Najlepši odlomci iz knjiga

Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Miloš Crnjanski: EMBAHADE IV

Idem, dakle, 22. avgusta 1941, na sprat, u naše poslanstvo da se javim Simoviću.

Javljam se, u njegovom kabinetu, šefu njegovog kabineta, Vilharu.

Vilhar mi kaže da sam dobrodošao. Imaću da pišem pisma Simoviću. Simović mi naređuje da pričekam malo, u predsoblju.

Dok čekam, ja razmišljam o Simoviću, koga, znam, iz Novog Sada, i, iz doba kada sam uređivao „Naša Krila” Aero-klubu.

Vidim Simovića, u mislima, visokog, elegantnog, u Novom Sadu, vidim ga, iznad Banjice, u bombarderu, kako ustaje i salutira na zemlju (sic) kralju Aleksandru, koji sedi na konju, za paradu.

Sećam se i da sam napisao – vrlo nepovoljnu – kritiku, u „Srpskom književnom glasniku” na Simovićevu „Taktiku vazduhoplovstva”, jednu kompilaciju, pa se pitam sad, da li je to zaboravio...

Simović me, najzad, prima, i prima vrlo lepo. Veli, seća me se, pa je želeo da me ima u Londonu. Vilhar mu je o meni govorio, a seća se da imam oštro pero. Trebaće mu. Ostajem kod njega u kabinetu. Nego, veli, imam toliko neprijatelja u Londonu, pa da pomažem Vilharu, dok ne vidimo, šta ćemo. Treba da se držim rezervisano.

Pita, imam li štogod da mu referišem, o Rimu, ili Lisabonu?

Velim, o tome ću podneti referat, a imam međunarodnu štampu, od trenutka bombardovanja Beograda. A doneo sam mu već i NEMAČKU BELU KNJIGU br. 7, u izdanju talijanskog časopisa „Relazioni Internazionali”. Trebaće mu.

Ali, ako dozvoljava, želim da mu skrenem pažnju na to da NE VALJA londonski radio, sa emisijama za našu zemlju. Ja bih uredio to. U ovom trenutku, oni govore kao da čitaju pregled engleske štampe u nekom jagodinskom Daily News, a savetuju nam da se okupimo oko Ćirila i Metodija. Ne valja to.

Veli, dobro, da kažem to Vilharu.

Vidim da je umoran i da ne izgleda dobro. Ne sluša me pažljivo. Još je prav, iako je uzeo šezdesetu, ali mu oko više nije sokolovo. Vise mu očni kapci, kao u dilbera, na selu.

Vilhar mi onda kaže da Simović nema moć da naredi, išta, na radiju.

Propaganda naša je u rukama jedne Engleskinje – davnašnje prijateljice Simovića – koja je lektor na univerzitetu Cambridge.

Veli, ona je šef odeljenja u Ministarstvu za propagandu i najbolje da idem njoj i da joj kažem sve što sam hteo da kažem Simoviću. Ja onda idem kod te gđice (Dr. Hill), pa joj kažem da sam došao u London, u kabinet, Simoviću, pa bih želeo da joj skrenem pažnju na emisije za našu zemlju, koje, po mom mišljenju, ne valjaju.

To je jedna robusna, sredovečna, žena, koja se smeje u bas-baritonu. Poznaje Simovića, već godinama, a dolazila je i u našu zemlju. Naš jezik govori, po ruski. Lektor je za našu literaturu.

Onda ona kaže da ona ima iskrenih prijatelja u Londonu, Jevtića, atašea za štampu, koji je sanskritolog, i Mitrinovića, koji je pesnik i filozof. Oni tvrde, da imamo vrlo dobru emisiju.

Velim, ja Jeftića ne razumem ni kad govori srpski, a niko ga ne razume, kažu, kad govori engleski. Sanskrit mu je, može biti, bolji. Ali on samo čita vesti, monotono.

A što se tiče Mitrinovića, i ja ga smatram za velikog pesnika, samo, ja ga se sećam kako je dolazio u Sarajevo, da propoveda ujedinjenje crkava: pravoslavne, katoličke i muhamedovske, ali, čini mi se, da to sada, nekako, nije aktuelno. Nego ja mislim da napravimo emisije kakve su one koje Francuzi emituju. Odlične su!

Onda ona kaže kako je jako zauzeta, pa dodaje da je čula da sam ja bio ataše u Rimu i jako oduševljen FAŠIZMOM u Rimu. Velim, može biti, ali meni to nije poznato.

Za sve vreme, posle, ta žena – sa odličnim vezama u Ministarstvu spoljnih poslova – imala je mnogo uticaja, i u kabinetu Simovića, i u kabinetu Jovanovića, kojega je, - dok je bio predsednik vlade – titulisala „naš veliki učitelju”.

MOJ GLAS se sa londonskog radija, nikad nije čuo. Danas mi je to, vrlo milo.

Izvor: „Embahade IV”, Beograd : Nolit, 1983. - str. 40-41.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Hose Ortega i Gaset: POBUNA MASA

Pokorno prihvatajući ukorenjenu predrasudu da se sporazumevamo kad govorimo, pričamo i slušamo s toliko dobre volje da na kraju često zapadnemo u veće nesporazume nego kad bi, ćuteći, nastojali da se međusobno proniknemo.

Previše se zaboravlja da autentičan govor ne samo da nešto kaže, već to kazuje neko nekome. U svakom govoru postoje pošiljalac i primalac koji nisu neosetljivi na značenje reči. Ono se menja kad se oni menjaju. Duo si idem dicunt non est idem. Svaka reč je primerena. Po svojoj suštini, govor je dijalog i svi drugi njegovi oblici slabe mu efikasnost. Zato verujem da je neka knjiga dobra u onoj meri u kojoj nam pruža latentni dijalog, mogućnost da u njoj prepoznamo kako autor ume konkretno da zamisli svog čitaoca i da osetimo kako se između redova pomalja ruka od krvi i mesa koja nas dodiruje, često pomiluje, ili – uvek učtivo – udari pesnicom.

Reč je zloupotrebljavana i zato se njen ugled srozao. Zloupotreba se i ovde, kao i kod toliko čega drugog, svodila na nesmotreno korišćenje tog sredstva, bez svesti o ograničenjima. Već se dobra dva veka smatra da je govor pričanje urbi et orbi; što će reći – čitavom svetu i nikom posebno. Grozim se takvog izražavanja i patim kad sasvim tačno ne znam kome se obraćam.

Priča se, mada se ne tvrdi da je baš sve tako bilo, o velikoj svečanosti u čast Viktora Igoa, organizovanoj u Jelisejskoj palati; na godišnjicu su pozvani predstavnici svih država koji su se sjatili da čestitaju slavljeniku. Veliki pesnik je u svečanoj pozi statue primao zvanice, lako nalakćen na ivicu kamina. Državni izaslanici su jedan za drugim istupali pred ostalima i odavali počast bardu Francuske. Vratar ih je zvonko najavljivao: „Predstavnik Engleske!” A Viktor Igo bi, zanesena pogleda, glasom prepunim dramskog tremola odvraćao: „Engleska! Ah, Šekspir!” Vratar je nastavljao: „Predstavnik Španije!”, a Viktor Igo bi: „Španija! Ah, Servantes!” Vratar: „Predstavnik Nemačke!”, a tek će Igo: „Nemačka! Ah, Gete!”

Ali tada dođe red na omalenog gospodina, debeljuškastog, nespretnog i neuglađenog. Vratar povika: „Predstavnik Mesopotamije!”

Do tada neustrašiv i siguran u sebe, Viktor Igo kao da poče da okleva. Njegove uznemirene zenice baciše pogled unaokolo kao da po čitavoj vaseljeni tragaju za nečim što ne nalaze. Ali istog časa postade jasno da je to našao i da opet vlada situacijom. I odista, istim patetičnim tonom, nimalo poljuljanim uverenjem, odgovori debeljuškastom izaslaniku na ukazanu počast. „Mesopotamija! Ah, Čovečanstvo!”

Ovo sam ispričao kako bih izjavio, bez Igoove pompe, da nikada nisam ni pisao ni govorio za Mesopotamiju i da se nikada nisam obraćao Čovečanstvu. Taj običaj obraćanja Čovečanstvu – najviši i stoga najviše prezira dostojan oblik demagogije – usvojili su tu oko 1750. zabludeli intelektualci, oglušujući se o granice vlastitih mogućnosti. Pošto su po zanimanju bili ljudi od reči, logosa, koristili su je bez zazora i bez predostrožnosti, ne shvatajući da je reč nafora s kojom se valja najpažljivije ophoditi.

Izvor: „Pobuna masa”, Čačak : Alef, 2013. - str. 8-9.
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju