Pisci o jeziku

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Pisci o jeziku

Post od branko »

PISCI O JEZIKU

I mi smo za narodni jezik; za to smo svi. Samo mi ne mislimo da narodni jezik čine jedino reči što se u narodu čuju; mi mislimo da ga čine i one reči koje narod ne govori ali su u duhu narodnog govora i on ih u se primi i sebi asimiluje. Jezik treba čistiti od tuđih reči… Ali u tome ne treba ići tako daleko da se u jeziku ne trpe izvesne reči samo zato što ih narod ne govori, i tražiti za njih nove u narodnom govoru. Jer ako se tako bude radilo, i bude odbacivalo npr. uslov, da se kaže pogodba, onda će nam trebati potražiti i drugu reč za slučaj, i tolike druge, koje takođe nemaju svojega korena u narodnom govoru. I… onda će nam, bojimo se, naš jezik uskoro naličiti na hrvatski, — od čega neka bi nas Bog sačuvao! A što je najgore, za mnoge od njih nećemo moći naći nikakvih, ni takvih, reči, i doteraćemo, najposle, dotle da njima iole apstraktniju misao nećemo moći iskazati. I ako je naš narodni jezik bogat; i ako mi još ne poznajemo sve reči toga jezika, to možemo smelo tvrditi da se na takvu jeziku, koji bi se ograničio samo na reči narodnoga govora, i one za koje bi bilo osnova u tome govoru, ne mogu razvijati ni književnost, ni nauka. Narod je stvarao reči samo za ono za što su mu one trebale; za ono što nije poznavao, on ne samo nije stvarao reči, nego nema u svojem rečniku ni osnovâ iz kojih bi se one mogle u duhu jezika izvesti. Stoga smo mi za to da se pomognemo rečima našeg starog književnog jezika i jezikâ srodnih našem. Zašto ne bismo pisali npr. i pogodba i uslov, kada su to dve reči, koje nam obe trebaju, jedna za praktične odnose, a druga više za apstraktne? Zašto ne bismo, iz istog razloga, imali i nužno i neophodno, — nužno, kada je reč o praktičnoj potrebi, a neophodno za mislene stvari, u svetu pojmova? Zar je bolje imati jednu reč, raditi, nego ih imati dve, raditi i delati? Sve te reči treba zadržati, i tolike druge, slične, pošto nam one trebaju i mi ne možemo biti bez njih. Jer šta rade ljudi kada nemaju čega što im treba? Pozajmljuju od drugih. Pozajmimo i mi ove reči. Kada možemo uzimati reči kojih nemamo u svojem jeziku iz tuđih jezika, što ih ne bismo uzimali iz jezika srodnih našemu? Nije istina da će one sve izgledati strane u srpskom jeziku; one će tako izgledati samo ako mu se ne budu umele kako valja prilagoditi. Zato bi naši filolozi daleko bolje učinili da nam kažu i nauče nas kako da ih njemu prilagodimo, mesto što, dokoni, izvolevaju i uče nas da ih iz njega istiskujemo.
Ljubomir Nedić
Srpski književni jezik (1895)

Pri pisanju — u srećnim trenucima, naravno! — reči se nižu same od sebe, vezuju se i odbijaju, pomeraju i premeštaju, ili potpuno brišu, dok se sve ne slože u pravu i jedino moguću sliku onog što čovek želi da kaže. Sve izgleda kao laka i automatska igra koju reči, po svojoj volji i svojoj prirodi, same po sebi i samo za sebe igraju. Međutim, nije tako, nije to nikako jalova igra ćudi ni slučaja. U rečima, kao u drvetima i biljkama i svemu što je živo, kruži nevidljiv životni sok, i on je taj koji ih, kao neko unutarnje sunce, kreće i okreće, daje im boju i oblik, snagu i izraz. A čovek koji piše, on samo pažljivo prati i manje ili više vešto, manje ili više srećno iskorišćuje pojedinosti te neshvatljive i neuhvatljive igre.
Tako reči žive, u stvari, dvostrukim životom: i same za sebe, kao takve, i kao izražajni znakovi u sklopu čovekove misli koja traži svoj izraz.
Ivo Andrić
Znakovi pored puta

Stanje oko jezika: valjalo bi pisati o njemu čitavu studiju, i ako mi je u prvi mah čudno što to još niko nije uradio, u drugi, čuditi se prestajem. Stvar je složena i teška, preteška: iz lingvistike se najednom skače — preskače — u život, i to u svoj njegovoj širini, od pojedinca i njegove duše do organizacije i administriranja, od obavezivanja, normiranja pa onda, nužno, i do sile, prema drugima koliko i prema samom sebi. Stvari je bezbroj, bezbroj pojava, jedno kakofonično zbivanje i katastrofičan, ponekada, prizor, nešto što se teško podnosi. A pošto je po prirodi takvo da ga je od sebe moguće oturiti jednostavno okrećući glavu, sve se jednostavno i oturuje. Da ne pominjem kako se u ovoj jezičkoj sferi, materiji ili oblandi, javljaju, sevaju, upravo praskaju simptomi veoma kritični prema sili norme i vlasti, stvarnoj sadržini i stvarnom značenju njezinih projekata, planova, normi, te se čoveku — ne bez razloga — čini da je bolje ćutati; ne, u krajnjoj liniji, i zato što ni sam on ne zna šta bi, umesto onoga što kritikuje, imao da predloži: kakva bi terapija valjalo da se preduzme posle date dijagnoze.
Jedan simptom je, na primer, i to generalni, masovan prodor statičnosti, to jest supstantiviranja u naše izvorno i tako poznato glagolsko mišljenje i jezik. Dok glagol teče i menja se, i dopušta da se i drugo menja, i mi takođe, supstantiv stoji kao pruski grenadir, kao nedremana straža pred Holofernovom posteljom: strašan. „Planovima će se razraditi način postizanja sledeće etape razvitka zajedničkog programa i planovi razvoja organizacije udruženog rada u cilju njihovog osposobljavanja za podizanje kvaliteta proizvodnje i primene savremene tehnike i tehnologije u istima.” Kad bi se, recimo, umesto „razraditi način postizanja”, reklo samo „način na koji da se postigne”, odluka bi se, ili obaveza, ili namera (jer šta je?) razlabavila, spustila na realnu meru i ravan, učinila bližom čoveku, njegovom nahođenju, opredeljenju, njegovoj sposobnosti (ili nesposobnosti) da je ostvari. Da ne govorim o svemu ostalom, pa ni o onome strašnom „u cilju”, umesto, razume se, „da bi”. Ali, „da bi”, tako je blizu „da ne bi”, da bi svaka norma počinila samoubistvo da ne bi usvojila ovaj predlog za razmišljanje.
Boško Petrović
Dani i povodi

Čovjek organ dosta slabi ima
da izrazi svoje čuvstvovanje,
zato znake različite dava,
različita tjelodviženija,
umna čuvstva da objelodani;
no svi naši slabi izgovori
i sva naša slaba čuvstvovanja,
spram onoga što bi šćeli kazat,
nijemo su spletno narječije
i klapnjanje duše pogrebene.
Petar Petrović Njegoš,
Luča Mikrokozma

Za duhovno stvarnu [reč]. Jer ona se ostvaruje ka duhovnosti.
Te je prvi tomu korak postaviti sebi teži zadatak nego što se može rešiti. Za koliko bilo izvan sopstvene moći, samo ne u granicama nje.
Onda, za koliko ne mogući, znak je, za toliko izmožditi ono najnesavitljivije u sebi, ono što je mukli otpor slovu: tek tada otvoriv se na slepoj mrlji vidu, zatamni dotle shvatljivi privid neshvatljivom jasnošću suštine.
I reč je tada, ne da se njome zavara ćutanje, ne da se jeftino u sebi što skuplje proda, već da se kroz nju otvori ono što je najmuklije u biću, već da samo ćutanje progovori.
I kroz koga god progovori suština, u radosnom je to porazu sebe. Jer do u beskraj premaša granice i moć uboge jedinke. Jer obelodanjujući se, donese vrhunac štete u odnosu na ja — sopstveno uništenje.
I mislim, nema toga da, iza stvarno iskazanog, ne posumnja — jesam li ja to zaista mogao? i da, ako ne kao Sokrat u punoj svesti, ono bar naslućujući ne pomisli: „Demon mi je došanuo.”
Te merilo je specifičnoj duhovnoj reči, je li bit progovorila kroz nju ili nije. I kolika je njena nesamerljivost, upravo toliko je u njoj i prisustvo biti.
Kao noć koja bi, ostajući to, najednom bila vidnija nego dan.
Ili ovako:
Ponavljajući što se stvarno, u sto na sto duha kazalo, sve je puniji sadržinom pojam, sve bliskiji dodir, sve šire otvaranje, sve dublje utapanje, do iščeznuća samog sebe, do blaženosti oslobođenja.
Ponavljajući što se nestvarno kazalo (a to je, ili bez duha, ili prividno u njemu) prividna sadržina čini, pojam se prazni do potpune nesadržajnosti, do mehaničkog pokreta glasnih žica i jezika.
Pun zahvat, dakle, rečju ne samo da se nikad ne isprazni suštinom nego, naprotiv, bude izvor za sve dalja zahvatanja.
Ili, ako pribegnemo simbolu strele, onda, što je stvarno kao reč, to nepromašimo pogađa u samo srce duhovnog krvotoka.
To, s jedne strane, kao koren u Bogu, ne da svesti (stalno je suzbijajući u njene granice) da zavede čoveka ništavilu.
To, s druge strane, ne da slepilu da opet uzme maha, kad je već jednom čovek progledao.
Pisanje sveo bih u granice nužnosti.
Čemu još veći napor, pisati, kad je i napor praznog govora izlišan.
Čemu ritmovati, čemu stavljati u prozu ono što ni za sebe lično nije otkriće. Jer je misao najčešće samo slabi odsev prave misli. Jer je raspoloženje samo nejasni odjek pravog bivanja; samo dim suštinske vatre.
Te bi načelo stvarne reči, a tim više beleženja njenog, moglo glasiti: gde nije neophodna reč, ćutati; gde je neophodno ćutanje, na izgled i po svemu, tek tu progovoriti.
(O poslovnoj reči, koja je sušta razumnost, saopštiti nešto radi uštede fizičkog pokreta, i svoju tvrdnju i odricanje, isto kao osećanje, kao i čuđenje, i pitanje; ukratko, sve što je neophodno sredstvo saobraćaja, čak i misaonog, i državnog; što uslovljava samo međusobno razumevanje i osećanje, ali ne i prodiranje u bitnost, u žižu bića, gde prestaje i misao i osećanje i ličnost; o toj reči bez koje se ne bi moglo kao ni bez sitnog novca na tržištu, mislim, nije u ovoj prilici mesta pominjati.)
Momčilo Nastasijević,
Beleške za stvarnu reč

Kad previše obraćam pažnju na reči, događa se da mi postanu strane, kao da mi izmiču, isto kao kad bih obratila pažnju na svoje korake i zbog toga počela da se saplićem.
Ne znam da li saobražavam misli rečima ili reči mislima. I misao se otima, i reči se otimaju. Nepoverljiva sam prema rečima. Umeju da podilaze. Suviše lepa rečenica može da zatvori put drugim rečenicama. Koliko me je lepih rečenica na početku priče prevarilo, okovalo. Više volim da počnem rogobatno, nevešto, ali da mi je otvoren put.
Napredovati u pisanju i s vremena na vreme se osvrtati i proveravati kako zvuči. Volim reči na koje sam navikla, jezik koji je blizak mome uhu, provereni jezik mojih roditelja, moje sredine…
Milica Micić Dimovska,
Beleške
Dok su Sloveni 860. opsedali Carigrad, Konstantin je na maloazijskom Olimpu pravio u tišini monaške ćelije zamku za njih — gradio prva pismena slovenske azbuke. Prvi put je načinio obla slova, ali slovenski jezik je bio toliko divalj da mastilo nije moglo da ga zadrži, pa je načinio drugu azbuku od rešetkastih slova i u njih je zatvorio taj nepokorni jezik, kao pticu. Kasnije, kada je pripitomljen i kada je naučen grčkom (jer jezici uče druge jezike), slovenski jezik se mogao uhvatiti i u ona prvobitna, glagoljska pismena…
Daubmanus prenosi ovakvu priču o nastanku slovenske azbuke. Jezik varvara nikako se nije hteo ukrotiti. Jedne brze tronedeljne jeseni sedela su braća u ćeliji i uzalud pokušavala da ispišu pismena koja će se kasnije zvati ćirilicom. Posao im nije polazio za rukom. Iz ćelije videla se lepo polovina oktobra i u njemu tišina čas hoda duga i dva široka. Tada je Metodije skrenuo pažnju bratu na četiri krčaga koja su stajala u prozoru njihove ćelije, ali spolja, s one strane rešetaka.
— Da su ti vrata zabravljena, kako bi došao do jednog od tih krčaga? — upitao je. Konstantin je razbio jedan od krčaga, uneo krhotine deo po deo kroz rešetku u ćeliju i tu ponovo sastavio u celinu krčag lepeći ga pljuvačkom i glinom s poda ispod svojih nogu.
Tako su uradili i sa slovenskim jezikom, razbili ga na parčad, uneli ga kroz rešetke ćirilskih slova u svoja usta i ulepili krhotine svojom pljuvačkom i grčkom glinom ispod svojih tabana…
Milorad Pavić,
Hazarski rečnik


Mene živi govor veoma zanima i privlači, mislim da su njegove mogućnosti — i značenjske, i intonacijske — neiscrpne. Međutim, on mene ne zanima samo kao komunikacija između dva prijatelja ili neprijatelja, nego i kao komunikacija sa nečim ili nekim pre nas, posle nas i iznad nas… A i to je pokušaj da se živi govor, u ovom slučaju govor periferije, premesti sa nivoa periferije i svakodnevlja na neki drugi nivo. Taj govor pruža i neke više mogućnosti… Jer, jezik ponekad govori i više nego što znamo, i više nego što želimo i umemo da kažemo. Pogledajte jedan najobičniji primer. Čuo sam, preko radija, za jednu ovakvu titulu: predsednik predsedništva skupštine zajednica opština Srbije… Ova glomazna i kabasta rečenica definiše jedan administrativni položaj. Ali ona govori još nešto. Prvo, ona nam otkriva nekoliko — čak pet! — birokratskih slojeva. Imate, prvo, opštine Srbije; pa imate zajednicu tih opština; pa imate skupštinu zajednice tih opština; pa onda imate predsedništvo te skupštine tih zajednica tih opština i, na kraju, imate predsednika tog predsedništva te skupštine tih zajednica tih opština!… Ova rečenica, to jest ova titula, otkriva nam jedan gust, višeslojan, neprobojan birokratski omotač. Ona nam, osim toga, otkriva i da kod nas nema ničega neposrednog — sve je posredovano, indirektno, okolišno… umesto prave i direktne adrese, imate gomilu posesivnih genitiva, s kojima ne znate ni gde ste, ni šta da radite. Ona sprdnja, čorbine čorbe čorba, postala je naša formula!… Evo i jednog lepšeg primera koji govori o tome koliko je jezik nesvodljiv na jedno značenje i jednu poruku. U užičkom kraju, u prečniku od nekih osamdesetak kilometara, jedna ista prirodna pojava ima mnoštvo imena. Za ono što se pod Čigotom zove svrtlica, u Makovištu se kaže vjetruna, u Radanovcima vrteluma, u Sečoj Reci kovrška, u Ribaševini kolovrat. Toliki broj imena za jednu jedinu pojavu može da govori o velikoj verbalnoj invenciji tog naroda. Ali ovako veliki broj imena za jednu pojavu na tako malom prostoru može da govori i o velikoj izolaciji tih ljudi. Hoću da kažem da je vrlo privlačno, i vrlo korisno, čitati jezik…
Ljubomir Simović
(iz jednog intervjua)


Sve mi je to odnekud poznato. I vama se sigurno nešto slično dešava. Meni se desilo bezbroj puta. Padne mi na pamet neka misao (na ulici, noću, u polusnu, u razgovoru, ili kada gledam TV) koju posle ne mogu nikako da prizovem u svest. Malo se potrudim, zažalim, pa zaboravim.
Ali, jednu takvu misao nikada nisam prežalio. Zaboravio sam, zauvek, šta je ta misao bila, o čemu je govorila, čega se doticala, ali pamtim neku vrstu strujnog udara, nalik orgazmu, koji me prožeo u času njene objave. Prosvetlila me i nestala. Od tada trčim za tom rečenicom. Znam, bezuspešno pokušavam da je stignem, ali ne odustajem. Vremenom, sama trka dobija smisao, reči naviru odasvud, ponekad sam joj sasvim blizu, još samo malo i izroniće iz zaborava, iz zabačenog dela podsvesti, iz čiste energije jezika. Ništa. Trčim i dalje, i polako učim da nije najvažnije otkriti njen lik. Treba trčati, i ukoliko se, jednom, ipak susretnem sa njom, treba jednostavno proći kroz nju, kao kroz membranu između dva sveta — kao što trkač na cilju grudima prekine traku i ostane svoj — kao što ću, uostalom, jednog dana, i sam protrčati kroz vlastitu smrt. Ništa neće moći da obnovi čar nekadašnjeg susreta sa njom, susret se desio jednom i nikad više. Nešto mi govori da se ta misao graniči sa šifrom postojanja, i da tinja baš tamo, negde na rubu zaborava. Sve najbolje što dobijamo dolazi iz (pra)sećanja. Ali, kada bi se ta rečenica ponovo objavila, ne bi imala snagu istinskog otkrića. Njeno odsustvo je intenzivno, kao što su moja želja i moj napor sustizanja važniji od potrebe da je zaista stignem. Uostalom, jedan mudrac davno je dokonao da je „delovanje prisustva manje tanano od delovanja odsustva”. A drugi je dodao: „To što granice ne postoje ne sprečava nas da se prema njima uputimo.”
Mihajlo Pantić,
Ne mogu da se setim jedne rečenice
Gde je ljudima zavičaj? Tamo gde drugi ljudi oko njih razumeju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnog i unutrašnjeg trepeta jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli. Zauzme li našu njivu i selo narod drugoga jezika, zavičaju našem je kraj; oni koji se do dna i do kraja razumeju rodnim jezikom, kad jad dodija, sele. Kuda sele? Tamo, gde tamošnji ljudi do dna i do kraja razumeju šta kažu doseljenici. Seoba Srba i bežanije Srba išle su u krajeve gde se srpski govori. Emigracije naše u Rusiju, Vlašku, severnu Mađarsku, nisu mogle zameniti zavičaj: tuđina, to je tuđ jezik. U mnogim srpskim porodicama viđa se na zidu slika koja se zove Seoba srpskog naroda pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem. Ta je slika jedna tamno svečana apoteoza narodnom i maternjem jeziku. Ostavili su iseljenici sela i njive, kuće i groblja, ali u gorko stisnutim ustima nose svoj jezik, i gde se prospe reč koja se do dna i do kraja razume, tamo će biti zavičaj i život.
Češće smo u položaju da nekome, strancu ili domaćem, treba da kažemo najvišu duhovnu vrednost našeg naroda. Kao iz puške odgovaramo svi isto, istim rečima: narodne pesme, Gorski vijenac. Zaboravljamo kazati osnovnu veliku vrednost: narodni jezik naš. Neposredan i pun izraz narodnog duha kod nas, to je, još uvek, naš razgranati, plemeniti, snažni narodni jezik. Naš je književni i jezički slučaj poseban. Najbolju poeziju u nas stvorio je narod; najveći naš moderni pesnik, Vladika Rade, Njegoš, neškolovan je brđanin. Jezik narodne pesme naše, epske i lirske, jezik Gorskog vijenca, to je veličanstvena dikcija, vanredan stil, stvoreni za izraz visokih duhovnih potreba: za aforističku misao, za religioznu mudrost, za očišćen bol. Za nas Srbe, za naš poseban slučaj, mi se usuđujemo postaviti ovu tezu: dok jezik u prostom narodu ne postane stilski i pesnički moćan, nema pesnika koji će na tom jeziku pevati znatnu i veliku poeziju. Pesnik najpotpunije upotrebljava jezik, ali narodni jezik kreće i budi pesnike među onima koji su daroviti za pesmu: jezik svira, jezik slika, jezik kuće gradi. Reči su za pesnika objekti kao za slikara figure koje ređa po platnu. Objekti, ne predstave. Kakav je čiji narodni jezik, onakva mu je mašta o lepoti i večnosti. U Sofoklovoj tragediji, Grk Ajaks kaže: „Ono što ljude nosi nije delanje nego reč.”
Isidora Sekulić,
Govor i jezik

Ja, u stvari, vodim izvestan rat sa epskom naracijom, epskom situacijom našeg jezika. Težim da taj jezik učinim kraćim, pregnantnijim, da ga učinim sažetijim, da mu izlomim kičmicu, da ga sabijem i da u tom sabijanju postignem njegovo drugo značenje, da ne mora da se uvek pruža široko, epski — mrzim razlivenu baru; ne volim suvišnu nakinđurenost, zaobilazne puteve, petospratne figure da bi se probilo do slike ili pojma. Istina, nikada jedan put nije dovoljan, pa je razvijanje i modernizacija našeg jezika išla i drugim tokom, u proširenu rečenicu, baroknu, bujnu. Samo, ja pripadam piscima koji teže ka skraćenju, upotrebi što manje reči, a da se dobije opet, tako da kažem: u skraćenom obliku — dug sadržaj.
Antonije Isaković,
Govori i razgovori

Jezik je osnovna i prva brana na jezeru, koja reguliše vodostaj i održava čistotu korita. Može pisac smisliti najgenijalniji postupak i zanimljivu formu, ako je jezik faličan, i rezultat će biti loš. Biće jezika najbolje se čuva u narodnom govoru i najboljim delima književnosti, iako se pripovedaču ponekada čini uzak, nemoćan i nesavršen. Sećate li se zaveta poznatog pisca koji je obećao da neće napisati ni retka sve dok ne postigne da može drugačije reći onu Valerijevu misao: Markiza je izašla u pet sati. Nije to kazao bez razloga.
Kada danas čujem kako je Vuk veliki balast našeg jezika, da je unazadio kulturu i suviše je poseljačio — ostaje mi da se gorko osmehnem. Posebno je smešan prigovor kako Vukov jezik nije dovoljno filozofičan. Kao da Gorski vijenac i Vukov prevod Novog zavjeta nisu najbolji demanti takve tvrdnje. Vuku se može prigovoriti što je izostavio ovu ili onu reč, može se žaliti što nije posetio mnoge krajeve kao što su oni u Staroj Srbiji i Hercegovini, ali mu se ne može osporiti da je udario kamen temeljac našoj novijoj pismenosti i duhovnosti…
Jezik mojih junaka je bogat i jasan, kao što ume biti i u digresijama. Sadrži puno obrta i neočekivanog. Prosejan je kroz hiljadu rešeta i sita. Stariju reč će upotrebiti da bi se narugali pomodnosti nove. Samo je pitanje da li sam išta od toga umeo uneti u svoju prozu. Pridevi su škrti i malobrojni, ali ubojiti. A humor je ključ za slušaoca i čitaoca. Na njemu se najčešće drži zaplet priče. Jezik je kišobran pod kojim zajedno koračaju pisac, naratori i junaci, dok se spremaju oluje i nepogode. Jezik je piščeva busola, koja mu pokazuje strane sveta.
Jezik je toplomer u ruci lekara, kojim se određuje zdravstveno stanje junaka — „pacijenta”.
Jezikom se podiže i učvršćuje građevina. On je jedina šansa da čitalac poveruje kako neke nade ima i na samom dnu. Najčistiji je i najpodsticajniji za mene u onoj melodiji dečjeg plača i smeha.
Za svakog pisca jezik je izvod iz matične knjige rođenih, vazduh i hrana kojima se održava u životu.
Jezik je piščev zavičaj.
Radoslav Bratić,
Šeherezadin ljubavnik
Vukov jezik… živ i svež, miriše na njivu, na planinski vetar, na krv, znoj, prkos, na široke prostore života sa svim što je u njemu dobro i zlo, lepo i ružno. To je apokrifni, izrazito svetovni jezik, osveštan mukom i gorkim iskustvima, sav ovozemaljski, čak i kad izražava naivnu fantastiku svoje detinje kosmogonije, neumitan kad pamti, podsmešljiv kad se spori, ciničan kad se poštuje, gibak, životan, ubedljiv uvek. Prirodan kao disanje, on je iskustvo, a empirija priznaje samo viđeno i doživljeno, samo konkretnost. Ne gradi se, on postaje; ne misli se, on se doživljava; ne uči se, on se upija; nema pravila, ima svojstvo; ne vodi ga razum, već jezičko osećanje. Ako se gradi a ne postaje, ako se misli a ne doživljava, ako ima dogmatska pravila a izgubio je svojstvo autentičnosti i neponovljivosti, ako ga vodi razum a ne podsvesni osećaj — nešto se zlokobno s jezikom desilo: on više ne živi, on umire. Kao instrument nacionalne kulture, takav jezik je onemogućen, sputan, nehranjen životnim sokovima, odvojen i zatvoren, on postaje neživotna veštačka tvorevina a ne puna spontanost od koje svako polazi kao od osnove služeći se njime i razvijajući ga prema svojim vlastitim mogućnostima, ali uvek u živoj i masovnoj komunikaciji. Onemoćali jezik, koji se nužno okoštava, kao i zatvoreno društvo koje se njime služi, nesposoban je da izražava život, njegovo kretanje i razvitak, i pretvara se u anemičnu visokoparnost. Jer jezik, izraz koliko i podstrek, nužno stagnira u zaustavljenom životu, ali i on može pomoći da se život zaustavi.
Meša Selimović,
Za i protiv Vuka

Reč vatra! ja sam rekao hvala što živim
toj reči čiju posedujem moć da je kažem.
Njen pepeo je zaborav. Ako pred tom reči skrivim
pod čelom mi poledica i dan poražen.
Reč krv! najlepša reč koja se ne sme.
A koliko ptica i zveri u krvi mojoj prenoći!
Možda izvan moga srca i nema pesme,
jer krv je vanvremena mastilo bez moći.
Reč žudnja! jedina još smisao ne nađe;
I ptica u paklu kroz tužnu mi glavu.
O gorko more za moje bele lađe
kroz ispisani predeo i verbalnu javu!
Reč smrt! hvala joj što me ne sprečava
da otputujem u sebe ko u nepoznato,
gde ako ne nađem sebe i smisao što spasava
naći ću svoga dvojnika i njegovo zlato.
Reč vatra! ja sam joj rekao hvala što živim,
Reč smrt! hvala joj što me još ne preči
da volim samog sebe i da se divim
svojoj ljudskoj moći da izgovaram reči.
Branko Miljković,
Svest o pesmi

Bez prevodilaca i prevođenja, ljudska kultura ne bi bila ono što jeste: univerzalna. Prevodilaštvo doprinosi njenoj trajnosti i sveobuhvatnosti. Bez prevođenja teorijskih i primenjenih nauka ljudska civilizacija ne bi bila na sadašnjem nivou. Prevodilac je ukrštavač kultura. Prevođenje je učinilo ogromnu uslugu razvoju evropskih jezika. U srednjem veku na svim univerzitetima nastava je bila na latinskom i sastojala se od jednog prevoda — Aristotelovih logičkih spisa. Hiljadu godina se to učilo na latinskom. Iako je svetlost tih škola bila nevelika, ona je bila jedina u to mračno doba. Bilo se ukorenilo mišljenje da jezici evropskih naroda nisu dorasli za kulturu, da su inferiorni u odnosu na latinski. Luterov prevod Biblije oborio je tu dogmu, i nemački jezik je baš blagodareći tom prevodu pokazao svoje mogućnosti kao književni jezik. Zahvaljujući prevodima, počinju se razvijati i drugi jezici: to važi i za engleski, i prvi prodor u tom smislu učinjen je s prevodom Biblije. Prevodi Ŕure Daničića i Vuka Karadžića, Starog i Novog zaveta na naš narodni jezik pokazali su kakvo je on neizmerno blago.
Prevodilo se odavno, još od faraona. Ali je u početku prevodna jedinica bila reč: prevodila se reč po reč. Posle se prešlo na prepričavanje, to je druga etapa u razvoju prevođenja. Stari Rimljani su, na primer, prepričavali stare Grke. Tek u doba renesanse shvatilo se da je prevodna jedinica cela rečenica, jer rečenica je jedinica misli, a ne reč. Mi danas, naravno, smatramo da ni rečenica nije dovoljna, već da se mora gledati celo delo, njegov duh…
Obično se misli da prevod siromaši original. To je samo donekle tačno: uglavnom, kada je u pitanju poezija i kad prevod nije dobar. Ali, ja govorim o dobrim prevodima: ima slučajeva, i ima ih sve više, kada prevod nadmaši original. Pravo, nadahnuto književno prevođenje, to je zaista ponovno stvaranje na svom jeziku. Mnogi neupućeni i dalje misle da je to što mi radimo lak posao, čak i — površan. To je, prirodno, vrlo površno rezonovanje: posle toliko godina rada mogu da kažem da su za književno prevođenje potrebne sve vrline originalnog stvaralaštva!…
Živojin Simić (u knjizi Dragoslava Adamovića,
Razgovori sa savremenicima)

„Onaj ćaplavi Lazović”, kaže moj otac za nekog Rožanjca. Pitam ga šta znači „ćaplav”. „To ti je kad je nekom potiljak kao spljošten.”
Žao mi je što ne mogu da koristim tatine lokalizme. Vrlo su precizni. Ne postoji nikakav ovdašnji lokalizam s tim značenjem. Ili neki ekvivalent u rečniku standardnog srpskog jezika. Ako bih i dala značenje u fusnoti, nema efekta, jer kakvu sliku može izazvati ta reč kod nekog ko nije iz zlatiborskog sela Rožanstva ili iz onih krajeva. Slika mora biti kao munja, a objašnjenje u fusnoti više nije slika već propratni tekst.
Milica Mićić-Dimovska
U jeziku je udes naše poezije. Ko to nije shvatio, presudio je samom sebi. Od Branka naovamo traje još uvek rat za jezik i pravopis i dugo se još neće smiriti. Svi su naši veliki pesnici u njemu sudelovali i sami ga vodili, mimo jezičkih zakonodavaca, i često i njima uprkos. Oni nisu imali kada da čekaju da im se propišu pravila i urede rečnik i sintaksa; svaki je morao da svoj jezik sam iznova stvara. Nema poezije manje konzervativne od naše, u onome bar što je u njoj zaista poezija. Ona je sva od skokovitih prelaza, bolnih raskida, žučnog odricanja od svake jezičke rutine, sva od pronalazačke groznice. Jezik je njeno prokletstvo i njen blagoslov.
U drugim literaturama, starijim od naše, jezik je čuvar tradicije i kontinuiteta. Tamo gde se jezik već vekovima ne menja, može se i vijonizirati i ronsarizirati a da ne bude nesavremen. U našem jeziku bilo bi to zazorno i neumesno: niko danas više ne piše u Brankovom maniru, osim gimnazijalaca. Naš narodni deseterac već je i u Brankovim i Zmajevim rukama ispao nejak i smeten. Nigde se tako brzo ne zastareva kao u našoj poeziji.
U toj prevelikoj žurbi ima i tragike: svi su se naši veliki jezički poduhvati slamali ili ostali nedorečeni i ni od kog prihvaćeni. Brankova umilna kantilena, Lukijanovi svečani heksametri, Đurin gromoviti jamb, Lazine vidovite jezičke slutnje i dovijanja, Koderovo i Simino sumanuto folkloriziranje i neologiziranje, Dučićevi i Rakićevi glatki i umiveni dvanaesterci, Rastkovi ekstatični, uzvitlani ritmovi, Nastasijevićeva sažimanja i skraćenja, Davičove višespratne metafore i basnoslovna leksička građa: sve same muke jezične, sve sami divovski podvizi, vidoviti prodori u nepoznato sa nepostojanih i neproverenih uzletišta, sve sami grčeviti napori iznad naših moći. Vreme je naš najljući neprijatelj: tek što se nečeg prihvatimo, ono se užurba i pomrsi nam račune. Vekovi su prošli dok je naš epski deseterac postao onaj precizni, nepogrešivi instrument narodne poezije. Francuski aleksandrinac već je prastar; a još uvek tolike pesnike drži opčinjene. A mi smo u jambu, tome čudesnom stihu, ispevali desetak valjanih pesama i dve-tri tragedije, i morali smo ga napustiti: jezik mu se usprotivio i krenuo u nove pustolovine. Salio se u Vojislavljev šesnaesterac, u Dučićev dvanaesterac, pa je pravo odatle, gotovo bez predaha, prebegao u neizvesnost automatskog pisanja. Danas se povija prema novim zahtevima: traži se da bude sintetičan, da gipkije izrazi apstraktnu misao. Preskačemo vekove, zato nam se i svete: kuća nam je večito nedograđena. A opet: zastati ne smemo. To veliko jezičko gradilište, što se u našoj lirici ogleda, predstavlja jedinstven primer u svetu kako se za ciglo stotinu godina jedna poezija domogla, već od samih svojih početaka, najdubljih i najtananijih slutnji, da bi mogla već danas poći ukorak sa najsavremenijim stremljenjima.
Zoran Mišić, Kritika pesničkog iskustva

*
* *
Bez stranih reči ne može se, danas, ni pisati ni govoriti. Nauka, kultura, politika, ideologija, svoje osnovne pojmove izražavaju tuđicama. Rezolucije, ustavi, statuti ispisani su uglavnom stranim rečima, koje su širim slojevima nerazumljive. U tuđicama je ukus učenosti, ceremonijala, konvencija. Loše stanje u privredi nije isto što i negativne tendencije u ekonomskom poslovanju: prvo je neuka istina, a drugo — naučna konstatacija; za prvo se odgovara, za drugo — ne.
Ko želi vlasti da se domogne, mora se najpre s tuđicama sprijateljiti. Brbljivci i profesionalni diskutanti, samim usvajanjem određenog rečnika, stiču ugled najaktivnijih članova zajednice. Tuđice daju privid teoretske potkovanosti, i siguran su znak upućenosti u pravila igre. Sve je specijalizacija, i ona je svuda. Mnoga značenja reči zasnovana su na unutrašnjem dogovoru. Vlastodržačka terminologija, posebno sklona stranim rečima, puna je neznalačkih izokretanja; no iza njenih nedomišljenih apstrakcija stoji sila, te ih uzimamo ozbiljno i onda kad je očigledno da ništa ne znače. Logika sile ne poštuje silu logike. Nije se, stoga, čuditi što ljudi tako lako prihvataju nerazumljive tuđice.
Neobrazovani svet se ovde dovija kako zna, da bi se koliko-toliko uključio. Čovek koji zadržava pravo na svoj, običan jezik, isključuje se iz igre. Govoriti prirodno, znači prihvatiti ulogu slepog subjekta istorije. Ko govori nerazumljivo, pokazuje da je u dosluhu sa vlašću. Inicijacija u politiku počinje usvajanjem određene terminologije, navikavanjem na jedan jezik. Da bi se ušlo u tajnu, treba slušati i ponavljati. Jer, nije važno šta neka reč stvarno znači.
Uzmimo reč demokratija. Nije bitno da li je u jednoj zajednici, uređenju ili programu sprovedena vladavina po narodnoj volji, ni da li se i koliko takva vladavina može sprovesti. Osnovno je da svi pripadnici kruga pod demokratijom podrazumevaju istu ujdurmu, da joj pridaju isto uslovno značenje. Tako se može desiti da se i robovski sistem proglasi za demokratiju.
Iz rečenog sledi da je, u mnogim prilikama, mogućno koristiti tuđice nemajući pri tom ni najblažu predstavu o njihovom istinskom značenju. Na taj način su neobrazovanost i neznalaštvo dobile jak podsticaj, i počelo je sveopšte izvrtanje i obesmišljavanje reči. Svako je nasilje oblik agresivnog neznanja. A ako su osnovna značenja reči pomućena, ničemu se ne vidi tačan obim i smisao, pa je sporazumevanje mogućno jedino po cenu prihvatanja čitavog niza obmana… Neobrazovan čovek se, u svim nejasnim situacijama, upravlja po sluhu, — po čemu bi se drugom i upravljao? — i čini duhovita izokretanja. Tako smo dobili buldožder: za neman koja prevrće i ždere zemlju teško bi se bolji naziv mogao naći. Drugi, pola u šali a pola ozbiljno, vele nije moralno za ne mora se. Nije to ni loše nađeno: moral je, između ostalog, i prinuda… Čuo sam, jednom, da je zakon harmoničan, u smislu da se paragrafi mogu rastegnuti, kao harmonika, što je, opet, barem duhovito…
Neobrazovani svet se tuđicama služi na svoj, narodski način; pošto je obdaren boljim jezičkim osećanjem, on pravi dražesna izokretanja. Nedoučene, pak, bogovi nisu ni sluhom obdarili; slušamo, tako, priznatog umetnika kako, izlažući svoj stvaralački credo, ističe: Da bi se stvorilo nešto stvarno dubiozno, treba raditi dugo i uporno. A taj je i fakultet završio. Nije isključeno da je baš tamo naučio da pridev dubius znači dubok. Rašireno je osećanje da sporadičan znači sporedan, ili usporen…
A evo kako jedna veoma istaknuta ličnost kulturnog i javnog života, u sedmoj deceniji XX veka, i u devetom stoleću srpske pismenosti, oseća značenje nekih tuđica: Osobine njene ličnosti iz malograđanske prozodije života i bizarnosti morbidne opsesije (…) Tobož se zgraža na ogovaranja i intrige, osuđuje ih, a ona ih provocira, učestvuje u njihovim fabrikatima i raznosi ih. Uvaženi autor misli da su proza i prozodija isto; prozodija je, po njemu, valjda učeniji oblik za proza, a pošto je autor učen čovek, nekadašnji profesor univerziteta, dugogodišnji šef visoke naučne ustanove — noblesse oblige! — učinilo mu se da s potrebnim autoritetom može prozodiju izjednačiti s prozom. Pomislio je: umesto baruština malograđanskog života mogla bi se naći metafora učenijeg prizvuka, recimo proza malograđanskog života. To je dobro rečeno, nema šta, ali bi moglo i lepše. Čime bi se ono proza moglo zameniti? Kritičar se dosetio: prozodija!… U drugoj rečenici htelo se reći da neko učestvuje u fabrikaciji, fabrikovanju, proizvođenju intriga. U „fabrikatima” se može „učestvovati” jedino kao sastavni deo, to jest kao molekul.
Milovan Danojlić, Muka s rečima
1. A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi. 2. A kad otidoše od istoka, nađoše ravnicu u zemlji Senarskoj, i naseliše se ondje. 3. Pa rekoše među sobom: hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bjehu im opeke mjesto kamena i smola zemljana mjesto kreča. 4. Poslije rekoše: hajde da sazidamo grad i kulu kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasijali po zemlji. 5. A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovječiji. 6. I reče Gospod: gle, narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili. 7. Hajde da siđemo, i da im pometemo jezik da ne razumiju jedan drugoga što govore. 8. Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. 9. Zato se prozva Vavilon, jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.
Prva knjiga Mojsijeva, glava 11
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Pisci o jeziku

Post od branko »

Da su nedokučivi putevi Gospodnji nemam boljih dokaza od sebe sama i puta koji sam prešao do ovog dana. Sve je bilo logičnije nego da se nađem na ovom mestu. Zasnivajući svoj život ni na čemu, dospeo sam ovde bez sopstvenih zasluga, pravdom i dobrotom maternjeg jezika kod koga sam se zaposlio odmalena, pokoravajući se njegovim zakonima, primajući od Njega naloge i poslušanja. Živeo sam u veku koji bi imao više razloga da se stidi nego da se „gordi nad svijema vjekovima”, kada nijedan pesnik nije bio Gospodar, ali je mnogi bio pustinjak i „sirjak tužni bez niđe nikoga”. Jezik je bio onaj „što se nešće u lance vezati”, Crna Gora pustinja u koju je ubežao, Njegoš najveći izraz njegove slobode…
U slavu jezika Gorski vijenac počinje Skupštinom uoči Trojičina dne, dana silaska Svetog duha na apostole. Duh sveti je dar jezika, a jezik simbol Duha svetoga. Plameni jezik koji je sišao s neba i učinio ih sinovima Božjim, spustio se na Cetinje gde su se biblijske scene i sudbine još jednom obnovile pod novim imenima.
Na Tavoru se preobrazio Hristos, a Tavor je osamljena gora visoka 600 metara i ko god ga je „video nije mogao da ne vidi koliko liči na Lovćen”. Iznošenje krsta s Lovćena na Crkvine navodi na još jednu pomisao koju nisam izgovarao ranije. Naime, jedino dostojno mesto na kome se mogao održati „zbor narodnih prvaka i poturčenjaka na dogovor oko narodnog opstanka” — bila je ona crkvica na vrhu Lovćena, „na izmaku zemlje, nadomak oblaka”…
Da li je u stvarnosti tako bilo možemo da se sporimo, ali držim da je ta stvarnost sporedna, jer je stvarnost pesničkog dela istinitija i dublja i stvarnija…
I Njegošev tron i umetnost i crkva odvojeni su od države i svi su saglasni da je tako najbolje. Mada su najveći procvat doživeli dok su bili zajedno. Ali u međuvremenu su se razišli i hartija i život i poezija i čitaoci i jezik i stvarnost. Reči su se zavadile, zna se čija je koja. Podeljeni i sami, razišli smo se sa sobom i smislom. Deo sebe ne priznajemo, ne prihvatamo da su i oni Mi… Jezik je počeo da se bavi sam sobom, veran nekoj svojoj stvarnosti. U neslobodi i otuđenju prokopao je tajne prolaze i katakombe tako da nam veliki deo moderne poezije liči na lavirinte i podzemne gradove „na puteve nikuda”, koje su u progonstvu, izvan sveta, izgradili robijaši.
Nema većeg blaga nego imati toliki spomenik u jeziku i od jezika, ni većeg greha nego ga skrnaviti.
Matija Bećković,
Beseda prilikom dodele Njegoševe nagrade

Ponekad ti se čini da su reči preobratile stvarnost, oblikujući je po meri vlastite, osamostaljene uobrazilje, da svet u ogledalima reči iščezava — kao dim u nebu, rosa u travi, minerali u rastinju — i da, otud, u onom što nas okružuje i onome što jesmo većeg udela ima fluid reči nego izvesnost stvari na koju one, navodno, upućuju.
Nekolike reči, u sâm osvit svesti, prepravile su ono što označavaju tako definitivno da mu nikakav naknadni trud ne može promeniti lik.
Sunce, otkako znaš za sebe, odbija da se dozove pameti, značeći postojano ono što je značilo na pragu pamćenja: nešto sićušno, tanano, senovito, smešno i osmehnuto, na rubu lakog bunila, nešto kao zenica, prah, prošarica, mala streha od neke grane i nečijeg dobrostivog i šaljivog lica.
Uljanik, užarena glavnja unutrašnjeg sloga leti iz tame prvog u tamu poslednjeg sloga — očev životopis, sa pčelarskom kacigom u najlepšim godinama.
Ti, radost i strah samoprepoznavanja, prostrel koji te izdvaja.
Slavko Gordić, Drugo lice
Svi, koji od ovo nekoliko godina prate politički život u narodu srpskom, opazili su kako se već odavna pojavila i kako svakim danom sve jače u njemu uzimlje maha ona nesrećna bolest što se zove frazeologija. Za tu se bolest i kod drugih naroda još mnogo izranije zna. Među njima pravi strašne pustoši. Ona se prenaša kroz vazduh i putuje iz jedne države u drugu, da li sa vetrom, da li zato što je prenose ljudi, još dobro utvrđeno nije. Zasad je toliko načisto izvedeno, da su fraze za narode to što i mikrobe za ljude. Dok ih je umereno, dotle se daju trpeti; ponekiput su i prijatne, a, ovda onda, mogu čak i da budu korisne. Ali kad ih se mnogo na jednom mestu nagomila, onda su opasne i pune najfatalnijih posledica. Isto kao i mikrobe…
Kad gledate čoveka koji je ovom bolešću nagrižen, onda se na njemu ne opaža ništa što bi ga od drugih ljudi razlikovalo… Ali sve se menja, čim otvori usta i počne da govori. Odmah u petoj rečenici opazićete jasno, da tu sve koze nisu kod kuće… To je bolestan čovek i, što je najgore, bolestan bez leka i povratka. Jedino što vam ostaje da radite to je da se dobro uzmete na um da i vas bolest ne zahvati.
Ako za vašu nesreću udarite u politiku, onda Bog da vas prosti; a ako je to slučajno bio novinar ili skupštinar, onda slobodno bežite u svet. Inače ćete ubrzo sa zaprepašćenošću opaziti da ste počeli i sami da pravite fraze, i, što je neosporni dokaz bolesti, opazićete još i to da vam se čak i dopadaju…
Milutin Garašanin: Dokolice (1892)

Ako jezik ne izlaja, glava ne isklima.
Bolje je pokliznuti nogom nego jezikom.
Voda svašta opere do pogana jezika.
Vo se veže za rogove, a čoek za jezik.
Gori je ženski jezik no turska sablja.
Dokle ti je kod majčice,
Mirnija je od ovčice;
A kada se s mužem združi,
Od aršina jezik pruži.
Đetlići s jezika ginu (jer ih po kliktanju nalazi lovac).
Jedna glava hiljada jezika. Kad ko zna mnogo govoriti.
Jedno mu je na srcu a drugo na jeziku.
Jezik gore može posjeći nego mač.
Lajav (jezik) što više zbori, manje se mori.
Mlati jezikom kao pliska repom. Kad ko mnogo govori.
Na jeziku med, a ne srcu jed.
Nigda mu jezik ne stoji, kao vodenično kolo (koji mnogo govori).
Nije mu mati jezik ispredala. Zna dobro govoriti.
Opasala se jezikom kao kuja repom. Reče se za lajavo žensko.
Sva mu je pamet na jeziku. Ko govori šta mu na usta dođe.
U jeziku nema kosti. Nije teško dobru riječ reći, pa pomogla, ne pomogla.
Usta ima, a jezika nema. Kad se za koga — u hvali — hoće da kaže da nije jezičan.
Što mu je na srcu to i na jeziku.
Vuk Stefanović Karadžić, Srpske narodne poslovice


Bez dlake na jeziku (govoriti), dlake na jeziku nemati — otvoreno, bez ikakvih ustručavanja, bez ikakvih obzira (govoriti).
Biti proliven na jeziku, biti prolivena jezika — biti brbljiv, sklon odavanju tajni.
Biti vezana jezika, biti svezan za jezik — ne umeti (od)govoriti; biti neodlučan.
Biti po jeziku (nekoga) v. Za jezik (po)vući…
Glava bez jezika — mudra, pametna osoba koja ne priča mnogo.
Dogoreti do jezika (nekome) — doći do stanja, trenutka posle koga se ne može ćutati, kada se nešto mora reći.
Držati jezik za zubima, iza zuba — ne govoriti nikome ništa, mučati, ćutati.
Držati jezik na uzici — paziti na svoje reči; ćutati.
Dug, dugačak jezik imati, duga, dugačka jezika biti — biti brbljiv, mnogo i ružno govoriti.
Za jezik (po)vući, potegnuti (nekoga) — izaz(i)vati, navesti, navoditi nekoga da kaže ono što inače ne bi želeo da kaže.
Zao (pogan, neopran) jezik — 1) sklonost ka zajedljivom, pakosnom ogovaranju; zajedljivo, pakosno ogovaranje. 2) osoba koja ružno govori o drugima, koja ogovara.
Zla (pogana) jezika biti, zao (pogan) jezik imati — rđavo govoriti o nekome, biti sklon ogovaranju, ogovarati.
Zli (zlobni, pakosni, pogani) jezici — oni koji pronose rđave glasove o nekome, koji vole da rđavo govore o drugima, osobe koje vole da ogovaraju.
Imati zajednički jezik (s nekim) — uzajamno se razume(va)ti, složiti se, slagati se.
Imati riblji jezik — ne pričati nikome ništa.
Jezik zavezati, svezati — 1) prestati govoriti, umuknuti, ućutati. 2) (nekome) ne dozvoliti, ne dati nekome da govori, primorati, naterati nekoga da ućuti, ućutkati.
Jezik za zube — ućúti, umukni (u grubom izražavanju).
Jezik mi se zavezao (svezao, uzeo) — ne mogu da govorim (obično od nekog uzbuđenja); izgubio sam moć govora.
Jezik mi se zaleteo — kazao sam nešto što nije trebalo.
Jezik mi se odrešio, razdrešio, razvezao — dobio sam volju za pričanje, za razgovor; stao sam mnogo pričati.
Jezik (o)drešiti, razvezati — 1) početi, počinjati govoriti, prekinuti, prekidati ćutanje, progovoriti; raspričati se. 2) (nekome) — (u)činiti da neko progovori; prisiliti, prisiljavati, navesti, navoditi nekoga da progovori.
Jezik (pro)češati (o nekome, nečemu, o nekoga, nešto) — (po)pričati o nekome, nečemu, uzeti, uzimati nekoga, nešto za predmet razgovora, ogovaranja, ogovarati.
Jezik sebi v. Jezik za zube.
Jezikom zavaljivati, prevaljivati — teško, s mukom govoriti, izgovarati, mucati, zamuckivati (zbog pijanstva, bolesti, govorne mane).
Lomiti jezik — 1) teško govoriti. 2) mučiti se izgovarajući reči iz nekog tuđeg, stranog jezika.
Na vrh, na vrhu jezika biti (nekome) — 1) biti u podsvesti (kome); ne moći se trenutno setiti nečega što se inače dobro zna. 2) osetiti potrebu, želju da se nešto u datom trenutku kaže, ali se ipak uzdržati.
Na jezik doći, dolaziti, naleteti, pasti (nekome) — trenutno ili slučajno se setiti, sećati se nečega, pasti, padati na pamet.
Na jeziku biti (nekome) — v. Na vrh, na vrhu jezika…
Na po(la) jezika (reći, kazati) — v. S pola jezika (reći…).
Naći, nalaziti zajednički jezik — sporazume(va)ti se, složiti se, slagati se, dogovoriti se, dogovarati se.
Ne drži uzla na jeziku — kaže se za onoga ko ne može da se uzdrži da nešto ne kaže.
Oteti s jezika (nekome) — preteći, preduhitriti nekoga u onome što je upravo hteo da kaže.
Oštriti jezik — vežbati se, uvežbavati se, pripremati se za govor.
Podvijati jezik — govoriti izveštačeno, neprirodno.
Pomoliti jezik — pokušati nešto reći, zaustiti.
Prevaliti (preturiti) preko jezika — 1) s mnogo ustezanja, uzdržavanja i s naporom, obično polako i tiho, izgovoriti, reći nešto (snebivajući se ili nerado se izjašnjavajući). 2) izgovoriti, reći.
Prelomiti jezik — ovladati izgovorom, početi govoriti, progovoriti.
Pružiti (pružati) (pustiti, puštati) jezik — raspričati se; zasuti, zasipati rečima, (iz)govoriti, (is)pričati mnogo i obično oštro.
Svrbi me jezik — hoću, želim da kažem nešto što bi trebalo prećutati.
Skratiti (pokratiti, podrezati) jezik — 1) (obično upućeno u pretnji) odmeriti svoje pričanje, povesti računa o svojim rečima. 2) (nekome) prisiliti nekoga da manje priča, da pazi šta govori.
S pola jezika (reći, kazati) — poluglasno, tiho (reći, kazati).
Tupiti jezik badava (uzalud) — uzalud, uprazno govoriti.
Uvući jezik (u usta) — 1) prestati govoriti, ućutati, umuknuti. 2) (nekome) prisiliti nekoga da ćuti, da umukne, ućutkati.
Uzeti, uzimati (nekoga) na jezik — početi, počinjati nepovoljno pričati (o nekome), početi, počinjati ogovarati.
Ujela ga pčela za jezik — kaže se za pijanog čoveka koji muca, zamuckuje.
Ujesti se, ugristi se za jezik (ugristi jezik) — 1) reći što ne treba; pokajati se zbog izgovorenih reči. 2) naglo prestati govoriti, ućutati (da se ne bi izgovorilo nešto neprijatno, nepromišljeno); uzdržati se od govora.
Utopliti jezik — ućutati, umuknuti.
Rečnik SANU (odrednica jezik)
Štampa, radio i televizija vrve od nakaradnih i iznakaženih reči i pojmova. Od silnih trendova i takvih nakarada, kao što su glagoli ispoštovati, zacrtati, pojasniti i sl., ne mogu više da nam dišu rečenice! Pogledajte samo kako se, na svakom koraku, prosto bez ikakva razloga i potrebe, ukidaju povratni glagoli, a ono što se radi s povratnim glagolom opredeliti se postaje već tragikomično! U težnji da umesto pravog sadržaja ponudi penu, a umesto suštinske analize stvarnosti sve same eufemizme (dakle, zamenu za opis stvarnog stanja stvari!), birokratija stvara neku vrstu antijezika! A kad je reč o upotrebi akcenata, ili, kako se u Vukovo vreme — prema Luki Milovanovu, njegovom prijatelju i saradniku — govorilo priglasila — tu tek vlada pravi haos!
Nedavno sam, na Prvom programu radija, i to u emisiji posvećenoj Vuku(!), jednog dobrog, zaista dobrog glumca, slušao kako glagol mučati (ćutati) pretvara, iz čista mira, u glagol mučiti (kinjiti). Takvih primera ima koliko god hoćete, i to svakodnevno. Kao da lektori i korektori u našim sredstvima masovnih komunikacija uopšte ne postoje! Ili je, možda, tačna ona već poslovična tvrdnja, javno izrečena, da su zbog lošeg stanja u našoj kulturi, školstvu, pa samim tim i u jeziku, krivi bivši loši đaci koji su sada postali učitelji i nastavnici!
I u narodnim pesmama, čak i u onim dobrim starim (koje se sve ređe izvode zbog silnog prodora novokomponovanog šunda!) kvarenje akcenata (naglasaka) u rečima kao da nikome ne smeta. Eak ni našim muzikolozima, izgleda.
Tako, na primer, naša stara dobra pesma Prošetaj, Lelo uporno se, decenijama, u jednom njenom dobro poznatom stihu peva kao Čini me čini, umesto Čîni mi čini. „Eini me čini” ne znači apsolutno ništa. Naprotiv, čista je jezička glupost. Radi se, međutim, o tome da lepotica Lela, o kojoj njen obožavalac peva, baca čîni; ono što se drukčije u narodu kaže — vrača. Dakle, opčinjava svog zaljubljenika. I to samom svojom lepotom, i bez vračanja! Umesto tog lepog, romantičnog stiha — videli smo šta nam nude čak i vrlo dobri naši pevači, ali pevači kojih kao da se naš književni jezik uopšte ne tiče!
O nekim domaćim rok-pesmama i rok-pevačima uzalud je i govoriti. Tu bi se tek našli pravi „biseri” jezičkih i sadržajnih nepravilnosti. Kao da se te tvorevine puštaju bez ikakve kritičke analize, bez ikakvih „filtera” od strane muzičkih i jezičkih stručnjaka!
Tanasije Mladenović, Vuk danas

Svi kolubarski vetrovi, izuzev vetrulja, prigrtali su mundire od plave čoje, a razlikovali su se samo po činovima. Vetrulje su se, pak, odevale gizdavo i malčice smešno; poput gospoždica zanetih lektirom. Jedino je Teklija, vetrulja trovačica, svoje basnoslovne butine, prošarane modrim dangama, vazda skrivala udovičkom haljinom boje usirene krvi. Nemarno zakopčana, odvraćala je gimnazistkinje i preparandistkinje od roditeljskih saveta i podsticala ih da i bogoslovce gledaju mutnim pogledima i da opažaju pri tom ono što nikad niko nije opazio.
Vetar Gornjak, najstariji u licu ali ne i po činu, voleo je da se valja po prašini i da, pokadšto, nanosi tanjire iz minulih epoha i nikad se nije od srca smejao dečjim budalaštinama. Ponekad bi nanosio i fesove, troroge gusarske šešire, svilene jagluke pune zlatnog veza, kolaste azdije, razbojničke kabanice, vunene čarape obrubljene izražajnim šarama koje su ličine na skice nekakvih utvrđenja, i poneku rukavicu od onih koje sežu do lakta, a vrhunac bejaše trozuba viljuška koja je završila pod levom plećkom suseda Radomira…
Pološki vetar… bejaše jedna muška pojava, s bujnim bakenbardama. Kad on krene, a to se znalo po oporim mirisima znoja i kože, za nj se govorilo da je izjahao. Taj vetar je donosio zalutale kuršume i gasio slavske sveće raspršujući iluzije da za sve ima vremena, pa su neki na prečac davali ljuvene izjave i promptno pisali testamente. Ako bi se kogod našao pometen u njegovu točiru, taj bi ili nekog ugrizao, ili jauknuo od nečijeg ujeda; pre nego što, skriven iza kakve kapije, celom svetu dovikne krvavu uvredu.
Misački vetar pripadao je misačkom okrugu, a u Kolubari se ponašao smerno, kao da razgleda okolinu. Njega su mogle da oteraju čak i svrake. U narodu živi verovanje da Misački vetar pohodi Kolubaru radi jedne svoje uspomene. Student Filip je govorio da Misački vetar zavarava valjevske gimnazistkinje i pitomce ubske preparandije maštarijama o večitoj ljubavi i o lepoti duše, a u stvari raznosi klice od kojih u devojačkim grudima kreće muljavi kašalj dok kroz napukle internatske prozore gledaju kako s nebesa vijugavo padaju repate zvezde.
Iza Erskog vetra ostaju iskošeni krstovi. Ovako: X — kao da se sam grob poništava! Verovalo se da se uz taj vetar može doći do zakopanog blaga i čarobnih zapisa…
Svakog jutra mogu se videti sveži tragovi Zaroškog noćnika. Taj vetar iz korena čupa brestove, a njegovi povetarci u činu poručnika, ili sasvim bez čina, izgone jolpaze iz rupa i ravnaju žito po uvratinama. Nekad se uležu i usred žita, pa ostane veliki polog. U beskrajno dugim i širokim kolubarskim noćima ti povetarci mogu gdekojem i badlju iz oka iščupati, a mnozina je onih koji su osvanuli bez jednog brka. Znalo se i za devojane koje su pod reklicama iznenada napipale utuljene dojke, kao ukuvane dunje.
Ludi Murko, vetar koji je iz postelje podizao oženjene muškarce, zalazio je samo u neugledne sokake i vijao se oko kuća bez psa u avliji i s avlijom bez kapije. Njemu se nije znalo konačište. Izbegavao je đumruke, raskršća i kontumace. Znao je da bude tanji od mačjeg brka, pa i da se pred nažandarenim vetrovima skloni pod nečiju kapu. Najavio bi se pažljivo, prizemno, mek i tanan, a odjavio bi se uzvišen i ozbiljan, s uredno spletenim perčinom.
Jedini vetar vezan lancima zvao se Živojin. Vlasti su htele da ga upregnu u vetrenjaču, čiji se sasvim očuvani temelji mogu videti podno Čovke, u selu Ćelije, nadomak Lazarevca… Sam Živojin je utihnuo, a onda i posve iščileo bez pensije, takoreći u ritama, blažen kao neki čuvar vinograda koji nikad nije čuo za operu, a na pogrebu su mu bili samo vetrići bez ugleda, od onog soja koji se krije iza vrzina i od sebe daje java samo kad na crnom trnu zavijori nečijom žalobnom maramom.
Riđa Radovanija, vetrulja čedomorka, pohodi Kolubaru radi svog pokojnog momka. Donosi, kažu, jata skakavaca, vino u sisama i veliku ranu ispod pupka, kao zasečenu sekirom, koja gnoji i ispušta smrad. Od toga se ježe mačke, a čobanima izrastaju orlovski nosevi. Kad neki zamlata uzme da koluta očima, ne shvatajući zašto je sve počišćeno, ne vredi mu govoriti da je prespavao Riđu Radovaniju.
Ćorava Marija, Teklijina nećaka, jatakinja konjokradica i begunaca preko granice, duvala je — po nekima — pravo iz bića, kroz kosti, a iz sela Ćelije otperjala bi sa svrakama, kroz Likin topoljak, s niskom dečjih i konjskih zuba oko vrata. Drugi su pak tvrdili da se Ćorava Marija zameće u odajama i hodnicima valjevske bolnice, od uzdaha onih za koje se nikad ne zna da li umiru ili oživljavaju; pod čaršavima po kojima izgrevaju slike zapuštenih rana, kao nagorele mape tajanstvenih ostrva. Ćoravu Mariju neki brkaju sa Zagulj-Ustokom, vetruljom pridošlicom, pohođankom svih prokletih avlija ovoga i onoga sveta, koja s kolubarskim vetrovima nema nikakve veze, osim što ih, pod lažnim imenom, iznosi na rđav glas, metući prosjačke staze i vijući se u jutrima kad se pred streljačkim vodovima čitaju presude.
Radovan Beli Marković, Kolubarski vetrovi
O daru jezikâ i proroštva i
o izgrađivanju Crkve
1. Držite se ljubavi, i starajte se za duhovne darove, a osobito da prorokujete.
2. Jer koji govori jezik, ne govori ljudima nego Bogu; jer niko ne razumije, pošto on duhom govori tajne.
3. A koji prorokuje govori ljudima za nazidanje i bodrenje i utješenje.
4. Jer koji govori jezik sebe izgrađuje, a koji prorokuje crkvu izgrađuje.
5. A htio bih da svi govorite jezike, a osobito da prorokujete; jer je veći onaj koji prorokuje nego onaj koji govori jezike, sem ako i tumači, da se crkva nazidava.
6. A sad, braćo, ako dođem k vama govoreći jezike, šta ću vam koristiti ako vam ne budem govorio ili u otkrivenju, ili u poznanju, ili u proroštvu, ili u pouci?
7. I bezdušne stvari koje daju glas, bilo svirala ili gusle, ako ne daju razgovijetne glasove, kako će se razumjeti šta se svira ili gudi?
8. Jer, ako truba dâ nejasan glas, ko će se pripremiti za boj?
9. Tako i vi, ako rečete jezikom nerazumljivu riječ, kako će se znati šta govorite? Jer ćete govoriti u vjetar.
10. Ma koliko da je na svijetu vrsta glasova, ali nijedan od njih nije bez značenja.
11. Ako, dakle, ne znam značenje glasa, biću tuđin onome koji govori, i onaj koji govori biće meni tuđin.
12. Tako i vi, budući da ste revnitelji duhovnih darova, trudite se da izobilujete u onima koji su za izgrađivanje crkve.
13. Zato koji govori jezik, neka se moli Bogu da i tumači.
14. Jer ako se tim jezikom molim Bogu, moj se duh moli, a um je moj bez ploda.
15. Šta treba, dakle? Moliću se Bogu duhom, a moliću se i umom; hvaliću Boga duhom, a hvaliću i umom.
16. Jer ako blagosiljaš duhom, kako će onaj koji zauzima mjesto običnog vjernika reći amin na tvoje blagodarenje, kad ne zna šta govoriš?
17. Jer ti dobro blagodariš, ali se drugi ne nazidava.
18. Blagodarim Bogu mojemu što govorim jezike više od sviju vas.
19. Ali u crkvi volim reći pet riječi umom svojim, da i druge poučim, nego li hiljade riječi jezikom.
20. Braćo, ne budite djeca umom, nego zloćom djetinjite, a umom budite savršeni.
21. U Zakonu je napisano: Tuđim jezicima i tuđim usnama govoriću narodu ovome, i ni tako me neće poslušati, govori Gospod.
22. Tako su jezici ne znak vjerujućim, nego nevjerujućim, a proroštvo ne nevjerujućim, nego vjerujućim.
23. Ako se, dakle, skupi sva crkva na jedno mjesto, pa svi uzgovore jezike, a uđu neupućeni ili nevjerujući, neće li reći da ludujete?
24. A ako svi prorokuju, i uđe kakav nevjerujući ili neupućeni, biva pokaran od sviju i suđen od sviju,
25. I tako tajne srca njegova bivaju otkrivene; i tada će pasti ničice i pokloniće se Bogu, objavljujući da je zaista Bog sa vama.
26. Šta, dakle, braćo? Kad se sabirate svaki od vas ima psalam, ima pouku, ima jezik, ima otkrivenje, ima tumačenje; sve neka bude za izgrađivanje.
27. Ako neko govori jezik, onda neka ih po dvojica, ili najviše trojica, i to redom, a jedan neka tumači.
28. Ako li ne bude tumača, neka ćuti u crkvi, a neka govori samome sebi i Bogu.
29. A proroci dva ili tri neka govore, a drugi neka rasuđuju.
30. Ako li se otkrije drugome koji sjedi, prvi neka ućuti.
31. Jer možete prorokovati svi, jedan po jedan, da se svi uče, i svi da se tješe.
32. I duhovi proročki pokoravaju se prorocima.
33. Jer Bog nije Bog nereda, nego mira.
. . . . . . . . .
36. Eda li od vas riječ Božija iziđe? Ili samo do vas dođe?
37. Ako ko smatra da je prorok ili duhovan, neka razumije šta vam pišem, jer su ovo Gospodnje zapovijesti.
38. Ako li ko neće da zna, neka ne zna.
39. Tako, braćo moja, revnujte da prorokujete, i jezike govoriti ne zabranjujte.
Prva poslanica Svetog Apostola Pavla Korinćanima 14, 1—39.
OD ZLATA JABUKA
Naša narodna poezija cvetala je i sazrevala u samom srcu stoletnih noći. U toku tamnih vekova stvoren je zlatni vek naše književnosti. Naša klasika jedina i prava. Razdoblje naše literature koje iz nepojamnih daljina sjaji svojom čudesnom lepotom i koje nije prestalo i neće nikad prestati da obasjava pesničko stvaranje na ovoj šaci zemlje pod ovim nebom.
Narodni pesnik kao da još čini jedno s prirodom oko sebe, još čuje kako cveće raste, kako se pile leže iz jajeta, kako se zvezde množe. U njegovoj pesmi sama zemlja i sunce srce otvore i oglase se ljudskim glasom. Njegovi ritmovi izražavaju i samu igru sunčevih zrakova i vetrova i grana. Njegovim očima i sam kamen i drvo progledaju i stasaju kako samo on, čovek-pesnik, ume da stasa.
Ta svemirska mera kojom su merene, izmerene i date sve stvari u našoj narodnoj poeziji, bilo da je reč o čoveku ili o mravu i zvezdi, daju narodnom pesničkom govoru jednu opčinjujuću draž kojoj nijedno naše pokolenje ne može odoleti. To prisustvo čitavog svemira u svakoj stvari čini od narodne poezije neku vrstu tablica po kojima je stvoren svet, bolje i tačnije rečeno — tablica po kojima bi čovek stvorio svet, takav da on u njemu može da živi. Da živi onako kako bi on jedino želeo: čovečno. Praslike toga sveta blistaju tu pred nama, basnoslovne i neponovljive.
Narodni pesnik ne iskazuje svoju privrženost prirodi (koja mu daje i oduzima život) time što slepo oponaša ono što je priroda već stvorila, nego time što primenjuje stvaralački čin prirode na ono što on želi da stvori. I ta je primena svojeglava, iznenađujuća, neobjašnjiva. Njeni su plodovi te zlatne jabuke iz priče na granatoj voćki čovekove mašte. U tom i takvom držanju i delanju našeg narodnog pesnika krije se, u stvari, njegova jedinstvena i bescena poruka budućim pregaocima na istom poslu nadograđivanja i obogaćivanja ovoga sveta rečima pesme. Nigde se taj pesnički čin ne javlja tako čist u svoj svojoj pustolovnoj, ludoj lepoti kao u tvorevinama ovog našeg prvog pesnika.
Zato nam se najveći pesnici, iz decenije u deceniju, iz veka u vek, i vraćaju živim, večito živim izvorima narodne poezije. Duboko tu u pesničkom tlu našeg jezika (van koga se ne može učiniti nijedan krilati korak u poeziji) leže, često zapretani pod mahovinom i peskom zaborava, izvori naših velikih, prošlih i budućih, pesničkih tokova. Samo se živa voda iz tih izvora ne može zahvatiti idući natraške po utabanim stazama skorojevićkog tradicionalizma. Jedina svetla, istinska tradicija naše narodne poezije je neprekidna invencija i neprekidno otkrivanje. Pri svetlosti te neugasive tradicije mora se ići napred, mora se prosecati nova, sopstvena staza u kamenu svoga doba. Vrletna staza podjednako opasna po besmrtnost kao i po smrt onoga koji njome zakorači.
Danas, kada se na svim stranama zemljinog šara naslućuju pa i čuju glasovi jednog novog Preporoda, koji se, ovoga puta, zasniva na ponovo otkrivenim temeljima i stubovima narodne umetnosti, mi možemo samo da se ponosimo poetskim blagom svoga naroda, jer ne moramo lutati po svetu. Upravo nas to blago sjedinjuje s čitavim svetom. Zagledanima u duboka ogledala našeg narodnog pesništva, u njegove vrtoglave virove, čini nam se da na dnu svake reči naziremo čudotvorne ključeve koji otvaraju tajanstvene kapije lepote, one lepote koju stvara čovek, da bi njome pobedio rugobu, vreme i smrt.
Slušamo beskrajnu pesmu narodnog pesnika, prvog oca i sina naše domaće reči, prvog njenog gospodara i služitelja, slušamo je i čujemo, skrivenu u njenom mesu, iskonsku žilu kucavicu, koja čas slavujski bruji čas olujno grmi od predanja do predanja, sve do onog koje na naše pesnike čeka da ga stvore i predaju sutrašnjici. Zagonetnim, nikad do kraja odgonetnutim tragom te rodne ponornice jedino se može dopreti do srca sveta i učiniti da se čuje jedan bar otkucaj njegov i glasom naše zemlje i naših ljudi. Ne smemo tu žilu hraniteljku ni za trenutak izgubiti iz vida, ne smemo dopustiti da se prekine. Gde se ona prekine, gde se sasuši, zvučne nam grane umuknu, sadašnjost udari glavom o zid, i onda, zbogom, nema budućnosti.
Izgovaramo u sebi te drevne, ko zna kad sročene pesme, zagonetke, poslovice, vraxbine, kletve i bajke, i one iskrsavaju pred nama u novom, neslućenom sjaju, u nenačetoj svežini, kao da su danas nastale. I tako će biti dokle god bude sunca i zemlje i našeg čarobnog jezika. Dokle god bude naše stalno obnavljane ljubavi, uvek drukčije i uvek verne narodnoj poeziji.
Vasko Popa
REČI PROROČKIH KAZIVANJA
Reči proročkih oštrovidnih kazivanja
što kamen rasprskavaju,
skupljamo kao kapi iz napunjene bezdne mora,
i u ovu malu knjigu,
kao u mali kladenac sažimamo.
I mogućno nije, sami znate,
sve more u nj uliti
i po širini ploviti korabljem
u studencu vode budući.
Kiprijan Račanin
(preveo Milorad Pavić)

Šta sad misliš, dragi čitaoče, ako ti se uopšte rentira da misliš…
Video sam ja da ti ceniš i poštuješ samo ono što ne razumeš i ne čitaš, ili ako čitaš, znojiš se od dosade, i sa strahopoštovanjem misliš na čoveka, upravo naučnika, koji je mogao pisati takvu naučnu stvar. I onda, zašto ne bih i ja seo pa pisao tako stvari u kojima će biti tri reči moje, a po hiljadu raznih citata grčkih, latinskih, engleskih, talijanskih, sanskritskih, arapskih, turskih, i kakvih još ne? I to onda neće čitati niko, a to se i traži. Ali će svaki da vidi količinu rada, i da mu se pamet zavrti kao nad kakvim ponorom, kad pogleda grozu od skraćenih reči (kao u kakvom tefteru) sviju mogućih starih i novih jezika svetskih, a zatim brojeve (strane lista i deo knjige), pa onda tek imena sviju mogućih naučnika. I onda ko može a da ne poštuje čoveka koji studira te stvari, i čak ih piše, a mi samo pogledamo pa nam se koža naježi!
. . . . . . . . . . . . . . . . .
Evo, primera radi, da uzmemo oceniti kakvu pesmu onako kako ta vrsta kritičara radi.
Uzećemo ma koju pesmu, recimo onu: „Vino pije Musiću Stevane u Majdanu čisto srebrnome, a u svome dvoru gospodskome…"
Pre nego što pređemo na ovu divnu narodnu pesmu — počeli bi oni — ne možemo propustiti a da se ne zadržimo kod pojedinih reči, koje će nam, kad dublje uđemo u njihovo tumačenje, otkriti samo poreklo i postanak, kako ove pesme, tako i sviju pesama iz ovoga doba… — Umeju oni ispresti iz svake reči hiljadu i jedne noći. Mi neučeni grešnici ništa i ne vidimo, a oni će iz reči daska odnekud pronaći, sve pomoću korena, kako je toj reči u korenu značenje pevati, a odatle ispričati čitave stare bajke. Evo kako to ide i kako oni to izvode.
Naš jezik — produžili bi oni ocenu te pesme — smemo slobodno reći, kipti, kao nijedan drugi, takvim okamenotinama (Mikl. A. Sl. pol. Arch., 14, 18. g. 1871., Heft II, III, str. 15, 16.). Vrlo je zgodno uzeti ovde reč srebrn, a, o - Pridev; srebro, a, sup. n. L, argentum, nem. Silber, W —. sreb. k. (koren) — (A. Sl. Sr"b"rou, č. srbr., pol. sereb, srębrou (Domentijan, Sava, Danilo) W…kop. (koren) Sansk. Aharh skakati, skakuckati, trčkarati (Mikl., Arch., Jag., Dan. osn., Đorđ. Pop. t. r.):
„Skoči srna iza grma" (Vuk, knj. II, 14, 15, 18). Za tim srebro, … W. dharh, belo, beluckati: sn"g" (Dan. o., Mikl., Jag.).
. . . . . . . . . . . . . . . . .
Iz svega ovoga izlazi — završili bi ocenu — da je ova pesma vrlo lepa i puna nežnog, uzvišenog osećanja.
Radoje Domanović:
Ozbiljne, naučne stvari

Na levoj strani [Mostara] se govori ijekavski, a na desnoj ikavski. Na levoj strani ima puno jednog naročitog humora među pravoslavnim i muslimanima, a onamo na drugoj nije nikad bilo. Od ove leve strane Mostara pa do Lima, na Foču i na Durmitor do Prijepolja, to je ona velika Hercegovina, najveća srpska provincija po svom homogenom mentalitetu, koja predstavlja odista jednu jedinu moralnu jedinicu, i naročiti široki rapsodski pojas, i kovnicu srpskog jezika, koji je onde najviše izgrađivan, prečišćavan, pozlaćivan. To je i oblast koja je srpskoj naciji dala sve što je naša krv najboljeg rodila. Bez Mostara, međutim, ovaj gigantski torso ostaje osakaćen, deformiran, nakarađen.
Jovan Dučić: Mostar
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju