, nego po sličnosti, kao inačica imena Sidon, Sidonija (zapravo po malo drukčijem izgovoru: Zidon, Zidonija). Uporabom je zaboravljeno da je to izvorno ime grada (Zidon), nego se po izmijenjenu (češkom) izgovoru smatralo da dolazi od glagola zdeti, koji znači činiti, raditi, graditi. Čudni putovi imena! Danas ima nekoliko oblika ovog imena: Sida, Dona, Donka, Sidonka, Sija, Zdenka, Zdena; muški je oblik Sidon, Sidonije rijedak, a Zdenko ili Zdeno učestaliji.
Nema svetice toga imena, ali postoji malo poznati sveti Sidonije iz Normandije, opat samostana Saint-Saëns, koji je umro godine 685. Slikaju ga u monaškoj odjeći s opatskim štapom i knjigom. U kalendaru je 14. studenoga, ali ga redovito nećemo naći, jer je u taj nadnevak važniji hrvatski svetac Nikola Tavelić. Zato ga, čini se, neki stavljaju 23. lipnja, i to kao Sidonija. Još je jedan sveti Sidonije, a spomendan mu je 23. kolovoza. Rođen je oko godine 433. u Lyonu u rimskoj senatorskoj obitelji. Vrlo je brižljivo odgojen i školovan. Bio je pjesnik, pisac i političar. Imenovan je prefektom Rima. A zatim biskupom u francuskome gradu Clermont-Ferrandu, više iz političkih nego crkvenih razloga. Umro je godine 432.

Zlata je ime oblikovano od imenice zlato. Više je imena korijenom vezanih s nekom dragocjenošću. Ime je i prijevod europskog imena Aurea (latinski: zlatna), izvedenica je Aurelija ili u muškom rodu Aurelije, hrvatski u muškom rodu Zlatko. Izvedenice su Zlatica, Lata, Latica, Zaka, Zlajka, a u muškom rodu Zlatan, Zlato, Zako.
S obzirom na imendan, u kalendaru je više svetica takva imena. 25. rujna slavi se sveta Aurelija, djevica i vjerojatno mučenica. U drugoj polovici 11. stoljeća zabilježen je prijenos njezinih relikvija u Anagni (južna Italija), koje i danas počivaju u tamošnoj katedrali. Prema legendi potječe iz Male Azije. - Još jedna blaženica Aurelija u kalendaru je 15. listopada. Štovana je (bila) u Srednjem vijeku u Regensburgu. Čini se da je živjela u 6. stoljeću i to kao rekluza. A istoga se datuma štuje (napose u Strassburgu), vjerojatno, druga Aurelija. Po nekim podacima bila je pratilja sv. Uršule na putu u Rim. Umrla je na povrtaku u Strassburg, oko godine 450. Različite predaje o jednoj i drugoj ne pružaju sigurne posvijesne podatke. Kadšto ćemo 9. studenoga u kalendaru naći i svetoga Aurelija, biskupa. Prema nepotpunim podacima rodom je bio iz Armenije, a umro u Milanu godine 475. Štovan je zaštitnik od glavobolje. Sveti Aureus (Zlatko) ima spomendan 16. lipnja. po predaji, bio je biskup kojeg su ubili Huni godine. 450.

Ž

Žarko i Žarka narodna su, pučka imena, od riječi žar(iti). Po značenju odgovaraju latinskom imenu Candidus (Kandidus, Kandid). Pridjev candidus ima više sličnih značenja: bijel žarki, sjajan, jasan, čist, svijetao, pošten, iskren... Ime Kandida može u prijevodu biti i Svjetlana.
Latinska riječ candidatus, znači također odjeven u bijelo. Značenje dolazi iz vremena staroga Rima. Tada su "kandidati" za više službe u vrijeme izbora nosili bijelu odjeću! Po tom ih je svatko mogao prepoznati. Tako je riječ kandidat dobila novo značenje, to je "onaj koji traži neku službu, položaj; koji ima uvjete za određenu službu; preneseno: koji je čiste, neokaljane prošlosti; koji se prijavljuje za određeni ispit..."
U kalendaru je sveta Kandida, mučenica, 29. kolovoza. Živjela je u 3. stoljeću, pogubljena u Rimu s još četiri kršćanske djevojke. Slikari je prikazuju kao pustinjakinju, a uz nju anđela. Još je jedna sveta Kandida (Candida) 20. rujna. Podnijela je mučeničku smrt zbog vjere godine 303. u Kartagi. Na dan 22. rujna kalendar donosi i malo poznatoga svetog Kandida. Prema legendi bio je časnik poznate Tebanske legije, kršćanin. Po nalogu cara Maksimijana zbog vjere mu je odrubljena glava godine 302.

Željko dolazi od imenice želja; kratica je imena Želimir. Najčešće se tumači kao prijevod latinskog imena Desiderius (u ženskom obliku Desideria), koje se temelji na latinskoj riječi desiderium - želja, čežnja. Naići ćemo i na inačicu Želja, za muški i ženski rod. Ženski je oblik imena Željka, Željkica. Može se susresti i Deziderije, Deziderij, Dezider, Deša, Dešan, pa Deziderija, Deša, Deza, Dezi. Francuski je oblik imena Désiré. - U katalogu je svetaca Deziderije, biskup i mučenik (4. stoljeće) iz francuskog grada Langres, a spomendan mu je 23. svibnja.

Žiga je kratica i izvedenica od Sigismund, Žigmund. Tumači potvrđuju da je ime složeno do starovisokonjemačke riječi sigu - pobjeda i munt - obrana, sigurnost. Njemački je oblik Siegmund i Sigismund; u Poljaka Zygmunt; u Čeha Zikmund; u Engleza Sigismund; u Francuza Sigismond, u Mađara Zsigmond, skraćeno Zsiga (Žiga).
Među svecima je Sigismund, burgundski kralj. Pod utjecajem biskupa Avita odrekao se 496./499. arijanizma i stupio u Katoličku crkvu. Godine 524. potučen je od franačkoga kralja. Sklonio se u samostan St-Maurice, ali je uhvaćen i odveden u Orléans. Tu ga je godine 524. franački kralj Klodomir zajedno sa ženom i sinovima dao utopiti u bunaru. Desetak godina kasnije njegove su kosti sahranjene u crkvi svetog Ivana u St-Mauriceu. Kalendarski mu je spomendan 1. svibnja, ali se u pučkim kalendarima malokad nađe, jer je istoga dana važniji sveti Josip Radnik. Slikari ga prikazuju kao kralja s krunom, žezlom, kraljevskom jabukom, mačem i palmom; obično uz bunar.

Živko je ime načinjeno prema pridjevu živ. No, budući da je vrlo stara i duboka tradicija davanja imena po svecima, često su, osobito stara latinska imena, prevođena na narodni jezik. Zato je izvor imenu Živko u finskom imenu Vitalis prema latinskoj imenici vita - život, odnosno pridjevu vitalis - životan, sposoban za život, vrijedan život. Naići ćemo i na izvorno ime Vital, Vito, Tale ili Vitalija, Talija, Vita, Vitica.
U kalendaru je nekoliko svetaca toga imena. Jedan se sveti Vital slavi 28. travnja. Mučenik je iz ranoga kršćanskog doba. Sačuvanih podataka o njegovu životnom putu nema. Ali njemu u čast i danas stoji drevna i slavna crkva u Raveni; također crkva u Rimu. Relikvije mu se čuvaju u Veneciji, u crkvi njegova imena. Prikazuje se kao vojnik na bijelcu s pobjedničkom zastavom u rukama. - Drugi je sveti Vital, biskup u Salzburgu u 8. stoljeću. U kalendaru mu je spomendan 20. listopada. Općenito sveci s latinskim imenima pripadaju prvim stoljećima kršćanstva. Najčešće je malo pouzdanih podataka o njihovu životu, jer nas od njihova vremena dijele tisućljeća. Često su obavljeni legendom. No u mnogo slučajeva možemo slijediti neprekinute tragove njihova štovanja: stoljećima postoje zapisi, knjige, pobožnosti, crkve, relikvije, oltari, kipovi, reljefi, slike... Dakako, mnogo je tragova propalo ili uništeno, a ni podaci se nisu čuvali toliko pomno kao što je uobičajeno u naše vrijeme.
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:53

OSNOVNA IMENA

A

Adam
Adela
Agata
Agneza
Alan
Albert
Albin
Aleksandar
Alfonz
Alma
Alojzije
Amalija
Ambrozije
Ana
Anastazija
Andrija
Anđelka
Antun
Anzelmo
Apolonija
Ariel
Arnold
Astrid
Asunta
Augustin
Aurora

B

Baltazar
Barbara
Bartolomej
Bazilije
Beata
Benedikt
Benjamin
Bernard
Bertold
Blandina
Blanka
Blaž
Bonaventura
Bonifadje
Boris
Božidar
Branislav
Brigita (Birgita)
Bruno

C

Cecilija
Celestina

Č

Časlav

Ć

Ćiril

D

Damjan
Danijel Darija
Darko
David
Debora
Denis
Dijana
Dimitrije
Dobroslav
Dolores
Dominik
Donat
Doris
Doroteja
Dujam
Dušica

E

Edgar
Edita
Edmund
Eduard
Edvin
Eleonora
Elizabeta
Elvira
Ema
Emanuel
Emilijan
Erik
Ernest
Estera
Eugen
Eva
Evald

F

Fabijan
Feliks
Ferdinand
Fidel(is)
Filip
Florijan
Franjo

G

Gabrijel
Gašpar
Genoveva
Gertruda
Gizela
Goran
Gracijan
Grgur

H

Hedviga
Helena
Henrik
Herbert
Hijacint
Hilarije
Hilda
Honorat
Hubert
Hugo

I

Ida
Ignacije
Ilija
Iluminata
Irena
Ivan
Izidor

J

Jakov
Jeronim
Jolanda
Josip
Judita
Julije
Juraj
Justa

K

Kalist
Kamilo
Karlo
Karmela
Katarina
Kazimir
Klara
Klaudije
Klement
Koleta
Korina
Kornelije
Krispina
Kristina
Kristofor
Krševan
Ksenija
Kuzma
Kvirin

L

Ladislav
Lazar
Lea
Leo
Leonard
Leopold
Lidija
Longin
Lovro
Lucija
Luka

M

Magdalena
Makrina
Maksimilijan
Marcel
Margareta
Marija
Marijan
Marko
Marta
Martin
Matej
Matija
Matilda
Melita
Melanija
Mercedes
Metod
Mihael
Miodrag
Mirko
Mislav
Mladen
Monika

N

Natalija
Nenad
Nikola
Nives
Norbert

O

Olga
Oskar
Oto
Ozana

P

Paskal
Patrik
Pavao
Pelagija
Petar
Pio
Polion
Predrag

R

Rafael
Rahela
Rajmund
Rastislav
Rebeka
Renata
Rikard
Robert
Rok
Roland
Roman
Romeo
Rozalija
Rudolf

S

Sabina
Sebastijan
Servacije
Severin
Silvije
Sofija
Stanislav
Stjepan
Suzana
Svetislav

Š

Šimun

T

Tadej
Tamara
Tekla
Teodor
Teofil
Terezija
Tihon
Toma
Trpimir
Tvrtko

U

Ulrika
Uršula

V

Valburga
Valentin
Valerija
Vedran
Vendelin
Veronika
Veselka
Vesna
Vid
Viktor
Vilibald
Vilim
Vinko
Violeta
Virgilije
Višeslav
Vjenceslav

Z

Zdenka
Zlata

Ž

Žarko
Željko
Žiga
Živko

OSNOVNA IMENA S IZVEDENICAMA

A
Adam
Aca / Adam
Aco / Adam
Ada / Adam
Adamka / Adam
Adica / Adam
Ado / Adam

Adela
Ada / Adela
Adelka / Adela
Aida / Adela
Dela / Adela
Delka / Adela
Ela / Adela
Laida / Adela

Agata
Aga / Agata
Agi / Agata
Agica / Agata
Dobrila / Agata
Gaca / Agata
Gaga / Agata
Gata / Agata
Tica / Agata
Tijana / Agata

Agneza
Agica / Agneza
Agna / Agneza
Agnica / Agneza
Agnezina / Agneza
Anela / Agneza
Inela / Agneza
Ines / Agneza
Janja / Agneza
Nela / Agneza
Nelica / Agneza
Nelka / Agnez

Alan
Alen / Alan
Alenka / Alan
Alica / Alan
Alo / Alan
Lenica / Alan
Leno / Alan

Albert
Adalbert / Albert
Ala / Albert
Alba / Albert
Albe / Albert
Alberta / Albert
Albertica / Albert
Albertin / Albert
Albertina / Albert
Berta / Albert
Bertica / Albert
Bertina / Albert
Berto / Albert
Ina / Albert
Inica / Albert
Inka / Albert
Tin / Albert
Tina / Albert
Tinica / Albert

Albin
Alban / Albin
Albe / Albin
Albika / Albin
Albina / Albin
Bina / Albin
Bino / Albin
Zoran / Albin
Zorka / Albin

Aleksandar
Acka / Aleksandar
Aco / Aleksandar
Aleks / Aleksandar
Aleksa / Aleksandar
Alja / Aleksandar
Alja / Aleksandar
Aljoša / Aleksandar
Alka / Aleksandar
Alo / Aleksandar
Anda / Aleksandar
Ata / Aleksandar
Branimir / Aleksandar
Branimira / Aleksandar
Caca / Aleksandar
Lale / Aleksandar
Lalo / Aleksandar
Lekica / Aleksandar
Leko / Aleksandar
Leso / Aleksanadar
Saša / Aleksanadr
Sajo / Aleksandar
Sanda / Aleksandar
Sandin / Aleksandar
Sandra / Aleksandar
Sanjica / Aleksandar
Seška / Aleksandar
Staša / Aleksandar
Šana / Aleksandar
Šandor / Aleksandar

Alfonz
Aco / Alfonz
Ala / Alfonz
Alfa / Alfonz
Alfica / Alfonz
Alfo / Alfonz
Alfonza / Alfonz
Alfonzina / Alfonz
Alka / Alfonz
Alko / Alfonz
Alo / Alfonz

Alma

Alojzije
Alojzijana / Alojzije
Alojzina / Alojzije
Ina / Alojzije
Inica / Alojzije
Laca / Alojzije
Lacika / Alojzije
Lojza / Alojzije
Lojzek / Alojzije
Lojzica / Alojzije
Lojzika / Alojzije
Lojzika / Alojzije
Lojzo / Alojzije
Slava / Alojzije
Slavek / Alojzije
Slavica / Alojzije
Slavko / Alojzije
Slavo / Alojzije
Vjeka / Alojzije
Vjekica / Alojzije
Vjekica / Alojzije
Vjeko / Alojzije
Vjekoslav / Alojzije
Zika / Alojzije
Zina / Alojzije
Zinka / Alojzije
Amalija
Ama / Amalija
Amalka / Amalija
Lila / Amalija
Lili / Amalija
Lilika / Amalija
Ljubica / Amalija
Mala / Amalija
Malča / Amalija
Malica / Amalija

Ambrozije
Ama / Ambrozije
Ambra / Ambrozije
Ambro / Ambrozije
Ambroz / Ambrozije
Ambroza / Ambrozije
Ambrozij / Ambrozije
Ambrozija / Ambrozije
Ambrož / Ambrozije
Amka / Ambrozije
Boska / Ambrozije

Ana
Aka / Ana
Analiza / Ana
Anamarija / Ana
Ančica / Ana
Anera / Ana
Anica / Ana
Anika / Ana
Ankica / Ana
Anuša / Ana
Hana / Ana
Naka / Ana
Neša / Ana
Nera / Ana
Neska / Ana
Nuša / Ana

Anastazija
Asja / Anastazija
Asta / Anastazija
Naca / Anastazija
Nacika / Anastazija
Naco / Anastazija
Nača / Anastazija
Naja / Anastazija
Naka / Anastazija
Nana / Anastazija
Nasta / Anastazija
Saša / Anastazija
Stajka / Anastazija
Stana / Anastazija
Staša / Anastazija
Staša / Anastazija
Staško /Anastazija
Stašo / Anastazija
Staža / Anastazija
Stošija / Anastazija
Taska / Anastazija
Zija / Anastazija

Andrija
Anda / Andrija
Andea / Andrija
Andraš / Andrija
Andras / Andrija
Andre / Andrija
Andrej / Andrija
Andreja / Andrija
Andrejka / Andrija
Andrela / Andrija
Andreta / Andrija
Andrica / Andrija
Andrijan / Andrija
Andrijana / Andrija
Andrijano / Andrija
Andrina / Andrija
Andrino / Andrija
Andro / Andrija
Daško / Andrija
Dašo / Andrija
Deja / Andrija
Drena / Andrija
Drenka / Andrija
Hrvoje / Andrija
Hrvoslav / Andrija
Hrvoslava / Andrija

Anđelka
Anđa / Anđelka
Anđel / Anđelka
Anđela / Anđelka
Anđelina / Anđelka
Anđelino / Anđelka
Anđelko / Anđelka
Anđica / Anđelka
Angel / Anđelka
Angela / Anđelka
Đeka / Anđelka
Đela / Anđelka
Đelka / Anđelka

Antun
Antal / Antun
Ante / Antun
Antica / Antun
Antiša / Antun
Anto / Antun
Anton / Antun
Antonijeta / Antun
Antonika / Antun
Antonin / Antun
Antonio / Antun
Jetica / Antun
Netika / Antun
Nija / Antun
Tica / Antun
Ton / Antun
Tonča / Antun
Tonček / Antun
Tonči / Antun
Tončica / Antun
Tona / Antun
Toni / Antun
Tonica / Antun
Tono / Antun
Tuca / Antun
Tuna / Antun
Tunica / Antun
Tunja / Antun
Tuno / Antun
Zvonko / Antun

Anzelmo
Aja / Anzelmo
Ajka / Anzelmo
Ano / Anzelmo
Anzelm / Anzelmo
Anzelma / Anzelmo
Elma / Anzelmo
Zelma / Anzelmo
Zelmo / Anzelmo

Apolonija
Apa / Apolonija
Apica / Apolonija
Lona / Apolonija
Pola / Apolonija
Polka / Apolonija
Polona / Apolonija
Sunčica / Apolonija
Zora / Apolonija
Zorislava / Apolonije

Ariel
Ara / Ariel
Arica / Ariel
Arka / Ariel

Arnold
Arna / Arnold
Arni / Arnold
Arno / Arnold
Arnolda / Arnold
Arnoldo / Arnold
Nolda / Arnold

Astrid
Asta / Astrid
Astra / Astrid
Rida / Astrid

Asunta
Aka / Asunta
Asa / Asunta
Aska / Asunta

Augustin
Ago / Augustin
Aja / Augustin
Aka / Augustin
Augustina / Augustin
Augušt / Augustin
Gusta / Augustin
Gustika / Augustin
Guta / Augustin
Jagoš / Augustin
Tika / Augustin
Tika / Augustin
Tin / Augustin
Tina / Augustin
Tinka / Augustin

Aurora
Ara / Aurora
Arka / Aurora
Ora / Aurora
Orica / Aurora
Orka / Aurora
Rora / Aurora
Rorka / Aurora
Zoja / Aurora
Zora / Aurora
Zorica / Aurora
Zorka / Aurora

B
Baltazar
Balto / Baltazar
Boltek / Baltazar
Boltina / Baltazar
Bolto / Baltazar

Barbara
Bara / Barbara
Barba / Barbara
Barbika / Barbara
Barica / Barbara

Bartolomej
Bara / Bartolomej
Barica / Bartolomej
Barka / Bartolomej
Barta / Bartolomej
Bartol / Bartolomej
Bartolina / Bartolomej
Bartolo / Bartolomej
Bartul / Bartolomej
Jernej / Bartolomej
Lina / Bartolomej
Mejo / Bartolomej
Tola / Bartolomej
Tola / Bartolomej

Bazilije
Bazil / Bazilije
Bazila / Bazilije
Bazilija / Bazilije
Bazilijana / Bazilije
Bazilisa / Bazilije
Bazilka / Bazilije
Bazo / Bazilije
Ila / Bazilije
Ilka / Bazilije
Isa / Bazilije
Lisa / Bazilije
Zila / Bazilije
Zilija / Bazilije
Zilka / Bazilije

Beata
Ata / Beata
Beatica / Beata
Beato / Beata
Blaženka / Beata
Blaženko / Beata

Benedikt
Bena / Benedikt
Benedeta / Benedikt
Benedeto / Benedikt
Benedikta / Benedikt
Benediktina / Benedikt
Beneta / Benedikt
Benka / Benedikt
Benko / Benedikt
Beno / Benedikt
Diko / Benedikt
Dita / Benedikt
Ditka / Benedikt
Dito / Benedikt

Benjamin
Benica / Benjamin
Benja / Benjamin
Inenka / Benjamin
Mina / Benjamin
Minica / Benjamin
Minka / Benjamin

Bernard
Bera / Bernard
Berko / Bernard
Berna / Bernard
Bernarda / Bernard
Bernardeta / Bernard
Bernardica / Bernard
Bernardin / Bernard
Berno / Bernard
Bero / Bernard
Brica / Bernard
Dina / Bernard
Dino / Bernard
Narda / Bernard
Nardi / Bernard
Nardica / Bernard
Nardo / Bernard
Narica / Bernard
Zvjezdan / Bernard

Bertold
Berica / Bertold
Bero / Bertold
Berti / Bertold
Bertica / Bertold
Berto / Bertold
Tolda / Bertold
Toldi / Bertold
Toldica / Bertold

Blandina
Bladica / Blandina
Blanda / Blandina
Blandica / Blandina
Dina / Blandina
Ina / Blandina

Blanka
Blana / Blanka
Blankica / Blanka
Blanko / Blanka
Blano / Blanka
Blanša / Blanka

Blaž
Blaja / Blaž
Blaškan / Blaž
Blaško / Blaž
Blaža / Blaž
Blažek / Blaž
Vlahica / Blaž
Vlaho / Blaž

Bonaventura
Bobika / Bonaventura
Bobo / Bonaventura
Boca / Bonaventura
Bolka / Bonaventura
Bonko / Bonaventura
Bono / Bonaventura
Borka / Bonaventura
Borko / Bonaventura
Brenka / Bonaventura
Brina / Bonaventura
Dobrenka / Bonaventura
Dobreta / Bonaventura
Dobriša / Bonaventura
Dobrice / Bonaventura
Dobrila / Bonaventura
Dobro / Bonaventura
Dobroslav / Bonaventura
Dobroslava /Bonaventura
Venko / Bonaventura
Veno / Bonaventura

Bonifacije
Boneta / Bonifacije
Bonica / Bonifacije
Bonifacij / Bonifacije
Bonifacija / Bonifacije
Bonislav / Bonifacije
Bonislava / Bonifacije
Bonka / Bonifacije
Bono / Bonifacije
Cija / Bonifacije
Facija / Bonifacije

Boris
Bola / Boris
Bolka / Boris
Boriska / Boris
Borislav / Boris
Borislava / Boris
Borko / Boris
Boro / Boris

Božidar
Božica / Božidar
Božidarka / Božidar
Božimir / Božidar
Božimira / Božidar

Branislav
Branča / Branislav
Brane / Branislav
Branica / Branislav
Branislava / Branislav
Branka / Branislav
Branko / Branislav
Brano / Branislav
Bronislava / Branislav

Brigita
Biga / Brigita
Birgita / Brigita
Briga / Brigita
Gita / Brigita
Ita / Brigita

Bruno
Bruna / Bruno
Brunela / Bruno
Brunica / Bruno
Brunka / Bruno
Brunko / Bruno

C
Cecilija
Ceca / Cecilija
Cica / Cecilija
Cija / Cecilija
Cilija / Cecilija
Cilka / Cecilija

Celestina
Cela / Celestina
Celestin / Celestina
Celina / Celestina
Celka / Celestina
Ina / Celestina
Inka / Celestina
Lina / Celestina
Tina / Celestina
Tinka / Celestina

Č
Časlav
Čajo / Caslav
Čale / Caslav
Čane / Caslav
Honorat / Caslav
Honorata / Caslav
Honorije / Caslav
Nora / Caslav
Norica / Caslav
Rata / Caslav
Ratka / Caslav
Ratko / Caslav
Rato / Caslav

Ć
Ćiril
Ćiko / Ćiril
Ćirila / Ćiril
Ćirka / Ćiril
Ćiro / Ćiril
Metko / Ćiril, Metod
Meto / Ćiril, Metod
Metod / Ćiril, Metod
Metoda / Ćiril, Metod
Metodica / Ćiril, Metod
Slaven / Ćiril, Metod
Slavena / Ćiril, Metod
Slavenka / Ćiril, Metod
Toda / Ćiril, Metod
Todi / Ćiril, Metod
Todo / Ćiril, Metod

D
Damjan
Damjana / Damjan
Damjanka / Damjan
Damljan / Damjan
Damljanka / Damjan
Damljanko / Damjan

Danijel
Dada / Danijel
Dajan / Danijel
Dan / Danijel
Dana / Danijel
Dane / Danijel
Danijela / Danijel
Danka / Danijel
Danko / Danijel
Daša / Danijel

Darija
Daca / Darija
Dača / Darija
Dada / Darija
Dajo / Darija
Dara / Darija
Darije / Darija
Dario / Darija
Darka / Darija
Darko / Darija
Daro / Darija
Daša / Darija

Darko
Dario / Darko
Donat / Darko

David
Dado / David
Dajko / David
Dalo / David
Davitko / David
Davo / David

Debora
Deba / Debora
Debi / Debora
Debica / Debora

Denis
Dena / Denis
Deni / Denis
Denica / Denis
Denisa / Denis
Deno / Denis
Dioniz / Denis
Dionizije / Denis
Nisa / Denis

Dijana
Dica / Dijana
Dija / Dijana
Dijanka / Dijana
Dila / Dijana
Divijana / Dijana

Dimitrije
Demetrije / Dimitrije
Dimitrija / Dimitrije
Dmitar / Dimitrije
Dometar / Dimitrije
Mićo / Dimitrije
Mitar / Dimitrije
Mito / Dimitrije
Mitra / Dimitrije
Mitran / Dimitrije
Mitrana / Dimitrije
Mitrica / Dimitrije
Trena / Dimitrije
Tušo / Dimitrije

Dobroslav
Agaton / Dobroslav
Boba / Dobroslav
Boca / Dobroslav
Brenka / Dobroslav
Doško / Dobroslav
Dobra / Dobroslav
Dobrenka / Dobroslav
Dobrica / Dobroslav
Dobrislav / Dobroslav
Dobriša / Dobroslav
Dobrislava / Dobroslav
Dobro / Dobroslav

Dolores
Dola / Dolores
Lola / Dolores
Lolita / Dolores
Lora / Dolores
Lorka / Dolores
Tugomil / Dolores
Tugomila / Dolores

Dominik
Dinko / Dominik
Doma / Dominik
Dominik / Dominik
Dominika / Dominik
Dominko / Dominik
Domo / Dominik
Menko / Dominik
Neda / Dominik
Nediljka / Dominik
Nedjeljka / Dominik
Nedjeljko / Dominik
Nedo / Dominik
Neša / Dominik

Donat

Doris

Doroteja / Teodora

Dujam
Duja / Dujam
Dujan / Dujam
Dujan / Dujam
Dujas / Dujam
Duje / Dujam
Dujica / Dujam
Dujka / Dujam
Dujko / Dujam
Dujo / Dujam
Duna / Dujam
Duno / Dujam

Dušica

E
Edgar
Edga / Edgar
Edgarija / Edgar
Edgaro / Edgar
Edika / Edgar
Edo / Edgar
Etka / Edgar
Etko / Edgar
Gari / Edgar
Garo / Edgar
Rija / Edgar

Edita
Dita / Edita
Ditka / Edita
Eda / Edita
Edith / Edita
Editica / Edita
Etka / Edita
Itica / Edita

Edmund
Eda / Edmund
Edi / Edmund
Edica / Edmund
Edika / Edmund
Edika / Edmund
Edmond / Edmund
Edmunda / Edmund
Edo / Edmund

Eduard
Edica / Eduard
Edika / Eduard
Edo / Eduard
Etka / Eduard

Edvin
Eda / Edvin
Edi / Edvin
Edica / Edvin
Edika / Edvin
Edo / Edvin
Edvina / Edvin
Ina / Edvin
lnica / Edvin
Inka / Edvin

Eleonora
Ela / Eleonora
Leja / Eleonora
Leonora / Eleonora
Lonika / Eleonora
Lora / Eleonora
Lorka / Eleonora
Nela / Eleonora
Nora / Eleonora
Norka / Eleonora
Ora / Eleonora

Elizabeta
Beta / Elizabeta
Beti / Elizabeta
Betika / Elizabeta
Ela / Elizabeta
Eli / Elizabeta
Elica / Elizabeta
Eliza / Elizabeta
Elka / Elizabeta
Elko / Elizabeta
Elza / Elizabeta
Eta / Elizabeta
Izabela / Elizabeta
Jalža / Elizabeta
Jalžabeta / Elizabeta
Jelica / Elizabeta
Jelisaveta / Elizabeta
Lili / Elizabeta
Liza / Elizabeta
Lizabeta / Elizabeta
Lizika / Elizabeta
Špela / Elizabeta
Špelica / Elizabeta

Elvira
Elka / Elvira
Elva / Elvira
Elvirka / Elvira
lra / Elvira
Irka / Elvira

Ema
Emerencijana / Ema
Emi / Ema
Emica / Ema
Emka / Ema
Hema / Ema

Emanuel
Emanuela / Emanuel
Emko / Emanuel
Emo / Emanuel
Manko / Emanuel
Mano / Emanuel

Emilijan
Ema / Emilijan
Emica / Emilijan
Emil / Emilijan
Emila / Emilijan
Emilija / Emilijan
Emilijan / Emilijan
Emilije / Emilijan
Lijana / Emilijan
Milana / Emilijan
Milka / Emilijan
Milko / Emilijan
Milo / Emilijan

Erik
Era / Erik
Eri / Erik
Erih / Erik
Erika / Erik
Erka / Erik
Ero / Erik
Ika / Erik
Rika / Erik
Riki / Erik
Riko / Erik

Ernest
Erna / Ernest
Ernesta / Ernest
Ernestin / Ernest
Ernestina / Ernest
Erni / Ernest
Ernica / Ernest
Erno / Ernest

Estera
Eca / Estera
Eča / Estera
Era / Estera
Erica / Estera
Esta / Estera
Ester / Estera
Estica / Estera
Estika / Estera
Stela / Estera
Tera / Estera
Terica / Estera
Terka / Estera
Teruška / Estera
Tika / Estera
Zvjezdana / Estera

Eugen
Đena / Eugen
Đeni / Eugen
Đenka / Eugen
Đeno / Eugen
Ega / Eugen
Egica / Eugen
Ego / Eugen
Eugena / Eugen
Eugenija / Eugen
Eugenio / Eugen
Gena / Eugen
Genica / Eugen
Genika / Eugen
Geno / Eugen
Udo / Eugen
Ugo / Eugen

Eva
Eca / Eva
Evša / Eva
Evica / Eva
Evika / Eva
Evita / Eva
Ita / Eva
Itica / Eva

Evald
Valdi / Evald
Valdo / Evald
Valdin / Evald

F
Fabijan
Faba / Fabijan
Fabica / Fabijan
Fabija / Fabijan
Fabijana / Fabijan
Fabika / Fabijan
Fabiola / Fabijan
Fabjan / Fabijan
Fabjana / Fabijan
Fabo / Fabijan

Feliks
Felica / Feliks
Felicij / Feliks
Felicija / Feliks
Felicijan / Feliks
Felicijana / Feliks
Felicije / Feliks
Felicisima / Feliks
Felicita / Feliks
Felicitas / Feliks
Felicitata / Feliks
Feliče / Feliks
Feliksa / Feliks
Felka / Feliks
Lica / Feliks
Licija / Feliks
Srećica / Feliks
Srećka / Feliks
Srećko / Feliks
Sretka / Feliks
Sretko / Feliks
Sretna / Feliks

Ferdinand
Ferči / Ferdinand
Ferda / Ferdinand
Ferdina / Ferdinand
Ferdinanda / Ferdinand
Ferdo / Ferdinand
Ferika / Ferdinand
Ferka / Ferdinand
Fernanda / Ferdinand
Fernando / Ferdinand
Nando / Ferdinand

Fidel(is)
Dela / Fidel(is)
Delica / Fidel(is)
Delka / Fidel(is)
Ela / Fidel(is)
Elica / Fidel(is)
Fico / Fidel(is)
Fida / Fidel(is)
Fidel / Fidel(is)
Fidela / Fidel(is)
Fidelica / Fidel(is)
Fidelij / Fidel(is)
Fidelija / Fidel(is)
Fidelije / Fidel(is)
Fidelio / Fidel(is)
Fidelisa / Fidel(is)
Fidelka / Fidel(is)
Fidica / Fidel(is)
Fido / Fidel(is)
Filja / Fidel(is)
Vjera / Fidel(is)
Vjeran / Fidel(is)
Vjerana / Fidel(is)
Vjeranka / Fidel(is)
Vjeranko / Fidel(is)
Vjere / Fidel(is)
Vjerena / Fidel(is)
Vjerica / Fidel(is)
Vjerislav / Fidel(is)
Vjerislava / Fidel(is)
Vjerka / Fidel(is)
Vjerko / Fidel(is)
Vjerna / Fidel(is)
Vjero / Fidel(is)

Filip
Ficka / Filip
Fico / Filip
Fila / Filip
Fileta / Filip
Fili / Filip
Filipa / Filip
Filipina / Filip
Filipka / Filip
Filka / Filip
Filko / Filip
Filo / Filip
Ina / Filip
Lipa / Filip
Pilip / Filip
Pina / Filip
Pinka / Filip
Pipa / Filip
Pipo / Filip

Florijan
Cvijeta / Florijan
Cvjetko / Florijan
Flora / Florijan
Florencija / Florijan
Florentina / Florijan
Florica / Florijan
Florija / Florijan
Florijana / Florijan
Florije / Florijan
Florika / Florijan
Floro / Florijan
Lora / Florijan
Lorika / Florijan
Lorka / Florijan

Franjo
Cina / Franjo
Fana / Franjo
Fani / Franjo
Fran / Franjo
Francek / Franjo
Franciska / Franjo
Francisko / Franjo
Frančeska / Franjo
Frančesko / Franjo
Frančica / Franjo
Frane / Franjo
Franja / Franjo
Franja / Franjo
Franjica / Franjo
Franjka / Franjo
Franko / Franjo
Frano / Franjo
Nina / Franjo

G
Gabrijel
Gabi / Gabrijel
Gabika / Gabrijel
Gabrijela / Gabrijel
Gabro / Gabrijel
Gago / Gabrijel
Gajo / Gabrijel
Gavro / Gabrijel
Gašo / Gabrijel
Jela / Gabrijel
Jelko / Gabrijel
Tugomil / Gabrijel
Tugomir / Gabrijel
Tugomira / Gabrijel

Gašpar
Gaca / Gašpar
Gaspar / Gašpar
Gaša / Gašpar
Gašo / Gašpar
Gašpara / Gašpar
Gašparina / Gašpar
Gašpo / Gašpar
Ina / Gašpar
Rina / Gašpar
Rinka / Gašpar

Genoveva
Đela / Genoveva
Đena / Genoveva
Đenka / Genoveva
Gena / Genoveva
Genica / Genoveva
Veva / Genoveva

Gertruda
Geca / Gertruda
Gera / Gertruda
Gerda / Gertruda
Geri / Gertruda
Gerica / Gertruda
Gerta / Gertruda
Jeltruda / Gertruda
Truda / Gertruda
Trudica / Gertruda

Gizela
Giza / Gizela
Gizelda / Gizela
Gizika / Gizela
Selka / Gizela
Zela / Gizela
Zelka / Gizela
Zika / Gizela

Goran
Goga / Goran
Gogica / Goran
Gorana / Goran
Goranka / Goran
Goranko / Goran
Gorica / Goran
Gorica / Goran
Gorko / Goran
Goro / Goran
Goša / Goran
Montan / Goran
Ranko / Goran
Silvestar / Goran

Gracijan
Dražen / Gracijan
Grašo / Gracijan
Graca / Gracijan
Gracija / Gracijan
Gracija / Gracijan
Gracijana / Gracijan
Gracijela / Gracijan
Graco / Gracijan
Granko / Gracijan
Grano / Gracijan

Grgur
Grega / Grgur
Grega / Grgur
Gregica / Grgur
Gregica / Grgur
Gregor / Grgur
Gregorija / Grgur
Grga / Grgur
Grga / Grgur
Grgan / Grgur
Grgica / Grgur
Grgica / Grgur
Grgica / Grgur
Grgo / Grgur
Griša / Grgur
Gršo / Grgur

H
Hedviga
Heda / Hedviga
Hedi / Hedviga
Hedica / Hedviga
Iga / Hedviga
Igica / Hedviga
Jadviga / Hedviga
Viga / Hedviga
Vigica / Hedviga
Vigica / Hedviga

Helena
Ela / Helena
Hela / Helena
Helenka / Helena
Helica / Helena
Ilka / Helena
Ilona / Helena
Ilonka / Helena
Jela / Helena
Jele / Helena
Jelena / Helena
Jelica / Helena
Jelka / Helena
Jena / Helena
Keka / Helena
Kekica / Helena
Lela / Helena
Lelica / Helena
Lelina / Helena
Lelka / Helena
Lena / Helena
Lenica / Helena
Lenita / Helena
Nela / Helena
Nelica / Helena
Nelka / Helena
Nena / Helena

Henrik
Hena / Henrik
Heni / Henrik
Heno / Henrik
Henrijeta / Henrik
Henrika / Henrik
Hinko / Henrik
Hino / Henrik
Rika / Henrik
Riki / Henrik
Rikica / Henrik

Herbert
Berta / Herbert
Berti / Herbert
Bertica / Herbert
Berto / Herbert
Hera / Herbert
Herberta / Herbert
Heribert / Herbert
Herica / Herbert
Herka / Herbert
Herko / Herbert
Hero / Herbert

Hijacint
Hijacinta / Hijacint
Jaca / Hijacint
Jacinta / Hijacint

Hilarije
Hila / Hilarije
Hilari / Hilarije
Hilarija / Hilarije
Hilko / Hilarije
Lara / Hilarije
Laro / Hilarije
Obrad / Hilarije
Rašo / Hilarije
Rade / Hilarije
Radovan / Hilarije
Rajko / Hilarije

Hilda
Hildegard / Hilda

Honorat

Hubert
Berti / Hubert
Bertica / Hubert
Berto / Hubert
Hugo / Hubert

Hugo

I
Ida
Idica / Ida
Iduška / Ida

Ignacije
Ceno / Ignacije
Goca / Ignacije
Goco / Ignacije
Ica / Ignacije
Ica / Ignacije
Icko / Ignacije
Ico / Ignacije
Igica / Ignacije
Ignja / Ignacije
Ignjo / Ignacije
Igo / Ignacije
Naca / Ignacije
Nacika / Ignacije
Nacko / Ignacije
Naco / Ignacije
Ognjen(a) / Ignacije
Ognjeslav / Ignacije
Vatroslav / Ignacije

Ilija
Ico / Ilija
Ićo / Ilija
Ika / Ilija
Ikača / Ilija
Ikica / Ilija
Iko / Ilija
Ikša / Ilija
Ila / Ilija
Ilenka / Ilija
Ilijana / Ilija
Ilijas / Ilija
Ilijaš / Ilija
Ilijica / Ilija
Ilinka / Dija
Iljka / Ilija
Iljo / Ilija
Likan / Ilija
Liko / Ilija
Lina / Ilija
Linka / Ilija

Iluminata
Svjetlana / Iluminata

Irena
Ena / Irena
Ira / Irena
Irenka / Irena
Irna / Irena
Rena / Irena

Ivan
Ico / Ivan
Ićo / Ivan
lka / Ivan
Iko / Ivan
Inka / Ivan
Iva / Ivan
Ivana / Ivan
Ivanica / Ivan
Ivanka / Ivan
Ivica / Ivan
Ivo / Ivan
Ivoš / Ivan
Janez / Ivan
Kika / Ivan
Nana / Ivan
Vanča / Ivan
Vana / Ivan

Izidor
Dorka / Izidor
Doro / Izidor
Ica / Izidor
Iso / Izidor
Izidora / Izidor
Sidor / Izidor

J
Jakov
Jakša / Jakov
Jaka / Jakov
Jakica / Jakov
Jakina / Jakov
Jakobina / Jakov
Jašo / Jakov

Jeronim
Jeca / Jeronim
Jeka / Jeronim
Jera / Jeronim
Jerica / Jeronim
Jerko / Jeronim
Jero / Jeronim
Jeronima / Jeronim

Jolanda
Anda / Jolanda
Andica / Jolanda
Bica / Ljubica, Jolanda
Buba /Ljubica, Jolanda
Cica / Ljubica, Jolanda
Ibojka / Jolanda
Jocka / Jolanda
Jolanka / Jolanda
Jolka / Jolanda
Landa / Jolanda
Ljuba / Ljubica, Jolanda
Ljubica / Jolanda
Ljuca /Ljubica, Jolanda
Ljupka /Ljubica, Jolanda
Violeta / Ljubica, Jolanda

Josip
Jocka / Josip
Joco / Josip
Joja / Josip
Jojica / Josip
Joka / Josip
Josa / Josip
Josipa / Josip
Joško / Josip
Joza / Josip
Jozan / Josip
Jozefa / Josip
Jozefina / Josip
Jozeta / Josip
Jozica / Josip
Jozo / Josip
Joža / Josip
Jožika / Josip
Pepa / Josip
Pepa / Josip
Pepica / Josip
Pepika / Josip
Sipa / Josip
Zefa / Josip
Zefo / Josip

Judita
Dita / Judita
Ditka / Judita

Julije
Juko / Julije
Jula / Julije
Julija / Julije
Julijan / Julije
Julijana / Julije
Julijeta / Julije
Julika / Julije
Julinka / Julije
Julka / Julije
Julko / Julije
Julo / Julije
Lijana / Julije
Lilka / Julije
Ula / Julije
Ulica / Julije
Ulka / Julije

Juraj
Đuka / Juraj
Đurđica / Juraj
Đurica / Juraj
Đuro / Juraj
Georg / Juraj
Georgina / Juraj
Juco / Juraj
Jure / Juraj

Justa
Inena / Justa
Inka / Justa
Jušt / Justa
Juca / Justa
Jucka / Justa
Justica / Justa
Justika / Justa
Justo / Justa
Juštica / Justa
Juštin / Justa
Jušto / Justa
Nina / Justa
Ninica / Justa
Ninka / Justa
Ninko / Justa
Nino / Justa
Tin / Justa
Tina / Justa
Tinka / Justa
Tinko / Justa
Tino / Justa

K
Kalist
Divna / Kalist
Krasna / Kalist

Kamilo
Kadmila / Kamilo
Kadmilo / Kamilo
Kama / Kamilo
Kamica / Kamilo
Kamila / Kamilo
Kamo / Kamilo
Mila / Kamilo
Milan / Kamilo
Milica / Kamilo
Milka / Kamilo
Milko / Kamilo
Milo / Kamilo
Miroslav / Kamilo
Miroslava / Kamilo

Karlo
Dada / Karlo
Dragan / Karlo
Dragec / Karlo
Dragica / Karlo
Drago / Karlo
Dragutin / Karlo
Draška / Karlo
Draško / Karlo
Dražen / Karlo
Draženka / Karlo
Gaga / Karlo
Giga / Karlo
Karla / Karlo
Karla / Karlo
Karle / Karlo
Karlina / Karlo
Karloš / Karlo
Karlota / Karlo
Karolina / Karlo
Lota / Karlo
Lotica / Karlo
Tin / Karlo

Karmela
Cita / Karmela
Citica / Karmela
Elko / Karmela
Ita / Karmela
Itica / Karmela
Karma / Karmela
Karmelita / Karmela
Karmelo / Karmela
Karmen / Karmela
Karmencita / Karmela
Lita / Karmela
Mela / Karmela
Melka / Karmela
Melko / Karmela
Menca / Karmela

Katarina
Kača / Katarina
Kaja / Katarina
Karin / Katarina
Kata / Katarina
Katica / Katarina
Katja / Katarina
Katka / Katarina
Rina / Katarina
Trina / Katarina

Kazimir
Kazimira / Kazimir

Klara
Jasna / Klara
Jasnica / Klara
Klarika / Klara
Lara / Klara
Svjetlana / Klara

Klaudije
Dija / Klaudije
Dijo / Klaudije
Klauda / Klaudije
Klaudica / Klaudije
Klaudij / Klaudije
Klaudija / Klaudije
Klaudijan / Klaudije
Klaudijana / Klaudije
Klaudijo / Klaudije
Klaudina / Klaudije

Klement
Klemencija / Klement
Klementina / Klement
Klemi / Klement
Klemica / Klement
Menca / Klement
Menci / Klement
Menta / Klement
Mento / Klement
Tina / Klement
Tinka / Klement

Koleta
Eta / Koleta
Etica / Koleta
Kola / Koleta
Nika / Koleta
Nikoleta / Koleta

Korina
Inka / Korina
Kora / Korina
Korinka / Korina
Rinka / Korina

Kornelije
Koljo / Kornelije
Kora / Kornelije
Korica / Kornelije
Korna / Kornelije
Kornel / Kornelije
Kornelij / Kornelije
Kornelijica / Kornelije
Kornica / Kornelije
Korno / Kornelije
Koro / Kornelije
Lilica / Kornelije
Lilika / Kornelije
Nelica / Kornelije
Nelija / Kornelije
Nelka / Kornelije
Nelko / Kornelije
Nelo / Kornelije

Krispina
Ina / Krispina
Inica / Krispina
Inka / Krispina
Krispa / Krispina
Krispin / Krispina
Krispo / Krispina
Pina / Krispina
Pinka / Krispina
Pino / Krispina

Kristina
Kris / Kristina
Krist / Kristina
Krista / Kristina
Kristan / Kristina
Kristana / Kristina
Kriste / Kristina
Kristeta / Kristina
Kristica / Kristina
Kristijan / Kristina
Kristijana / Kristina
Kristinka / Kristina
Kristo / Kristina

Kristofor
Kristo / Kristofor
Kristof / Kristofor

Krševan
Kršan / Krševan
Krše / Krševan
Kršo / Krševan

Ksenija
Ksena / Ksenija
Ksenica / Ksenija
Ksenije / Ksenija
Nena / Ksenija
Nenka / Ksenija
Sena / Ksenija
Senija / Ksenija
Senka / Ksenija

Kuzma
Kuzmo / Kuzma
Kuzo / Kuzma
Kušo / Kuzma

Kvirin
Inena / Kvirin
Inenka / Kvirin
Inica / Kvirin
Inka / Kvirin
Kvira / Kvirin
Kvirica / Kvirin
Kvirica / Kvirin
Kvirina / Kvirin
Kviro / Kvirin
Rina / Kvirin
Rinka / Kvirin
Rinko / Kvirin
Rino / Kvirin

L
Ladislav
Dada / Ladislav
Dadica / Ladislav
Dado / Ladislav
Dika / Ladislav
Dikica / Ladislav
Lacika / Ladislav
Lacka / Ladislav
Lacko / Ladislav
Laco / Ladislav
Lada / Ladislav
Ladan / Ladislav
Ladica / Ladislav
Ladika / Ladislav
Ladimira / Ladislav
Ladislava / Ladislav
Lado / Ladislav
Lalica / Ladislav
Lalka / Ladislav
Latica / Ladislav
Latko / Ladislav
Vlada / Ladislav
Vladimir / Ladislav
Vladimira / Ladislav
Vladislava / Ladislav
Vlado / Ladislav
Vlatka / Ladislav
Vlatko / Ladislav

Lazar
Lacika / Lazar
Laco / Lazar
Laka / Lazar
Lasko / Lazar
Lazara / Lazar
Lazica / Lazar
Lazo / Lazar
Zara / Lazar
Zarka / Lazar
Zarko / Lazar
Zaro / Lazar

Lea

Leo
Lav / Leo
Lavica / Leo
Lavka / Leo
Lavko / Leo
Lea / Leo
Leon / Leo
Leona / Leo
Leonija / Leo
Leonije / Leo
Leonila / Leo
Leonina / Leo
Leonita / Leo
Leonka / Leo

Leonard
Leca / Leonard
Leco / Leonard
Leonardo / Leonard
Nardica / Leonard
Nardina / Leonard
Nardo / Leonard

Leopold
Lelka / Leopold
Leopolda / Leopold
Leopoldina / Leopold
Luta / Leopold
Polda / Leopold
Polda / Leopold
Poldica / Leopold
Poldika / Leopold
Poldo / Leopold
Polka / Leopold

Lidija
Lida / Lidija
Lidica / Lidija
Lidika / Lidija
Lidona / Lidija
Lidonka / Lidija

Longin
Đina / Longin
Đino / Longin
Gino / Longin
Lonđin / Longin
Longa / Longin
Longo / Longin
Veljka / Longin
Veljko / Longin

Lovro
Laura / Lovro
Laurencija / Lovro
Lokica / Lovro
Loko / Lovro
Lola / Lovro
Lolica / Lovro
Lora / Lovro
Lovica / Lovro
Lovorka / Lovro
Lovorko / Lovro
Lovra / Lovro
Lovre / Lovro
Lovrek / Lovro
Lovren / Lovro
Lovrenac / Lovro
Lovrenko / Lovro
Lovreta / Lovro
Lovrica / Lovro
Lovrina / Lovro
Lovrina / Lovro
Rina / Lovro
Rinka / Lovro

Lucija
Cija / Lucija
Jasna / Lucija
Luca / Lucija
Lucana / Lucija
Lucida / Lucija
Lucijan / Lucija
Lucijana / Lucija
Lucije / Lucija
Lucijeta / Lucija
Lucika / Lucija
Lucila / Lucija
Luči / Lucija
Luja / Lucija
Svjetlana / Lucija

Luka
Lujo / Luka
Lukan / Luka
Lukas / Luka
Lukša / Luka

M
Magdalena
Alena / Magdalena
Alenka / Magdalena
Lena / Magdalena
Lenica / Magdalena
Lenita / Magdalena
Lenka / Magdalena
Madelina/ Magdalena
Madlena / Magdalena
Maga / Magdalena
Magda / Magdalena
Magdalina / Magdalena
Magdolena / Magdalena
Manda / Magdalena
Mandena / Magdalena
Mandica / Magdalena
Manja / Magdalena
Maša / Magdalena
Minja / Magdalena

Makrina
Maka / Makrina
Makica / Makrina
Makra / Makrina
Makrena / Makrina
Makrica / Makrina
Rina / Makrina

Maksimilijan
Maki / Maksimilijan
Maks / Maksimilijan
Maksa / Maksimilijan
Maksim / Maksimilijan
Maksima / Maksimilijan
Makso / Maksimilijan
Maša / Maksimilijan

Marcel
Cela / Marcel
Celka / Marcel
Elina / Marcel
Lina / Marcel
Linica / Marcel
Maki / Marcel
Makica / Marcel
Mako / Marcel
Marčelo / Marcel
Marcela / Marcel
Marcelijan / Marcel
Marcelina / Marcel
Marcelino / Marcel
Marcelo / Marcel
Maro / Marcel
Marselina / Marcel
Marselino / Marcel

Margareta
Giga / Margareta
Gita / Margareta
Gitica / Margareta
Gitka / Margareta
Ita / Margareta
Maga / Margareta
Magica / Margareta
Marga / Margareta
Margerita / Margareta
Margit / Margareta
Margita / Margareta
Marjeta / Margareta
Maša / Margareta
Reta / Margareta
Reti / Margareta
Retica / Margareta

Marija
Anamarija / Marija
Beata / Marija
Benedikta / Marija
Blaženka / Marija
Imakulata / Marija
Inviolata / Marija
Jana / Marija
Janko / Marija
Jano / Marija
Lina / Marija
Maca / Marija
Maja / Marija
Maka / Marija
Mani / Marija
Manja / Marija
Mara / Marija
Mara / Marija
Mare / Marija
Marela / Marija
Mareta / Marija
Marica / Marija
Marijalujza / Marija
Marijan / Marija
Marijana / Marija
Marijanđela / Marija
Marijeta / Marija
Marijaterezija / Marija
Marijica / Marija
Marika / Marija
Marinko / Marija
Mario / Marija
Mariofil / Marija
Marioljub / Marija
Marita / Marija
Mariška / Marija
Marja / Marija
Maro / Marija
Maroje / Marija
Maruna / Marija
Maša / Marija
Meri / Marija
Merilin / Marija
Merina / Marija
Merinka / Marija
Mica / Marija
Mija / Marija
Mima / Marija
Mimi / Marija
Mimica / Marija
Minka / Marija
Mirjana / Marija
Regina / Marija
Rika / Marija
Rozamarija / Marija
Vizitata / Marija
Vjeramarija / Marija
Vladislava / Marija

Marijan
Marin / Marijan
Marina / Marijan

Marko
Marketa / Marko
Markeš / Marko
Markica / Marko
Merketo / Marko

Marta
Maca / Marta
Maša / Marta
Maća / Marta
Magica / Marta
Maka / Marta
Manja / Marta
Martica / Marta

Martin
Maca / Martin
Maka / Martin
Maki / Martin
Manja / Martin
Marca / Martin
Martina / Martin
Martinela / Martin
Martinka / Martin
Martinko / Martin
Marton / Martin
Maša / Martin
Tin / Martin
Tina / Martin
Tinka / Martin

Matej
Bogdan / Matej
Bogdana / Matej
Mata / Matej
Matan / Matej
Mate / Matej
Matea / Matej
Matejka / Matej
Mateo / Matej
Matiša / Matej
Matko / Matej
Mato / Matej
Matoš / Matej
Maša / Matej
Meteja / Matej

Matija
Makica / Matija
Mako / Matija
Mata / Matija
Matica / Matija
Matijaš / Matija
Matijica / Matija
Matula / Matija
Tija / Matija
Tijana / Matija

Matilda
Ilda / Matilda
Ildica / Matilda
Matildica / Matilda
Tila / Matilda
Tilda / Matilda
Tilija / Matilda
Tilka / Matilda

Melita
Ita / Melita
Meca / Melita
Mela / Melita
Melica / Melita
Melis / (Melita)
Melisa / Melita
Melitina / Melita

Melanija
Lana / Melanija
Lanča / Melanija
Lanica / Melanija
Lanka / Melanija
Mejica / Melanija
Melana / Melanija
Melka / Melanija
Nija / Melanija

Mercedes
Meca / Mercedes
Mera / Mercedes
Merca / Mercedes
Meri / Mercedes
Merica / Mercedes

Metod, v. Ćiril

Mihael
Ela / Mihael
Elka / (Mihael)
Gašo / (Mihael)
Gabi / (Mihael)
Gabika / (Mihael)
Gábor / (Mihael)
Gabrijel / (Mihael)
Gabrijela / (Mihael)
Gabro / (Mihael)
Gago / (Mihael)
Gajo / (Mihael)
Gavro / (Mihael)
Jela / (Mihael)
Jelko / (Mihael)
Miha / Mihael
Mihaela / Mihael
Mihovil / Mihael
Mihovilka / Mihael
Mijo / Mihael
Milivoj / Mihael
Milka / Mihael
Miško / Mihael
Mišo / Mihael
Rafael / (Mihael)
Rafaela / (Mihael)
Rafo / (Mihael)

Miodrag

Placid / Miodrag

Mirko
Emerik / Mirko
Emerika / Mirko
Emerka / Mirko
Emka / Mirko
Emko / Mirko
Frederik / Mirko
Frida / Mirko
Frido / Mirko
Fridolin / Mirko
Fridrih / Mirko
Fridrik / Mirko
Ibrica / Mirko
Ibro / Mirko
Ika / Mirko
Ikica / Mirko
Imbrica / Mirko
Imbro / Mirko
Irenej / Mirko
Minica / Mirko
Mino / Mirko
Mira / Mirko
Mirka / Mirko
Mirkec / Mirko
Miro / Mirko
Pacifik / Mirko
Riki / Mirko
Riki / Mirko
Rikica / Mirko
Rikica / Mirko

Mislav
Misa / Mislav
Miska / Mislav
Misko / Mislav
Misla / Mislav
Misla / Mislav
Mislava / Mislav
Mislo / Mislav

Mladen
Deko / Mladen
Dena / Mladen
Denka / Mladen
Denko / Mladen
Deno / Mladen
Juvencije / Mladen
Manka / Mladen
Mladena / Mladen
Mladenci / Mladen
Mladenka / Mladen
Mladenko / Mladen
Mlado / Mladen

Monika
Mona / Monika
Moni / Monika
Nika / Monika
Nikica / Monika
Nina / Monika
Ninka / Monika

N
Natalija
Boško / Natalija
Božica / Natalija
Božica / Natalija
Božidar / Natalija
Božo / Natalija
Lija / Natalija
Naca / Natalija
Nacka / Natalija
Naka / Natalija
Natalio / Natalija
Natalis / Natalija
Nataša / Natalija
Nataška / Natalija
Nate / Natalija
Natica / Natalija
Natislav / Natalija
Natkica / Natalija
Natko / Natalija
Nato / Natalija
Saša / Natalija
Saška / Natalija
Taša / Natalija
Tana / Natalija
Tanja / Natalija

Nenad
Neda / Nenad
Nedo / Nenad
Nenada / Nenad
Neno / Nenad
Neša / Nenad

Nikola
Kolja / Nikola
Mika / Nikola
Nik / Nikola
Nikica / Nikola
Niko / Nikola
Nikolina / Nikola
Nina / Nikola
Nino / Nikola

Nives
Nina / Nives
Ninica / Nives
Ninka / Nives
Niveska / Nives
Snježana / Nives
Snješka / Nives
Žana / Nives

Norbert
Berta / Norbert
Berti / Norbert
Bertica / Norbert
Berto / Norbert
Nora / Norbert
Nori / Norbert
Norka / Norbert
Noro / Norbert

O
Olga
Goga / Olga
Gogica / Olga
Helga / Olga
Lola / Olga
Ola / Olga
Olgica / Olga
Olja / Olga

Oskar
Ansgar / Oskar
Karo / Oskar
Oko / Oskar

Oto
Oda / Oto
Ota / Oto
Otica / Oto
Oton / Oto
Otto / Oto
Uta / Oto

Ozana
Osana / Ozana
Oza / Ozana
Sana / Ozana
Zana / Ozana
Zanka / Ozana

P
Paskal
Paškvalina / Paskal
Pashala / Paskal
Paskal / Paskal
Paskval / Paskal
Paskvalina / Paskal
Paška / Paskal
Paškal / Paskal
Paškala / Paskal
Paško / Paskal
Paškval / Paskal

Patrik
Domagoj / Patrik
Pata / Patrik
Patra / Patrik
Patrica / Patrik
Patricija / Patrik
Patrik / Patrik
Patris / Patrik
Patrisa / Patrik
Patriša / Patrik
Patro / Patrik

Pavao
Paul / Pavao
Paula / Pavao
Pava / Pavao
Pave / Pavao
Pavica / Pavao
Pavka / Pavao
Pavko / Pavao
Pavo / Pavao

Pelagija
Pega / Pelagija
Pegica / Pelagija
Pela / Pelagija
Pelagije / Pelagija
Pele / Pelagija
Pelka / Pelagija
Pelko / Pelagija
Pelo / Pelagija

Petar
Krešimir / Petar
Pejo / Petar
Pera / Petar
Periša / Petar
Perica / Petar
Perka / Petar
Pero / Petar
Petra / Petar
Petrica / Petar
Petronila / Petar

Pio
Pia / Pio
Pija / Pio
Pijo / Pio

Polion

Predrag

R
Rafael
Elka / Rafael
Rafaela / Rafael
Rafo / Rafael

Rahela
Ela / Rahela (Lea)
Elica / Rahela (Lea)
Hela / Rahela (Lea)
Rahelka / Rahela, (Lea)

Rajmund
Rajka / Rajmund
Rajko / Rajmund
Rajmond / Rajmund
Rajmonda / Rajmund
Rajmunda / Rajmund

Rastislav
Krescencije / Rastislav
Rasko / Rastislav
Rastislava / Rastislav
Rastko / Rastislav

Rebeka
Beka / Rebeka (Lea)
Bekica / Rebeka (Lea)
Reba / Rebeka (Lea)

Renata
Nata / Renata
Natka / Renata
Natko / Renata
Rena / Renata
Renato / Renata
Reni / Renata
Renka / Renata
Renko / Renata
Reno / Renata

Rikard
Rihard / Rikard
Rikarda / Rikard
Rikardo / Rikard
Riki / Rikard
Rikica / Rikard

Robert
Berta / Robert
Berti / Robert
Ina / Robert
Roberta / Robert
Robertina / Robert
Robi / Robert
Tina / Robert

Rok
Roka / Rok
Roki / Rok
Rokica / Rok
Roko / Rok

Roland
Landa / Roland
Lando / Roland
Ora / Roland
Orka / Roland
Orlanda / Roland
Orlando / Roland
Rolando / Roland
Roli / Roland

Roman
Roli / Roman
Roma / Roman
Romana / Roman
Romanka / Roman
Romano / Roman
Romica / Roman
Romika / Roman
Romka / Roman
Romko / Roman
Romo / Roman

Romeo
Mea / Romeo
Romica / Romeo
Romka / Romeo
Romko / Romeo
Romo / Romeo

Rozalija
Eufrazija / Rozalija
Eufrozina / Rozalija
Linda / Rozalija
Rojka / Rozalija
Roska / Rozalija
Roza / Rozalija
Rozalina / Rozalija
Rozalinda / Rozalija
Rozana / Rozalija
Rozarija / Rozalija
Rozelina / Rozalija
Rozen / Rozalija
Rozena / Rozalija
Rozeta / Rozalija
Rozi / Rozalija
Rozica / Rozalija
Rozika / Rozalija
Rozina / Rozalija
Rozvita / Rozalija
Roža / Rozalija
Rožalija / Rozalija
Rožarija / Rozalija
Ruška / Rozalija
Ruzarija / Rozalija
Ruzarka / Rozalija
Ruža / Rozalija
Ružana / Rozalija
Ružena / Rozalija
Ružica / Rozalija
Zara / Rozalija
Zarka / Rozalija
Žana / Rozalija

Rudolf
Dolfo / Rudolf
Ruda / Rudolf
Rudika / Rudolf
Rudolfa / Rudolf
Rudolfina / Rudolf
Rutka / Rudolf

S
Sabina
Bina / Sabina
Binica / Sabina
Binka / Sabina
Binko / Sabina
Bino / Sabina
Ina / Sabina
Inica / Sabina
Inka / Sabina
Saba / Sabina
Sabin / Sabina

Sebastijan
Bošt / Sebastijan
Boštjan / Sebastijan
Saba / Sebastijan
Sabo / Sebastijan
Seba / Sebastijan
Seba / Sebastijan
Sebastijana / Sebastijan
Sebo / Sebastijan
Tija / Sebastijan
Tijan / Sebastijan
Tijana / Sebastijan

Servacije
Servo / Servacije
Vace / Servacije
Vaci / Servacije
Vacko / Servacije
Vaco / Servacije

Severin
Inka / Severin
Rina / Severin
Rinka / Severin
Seja / Severin
Sever / Severin
Severina / Severin
Sevka / Severin

Silvije
Cika / Silvije
Silva / Silvije
Silvestar / Silvije
Silvestra / Silvije
Silvica / Silvije
Silvija / Silvije
Silvijan / Silvije
Silvijana / Silvije
Silvio / Silvije
Silvo / Silvije
Sylvia / Silvije
Vija / Silvije

Sofija
Caritas / Sofija
Coca / Sofija
Dada / Sofija
Dadica / Sofija
Fides / Sofija
Karitas / Sofija
Koka / Sofija
Ljubav / Sofija
Nada / Sofija
Nadica / Sofija
Naka / Sofija
Natka / Sofija
Sofijana / Sofija
Soja / Sofija
Soka / Sofija
Sonja / Sofija
Sova / Sofija
Spes / Sofija
Vjera / Sofija
Vjeran / Sofija
Vjerana / Sofija
Vjerica / Sofija
Vjerka / Sofija

Stanislav
Nana / Stanislav
Nanka / Stanislav
Nina / Stanislav
Nino / Stanislav
Stajka / Stanislav
Stana / Stanislav
Stanislava / Stanislav
Stanko / Stanislav
Tale / Stanislav
Talka / Stanislav
Tane / Stanislav

Stjepan
Kruna / Stjepan
Kruno / Stjepan
Krunoslav / Stjepan
Krunoslava / Stjepan
Pepa / Stjepan
Pepica / Stjepan
Stevo / Stjepan
Stijepo / Stjepan
Stipan / Stjepan
Stipo / Stjepan
Stjepanka / Stjepan
Stjepka / Stjepan
Stjepko / Stjepan
Štef / Stjepan
Štefa / Stjepan
Štefan / Stjepan
Štefica / Stjepan

Suzana
Ljerka / Suzana
Ljiljana / Suzana
Sana / Suzana
Sanja / Suzana
Sanjica / Suzana
Suska / Suzana
Suza / Suzana
Suzica / Suzana

Svetislav
Svetislava / Svetislav

Š
Šimun
Mena / Šimun
Menka / Šimun
Moca / Šimun
Mone / Šimun
Monko / Šimun
Semka / Šimun
Simeon / Šimun
Simeona / Šimun
Simo / Šimun
Šima / Šimun
Šime / Šimun
Šimica / Šimun
Šimka / Šimun
Šimo / Šimun

T
Tadej
Tadej / Tadej (Šimun)
Tadija / Tadej (Šimun)
Tadijana /Tadej (Šimun)
Tado / Tadej (Šimun)

Tamara
Taca / Tamara
Tama / Tamara
Tamica / Tamara
Taša / Tamara

Tekla

Teodor
Bogdan / Teodor
Boška / Teodor
Boško / Teodor
Božica / Teodor
Božidar / Teodor
Božidarka / Teodor
Dara / Teodor
Darinka / Teodor
Darka / Teodor
Darko / Teodor
Deodat / Teodor
Deodata / Teodor
Dorica / Teodor
Doris / Teodor
Dorka / Teodor
Doro / Teodor
Tea / Teodor
Teca / Teodor
Tedo / Teodor
Teja / Teodor
Teo / Teodor
Tošo / Teodor

Teofil
Bogoljub / Teofil
Bogoljuba / Teofil
Filica / Teofil
Filka / Teofil
Filko / Teofil
Filo / Teofil
Ljuba / Teofil
Ljubo / Teofil
Tea / Teofil
Tedi / Teofil
Tedica / Teofil
Tedo / Teofil
Teja / Teofil
Teo / Teofil
Teofila / Teofil
Teofilka / Teofil
Teofilko / Teofil

Terezija
Ita / Terezija
Lesa / Terezija
Leska / Terezija
Rerezina / Terezija
Reska / Terezija
Reza / Terezija
Rezi / Terezija
Rezica / Terezija
Rezika / Terezija
Tera / Terezija
Tereska / Terezija
Tereza / Terezija
Terezita / Terezija
Terica / Terezija
Terka / Terezija
Zika / Terezija
Zita / Terezija

Tihon
Tićo / Tihon
Tiha / Tihon
Tiho / Tihon
Tihona / Tihon
Tihonija / Tihon

Toma
Miki / Toma
Misla / Toma
Toma / Toma
Tomi / Toma
Tomica / Toma
Tomika / Toma
Tomislav / Toma
Tomislava / Toma
Tomko / Toma
Tomo / Toma

Trpimir
Trpimira / Trpimir

Tvrtko
Firmin / Tvrtko
Tvrtka / Tvrtko

U
Ulrika

Uršula
Ora / Uršula
Orsola / Uršula
Orsula / Uršula
Orša / Uršula
Oršula / Uršula
Sola / Uršula
Solka / Uršula
Sula / Uršula
Ula / Uršula
Ulika / Uršula
Ulka / Uršula
Ura / Uršula
Urka / Uršula
Ursa / Uršula
Ursica / Uršula
Ursulina / Uršula
Urša / Uršula

V
Valburga
Burga / Valburga
Burgica / Valburga
Vaca / Valburga
Valica / Valburga
Valika / Valburga
Valka / Valburga

Valentin
Tin / Valentin
Tina / Valentin
Tinka / Valentin
Vala / Valentin
Valenka / Valentin
Valent / Valentin
Valentin / Valentin
Valentina / Valentin
Valika / Valentin
Valko / Valentin
Zdravka / Valentin
Zdravko / Valentin

Valerija
Lera / Valerija
Lerica / Valerija
Lerka / Valerija
Lero / Valerija
Valča / Valerija
Vala / Valerija
Valena / Valerija
Valenka / Valerija
Valera / Valerija
Valeria / Valerija
Valerica / Valerija
Valerijan / Valerija
Valerijana / Valerija
Valerika / Valerija
Valerio / Valerija
Valerka / Valerija
Valeta / Valerija
Valko / Valerija
Valo / Valerija
Zdravka / Valerija
Zdravko / Valerija

Vedran
Lucije / Vedran
Vadrana / Vedran
Veco / Vedran
Veda / Vedran
Vedo / Vedran
Vedra / Vedran
Vedrica / Vedran
Vedrinka / Vedran
Vedrinko / Vedran
Vedro / Vedran

Vendelin
Belinka / Vendelin
Delina / Vendelin
Delka / Vendelin
Delo / Vendelin
Lina / Vendelin
Linko / Vendelin
Lino / Vendelin
Vedo / Vendelin
Venda / Vendelin
Vendel / Vendelin
Vendelina / Vendelin
Vendi / Vendelin
Veno / Vendelin

Veronika
Ika / Veronika
Nika / Veronika
Niki / Veronika
Rona / Veronika
Ronka / Veronika
Veca / Veronika
Veka / Veronika
Vekica / Veronika
Vera / Veronika
Verena / Veronika
Verica / Veronika
Verka / Veronika
Verona / Veronika
Veruška / Veronika

Veselka
Hilarija / Veselka
Hilarije / Veselka
Veco / Veselka
Vekica / Veselka
Veko / Veselka
Velja / Veselka
Veljka / Veselka
Veseljka / Veselka
Veselko / Veselka
Veska / Veselka
Vesko / Veselka
Veso / Veselka

Vesna
Veca / Vesna
Vecka / Vesna
Veka / Vesna
Vekica / Vesna
Vesa / Vesna
Vesnica / Vesna
Vesnička / Vesna

Vid
Vida / Vid
Vidan / Vid
Videk / Vid
Vidica / Vid
Vidica / Vid
Vidinka / Vid
Vidna / Vid
Vido / Vid
Vidoš / Vid
Vita / Vid
Vitka / Vid
Vitko / Vid
Vito / Vid

Viktor
Rina / Viktor
Rinka / Viktor
Viki / Viktor
Vikica / Viktor
Viko / Viktor
Viktorija / Viktor
Viktorin / Viktor
Viktorina / Viktor
Viktorka / Viktor
Vitko / Viktor
Vitorija / Viktor
Vitorio / Viktor

Vilibald
Vilim / Vilibald
Vilko / Vilibald

Vilim
Vika / Vilim
Viko / Vilim
Vila / Vilim
Vilica / Vilim
Vilika / Vilim
Vilika / Vilim
Viljko / Vilim
Viljo / Vilim
Vilkica / Vilim
Vilko / Vilim
Vilma / Vilim

Vinko
Ceca / Vinko
Vice / Vinko
Viki / Vinko
Vina / Vinko
Vincek / Vinko
Vincencija / Vinko
Vincencije / Vinko
Vinka / Vinko
Vinkica / Vinko

Violeta
Eta / Violeta
Etica / Violeta
Leta / Violeta
Ola / Violeta
Olica / Violeta
Olka / Violeta
Vikica / Violeta
Viola / Violeta
Violica / Violeta
Violka / Violeta

Virgilije
Gila / Virgilije
Lijica / Virgilije
Virgica / Virgilije
Virgica / Virgilije
Virgil / Virgilije
Virgilija / Virgilije
Virica / Virgilije
Viro / Virgilije

Višeslav
Slava / Višeslav
Slaviša / Višeslav
Slavko / Višeslav
Vićo / Višeslav
Viša / Višeslav
Višeslava / Višeslav
Viška / Višeslav
Višo / Višeslav

Vjenceslav
Slava / Vjenceslav
Slavko / Vjenceslav
Slavo / Vjenceslav
Veca / Vjenceslav
Veco / Vjenceslav
Vena / Vjenceslav
Vena / Vjenceslav
Vencek / Vjenceslav
Venco / Vjenceslav
Venća / Vjenceslav
Venča / Vjenceslav
Venica / Vjenceslav
Venko / Vjenceslav
Veno / Vjenceslav
Vjenceslava / Vjenceslav
Vjenćeslav / Vjenceslav
Vjenka / Vjenceslav
Vjenko / Vjenceslav

Z
Zdenka
Dona / Zdenka
Donka / Zdenka
Sida / Zdenka
Sidon / Zdenka
Sidonije / Zdenka
Sidonka / Zdenka
Sija / Zdenka
Zdena / Zdenka
Zdenko / Zdenka
Zdeno / Zdenka

Zlata
Aurelija / Zlata
Aurelije / Zlata
Lata / Zlata
Latica / Zlata
Zaka / Zlata
Zako / Zlata
Zlajka / Zlata
Zlatan / Zlata
Zlatica / Zlata
Zlatko / Zlata
Zlato / Zlata

Ž
Žarko
Kandid / Žarko
Kandida / Žarko
Svjetlana / Žarko
Žarka / Žarko

Željko
Deša / Željko
Deša / Željko
Dešan / Željko
Deza / Željko
Dezi / Željko
Dezider / Željko
Deziderij / Željko
Deziderija / Željko
Deziderije / Željko
Željka / Željko
Željkica / Željko

Žiga
Sigismund / Žiga
Žigmund / Žiga

Živko
Tale / Živko
Talija / Živko
Vita / Živko
Vital / Živko
Vitalija / Živko
Vito / Živko
Vitica / Živko
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:54

IZVEDENICE I INAČICE OSNOVNIH IMENA

A
Aca / Adam
Acka / Aleksandar
Aco / Adam
Aco / Aleksandar
Aco / Alfonz
Ada / Adam
Ada / Adela
Adalbert / Albert
Adamka / Adam
Adelka / Adela
Adica / Adam
Ado /Adam
Aga / Agata
Agaton / Dobroslav
Agi / Agata
Agica / Agneza
Agica / Agata
Agna / Agneza
Agnezina / Agneza
Agnica / Agneza
Ago / Augustin
Aida / Adela
Aja / Anzelmo
Aja / Augustin
Ajka / Anzelmo
Aka / Asunta
Aka / Augustin
Aka / Ana
Ala / Albert
Ala / Alfonz
Alba / Albert
Alban / Albin
Albe / Albin
Albe / Albert
Alberta / Albert
Albertica / Albert
Albertin / Albert
Albertina / Albert
Albika / Albin
Albina / Albin
Aleks / Aleksandar
Aleksa / Aleksandar
Alen / Alan
Alena / Magdalena
Alenka / Alan
Alenka / Magdalena
Alfa / Alfonz
Alfica / Alfonz
Alfo / Alfonz
Alfonza / Alfonz
Alfonzina / Alfonz
Alica / Alan
Alja / Aleksandar
Alja / Aleksandar
Aljoša / Aleksandar
Alka / Aleksandar
Alka / Alfonz
Alko / Alfonz
Alo / Aleksandar
Alo / Alan
Alo / Alfonz
Alojzijana / Alojzije
Alojzina / Alojzije
Ama / Amalija
Ama / Ambrozije
Amalka / Amalija
Ambra / Ambrozije
Ambro / Ambrozije
Ambrož / Ambrozije
Ambroz / Ambrozije
Ambroza / Ambrozije
Ambrozij / Ambrozije
Ambrozija / Ambrozije
Amka / Ambrozije
Anđa / Anđelka
Anđel / Anđelka
Anđela / Anđelka
Anđelina / Anđelka
Anđelino / Anđelka
Anđelko / Anđelka
Anđica / Anđelka
Ančica / Ana
Analiza / Ana
Anamarija / Ana
Anamarija / Marija
Anda / Jolanda
Anda / Aleksandar
Anda / Andrija
Andea / Andrija
Andica / Jolanda
Andraš / Andrija
Andras / Andrija
Andre / Andrija
Andrej / Andrija
Andreja / Andrija
Andrejka / Andrija
Andrela / Andrija
Andreta / Andrija
Andrica / Andrija
Andrijan / Andrija
Andrijana / Andrija
Andrijano / Andrija
Andrina / Andrija
Andrino / Andrija
Andro / Andrija
Anela / Agneza
Anera / Ana
Angel / Anđelka
Angela / Anđelka
Anica / Ana
Anika / Ana
Ankica / Ana
Ano / Anzelmo
Ansgar / Oskar
Antal / Antun
Ante / Antun
Antiša / Antun
Antica / Antun
Anto / Antun
Anton / Antun
Antonijeta / Antun
Antonika / Antun
Antonin / Antun
Antonio / Antun
Anuša / Ana
Anzelm / Anzelmo
Anzelma / Anzelmo
Apa / Apolonija
Apica / Apolonija
Ara / Ariel
Ara / Aurora
Arica / Ariel
Arka / Ariel
Arka / Aurora
Arna / Arnold
Arni / Arnold
Arno / Arnold
Arnolda / Arnold
Arnoldo / Arnold
Asa / Asunta
Asja / Anastazija
Aska / Asunta
Asta / Astrid
Asta / Anastazija
Astra / Astrid
Ata / Aleksandar
Ata / Beata
Augušt / Augustin
Augustina / Augustin
Aurelija / Zlata
Aurelije / Zlata

B
Balto / Baltazar
Bara / Barbara
Bara / Bartolomej
Barba / Barbara
Barbika / Barbara
Barica / Barbara
Barica / Bartolomej
Barka / Bartolomej
Barta / Bartolomej
Bartol / Bartolomej
Bartolina / Bartolomej
Bartolo / Bartolomej
Bartul / Bartolomej
Bazil / Bazilije
Bazila / Bazilije
Bazilija / Bazilije
Bazilijana / Bazilije
Bazilisa / Bazilije
Bazilka / Bazilije
Bazo / Bazilije
Bazo / Bazilije
Beata / Marija
Beatica / Beata
Beato / Beata
Beka / Rebeka (Lea)
Bekica / Rebeka (Lea)
Belinka / Vendelin
Bena / Benedikt
Benedeta / Benedikt
Benedeto / Benedikt
Benedikta / Benedikt
Benedikta / Marija
Benediktina / Benedikt
Beneta / Benedikt
Benica / Benjamin
Benja / Benjamin
Benka / Benedikt
Benko / Benedikt
Beno / Benedikt
Bera / Bernard
Berica / Bertold
Berko / Bernard
Berna / Bernard
Bernarda / Bernard
Bernardeta / Bernard
Bernardica / Bernard
Bernardin / Bernard
Berno / Bernard
Bero / Bernard
Bero / Bertold
Berta / Norbert
Berta / Robert
Berta / Herbert
Berta / Albert
Berti / Norbert
Berti / Robert
Berti / Herbert
Berti / Hubert
Berti / Bertold
Bertica / Norbert
Bertica / Herbert
Bertica / Hubert
Bertica / Bertold
Bertica / Albert
Bertina / Albert
Berto / Albert
Berto / Norbert
Berto / Herbert
Berto / Hubert
Berto / Bertold
Beta / Elizabeta
Beti / Elizabeta
Betika / Elizabeta
Bica / Ljubica, Jolanda
Biga / Brigita
Bina / Sabina
Bina / Albin
Binica / Sabina
Binka / Sabina
Binko / Sabina
Bino / Sabina
Bino / Albin
Birgita / Brigita
Blaža / Blaž
Blažek / Blaž
Blaženka / Beata
Blaženka / Marija
Blaženko / Beata
Blaškan / Blaž
Blaško / Blaž
Bladica / Blandina
Blaja / Blaž
Blanša / Blanka
Blana / Blanka
Blanda / Blandina
Blandica / Blandina
Blankica / Blanka
Blanko / Blanka
Blano / Blanka
Božica / Božidar
Božica / Natalija
Božica / Natalija
Božica / Teodor
Božidarka/ Božidar
Božidar / Natalija
Božidar / Teodor
Božidarka / Božidar
Božidarka / Teodor
Božimir / Božidar
Božimira / Božidar
Boška / Teodor
Boško / Natalija
Boško / Teodor
Božo / Natalija
Bošt / Sebastijan
Boštjan / Sebastijan
Boba / Dobroslav
Bobika / Bonaventura
Bobo / Bonaventura
Boca / Dobroslav
Boca / Bonaventura
Bogdan / Teodor
Bogdan / Matej
Bogdana / Matej
Bogoljub / Teofil
Bogoljuba / Teofil
Bola / Boris
Bolka / Boris
Bolka / Bonaventura
Boltek / Baltazar
Boltina / Baltazar
Bolto / Baltazar
Boneta / Bonifacije
Bonica / Bonifacije
Bonifacij / Bonifacije
Bonifacija / Bonifacije
Bonislav / Bonifacije
Bonislava / Bonifacije
Bonka / Bonifacije
Bonko / Bonaventura
Bono / Bonaventura
Bono / Bonifacije
Boriska / Boris
Borislav / Boris
Borislava / Boris
Borka / Bonavantura
Borko / Boris
Borko / Bonavantura
Boro / Boris
Boska / Ambrozije
Branča / Branislav
Brane / Branislav
Branica / Branislav
Branimir / Aleksandar
Branimira / Aleksandar
Branislava / Branislav
Branka / Branislav
Branko / Branislav
Brano / Branislav
Brenka / Dobroslav
Brenka / Bonaventura
Brica / Bernard
Briga / Brigita
Brina / Bonaventura
Bronislava / Branislav
Bruna / Bruno
Brunela / Bruno
Brunica / Bruno
Brunka / Bruno
Brunko / Bruno
Buba / Ljubica, Jolanda
Burga / Valburga
Burgica / Valburga

C
Caca / Aleksandar
Caritas / Sofija
Ceca / Cecilija
Ceca / Vinko
Cela / Celestina
Cela / Marcel
Celestin / Celestina
Celina / Celestina
Celka / Celestina
Celka / Marcel
Ceno / Ignacije
Cica / Cecilija
Cica / Ljubica, Jolanda
Cija / Cecilija
Cija / Lucija
Cija / Bonifacije
Cika / Silvije
Cilija / Cecilija
Cilka / Cecilija
Cina / Franjo
Cita / Karmela
Citica / Karmela
Coca / Sofija
Cvijeta / Florijan
Cvjetko / Florijan

Č, Ć
Čajo / Časlav
Čale / Časlav
Čane / Časlav
Ćiko / Ćiril
Ćirila / Ćiril
Ćirka / Ćiril
Ćiro / Ćiril

D
Daša / Danijel
Daša / Darija
Dača / Darija
Daško / Andrija
Dašo / Andrija
Daca / Darija
Dada / Karlo
Dada / Danijel
Dada / Sofija
Dada / Darija
Dada / Ladislav
Dadica / Sofija
Dadica / Ladislav
Dado / David
Dado / Ladislav
Dajan / Danijel
Dajko / David
Dajo / Darija
Dalo / David
Damjana / Damjan
Damjanka / Damjan
Damljan / Damjan
Damljanka / Damjan
Damljanko / Damjan
Dan / Danijel
Dana / Danijel
Dane / Danijel
Danijela / Danijel
Danka / Danijel
Danko / Danijel
Dara / Darija
Dara / Teodor
Darije / Darija
Darinka / Teodor
Dario / Darija
Dario / Darko
Darka / Darija
Darka / Teodor
Darko / Darija
Darko / Teodor
Daro / Darija
Davitko / David
Davo / David
Deša / Željko
Deša / Željko
Dešan / Željko
Deba / Debora
Debi / Debora
Debica / Debora
Deja / Andrija
Deko / Mladen
Dela / Adela
Dela / Fidel(is)
Delica / Fidel(is)
Delina / Vendelin
Delka / Vendelin
Delka / Adela
Delka / Fidel(is)
Delo / Vendelin
Demetrije / Dimitrije
Dena / Mladen
Dena / Denis
Deni / Denis
Denica / Denis
Denisa / Denis
Denka / Mladen
Denko / Mladen
Deno / Mladen
Deno / Denis
Deodat / Teodor
Deodata / Teodor
Deza / Željko
Dezi / Željko
Dezider / Željko
Deziderij / Željko
Deziderija / Željko
Deziderije / Željko
Dica / Dijana
Dija / Dijana
Dija / Klaudije
Dijanka / Dijana
Dijo / Klaudije
Dika / Ladislav
Dikica / Ladislav
Diko / Benedikt
Dila / Dijana
Dimitrija / Dimitrije
Dina / Bernard
Dina / Blandina
Dinko / Dominik
Dino / Bernard
Dioniz / Denis
Dionizije / Denis
Dita / Judita
Dita / Edita
Dita / Benedikt
Ditka / Judita
Ditka / Edita
Ditka / Benedikt
Dito / Benedikt
Divijana / Dijana
Divna / Kalist
Dmitar / Dimitrije
Doško / Dobroslav
Dobra / Dobroslav
Dobrenka / Dobroslav
Dobrenka / Bonaventura
Dobreta / Bonaventura
Dobriša / Dobroslav
Dobriša / Bonaventura
Dobrica / Dobroslav
Dobrice / Bonaventura
Dobrila / Agara
Dobrila / Bonaventura
Dobrislav / Dobroslav
Dobrislava / Dobroslav
Dobro / Dobroslav
Dobro / Bonaventura
Dobroslav / Bonaventura
Dobroslava /Bonaventura
Dola / Dolores
Dolfo / Rudolf
Doma / Dominik
Domagoj / Patrik
Dometar / Dimitrije
Dominik / Dominik
Dominika / Dominik
Dominko / Dominik
Domo / Dominik
Dona / Zdenka
Donat / Darko
Donka / Zdenka
Dorica / Teodor
Doris / Teodor
Dorka / Teodor
Dorka / Izidor
Doro / Teodor
Doro / Izidor
Doroteja / Doris, Teodora
Dražen / Gracijan
Dražen / Karlo
Draženka / Karlo
Draška / Karlo
Draško / Karlo
Dragan / Karlo
Dragec / Karlo
Dragica / Karlo
Drago / Karlo
Dragutin / Karlo
Drena / Andrija
Drenka / Andrija
Duja / Dujam
Dujan / Dujam
Dujan / Dujam
Dujas / Dujam
Duje / Dujam
Dujica / Dujam
Dujka / Dujam
Dujko / Dujam
Dujo / Dujam
Duna / Dujam
Duno / Dujam
Đeka / Anđelka
Đela / Genoveva
Đela / Anđelka
Đelka / Anđelka
Đena / Genoveva
Đena / Eugen
Đeni / Eugen
Đenka / Genoveva
Đenka / Eugen
Đeno / Eugen
Đuka / Juraj
Đurđica / Juraj
Đurica / Juraj
Đuro / Juraj

E
Eča / Estera
Eca / Estera
Eca / Eva
Eda / Edita
Eda / Edmund
Eda / Edvin
Edga / Edgar
Edgarija / Edgar
Edgaro / Edgar
Edi / Edmund
Edi / Edvin
Edica / Edmund
Edica / Eduard
Edica / Edvin
Edika / Edgar
Edika / Edmund
Edika / Edmund
Edika / Eduard
Edika / Edvin
Edith / Edita
Editica / Edita
Edmond / Edmund
Edmunda / Edmund
Edo / Edgar
Edo / Edmund
Edo / Eduard
Edo / Edvin
Edvina / Edvin
Ega / Eugen
Egica / Eugen
Ego / Eugen
Ela / Adela
Ela / Rahela (Lea)
Ela / Helena
Ela / Eleonora
Ela / Elizabeta
Ela / Fidel(is)
Ela / Mihael
Eli / Elizabeta
Elica / Rahela (Lea)
Elica / Elizabeta
Elica / Fidel(is)
Elina / Marcel
Eliza / Elizabeta
Elka / Rafael
Elka / Elizabeta
Elka / Elvira
Elka / (Mihael)
Elko / Karmela
Elko / Elizabeta
Elma / Anzelmo
Elva / Elvira
Elvirka / Elvira
Elza / Elizabeta
Ema / Emilijana
Emanuela / Emanuel
Emerencijana / Ema
Emerik / Mirko
Emerika / Mirko
Emerka / Mirko
Emi / Ema
Emica / Ema
Emica / Emilijana
Emil / Emilijana
Emila / Emilijana
Emilija / Emilijana
Emilijan / Emilijana
Emilije / Emilijana
Emka / Mirko
Em ka / Ema
Emko / Mirko
Emko / Emanuel
Emo / Emanuel
Ena / Irena
Era / Erik
Era / Estera
Eri / Erik
Erica / Estera
Erih / Erik
Erika / Erik
Erka / Erik
Erna / Ernest
Ernesta / Ernest
Emestin / Ernest
Ernestina / Ernest
Erni / Ernest
Ernica / Ernest
Erno / Ernest
Ero / Erik
Esta / Estera
Ester / Estera
Estica / Estera
Estika / Estera
Eta / Violeta
Eta / Koleta
Eta / Elizabeta
Etica / Violeta
Etica / Koleta
Etka / Edgar
Etka / Edita
Etka / Eduard
Etko / Edgar
Eufrazija / Rozalija
Eufrozina / Rozalija
Eugena / Eugen
Eugenija / Eugen
Eugenio / Eugen
Evša / Eva
Evica / Eva
Evika / Eva
Evita / Eva

F
Faba / Fabijan
Fabica / Fabijan
Fabija / Fabijan
Fabijana / Fabijan
Fabika / Fabijan
Fabiola / Fabijan
Fabjan / Fabijan
Fabjana / Fabijan
Fabo / Fabijan
Facija / Bonifacije
Fana / Franjo
Fani / Franjo
Feliče / Feliks
Felica / Feliks
Felicij / Feliks
Felicija / Feliks
Felicijan / Feliks
Felicijana / Feliks
Felicije / Feliks
Felicisima / Feliks
Felicita / Feliks
Felicitas / Feliks
Felicitata / Feliks
Feliksa / Feliks
Felka / Feliks
Ferči / Ferdinand
Ferda / Ferdinand
Ferdina / Ferdinand
Ferdinanda / Ferdinand
Ferdo / Ferdinand
Ferika / Ferdinand
Ferka / Ferdinand
Fernanda / Ferdinand
Fernando / Ferdinand
Ficka / Filip
Fico / Fidel(is)
Fico / Filip
Fida / Fidel(is)
Fidel / Fidel(is)
Fidela / Fidel(is)
Fidelica / Fidel(is)
Fidelij / Fidel(is)
Fidelija / Fidel(is)
Fidelije / Fidel(is)
Fidelio / Fidel(is)
Fidelisa / Fidel(is)
Fidelka / Fidel(is)
Fides / Sofija
Fidica / Fidel(is)
Fido / Fidel(is)
Fila / Filip
Fileta / Filip
Fili / Filip
Filica / Teofil
Filipa / Filip
Filipina / Filip
Filipka / Filip
Filja / Fidel(is)
Filka / Teofil
Filka / Filip
Filko / Teofil
Filko / Filip
Filo / Teofil
Filo / Filip
Firmin / Tvrtko
Flora / Florijan
Florencija / Florijan
Florentina / Florijan
Florica / Florijan
Florija / Florijan
Florijana / Florijan
Florije / Florijan
Florika / Florijan
Floro / Florijan
Fran / Franjo
Frančeska / Franjo
Frančesko / Franjo
Frančica / Franjo
Francek / Franjo
Franciska / Franjo
Francisko / Franjo
Frane / Franjo
Franja / Franjo
Franja / Franjo
Franjica / Franjo
Franjka / Franjo
Franko / Franjo
Frano / Franjo
Frederik / Mirko
Frida / Mirko
Frido / Mirko
Fridolin / Mirko
Fridrih / Mirko
Fridrik / Mirko

G
Gaša / Gašpar
Gašo / Gabrijel
Gašo / Gašpar
Gašo / (Mihael)
Gašpara / Gašpar
Gašparina / Gašpar
Gašpo / Gašpar
Gabi / Gabrijel
Gabi / (Mihael)
Gabika / Gabrijel
Gabika / (Mihael)
Gábor / (Mihael)
Gabrijel / (Mihael)
Gabrijela / Gabrijel
Gabrijela / (Mihael)
Gabro / Gabrijel
Gabro / (Mihael)
Gaca / Gašpar
Gaca / Agata
Gaga / Karlo
Gaga / Agata
Gago / Gabrijel
Gago / (Mihael)
Gajo / Gabrijel
Gajo / (Mihael)
Gari / Edgar
Garo / Edgar
Gaspar / Gašpar
Gata / Agata
Gavro / Gabrijel
Gavro / (Mihael)
Geca / Gertruda
Gena / Genoveva
Gena / Eugen
Genica / Genoveva
Genica / Eugen
Genika / Eugen
Geno / Eugen
Georg / Juraj
Georgina / Juraj
Gera / Gertruda
Gerda / Gertruda
Geri / Gertruda
Gerica / Gertruda
Gerta / Gertruda
Giga / Karlo
Giga / Margareta
Gila / Virgilije
Gino / Longin
Gita / Brigita
Gita / Margareta
Gitica / Margareta
Gitka / Margareta
Giza / Gizela
Gizelda / Gizela
Gizika / Gizela
Goša / Goran
Goca / Ignacije
Goco / Ignacije
Goga / Olga
Goga / Goran
Gogica / Olga
Gogica / Goran
Gorana / Goran
Goranka / Goran
Goranko / Goran
Gorica / Goran
Gorica / Goran
Gorko / Goran
Goro / Goran
Gršo / Grgur
Grašo / Gracijan
Graca / Gracijan
Gracija / Gracijan
Gracija / Gracijan
Gracijana / Gracijan
Gracijela / Gracijan
Graco / Gracijan
Granko / Gracijan
Grano / Gracijan
Grega / Grgur
Grega / Grgur
Gregica / Grgur
Gregica / Grgur
Gregor / Grgur
Gregorija / Grgur
Grga / Grgur
Grga / Grgur
Grgan / Grgur
Grgica / Grgur
Grgica / Grgur
Grgica / Grgur
Grgo / Grgur
Griša / Grgur
Gusta / Augustin
Gustika / Augustin
Guta / Augustin

H
Hana / Ana
Heda / Hedviga
Hedi / Hedviga
Hedica / Hedviga
Hela / Rahela (Lea)
Hela / Helena
Helenka / Helena
Helga / Olga
Helica / Helena
Hema / Ema
Hena / Henrik
Heni / Henrik
Heno / Henrik
Henrijeta / Henrik
Henrika / Henrik
Hera / Herbert
Herberta / Herbert
Heribert / Herbert
Herica / Herbert
Herka / Herbert
Herko / Herbert
Hero / Herbert
Hijacinta / Hijacint
Hila / Hilarije
Hilari / Hilarije
Hilarija / Hilarije
Hilarija / Veselka
Hilarije / Veselka
Hildegard / Hilda
Hilko / Hilarije
Hinko / Henrik
Hino / Henrik
Honorat / Časlav
Honorata / Časlav
Honorije / Časlav
Hrvoje / Andrija
Hrvoslav / Andrija
Hrvoslava / Andrija
Hugo / Hubert

I
Ićo / Ilija
Ićo / Ivan
Ibojka / Jolanda
lbrica / Mirko
Ibro / Mirko
Ica / Ignacije
Ica / Ignacije
Ica / Izidor
Icko / Ignacije
Ico / Ignacije
Ico / Ilija
Ico / Ivan
Idica / Ida
Iduška / lda
Iga / Hedviga
Igica / Hedviga
Igica / Ignacije
Ignja / Ignacije
lgnjo / Ignacije
Igo / Ignacije
lkša / Ilija
Ika / Mirko
Ika / Ilija
lka / Ivan
Ika / Veronika
Ika / Erik
Ikača / Ilija
lkica / Ilija
Ikica / Mirko
Iko / Ilija
Iko / Ivan
Ila / Ilija Ila / Bazilije
Ilda / Matilda
Ildica / Matilda
llenka / Ilija
llijaš / Ilija
llijana / Ilija
Ilijas / Ilija
Ilijica / Ilija
Ilinka / Ilija
Iljka / Ilija
Iljo / Ilija
Ilka / Helena
Ilka / Bazilije
llona / Helena
llonka / Helena
Imakulata / Marija
lmbrica / Mirko
lmbro / Mirko
Ina / Albert
Ina / Gašpar
Ina / Celestina
Ina / Robert
Ina / Sabina
Ina / Edvin
Ina / Krispina
Ina / Blandina
Ina / Alojzije
Ina / Filip
Inela / Agneza
Inena / Justa
Inena / Kvirin
Inenka / Kvirin
Inenka / Benjamin
Ines / Agneza
Inica / Albert
Inica / Sabina
Inica / Edvin
Inica / Krispina
Inica / Kvirin
Inica / Alojzije
Inka / Albert
Inka / Celestina
Inka / Sabina
Inka / Ivan
Inka / Justa
Inka / Edvin
Inka / Korina
Inka / Krispina
Inka / Kvirin
Inka / Severin
Inviolata / Marija
Ira / Irena
Ira / Elvira
Irenej / Mirko
Irenka / Irena
Irka / Elvira
Irna / Irena
Isa / Bazilije
Iso / Izidor
Ita / Brigita
lta / Terezija
lta / Karmela
Ita / Eva
Ita / Margareta
Ita / Melita
Itica Edita
Itica / Karmela
Itica / Eva
Iva / Ivan
Iva / Ivan
Ivana / Ivan
Ivanica / Ivan
Ivanka / Ivan
Ivica / Ivan
Ivo / Ivan
Ivoš / Ivan
Izabela / Elizabeta
Izidora / Izidor

J
Jašo / Jakov
Jaca / Hijacint
Jacinta / Hijacint
Jadviga / Hedviga
Jagoš / Augustin
Jakša / Jakov
Jaka / Jakov
Jakica / Jakov
Jakina / Jakov
Jakobina / Jakov
Jalža / Elizabeta
Jalžabeta / Elizabeta
Jana / Marija
Janez / Ivan
Janja / Agneza
Janko / Marija
Jano / Marija
Jasna / Klara
Jasna / Lucija
Jasnica / Klara
Jeca / Jeronim
Jeka / Jeronim
Jela / Gabrijel
Jela / Helena
Jela / (Mihael)
Jele / Helena
Jelena / Helena
Jelica / Helena
Jelica / Elizabeta
Jelisaveta / Elizabeta
Jelka / Helena
Jelko / Gabrijel
Jelko / (Mihael)
Jeltruda / Gertruda
Jena / Helena
Jera / Jeronim
Jerica / Jeronim
Jerko / Jeronim
Jernej / Bartolomej
Jero / Jeronim
Jeronima / Jeronim
Jetica / Antun
Joža / Josip
Jožika / Josip
Joško / Josip
Jocka / Jolanda
Jocka / Josip
Joco / Josip
Joja / Josip
Jojica / Josip
Joka / Josip
Jolanka / Jolanda
Jolka / Jolanda
Josa / Josip
Josipa / Josip
Joza / Josip
Jozan / Josip
Jozefa / Josip
Jozefina / Josip
Jozeta / Josip
Jozica / Josip
Jozo / Josip
Jušt / Justa
Juštica / Justa
Juštin / Justa
Jušto / Justa
Juca / Justa
Jucka / Justa
Juco / Juraj
Juko / Julije
Jula / Julije
Julija / Julije
Julijan / Julije
Julijana / Julije
Julijeta / Julije
Julika / Julije
Julinka / Julije
Julka / Julije
Julko / Julije
Julo / Julije
Jure / Juraj
Justica / Justa
Justika / Justa
Justo / Justa
Juvencije / Mladen

K
Kača / Katarina
Kadmila / Kamilo
Kadmilo / Kamilo
Kaja / Katarina
Kama / Kamilo
Kamica / Kamilo
Kamila / Kamilo
Kamo / Kamilo
Kandid / Žarko
Kandida / Žarko
Karin / Katarina
Karitas / Sofija
Karla / Karlo
Karla / Karlo
Karle / Karlo
Karlina / Karlo
Karloš / Karlo
Karlota / Karlo
Karma / Karmela
Karmelita / Karmela
Karmelo / Karmela
Karmen / Karmela
Karmencita / Karmela
Karo / Oskar
Karolina / Karlo
Kata / Katarina
Katica / Katarina
Katja / Katarina
Katka / Katarina
Kazimira / Kazimir
Keka / Helena
Kekica / Helena
Kika / Ivan
Klarika / Klara
Klauda / Klaudije
Klaudica / Klaudije
Klaudij / Klaudije
Klaudija / Klaudije
Klaudijan / Klaudije
Klaudijana / Klaudije
Klaudijo / Klaudije
Klaudina / Klaudije
Klemencija / Klement
Klementina / Klement
Klemi / Klement
Klemica / Klement
Koka / Sofija
Kola / Koleta
Kolja / Nikola
Koljo / Kornelije
Kora / Korina
Kora / Kornelije
Korica / Kornelije
Korinka / Korina
Korna / Kornelije
Kornel / Kornelije
Kornelij / Kornelije
Kornelijica / Kornelije
Kornica / Kornelije
Korno / Kornelije
Koro / Kornelije
Krasna / Kalist
Krešimir / Petar
Krescencije / Rastislav
Kris / Kristina
Krispa / Krispina
Krispin / Krispina
Krispo / Krispina
Krist / Kristina
Krista / Kristina
Kristan / Kristina
Kristana / Kristina
Kriste / Kristina
Kristeta / Kristina
Kristica / Kristina
Kristijan / Kristina
Kristijana / Kristina
Kristinka / Kristina
Kristo / Kristina
Kristo / Kristofor
Kristof / Kristofor
Kršan / Krševan
Krše / Krševan
Kršo / Krševan
Kruna / Stjepan
Kruno / Stjepan
Krunoslav / Stjepan
Krunoslava / Stjepan
Ksena / Ksenija
Ksenica / Ksenija
Ksenije / Ksenija
Kušo / Kuzma
Kuzmo / Kuzma
Kuzo / Kuzma
Kvira / Kvirin
Kvirica / Kvirin
Kvirica / Kvirin
Kvirina / Kvirin
Kviro / Kvirin

L
Laca / Alojzije
Lacika / Ladislav
Lacika / Lazar
Lacika / Alojzije
Lacka / Ladislav
Lacko / Ladislav
Laco / Ladislav
Laco / Lazar
Lada / Ladislav
Ladan / Ladislav
Ladica / Ladislav
Ladika / Ladislav
Ladimira / Ladislav
Ladislava / Ladislav
Lado / Ladislav
Laida / Adela
Laka / Lazar
Lale / Aleksandar
Lalica / Ladislav
Lalka / Ladislav
Lalo / Aleksandar
Lanča / Melanija
Lana / Melanija
Landa / Roland
Landa / Jolanda
Lando / Roland
Lanica / Melanija
Lanka / Melanija
Lara / Hilarije
Lara / Klara
Laro / Hilarije
Lasko / Lazar
Lata / Zlata
Latica / Zlata
Latica / Ladislav
Latko / Ladislav
Laura / Lovro
Laurencija / Lovro
Lav / Leo
Lavica / Leo
Lavka / Leo
Lavko / Leo
Lazara / Lazar
Lazica / Lazar
Lazo / Lazar
Lea / Leo
Leca / Leonard
Leco / Leonard
Leja / Eleonora
Lekica / Aleksandar
Leko / Aleksandar
Lela / Helena
Lelica / Helena
Lelina / Helena
Lelka / Helena
Lelka / Leopold
Lena / Helena
Lena / Magdalena
Lenica / Helena
Lenica / Alan
Lenica / Magdalena
Lenita / Helena
Lenita / Magdalena
Lenka / Magdalena
Leno / Alan
Leon / Leo
Leona / Leo
Leonardo / Leonard
Leonija / Leo
Leonije / Leo
Leonila / Leo
Leonina / Leo
Leonita / Leo
Leonka / Leo
Leonora / Eleonora
Leopolda / Leopold
Leopoldina / Leopold
Lera / Valerija
Lerica / Valerija
Lerka / Valerija
Lero / Valerija
Lesa / Terezija
Leska / Terezija
Leso / Aleksanadar
Leta / Violeta
Lica / Feliks
Licija / Feliks
Lida / Lidija
Lidica / Lidija
Lidika / Lidija
Lidona / Lidija
Lidonka / Lidija
Lija / Natalija
Lijana / Emilijana
Lijana / Julije
Lijica / Virgilije
Likan / Ilija
Liko / Ilija
Lila / Amalija
Lili / Amalija
Lili / Elizabeta
Lilica / Kornelije
Lilika / Amalija
Lilika / Kornelije
Lilka / Julije
Lina / Ilija
Lina / Vendelin
Lina / Bartolomej
Lina / Celestina
Lina / Marcel
Lina / Marija
Linda / Rozalija
Linica / Marcel
Linka / Ilija
Linko / Vendelin
Lino / Vendelin
Lipa / Filip
Lisa / Bazilije
Lita / Karmela
Liza / Elizabeta
Lizabeta / Elizabeta
Lizika / Elizabeta
Ljerka / Suzana
Ljiljana / Suzana
Ljuba / Teofil
Ljuba / Ljubica, Jolanda
Ljubav / Sofija
Ljubica / Amalija
Ljubica / Jolanda
Ljubo / Teofil
Ljuca / Ljubica, Jolanda
Ljupka /Ljubica, Jolanda
Lojza / Alojzije
Lojzek / Alojzije
Lojzica / Alojzije
Lojzika / Alojzije
Lojzika / Alojzije
Lojzo / Alojzije
Lokica / Lovro
Loko / Lovro
Lola / Olga
Lola / Dolores
Lola / Lovro
Lolica / Lovro
Lolita / Dolores
Lonđin / Longin
Lona / Apolonija
Longa / Longin
Longo / Longin
Lonika / Eleonora
Lora / Florijan
Lora / Dolores
Lora / Eleonora
Lora / Lovro
Lorika / Florijan
Lorka / Dolores
Lorka / Eleonora
Lorka / Florijan
Lota / Karlo
Lotica / Karlo
Lovica / Lovro
Lovorka / Lovro
Lovorko / Lovro
Lovra / Lovro
Lovre / Lovro
Lovrek / Lovro
Lovren / Lovro
Lovrenac / Lovro
Lovrenko / Lovro
Lovreta / Lovro
Lovrica / Lovro
Lovrina / Lovro
Lovrina / Lovro
Luči / Lucija
Luca / Lucija
Lucana / Lucija
Lucida / Lucija
Lucijan / Lucija
Lucijana / Lucija
Lucije / Vedran
Lucije / Lucija
Lucijeta / Lucija
Lucika / Lucija
Lučila / Lucija
Luja / Lucija
Lujo / Luka
Lukša / Luka
Lukan / Luka
Lukas / Luka
Luta / Leopold

M
Maša / Magdalena
Maša / Maksimilijan
Maša / Margareta
Maša / Marija
Maša / Marta
Maša / Martin
Maša / Matej
Maća / Marta
Maca / Marija
Maca / Marta
Maca / Martin
Madelina / Magdalena
Madlena / Magdalena
Maga / Margareta
Maga / Magdalena
Magda / Magdalena
Magdalina / Magdalena
Magdolena / Magdalena
Magica / Margareta
Magica / Marta
Maja / Marija
Maka / Makrina
Maka / Marta
Maka / Marija
Maka / Martin
Maki / Maksimilijan
Maki / Marcel
Maki / Martin
Makica / Makrina
Makica / Marcel
Makica / Matija
Mako / Marcel
Mako / Matija
Makra / Makrina
Makrena / Makrina
Makrica / Makrina
Maks / Maksimilijan
Maksa / Maksimilijan
Maksim / Maksimilijan
Maksima / Maksimilija
Makso / Maksimilijan
Malča / Amalija
Mala / Amalija
Malica / Amalija
Manda / Magdalena
Mandena / Magdalena
Mandica / Magdalena
Mani / Marija
Manja / Marija
Manja / Magdalena
Manja / Martin
Manja / Marta
Manka / Mladen
Manko / Emanuel
Mano / Emanuel
Marčelo / Marcel
Mara / Marija
Mara / Marija
Marca / Martin
Marcela / Marcel
Marcelijan / Marcel
Marcelina / Marcel
Marcelino / Marcel
Marcelo / Marcel
Mare / Marija
Marela / Marija
Mareta / Marija
Marga / Margareta
Margerita / Margareta
Margit / Margareta
Margita / Margareta
Mariška / Marija
Marica / Marija
Marijalujza / Marija
Marijan / Marija
Marijanđela / Marija
Marijana / Marija
Marijana / Marija
Marijaterezija / Marija
Marijeta / Marija
Marijica / Marija
Marika / Marija
Marin / Marijan
Marina / Marijan
Marinko / Marija
Mario / Marija
Mariofil / Marija
Marioljub / Marija
Marita / Marija
Marja / Marija
Marjeta / Margareta
Markeš / Marko
Marketa / Marko
Markica / Marko
Maro / Marcel
Maro / Marija
Maroje / Marija
Marselina / Marcel
Marselino / Marcel
Martica / Marta
Martina / Martin
Martinela / Martin
Martinka / Martin
Martinko / Martin
Marton / Martin
Maruna / Marija
Mata / Matej
Mata / Matija
Matan / Matej
Mate / Matej
Matea / Matej
Matejka / Matej
Mateo / Matej
Matiša / Matej
Matica / Matija
Matijaš / Matija
Matijica / Matija
Matildica / Matilda
Matko / Matej
Mato / Matej
Matoš / Matej
Matula / Matija
Mea / Romeo
Meca / Melita
Meca / Mercedes
Mejica / Melanija
Mejo / Bartolomej
Mela / Karmela
Mela / Melita
Melana / Melanija
Melica / Melita
Melis / (Melita)
Melisa / Melita
Melitina / Melita
Melka / Karmela
Melka / Melanija
Melko / Karmela
Mena / Šimun
Menca / Klement
Menca / Karmela
Menci / Klement
Menka / Šimun
Menko / Dominik
Menta / Klement
Mento / Klement
Mera / Mercedes
Merca / Mercedes
Meri / Marija
Meri / Mercedes
Merica / Mercedes
Merilin / Marija
Merina / Marija
Merinka / Marija
Merketo / Marko
Meteja / Matej
Metko / Ćiril, Metod
Meto / Ćiril, Metod
Metod / Ćiril, Metod
Metoda / Ćiril, Metod
Metodica / Ćiril, Metod
Miško / Mihael
Mišo / Mihael
Mićo / Dimitrije
Mica / Marija
Miha / Mihael
Mihaela / Mihael
Mihovil / Mihael
Mihovilka / Mihael
Mija / Marija
Mijo / Mihael
Mika / Nikola
Miki / Toma
Mila / Kamilo
Milan / Kamilo
Milana / Emilijana
Milica / Kamilo
Milivoj / Mihael
Milka / Mihael
Milka / Kamilo
Milka / Emilijana
Milko / Kamilo
Milko / Emilijana
Milo / Kamilo
Milo / Emilijana
Mima / Marija
Mimi / Marija
Mimica / Marija
Mina / Benjamin
Minica / Mirko
Minica / Benjamin
Minja / Magdalena
Minka / Benjamin
Minka / Marija
Mino / Mirko
Mira / Mirko
Mirjana / Marija
Mirka / Mirko
Mirkec / Mirko
Miro / Mirko
Miroslav / Kamilo
Miroslava / Kamilo
Misa / Mislav
Miska / Mislav
Misko / Mislav
Misla / Toma
Misla / Mislav
Misla / Mislav
Mislava / Mislav
Mislo / Mislav
Mitar / Dimitrije
Mito / Dimitrije
Mitra / Dimitrije
Mitran / Dimitrije
Mitrana / Dimitrije
Mitrica / Dimitrije
Mladena / Mladen
Mladenci / Mladen
Mladenka / Mladen
Mladenko / Mladen
Mlado / Mladen
Moca / Šimun
Mona / Monika
Mone / Šimun
Moni / Monika
Monko / Šimun
Montan / Goran

N
Nača / Anastazija
Naca / Natalija
Naca / Ignacije
Naca / Anastazija
Nacika / Anastazija
Nacika / Ignacije
Nacka / Natalija
Nacko / Ignacije
Naco / Ignacije
Naco / Anastazija
Nada / Sofija
Nadica / Sofija
Naja / Anastazija
Naka / Natalija
Naka / Ana
Naka / Sofija
Naka / Anastazija
Nana / Stanislav
Nana / Ivan
Nana / Anastazija
Nando / Ferdinand
Nanka / Stanislav
Narda / Bernard
Nardi / Bernard
Nardica / Bernard
Nardica / Leonard
Nardina / Leonard
Nardo / Leonard
Nardo / Bernard
Narica / Bernard
Nasta / Anastazija
Nata / Renata
Nataša / Natalija
Nataška / Natalija
Natalio / Natalija
Natalis / Natalija
Nate / Natalija
Natica / Natalija
Natislav / Natalija
Natka / Renata
Natka / Sofija
Natkica / Natalija
Natko / Renata
Natko / Natalija
Nato / Natalija
Neša / Dominik
Neša / Ana
Neša / Nenad
Neda / Nenad
Neda / Dominik
Nediljka / Dominik
Nedjeljka / Dominik
Nedjeljko / Dominik
Nedo / Nenad
Nedo / Dominik
Nela / Eleonora
Nela / Helena
Nela / Agneza
Nelica / Helena
Nelica / Agneza
Nelica / Kornelije
Nelija / Kornelije
Nelka / Helena
Nelka / Agneza
Nelka / Kornelije
Nelko / Kornelije
Nelo / Kornelije
Nena / Ksenija
Nena / Helena
Nenada / Nenad
Nenka / Ksenija
Neno / Nenad
Nera / Ana
Neska / Ana
Netika / Antun
Nija / Antun
Nija / Melanija
Nik / Nikola
Nika / Koleta
Nika / Veronika
Nika / Monika
Niki / Veronika
Nikica / Monika
Nikica / Nikola
Niko / Nikola
Nikoleta / Koleta
Nikolina / Nikola
Nina / Nives
Nina / Franjo
Nina / Stanislav
Nina / Nikola
Nina / Monika
Nina / Justa
Ninica / Nives
Ninica / Justa
Ninka / Monika
Ninka / Nives
Ninka / Justa
Ninko / Justa
Nino / Nikola
Nino / Justa
Nino / Stanislav
Nisa / Denis
Niveska / Nives
Nolda / Arnold
Nora / Norbert
Nora / Časlav
Nora / Eleonora
Nori / Norbert
Norica / Časlav
Norka / Eleonora
Norka / Norbert
Noro / Norbert
Nuša / Ana

O
Obrad / Hilarije
Oda / Oto
Ognjen(a) / Ignacije
Ognjeslav / Ignacije
Oko / Oskar
Ola / Olga
Ola / Violeta
Olgica / Olga
Olica / Violeta
Olja / Olga
Olka / Violeta
Orša / Uršula
Oršula / Uršula
Ora / Roland
Ora / Uršula
Ora / Eleonora
Ora / Aurora
Orica / Aurora
Orka / Aurora
Orka / Roland
Orlanda / Roland
Orlando / Roland
Orsola / Uršula
Orsula / Uršula
Osana / Ozana
Ota / Oto
Otica / Oto
Oton / Oto
Otto / Oto
Oza / Ozana

P
Paška / Paskal
Paškal / Paskal
Paškala / Paskal
Paško / Paskal
Paškval / Paskal
Paškvalina / Paskal
Pacifik / Mirko
Pashala / Paskal
Paskal / Paskal
Paskval / Paskal
Paskvalina / Paskal
Pata / Patrik
Patra / Patrik
Patriša / Patrik
Patrica / Patrik
Patricija / Patrik
Patrik / Patrik
Patris / Patrik
Patrisa / Patrik
Patro / Patrik
Paul / Pavao
Paula / Pavao
Pava / Pavao
Pave / Pavao
Pavica / Pavao
Pavka / Pavao
Pavko / Pavao
Pavo / Pavao
Pega / Pelagija
Pegica / Pelagija
Pejo / Petar
Pela / Pelagija
Pelagije / Pelagija
Pele / Pelagija
Pelka / Pelagija
Pelko / Pelagija
Pelo / Pelagija
Pepa / Stjepan
Pepa / Josip
Pepa / Josip
Pepica / Stjepan
Pepica / Josip
Pepika / Josip
Pera / Petar
Periša / Petar
Perica / Petar
Perka / Petar
Pero / Petar
Petra / Petar
Petrica / Petar
Petronila / Petar
Pia / Pio
Pija / Pio
Pijo / Pio
Pilip / Filip
Pina / Krispina
Pina / Filip
Pinka / Krispina
Pinka / Filip
Pino / Krispina
Pipa / Filip
Pipo / Filip
Placid / Miodrag
Pola / Apolonija
Polda / Leopold
Polda / Leopold
Poldica / Leopold
Poldika / Leopold
Poldo / Leopold
Polka / Leopold
Polka / Apolonija
Polona / Apolonija

R
Rašo / Hilarije
Rade / Hilarije
Radovan / Hilarije
Rafael / (Mihael)
Rafaela / (Mihael)
Rafaela / Rafael
Rafo / Rafael
Rafo / (Mihael)
Rahelka / Rahela (Lea)
Rajka / Rajmund
Rajko / Hilarije
Rajko / Rajmund
Rajmond / Rajmund
Rajmonda / Rajmund
Rajmunda / Rajmund
Ranko / Goran
Rasko / Rastislav
Rastislava / Rastislav
Rastko / Rastislav
Rata / Časlav
Ratka / Časlav
Ratko / Časlav
Rato / Časlav
Reba / Rebeka (Lea)
Regina / Marija
Rena / Irena
Rena / Renata
Renato / Renata
Reni / Renata
Renka / Renata
Renko / Renata
Reno / Renata
Rerezina / Terezija
Reska / Terezija
Reta / Margareta
Reti / Margareta
Retica / Margareta
Reza / Terezija
Rezi / Terezija
Rezica / Terezija
Rezika / Terezija
Rida / Astrid
Rihard / Rikard
Rija / Edgar
Rika / Henrik
Rika / Erik
Rika / Marija
Rikarda / Rikard
Rikardo / Rikard
Riki / Henrik
Riki / Erik
Riki / Mirko
Riki / Mirko
Riki / Rikard
Rikica / Rikard
Rikica / Henrik
Rikica / Mirko
Rikica / Mirko
Riko / Erik
Rina / Makrina
Rina / Severin
Rina / Viktor
Rina / Katarina
Rina / Kvirin
Rina / Lovro
Rina / Gašpar
Rinka / Kvirin
Rinka / Severin
Rinka / Viktor
Rinka / Gašpar
Rinka / Korina
Rinka / Lovro
Rinko / Kvirin
Rino / Kvirin
Roža / Rozalija
Rožalija / Rozalija
Rožarija / Rozalija
Roberta / Robert
Robertina / Robert
Robi / Robert
Rojka / Rozalija
Roka / Rok
Roki / Rok
Rokica / Rok
Roko / Rok
Rolando / Roland
Roli / Roman
Roli / Roland
Roma / Roman
Romana / Roman
Romanka / Roman
Romano / Roman
Romica / Romeo
Romica / Roman
Romika / Roman
Romka / Romeo
Romka / Roman
Romko / Romeo
Romko / Roman
Romo / Roman
Romo / Romeo
Rona / Veronika
Ronka / Veronika
Rora / Aurora
Rorka / Aurora
Roska / Rozalija
Roza / Rozalija
Rozalina / Rozalija
Rozalinda / Rozalija
Rozamarija / Marija
Rozana / Rozalija
Rozarija / Rozalija
Rozelina / Rozalija
Rozen / Rozalija
Rozena / Rozalija
Rozeta / Rozalija
Rozi / Rozalija
Rozica / Rozalija
Rozika / Rozalija
Rozina / Rozalija
Rozvita / Rozalija
Ruža / Rozalija
Ružana / Rozalija
Ružena / Rozalija
Ružica / Rozalija
Ruška / Rozalija
Ruda / Rudolf
Rudika / Rudolf
Rudolfa / Rudolf
Rudolfina / Rudolf
Rutka / Rudolf
Ruzarija / Rozalija
Ruzarka / Rozalija

S
Saša / Anastazija
Saša / Aleksanadar
Saša / Natalija
Saška / Natalija
Saba / Sabina
Saba / Sebastijan
Sabin / Sabina
Sabo / Sebastijan
Sajo / Aleksandar
Sana / Ozana
Sana / Suzana
Sanda / Aleksandar
Sandin / Aleksandar
Sandra / Aleksandar
Sanja / Suzana
Sanjica / Suzana
Sanjica / Aleksandar
Seška / Aleksandar
Seba / Sebastijan
Seba / Sebastijan
Sebastijana / Sebastijan
Sebo / Sebastijan
Seja / Severin
Selka / Gizela
Semka / Šimun
Sena / Ksenija
Senija / Ksenija
Senka / Ksenija
Servo / Servacije
Sever / Severin
Severina / Severin
Sevka / Severin
Sida / Zdenka
Sidon / Zdenka
Sidonije / Zdenka
Sidonka / Zdenka
Sidor / Izidor
Sigismund / Žiga
Sija / Zdenka
Silva / Silvije
Silvestar / Silvije
Silvestar / Goran
Silvestra / Silvije
Silvica / Silvije
Silvija / Silvije
Silvijan / Silvije
Silvijana / Silvije
Silvio / Silvije
Silvo / Silvije
Simeon / Šimun
Simeona / Šimun
Simo / Šimun
Sipa / Josip
Slava / Višeslav
Slava / Alojzije
Slava / Vjenceslav
Slavek / Alojzije
Slaven / Ćiril, Metod
Slavena / Ćiril, Metod
Slavenka / Ćiril, Metod
Slaviša / Višeslav
Slavica / Alojzije
Slavko / Višeslav
Slavko / Vjenceslav
Slavko / Alojzije
Slavo / Alojzije
Slavo / Vjenceslav
Snježana / Nives
Snješka / Nives
Sofijana / Sofija
Soja / Sofija
Soka / Sofija
Sola / Uršula
Solka / Uršula
Sonja / Sofija
Sova / Sofija
Spes / Sofija
Srećica / Feliks
Srećka / Feliks
Srećko / Feliks
Sretka / Feliks
Sretko / Feliks
Sretna / Feliks
Staža / Anastazija
Staša / Anastazija
Staša / Aleksandar
Staša / Anastazija
Staško / Anastazija
Stašo / Anastazija
Stajka / Stanislav
Stajka / Anastazija
Stana / Anastazija
Stana / Stanislav
Stanislava / Stanislav
Stanko / Stanislav
Stela / Estera
Stevo / Stjepan
Stijepo / Stjepan
Stipan / Stjepan
Stipo / Stjepan
Stjepanka / Stjepan
Stjepka / Stjepan
Stjepko / Stjepan
Stošija / Anastazija
Sula / Uršula
Sunčica / Apolonija
Suska / Suzana
Suza / Suzana
Suzica / Suzana
Svjetlana / lluminata
Svetislava / Svetislav
Svjetlana / Žarko
Svjetlana / Lucija
Svjetlana / Klara
Sylvia / Silvije

Š
Šana / Aleksandar
Šandor / Aleksandar
Šima / Šimun
Šime / Šimun
Šimica / Šimun
Šimka / Šimun
Šimo / Šimun
Đina / Longin
Đino / Longin
Špela / Elizabeta
Špelica / Elizabeta
Štef / Stjepan
Štefa / Stjepan
Štefan / Stjepan
Štefica / Stjepan

T
Taša / Natalija
Taša / Tamara
Taca / Tamara
Tadej / Tadej (Šimun)
Tadija / Tadej (Šimun)
Tadijana /Tadej (Šimun)
Tado / Tadej (Šimun)
Tale / Stanislav
Tale / Živko
Talija / Živko
Talka / Stanislav
Tama / Tamara
Tamica / Tamara
Tana / Natalija
Tane / Stanislav
Tanja / Natalija
Taška / Anastazija
Tea / Teofil
Tea / Teodor
Teca / Teodor
Tedi / Teofil
Tedica / Teofil
Tedo / Teodor
Tedo / Teofil
Teja / Teofil
Teja / Teodor
Teo / Teofil
Teo / Teodor
Teofila / Teofil
Teofilka / Teofil
Teofilko / Teofil
Tera / Terezija
Tera / Estera
Tereska / Terezija
Tereza / Terezija
Terezita / Terezija
Terica / Estera
Terica / Terezija
Terka / Terezija
Terka / Estera
Teruška / Estera
Tićo / Tihon
Tica / Antun
Tica / Agata
Tiha / Tihon
Tiho / Tihon
Tihona / Tihon
Tihonija / Tihon
Tija / Sebastijan
Tija / Matija
Tijan / Sebastijan
Tijana / Sebastijan
Tijana / Agata
Tijana / Matija
Tika / Augustin
Tika / Augustin
Tika / Estera
Tila / Matilda
Tilda / Matilda
Tilija / Matilda
Tilka / Matilda
Tin / Justa
Tin / Martin
Tin / Karlo
Tin / Augustin
Tin / Valentin
Tin / Albert
Tina / Robert
Tina / Martin
Tina / Albert
Tina / Justa
Tina / Celestina
Tina / Klement
Tina / Valentin
Tina / Augustin
Tinica / Albert
Tinka / Justa
Tinka / Augustin
Tinka / Celestina
Tinka / Valentin
Tinka / Klement
Tinka / Martin
Tinko / Justa
Tino / Justa
Tošo / Teodor
Toda / Ćiril, Metod
Todi / Ćiril, Metod
Todo / Ćiril, Metod
Tola / Bartolomej
Tola / Bartolomej
Tolda / Bertold
Toldi / Bertold
Toldica / Bertold
Toma / Toma
Tomi / Toma
Tomica / Toma
Tomika / Toma
Tomislav / Toma
Tomislava / Toma
Tomko / Toma
Tomo / Toma
Ton / Antun
Tonča / Antun
Tonček / Antun
Tonči / Antun
Tončica / Antun
Tona / Antun
Toni / Antun
Tonica / Antun
Tono / Antun
Trena / Dimitrije
Trina / Katarina
Trpimira / Trpimir
Truda / Gertruda
Trudica / Gertruda
Tušo / Dimitrije
Tuca / Antun
Tugomil / Dolores
TugomiI / Gabrijel
Tugomila / Dolores
Tugomir / Gabrijel
Tugomira / Gabrijel
Tuna / Antun
Tunica / Antun
Tunja / Antun
Tuno / Antun
Tvrtka / Tvrtko

U
Udo / Eugen
Ugo / Eugen
Ula / Uršula
Ula / Julije
Ulica / Julije
Ulika / Uršula
Ulka / Julije
Ulka / Uršula
Urša / Uršula
Ura / Uršula
Urka / Uršula
Ursa / Uršula
Ursica / Uršula
Ursulina / Uršula
Uta / Oto

V
Vaca / Valburga
Vace / Servacije
Vaci / Servacije
Vacko / Servacije
Vaco / Servacije
Vadrana / Vedran
Valča / Valerija
Vala / Valerija
Vala / Valentin
Vala / Valerija
Valdi / Evald
Valdin / Evald
Valdo / Evald
Valena / Valerija
Valenka / Valentin
Valenka / Valerija
Valent / Valentin
Valentin / Valentin
Valentina / Valentin
Valera / Valerija
Valeria / Valerija
Valerica / Valerija
Valerijan / Valerija
Valerijana / Valerija
Valerika / Valerija
Valerio / Valerija
Valerka / Valerija
Valeta / Valerija
Valica / Valburga
Valika / Valburga
Valika / Valentin
Valka / Valburga
Valko / Valentin
Valko / Valerija
Valo / Valerija
Vanča / Ivan
Vana / Ivan
Vatroslav / Ignacije
Veca / Vesna
Veca / Vjenceslav
Veca / Veronika
Vecka / Vesna
Veco / Vedran
Veco / Vjenceslav
Veco / Veselka
Veda / Vedran
Vedo / Vendelin
Vedo / Vedran
Vedra / Vedran
Vedrica / Vedran
Vedrinka / Vedran
Vedrinko / Vedran
Vedro / Vedran
Veka / Veronika
Veka / Vesna
Vekica / Veselka
Vekica / Vesna
Vekica / Veronika
Veko / Veselka
Velja / Veselka
Veljka / Veselka
Veljka / Longin
Veljko / Longin
Venća / Vjenceslav
Venča / Vjenceslav
Vena / Vjenceslav
Vena / Vjenceslav
Vencek / Vjenceslav
Venco / Vjenceslav
Venda / Vendelin
Vendel / Vendelin
Vendelina / Vendelin
Vendi / Vendelin
Venica / Vjenceslav
Venko / Vjenceslav
Venko / Bonaventura
Veno / Bonaventura
Veno / Vjenceslav
Veno / Vendelin
Vera / Veronika
Verena / Veronika
Verica / Veronika
Verka / Veronika
Verona / Veronika
Veruška / Veronika
Vesa / Vesna
Veseljka / Veselka
Veselko / Veselka
Veska / Veselka
Vesko / Veselka
Vesnička / Vesna
Vesnica / Vesna
Veso / Veselka
Veva / Genoveva
Viša / Višeslav
Višeslava / Višeslav
Viška / Višeslav
Višo / Višeslav
Vićo / Višeslav
Vice / Vinko
Vida / Vid
Vidan / Vid
Videk / Vid
Vidica / Vid
Vidica / Vid
Vidinka / Vid
Vidna / Vid
Vido / Vid
Vidoš / Vid
Viga / Hedviga
Vigica / Hedviga
Vigica / Hedviga
Vija / Silvije
Vika / Vilim
Viki / Viktor
Viki / Vinko
Vikica / Viktor
Vikica / Violeta
Viko / Viktor
Viko / Vilim
Viktorija / Viktor
Viktorin / Viktor
Viktorina / Viktor
Viktorka / Viktor
Vila / Vilim
Vilica / Vilim
Vilika / Vilim
Vilika / Vilim
Vilim / Vilibald
Viljko / Vilim
Viljo / Vilim
Vilkica / Vilim
Vilko / Vilibald
Vilko / Vilim
Vilma / Vilim
Vina / Vinko
Vincek / Vinko
Vincencija / Vinko
Vincencije / Vinko
Vinka / Vinko
Vinkica / Vinko
Viola / Violeta
Violeta /Ljubica, Jolanda
Violica / Violeta
Violka / Violeta
Virgica / Virgilije
Virgica / Virgilije
Virgil / Virgilije
Virgilija / Virgilije
Virica / Virgilije
Viro / Virgilije
Vita / Vid
Vita / Živko
Vital / Živko
Vitalija / Živko
Vitica / Živko
Vitka / Vid
Vitko / Viktor
Vitko / Vid
Vito / Živko
Vito / Vid
Vitorija / Viktor
Vitorio / Viktor
Vizitata / Marija
Vjeka / Alojzije
Vjekica / Alojzije
Vjekica / Alojzije
Vjeko / Alojzije
Vjekoslav / Alojzije
Vjenćeslav / Vjenceslav
Vjenceslava / Vjenceslav
Vjenka / Vjenceslav
Vjenko / Vjenceslav
Vjera / Sofija
Vjera / Fidel(is)
Vjeramarija / Marija
Vjeran / Fidel(is)
Vjeran / Sofija
Vjerana / Sofija
Vjerana / Fidel(is)
Vjeranka / Fidel(is)
Vjeranko / Fidel(is)
Vjere / Fidel(is)
Vjerena / Fidel(is)
Vjerica / Fidel(is)
Vjerica / Sofija
Vjerislav / Fidel(is)
Vjerislava / Fidel(is)
Vjerka / Fidel(is)
Vjerka / Sofija
Vjerko / Fidel(is)
Vjerna / Fidel(is)
Vjero / Fidel(is)
Vlada / Ladislav
Vladimir / Ladislav
Vladimira / Ladislav
Vladislava / Marija
Vladislava / Ladislav
Vlado / Ladislav
Vlahica / Blaž
Vlaho / Blaž
Vlatka / Ladislav
Vlatko / Ladislav

Z
Zaka / Zlata
Zako / Zlata
Zana / Ozana
Zanka / Ozana
Zara / Rozalija
Zara / Lazar
Zarka / Lazar
Zarka / Rozalija
Zarko / Lazar
Zaro / Lazar
Zdena / Zdenka
Zdenko / Zdenka
Zdeno / Zdenka
Zdravka / Valerija
Zdravka / Valentin
Zdravko / Valentin
Zdravko / Valerija
Zefa / Josip
Zefo / Josip
Zela / Gizela
Zelka / Gizela
Zelma / Anzelmo
Zelmo / Anzelmo
Zija / Anastazija
Zika / Alojzije
Zika / Gizela
Zika / Terezija
Zila / Bazilije
Zilija / Bazilije
Zilka / Bazilije
Zina / Alojzije
Zinka / Alojzije
Zita / Terezija
Zlajka / Zlata
Zlatan / Zlata
Zlatica / Zlata
Zlatko / Zlata
Zlato / Zlata
Zoja / Aurora
Zora / Apolonija
Zora / Aurora
Zoran / Albin
Zorica / Aurora
Zorislava / Apolonije
Zorka / Aurora
Zorka / Albin
Zvjezdan / Bernard
Zvjezdana / Estera
Zvonko / Antun

Ž
Žana / Nives
Žana / Rozalija
Žarka / Žarko
Željka / Željko
Željkica / Željko
Žigmund / Žiga
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Re: Antun Jarm - Imena i imendani

Postod branko » 30 Mar 2011, 20:55

Odabir imena djeteta
Dragi roditelji!
Ovom stranicom željeli smo Vam olakšati i ponuditi na izbor neka od naših imena, koja možete izabrati svojoj djeci.
Ime nosi svaki čovjek. S imenom čovjek ulazi u društvo. Za ime pitamo ili ga kažemo kada se upoznajemo. Njime nas roditelji zovu od rođenja, zapisano je u evidencijama… Ime je bitni sastojak osobnosti onoga tko ga nosi.

Mnogi se prije ili poslije susretnu s pitanjem odabira imena. Osobito roditelji,kad treba da odaberu ime svom djetetu. Iako je to naoko običan čin, on u praksi stvara povelike probleme i dvojbe.
Pri davanju, odnosno izboru imena ravnamo se prema nekim opčim motivima. Često prema tradiciji u obitelji ili kraju u kojem živimo. Prema krščanskoj tradiciji neko svetačko ime iz kalendara ili ime sveca/svetice na dan rođenja djeteta ili blizu tog datuma.
Mnogi roditelji če potvrditi da nije lako izabrati ime djetetu. Modi i javnom mišljenju nije se lako odhrvati. Savjetima i željama rodbine i prijatelja teško je ugoditi. Upravo zato o imenu treba na vrijeme i pravilno promisliti. Ime nije nevažno! Novi če ga čovjek nositi cijeli život. Treba težiti za tim da mu i pristaje cijeli život.

Ako se o imenu razmišlja vjernički, krščanski, ono ima još jednu zasebnost. Prorok Izaija zapisuje Božju rijeć Izraelu:Imenom sam te zazvao: ti si moj! (Iz 43,1)
Upravo to potvrđuju roditelji odabiruči ime svom novorođenčetu.
Bog svakog čovjeka zna po imenu! Obrača se čovjeku kao sugovornik. Ako mu se Bog obrača imenom, znači da Bog s njim računa kao sa suradnikom. Čovjek onda nije slučajnost, Več Božji odabranik, osoba, original. Upravo je zato krščanima več dvije tisuće godina veoma važno ime.
Krščani biraju ime djetetu! Ne ostavljaju to slučajnosti. Ponajčešće odabiru ime sveca. Za svece kao važne osobe iz mnoštva provjerenih Božjih prijatelja Crkva vjeruje da su pred Bogom snažni zagovornici, a životom uzor svom imenjaku.
Taj odabir krščanskih roditelja znači i uključenje novorođenog i krštenog čovjeka u zajedništvo neba i zemlje, u perspektivu svakog svjesnog vjerničkog života.

Dijelovi teksta i imena uzeti su iz knjige: Imena i imendani OBITELJSKI IMENAR Antuna Jarma

Ime dječaka
A
Anđelko - Anđel, Anđelin, Anđelo, /grč. Angelos - glasnik, vjesnik
Andrej - Andi, Andro, Andras /grč. Andreas -onaj koji je hrabar
Andrija - Ado, Andi, Andro, Andras /grč. Andreas - koji je hrabar
Antun - Anko, Ante, Anto, Antonio, Antonin, Antek, Tona, Tone, Toni, Tonči, Tonček, Tonko /lat. Antonius - naziv jednog rimskog plemena, nepoznato značenje

B
Belimir - Bela, Beli, /mađ. - u osnovi pridjev bijel i mir
Boris - skračenica od Borislav, aorist bori, boriti se i slav-a
Borko - od pridjeva boriti se
Borna - od korijena boriti se
Božidar - složenica od božji i dar
Branimir - od imperativa brani, braniti i mir
Bruno - njem. od brün - smeđ

Č
Časlav - od korijena starog glagola čajati - čekati i slava

D
Damir - od korijena dati i mir
Damil - od korijena dati i pridjeva mil - mio
Danijel - heb. Danie - Bog je (moj) sudac
Dario - grč. Dareios - držeči bogatstvo
Darko - od imenice dar
David - heb. Dawidh - ljubljen, prijatelj
Davor - Davorin, Dado, Darko, Darkec, Rino /stari uzvik čuđenja, radosti, prijetnje i žalosti
Domagoj - od starog lokativa doma, dom i goj-mir, uzgajanje
Donat - lat. Donatus - darovan
Dražen - od pridjeva drag+jen
Držimir - od imperativa drži, držati i mir
Držislav - od imperativa drži, držati i slava
Dubravko - od imenice dubrava
Duje - Dujam, Dujo /lat. Domnius izvedenica od dominus - gospodar, gospodin

E
Emil - Emilij, Emilijan, Mile, Milan /lat. Aemilus - koji je oponašatelj
Erik - njem. Erich - slavan vladar

F
Fabijan - rim. pleme Fabianus, izvedenica od Fabius - onaj koji je bobov
Filip - grč. Philippos - koji je prijatelj konja
Franjo - izvedenica od Francesko, Franc, Franc - slobodan

G
Gaj - lat. Gaius - sladak
Gašpar - perz. Gasper - nadziratelj, rizničar
Goran - od imenice gora, tj. šuma, planina
Gordan - od Gordijan, grč. Gordianos - gordijski
Gradimir - od imperativa gradi, graditi i mir
Grgur - Grgo, Grga /grč. Gregorios - koji je oprezan
Gvozden - pridjev gvozden, tj. željezan

H
Hrvoje - Hrvoj, Hrvatko /Hrvat

I
Igor - rus. Igor od nord. Ivar, Ingwar - koji je branitelj mora
Ilija - Ico, Icek, Ilko /grč. Elias od heb. Aliyya(h) - (moj) Bog je Jahve
Ivan - Ivo, Ico, Ino, Ive, Ivek, Ivica, Nino, Ninko /grč. Iochannes - hebr. Johanan - Bog je milostiv

J
Jadranko - Jadran, Jadro /lat. Adrianus, Hadrianus - adrijski, hadrijski, izvedenica od Adria (grad u sjevernoj Italiji)
Jakov - od Jakob, grč. Iakobos - koji slijedi Jahvinu petu (trag)
Jan - Janko /od Ivan - grč. Iochannes - hebr. Johanan - Bog je milostiv
Jasenko - Jasen, Senko /od imenice jasen
Josip - Joso, Joža, Joško, Jože, Pepo /heb. Josef - Bog je povečao

K
Krešimir - složenica od imperativa kresi, kresiti - iskriti buditi i mir - mir
Kristijan - lat. Christianus - krščanski, pomazanički
Krunoslav - Kruno, Slavko /od imenice kruna i slava

L
Ladislav - od Vladislav
Lucijan - lat. Lucius - koji je svijetao
Luka - lat. Lucanus - lukanijski, po nazivu grada Lucania (od lucus - lug, gaj, šuma
Ljudevit - od korijena ljud-i i praslavenskog vit - gospodin, mogučnik

M
Marko - lat. Marcus - mlat, čekić, ratnik
Marin - lat. - morski
Martin - lat. prema Martinus - Marsov, marsovski, izvedenica od Mars - bog rata
Matija - Mate, Mato, Matan, Mateša, Matko /grč. Matthias - božiji dar
Mihael - heb. Mikhael - tko je kao Bog?
Milan - od pridjeva mio
Miljenko - umanjenica od Milin, od pridjeva mio
Miran - od pridjeva miran
Mirko - od imenice mir
Mislav - od imperativa misli, misliti i slava
Mladen - od pridjeva mlad
Milivoj - od pridjeva mio i praslavenskog vojnik

N
Nedjeljko - od imenice nedjelja
Neven - biljka neven ili izvedenica od glagola ne venuti
Nikola - grč. Nikolaos - koji je narodni pobjednik

O
Ozren - od starog glagola ozreti se - pogledati

P
Pavel - lat. Paulus - malen
Petar - grč. Petros - kamen, hrid
Pravdan - od imenice pravda

R
Robert - Berti, Robi, Roberto /njem. Hruodperht - koji je svjetao u slavi
Roko - lat. Rochus od nord. hrokr - visok čovjek

S
Sanjin - od korijena sanjati
Slaven - pripadnik slavenske skupine naroda
Srečko - od imenice sreča
Stanko - od korijena stan-, stati
Stjepan - Stipe, Stipan, Štef /grč. Stephanos - vijenac, kruna
Stribor - skračenica imperativa strizi, striči i korijena riječi boriti se
Svebor - od zamjenice sve i korijena boriti se

T
Toma - od grč. Thomas (sir. Toma - blizanac)
Tihomir - od pridjeva tih i mir
Tomislav - Milan, Mimo, Miro, Mirko, Slavko, Toma, Tome, Tomi, Tomo, Tonko /od starog imperativa tomi, tomiti - mučiti, zlostavljati i slava
Trpimir - Miro, Mirko, Trpko /od imperativa trpi, trpjeti i mir
Tvrtko - od pridjeva tvrd

V
Valentin - lat. Valentinus - koji je zdrav
Vatroslav - od imenica vatra i slava
Vedran - od korijena vedriti
Velimir - od priloga vele - veliko i mir
Vjenceslav - lat. Venceslaus - veče, veliko i slava
Vladimir - Ado, Dado, Dimo, Dinko, Lado, Milo, Milan, Milko, Miro, Vanja, Vlado, Vlatko /od starog imperativa vladi, vlasti - vladati i mir
Vladislav - Adi, Ado, Dado, Slavek, Slavko, Vanja, Vlado, Vladek, Vlatko /od starog imperativa vladi, vlasti - vladati i slava
Vjekoslav - Vijeko, Slavko /od imenice vijek i slava

Z
Zdenko - od trpnog pridjeva zden, zdeti - činiti, raditi
Zdravko - od pridjeva zdrav
Zdeslav - praslavenski - onaj koji je nadobudan, željan slave
Zlatko - Zlatan /od imenice zlato
Zoltan - mađ. od tur. Sultan
Zrinko - Zrinislav /prema Zrin, grad iz hrvatske povijesti
Zvonimir - od imenice zvoniti i mir

Ž
Željko - od imenice želja

Ime djevojčice
A
Agata - grč. Agathe - dobra, čestita
Alka - grč. Alke - jakost, sila
Alemka - Alenka, Alisa, Alka /tur. Alem - dragi kamen, izvor
Alma - lat. Alma - plodna, mila hraniteljica
Amalija - njem. izvedenica od Amalberga, Amalberta, u osnovi amal - rad, djelo
Ana - Anči, Ančica, Nera, Anesa, Aneta, Nesa, Ani, Anja, Nuša, Jana, Nana; /lat. Anna, grč. Hanna - heb. Hanna(h) = milost)
Anastazija - Ana, Anica, Anka, Asija, Asja, Naja, Nana, Natka, Stana, Staša, Tasa /grč. Anastasia - ona koja je uskrsnula (anastasis = uskrsnuče, podizanje)
Anđela - Ana, Anči, Ančica, Anka, Anđa, Anđelika, Anđelina, Ðina, Nuša, Anja, Ela, Eli, Ješa /grč. Angelos - glasnik, vjesnik
Anamarija - složenica od Ana i Marija
Andrea - Andreja, Ana, Ančica, Anka, Andina, Deja, Dejica /grč. Andreas - koji je hrabar
Andrijana - Ada, Adina, Ana, Anči, Anica, Anka, Andi, Andrina, Anja /Adriana prema Andrija, grč. Andreas - koji je hrabar (od andreios - hrabar, muževan)
Antonija - Anči, Ančica, Anta, Antela, Tina, Tončeka, Tončica, Tončika, Nina, Ninka, Ita, Tonija /od Anton, lat. Antonius - naziv rimskog plemena

B
Barbara - Bara, Barek, Barica, Ina, Inka, Rina /grč. tuđa, inozemna
Beata - lat. Beata - blažena, sretna
Bela - mađ. skračenica za Belimir, Belislav; u osnovi pridjev bijel-a
Biserka - ar. bisr, busr - biser
Božena - iz korijena bož-ja
Branimira - Branka, Brankica, Micika, Mika, Mikana, Mila, Milica, Milka, Mima, Mimica, Mina, Minka, Mira, Mirka, Rajna /imperativ - brani, braniti i mir
Brigita - njem. Brigitte od ir. Brighid - ona koja je snažna (od brigh - snaga, jakost, sila

D
Dagmar - Dada, Mare, Marica /njem. Dagomar - slavan dan
Dalibora - Borka, Borna, Dada, Dara, Darica, Darka, Daliborka /češ. Dalibor - koji se (na)daleko bori
Danijela - Danka, Nuša, Ela, Jela, Jelica, Lela, Nela /grč. Daniel od heb. Dani'el - Bog je (moj) sudac
Darija - lat. Darius od grè. Dareios - držeči bogatstvo
Darina - Darinka, Dada, Danica, Dara, Ina, Inka /od imenice dar
Divna - Ina, Inka, Vinka /lat. Divina - božanska, božanstvena
Dora - grč. doron - dar
Ðurđa - grč. Georgios - onaj koji obrađuje zemlju
Doroteja - Dora, Dorana, Dorica, Teja /grč. Dorotea - ona koja je božji dar
Dragica - od pridjeva drag
Dubravka - od imenice dubrava
Dunja - grč. kydonia - dunja

E
Edita - eng. Edith - sretna u ratu
Elena - Ela, Elka, Lena /od Helena
Ema - njem. Emma, skraæenica od Emengard, Emenhild (irmin - velik, sveobuhvatan)
Ena - izvedenica od Enija /tal. Ennio, lat. Ennius
Erika - prema muškom imenu Erik, njem. Erich - slavan vladar
Eva - Evelin /lat. Eva od heb. Hawwa(h) - živo biče

G
Gabrijela - Ela, Jela, Lela /heb. Gabri'el - božji čovjek
Goranka - od Gorana, od imenice gora, šuma, planina
Gordana - grč. Gordianos - gordijski
Grozdana - od imenice grozd

H
Helena - grč. - sjaj, blistavost
Hrvojka - izvedenica od Hrvat

I
Ira - heb. - pozorna, oprezna, budna
Irena - grč. Eirene - mir
Irma - njem. skračenica od Irmgard, Irmhild, u osnovi irmin - velik, sveobuhvatan
Iva - biljka iva
Ivana - Ivančica, Ivanka, Kika, Ina, Inka, Inga, Inge, Inja, Ita, Iva, Ivica, Ivna, Nana, Vana /grč. Iochannes - heb. Johanan - Bog je milostiv

J
Jadranka - lat. Adrianus, Hadrianus - adrijski, hadrijski, izvedenica od Adria (grad u sjevernoj Italiji)
Jaga - Jagica /skračenica od Agata
Jasmina - Ina, Jasna, Mina, Nina /od perz. Yasemin - skrobotovina, jasmin
Josipa - heb. Josef - Bog je povečao

K
Karmela - lat. Carmelus, hebr. Karmel - naziv brda u Palestini
Katarina - Ina, Kata, Kate, Katica, Katija, Tija, Tijana, Katina, Tina, Nina /grč. Aikaterina - ona koja je čista
Kristina - grč. Christine - Kristova

L
Lovorka - Laura Lara, Lola /lat. laurus - lovor, vijenac
Leda - grč. Lede - veoma lijepa žena
Leonida - Lea, Leona /grč. Leonidas - lavlji izgled
Lidija - grč. Lydia - pokrajina u Maloj Aziji
Ljiljana - lat. lilium - lijer, ljiljan
Ljubica - imenica ljubica
Lucija - lat. - ona koja svijetli

M
Magdalena - Alenka, Lela, Lena, Magda, Maja, Maša, Manda /grč. Magdalene - žena iz Magdale, Magdalka, grada u Galileji
Maja - lat. Maia - božica prirasta i plodova u rimskoj mitologiji
Marija - Maja, Majda, Mara, Mare, Marena, Marica, Marta, Maša, Mica, Micika, Mina, Rija /grč. koja je kao koplje
Marijana- Jana, Janica, Janka, Maca, Maja, Mara, Mare, Rina /složenica od Marija i Ana
Marina - Ina, Maja, Mara, Mare, Marica, Maša, Mika, Mikana, Mina /lat. - morska
Marta - Maja, Mara, Mare, Marica, Maša /grč. Martha - gospodarica, gospođa
Martina - Maja, Mara, Mare, Maša, Nana, Tina /lat. prema Martinus - Marsov, marsovski, izvedenica od Mars - bog rata
Miranda - lat. divna, čudnovata
Mirna - pridjev mirna
Monika - grč. monake - redovnica

N
Nada - imenica - nada
Nadalina - Natalija, Nataša /od lat. Natalina, prema Natalinus - rodan, koji se odnosi na rođenje
Nedjeljka - Neda, Nela, Nena /od imenice nedjelja
Nevena - Nela, Neli, Nena, Neva, Nevenka /biljka neven ili izvedenica od glagola ne venuti
Nora - skračenica od Eleonora; od norma - pravilo, mjerilo

P
Paula - Paulina, Pava, Pave, Pavica, Inka, Ina /lat. Paullinus - malen-a
Petra - grč. Petros - kamen, hrid

R
Renata - lat. - koja je ponovo rođena, preporođena
Romana - lat. Rimljanka
Rosana - složenica od rosa - ruža i Ana
Ruža - Ružica /imenica ruža

S
Sanja - od korijena sanjati
Slavica - od imenice slava
Silvija - lat. - šuma, gora

T
Tereza - grč. therasia - nasiv dvaju otoka, smatra se kako naziv potječe od glagola therao - loviti ili od therizo - ljetovati, sjediti na suncu, kositi
Tomislava - od starog imperativa tomi, tomiti - mučiti, zlostavljati i imenice slava

V
Valentina - lat. - ona koja je zdrava
Valerija - Vali, Valera, Vala, Rija /lat. - ona koja je jaka
Vedrana - od korijena vedriti
Velimira - Mila, Milka, Mima, Mina, Mira, Mirka, Vela, Velana, Velina, Vera, Verica /od pridjeva veli, tj. velik, i mir
Veronika - grč.-Mak. Berenike - ona koja je nositeljicom pobjede
Vesna - staroslavenska božica prolječa
Vladimira - od starog imperativa vladi, vlasti - vladati i mir

Z
Zagorka - etnik Zagorka
Zdenka - od trpnog pridjeva zden, zdeti - činiti, raditi
Zdeslava - prema Zdeslav, praslavenski - onaj koji je nadobudan, željan slave
Zlata - Zlatica, Zlatka - /od imenice zlato
"Svi smo mi ljudi, ali je samo poneko čovek"
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 9043
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14


Povratak na RELIGIJA ~ SOCIOLOGIJA ~ FILOZOFIJA

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 0 gostiju

cron