Slobodan Penezić Krcun

Odgovori
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Slobodan Penezić Krcun

Post od Upravnik »

Slika

Slobodan Penezić Krcun (1918-1964), društveno-politički radnik i narodni heroj Jugoslavije.

Rođen je 2. jula 1918. godine u Užicu. Kao student poljoprivrednog fakulteta u Beogradu aktivno učestvovao u naprednom studentskom pokretu. Član KPJ od februara 1939. godine, a od kraja 1940. godine član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju.

Sredinom 1941. godine izabran je za u Okružni komitet KPJ za Užički okrug, gde već od jula 1941. godine učestvuje u pripremama i organizovanju ustanka. U toku NOR-a: bio zamenik političkog komesara Užičkog NOP odreda, rukovodilac Politodela i politički komesar Druge proleterske brigade, a od sredine do kraja 1943. godine politički komesar Druge proleterkse divizije NOVJ. Oktobra 1944. godine učestvuje u završnim operacijama za oslobođenje Beograda, i od tada načelnik Odseka za zaštitu naroda (OZN-e) za Srbiju. Jedan od najvećih uspeha službe koju je vodio, je bilo hvatanje Draže Mihajlovića.

Posle oslobođenja na raznim odgovornim funkcijama: poslanik Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije, savezni i republički narodni poslanik, od 1946. do 1953. godine ministar unutrašnjih poslova u vladi NR Srbije, a zatim član i potpredsednik Izvršnog veća Narodne skupštine NR Srbije, član Saveznog izvršnog veća (SIV-a), od 1962. godine predsednik Izvršnog veća Socijalističke Republike Srbije, član CK SKJ i CK SK Srbije, rezervni general-pukovnik JNA.

Krcunovom zaslugom („Ili ćemo dobiti kombinat ili ponovo idemo u šumu“) u Sevojnu kraj Užica je izgrađena valjaonica bakra koja je kasnije proširena i valjaonicom aluminijuma.

Nije bio Titov miljenik jer je znao da kaže šta misli Titu u brk. Poginuo je, pod sumnjivim okolnostima, u saobraćajnoj nezgodi 5. novembra 1964. godine u selu Šopiću kod Lazarevca. Prema zvaničnoj istrazi, njegov novi automobil (neposredno pre udesa, dodeljen mu je nov automobil) je tokom pljuska na Ibarskoj magistrali naleteo na blato, usled čega je automobil proklizao i vozač je izgubio kontrolu nad vozilom, koje je zatim sletelo sa puta i svom silinom pri brzini od 130 km/h udarilo u drvo.

U istrazi koja je tokom rata sprovedena povodom propusta koji su doveli do Prijepoljske bitke, Penezić je sa još nekolicinom proglašen odgovornim. Kasnije je rehabilitovan.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Ordenom narodnoh heroja Jugoslavije odlikovan 5. jula 1952. godine.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Slobodan Penezić Krcun

Post od Upravnik »

Kakvu je ulogu srpska istorija namenila šefu Ozne Slobodanu Peneziću Krcunu?
Biografija u kafanskom dimu
Kad je stradao, šaputanja o Krcunu-krvniku zamenjena su šaputanjima o Penezićevom prkosu i mučeništvu


Ulica i studentski dom u Beogradu koji su Slobodanu Peneziću Krcunu, možda najzamršenijem liku među srpskim komunistima, pretekli posle svečanog proglašenja demontaže komunizma u Srbiji petog oktobra 2000, mogli bi uskoro da mu budu uskraćeni.

Studenti, stanari doma krštenog po utemeljivaču zloglasne srpske tajne službe, od tada ne odustaju od promene imena objekta kojim je komunistička vlast "nagradila" Krcuna, nedugo po zagonetnoj smrti 1964. U međuvremenu, stigao je i zahtev da se ulici u blizini beogradske železničke stanice, umesto Krcunovog, vrati staro ime - Savska.

Baš u kafanama uz tu ulicu o Krcunu su, kažu hroničari, pevali kao o "rosnom cveću koje Srbija zaboraviti neće." Pevači su bili inspirisani tragičnim krajem komuniste koji je u mladosti žario i palio sve što nije stalo pod kapu sa tri roga i zvezdu petokraku.


Legenda o Krcunu

Te 1964, kad je Penezić stradao u saobraćajnoj nesreći kod Lazarevca, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, legenda o Krcunu kao simbolu otpora srpskih komunista protiv Tita, bila je na vrhuncu. Pre toga čaršija je brujala o njegovim duelima s Brozom, a naročito o zajedničkom putovanju "plavim vozom"za Rijeku. Tada je Krcun, navodno, natopljen alkoholom, u salonu voza - simbola, neprikosnovenom vođi rekao ono što niko pre nije ni pomislio. I za to, po široko ukorenjenom uverenju, platio glavom.

Ipak, pitanje istorijske uloge Slobodana Penezića nije odmaklo dalje od srpske kafane, bez obzira što poklonici četrdeset godina čekaju da se zvanično rasvetli njegova pogibija, a Penezićeve žrtve i njihovi naslednici čitavih šest decenija da se utvrdi odgovornost Krcuna i saradnika za (posle)ratni "crveni teror" u Srbiji.

Crno-belo

- Krcunova uloga čoveka za likvidacije ili progon političkih protivnika seže još od Užičke republike, kad je bio zadužen za te stvari. I proteže se dok god je bilo tih protivnika. On je čovek koji je komunističku službu bezbednosti organizovao da bude ubilački aparat u posleratnim vremenima - kaže istoričar Bojan Dimitrijević.

- Ne može nikako da bude heroj čovek koji je toliko okrvavio ruke - smatra istoričar Milan St. Protić. - Ne samo za vreme rata, nego i posle rata, on je bio progonitelj. Bio je glavni islednik Draže Mihailovića. Znam da je na kraju života potonuo u alkohol i, po svoj prilici, prilično se kajao. I možda se po tome razlikuje od drugih koji su radili iste te stvari, pa možda i gore, a da nikada nisu zažalili zbog toga - podseća Protić.

Za Vuka Draškovića, koji je proučavao Penezićev lik u romanu "Noć đenerala", oko Krcuna nema pogađanja.
- Mnogi ljudi su mi pričali da je Krcun često znao da, iznerviran lošim prijemom kod Tita, fudbalskim rezultatom ili usled sentimentalnih porodičnih problema, ode u zatvor gde su ravnogorci i počne naslepo da ih ubija - priča Drašković. Zaključuje da Krcun nije ni prvi ni poslednji koga je propaganda kod Srba učinila herojem.

Na isto pitanje predsednik Nove komunističke partije Jugoslavije Branko Kitanović odgovara doslovno:
- Penezić je u Drugom svetskom ratu i, posebno, u prvim posleratnim godinama, opravdano gonio i hapsio fašističke okupatore i njihove sluge - ustaše, ljotićevce, baliste, nedićevce, četnike... I tu je njegova uloga pozitivna. A posle 1948. svirepo je gonio, hapsio i okrutno se ponašao prema komunistima, uglavnom istaknutim antifašističkim borcima, koji su se izjasnili za rezolucija IB-a i za prijateljstvo sa SSSR-om. Tu je bio zločinac!


Istoričar Dimitrijević smatra da je Penezićeva uloga u obračunu KPJ sa IB-om diskutabilna. Međutim, kaže, postoje akcije u kojima je Krcun, nedvojbeno, lično učestvovao, a to su: trijaža srpskih zarobljenika pred streljanje za Kočevski rog; hapšenje Draže Mihailovića, kakvo god da je bilo; operacije koje su u Srbiji išle prema uništenju Ravnogorskog pokreta i tadašnje kompletne opozicije, kao i sprovođenje prisilnog otkupa i uvođenje seljaka u tzv. radničko- seljačke zadruge. Tako se ispod crte ispostavlja da je Krcun bio direktan izvršilac državne represije nad narodom u Srbiji.

Koliko je ljudi u tim progonima likvidirano, a koliko prognano?
- Teško je reći. Tokom 1944. i 1945. likvidirano je mnogo ljudi i to veoma značajnih. To otežava taj zločin, jer je on vršen s namerom - ističe Dimitrijević.

Protić smatra da je sve rađeno kao u SSSR-u, po obrascu: Ko je koga stigao i gde ga je stigao - tu ga je i ubio. Broj ubijenih, dodaje, zbog uništenih tragova, verovatno nećemo nikada saznati.

Drašković tvrdi da je od 1944. do 1946. u Srbiji ubijeno više od 200.000 ljudi.
- Samo u Beogradu za četiri dana, od 20. do 24. oktobra, partizanski pokret ubio je 12 hiljada građana. Tih dana je nestala gotovo cela beogradska građanska klasa, od univerzitetskih profesora do novinara, pisaca, advokata, arhitekata...

Masovna groblja su bila na današnjem prostoru VMA, ispod stambenih naselja kod Partizanovog stadiona, u Lisičjem jarku, na Adi Ciganliji - tvrdi pisac "Noći đenerala".

Kobna Ibarska magistrala

Godine 1963. američki "oldsmobil" naglo je skrenuo s puta na Ibarskoj magistrali u blagoj krivini, u malom mestu Šopići kod Lazarevca, i udario u drvo. Na licu mesta poginuli su vozač i još jedan putnik. Krcun, koji je davao znake života, prebačen je u ambulantu u Šopićima. Tu je i preminuo. U vreme nesreće Josip Broz nije bio u zemlji.
Komisija je utvrdila da se oko desne prednje spone nešto dešavalo... I druga, super komisija je to potvrdila.
Kako je auto mogao naglo da skrene u blagoj krivini, zapitali su se i stručnjaci američkog "Oldsmobila". U garaži KOS-a na Senjaku pokazan im je automobil, rastavljen do najsitnijih delova, zbog čega nisu ni mogli da ustanove kako je spona sama od sebe mogla da pukne.


MUP mu se klanja!

Uprkos zločinačkoj ulozi Penezića kao šefa OZNE, nerazjašnjena smrt dovela je do čudnog obrta u narodnom poimanju Krcuna.
- Pošto je on bio ključni čovek u većini operacija protiv tzv. narodnih neprijatelja, svrstavanje njega i Rankovića u nekakve zastupnike srpstva u okviru KP-a je mali apsurd. Tu ih je svrstala srpska kafanska mitologija, kad su pedesetih i šezdesetih pokazali tu neku "srpsku karakteristiku" i kad su stradali - kaže Dimitrijević.

- Do te mere je izbledela srpska nacionalna svest o tome šta jeste nacionalno, a šta nije, da su se onda, gotovo spontano, ljudi kupili oko onih iz redova komunista, za koje su mislili da su malo bolji Srbi, bar pod kraj života, nego što su to bili drugi. I otuda se stvorila ta čudna slika o njima - više o Rankoviću nego o Krcunu- kao o "dobrim Srbima"- dodaje Protić.

To uvrštavanje Penezića u nacionalnu sferu metodom naknadne mitologije, smatra Dimitrijević, glavni je razlog što je Krcun, bar na tablama ulica i studentskih domova, nadživeo partijske drugove.

A koliko Penezićevo ime nije ni načeto istorijskim propitivanjem, po Dimitrijevićevim rečima, ilustruje to što se Krcunu i danas polažu venci i da to MUP Srbije čini svakog praznika.


O OZNA-i

Čovek od sevapa i inata

Ozna Srbije, što je interesantno, formirana je na Visu, u junu 1944. godine. U Srbiju je prebačena u noći 11. i 12. avgusta 1944. Još tada, Ozna Srbije je imala svoje rezidente u Pirotu, Vranju, Leskovcu, Nišu, Kruševcu, Zaječaru i Beogradu. I svoje četiri radio stanice. Njena direkcija se nalazila u Beogradu, prvo u beloj zgradi današnjeg Tanjuga na Obilićevom vencu, a zatim u zdanju sadašnjeg Muzeja Revolucije kod Savezne skupštine. Za prvog načelnika Ozne Srbije imenovan je Slobodan Penezić Krcun, član PK SKOJ-a. On je bio Užičanin, partizan sa iskustvom bezbednjaka. Rukovodio je 1941. godine pozadinskom linijom odbrane Užičke republike, borio se protiv špijuna, pete kolone i diverzanata. Od početka ustanka bavio se poslovima bezbednosti i stvaranjem partizanske obaveštajne službe pri Vrhovnom štabu. Krcunov otac Spasoje je bio kafedžija i pandur, a majka radnica. Slobodan Penezic je rodjen 2. juna 1918. Bio je kao gimnazijalac u Užicu član Okružnog komiteta Partije, a kada je 1937. u Beogradu upisao Poljoprivredno- šumarski fakultet, agitovao je za SKOJ i KPJ. Zbog toga je tri puta i hapšen. Tada je Slobodan Penezić i dobio svoj čuveni nadimak, i to po jednom od junaka iz popularnog stripa Krcun i Moca, koji je stampao beogradski Jež. Specijalna policija nije dugo mogla da mu uđe u trag, baš zbog tog nadimka, jer je i kod svoje gazdarice bio upisan kao msje Krcun, dok je u arhivi tajne sluzbe bio zaveden samo kao Slobodan Penezić. Po prirodi bio je veseljak, ali i ljutica, prek i raspojasan. Patrijarh German je za njega rekao da je bio vlastoljubiv čovek i da je sve što mu je stajalo na putu ka vlasti, brzo uklanjao. Takav ton je Krcun davao i Ozni Srbije, koja je bila čas narodna, a čas državna i partijska policija. Profesor Dragoljub Jovanović, koga je srpska politička policija tri puta hapsila, Krcuna je ponajbolje opisao: Bio je to čovek sevapa i inata. U isti mah i hleb i otrov. Niko mu se nije uzalud obratio i svako je s njim bio načisto!

Tu uz Tita, Krcun je ispekao policijski i obaveštajni zanat i shvatio da su u tom poslu najvažniji ljudi sa kojima radiš. Tog principa se držao i kada je pravio Oznu Srbije:

Moj glavni posao u Srbiji bila je organizacija Ozne. Prvu organizaciju Ozne, legalnu, stvorili smo u oslobođenom Prokuplju. Mislim da je to bilo septembra 1944. godine. Tu je bilo raznih poslova. Slali smo ljude u Niš, Leskovac, a jednu grupu sa radio-stanicom poslali smo u Beograd. U Toplici je bila manja grupa drugova, koja je u stvari bila okosnica Ozne. Pored Svete Lazarevića i Cila Kovačevića, tu su bili Radovan Grković i Slobodan Krstić Učo. Ova četvorica su bili i prvi načelnici odseka, koje smo tada formirali. Mi smo smatrali da će za zadatak koji nas očekuje biti dovoljno pedesetak ljudi. To je proisticalo iz vere da smo toliko jaki i da imamo tako jaku podršku naroda, da ćemo uz pomoć naše vojske da se brzo obračunamo sa neprijateljem... Štititi ono što je izvojevano u revoluciji, isto je tako časno kao i pobeda same revolucije!

Slobodan Penezic je lično postavljao svoje načelnike odseka i opunomoćenike. Zemljaku Dragoslavu Novakoviću je jednostavno dao radio-stanicu, desetinu vojnika i poslao ga u Užice da otvori ispostavu Ozne. Srećka Miloševića je uzeo iz II proleterske brigade i doveo ga kod sebe. Milan Đoković, zvani Pop, jer je u mladosti studirao bogosloviju, iz Pratećeg bataljona VS NOV prebačen je za šefa Ozne, prvo u Kraljevo, a zatim u Čačak. Kako je Krcun kasnije i kao ministar policije Srbije, lično nameštao svoje načelnike, Popa je 1960. postavio za šefa Udbe u beogradskoj opštini Skadarlija. Slobodan Krstić, zvani Uča, ga se seća od 1943. kada je bas od Krcuna i saznao da je raspoređen na rad u Oznu. Krcun mu je na nekoj livadi, na planini Radanu, gotovo, tajno pročitao poverljivu zapovest Maršala Tita o formiranju Ozne za Srbiju. Tada je Uču imenovao za šefa trećeg odseka političke policije Srbije. Slobodan Krstić je u Beograd stigao novembra 1944. godine. Odmah je dobio i stan i kancelariju. Uča je bio Milanovčanin. Učiteljsku skolu je pohađao u Jagodini, pa u Aleksincu i Vršcu. Dizao je ustanak u Šatornji, mada je bio neko vreme sa četnicima, a zatim prešao u partizane. Dušan Petrović Šane, ga je u septembru 1941. upisao u KPJ. Krstić je zatim bio i sekretar partijskog komiteta za srez Kačarski. Kada je postao načelnik III odseka, kao ovlasćeni predstavnik Ozne, kapetan Uča je bio zadužen i za uspostavljanje vlasti u tek oslobođenim srpskim gradovima. Pri komandi mesta, obično je po jednog oficira zaduživao da mu šalje specijalne izveštaje. U Valjevu je, na primer, po službenoj dužnosti bio branilac na prvom javnom suđenju u ime narodne vlasti. Krstić je rešavao po Srbiji i problem masovnog dezerterstva, naročito u pirotskom kraju. Kada je godinu dana kasnije Ozna postala Uprava državne bezbednosti, kapetan Uča je postao major i sekretar Udbe.

Prvi nacelnik srpske Ozne, Slobodan Penezić Krucun je bio taj koji je odredio i trojicu mlađih oficira, koji su upućeni na školovanje u Akademiju NKVD. Oni su otuda i doneli pravila, da Srbija treba na svakih deset žitelja, da ima po jednog inspektora Ozne, da svako preduzeće treba da ima, takođe, po jednog poverenika političke policije i da treba pokrivati sve i svakoga.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Slobodan Penezić Krcun

Post od Upravnik »

Smrt Krcuna Penezića

PENEZIĆ, Slobodan Krcun (1918-1964) - Užice, Srbija; student.
Član KPJ (1939), zamenik političkog komesara Užičkog NO odreda (1941), šef partizanske obaveštajne službe Užičke republike (1941), šef obezbeđenja Tita i Vrhovnog štaba u Srbiji (1941), zamenik i politički komesar 2. proleterske brigade i divizije (1942/1943), kooptiran za člana PK KPJ za Srbiju i određen za prvog načelnika OZN-e za Srbiju (1944, Vis).
Član CK i Politbiroa CK KP Srbije (1945), ministar unutrašnjih poslova u prvoj vladi NR Srbije (1946-53), član CK KPJ (1948), kao predsednik vlade NR/SR Srbije (1962), poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Lazarevca (novembar, 1964). Narodni heroj.

Đilas:
„Sentimentalan i ciničan, žestok i inteligentan.“

Borislav Mihajlović Mihiz:
„...Tako je naše nadgornjavanje trajalo sve dok nisam u jednom trenutku zaista preterao:
- Peneziću, znate li vi da su vaše ruke krvave do lakata?
- Do lakata!? Čoveče, meni su ruke krvave do ramena!
(...)
Tu ne! Tu ne dam! Ne igrajte se glavom! Reći ćete nešto posle čega će biti kasno. Na svog vrhovnog komandanta ne dam!

Dobrica Ćosić (posredstvom A. Rankovića):
„Krcun je jednom, u pripitom stanju, u Plavom vozu, na putu za Zagreb, rekao Titu:
- Stari, ne brini za sebe dok smo ti mi Srbi verni. A ako nas izgubiš, neće te tvoji Hrvati i Slovenci spasti.
Marko je žestoko napao Krcuna zbog te izjave:
- Znaš li šta te čeka posle ovoga što si rekao?
Krcun je prebledeo, nije ni reč rekao.
A 1964. godine poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Prestrugana mu je poluosovina na automobilu...“
I Ćosić, iz nekrologa:
„Tom nesrećniku, tom grešniku Slobodanu Peneziću i smrt je priličila životu.“

Ivan Ivanji:
„Zapamtio sam još iz onog vremena (1960) šta nam je Krcun pričao o Draži Mihailoviću. Rekao je da je njegov problem bio to što je bio 'generalštabovac, a na pravi trupni oficir. Prepolitizovao je‚ jednostavne stvari'. Umesto da se usredsredi na borbu protiv okupatora, glavni cilj mu je bio da komunistima ne dozvoli da postignu uspeh. Zbog toga je već oktobra 1941. godine sarađivao sa Nemcima. Krcun je tvrdio, da je Draža time pomogao partizanima u Srbiji, jer je srpski seljak verovao u kralja i otadžbinu, ali su ga četnici svojim ponašanjem odbili od sebe i terali u zagrljaj komunistima.
Krcun je rekao da su njemu kao mladiću četnici, kakvi su nekada bili, bili ideal, ali da je Mihailović sve to uništio. Ja sam lično imao utisak da je i to razlog što Penezić toliko pije. Za nekog ko iole poznaje nemačke izvore - ovde ću navesti samo istoričara Jozefa Matla, koji je za vreme rata bio obaveštajni oficir u Srbiji, posle rata profesor univerziteta u Austriji, i mladog austrijskog istoričara Valtera Manošeka, koji je proučio sve nemačke vojne, esesovske i gestapovske arhive - tesna saradnja štaba Draže Mihailovića i nemačke okupacione vlasti nimalo nije sporna, nije nikakva 'komunistička izmišljotina'.“

Penezićevu istu, "plavovoznu epizodu s Titom" - opet posredstvom A. Rankovića (prisutni samo Tito, Ranković, Penezić) - Lj. Đurić smešta u toku 1963. godine. Ali, prema Đuriću/Rankoviću, naglasak je drukčiji: ređajući sve smenjene srpske rukovodioce i generale, Penezić:
„ - Samo ne znam kad će doći red i na nas dvojicu!?
Tito zalupi vratima, a Krcun isprazni još jednu čašicu.“
Đurić svedoči i o ličnoj poseti Penezićevoj majci Dadi, u Užicu („u toku leta 1965. godine“):
„Sa Krcunovom majkom bila je njena ćerka Pinja. Krcunova majka je plakala, žaleći se na nesrećnu sudbinu svoga sina. Govorila nam je kako su spone na volanu tako bile udešene da je do skretanja sa puta i do nesreće moralo doći između Beograda i Užica. Pinja je to sve potvrđivala.“
Pričalo se, kuloarski, pa i gotovo javno, već sedamdesetih, po Beogradu i Srbiji... Nikada provereno, ni potvrđeno.
Ostalo je i nejasno, da li je snažni američki oldsmobil vozio sâm Penezić (pripit?), ili službeni vozač, maleroznog prezimena Lomić?
Raspitivao sam se, i kod eksjugoslovenskog i crnogorskog, decenijski nadmoćnog šampiona u automobilizmu, gorskog cara Željka Banićevića... Uz razumnu rezervu, konkretnih pojedinosti (jun, 2005):
„Gotovo nemoguće... Kad pukne poluosovina, uz neku inerciju, auto stane. Ali, odmah gubi na brzini. Kao što se i kaže: ostao na putu... A što se tiče sponâ na volanu, teško, to vozač već pri polasku, takoreći odmah, mora da oseti.“
U vreme Penezićeve pogibije i posle nje, A. Ranković i UDB-a su još dve godine bili u svemoćnoj vlasti: kako da nisu - ko ih je mogao sprečiti! - preduzeli nedvosmislenu ekspertizu!?
Potvrdili ili odbacili sumnje, a ne ih razvejali?
Ranković, istina, u svojim „Zabeleškama“ nigde ne pominje, ni u aluziji, eventualnu automobil-konstrukciju Penezićeve pogibije.
Ili su i Ranković i UDB-a u ubistvu „našeg Krcuna“ - saučesnici? (Kao i oni koji su D. Ćosiću „prestruganu poluosovinu“ poverili?)
Naknadnu istragu, rekonstrukciju, nije ni pokušao, ni miloševićevski „prestrugani“ D. Ćosić, predsednik SRJ (1992/1993)!?
Kad bi u ozbiljnoj zemlji, i od ozbiljnih ljudi, ovakvom olakošću, mogla biti lansirana direktna optužba - sporedno da li i Tita? - za ubistvo predsednika Vlade!
Ali... neka i glasina - ubija.
Inače, Krcun je ostao upamćen i po svojoj čuvenoj izjavi u tek oslobođenom Beogradu 1944. godine: ''Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo''.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Slobodan Penezić Krcun

Post od Upravnik »

Slika

Krcunov Oldsmobil u kome je poginuo u saobraćajnoj nesreći na Ibarskoj magistrali 6. novembra 1964. godine
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 5 gostiju