Da smo na vreme kritički progovorili o radu i dejstvu vlade Srbije i Vrhovne komande srpske vojske u 1915. godini razloga za srpsko ćutanje uopšte ne bi ni biloNijedna nauka nije toliko vezana za istoriju kao nauka o ratu. Ona je upravo sva u ratnim primerima. Snalaženje u prošlim zbivanjima i neposredno izvlačenje načela ratne veštine iz njih uistinu nije ni mali ni lak posao. No upravo zbog toga, a još više zbog značaja nauke o ratu po živote potonjih generacija, on je preko potreban.
Prirodno je što su svi južnoslovenski narodi, a naročito srpski i crnogorski, kojima je „zlokobna 1915.”, kao neko drugo Kosovo, ostala u strašnom sećanju, stalno težili da saznaju stvarne uzroke koji su doveli do te nacionalne katastrofe. Vojno rukovodstvo Kraljevine Jugoslavije bilo je u prvom redu pozvano da što pre organizuje obradu raspoloživog dokumentarno-istoriografskog materijala i omogući objavljivanje validne analitičke istorije tog perioda. No ono je propustilo, za sve vreme svog 22-godišnjeg postojanja, to i da uradi, iako su za to postojali svi neophodni uslovi. Arhiva srpske vojske bila je u potpunosti sačuvana, bilo je mnogo živih učesnika rata koji su u štabovima i jedinicama srpske i crnogorske vojske neposredno uzeli aktivnog učešća u ratnim operacijama, a nije manjkalo ni istaknutih vojno-istorijskih stručnjaka, što je sve pružalo jedinstvenu priliku da se razjasne sve nedovoljno utvrđene činjenice i dobije pouzdana i relevantna osnova za sagledavanje i ocenu rada svih jedinica, vojnih i političkih rukovodstava koji su učestvovali u tom ratu. Takva istorija mogla je nepobitno da dokaže svakom da su
trupe srpske i crnogorske vojska kao retko koje u ratnoj istoriji odista dale sve od sebe, ali da delovanje tadašnjeg državno-političkog rukovodstva i na osnovu njegovih gledišta i naloga učinjeni operativni planovi srpske vrhovne komande nisu bili istinski adekvatni.Do početka septembra 1915. srpska Vrhovna komanda je računala samo sa operacijama prema austro-ugarskoj granici. One su mogle biti defanzivno-ofanzivnog karaktera kao i 1914. godine, ali je u zavisnosti od opšte situacije bilo predviđeno i preduzimanje opšte ili delimične ofanzive u Banat u sadejstvu sa Rumunijom, a prvenstveno pak u Srem i Bosnu. O grupisanju austro-ugarskih snaga prema Srbiji, a naročito u Bosni i Sremu, Vrhovna komanda je, uglavnom, bila pravilno obaveštena. Ona je smatrala da se usvojeni raspored srpskih snaga pri kraju 1914. mogao lako saobraziti svim nabrojanim mogućnostima, i zato je taj raspored snaga sve do septembra 1915. ostao nepromenjen.
Početkom septembra 1915. Vrhovna komanda je počela sve više da oseća potencijalnu opasnost na bugarskoj granici, te je odlučila da na svaki pravac prema njoj – ka Zaječaru, Knjaževcu i Pirotu – prebaci po jednu diviziju isključivo „radi zaštite od eventualnog napada od strane Bugara”. Vojvoda Putnik je, sve više ubeđen na osnovu raspoloživih obaveštajnih podataka da će Bugarska stupiti u rat, 3. septembra 1915. – i pored dobijenog uveravanja od ruskog Generalštaba da „Nemci i Austrijanci neće moći da odvoje jače trupe sa ruskog vojišta na Srbiju”, te da je „Ruska vojska u izvrsnom stanju i da bi pošla energično napred, čim bi ma gde na frontu osetila slabljenje protivnika” - preuzeo pripremne mere da se opasnost iz pravca Bugarske blagovremeno neutrališe. Ceneći da će pri stupanju Bugarske u rat težište neprijateljskog napada biti na Severnom i Istočnom frontu i potpuno obavešten o slabim austro-ugarskim snagama u Bosni, vojvoda Putnik je odlučio da oslabi Zapadni i Severozapadni front za dve, a docnije pak za tri divizije (od pet koliko ih je tamo bilo) i izvuče štab Žičke vojske radi upotrebe na Timočkom frontu.
Raspored srpskih snaga sve do mobilizacije Bugarske odaje Putnikovu nameru da se na svim frontovima drži defanziva sa težištem prema severu i sa jačim gupisanjem snaga prema dolini Velike Morave.
Od bugarske i grčke mobilizacije vojvoda Putnik je sve više dolazio do ubeđenja da je potrebno izvršiti odlučan pritisak na Bugarsku da bi se situacija razjasnila i da se to razjašnjenje jedino može postići ili efikasnom pretnjom, ili pak samim napadom na Bugarsku. U tom cilju on je izvršio prebacivanje štabova Užičke vojske i II armije, pet pešadijskih i Konjičke divizije na front prema Bugarskoj, pripremnih da krajem septembra izvrše nameravanu ofanzivnu akciju. Dve divizije, prikupljene u svojstvu Rezerve Vrhovne komande, na Severnom su frontu mogle takođe u slučaju potrebe da budu angažovane u tu svrhu.
Ali samo izvršenje ovog plana nije zavisilo od vojvode Putnika, nego od Vlade Kraljevine Srbije. Dokle je išlo nerazumevanje državnog rukovodstva u operativnu suštinu ovog plana, najbolje se vidi po nalogu koji je vojvoda Putnik 7. oktobra 1915. dobio od Predsednika vlade Nikole Pašića, izdatog – verovatno – pod pritiskom zapadnih saveznika, a shodno kojem „...
da je potrebno, da se prema Bugarima držimo u defanzivi dok Bugari ne otpočnu, te da se Grčka ne bi izgovarala da nam ne može priteći u pomoć što smo mi izazvali rat i otpočeli ofanzivu.”
Dotični operativni plan srpske Vrhovne komande usled toga nije ni izveden, ali je teška posledica njegovih priprema bila ta što su se srpske trupe našle u veoma nepogodnom rasporedu upravo onda kada su 6. oktobra austro-nemačke snage otpočele sa napadom. Karakteristično je da je vojvoda Putnik – suprotno planovima iz 1914. –
nameravao da preuzme inicijativu i prenese operativna dejstva, makar i za ograničeno vreme, na neprijateljsku teritoriju (Bugarsku), iako je znao da će neprijatelj kada bude preduzeo opštu ofanzivu biti brojno nadmoćniji sve dok to Saveznici svojom pomoćju ne izjednače. Ne može se poreći da taj plan nije bio veoma smeo, ali u datom momentu je predstavljao veoma dobro i realno rešenje u preteškoj situaciji koja je srpskoj vojsci očigledno predstojala. Raspolažući sa trupama spremnim u najkraćem roku za akciju protiv neprijatelja koji se nalazio još u prikupljanju, on je predviđao da se prema jednom od neprijatelja ostavi neophodna defanzivna zaštita, a sve ostale raspoložive snage da se prebace na drugog. Pošto se Dunav nije mogao lako preći, preostalo je da se napadnu Bugari. Devet srpskih divizija bilo je moguće prebaciti na Niški front, čime bi se pregazile tri bugarske divizije koje su vršile zaštitu granice i izvršilo nadiranje ka Sofiji, koja je bila udaljena svega 50 km od granice. Munjevito operišući, srpska manevarska glavnina mogla se nakon toga blagovremeno okrenuti prema austro-nemačkoj armiji.
Geografski pregled srpskog i crnogorskog ratišta 1915. U isti mah mora se napomenuti da je neshvatljivo kako srpska Vrhovna komanda nije srazmerno dug period operativnog zatišja iskoristila za poboljšanje potpuno nepovoljne geografsko-strateške situacije, tim više što je ona bila očigledna. Srbija je, naime, kao i Turska, zavisila od veza sa savezničkim zemljama. Tu vezu ona je imala sa Rusijom preko potpuno nesigurnog Dunava i timočke železničke pruge duž same granice. Ona je, dakle, u tom pogledu bila sasvim prepuštena na milost i nemilost Bugarske, kojoj vojvoda Putnik nikako nije verovao. Druga veza išla je preko Soluna. Ona je zavisila od milosti Grčke, ili, bolje rečeno, od uzajmanog odnosa grčkog premijera Venizelosa i Kralja. Štaviše, ona je bila nesigurna i zbog toga što je na nekim mestima ta pruga bila udaljena od bugarske granice svega 20 km, te je čak i u mirno doba bila objekat napada bugarskih Komita.
Postojale su dve mogućnosti da se ova ogromna opasnost otkloni:
mirnom ili prinudnom pacifikacijom Bugarske i Grčke, ili pak proširenjem jedine istinski sigurne veze preko Crne Gore, a eventualno i Albanije. Nju je trebalo u tehničkom i operativnom smislu poboljšati do maksimuma. Operativno to bi se postiglo pomeranjem Crnogorskog i levog krila Srpskog fronta što više na sever, okvirno do linije Vlasenica – Zvornik i naslonom levog krila na more negde na ušću Neretve, ili čak i nešto severnije. Za tu operaciju, prema svim iskustvima iz 1914. godine, nisu bile potrebne velike snage – 2 do 4 srpske divizije i crnogorska vojska. Ta operativna zona nije bila dobro povezana sa austro-nemačkom železničko-transportnom mrežom, a njenih su se šumovitih predela austro-ugarske snage veoma plašile. U konačnoj instanci, podesan raspored srpskih glavnih snaga na Drini kočio je neprijatelja u angažovanju većih snaga u južnije oblasti Bosne. Operativna odeljenja generalštabova sila Antante su tokom 1915. pravila planove za tzv.
Jadransku ekspediciju, ali sa inicijalno predviđenih 300.000 ljudi, što je, naravno, zbog tehničkih teškoća odbijalo njihove oprezne Vrhovne komande. Međutim, u slučaju otpočinjanja operativnih akcija od strane srpskih i crnogorskih trupa angažman savezničkog Ekspedicionog korpusa od nekih cca 30.000 ljudi bio bi potpuno ostvariv, te dotična operacija nikako nije trebala da bude zanemarena od strane srpske Vrhovne komande.
Jedna od najdalekosežnijih i ujedno najtragičnija posledica rada Vrhovne komande srspke vojske predstavljala je rezultat operativne odluke donete 11. novembra 1915. da srpska vojska sopstvenim snagama izvrši prodor prema Skoplju i u daljem toku operacija uspostavi vezu sa francuskom Istočnom armijom.
Operativna situacija na srpsko-makedonskom ratištu krajem 1915.Pomenuti zadatak bio je neobično težak. Iako nije bila potpuno okružena, srpska vojska je prema ovom planu trebala da se probije na blokiranom pravcu, što u suštini predstavlja situaciju sličnu okruženju. Uspele proboje iz okruženja ratna istorija poznaje i iz ranijeg i iz potnjeg perioda. No u okruženju u većini slučajeva postoji izvesna šira mogućnost za izbor pravca proboja u cilju obmane neprijatelja. U ovom slučaju toga nije bilo. Neprijatelj je – napre Konrad fon Hecendorf, a pod njegovom sugestijom i fon Makenzen i fon Falkenhajn – iščekivao prodor baš na tom, pretpostavljeno jedino spasonosnom pravcu za srpsku vojsku. Do toga trenutka svi napori srpske Vrhovne komande bili su usmereni na to da se upornom odbranom na što severnijem prostoru dobije što više u vremenu za prikupljanje i pristizanje stalno obećavane savezničke pomoći iz pravca Soluna. Vojvoda Putnik je morao uvideti da se u doglednom vremenu ne može očekivati nikakav neposredni uticaj od strane sila Antante na operativno potpomaganje rada srpske vojske. Na osnovu operativne situacije oličene u ravnomernom nastupanju neprijatelja širokim potisnim frontom sa ekspanzivnim natkriljavanjem, vojvoda Putnik je doneo odluku da iz planinskog zemljišta povuče ka Kosovu trupe odbrane Beograda, Timočke vojske, II i III armije, kako bi došli u tešnji dodir sa trupama Nove oblasti, a potom pak da se preduzme ofanziva u pravcu Skoplja zarad dolaska u vezu sa savezničkim trupama koje dejstvuju od Soluna na sever i time uspostavi veza sa Solunom kao vojišnom bazom. Za izvršenje ove odluke planirano je da se povuče i prikupi što više snaga oko Prištine, a da se manjim snagama usporava neprijateljsko nadiranje sa severa u cilju dobitka u vremenu.
No baš tog 11. novembra Bugari su preoteli inicijativu of francuskog generala Saraja i primorali ga na odbranu. Toga dana Saraj je ne samo obustavio otpočetu ofanzivu po naređenju svoje vlade, nego je vršio čak i pripreme da povuče svoje divizije na grčko-srpsku granicu čim za to dobije naređenje iz Pariza. Ova odluka Saveznika stvarala je sasvim drugu osnovu za dejstva srpske vojske od one na osnovu koje je vojvoda Putnik polazio pri donošenju svoje odluke od 11. novembra.
Srpska ofanziva sa Kosova ka Skoplju, pod pretpostavkom da će Istočna armija ostati u defanzivi kod Gradskog, imala je tako malo izgleda na uspeh da se nije smela prepuštati slučaju, budući da se uspeh takvog poduhvata ne zasniva na fizičkom potencijalu trupa koje ga izvode. Pretpostavljajući da bi srpskoj vojsci uspelo da istočno od Prištine potuče neprijatelja i odbaci ga iz tesnaca između Šar-planine, Skopske Crne Gore i planine Goljak prema Bujanovcu i Skoplju, ona bi neminovno bila prinuđena da ovde zastane radi sređivanja svojih jedinica i zauzimanja novog rasporeda. Ovaj bi se pak morao prilagođavati novoj operacionoj zoni, koja bi morala obuhvatiti pravce ka Bitolju, a verovatno i onaj preko Radovišta ka Strumici, pošto je klisurasta dolina Vardara preddstavljala samo samo osu opšteg operativnog pravca. Svi ti pravci vode preko planinskog zemljišta, koje bi u svakom pogledu otežavali brzo nastupanje. Događaji na Jastrepcu i kod Leskovca pokazali su pak da se zarad zadržavanja Makenzenovog nastupanja više nije moguće oslanjati isključivo na slabe zaštitničke delove, već da se za to moraju koristiti krupne formacije. Prirodno je da se tada postavi pitanje ko bi tada imao da vodi dalje borbe protiv do tada iz Kačanika i Gnjilana potisnutih neprijateljskih snaga, koje bi neprijatelj imao mogućnosti da znatno pojača u momentu kada se Istočna armija bude nalazila u povlačenju. Za bugarsku II armiju to bi bila retko povoljna prilika da izvodi operacije po tzv. unutrašnjim pravcima.
Najzad, postavlja se i pitanje kako bi ofanziva srpske vojske do grčke granice mogla da ima ma kakav izgled na uspeh s obzirom na to da bio u novostvorenoj situaciji snabdevanje srpske vojske tokom izvođenja operacije bilo sasvim ugroženo? Iz Soluna se sve do spajanja sa Saveznicima nije moglo očekivati ništa, jer su Bugari veoma solidno blokirali sve puteve, pa čak i pravac Lerin – Bitolj – Prilep. Na armijske kolonske komore, čije je stanje već i u dotadašnjem odstupanju bilo veoma nepovoljno, u tako zamišljenoj opreraciji ka grčkoj granici ne bi se moglo računati, pošto bi se njihove zalihe brzo utrošile, a kako se ne bi mogle popunjavati one bi predstavljale više balast nego korisni deo armije.
Očito je da bi se pri navedenim okolnostima srpska vojska uvukla u kazan u kome je mogla biti lakše uništena nego u Crnoj Gori i delom Albaniji, gde nije imala neprijatelja koji bi je razdvajao od mora i na njegovom neposrednom priobalju obrazovanih baza.
Opšti pregled ratnih operacija na srpsko-makedonsko-crnogorskom frontu u periodu 14. oktobar – 22. novembar 1915.Preteška, ali jedino sigurna mogućnost za izlazak iz deprimantnog stanja srpske vojske predstavljala je operacionalizacija jugozapadnog, Jadranskog odstupnog pravca, preko Crne Gore. Kakve su mogle biti perspektive eventualne drugojačije odluke vojvode Putnika od 11. novembra 1915? U najkraćem: veoma raznovrsne, ali sve neupitno pozitivnije nego one koje su mu se otvarale odlukom o proboju ka Skoplju. Pre svega, strategijski cilj bio bi jasno određen i prost: izvući vojsku sa što manje žrtava iz neprijateljskog obuhvata u kojem se nalazila. Prostorija na koju je vojsku trebalo povući predstavljala se sama od sebe: Kosovo sa linijama koje se oslanjaju na njegove jake orografske pregrade – Šar Planinu, Rogoznu, Suvu Planinu, Mokru Planinu i Žljeb. Operativno izvršenje ove odluke bilo je i prostije i sigurnije: na odstupnim pravcima na kojima su se nalazile armije pri prolazu kroz dolinu Ibra i preko Kuršumlije trebalo je odstupiti što pre pravo na jug, a njihovo razvođenje izvršiti pri izbijanju na komunikacione pravce Kosova. Sandžačka vojska i I armija pružale su potpunu garanciju za zapadni blok odstupnih kolona. Sa 1 – 2 divizije (a možda i samo sa već detaširanom Moravskom II poziva i Kombinovanim odredom) bilo je moguće ojačati za upornu odbranu Trupe Nove oblasti prema neprijatelju na liniji Gnjilane – Kačanik. Trupe Odbrane Beograda, II i III armije i Timočke vojske trebalo je pak, što je moguće pre, izvlačiti iz borbenog dodira sa neprijateljem i upućivati na novi front na Kosovu. Tu je vojvoda Putnik mogao da bije ili odsudnu bitku ili bitku za dobitak u vremenu radi postepenog i sređenog odstupanja u Crnu Goru i Albaniju, pa čak i delom za Grčku preko pomoćnog pravca Debar – Ohrid – Bitolj. I sve se to moglo izvesti za 5 – 7 dana ranije nego što je to bilo moguće izvršiti za pripremu i obezbeđenje operacije prema Skoplju. Otpala bi potreba nagomilavanja armija oko Prištine i dugog zastoja zaštitiničkih delova ispred fronta i na bokovima. Na Kosovu je bilo lakše srediti trupe u naslonu na Metohiju i uređeni komunikacijski pravac Prizren – Ohrid – Bitolj, kao i ishraniti nego u planinskom zemljištu. No ponajviše bi se tim poduhvatom uštedele velike žrtve u borbama koje nisu bile usmerene ka defitnitivnom cilju operacije koja će se stvarno i izvoditi.
Za oslabljernu srpsku vojsku otvarale bi se tada i neke sasvim drugačije perspektive, koje je zaista teško do kraja sagledati. Evidentno ne bi postojale objektivne prepreke da energični vojvoda Živojin Mišić u zajednici sa temperamentnim serdarom Jankom Vukotićem, koji je bio izrazito sklon svakoj ofanzivnoj saradnji, ne očisti Sandžak od raznih landšturmskih brigada austro-ugarskog XIX korpusa i 62. divizije. Iako se ne čini celishodnim traženje odsudnog rešenja na Kosovu, povlačenje srpske vojske bi se neupitno moglo izvršiti planski i sa mnogo više sistematičnosti, te sa neuporedivo manje žrtava i patnji i ka Crnoj Gori i ka Albaniji, kao i prema moru.
Štaviše, odlukom o povlačenju ka jugozapadu, a pod pretpostavkom njenog donošenja 11. novembra 1915. godine, možda se mogla izbeći čak i potonja kapitulacija Crne Gore, stvaranjem velikog strateškog mostobrana, čiju su potrebu naglašavali mnogi saveznički stratezi još 1914, a crnogorska Vrhovna komanda pak stalno predlagala Saveznicima. Dotični mostobran mogao je poslužiti kao nova polazna baza za sigurnije i mnogo brže rešenje cele ratne problematike na Balkanu, Bliskom Istoku, a – možda - i na Italijanskom ratištu. Prilika koja se za to ukazivala 11. novembra 1915. bila je poslednja kada su se ti ciljevi mogli uz brzu i celishodnu, te čak u efektivima daleko manju podršku Saveznika, postići nesrazmerno lakše nego u potonjim godinama.
Brzo obrazovanje materijalnih baza Antante u Valoni, Draču, San Đovani di Medui i Skadru, sa isturenim detašmanima u Elbasanu, Tirani, Oroši (angažovanjem Esad-paše), Podgorici i Budvi, pomorsko blokiranje južnodalmatinske obale i iskrcavanje kombinovanih odreda za prihvat na najvažnijim pravcima (5 do 6 odreda u maksimalnoj jačini od 1-2 pešadijska puka + 1-2 artiljerijska diviziona, odnosno odgovarajućih mornaričkih odreda) u intervalu od 12. do 30. novembra 1915. bilo je potpuno moguće.
Zaista je žalosno što ta mogućnost tada nije i iskorišćena. No zarad predupređenja eventualnih budućih nepovoljnih istorijskih vododelnica o njenom se svojevremenom postojanju nipošto ne sme ćutati.