Intervjui

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Intervjui

Post od branko »

Radko Polič: Biće ponovo Jugoslavije

Znam da ću ja, Radko Polič nakon ove epizode večeras sigurno dobiti po glavi i da će mi zameriti što ljubim kraljevsku jugoslovensku zastavu - priča čuveni slovenački glumac, koji u seriji „Ravna Gora” igra potpukovnika Rudolfa Ukmara.

- Mene još zovu jugonostalgičarom, ali to izgovaraju kao psovku. Moja domovina je ceo ovaj prostor i kada dolazim u Beograd imam osećaj kao da dolazim kući. Rođen sam 1942. tokom Drugog svetskog rata, a moja porodica je izbegla u Beograd baš kad je bilo oslobađanje. Bio sam klinac, ali se sećam kako su lovili Dražu, pa smo pratili njegovo suđenje... Ali, odjednom su ga likvidirali i svaka je priča prestala. Kao da ga nikada nije bilo. Kada mi je Radoš rekao da snima „Ravnu goru”, pitao sam ga: „Ko će ti to dozvoliti?!“ Rekao mi je da mu je ovo životni zadatak. Pet godina je kopao po dokumentaciji i arhivama, istraživao i došao do saznanja. To me je fasciniralo. Pomislio sam: ovaj čovek je našao istinu i hoće tu istinu da pokaže svima.

Kažu da ova serija opet otvara neke rane koje nisu zarasle.
- Nikada neće ni zarasti. Mi nismo prošli kroz katarzu Drugog svetskog rata jer nismo imali snage. Hvala Radošu što se usudio da ispriča neku drugu istinu. I nadam se da će ova serija ponukati neke ljude da javno progovore.

Koje ljude?
- Svi koji su doživeli golgotu za vreme rata. One koji su bili sa Dražom, one u partizanima, u ustašama u domobranima... da će neko ko je ćutao iz straha ili nemoći dobiti podsticaj da progovori, da produži ovu Radoševu istinu i da doda nešto svoje. Tek tada i tako može doći do pomirenja i do katarze. Tek nakon te istine moći ćemo da progutamo ono što se desilo 90-ih. U suprotnom, ovi zidovi će stajati hiljadama godina.

Koji zidovi?
- Ja sam Jugosloven i znam da ćemo nekada, kad-tad, ponovo biti zajedno. Naše granice su sada veće od kineskog zida. Zatvaramo se u političke i ideološke atare i ne možemo probiti kroz te zidove... Ali mi smo braća, ili polubraća. Svi smo Sloveni. Ali kad god treba nešto važno da se rešava u Kraljevini Jugoslaviji ili u SFRJ, mi uzmemo pa se pokoljemo. Dok bude gudura na ovom prostoru, dok bude kame i noža i dok se svi ne pokoljemo, ovde neće biti mira, što reče Andrić.

Kako u Sloveniji reaguju na seriju?
- U Ljubljani mi je pre nekoliko dana čovek prišao na ulici, stego mi ruku i rekao: „Bravo Ratko, gledao sam ‘Ravnu goru”’. O Drugom svetskom ratu smo snimali filmove koji ništa ne govore, u kojima se samo puca i Bata Živojinović je pobio 10 miliona Nemaca. Klinci to ne mogu da gledaju, pitaju gde je poruka i šta smo mi stvarno radili tokom rata, osim što smo - kako filmovi kažu - kokali Nemce i Italijane i bili najjača vojska na svetu! Najbolju poruku od svih ratnih filmova koje sam gledao imaju „Lepa sela lepo gore”. To je film koji treba uvrstiti u obaveznu nastavu u školama.

Dva puta ste pisali Slobodanu Miloševiću.
- Pre Pakraca dok je sve još bilo samo u vazduhu, pisao sam da ga ja, čovek, Radko Polič, Jugosloven rođen u Sloveniji, molim i da ako treba dajem i život samo da ne dođe do raspada zemlje i do rata. Kad je počeo rat, poslao sam mu telegram: „Mali Hitleru, stani! Mali si, jer i kad staneš na prste ne možeš biti veliki, ali posle ovog rata bićeš veći od Hitlera, i to sto puta, jer si poslao svoj narod u rat”. Bio je to najprljaviji i najkrvaviji rat na Balkanu i verujte mi da ću se ja ubiti ako opet počne nešto ovako.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

INTERVJU: MILOŠ PUŠIĆ, reditelj

Nije moderno otkrivati emocije


Osmeh poput onih lažnih koje vidimo na plakatima banaka ili bilo kojih multinacionalnih kompanija konstantno se očekuje od svih nas u društvu „mladosti i sreće”

Slika

Ko je hrabriji – onaj ko ostaje ovde ili onaj ko trbuhom za kruhom kreće put Evrope u potrazi za boljom zaradom – samo je jedno od pitanja koje je pokrenula drama „Odumiranje” Dušana Spasojevića, igrana u Ateljeu 212, a sada i istoimeni igrani film u režiji Miloša Pušića.

Realizovan u srpsko-švajcarskoj koprodukciji, ovaj film, koji je producirao glumac Branislav Trifunović (tumači i glavnu ulogu – momka Janka koji napušta selo na Zlatiboru i odlazi u Švajcarsku), premijerno biće prikazan večeras u 20.30 sati u Velikoj dvorani Centra „Sava”.

Posle igranog debija „Jesen u mojoj ulici”, novosadski reditelj Pušić je u „Odumiranju” okupio glumačku ekipu: Daru Džokić, Borisa Isakovića, Jasnu Đuričić, Emira Hadžihafizbegovića, Milicu Janevski, koji su nagrađivani na domaćim letnjim festivalima.

Može li i treba li parče zemlje da bude preče od života?

Najdraže bi mi bilo kada ništa ne bi bilo preče od života. Međutim, u realnosti, stvari su mnogo složenije. Teško je generalno odgovoriti na ovo pitanje.

Ko su hrabriji – oni koji ostaju na selu ili oni koji iz sela odlaze put velikog grada, u neizvesnost?

Na prvi pogled, rekli bismo da su oni koji odlaze hrabriji ukoliko njihov odlazak posmatramo kao avanturu i potragu za novim, obećanim mestom za život. Međutim, to se najčešće svede na lutanje po magli. Takođe, druga strana je pritisnuta teretom apatije. Najhrabriji su oni koji nalaze snage da se bore, gde god bili. Najlakše je pobeći. Putem na mapi ili poniranjem u sebe – bez rešenja.

Vaš film, između ostalog, govorio i o odumiranju emocija? Zašto skrivamo osećanja i ne prikazujemo ih?

Film je pre svega o tome. Ovo je pravo pitanje. Kao da smo počeli da ih se stidimo. Prestali smo da komuniciramo. Socijalne mreže kao esencija današnje komunikacije preferiraju površnu sreću i instant komunikaciju. Niko nema vremena da se bavi nečijom tugom. Osmeh poput onih lažnih koje vidimo na plakatima banaka ili bilo kojih multinacionalnih kompanija konstantno se očekuje od svih nas u društvu „mladosti i sreće”. Nije moderno otkrivati emocije, a mi pratimo modu.

Možemo li govori i o sebičnosti? Sebičnosti da emocije podelimo s drugima?

Živimo kao da nemamo vremena ni za šta. Nametnuli smo sebi lažni, neprirodan tempo života u kome imamo vremena samo da zarađujemo novac, trošimo ga i ponovo zarađujemo, a sve manje volje da brinemo o nekom drugom.

Žan Renoar u svojoj autobiografiji piše o tome koliko je za njega iznenađenje, u odnosu na evropsku kulturu, bilo poimanje prijateljstva u Indiji. Bliskost između dve osobe je mnogo sličnija prijateljstvu između čoveka i psa. Dovoljno je samo prisustvo obe strane. U našoj kulturi bilo kakva veza pa i prijateljstvo je sve češće vezano za interes.

Koliko je narodna muzika patnje, koja se čuje u vašem filmu, bila nužan izbor ili dobro kreativno rešenje da se potcrta patnja i samoća?

Za mene je bila iskreno, pravo i jedino moguće rešenje. To je muzika likova „Odumiranja”. Uz tu muziku oni se raduju, plaču, rađaju i umiru. Ne potcrtava ona samo patnju i samoću, to je i muzika radosti i nade. Mi smo devedesetih stekli odbojnost ka njoj i teško nam je da je posmatramo bez predrasuda. Zanimljivo, na festivalima u inostranstvu redovno traže od nas da im pošaljemo muziku iz filma.

Kako stranci razumeju ovu našu priču o odumiranju?

Odlično. Porodične veze, odnos sa majkom, ocem, prijateljima ili bilo kojom dragom osobom nisu vezani za geografsko podneblje. Njujork, Cirih, Beograd kao ni obronci Zlatibora nisu imuni na strah od samoće, potrebu da budemo voljeni ili na želju za boljim životom. „Odumiranje” se zasniva na ovome i zato ga sasvim jednostavno prepoznaju. A u zemljama Balkana, film doživljavaju kao svoj, kao da se svaki dan dešava u bilo kojoj od ovih zemalja.

Identifikujem se sa glavnim junakom

Šta vas je privuklo drami Dušana Spasojevića da po njoj realizujete film?

Privukao me je scenario, ne drama, nju sam tek kasnije pročitao. Lako mi je bilo da se identifikujem sa Jankom. On je personifikacija čitave generacije. Scenario je bio sjajno napisan, Dušan je jednostavno pogodio u neka od ključnih pitanja ovog vremena. Posle toga je sve išlo svojim tokom, a preduslov da se godinama bavite jednim filmom jeste da zaista verujete u ideje koje nosi.
Miloš Pušić je inače rođen u Senti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Paolo Sorentino, kandidat za Oskara: Kusturica je kriv što sam postao režiser

Gledao sam “Dom za vešanje” i pomislio: kako je dobro biti reditelj - otkriva autor „Velike lepote“.

- Dođite da vas upoznam sa čovekom koji ove godine dobija Oskara - govori Emir Kusturica dok nas upoznaje sa Paolom Sorentinom, koji kroz osmeh kaže: “Nadam se da je Kusturica u pravu.”

Očekujete li Oskara?
- Tajna sreće jeste da ne očekujete nikada ništa. Dakle, ne očekujem da dobijem Oskara. Veoma sam srećan što je moj film u najboljih pet stranih.

Kako vam se sviđa srpski film?
- Uopšte ne pratim inostranu umetnost. Iz drugih zemalja pratim samo fudbal.

Smeta vam što vas porede sa Felinijem?
- Ne smeta mi, ali mi se ne sviđa.

Zašto?
- Zato što je Felini - Felini, jedinstven je, a ja nisam Felini, nažalost.

On je jednom rekao: “Ma, kakve istine u filmu?! Više mi se dopadaju laži. Laž je duša spektakla.” Slažete li se?
- Naravno. Put do istine u filmu jeste obrnut put nego u životu. Moraš da budeš lažljiv i da koristiš imaginaciju, a ne realnost koju vidiš na ulicama. To je čudan paradoks. Ako si pun laži, snova i imaginacije, onda možeš da uhvatiš istinu i preneseš je na platno. Ne znam zašto, ali meni se to dešava. Kada vidim filmove koji su toliko blizu realnom životu, bez muzike, bilo čega što miriše na laž, ne deluju mi realno, već liče na “Velikog brata” i slične rijaliti emisije. To je taj paradoks.

Kažete da često ironijom štitite sebe da ne biste zaplakali. U kojoj situaciji to činite?
- Uvek. Ironija mi je spasila život. Ako se suočite sa životom onakvim kakav zaista jeste, plakaćete svaki dan, to vam ne gine!

Imate veoma kritičan stav prema modernoj, savremenoj umetnosti. Šta vam se ne dopada?
- Mnoge stvari mi se ne sviđaju, pristalica sam jednostavnih ideja. Volim umetnost koja se bazira na osećanjima, a ne onu čiji je koncept misao i koja dolazi iz mozga. To je moj pristup. Ako nešto izaziva emocije, to jeste umetnost, a ako o nečemu moram da razmišljam i pitam se šta je umetnik hteo da kaže, to nije umetnost.

Utisak je da je vaš film “Velika lepota”, kandidat za Oskara, bolje prihvaćen u svetu nego u Italiji.
- Film je veliki uspeh doživeo kod publike u Italiji, tako da to što kažete nije u potpunosti istinito. Doduše, jednom delu kritičara nije se dopao film. Italijanski kritičari imaju potpuno drugačiji pristup od ostalih ljudi, oni gledaju koliko je ovaj film blizak italijanskoj realnosti, o čemu sam malopre pričao. Oni očekuju preslikanu stvarnost i kažu da moj film ne korenspondira sa realnošću. Film govori o emocijama ljudskih bića, a njih to ne interesuje i zato ne vole moj film “Velika lepota”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Mi smo imali Đinđića, oni nemaju nikog

Slika Srbije je prilično mračna - kaže mladi filmski autor Stevan Filipović, koji je upravo završio snimanje svog novog dela „Pored mene“.

Ranijim filmovima „Šejtanov ratnik” i „Šišanje” skrenuo je pažnju na svoj rediteljski rukopis, a govoreći o sižeu i ključnom motivu najnovijeg filma kaže:
- Osnovna nit - komunikacija, bliskost. Ukratko, film je priča o odnosima grupe gimnazijalaca koji ostaju zaključani jednu noć u školi, lišeni mobilnih telefona i interneta, i po prvi put upućeni da vide osobe pored sebe drugim očima, skidajući sloj po sloj predrasuda sa kojima su živeli i rasli.
Generacijski jaz?
- Da, tema je i generacijski jaz između njih i njihove profesorke istorije (Hristina Popović), na sve načine pokušava da im se približi i uspostavi nekakvu komunikaciju sa, da ih tako nazovemo, otpisanom generacijom. A ključni motiv seže i u neka ranija iskustva.

Šišanje...
- U „Šišanju” sam se bavio temom odgovornosti. Kako to od mladog čoveka nastane nasilnik koji može ciglom da razbije glavu nekome, i još dobije opravdanje za to od dominantne ideološke matrice. U ovom filmu fokus je više na pitanju kako je to kad si pripadnik manjinske grupe u Srbiji - kaže Filipović.


U kom smislu?
- Dok smo radili film „Šišanje”, između ostalog, organizovali smo dosta tribina na kojima je otvoren čitav niz ozbiljnih pitanja. Jedno od njih je i odsustvo kvalitetnog obrazovanja, teškoće koje iz toga proizilaze, na to se nadovezuje problem komunikacije, koji je jedna od tema mog novog filma. Gotovo paralelno s mojim bavljenjem tim pitanjima Mirjana Karanović me je pozvala da joj budem asistent na Akademiji umetnosti. Ja sam ‘81. godište, i kao kompjuteraš sam bio deo digitalne revolucije, ali me je ipak iznenadio generacijski jaz koji sam primetio u susretu sa svojim studentima.

Šta je, nazovimo to, ključ kada je reč o mladoj generaciji?
- Način na koji percipiraju stvarnost. Digitalna revolucija je nesumnjivo donela nova pravila, i oni su u tome odrastali. A u Srbiji su stvari dodatno specifične.
Jer?
- Jer su stasavali uz posledice raspada zemlje, nacionalizama, ubistva Đinđića, veličanje ratnih zločinaca... To ih je oblikovalo.
Dakle?
- Mislim da je pogrešno samo kritikovati. To su mladi ljudi na kojima je budućnost i s kojima moramo naučiti da komuniciramo. Ništa ne znači ako kažemo, recimo, Fejsbuk je loš. Moramo pokušati da ih razumemo ili da se međusobno razumemo, progovorimo isti jezik, pa ćemo onda da vidimo šta ćemo, na primer, s činjenicom da njihova pažnja traje 20 sekundi.

A slika Srbije iz vaše vizure?
- Prilično mračna. Političke opcije malo šta nude mladim ljudima sem regrutovanja ili dodatnog ponižavanja i demotivisanja. Moju generaciju u tom srednjoškolskom uzrastu obeležila je snaga uverenja za političke promene, stvari koje je Đinđić radio i govorio... Nezahvalno je generalizovati, ali današnji srednjoškolci su inficirani apatijom, beznađem u tom društvenom smislu. A to se kao rak širi, reflektuje i na ostale sfere života, i one najličnije. Ako neko s 20 godina kaže da ništa nema smisla, to je strašno. Dobro, ima i sjajnih klinaca, ali nema sumnje da su odsustvo ide
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Srđan Dragojević: Ravnodušnost je najveće prokletstvo za autora

Od prvog dela kasnije trilogije “Mi nismo anđeli” do “Parade”, preko kultnih filmova “Lepa sela lepo gore”, “Rane” i “Sveti Georgije ubiva adžahu”, Srđan Dragojević deli publiku na fanove i protivnike. Svojim zanimanjima kliničkog psihologa, režisera i nagrađivanog pesnika 16. marta dodao je i – ulogu narodnog poslanika.
Nekoliko sedmica pre nego što je ponovo položio zakletvu, pred publiku je stigao njegov najnoviji film “Atomski zdesna”, kojim ponovo intrigira.

„Atomski zdesna“ i u naslovu i u dramaturgiji ima jednu apsurdnu i bizarnu simboliku: bivši narodi SFRJ se udružuju u novoj vrsti istrebljenja, ovog puta ekonomskoj? Koliko su prilike sada iste kao i u vreme ratova, s tim što je sada ulog liberalkapitalistički?

Pre svega da razjasnimo jednu stvar. Mi ne živimo u kapitalizmu već u nekakvom mutantu između feudalizma i robovlasničkog društva, sa tankom “glazurom” liberalnog kapitalizma koji je ovde, zbog nepostojanja snažnih državnih regulatornih obrazaca, poprimio stalno mutirajuće, groteskne komponente.

I u ovom filmu se poigravate sa gotovo prizemnim društvenim i socijalnim klišeima koji neretko skliznu u vic, a kako se radnja odvija postaju kritika opšteg stanja, a time i samog filmskog postupka. Kako uspevate da žonglirate sa klišeima, a da napravite više od filmske zabave?

Nema ovde ni vica ni klišea. Sve su to karakteri i situacije s kojima sam se lično upoznao i koje sam posmatrao. Malo mi je već dosadna ta priča o navodnoj “persiflazi”, “klišeima” i “vicevima”. To smo mi, takvi smo, i smešni i bizarni i tužni, kome to ne odgovara teško da ću ga u to ubediti. Erih From je bolesno društvo uporedio sa fabrikom koja počinje da proizvodi škartove. Ti škartovi misle da su najbolji proizvod na svetu, a zapravo su samo to što jesu – škartovi. Dug je put do remonta fabrike i za taj “remont” bolesnog društva potrebni su stručni i odgovorni “inženjeri”.

Moj postupak i u ovom, a i u mnogim drugim filmovima je takav kakav jeste, stalno variranje između smešnog i tužnog, delom zbog toga što verujem da je naša realnost takva, da je naš mentalitet takav, a delom i zato što moja maničnodepresivna struktura ličnosti svet posmatra baš na taj način. Tako da nije nikakva kritika filmskog postupka u pitanju, već moja svesna i brižljivo sprovedena namera da stalno postavljam kontrapunktove u filmu i da gledaoca zavodim, te njegovu pažnju usmeravam na način koji će, na kraju, izazvati željeni efekat. Tako da moje filmove ljudi ili vole ili mrze. Ovaj posebno. Ali, to nije ništa loše. Naprotiv.

Za autora je prokletstvo kada svojim filmom izazove ravnodušnost. Bio sam ja sasvim svestan da će deo publike reagovati poput onog pijanca u “Svetom Georgiju” koji lokalnom sviraču kaže: “Nemoj da me trezniš!” I to je ljudski. Mnogima više odgovara svet tabloida, shopping molova, rialitija, starleta i drugih “heroja našeg doba” i “hramova” našeg doba. Ja, svejedno, prospem kofu hladne vode iz bunara po glavi pijanca, ali ni ta hladna voda ne pomaže ako je alkoholizam hroničan ili je već prešao u delirum tremens. I mogu samo da se izvinim na uznemiravanju. Ali novo piće mu neću naručiti.

Kritičari se često kroz klišee bave mojim tobožnjim klišeima, a ne vidim da je neko u filmu video rekonstrukciju Maneovog “Doručka na travi” sa radnicima pretvorenim u “mrtvu prirodu”, “Tajnu večeru” agenta prodaje i još bezbroj malih skrivenih znakova. Ja to posejem svuda i ne očekujem da ih publika primeti, ali neko ko otvorenog uma posmatra film teško može da to ne primeti. Videli ste u filmu da za korporativnu prevaru iznajmljena romska porodica krade hotelski inventar, dakle korporativni, i to je nekom kritičaru poslužilo da me optuži za rasizam i, opet, kliše. A niko nije primetio da ista ta romska porodica ostavlja i “rejbanke”, kravatu i sako uredno složene. Voleo bih kada bi se moji filmovi gledali sa malo više uključivanja mozga i otvorenog srca, a malo manje predrasuda i ružne, gnusobne, sitničave ostrašćenosti.

Uostalom, prođu godine i stvari dođu na svoje. Vreme je tu najbolji sudija. Podsetiću da su “Lepa sela” imala preovlađujuće zlobne i nepravedne, sitničave i zlonamerne kritike. I eto ih, “živa i zdrava”. A te novine su reciklirane i donji kraj leđa njima nebrojeno puta obrisan.

Glumačka podela ima posebno mesto u vašim filmovima, karakteri u nekim slučajevima postaju kultni. Kako uspevate da postignete taj efekat u radu sa glumcima: prijateljski, profesionalno, strogo...

Radim samo sa glumcima s kojima bih se i u privatnom životu družio. Sa većinom se i družim. Nemam veliki ego koji je reditelju često potreban, naprotiv, veoma sam nesiguran i sklon stalnom preispitivanju, te mi je potrebna podrška i glumaca i ekipe da bih dao najviše od sebe. Ovo je težak, stresan i frustrirajući posao i potrebni su mi takvi uslovi. Nikada u karijeri nisam imao dovoljno sredstava da jednu jedinu scenu, kada nisam zadovoljan, presnimim, da nešto i dosnimim. Zato moram da budem veoma koncentrisan i da imam podršku svih sa kojima radim.

Često ste kritikovali sistem finansiranja filmova u Srbiji i kriterijume po kojima se dobija novac. Odluka Ustavnog suda da RATEL nije dužan da izdvaja novac za kinematografiju još sužava prostore finansiranja. Šta je, ako uopšte postoji, održivo rešenje?
Sudstvo mora biti nezavisno, ali ne nezavisno od pameti i društvene odgovornosti. Bojim se da je u slučaju ove odluke primat dat interesima tajkuna ispred interesa građana, proizvođača i korisnika kulturnih dobara. Odluka je štetna i o njoj se mora diskutovati između svih društvenih činilaca, ova se stvar ne sme zataškati i preko nje lako preći. Jer, to što su Ratel i RRA imali obavezu po Zakonu o kinematografiji da plaćaju, zakonu koji je prošao i skupštinsku proceduru i Vladu, zapravo je samo deo onoga u čemu bi oni morali da participiraju.

Toliko procenata bi morali da izdvoje za plaćanje autorima i filmskim i televizijskim glumcima za reprize. Ovo je, za razliku od muzičara i kompozitora koji svoja prava ostvaruju preko “Sokoja”, skupina koja je u našem društvu diskriminisana i sprečena da ostvaruje svoja prava od repriziranja na način na koji ta prava ostvaruju filmski i TV autori i glumci u regionu i Evropi. Srećom, uskoro će se usvajati novi zakon o medijima i informisanju i, verujte mi, biću veoma glasan u nameri da se taj zakon donese po principima pravednosti, solidarnosti i poštovanju potreba korisnika i javnog servisa i ostalih medijskih kuća.

Svedoci smo ponovnog medijskog povampirenja događaja i ličnosti iz 90-ih, tako da medijska stvarnost savremene Srbije sve više podseća na stil „Rana“ i „Lepih sela“. Kakve su veze medija i društva s jedne, a politike sa druge strane, i kakav nam je kulturni model potreban, a kakav se nudi?

Nudi se užasan, primitivan i zaglupljujući model života, potpuno pogrešan, naopačke postavljen etički sistem. Institucije društva moraju da reaguju na ovo, ne pomoću restriktivnih zakona i propisa, već donošenjem seta pozitivnih zakonskih propisa u kojima se mora insistirati i na proizvodnji programa za decu, kulturnog i dramskog programa.

Reality programi se ne mogu zabraniti ili oporezovati kao šund, ali se može reći: “Ako hoćete Velikog brata i Farmu, moraćete toliko da proizvodite i dečijeg i obrazovnog programa. Kome to ne odgovara neka se bavi nečim drugim. Emiteri zarađuju bogatstva na najjeftinijim, najprimitivnijim programima, a ovamo se žale da su u teškoj materijalnoj situaciji i da im se uskraćuje pravo na tobožnju “slobodu govora”. Eto, imate “slobode” kroz starlete i kriminalce ali, ako žele frekvenciju koja je javno dobro, vlasništvo svih nas, moraju da proizvode program koji će pozitivno uticati pre svega na mlade.

A što se teške materijalne situacije tiče, ne vidim da je neki od emitera vratio licencu, naprotiv, stalni su pritisci da se licenca da novim televizijama. Da tu nema profita teško da bi to bio slučaj.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Andrej Zvjagincev, scenarista i reditelj, dobitnik Prix du scenario

Živi život uz lokalnog oligarha


Ako „izađete” na Gugl i ukucate „Kildožer”, lako ćete pronađi tekstove o običnom američkom, slabo plaćenom radniku iz Kolorada je bio inspiracija za mog filmskog junaka što je izgubio bitku sa lokalnim moćnikom

Dobru je intrigu ove godine napravio festivalski čelnik Tjeri Fremo programirajući najbolje kanske filmove na samom početku i na samom kraju festivala. Među tim poslednje viđenim, a moćnim i sjajnim filmovima bio je i „Leviajtan” (mitska morska neman, kit) ruskog scenariste i reditelja Andreja Pjotroviča Zvjaginceva, koji kanski žiri nikako nije mogao da zaobiđe te mu je pripao (samo) Prix du scenario, nagrada za najbolji scenario koji Zvjagincev deli sa svojim koscenaristom Olegom Neginom.

Ekskluzivni intervju za „Politiku” sa ovim talentovanim ruskim autorom (rođen u Novosibirsku, 1964) koji je za svoje prethodne filmove „Povratak” i „Elena” osvojio već pregršt nagrada,uključujući i one u Veneciji i Kanu, bio je zakazan u prepodnevnim časovima u danu kada su se dodeljivale „Zlatne palme”, u trenucima kada je još uvek sve bilo pod znakom pitanja...

Vaš film „Povratak” bio je metafora, „Elena” inteligentan film o modernom ruskom društvu, zašto realističan film poput „Levijatana” baš u ovom trenutku?

Ovaj film je nastajao u poslednjih šest godina. Priča je stalno rasla u mojoj glavi, a onda su neke paralele sa stvarnošću postale očigledne. Ako se bolje razmisli, ova priča je veoma antička, veoma stara. Čitao sam knjigu o Jobu, zatim Klajstovu knjigu „Mihael Kolhast” i gledao jedan film rađen po njoj, tako da je tema koju obrađuje moj „Levijatan” veoma stara i ova priča se mogla dogoditi bilo gde na svetu, sa bilo kojim ljudima i sa bilo kojom vladom. Ovo se ne odnosi samo na Rusiju.

Priča iz „Levijatana” ipak je inspoirisana i istinitim događajem?

Jeste, ali se taj događaj desio u državi Kolorado u Americi 2004. godine, a ja sam o njemu saznao čitajući Vikipediju. Ako izađete na Gugl i ukucate „Kildožer”, lako ćete pronađi tekstove o običnom američkom, slabo plaćenom radniku koji je imao problema sa lokalnom vlašću, jer su želeli da mu oduzmu zemlju zbog nekakve gradnje. Ponudili su mu novac, on je odbio, a kada su mu lokalni moćnici zemlju ipak oduzeli i na njoj izgradili objekte, on je seo na buldožer i srušio nekoliko njih. To je dobro poznata priča o čoveku nazvanom Kildožer, po buldožeru. On je bio inspiracija za mog glavnog filmskog junaka koji je izgubio bitku sa lokalnim moćnikom.

Da li je tačno da je opasno biti umetnik u Rusiji?

Opasno? Veoma neočekivano pitanje. Ako želite da pričamo o „Pusi rajot”, u njihovom činu nema ničeg umetničkog, njihov gest je bio politički. Ne vidim umetnost u njigovoj akciji. To je moje mišljenje. Ako govorimo o istinskoj umetnosti i istinskim umetnicima, zaista ne znam nijedan primer da su danas oni pod presijom ili u opasnosti. Jedini teži primer koji je isplivao na površinu bio je slučaj filma „Kargo 200” Alekseja Balabanova, koji nije sa osmehom bio dočekala filmska cenzorska komisija, ali nije bilo ni sprečavano niti zabranjeno njegovo prikazivanje. S druge strane, možda je suviše rano za ovakvu vrstu pitanja. Za sada je sve u redu.

Svedoci smo demonizacije Rusije u svetskim, naročito zapadnim medijima?

Slažem se sa vama, u Rusiji ima više od 140 miliona stanovnika i nemoguće je da su svi oni monstrumi. Kada su Amerikanci bombardovali Jugoslaviju da li su oni bili demonizovani? Da li je tada Evropska unija uvela sankcije Americi? Ali, sada već ovaj razgovor uvodimo u političke vode, što nam sigurno nije namera.

I u vašem filmu ima politike, pokazali ste nam postojanje lokalnih oligarha koji nisu pod kontrolom najviše vlasti u Moskvi?

Svi ti mali oligarsi su refleksija veće vlasti. Oni su gotovo u svemu male kopije veće vlasti.

Male kopije čak i u bliskom odnosu političara i pravaslavne crkve što i vidimo u filmu?

Da, crkva u Rusiji je oduvek imala i ima čvrst odnos sa ljudima na vlasti, to nije nikakva novost. Vi sigurno mislite na onaj dijalog u filmu kada pravoslavni sveštenik razgovara sa lokalnim političarem Vadimom i kaže mu: „Ti i ja, mi smo saradnici, ali ja radim na svom polju, a ti na svom”. Nisam izmislio ovu rečenicu, uzeo sam je iz jednog intervjua koji je dao jedan veoma visoko pozicionirani ruski sveštenik odgovarajući na pitanje o odnosu crkve i političara i nazivajući to saradništvom.

Vaš film je vizuelno fascinantan, fotografija ima veliku moć. Gde je snimano, koliko je bilo scenografije, a koliko vam je prirodni pejzaž išao na ruku?

To što vidite u filmu su pejzaži Koljskog poluostrva na Barencovom moru, na krajnjem severu Rusije. Kuća glavnog junaka je specijalno građena, građeno je još nekoliko objekata. I džinovski skelet kita koji dominira uvalom je konstruisan, nije pravi. Rađen je u Moskvi, dug je 22 metra i težak tri tone i specijalnim kamionom putovao je dugo do mesta snimanja. Mogu li ja sada da vas nešto pitam: Kako ste vi doživeli scenu u kojoj se pojavljuje ogroman kit u trenutku kada Lilja želi da izvrši samoubistvo?

To može biti simbol moći, ali i pobede života nad smrću. Jeste li tog kolosalnog kita uradili kompjuterskom animacijom?

O, ne, zar se to vidi, baš sam sada razočaran!

Zaista se ne vidi, već ne mogu da verujem da ste imali toliko sreće da vam se dok snimate baš u pravom trenutku slučajno pojavi i pravi kit.

Tamo ih zaista ima puno, ali nisam bio te sreće. Ta scena je dorađena kompjuterskom animacijom naših stručnjaka, ali sviđa mi se vaše tumačenje ove scene. Kada je teško opisati neku scenu iz života, najbolje je pustiti slici da priča. Slika je veoma moćna.

Moćne su i scene ispijanja votke kao vode?

Ha, ha, ali to je ono što zaista postoji u Rusiji. Votka se pije kao voda i zbog toga je sada na snazi restrikcija prodaje ovog pića. Mnogi ljudi u Rusiji ne znaju šta je to vino, nikada ga nisu okusili niti videli. Sećam se da sam još kao student gledao jedan jednoipočasovni ruski film u kojem su postojala samo dva lika i puno votke. Oni su samo pili i vodili dijalog i na kraju je to prosto postalo takmičenje ko će prvo pasti.

Zašto u svim vašim filmovima postoji i konflikt unutar porodice?

Konflikti unutar porodice su neizbežni, jer oni zaista u svakoj porodici postoje. Ne koristim ih ja namerno kao temu, ali kada je priča rođena i kreirana u mojoj glavi, često se dogodi da postoji i jedna strana priče u kojoj su kolizije ili poteškoće unutar odnosa između oca i sina ili članova prodice nekog od junaka. To često nema veze sa realnošću ili sa nekim mojim konfliktima.

Mnogo puta ste rekli da ne želite da vas uspeh promeni, ostajete pri tome?

Ne, nisam se promenio. Onog trenutka kada budete primetili da se ponašam arogantno, recite mi.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Intervju: Nikita Mihalkov

Slika

Kada se film prvi put prikazuje, to za gledaoca postaje dan rođenja filma, a rođendan se slavi sa prijateljima – tako je, u ekskluzivnom intervjuu za RTS, ruski reditelj Nikita Mihalkov objasnio zašto je odabrao da se u Beogradu održi svetska premijera njegovog novog filma „Sunčanica“.

Nikita Mihalkov kaže da „Sunčanica“, iako ratni film, nije film o ratu, već o ljudima koji se pitaju kako je moglo da dođe do toga da braća počnu da ubijaju jedan drugog. Scenario je pisan po istoimenom romanu nobelovca Ivana Bunjina, a glavnu mušku ulogu tumači srpski glumac Miloš Biković. Proslavljeni ruski reditelj u ekskluzivnom intervjuu za RTS, osim o svom novom filmu, govori o svetskom filmu danas, o tome zašto će druga projekcija filma biti održana baš na Krimu, o multikulturalizmu i toleranciji..

Film nas vraća u dvadesete godine prošlog veka, u bratoubilački građanski rat u Rusiji. Ali, da li je to film o samom ratu ili, kako ste ranije radili u svojim filmovima, o atmosferi rata, priča o drugim pojavama?

– Ja ne bih mogao da kažem ni da je to film o ratu, čak ni da je film koji je u ratnoj atmosferi. To je film o ljudima koji se pitaju kako je moglo da dođe do toga da braća počnu da ubijaju jedan drugog. To je veoma važno pitanje, najvažnije pitanje u svakom građanskom ratu jer građanski rat je najstrašnija pojava. To je rat u kojem nema pobednika. Ovaj film je bio naš pokušaj da postavimo pitanje i nađemo odgovor na pitanje kako se sve to dogodilo.

Uvek ste tvrdili da Vas rat ne zanima kao takav, ne sam po sebi. I u prvom i drugom delu „Varljivog sunca“ Vas više interesuje atmosfera, fenomeni života u ratu, učešća Boga u ratu nego sam rat. Da li je to tako i u ovom filmu?

– Apsolutno. S tim što je intonacija filma sasvim drugačija nego u „Varljivom suncu“. U drugom delu „Varljivog sunca“ mi vidimo sam rat i pokušavamo da otkrijemo gde je Bog u ratu. Zašto se dešava da osam ljudi ide šumom, jedan zastane da se olakša i on jedini preživi a preostalih sedam u trenutku pogine ili obrnuto, samo on pogine a oni ne… Pokušavamo da saznamo otkud ta kob… Šta se nevidljivo dešava… To je jedan metafizički film koji je baš o samom ratu. Zato je on pun ratnih scena i prikaza života porodice u ratu.

U ovom filmu je drugačije. Rat je završen, izgubljen. Tek predstoje tridesete i četrdesete godine sa svim posledicama. U ovom filmu Bela armija se povlači. I na poslednjoj obali oni razmišljaju, kada već nema pucnjave, više niko nikoga ne ubija, ne masakrira, ne urezuje zvezde u telo. Samo postoji pitanje „Kako se sve ovo desilo?“ Zašto se desilo, koji su uzroci? To je glavno filozofsko pitanje filma i ja sad neću da vam prepričavam tok misli, ali verujem da će ga gledaoci osetiti.

Mislite li da ste u filmu, makar indirektno, dali predlog mogućeg odgovora na to pitanje?

– U filmu postoji odgovor na to pitanje. Nije direktan, ali je tu i mislim da će misleći čovek koji je kupio kokice da mu traju samo do pola filma, osetiti taj odgovor. Za mene je to principijelno važno. Ja sam 37 godina čekao da Bunjina pretočim u film jer je to ranije bilo teško, ovde u Rusiji Bunjin nije bio priznat pisac. Kada smo počeli da pišemo scenario mnogo smo čitali. Kada smo pročitali sva svedočanstva o čudovišnim zločinima Crvene armije, o tome šta se tada dešavalo, kakve užasne stvari, naš prvi poriv je bio da napravimo nešto strašno, kao dokument koji bi ljudima govorio o tome šta se dešavalo.

Međutim, kada smo napisali taj scenario i počeli da radimo na njemu, ja sam shvatio da ne želim da snimim takav film jer mene ne interesuje sama konstatacija činjenice da su se dešavala zverstva i s jedne i s druge strane, već me interesuje odgovor na pitanje kako je tako nešto moglo da se dogodi. Kada je došlo do sloma, koliko je vremena bilo potrebno za taj slom, za to da se čovek dovede odavde dovde. To sad vidimo u Ukrajini. Bile su potrebne samo 23 godine da bi se podigla pokolenja koja nemaju predstavu o tome da su Rusija i Ukrajina nekada bile jedna zemlja, da su njihovi očevi i dedovi ratovali i ginuli jedan uz drugog, da je Bandera bio fašista, da su u Galiciji streljali ljude, itd.

Odraslo je pokolenje kojem se to više ne može objasniti i koje je za Rusiju izgubljeno. U stvari, bojim se da je ta generacija izgubljena i za svet i za Evropu jer za samu Evropu nema nikakvog smisla i logike da pod svoje okrilje prima ljude koji njoj streme ali mrze druge ljude sa kojima Evropa sarađuje, trguje i neguje odnose. Mislim da je neverovatna, ogromna šteta nanesena Ukrajini i u velikom meri krivim za to Rusiju jer je na podizanje takve generacije reagovala „nema veze, to je Ukrajina, biće sve u redu, nije strašno… Sešćemo, pojesti slaninice, popiti ukrajinske Gorilke i sve ćemo rešiti“. E pa, nećemo rešiti!

Kada već pominjete Ukrajinu, Vi ste na ovom filmu počeli da radite pre početka sukoba.

– Znam, često mi se to dešava…

Svesni ste da će se Vaš film tumačiti kao pokušaj da sa svoje političke tačke gledišta objasnite događaje u Ukrajini?

– Ne može se svakome kolač umesiti. Već sam imun na takve stvari. Toliko godina o meni svašta pričaju i izmišljaju. Važno je shvatiti da nije toliko bitno šta o tebi misle koliko šta ti misliš. Za mene je to već postao način života jer ljudi koji me uopšte ne poznaju govore o meni gluposti i gadosti. Za mene bi tužno i bolno bilo kada bi ljudi koji me dobro poznaju rekli da sam ovakav ili onakav. A kada oni koji me nikada nisu videli, nikada sa mnom razgovarali i uopšte me ne poznaju, slušaju o meni i čitaju na internetu pa onda prave spletke, onda je to njihov problem.

Čoveku koji oko sebe stalno sakuplja zlo usmereno na drugog čoveka, to zlo će se pre ili kasnije vratiti. Zato ja takve ljude žalim i ne gubim na njih vreme. A što se tiče toga da je film aktuelan – umetnicima se to dešava. Ja sam i film „Dvanaest“ snimao pre šest-sedam godina, a pre dve godine su deliće iz njega počeli da puštaju u vestima kao neku vrstu poruke koju sam poslao. Svaki film je na neki način poruka.

I „Varljivo sunce“ je film koji je za pet-šest godina pretekao svoje vreme. Gledali su ga kao ratni film, a on je u stvari priča, bajka. Jedna metafizička, suptilna, kako bih rekao, legenda, pripovest. Puškin je govorio da umetničkom delu treba suditi po zakonima po kojima je napravljeno. Ako biste „Varljivo sunce“ posmatrali kao istorijski, dokumentarni film, on ne bi izdržao kritiku. Ali to nije takav film. Neki ljudi su čak izdali knjigu pod naslovom „Greške u ‘Sibirskom berberinu'“. I tamo su pronašli da te godine o kojoj govori film oficiri nisu imali osam zvezdica na epoleti nego šest. Izbrojali su na američkoj zastavi koja je u kadru tri i po sekunde… zaustavili su kadar i izbrojali više zvezdica nego što je Amerika tada imala država.

Znam takve sajtove koji to rade, urade to sa svakim filmom.

– U redu je da se znaju tačni detalji nekih stvari. Ako imate dokument za koji neko odgovara, može se reći da nešto nije tačno. Ali, kada govorimo o umetničkom delu, o filmu u kojem su imena ljudi izmišljena, u čemu je onda smisao te opsesije tačnošću detalja. Mogli bi tako da uzmu i Jevanđelje pa da kažu da ne može da bude da čovek leži u grobu pa posle ustane. Ali u neke stvari treba prosto verovati. Ako hoćeš da ljudi veruju u nešto u šta si ti poverovao, trudi se da se javi osećanje da je nešto ispravno, a ne da su tačno prebrojane zvezdice na američkoj zastavi.

Sada već znamo da će svetska premijera novog filma biti u Beogradu 3. oktobra. Zašto u Beogradu, a ne na nekom drugom mestu?

– Kada se film prvi put prikazuje, to za gledaoca postaje dan rođenja filma. A rođendan se slavi sa prijateljima, i zato u Beogradu a ne u Briselu.

I odmah iz Beograda idete na sledeću projekciju na Krim. I opet će analize reći da je izbor maršrute Moskva–Beograd–Krim, odraz politike Kremlja i da tu maršrutu niste sami smislili već u dogovoru s političarima u Kremlju.

– Neka priča ko šta hoće. Krim je zaliven ruskom krvlju. Svi likovi iz mog filma polaze sa Krima. Turaverov je napisao stihove „Krenuli smo svi sa Krima kroz vatru i dim i s ogromnom tugom u srcu, ustrelih konja svoga“. Sa Krima je otišao Vrangel, Šmaljov, Bunjin. Iljin, svi su se evakuisali sa juga Rusije. Zato bi bilo čudno da snimim film o tom mestu, a rusku premijeru organizujem u Krasnojarsku.

Ja veoma volim Krasnojarsk, štaviše otuda su moji preci, i da sam o njima snimao film, premijera bi bila u Krasnojarsku, ali u ovom filmu svi su likovi na Krimu, radnja filma se tamo dešava i tamo će biti premijera. I da, znam da će neki reći da je to bilo naređenje iz Kremlja, ali neka misle šta hoće. Znate, imam prijatelje, saradnike, bliske osobe, glumce, ljude sa kojima donosim takve odluke kao što je mesto premijere. Bitno mi je sa njima da se složim. Znate kako kažu, nek si samo u miru sa sobom i Gospodom Bogom, a ljudi će uvek pričati. Ti koji odmah smisle neku zloću i misle da će ta zloća nešto da pokvari nekom drugom, takvi ljudi ne treba da me uznemiravaju.

Koliko sam shvatio, Vi planirate da ta premijera u Beogradu bude veliki događaj. Pozivate svoje prijatelje iz sveta filma sa svih kontinenata, biće mnogo slavnih na jednom mestu i Beograd bi trebalo da postane svetska prestonica filma makar na jedan dan.

– Da, zvao sam mnogo ljudi. Emir Kusturica je rekao da će doći. Moji glumci bi trebalo da budu tamo. Moj junak Miloš me je pitao može li da dobije karte za premijeru. Ja ga pitam koliko će, dve, tri, pet… On kaže, može li dvesta? Naravno, izvoli, ima tri i po hiljade mesta u sali. Kao što rekoh, to će biti dan rođenja filma i pozivam sve svoje prijatelje. Drago mi je što nijedan od njih, ukoliko, naravno, nije negde na snimanju, nije rekao da neće doći.

Mesto održavanja premijere nije jedini srpski momenat u ovom Vašem umetničkom delu. Iz Srbije su i glavni glumac i montažer…

– Da, montažer i prvi asistent i šef paralelne grupe Stanislav Popović. A u pozadini je lik Emira Kusturice jer montažer Mića Zajec je Emirov montažer, on mi ga je preporučio i evo, zajedno pravimo već četvrti film. Mići je, inače, trećeg oktobra rođendan, tako da mogu da kažem da sam mu iz zahvalnosti za odličan rad doneo film u Beograd.

Naravno, iako volim da radim sa Srbima, kada se pravi film ipak profesija igra ključnu ulogu. Recimo, majstori slike su ekipa iz Francuske koja je apsolutno genijalna. Vensan Argami je najveći profesionalac i već dugo radimo zajedno. Video sam Milošev film i pozvao ga da radimo zajedno. Stanislav sa bavio kompjuterskom grafikom i bio mi prvi asistent, sa Mićom radim već četvrti film. Nemoguće je raditi sa profesionalcem, posebno u fazi postprodukcije, ukoliko ga ne voliš i ne osećaš.

Možeš da angažuješ odličnog vozača ili sjajnog tonskog snimatelja koji će sve uraditi odlično a sa kojima uopšte ne progovoriš. Ali, kad montiraš film, to je tanani, suptilni proces gde se sve meri na perce, na dah, na vrhovima prstiju. Tako nešto ne možete da radite sa nekim sa kim vam je neprijatno da razgovarate ili različito razmišljate. Na primer, ja Mići kažem: „Hteo bih da taj kadar ili ta scena bude malo toplija.“ I on zna šta ja podrazumevam pod toplija. Neće zagrevati kompjuter pod kvarcnom lampom. Dakle, ako se lepo slažete i gledate u istu stranu, to je to.

Shvatam, ja i za jednostavnije televizijske forme volim sam da izaberem snimatelja i montažera.

– Naravno, najvažnije je da verujete jedan drugom, da pitate „kako bi ti to uradio“ ili „kako si ti to zamislio“. Na primer, Mića meni izmontira scenu i kaže mi „Evo, je li to ono što si tražio?“ Ja kažem „Jeste“. A on će meni „Ali ima i druga varijanta, vidi kako sam ja“. I ja pogledam i svidi mi se neki deo, i iskombinujemo moju ideju i njegovu. On nije puki izvršilac mojih uputstava koji zna brzo da radi na tastaturi. On me čuje i oseća. Isto je i sa Vensanom. On ne govori ruski, ja ne govorim francuski, ali malo prstima, malo pevkanjem, sve se razumemo, to je čudesno, kad film odjednom zazvuči. U tom smislu je sa Mićom neverovatno lako raditi, reditelji će me shvatiti, jer on unapred misli i o tonu i o govoru kada montira. Ranije se bavio tonom i ima veliku biblioteku raznih šumova ili čak ide na ulicu i snima ih da bi dodao u scenu. I ja dobijem scenu koja je već obučena, nije gola.

Pročitajte još:
„Ne postoji svetska vlada, budućnost će odrediti „kalašnjikov“

Opštije pitanje. U kakvom je stanju svetski film danas i kakvu ulogu u svetu filma igra ruski film?

– Kriza je ogromna… kriza ideje… Svet se ponaša kao dete kojem govore da nešto ne radi a on to ipak radi. „Ne diraj šibice, ne diraj peć, opeći ćeš se, ne diraj nož, poseći ćeš se.“ On ipak hvata rukom, opeče se, ali kao dete koje neće da prizna grešku, on ćuti i ne govori drugome da pazi već ga pušta da se i on opeče da ne bi bio sam u gluposti. Na prvi pogled multikulturalizam, tolerancije, međusobno razumevanje sve su divne reči, ali se ta ideja završava nečim sasvim drugim – izolacijom.

Dolaze ljudi kao emigranti koji žive u enklavama, izolovani, neće da se asimiliraju, neće da prihvate tuđu kulturu. To nije multikulturalizam i to kod domaćina izaziva veliki snobizam i prezrenje prema niščima. A svi pričaju o demokratiji, toleranciji i razumevanju za sve ljude. A tog razumevanja uopšte nema. Zato su eksplodirale desničarske partije jer Francuzi kažu: „Čekajte ljudi, ja neću da na Šanzelizeu vidim samo Kairo i ništa drugo. Nemam ništa protiv… ali.“

Dakle, ono što se smatra nacionalizmom i netrpeljivošću u stvari je samoodbrana jer ne primate vi u svoju zemlju iste kao što ste vi. Ljudi dolaze sa svojim istorijama, svojom kulturom, svojim navikama itd. Vi im govorite da rade jedno a oni bi drugo, vi ih nudite svinjetinom, oni je ne jedu i dolazi do situacija koje stvaraju netrpeljivost. I onda se ljudima nameće šta moraju što još produbljuje problem.

Da ne govorim o istopolnim brakovima. To je istrebljenje čovečanstva. U Nemačkoj je nedavno bio slučaj da je devojčica izašla sa časa seksologije jer joj je bilo neprijatno. Nije iz takve porodice gde se priča o takvim stvarima. I pošto njen otac nije hteo da plati kaznu, poslali su ga na jedan dan u zatvor. Ne zato što je izostala sa časa nemačke književnosti već sa predavanja o muškim i ženskim polnim organima. Mislim da to nije čistunstvo ili moralizatorstvo već je reč o tome da se udara na ono što je Gospod Bog imao na umu kada je stvaro čoveka. U tome je problem.

Mislite li će ljudi prognati Boga?

– To je oduvek bila borba. Borba Boga sa đavolom. Mislim da će proces rušenja vere otrezniti ljude kada dođu do kraja puta i više ne budu imali kuda. Zombiranje ljudi je već došlo do takvog stapena da ljudi ne shvataju da već lete, padaju, misle da je to san dok se ne razbiju o stene na dnu. I pokušava se da se taj slatki san ne prekine i da ljudi ne shvate šta se sa njima dešava. O tome je uostalom i naš film. Njegovi junaci su se suviše kasno zapitali kako se to desilo. Trebalo je pitanje postaviti ranije.

U početku govoriš da su to deca, neka se igraju, nema veze ako su ovakvi ili onakvi, sve je tolerantnost, razumevanje, a na kraju se pojavljuje monstrum kojeg si sam stvorio i koji te više uopšte niti sluša niti čuje. Junaci našeg filma su stvorili, ne želeći to, onog ko će ih pogubiti, stvorili su ga sopstvenim rukama. Dečkić kojem su samo govorili – igraj se, ne brini, ne pričaj gluposti. On raste i u nekom trenutku shvata da sme i ovo, jer mu niko nije rekao da ne sme. A on je hteo da sazna, pitao je. Odgovarali su mu: „Kad porasteš, saznaćeš.“ I on je porastao. A oni su i te kako saznali da je on porastao.

Bilo bi lepo ovde završiti intervju, ali moram da Vas pitam da li ste razmišljali da snimite film zajedno sa Vašim starijim bratom Andrejem koji je dobio Srebrnog lava.

– Ja sam sa njim već snimao, ali kao glumac u filmovima koje je on režirao poput „Sibirijade“. Ja volim s njim da radim kao glumac s režiserom. Ali bih hteo da kažem nekoliko reči o dvostrukim aršinima. Drago mi je zbog mog brata što je dobio nagradu u Veneciji, divan film je snimio. Ali, zamislite, ja sam svoj film poslao na festival i predložio da uđe u program. Nisu mi čak ni odgovorili.

Dvaput sam bio dobitnik njihove glavne nagrade, a oni ni da mi odgovore. Nije moguće da sam snimio takvo govno od filma da nije bilo vredno pisma kojim bi me odbili. Ili možda jesam, ali ako jesam dajte da se film uvrsti u program pa neka ga novinari i publika rastrgnu na komade. Nek se lepo vidi da je nekad dobar reditelj postao loš reditelj. To je, ako me ne vole, izvanredna prilika koja se ne propušta, da pred svima pokažu – evo dobrog brata sa dobrim filmom i evo lošeg brata. To je dramaturgija kojom se prosto moraš poslužiti. Ali ne, oni jednostavno uopšte ne odgovore. A zašto?

To sam ja Vas hteo da pitam.

– Hajde da beogradskoj publici prikažemo film pa ću ih ja pitati da li znaju zašto mi nisu ni odgovorili iz Venecije. Kad vide film biće im jasno.

Čekaćemo na odgovor do tada.

– Pogledajte film i znaćete odgovor.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

NIKITA MIHALKOV ODGOVORIO BRITANSKOM NOVINARU: Nema šta da vam objašnjavam, Krim je naš!

Slavni ruski reditelj Nikita Mihalkov, čiji će film “Sunčanica” večeras imati svetsku premijeru u Beogradu, istakao je danas da ovaj film, iako je ratni, nije o ratu već o ljudima koji se pitaju kako je moglo da dođe do toga da braća počnu da ubijaju jedan drugog.

Priča po motivima proze Ivana Bunjina dešava se 1920. u sabirnom centru za belogardejce na Krimu gde se jedan oficir seća svoje divne ljubavne romanse iz 1907. godine.

“Glavni junak se nalazi na kraju u pravom i prenosnom smislu – na kraju života i domovine i sve vreme se pita kako se to dogodilo. Sve je bilo tako lepo tog sunčanog leta pre 13 godina. Gde je sve to nestalo i zašto”, rekao je Mihalkov dodajući da je “možda to naša slovenska osobina da ne umemo da učimo na svojim greškama”.

“Moramo da dođemo do samog kraja da bismo se zapitali čemu sve, a učili smo Dostojevskog, učili smo francuski ali ne znamo koji je smisao i čemu sve to. To je i danas veoma aktuelno pitanje”, istakao je oskarovac.

On je primetio da je film sniman pre dve godine u Odesi i okolini, u divnim predelima “a vidite šta se tamo dešava, toliko toga je spaljeno. Kako je došlo do toga?”

U filmu se iza lepih prizora romanse vidi niz sitnih, negativnih detalja koji su možda i doveli do revolucije iz 1917. a Mihalkov je citirao Čehova da bi svaki srećan čovek morao da ima iza vrata nekoga ko će da mu priča o tuđoj nesreći kako bi se i sam zapitao o smislu života.

Možda je to neka poruka filma, rekao je autor “Varljivog sunca” na veoma posećenoj konferenciji za novinare u SC.

Inače, Mihalkov je naglasio da nije predvideo probleme u vezi sa Krimom kada je snimao ovaj film jer je ideja o njemu stara duže od 30 godina, ali je tražio potpuni koncept kako da spoji priče iz 1907. i 1920.

Na pitanje jednog britanskog novinara kako ipak objašnjava situaciju na Krimu rekao je: “A šta da vam objasnim? Krim je naš” što je propraćeno burnim aplauzom.

TRI RAZLOGA DA BEOGRAD PRVI VIDI PREMIJERU

Na pitanje kako to da je premijera baš u Beogadu, odgovorio je da postoje tri razloga.

Prvi je zato što je Srbija otvorila vrata svim ljudima o kojima govorim u filmu. Mnogi Rusi su bili prinuđeni da ostave domovinu i dođu u Srbiju. Posvećujući film njima, smatram da je ispravno da premijera bude u Beogradu, rekao je Mihalkov.

Drugi razlog je veliki broj mojih saradnika iz Srbije. Drugu ekipu na snimanju vodio je Stanislav Popović, montažer je bio sjajni Mića Zajc, kome je danas i rođendan, a jednu od uloga odigrao je odlični, mladi Miloš Biković, dodao je on.

Treći je emocionalni razlog jer je premijera rođendan filma, a rođendan se slavi sa prijateljima. Zato smo doši ovde, a ne u Brisel, objasnio je Mihalkov.

ODBIJEN U VENECIJI

Na pitanje da li ga je pogodilo odbijanje sa festivala u Veneciji, odgovorio je odrečno.

“Možda sam samouveren, ali mislim da to nije tako loš film. Moj brat (Andrej Končalovski) i ja već imamo nekoliko zlatnih i srebrnih lavova (nagrade Mostre). Mislio sam, ako neće u takmičarsku selekciju, mogu da ga prikažu van konkurencije pa ako je film i loš, neka me novinari razapnu. Međutim, komisija iz Venecije nije mi ništa ni odgovorila, čak ni iz kurtoazije”, rekao je on.

“To sam prihvatio sa zadovoljstvom jer su se pokazale opravdane moje sumnje o nepostojanju pravde i o uplitanju politike i u sport i u umetnost. Nisam ljut ni uvređen, nego veselo iznenađen”, dodao je Mihalkov.

I DALjE POSTOJI RATNA OPASNOST

Mihalkov je upozorio da i danas postoji ratna opasnost.

Mi u Rusiji smo tek posle raspada velike zemlje i šok terapije počeli da shvatamo i osećamo sebe kao veliku naciju. Danas se nalazimo u zemlji koja je sve to osetila i na svojoj koži. Imam mnogo prijatelja u Srbiji. Nadam se da će se Rusija i ovoga puta osećati kao slobodna zemlja i delovati u skladu sa svojim nacionalnim interesima, a verujte u tom okviru su i interesi Srbije, poručio je Mihalkov.

Na pitanje šta bi trebalo raditi da se rat ne ponovi, primetio je da ne postoji jedinstven recept, već težak i sistematičan rad na obrazovanju od malena, napominjući kako su u Ukrajini tokom više od 20 godina ulagani novac i tehnologija koji su proizveli pokolenje koje ima potpuno drugačiju predstavu i o istoriji i o sadašnjosti.

Mihalkov je ponovio da opasnost postoji i da moramo da je predupredimo kroz sistematičnost u građenju društva, a ne da čekamo da problemi prođu sami od sebe kao junaci u njegovom filmu.

Ako ljudi vide ovaj film i razmisle o njemu, biće dobro, a ako neki samo jedu kokice, to nije moj problem. Ja svoju pesmu pevam, a ko čuje – čuće, zaključio je Mihalkov.

VIKTORIJA SOLOVLjEVA: PRESREĆNA ZBOG OVOG FILMA

Glavnu junakinju igra mlada Viktorija Solovljeva.

“To je moj debitantski film. Još ne mogu da verujem. Presrećna sam što se to dogodilo. Na početku sam bila uplašena i bilo je teško na snimanju ali smo išli korak po korak i pronašli pravi lik i tada je postalo interesantno. Ovaj film mi je potpuno promenio život”, rekla je ona.

Glavni glumac Martins Kalita istakao je da bi voleo da ponovo radi sa Mihalkovim ali da ne bi voleo da se ugoji tako mnogo, kao za ovu ulogu. Reditelj je tada objasnio da nije hteo da šminkom pravi razliku između lika iz 1907. i 1920. nego pravom promenom izgleda.

BIKOVIĆ: TOPAO I LIČAN ODNOS SA NIKITOM

Biković, koji igra zapaženu ulogu belogardijskog oficira, izjavio je da su mu teškoće glume na stranom jeziku bile izazov, mada je ruski učio još od osnovne škole, ali ga je progovorio tek u Rusiji.

Istorijski sadržaj filma nije mi predstavljao teškoću jer je u Bunjinovim knjigama sve vrlo slikovito predstavljeno, rekao je popularni srpski glumac.

“Kod Nikite Sergejeviča smo svi imali isti tretman, topao i lični odnos, bez obzira da li je neko zvezda ili debitant”, rekao je Biković.

Producent filma Leonid Verešagin najavio je da će se “Sunčanica” u Rusiji prikazivati kao film ili kao serija od pet epizoda a za međunarodnu distribuciju imaju francuskog agenta Wild Bunch.

“Nadamo se da ćemo se dogovoriti i sa nekim srpskim distributerom. Zato smo i došli. Imali smo divan prijem od prvog koraka na aeroromu. Srpska publika želi da vidi ovaj film i siguran sam da će ga neko otkupiti”, rekao je on.

ŠALjEMO PUTUJUĆI BIOSKOP NA KOSOVO

Na primedbu novinara da film ne bi mogli da vide Srbi na severu Kosova koji nemaju bioskop, Nikita Mihalkov je rekao da je ispunio obećanje i obezbedio opremu za putujći bioskop, tako da će “Sunčanica” moći i tamo da se vidi.

Tom prilikom rektor Univerziteta u Prištini sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici Srećko Milačić poklonio je Mihalkovu ikonu despota Stefana Lazarevića.

“Vi ste veliki čovek kao što je velika vaša i naša Rusija. Samo retki ljudi kao što ste vi razumeju veličinu tragedije kosovskih Srba”, rekao je Milačić zahvaljujući se Mihalkovu na pomoći, koji je ikonu primio, prekrstio se i poljubio je.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Nikola Rakočević: Elita se predala

"Mlada Bosna“ je simbol borbe za pravdu i dostojanstvo, vrednosti koje su potrebne u svako doba - kaže poznati mladi glumac koji igra Rudolfa Cistlera u filmu „Branio sam Mladu Bosnu“.

Reditelj Srđan Koljević se bavi pričom o mladom advokatu Cistleru koji je po službenoj dužnosti branio Gavrila Principa i njegove drugove optužene 1914. za veleizdaju i ubistvo austrougarskog prestolonaslednika. - Radeći prethodno “Zmajeubice” Milene Marković u Jugoslovenskom dramskom pozorištu već sam duboko bio u temi Sarajevski atentat i Gavrilo Princip...

Kakav je vaš doživljaj Rudolfa Cistlera?
- Tihi idealista, u najboljem smislu te reči. Čovek koji držao do morala. A bez morala, zapravo, nema dostojnog života. Ni onda, ni sada. Pripravnik, po ocu Austrijanac, po majci Hrvat, a po opredeljenju socijalista, znači mladi intelektualac, koji je došao u Sarajevo a sud ga je postavio za jednog od branilaca po službenoj dužnosti. Treba imati u vidu da se suđenje odigrava u oktobru - vremenski se poklapa sa premijerom filma - kad rat već bukti, već je prošla Cerska bitka i austrijski poraz s ove strane Drine, a sudski proces treba da dokaže da su stvari onakve kakve su bile iz asutrougarske perspektive. Branio ih je iskreno, utemeljeno, a gledano istorijski i politički - na vrlo opasan način, iako je znao kako stvari stoje.

Njegova odbrana temelji se na tezi da aneksija BiH nije ratifikovana u austrijskom i ugarskom parlamentu?
- Da. I da je aneksija stanje koja uživa „zaštitu sile, ali ne i zaštitu zakona“. Njih su teretili za veleizdaju i da su hteli da otrgnu BiH iz Austrougarske monarhije, a on je dokazivao da BiH zakonski ne pripada monarhiji... U isto vreme branilac Čabrinovića je izgovorio samo pedesetak reči i to ubrojivši i oslovljavanja.

U tom trenutku bilo je gotovo nemoguće braniti „Mladu Bosnu“. I danas se čini da je nemoguće, kako se to kaže, dići glavu?
- Cistler je to učinio, a braneći Mladu Bosnu, branio je i pravo kao takvo, pa čak i monarhiju, boreći se za njen pravni poredak. U suprotnom se dokazuje koliko je ta zemlja licemerna. Danas je slična atmosfera kao 1914. Na sve strane pognute glave, licemerje; na TV-u zbog tzv. političke korektnosti nije dozvoljeno izgovoriti određene termine, ali se zato u sadržinskom smislu... da čoveka jeza podiđe. Inertnost tzv. elite i tad u Bosni i sad kod nas. Eto, ispostavilo se moguće da se ugasi “Utisak nedelje”. Poslednja emisija koja je bila objektivna slika stanja. Bilo ih je koje su bivale iritantne, ovakve, onakve, ali su bile realna slika stvari! Šta nam je ostalo da gledamo; izdiktirana pitanja i “adekvatne” odgovore sa smeškom. Izgubićemo svest o tome ko smo, šta smo i gde smo realno.

„Mlada Bosna“ iz vaše perspektive?
- Reakcija na to vreme. Mladi ljudi koji su se borili za ideale, za socijalnu pravdu, koji su se odvažili da nešto preduzmu. Način na koji su to uradili je drugo pitanje, ali oni su bili ljudi visokih, plemenitih načela koji su se borili da dokažu da nisu orangutani. I tada, kao i sada, hoće da od nas običnih ljudi naprave orangutane, majmune koji imaju samo fiziološke zahteve, a po potrebi bivaju potrošači i glasači. Mlada Bosna je simbol borbe za pravdu i dostojanstvo.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Kusturica: Mengele nas stežu, ali još možemo ostati slobodni

Kod Kusturice i u filmovima i u životu uvek nešto leti. Ceo dan smo proveli snimajući sokole za njegov novi film, tako je proletelo i nekoliko sati razgovora, a u koš su odletela i unapred pripremljena pitanja.

- Kapitalizam je postao jedna fatalistička ideja, a Holivud mu služi da opije i uspava kao Čehe pivo. Od ubistva Džona Lenona naovamo imate te bogate pevače i kompozitore koji se pale isključivo na novac i koji ne pripadaju nijednoj ideologiji, pošto je ona u međuvremenu usmrćena. Danas svetom ne vlada ideologija, već teorija prakse. Ja sam odrastao čitajući Teodora Adorna, hteo da razumem Kunderinu ideju u “Šali” o tome kako se muzika stvara, hteo da razumem kakva je razlika između Istoka i Zapada. Kako Suzuki kaže, zapadnoevropski hrišćanin kad ide planinom i vidi cvet, on ga ubere da bi ga posedovao, a na Istoku ljudi uživaju u njegovoj lepoti. E, ovde je sve prevedeno na posedovanje, imanje i na trulo orvelijanstvo koje je sad stvarno i živo. Nije “Farma” samo rijaliti, ona je je sve okolo, farma je ono što ja nazivam andergraund. Sede dvoje perverznih ljudi i gledaju ispred sebe svet kojim vladaju, a te formacije kao što je Holivud služe da uspavaju i anesteziraju taj svet i da mu ne da da misli.

Ne pravite kompromise ni u pogledima ni u stvaralaštvu. Koliko je uopšte preostalo takvih reditelja?

- Ima ih, sigurno, ali su marginalizovani jer taj prvi plan, to što se na televiziji zove udarno vreme, prajm tajm, živi i u bioskopima. Danas ima dobrih autora, ali oni nemaju uticaja, jer kao što imaš kontrolu medija, imaš i kontrolu filmova. Verujem da na stolu direktora „Vorner bradersa“ u ovom trenutku ima sto strašno dobrih scenarija, ali malo njih će biti snimljeno. Film nije izvesnost. Dobre filmove su garantovali autori, a ne produkcija. Nekad smo išli na festivale i slušali šta će reći Antonioni, kakav je film napravio Bergman, šta je poslednji Felini da bismo i mi znali šta da radimo. A danas je sve pretvoreno u projekte koji su, pre svega, komercijalni i tržišni. Gde je tu prevara? Da bi Holivud postojao, njega obezbeđuje NATO. A gde god treba da dođe NATO, tu se prvo pojave Madona ili „Rolingstonsi“ - F16 i Mik Džeger su potpuno kompatibilni. Oni služe svrsi. Bio je jedan period u istoriji Evrope i Amerike 70-ih i 80-ih godina kad je izgledalo da taj svet možda i može da se promeni. Međutim, sve su prilike da bez velikog rata nema resetovanja. Čovek je jedno inertno biće koje kratko pamti i brzo zaboravlja i koje voli ovu novu poziciju haj-tek pagana.
I vaše čitanje Adorna danas vam služi samo da se nervirate.

- Jeste, i da budem ljut na glupane, i to je ono što je sudbina planete. Kad se Grčka posle persijskih ratova raspala i kad je Rim preuzeo glavnu reč u svetu, onda su po rimskim parkovima gledali koliko ima kopija Fidijinih skulptura. A bilo ih je mnogo. A Kinezi danas kad dođu na neki sajam da vide kako se prave topovi za osnežavanje staza, skinu to u roku od petnaest minuta i ubrzo naprave.
Zašto su Kinezi sila? Zato što je kapitalizam krajem osamdesetih godina krenuo u informatičku revoluciju i kvantifikaciju, gde je individua koja je bila vrh te civilizacije potrta, izgubila funkciju i pretvorila se u konzumenta. Ne u onu mističnu masu o kojoj govore mladobosanci, za koju ne znaš kako će se pokrenuti. Oni su sve provalili kako se ona pokreće. Madona zna frekvenciju koja udara na koru velikog mozga. Nema veze što ona ne zna da peva i što nije lepa, ali je ona uspešno projektovana kao žena koja liči na kasirku u supermarketu. Desilo se da taj svet nije više samo Amerika, već je to sedam milijardi ljudi koje kontrolišu. I tu se pojavljuje Kina, koja je u toj kvantifikaciji najbrža i najjeftinija. Ako si tražio jeftinu radnu snagu kao osnovu kapitalističke proizvodnje, onda si doživeo da ima jedan koji je bolji. Tako je sada najuspešnija kapitalistička zemlja na svetu komunistička Kina.

Kako će se ta igrarija završiti?

- Ratom! To je kao u dobroj drami, ona ne može da se završi dok ne dođe do katarze, dok se ne ispucaju poslednji meci. U drami su to reči i sukobi, ovde nešto mnogo ozbiljnije. Ono što je zanimljivo je pozicija Rusije. Fašizam je izmišljen u fazi kad se razvijao kapitalizam i postao je imanentan kapitalizmu. Rusija je postala kapitalistička, ali nije imala vremena da postane fašistička kao što joj danas pripisuju, jer ona nema to delo. Nije ruski car sarađivao sa Hitlerom, nego familija Rotšild i ostali koji su upravljali svetom. Nije soldat Rajan oslobodio Evropu od nacizma, nego ju je oslobodila združena internacionala u kojoj su Rusi izgubili 24 miliona ljudi. Fašizam je kapitalističkog oblika. On je jedan od elemenata u spektru unutar kog se odvija politički život. I ako mora fašizam, biće fašizam.

Gde je tu pozicija Srbije?

- Sklon sam da mislim da oni od kojih to najmanje očekuješ mogu da urade čuda. Činjenica da Srbija nije uvela sankcije Rusiji mene tera da podržavam tu politiku. Problem sa politikom je što ona ima skokove kao kod Dina Bucatija i pitanje je šta će biti u budućnosti. Međutim, dok god bude moglo da mi se zadrži minimum slobode koji sam imao za vreme Tita, biće u redu. A to je značilo da sam voleo Gagarina, ali i Armstronga, da slušam Lenona, ali i da čitam Dostojevskog. Ako mi to bude ukinuto, ako ja budem naveden na to da govorim da je Putin fašista i Hitler, moraću da bežim. Ja ni u Sarajevu nisam mogao da živim zato što nisam mogao da popijem tu takozvanu konsenzus kafu u kojoj ne moram baš sve ispočetka da pričam. I da Njegoš nije genocidni pesnik i da je Andrić jedan od najvećih svetskih pisaca, te kafe tamo nema. Ili je ima, ali bih se morao skrivati kao ono kad se Sarajlija zimi šćućuri da bi bio manji kako bi mu bilo manje hladno. Mislim da Srbija još nekako taljiga i njena je prednost u odnosu na zemlje u okruženju je u tome što nije zapala u čeljusti tih velikih kreditnih linija.
Ali skoro da je na pragu?

- Jeste, ali još ima ogromnu bazu i nisu je do kraja stavili u mengele. Čini mi se da još ima šansu da se izvuče i da ne igra baš sto posto po receptu MMF-a, što vodi do gubitka slobode! Srbija je još slobodnija od bilo koje države koju znam. Znam Argentinu, eto ona je tako slobodna. E, sad je pitanje dokle će moći. Ovo što se događa ne obećava i zastrašuje. Mislim da je priča o priključenju Srbije Evropi, zapravo, priključivanje NATO paktu. Rumunija i Bugarska su najbolja potvrda te ideje. Ima li išta logičnije da Srbija pre Bugarske uđe u tu EU, ne samo zbog toga što je imala Dositeja Obradovića, već je čak bila i u većoj ekonomskoj razmeni sa Nemačkom kao vodećom zemljom EU. O tom pristupanje NATO paktu neću ja odlučivati, nego neka nova situacija u kojoj će neko biti delegiran da to završi. Problem anketa koje govore o tome koliko je ljudi za Evropu, a koliko protiv je samo pitanje kreiranja javnog mnjenja. Kako jedan narod koji je uz Siriju, Libiju, koji je i sam bombardovan od tog NATO pakta, može da pristane i postane deo toga.

Sve je moguće!

- Jeste, pošto farma postoji na globalnijem planu od onog televizijskog rijalitija. Vrlo je značajno što je u Beogradu bila ta vojna parada i što je Putin došao u Beograd, jer je time potvrđeno da Srbija, ipak, prepoznaje da postoji taj bipolarni svet. Srbija ne može da zanemari činjenicu da postoji evroazijsko tržište i ta ideja. A zašto ne može? Zato što je Ričard Nikson uveo petrodolar i ukinuo zlatne poluge koje su do tada stajale iza te valute iza koje sad praktično stoji nafta, odnosno kontrola Saudijske Arabije, i vojna i svaka druga. Vidiš, Amerikancima nikad nije smetalo što tamo nema demokratije i što kralj muči one svoje ćerke po zatvorima, a smetalo im je što, recimo, u Srbiji nema demokratije.

Neke dublje krize su i ranije dovodile do velikih sukoba koji su predstavljani kao rezultat incidenata kao u priči o „Mladoj Bosni“. Kad se čitaju knjige, dođe se do raznih saznanja, između ostalog i toga da je Franc Ferdinand imao akcije u „Škodi“ i da je Srbija trebala da kupi topove od njih, ali se u poslednjem trenutku odlučila za francuske. Sad je isto pitanje, čije ćeš avione uzeti, da ne uzmeš samo ruske akumulatore i tu će se testirati ta naša ideja ni Istok ni Zapad i to je naša realna politička, ali više istorijska pozicija. Ona će biti presudna za naš pogled u budućnost.
To je pošlo za rukom Titu, ali danas takvog kalibra nema!

- Tito je bio najbolji đak hladnog rata i znao je kad se vuku koji potezi. Pokušaj Miloševića da to preslika, nije išlo. U Titovo vreme su se Amerikanci bojali Sovjeta koji su bili naoružani do zuba i pozicija Jugoslavije kao „fifti-fifti zemlje“ bila je napisana i na onom papiru u Jalti. Ta situacija je posle informatičke revolucije promenjena i mi smo svi pod zonom uticaja Amerike, prisluškivani, praćeni i opservirani. Srećna okolnost je što Amerika nije samo zlo, već postoje i druge stvari za koje sam glasao: od rokenrol iluzije preko dobrih filmova.
Srbi su čak voleli Ameriku, u njoj smo gledali ideal slobode, a završili smo kao neprijatelji?

- Najveća pošast u svemu tome za njih je naša veza sa Rusijom. Kada je počeo rat u Bosni, oni su svake svoje vesti počinjali rečenicom da smo mi tradicionalni prijatelji Rusa, a Englezi su se dvesto godina trudili da nam preseku taj put. Ja se bojim da sad postoje neki politički igrači koji pokušavaju da nas okrenu sa te strane, ali mislim da je to nemoguće. To živi u svakom čoveku.

Put u Evropu je glavna aktuelna politička mantra, vi imate skepsu po tom pitanju. Objasnite?

- Bojim se da ne uletimo u taj kroj i uniformu koja nam neće stajati dobro. Taj put u Evropu je kao neka šala, kao neki jezički obrt. Šta znači put u Evropu? Znači put u evropsku administraciju u kojoj ćeš dobiti novac iz fondova. Tu jedino što vredi jeste zaštita životne sredine, sve drugo i umemo i možemo da uradimo i bez njih. I veliko je pitanje šta Srbija na tom putu, koji nije izvestan, može da dobije, a šta da izgubi. Sigurno može da izgubi ono po čemu je čuvena i poznata, a to je činjenica da je prva od slovenskih država izdejstvovala slobodu posle ropstva pod Turcima, a posle toga je napravila i prvu državu. Bojim se da navlačenjem te uniforme gubimo ono najbolje u nama, pre svega slobodu.

Neki vam zameraju da koketirate sa vlašću i političarima, a meni se čini da ste uspeli da ih upotrebite za neke stvari od opšteg značaja.

- U poslednjih dvadeset godina sam išao jednom logikom da pri toj promeni političkih elita čovek može nešto da uradi, a da ne bude onaj tutumrak i namrgođeni intelektualac koji je protiv svih i zadržava to intelektualno pravo da svakom drži lekcije. To nisam radio Tadiću ni Koštunici, pa nemam nameru da radim ni ovim danas.

Šta je problem?

- Problem je što kako vreme odmiče, sve se teži zadaci stavljaju pred nove elite, a pitanje je da li bi ove današnje rešio i Nikola Pašić. Zato što je rad od pada Miloševića naovamo bio nula. Mi smo dobili, uslovno rečeno, slobodu i ne beležimo nikakav rast ni u čemu. Ja sam uvek pokušavao da nešto učinim i da to što govorim bude u skladu sa onim što sam uradio.

Ideju i tvrdnje o mojoj naklonosti političarima ja bih obrnuo. Mislim da su oni bili naklonjeni meni. A pošto se nisam bavio poezijom, nego velikim projektima koji podrazumevaju infrastrukturu, tu moraš da kontaktiraš sa ljudima na vlasti, da napadaš fondove i ministarstva i da polažeš račune nekom ko ti u tome pomaže. To su utopijski projekti koji nisu mogli biti relazovani bez naklonosti državnih struktura. I to što sam napravio, ostaće. Ali neće ostati samo to. Ostaće i jeka koja govori o tome da Gavrilo Princip nije bio terorista. Vučić je rekao Si-En-Enu da je on naš junak, Dodik je postavio spomenik u Istočnom Sarajevu. Nekako sam isprovocirao neku pozitivnu dimenziju kod tih naših političara. Da nije bilo Andrićgrada, Vidovdan bi bio zaboravljen.

Prošli ste lepog toplog zeca i kod Mokre Gore i kod Andrićgrada?

- To su sve obavile obaveštajne službe. Priču o Mokroj Gori su širili ovi mali špijuni iz LDP-a i oni su slagali jednu na drugu laž, dok se ona nije uvrežila i kulminirala u nekoj od emisija „Insajder“. E, tu ja verujem u srpski narod. Da su te kolone ljudi koje su dolazile i videle šta je privatno, a šta je društveno shvatili istinu, čak i posle onog “užasa“ da je 7.000 evra potrošeno ne baš kako treba i kad sam završio u TV „Dnevniku“ kao neko ko je zloupotrebio položaj.

Sve ono što sam zaradio vani sam uložio u Srbiju, za razliku od onih koji su sve što su zaradili u Srbiji izneli napolje. I zato sam manje-više i bio kriv. Međutim, pošto je srpski narod još uvek dete, digla se kuka i motika da ti slomi vrat. Onda se pokaže da je sve obrnuto: da Mokra Gora ima infrastrukturu kakvu nema švajcarska planina, da Mokra Gora nije moja prćija, niti sam ja formalno tamo direktor. Moj je Mećavnik i farma koju tamo imam.

Tako je bilo i kod Andrićgrada. Osim što je proglašen kao kruna genocida, a da nijedan sud nije utvrdio da je genocida bilo, napadali su me i naši, tražeći „čiste račune“. Tri godine sam neprestano ponavljao da je oko Andrićgrada odlučivao savet u kojem opština ima svog predstavnika i dobija finansijske izveštaje, a Mladen Bosić neprestano ponavlja da oni hoće čist račun, a neprestano dobijaju taj čist račun. I kad god ja dam račun, on ponovi isto.

Izraziti ste antiglobalista. Imate li utisak da se borite protiv vetrenjača, s obzirom na to da su neku noć u Srbiji u ponoć otvorene prodavnice kako bi Srbi stali u redu za novi „ajfon“?

- E tu se vekovi razlikuju jedan od drugog. Ja sam jednom stajao u redu u Njujorku da kupim kompilaciju Brusa Springstina, a oni čekaju predmet. Tu se razlikuje ideja o vremenu u kom sam ja odrastao, u kom je neko čekao novu pesmu koja je izražavala duh i govorila kroz bunt, negaciju ili afirmaciju, a danas čekaš predmet. I to je ono što će staviti sva ograničenja. Živi se instantno, za ovaj trenutak. Ljudski vek je, što Andrić kaže, postojanje između dva nepostojanja. Ovo se danas koristi kao najgora folk interpretacija gde su krv, slomljene čaše i nesrećna ljubav pogon koji te tera da taj život živiš, bre, do kraja! I da ne misliš da ima i pre i posle. To je potvrda neke pohlepe, prožrljivosti i neke paganske neprosvećenosti i rekao bih, na kraju, sukod dvaju antropologija hrišćanske i antihrišćanske koja je, zapravo, počela Holivudom. Sve se gleda kroz konzumetski odnos gde jedan čovek ima milijarde, a ovamo su stotine hiljada najobičnije ovce koje kreću za vukom koji prvu ovcu zakolje. On je nosi i rastrže usput, a stado ide za njim. Tu je negde tragedija savremenog čovečanstva.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Srdan Golubović: Kultura je gerila

Estradizacija društva nikada ne donosi dobro, kaže reditelj Srdan Golubović, predsednik Saveta Festivala autorskog filma.

Jubilarni, 20. Festival autorskog filma biće održan od 26. novembra do 3. decembra u više bioskopskih sala u Beogradu i obuhvatiće osam pratećih programa, a u okviru glavne selekcije 21 film iz kinematografija s tri kontinenta. Predsednik saveta manifestacije, reditelj Srdan Golubović, između ostalog kaže da je „predstojeće izdanje na poseban način važno iz više razloga“.

Na primer?
- Između ostalog, to je vrsta podsećanja kako je FAF počeo, a počeo je u vremenu sankcije, izolacije, kulturnog mraka koji je postojao. Bio sam tada student i redovni posetilac, a FAF je bio prozor u svet, svež vazduh koji je oplemenio život grada.

A danas?
- Danas, 20 godina kasnije, u vremenu koje, nažalost, nije mnogo bolje nego što je bilo tada... Očekivali smo da će biti, i zaličilo je u nekom trenutku, ali nije. No ostajemo dosledni ideji s kojom je FAF nastao: posvećenost filmovima koji se bave političkim, ideološkim, društvenim, aktuelnim temama na relevantan umetnički način.

Ne pokazuju li iskustva FAF-a ranijih godina ili na primer „Slobodne zone“ da se filmovi iz tih programa, bez mnogo marketinga, gledaju na kartu više?
- FAF, „Slobodna zona“, „Sedam veličanstvenih“, kao i određeni događaji u oblasti ozbiljne muzike, likovnih umetnosti, pozorišta, književnosti pokazuju s jedne strane kolika je i kako snažna potreba za pravim, kvalitetnim kulturnim sadržajima, i s druge, kakvu publiku Beograd, i ne samo Beograd, ima. Pokazuje da kod nas žive obrazovani ljudi svih generacija, ljudi od integriteta, vrlo zainteresovani za ono što jeste kvalitet i umetnički domet. To što ni ti sadržaji ni ti ljudi i njihove potrebe nisu u fokusu javnosti i medija potpuno je drugo pitanje, I ne znači da ne postoje. Tretman kulture u društvu na metaforičkom nivou ima veze s novim programom koji smo uveli ove godine - „Bande a part“.

Banda autsajdera?
- To bi bio doslovan prevod. Reč je o tome da smo svi koji se bavimo kulturom u pravom smislu te reči ljudi koja na partizanski, gerilski način pokušavaju da pokrenu stvari, da nešto urade, da plasiraju važne kul sadržaje... U svakom slučaju, Beograd zaslužuje festivale koje smo pominjali, beogradska publika zavređuje najkvalitetnije umetničke sadržaje.

Šta je ključna tačka ovogodišnjeg, jubilarnog FAF-a?
- Ove godine u tematskom smislu ne postoji upečatljiva vezivna nit među filmovima kao što je to, na primer, prošle godine bila tema porodice. Festival, razume se, zavisi od toga kakva je produkcijska godina bila u svetu. Naše je opredeljenje da prikažemo najbolja, najznačajnija i najintrigantnija ostvarenja, da imamo pobednike velikih festivala - Kan, Venecija, Berlin... - a s druge strane da otkrivamo novo kao što je, na primer, indijski film „Sud“, američki „Ribari bez mreža“, zatim „Čudesa“. Imamo filmove s različitih kontinenata... Što se Evrope tiče, od ruske do francuske kinematografije... Mislim da je pred nama izuzetno kvalitetan festival koji je presek najintrigantnijih ostvarenja u savremenoj kinematografiji.

Vaš stav o aktuelnom društvenom trenutku?
- Nisam optimista već duže vreme, a posebno kad je kultura u pitanju, da se zadržim na toj temi. Njen značaj je sve manji i utisak je da vladajućoj eliti kultura nije nešto važno, odnosno očigledno ne shvata ili neće da shvati da je ona ogledalo i krvotok jednog društva. Proces estradizacije društva traje godinama i ovo sada je logična posledica tog procesa. A estradizacija društva, iskustvo je pokazalo, ne donosi ništa dobro. Dakle, kultura se tretira tako kako se tretira i ja počinjem da mislim da to nije slučajno, to je s namerom. Da li političkoj eliti, bilo ovoj ili onoj, treba prosvećen narod? Nisam siguran.

„Spremam novi film“
Srdan Golubović trenutno radi na novom scenariju.
- Moj sledeći film neće imati veze s postratnim vremenom i traumama, nego će se baviti savremenim životom u Srbiji. A savremeni život u Srbiji danas je prepun bolnih društvenih tema i tema koje su intrigantne. Naša svakodnevica nije nimalo prijatna ni dobra za život, ali je inspirativna za umetnost - kaže Srdan.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Dušan Petrović, saksofonista i kompozitor, povodom premijere „Petog leptira“

Filmska muzika je egzaktna


Beograd - Prvi srpski 3D film „Peti leptir“ reditelja Milorada Milinkovića večeras će biti premijerno prikazan u Sava centru. Za ovu modernu bajku nastalu prema istoimenom romanu Uroša Petrovića muziku je komponovao Dušan Petrović.

Saksofonista brojnih bendova, među kojima su i Fish in Oil i Plejboj, do sada je već nekoliko puta dao muzičku pozadinu filmskim ostvarenjima. Da li je muzika nezavisan član filma ili se može razdvojiti od njega, čime se vodi u komponovanju za sedmu umetnost, ali i u radu sa bendovima, za Danas govori Petrović.

Čime ste se vodili prilikom komponovanja muzike za film „Peti leptir“?

- Pre svega atmosfera o kojoj obično pre bilo kakvog prijanjanja na posao detaljno diskutujem sa rediteljem, zatim (filmski, montažni) ritam sekvence za koju pišem, potom detalji, akcenti ako su mogući ili potrebni, kao i sugerisanja i poštovanje pojedinih paralelnih tokova priče. Filmska muzika je prilično zahtevna i egzaktna muzička kategorija u smislu poštovanja i povezivanja svih ovih parametara. Ja imam sreće da me tako zahtevna mreža očekivanja uvek dodatno inspiriše.

Koja je uloga filmske muzike? Da li je za vas muzika nezavisan član filma ili ona ne može da se razdvoji od dramskih scena?

- Pa da je nezavisan član nikako ne bi mogla da nosi epitet „filmska“. Dakle - postoje dve osnovne kategorije filmske muzike: imanentna i transcendentna. Imanentna je ona koja „glumi“ na neki način u filmu (radio u kadru koji svira, sekvenca sa koncerta, itd.), a transcendentna je ona koja je napisana tako da dramski i atmosferski dopunjava zadatu sekvencu. Do sada mi se nije desilo da neko nešto što sam napisao u druge svrhe iskoristi kao imanentnu muziku u filmu, tako da još nisam bio u situaciji da neku moju muziku čujem/vidim u tom kontekstu. Uglavnom sve što sam do sada napisao za film bilo je duboko utkano u tkivo filma, što ne znači da ponešto od toga nije moguće slušati i samo kao muziku bez slike.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Goran Paskaljević: Bez emocija, film će nestati

Ako bi se iskrene emocije potpuno potisnule sa filmskog platna, nestala bi i filmska umetnost, kaže Goran Paskaljević.

Moj filmski život i rad mi je doneo prijateljstva na svim meridijanima i zapravo se svugde mogu osećati kao kod kuće
Dodaje da je veoma važno i to šta motiviše stvaraoce. ”Kada se upustite u tu veliku, zahtevnu neizvesnost kakva je stvaranje filma nikada pouzdano ne možete znati šta će na kraju biti. Ukoliko se prepustite sopstvenoj viziji, i želite da dosegnete ono zapravo neobjašnjivo u umetnosti, onda šanse da se napravi umetničko delo u pravom smislu te reči postoje, ali ako vam je najvažniji motiv nešto drugo, zarada, pomodno umetničarenje, podilaženje dnevnoj politici... šta god, onda su te šanse znatno umanjene, ako ih uopšte i ima”.

Naš proslavljeni reditelj trenutno boravi u Parizu a u fokusu njegovog profesionalnog interesovanja je film koji namerava da radi u Indiji. Ideja za novi filmski poduhvat rodila se pre godinu dana dok je presedavao žirijem u Goi na najvećem filmskom festivalu u toj dalekoj zemlji, a zatim u više gradova prisustvovao retrospektivama svojih filmova, pod pokroviteljstvom vlade Indije.

“Radni naslov filma je “Zemlja bogova”, kako se inače naziva prostranstvo u podnožju Himalaja. Film bi trebalo da bude svojevrstna poema o životu ljudi u tim prelepim prostorima daleko od onoga što mi fokusiramo, da tako kažem, kao centar sveta u kome preovlađuju, pre svega materijalne vrednosti zapadne civilizacije. Ovaj projekat sam zamislio kao prvu indijsko-srpsku filmsku koprodukciju sa značajnim učešćem naših filmskih umetnika i saradnika. Neće biti nimalo lako, treba još preskočiti brojne prepreke, počev od birokratskih i finansijskih, ali videćemo...”

Rođen 1947. u Beogradu, Goran Paskaljević je, zapravo, odrastao u Kinoteci. Tačnije, njegov očuh je tu radio i puštao mališana da do mile volje u mraku bioskopske dvorane živi svoje detinje snove i, samim tim, tka svoje biće. Životni put ga je kasnije odveo na čuvenu Prašku akademiju. Prvi dugometražni igrani film, koji se danas ubraja u antologijska filmska ostvarenja, “Čuvar plaže u zimskom periodu” snimio je 1976. godine. Dobio je nagradu međunarodne kritike na festivalu u Berlinu i ostvario milionsku gledanost u Jugoslaviji i
širom sveta.

Do danas je potpisao preko 30 dokumentarnih i 16 igranih filmova koji su skoro bez izuzetka učestvovali na najvećim svetskim festivalima, u Kanu, Veneciji, Berlinu, San Sebastijanu, Torontu (“Tango argentino”, “Varljivo leto ‘68”, “Poseban tretman”, “Bure baruta”... ) Dobio je mnoštvo značajnih filmskih nagrada, medju kojima i evropskog Oskara, nagradu Evropske filmske Akademije za najbolji film, po izboru kritičara, za film “Bure baruta”. Nosilac je francuskog Ordena za književnost i umetnost i još brojnih domaćih i stranih priznanja.

Populizam je zavladao Srbijom
Govoreći o Srbiji Paskaljević skreće pažnju na nedostatak sluha za probleme kulture i umetničkog stvaralaštva: “U Srbiji je, nažalost, subkultura zamenila kulturu, ili još gore, imam utisak da je estrada zamenila kulturne sadržaje. Ako se tako nastavi, uskoro ćemo biti potpuno marginalizovan narod, bez obzira da li ćemo pristupiti, ili ne, Evropskoj zajednici. U današnje vreme nemoć umetnosti i kulture, koje su slika države, se najviše ogleda u sveopštoj promociji šunda i prosečnih ‘umetničkih’ tvorevina koje postaju supstitucija za pravu umetnost. Populizam je potpuno zavladao... To je vrlo opasno.

POLITIKA
Na pitanje da li je očekivao da će mu karijera stalno ići, više od četrdeset godina, uzlaznom linijom, bez obzira na politički trenutak u našoj zemlji, ili u inostranstvu, gde je takođe snimao filmove, Paskaljević odgovara: “I danas, kao i kada sam počinjao interesuju me uglavnom obični, tzv ‘mali’ ljudi i njihove sudbine. Ne pravim političke filmove, ali nažalost, politika, pogotovu dnevna, veoma utiče na živote svih nas.

Prisutna je čak i u najvećoj intimi i privatnosti pojedinca, brz obzira koliko se on možda trudi da joj ne bude na meti. Otuda su odjeci političkog trenutka u kome su nastajali prisutni i u mojim filmovima, ali uvek u pozadini glavne filmske radnje. Umetnost, dakle i film, verujem treba da bude angažovana, ali ne sme da se pretvori u apologiju bilo koje političke opcije, a pogotovu ne one koju vode gramzivi političari koji se bave politikom isključivo da bi zadovoljili samo svoje licne interese.”

HUMANOST
Goran Paskaljević je dobitnik više nagrada za doprinos filmskoj umetnosti na festivalima u gradovima širom sveta. Jedini je filmski stvaralac sa Balkana kome je priređena kompletna retrospektiva u čuvenom Muzeju modernih umetnosti (MoMA) u Njujorku 2008. a dve godine kasnije i u prestižnom Britanskom Filmskom Institutu (BFI). Trebalo bi i vremena i prostora da se samo pomene sve što je o njemu u tim prilikama rečeno, no, reči Džefa Endrjua, čelnika BFI na izvestan način to objedinjuju:“Paskaljevićevo duboko humano opredeljenje u svakom od filmova stvorilo je opus izuzetnog značaja.

Bez obzira na dramatičnost teme, njegovi filmovi nikada nisu patetični ni pesimistični. Jasno je da Paskaljević voli život i razume ljude. Njegovo duboko humano opredeljenje u svakom od filmova stvorilo je opus čiji je značaj jednak njegovoj snažnoj umetničkoj autentičnosti. Njegovi su filmovi duboko dirljivi i protkani duhovitošću. Paskaljević ima uzbudljiv umetnički rukopis kojim je pravio velike filmove o tzv. malim ljudima, filmove koji su izrazito obeleženi i visokim umetničkim dometima i popularnošću kod publike i snažnim a nepretencioznim društvanim angažmanom.”

GLUMCI
Kada mu je u Moskvi, na manifestaciji “Sveslovenskog foruma” uručivana nagrada “Sergej Bondarčuk”, takođe za doprinos svetskom filmu, između ostalog je rekao: ”Velika mi je čast što dobijam ovu nagradu na manifestaciji koja je počela 23. maja, na Dan slovenske pismenosti. Jer, pitanje pismenosti, pitanje kulture je ključno pitanje svakog naroda i svake države, ključno je pitanje postojanja i opstanka.”

Kada mu je na 50. jubilarnom filmskom festivalu u Solunu uručena nagrada za celokupno stvaralaštvo, kazao je i ovo:”Posvećujem je divnim glumcima sa kojima sam radio, da nije bilo njih ne znam da li bi bilo mojih filmova, da li bih danas držao u ruci ovo visoko priznanje za doprinos filmskoj umetnosti. Glumci su ti koji na gledaoce prenose emocije, a za mene su emocije najvažnije.”
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Biković: Patriotizam treba negovati

Glumac koji strpljivo gradi put ka svetskoj slavi, Miloš Biković je ulogama u domaćim filmovima i serijama već stekao vrtoglavu popularnost, a u pozorištu kad igra po pravilu se traži karta više.

Za ulogu Ljube Sretenovića Vrapčeta u predstavi „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića, a u režiji Bobana Skrerlića, Milošu Bikoviću dodeljena je u petak, na Dan Beogradskog dramskog pozorišta, godišnja nagrada za umetnički doprinos u predstavama teatra na Krstu.

Živimo li ipak u slobodnijem vremenu za razliku od Mihailovićevih junaka?

- Sloboda javnog govora je barem veća. Ranije je svaki komšija mogao da vas pošalje na Goli otok, vladala je kolektivna paranoja, zlokobni voajerizam. Danas gledamo „Velikog brata“, ali ne mislimo o tome ko je petokolonaš. U tom smislu je bezazlenije, ali u duhovnom, gde „Veliki brat“ zadovoljava naše voajerske potrebe i gde se one psihološki ne prerađuju u nešto plemenitije, ne sublimišu, ni ovo vreme nije baš plemenitije.

Šta o nama govori predstava „Moj sin samo malo sporije hoda“ u kojoj na sceni BDP tumačite lik nepokretnog sina?

- O nemogućnosti ljudi da komuniciraju na pravi način. Postoji forma odnosa, ona garantuje neki standardni šablon ponašanja, ali ne dolazi do razmene, ličnog kontakta, do toga da zaista i ostvarimo odnos. To je problem u odnosima na poslu, porodici, ulici... svuda. Čoveku koji ima problem ne pomaže to što se prema njemu odnosimo bojažljivo zato što ne može da hoda, on zna da ne može da hoda, on živi s tim, a pobediće samo ako uspe da se nasmeje svom nedostatku i da ga prihvati i ide dalje. I to je ono što sam ja naučio iz rada na ovoj predstavi.

Gledaćemo vas uskoro u filmu „Bićemo prvaci sveta“.

- Igram Radomira Šapera koji je, između ostalog, doprineo tome da se uvede pravilo trojke. To je film o ljudima koji su osnovali jugoslovensku košarku, unapredili je i koji su zauzimali i visoke pozicije u FIBA. Nebojša Popović, Bora Stanković, Aleksandar Nikolić i Šaper su ljudi sa vizijom, i ostvarili su svoj san - te 1970. u Ljubljani ne samo da su organizovali Svetsko prvenstvo, već su uzeli zlatnu medalju. Ne samo organizaciono, nego i kvalitativno oni su tu igru doveli do vrhunca.

Postali ste jugonostalgičar?

- Uvek je bolje kad ljudi žive u nekoj vrsti zajednice. Drugo je pitanje koliko je ona efikasna. Manjifiko je to lepo kazao: „Nismo bili dorasli kao ljudi za takvu državu“. Ali ne mogu da kažem da sam jugonostalgičar jer se te zemlje skoro ni ne sećam, mogu samo da zamislim koliko je lepo kad imate veliku državu, jaku ekonomiju i toliko raznolikosti. Razmišljao sam o tome kako je bilo živeti u toj zemlji jer film „Bićemo prvaci sveta“ i priča o toj zemlji.

Zbog posla ste često u Rusiji. Osećaju li se tenzije?

- Nisam primetio tenzije. Primetio sam da je u društvu, kao za vreme krize, manje nesuglasica, društvo je više jedinstveno i kao kod nas za vreme poplava, ali na jednom blažem i kontinuiranom nivou. Putinove odluke se dosta preispituju, tamo ima dosta mislećih ljudi, ali on ima podršku oko 70 odsto ljudi.

Da li ste sa Nikitom Mihalkovom tokom snimanja „Sunčanice“ razgovarali o političkim temama?

- Nismo, ali jesmo se doticali socioloških i religioznih tema - u kojoj meri naš odnos prema religioznim pitanjima i okruženju utiče na svetske događaje. U filmu se on ni ne bavi politikom, već uzrokom ljudske nesreće, rata, krize. I zbog toga je tako snimio proročki film. Pričali smo o tome šta svako od nas svaki dan može da uradi i dokaže patriotizam, bilo da pomogne prijatelju ili vodi računa o prirodi, kako da čovek sopstvenu sudbinu kroji svojim rukama. Zbog toga što ljudi duhovno spavaju, zbog toga se dešavaju i krize i ratovi.

Vaše političko opredeljenje?

- Ne bih se politički opredeljivao jer me to ograničava kao umetnika. Ono čime želim da se bavim su uzroci, a ne političke manifestacije. Mogu da se opredelim da sam Srbin, da volim svoju otadžbinu i ljude, dakle da radim sa pozicije kako mogu da pomognem, aktivno učestvujem u humanitarnim akcijama. A za mene je najveći izraz patriotizma, u mirnim uslovima, pomoći onima kojima je pomoć u tom trenutku najpotrebnija.

Kako gledate na Srbiju i EU?

- Ne razumem se mnogo, voleo bih da mi neko argumentima objasni šta to znači za Srbiju, zašto je pola ljudi za nju a pola protiv nje. Mislim da treba da budemo deo sveta, ali da to nikako ne podrazumeva gubitak integriteta. S druge strane, nama je integritet narušen iako nismo u EU, pa je očigledno da članstvo ništa ne garantuje i da to nema veze jedno s drugim.

Izjavili ste da vam je najveći kritičar brat koji je monah.

- Njegov zadatak je da ljudi kroz religiju poboljšaju odnose sa sobom, Bogom i svetom, a moj je isto to samo kroz kulturu. To su samo dve grane jednog istog shvatanja sveta. Njegov savet je da kad radim, biram uloge tako da mi savest bude čista. Kultura i jeste duhovna hrana, može se servirati i fast fud i zdravo jelo, ali i otrov. Uostalom, svega toga smo svedoci, dovoljno je otvoriti novine ili uključiti TV. Kod ishrane morate voditi računa šta jedete da se ne razbolite. Isto je i kad gledate TV.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Srđan Karanović: Film više ne postoji

Celog života sam želeo da snimim crno-beli film, kaže proslavljeni reditelj koga već dugo nema u javnosti.

Razgovor sa čuvenim Srđanom Điđom Karanovićem rađen je nedavno u Domu kulture Studentski grad prilikom večeri posvećene Miroslavu Josiću Višnjiću (1946-2015), po čijem scenariju je Karanović uradio TV film „Pogledaj me, nevernice“, koji je te večeri i prikazan. Iako ne naročito posećeno, bilo je to jedno izuzetno veče, dostojanstveno i neposredno u isti mah, dragocen prilog (istoriji) kulture. O književnom delu Višnjića govorio je Milisav Savić, o nastanku pomenutog filma reditelj Karanović, koji je odgovarajući na pitanja publike, govorio o tome da ga u današnjem vremenu „veoma plaši digitalno mišljenje“, šta (ni)je film, o televiziji, zanimljivom načinu na koji je pisao scenarija...

Dugo vas nije bilo u javnosti?
- Vratio sam se nakratko, samo večeras. Zbog Josića Višnjića, da mu odam poštu, veoma ga cenim.

Zašto ste se povukli?
- Jednostavno, ne mogu da izdržim. Ta javnost je toliko banalna, i zapravo odvratna. Nemam nerava.

Ranije ste rekli da više nećete snimati, da li je možda došlo do promene?
- Ne. Retko donosim odluke celog života, al‘ kad donesem, ne menjam je. Kad kažem, to je rečeno. Ima puno svedoka za to.

Znači zabluda bi bila nada da ćete se vratiti snimanju?
- To je duga priča. Mislim da film više ne postoji. Film koji sam ja voleo kao delatnost, kao umetnost više ne postoji. Ono što sam učio, nastojao da snimam i ovo danas se veoma razlikuje. Danas se u stvari proizvode digitalni video-produkti koji su vrlo površni. Teško ih gledam. Jer, kad gledam filmove, bitno mi je da ih makar poštujem ako mi već ne osvoje emocije.

Da li je ostala neka filmska želja?
- Celog života sam želeo da snimim crno-beli film, i ta mi se želja nije ostvarila. Niti će.

Jedno od vaših kultnih ostvarenja „Nešto između“ nastalo je pre 32 godine a i danas je popularno.
- To iz današnje perspektive izgleda kao superluksuzno snimanje, međutim, i tu smo se, kao i uvek mučili, da izgleda glamurozno. Hteo sam da napravim film u kome ću svoje okruženje izvući iz blata, da napravim lakiranu sliku Beograda i naših života. Mnogima se to nije dopalo a mnogima jeste. To je bio moj najkomercijalniji film, prodavao se u inostranstvu jako dobro. I veoma je bio gledan, samo u Beogradu je imao preko 200.000 gledalaca.

S kojim osećanjem danas razmišljate o svojim filmovima?
- Nisam autor koji obožava svoje filmove. Sve ih volim i sve ih mrzim. Ne mogu da ih gledam. Il’ gledam malo pa odustanem jer stalno u njima pronalazim neke greške, tuđe, svoje... Posle ih danima sanjam, progone me. Svaki moj film je bio drukčiji, imao je druge ambicije.

Ko je i kako smislio Baneta Bumbara?
- Ja. Grlić i ja smo tada, i kasnije u mnogim mojim i njegovim filmovima, delovali po principu plaćene opozicije. Ja napišem i onda mu platim da to kritikuje. I obrnuto.

A, „Petrijin venac“?
- Posle „Petrije“ radio sam „Nešto između“. Eto, ta dva filma, žargonski rečeno, nemaju nikakve veze jedan s drugim. Nikada nisam mogao da dva ili više puta radim film istog stila, ritma, ambicije, želje... „Petrijin venac“ je rađen vrlo profesionalno.

Koji vas je film najviše namučio?
- Velike muke i okapanja sam imao sa filmom „Miris poljskog cveća“. Pisao sam 12 verzija scenarija! Jer ljudima iz „Centar filma“ i umetničkog veća gde su sedela eminentna filmska imena tog vremena, to nikako nije išlo u glavu. Bilo im je sumnjivo, loše, glupo... Ipak, izgurah nekako, a film je posle dobio nagradu kritike u Kanu, „Arenu“ za režiju u Puli. I tu mi je skočila cena. Dobio sam epitet „on zna šta radi“ i tako uspeo da nahvatam sredstva za „Petriju“ i „Nešto između“. Onda je krenuo moj projekat koji sam gurao 10 godina i opet pisao 5,6 varijanata scenarija. To je „Virdžina“, film koji sam jedva uspeo da završim. Jedan deo sam morao da skarabudžim da izbegnem rat koji se približavao.

O tom fenomenu (proglašavanja ženske dece za sinove) se malo znalo do vašeg filma...
-I ja sam za to saznao u jednom novinskom tekstu, I tako došao na ideju. Od ideje do filma prošlo je čitavih 10 godina, što sam opisao u knjizi “Dnevnik jednog filma”. Prepreke, čekanje, borba za novac koja traži kompromise a kompromisi menjaju scenarijo…Film je završen praktično u vreme raspada Jugoslavije.

Ako iz filmskog ugla pogledamo ono što čini našu realnost od tzv. državnog udara pa na dalje, kog je žanra?
- Tragikomična farsa. Ako gledam kroz svoje filmove – to je “Miris poljskog cveća”. Bez obzira što je on, tako, šarmantan ali u njemu vlada novokomponovani haos. Taj film je sniman znatno pre nego što se razbuktao ovaj haos koji sad hara u svemu, a najgore i najpogubnije je što hara u mišljenju. Farsa često vodi u tragediju.

„Pogledaj me, nevernice“

Miroslava Josića je, kaže, upoznao preko Fiće Davida, koji je u to vreme radio kao urednik na televiziji, a Karanović je spremao „Grlom u jagode“, i danas kultnu seriju.
- Godine 1972. uradio sam svoj prvi, ispostaviće se uspešan film „Društvena igra“ sa neprofesionalnim glumcima. Dok sam pripremao seriju, dođe Fića i kaže da ima jedan pisac koji zbog „Društvene igre“ hoće da ja radim njegov tekst il’ niko drugi. Uzmem da pročitam, vidim odlično je, ali kratko.
Potom je upoznao Josića, koji je na njega ostavio utisak, a tokom snimanja dopisivao scenario: „Imao je notes i grafitnu olovku koju je oštrio žiletom, i pisao scene i dijaloge.“
To je niz zanimljivih detalja u vezi sa nastankom tog filma a posebna je priča u vezi sa čuvenom muzičkom numerom koja je i danas nezaobilazan kafanski hit.
- To su bili kafanski muzičari i mi smo od njih tražili da nađu neku staru pesmu koja ima veze s radnjom filma. I to je danima bio problem al‘ onda se jedan od njih, Todor Primaš setio stare pesme „Pogledaj me, nevernice“. Preko filma je postala čuvena, i sad je svi znaju. Meni su je u kafani svirali čim se na vrata pojavim.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Kusturica: Savršeno me baš briga šta će reći Holivud

"Ovaj film biće moj politički testament".


Slika

Emir Kusturica je juče, 3. marta, u Andrićgradu snimio poslednje kadrove svog novog filma „Na mlečnom putu" i tim povodom izjavio za sajt Iskra.co da je taj film njegov "politički testament".

"Kad kažem politički testament, mislim na jedno potpuno gubljenje iluzije šta je bio taj rat, potpuno gubljenje iluzije i ideje o humanitarnom pravu, kao nečem što je nametnuto kao ideja da se bombardovanjem pravi mir što je najnoviji izum. I na jednu krizu koja je zahvatila zapadnu civilizaciju i koja se sada razrešava na Bliskom istoku. Sedam zemalja su oni opustošili, sedam zemalja ostavili u ruševini. Testament u smislu moje teorije koju sam izvukao iz priče jednog Rusa da je zapadna demokratija propala zajedno sa propašću Sovjetskog Saveza. Jer, dok je postojao Sovjetski Savez, zapadne države su unutar svojih sistema morale da dokazuju da su demokratske, a kako je pao Sovjetski Savez, kako je pao Berlinski zid, pred njima nije ostalo više ništa što su morali da ispunjavaju. To se videlo najpre na bombardovanju Jugoslavije i na flagrantnom kršenju međunarodnog prava koje je dovelo do ovoga u čemu se svet danas nalazi", rekao je Kusturica.

Njegov odgovor na pitanje, šta će Zapad i šta će Holivud reći na ovakav predtekst njegovog novog filma, bio je kratak:

"Savršeno me baš briga šta će reći Holivud!"

Posle 50 nedelja snimanja, na lokacijama od Hercegovine i Zelengore do Andrićgrada, 5.000 statista, 800 eksplozija, poslednji kadrovi snimljeni su juče u Andrićgradu, gde je za potrebe filma napravljen centar jednog hercegovačkog sela.

"Imam skoro izmontiran film. Ima mnogo optičkih trikova, još mnogo, mnogo rada, ali, moja je vera da možemo stići za Kan, ali, ako ne stignemo, čekamo sledeću godinu", kaže Kusturica.

Za svoj novi film kaže da ima uzbudljivu lepotu, uzbudljivu priču, jedan bajkoviti i jedan krajnje realistični nivo.

"Sve što mi je preostalo ispod kože, i izvan kože, sve što sam imao, dao sam za ovaj film. Ovo je priča o moralu, priča o veri i priča o uverenju, što je danas zaboravljena kategorija. Kad danas radiš tako nešto onda je potrebno da ne podležeš samoobmani i da za neki kadar koji nije dobar kažeš da je dobar, za neku scenu koja nije do kraja razrađena da kažeš da je dobra, da ćeš je popraviti trikovima, u montaži muzikom. Ovde se nisam time bavio, ovde nema takvih trikova. Utoliko je ovaj film ishodište skoro pa jedne karijere, ne znači da je poslednji, ali je ishodište, i sve što sam zaradio od filma i muzike, otišlo je tamo što je opet novi nivo", kaže Kusturica.

Kaže da razlike kod njega, u vremenima kada je snimao svoje ranije filmove i sada skoro i da nema, jedino, dodaje, sada je bilo malo više kiseline, "želudačne"... Energija je, veli, ostala ista.

"Ovo mi je prva glavna uloga. Učio sam gledajući druge glumce, ali i bio sam okružen dobrim glumcima u filmu. Boba je perfektna glumica, Miki je neprevaziđen. Monika je prvi put u životu napravila veliku ulogu, naturščici više nego dobri, i sve oko mene je bilo dobro", kaže Kusturica.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Dastin Hofman: Živeo sam od ribanja toaleta

Dastin Hofman nije bio na dodeli Oskara, nego na košarkaškoj utakmici. Igrom slučaja, u među navijačima je bio i njegov prijatelj i kolega Spajk Li. Hofman ga je upitao: “Da li ovim šaljemo poruku?”

Slika

Li je, naravno, bojkotovao događaj zbog slabe zastupljenosti Afroamerikanaca u nominacijama. Hofman, iako je podržavao taj bojkot, zapravo je želeo samo da uživa u dobroj utakmici. Uprkos tome što je osvojio dva Oskrara – za “Kramer protiv Kramera” 1980. i “Kišnog čoveka” 1989. – dodela mu se nikad nije činila kao zabavan događaj.

“Nisam pozvan, nisam nominovan i nikad ne bih tek tako otišao”, kaže on. “To je jedan od najgorih provoda u gradu, kada ste tamo, jer stalno imaju pauze za reklame i sve traje predugo. Dodela Bafta nagrada je odlična: sedite u bioskopu, tu je i šampanjac, možete da se napijete i uživate u šouu. Zato mi nije nimalo žao što sam umesto na dodelu Oskara išao da gledam Nikse”.

Hofman ume da kaže da je nesiguran u sebe i da je uglavnom ubeđen da je svaki posao koji dobije posledji koji će imati.

“Ne možete da izbrišete prvih 10 godina svog života. To ostaje urezano u vas... niste bili dobri!”, kaže on.

Ipak, dodaje da nema šta kome da dokazuje. Sa svim filmovima u kojima je igrao, a koji su obeležili različite ere kinematografije (od “Diplomca”, “Lenija”, “Svih predsednikovih ljudi” do “Pasa od slame” i “Tutsi”) on je jedna od najistaknutijih filmskih zvezda koja neprekidno sija već 50 godina.

Poslednji angažman imao je u “Kung Fu Panda 3” crtanom filmu, koji će ovih dana imati svetsku premijeru.

Da li je uživao u procesu nastanka tog ostvarenja?

“Bilo je podnošljivo”, kaže smejući se. “Prošlo je pet godina između drugog i trećeg nastavka i bilo je to: ‘Bože, neće valjda praviti još jedan?”

Hofman bi više želeo da pozajmljuje glas sedeći zajedno sa kolegama (među njima su Džek Blek i Andželina Džoli) u jednoj prostoriji, ali je morao da bude sam sa rediteljem.

“Bilo je to kao da sam imao prvi čas glume i tako sam se osećao u naredna četiri meseca”.

Sada ima 78 godina i često se vraća svojim korenima. Ljudi poput njega - “niski Jevreji, pomalo čudnog izgleda” – nisu bili filmske zvezde u vreme kada je on gradio slavu. “Na neki način, vladao je nedostatak raznolikosti glumaca u moje vreme”, kaže on.

Rođen je u Los Anđelesu, ali se oseća kao Njujorčanin.

“U Los Anđelesu je bilo antisemitizma i osećao sam da ću se bolje uklopiti u Njujorku”, objašnjava on.

Znao je da je na pravom mestu, čim je video čoveka kako mokri pored parkiranog automobila usred bela dana.

“Pomislio sam: da, nisam više u onom plastičnom okruženju”, kaže on. Ipak, narednih 10 godina njegovog života bile su veoma teške. Pet puta je polagao prijemni, pre nego što je konačno ušao u Studio glume Lija Strasberga, a dok je gradio glumačku karijeru zajedno sa prijateljima i cimerima Robertom Duvalom i Džinom Hekmanom, radio je razne poslove, uključujući i rad u psihijatrijskoj klinici, asistenta prodaje igračaka, pa čak je pleo havajske vence od cveća.

Hofman kaže da je u glumi uvek bilo nejednakosti i da su glavne uloge uglavnom bile rezervisane za one koji dobro izgledaju, a to je u to vreme značilo da su “anglo-saksonski protestanti”. Zato je odustao od predstava o glamuru i igrao pozorišne uloge.

Ipak, uprkos njegovim pesimističnim predviđanjima, lansirao se među zvezde u tridesetoj godini kada je uradio kasting za “Diplomca”.

“Majk Nikols odlučio je da da ulogu niskom Jevreju smešnog izgleda i to onu koja je bila rezervisana za visokog, zgodnog protestanta”, kaže Hofman koji se i dalje čudi takvom razvoju događaja. Film je govorio o neizvesnostima s kojima se suočava američka omladina u vreme kad zemlja tone dublje u sukobu s Vijetnamom i doživeo je ogroman uspeh. Istovremeno, promenila se i paradigma – glavni muški glumac nije više morao da izgleda kao Robert Redford.

Hofman se slaže da je uspeh “Diplomca” podsetnik na to da i današnja filmska industrija mora praviti hrabre, kreativne odluke i razbijati ustaljene kalupe praveći filmove koji odražavaju stvarni život ljudi. Ipak, skeptičan je po pitanju toga da li filmovi na pravi način mogu da se bave rasizmom.

“Mislim da će uvek biti neke vrste licemerja i neke vrste rasizma. Mora tako da bude, jer ljudi ne mogu da osete da imaju bilo kakve osobine heroja, sve dok pod sobom nemaju nekoga”, kaže on, smejući se.

Uprkos vrtoglavom uspehu “Diplomca”, jedno vreme je izbegavao novi angažman u filmu, jer su mu nudili uglavnom “glupe” uloge. Želeo je da se vrati u pozorište. Ipak, vratio se kao Raco Rizo u “Ponoćnom kauboju”, dijametralno suprotan lik Bendžaminu Bradoku.


“Bio sam bliži toj ulozi dok sam išao u školu. Bio sam autsajder, neko ko je na margini. Kada sam došao u Njujork radio sam te čudne poslove, a kada živite od ribanja toaleta, niste daleko od Raca, pa mi ta uloga nije bila naročito teška”, kaže on.

To je samo bila jedna od mnogih raznolikih uloga koje je imao i koje su ga učinile jednim od najboljih glumaca svih vremena. Ipak, i dalje je nesiguran u sebe.

“Nikad nisam bio karakterni glumac. Neki glumci imaju dominantnu ličnost – gledamo Džeka Nikolsona i ja pomislim kako mene niko nikad neće želeti da gleda. Oduvek sam želeo da budem karakterni glumac. Želeo bih da sam kao Džek Nikolson”, kaže Hofman.

I dalje brižljivo neguje svoju karijeru, ali misli da film ne čeka sjajna budućnost. “Ako se film ne zove ‘Ratovi zvezda’, ili ne spada u takva ostvarenja, postaje privremen fenomen. Kako zovu ove nove TV formate? Striming? E u tom smeru se krećemo. Silaznom putanjom”.

Ne teši ga ni činjenica da su njegovi klasici u Nacionalnoj biblioteci Kongresa.

A ko je po njegovom mišljenju najbolji glumac svih vremena?

Kaže da ne veruje u taj koncept, ali da veruje u najbolje uloge. “Prvi koji mi pada na pamet, a baš je skoro dobio Oskara, čuo sam, je Mark Rajlens. Njegov “Jerusalim”, Bože... Rekao sam: ‘Šta je to?’ Neko je transformisao sve... Mislim, neko je glumac, ali i mnogo više od toga. On je radio nešto mnogo veće”.

Podjednako fantastičan je Sajmon Rasel Bil kao Hamlet. “Bio je nesputan, težak, igrao ga je kao pravi gubitnik, onako kako ga je prema mom mišljenju i Šekspir zamislio i mislim da je shvatio suštinu. Onda je došlo vreme da izgovori ‘Biti ili ne biti’, a on je nakon ‘Biti’ napravio toliku pauzu, da više nije bilo ni jedne osobe u publici koja je disala i dok svi nisu u sebi saželi suštinu njegovih reči. ‘... ili ne biti’. Sav sam se naježio”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Slobodan Šijan: Humor je moja borba

Slobodan Šijan, dobitnik nagrade "Aleksandar Lifka", o novom filmu "Diskopatija". Komedija ima ono što je univerzalno u svim vremenima - napad na autoritet

DISKOPATIJA" je moj pokušaj da snimim film u kinematografiji koja nije prijateljski nastrojena prema mojim delima, i ponudim ga festivalima, koji nisu blagonakloni prema komediji. Film po romanu i scenariju jednog od najznačajnijih pisaca današnjice Svetislava Basare je na ivici eksperimenta, biće puno izvedenog crnog humora, a koga interesuje sadržaj, neka pročita "Majn kampf" - u svom prepoznatljivom stilu, delić svojih planova otkrio je juče na Paliću naš poznati reditelj Slobodan Šijan.

U razgovoru sa novinarima Šijan je objasnio da je trenutno u fazi zatvaranja finansijske konstrukcije za novi film i da ne zna kako će sve to izgledati, jer se finansira mimo novca iz republičkog fonda. Nešto sredstava, po njegovim rečima, dao je Filmski fond Vojvodine da bi se bar snimio dobar deo filma:

- Trenutno razgovaram sa glumcima, nije lako bez adekvatnih sredstava, ali ne dižem ruke. Volim da se igram filma, pa ako može - može, ako ne - radićemo nešto drugo. O komediji se na festivalima govori sa takvim tonom, kao da je reč o porno žanru. Jako je malo ima, iako ima prostora za to, naročito što je Evropa oduvek bila poseban centar komedije, sa autentičnim crnim humorom. Međutim, nije jednostavno napraviti dobru, kvalitetnu komediju, jer ste u nelojalnoj konkurenciji sa nekim petparačkim filmovima, koji efekat humora postižu na najjeftiniji i najbanalniji način. Upravo zato, komedije treba da bude više na važnim festivalima.

Na pitanje zašto se, i pored svega, verno drži komedije, slavni autor je odgovorio:

- Humor je nešto što ne zastareva. Menjaju se stavovi, ljudsko ponašanje i odnosi prema društvu, ali komedija ima ono što je univerzalno u svim vremenima - a to je, između ostalog, napad na autoritet. Možda me je sklonost ka eksperimentima i avangardnim pokušajima u umetnosti uvek držala uz komediju. Crni humor je naročito blizak avangardnim stremljenjima. Pokušavam da se ne ponavljam, da se bavim onim što meni deluje smešno, da se vodim svojim osećajem.

Laureat "Lifke" ove godine je i austrijski reditelj Ulrih Zajdl, reditelj provokativnih filmova, kojima je uspeo da izbriše granice igranog i dokumentarnog filma.

- Moji filmovi ne podilaze publici, oni preispituju ono unutrašnje kod čoveka, ulaze u njegov život ali ne daju o njemu sud. Izazivaju često nemir kod gledalaca, ali to je i moj cilj. Gadi mi se politička korektnost! Namera da se ugodi i bude prihvatljiv nekim ukusima, vodi ka autocenzuri, a ona je za umetnika i autodesktruktivna - istakao je Zajdl.

NAŽALOST, NE SNIMAM SAMO ZA SEBE

Šijan je dodao i da se uglavnom slaže sa izjavom drugog laureata Ulriha Zajdla da ne treba podilaziti publici:

- Slažem se da ne treba unapred razmišljati o tome koliko će se film svideti publici. Pokušavao sam da radim filmove koji su duhoviti, izazivaju smeh i reakcije i kod mene, ali i kod publike. Ipak, nismo dovoljno bogati da bismo pravili samo za sebe.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Mira Banjac: Mi ostavljamo naciju siromašnu duhom

Glumica neverovatne energije, vedrine i duhovitosti, Mira Banjac, ovih dana druži se sa gostima 23. Festivala evropskog filma na Paliću, prepričava mnogobrojne anagdote iz svog bogatog i zanimljivog života, priseća se druženja sa Batom Živojinovićem, Batom Stojkovićem i drugim velikanima srpskog glumišta.

Uvek nasmejana, spremna da doskoči sa ponekom šalom ili interesantnom pričom, u svojoj 87. godini ne posustaje, prihvata nove uloge, putuje, a vremena nalazi i da se bori za palićki festival kao predsednica Saveta i ističe da država koja forsira Evropu kao svoj put, ne primećuje da je Evropa već tu i da se u celoj “hibernaciji kulture, događaju veliki filmovi, ne zna se kako i otkud sa malo prostora i para”.

"Kod nas je problem što kasnimo sa Zakonom o kulturi. Nije istina da su umetnici pasivni, samo su nemoćni. Ali ako bi mi stali, to bi nas vodilo u propast. Mi na jedan 'donkihotovski' način dovodimo stvari do kvaliteta", primetila je Banjac u intervjuu Tanjugu.

Ona je skrenula pažnju i na problem postojanja velikog broja festivala. "Neki festivali posle sebe ne ostavljaju ništa, a kultura koja posle sebe ne ostavlja ništa, ne postoji. Za neke pevačice i priredbe pljune se mnogo para, ali kada molite za malu sumu za film ili knjigu, nailazite na blok i očigledno smo nemoćni da to ispravimo", dodala je Banjac.

Ozbiljnu primedbu ima na “ceo politički program”. "Mi forsiramo reforme u velikom stilu, a nema nijedne reči o kulturi. Mi nismo čvrst zid ugrađen u državu, društvo, sistem, tu fali jedan veliki zid i ta građevina može da se sruši. Mi ostavljamo naciju siromašnu duhom", naglasila je Banjac.

Osvrnuvši se na svoju skoro 70 godina dugu i impresivnu karijeru, Banjac skromno kaže da nikad nije imala veliki, spektakularan život. “Ja sam uvek živela mali život i tražila sebe u prostoru i to nije škodilo mojoj karijeri”, naglasila je ona. Priznaje da ne može da ne radi.

"Meni ne treba karijera, ni pare, ali želim da budem korisna, bojim se da budem van svega i potpuno sama, da se osećam beskorisnom i teškom životu. Negujem svoje fizičko i mentalno zdravlje. Mnogo čitam, pišem, zanimaju me mnoge stvari, samo da taj mentalni korpus ne zataji".

Čovek, smatra Banjac, može sam sebi da pomogne bez lekara, krema i liftinga, samo ako razvija svoj duh.

"Aktivna sam, nisam opuštena. Ja kada budem van posla, to je moj kraj. Ja neću da umrem, ja ću da uginem kao biljka koju nisu zalivali", dodala je ona.

Da bi danas prihvatila neku ulogu, ta uloga mora da ima svoj prostor, da pripada njenim godinama, njenom status, da pripada njoj. Nije bitno da li je mala ili velika.

"Mala uloga je najteža, jer ona ima svoj ulaz i izlaz odmah tu, kao bomba, morate da pokažete sve. Vi se u velikoj ulozi rasporedite po kadrovima. Za mene je mala uloga provokativna, dok u velikim ulogama mi je bitno ko je iza kamere, ko režira i ko su glumci", objašnjava Banjac i dodaje da je imala retku sreću da je mnogo radila sa mladima.

U svemu tome strada privatni život jer, kako primećuje, glumac se mora pomiriti sa tim da je “izložena roba”, da mora da stane da porazgovara ili se fotografiše sa ljudima.

"To je moja publika. Ako njih ne poštujem, nemam 'leba da jedem. Oni su ti koji održavaju zahtevnost da mene neko hoće", ocenila je Banjac. Na pitanje da li joj je neka željena uloga izmakla, Banjac navodi gospa Nolu iz “Palanačkog groblja” Isidore Sekulić, čiji rad je proučavala sedam godina, zanimajući je ne samo “književna Isidora”, nego i “gde se sakrila ta velika, jaka žena sem u svojim delima”.

Često za svoj moto, Mira Banjac uzima mudrost Isidore Sekulić da je “glumačka umetnost, kao i život, smrtna, ali trag posle života može biti večan”. "Najtrošnije za glumca jeste popularnost. Toga se treba čuvati. Popularnost je kvarljiva roba, može da traje samo trenutak i upropasti celu karijeru. Treba trajati, traba se umeti rasporediti", kazala je Banjac.

Uvek je sebe pronalazila pre u pozorištu nego na filmu.

"U pozorištu to što tog trenutka dajete, vi odmah tog trenutka i dobijete, pozorište ima mogućnosti da vas obrazuje i neguje, imate vremena da čitate o celom jednom period, epohi, da biste znali šta radite. Toga u filmu nema, u njemu morate brzo da spoznate gde ste, šta je to", objasnila je priznata i voljena glumica.

Ponosna je što je igrala karakterne žene pre svega svog podneblja.

"Igrala sam žene iz različitih epoha i miljea, sve je to bilo provokativno, a žene mog podneblja su još opasnije, jer su to žene koje ćete sresti odmah sutra na ulici, koje će vas prepoznati, znači tu nema varanja", kaže Banjac i prisetila se filmova "Sećaš bli se Doli Bel" Emira Kusturice, "Lepote poroka" Živka Nikolića.

"Te male žene su imale veliki povod, to su žene malih sudbina sa velikim povodom", dodala je ona. Pre nekoliko dana je završila snimanje svoje uloge u filmu "Stado" koji režira Nikola Kojo, u kome prvi put glumci govore o glumcima, a 24. jula ide u Štutgart gde će igrati u kratkom filmu u kome otac dolazi po ćerku kod bake sa željom da je vodi u inostranstvo, ali zbog papirologije ne može da vodi devojčicu nego kreću da je “pretvaraju u dečaka”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui

Post od branko »

Entoni Hopkins: Znam da nosite brojne ožiljke na koži i duši

Entoni Hopkins, glumačka legenda, govori za "Novosti" o odrastanju i sazrevanju pred kamerama, holivudu, srpskim glumcima, Evropi, Americi, novoj seriji "Zapadni svet"...


ČOVEK danas mora biti inteligentan da bi se nečem novom prilagodio i da bi preživeo. U suprotnom, pregaziće ga novine. Trenutno, televizija u svojim rukama drži moć, a vi ne možete insistirati na velikim filmskim projektima ako publika želi nešto drugo. Ali i to će proći. Gluma pak ne zna za format, vreme ili žanr. Ona je dobra ili loša.


Ovako, u ekskluzivnom intervjuu za "Novosti", govori jedan od najvećih svetskih glumaca ser Entoni Hopkins (78). Proslavljena holuvidska zvezda, oskarovac, rođeni Velšanin, naglašavajući da je njegov posao da glumi jer od toga živi, kaže i da je zlatno vreme Holivuda prošlo, kao i da glumci iz Srbije znaju koji su to zahtevi koje danas nameće filmska industrija.

- Hrabrost je važna osobina. Nema nezamenljivih. Zlatno doba Holivuda imalo je svoja velika imena. Filmske zvezde koje su potpisale jedan sjajan period svetske kinematografije. I srpski film pamti ta vremena, čuvenu "Sutjesku", "Bitku na Neretvi" i brojne glumačke veličine koje su posećivale vaše prostore krajem prošlog veka. Međutim, to doba je prošlo. Verujem da je sada tako i u Srbiji. Uostalom, poslednjih godina sarađivao sam sa mnogim vašim mladim glumcima, i znam da savršeno razumeju nove zahteve - kaže Hopkins, koji sledeće godine obeležava pola veka glumačke karijere.

Ovog oktobra pred njim je nova avantura - povratak na televiziju u naučnofantastičnom serijalu HBO produkcije "Zapadni svet", čija premijera je zakazana za 3. oktobar. Najavljujući ulogu doktora Roberta Forda, ikona svetskog glumišta se sa setom seća dana kada se pre 40 godina otisnuo u Ameriku i zauvek ostao u njenom zagrljaju.

- Vreme je tako brzo proletelo da deluje nestvarno. U Njujork sam došao davne 1973, a u Malibu sam se preselio već 1975. Jednostavno sam navikao na ovdašnji način života. Obožavam ga! Kao i Amerikance. Dobrodušan su i zahvalan narod. Mada, imaju tu dozu ludila koja ih čini posebnima. Karakter im se najbolje oslikava u pravilu njihovog života: "Zašto čekati? Uradimo sve odmah!" Nedavno sam video sjajnu šalu, u stripu magazina "Njujorker". Amerikanac je na Tibetu, gde sa starim mudracem priča o smislu života. Na njegovo pitanje koja je sledeća lekcija kojoj će ga podučiti, guru mu odgovara da će to biti nauk o strpljenju i kako je potrebno mnogo života da bi se spoznala ta mudrost. Na to mu Amerikanac odgovara: "U redu, pokušaću, i savladaću je za 20 minuta!"


* Posećujete li često Veliku Britaniju?

- Idem u Englesku, i volim da joj se vraćam. Nedavno sam boravio tamo zbog snimanja filma "Garderober" sa Ijanom Makelenom. Zaista divno iskustvo.


* Kako ste se osećali zbog odluke Velike Britanije da napusti EU?

- Naučio sam s vremenom da ništa ne možete kontrolisati. Ljude kojima ste podarili glas i vlast morate podržavati. To je, valjda, ispravno. Mada, možda, ne i pravedno. Nisam ciničan. Jednostavno, više ni o čemu nemam mišljenje. Neki bi rekli da je to ignorisanje stvarnosti, ali nije me briga čak ni za to.


* Šta nam možete reći o dr Robertu Fordu, čiji lik tumačite u "Zapadnom svetu"?

- Uvek dobijam uloge koje su u potpunoj suprotnosti sa mojom prirodom. Ti likovi su zavisni od apsolutne kontrole, a ja sam više od onih koji se prepuštaju struji. Volim takav život i trudim se da ništa ne shvatam previše ozbiljno. To ubija čoveka. Ford je sušta suprotnost - sve mora da bude potpuno savršeno. U neku ruku, on je lud. Podeljena ličnost, kojoj je dostojan sagovornik jedino on sam.

TEHNIKOM NE MOŽETE STVORITI MISAO

* MOŽE li tehnologija da pobedi zapisano u sudbini?
- Citiraću jednog naučnika sa čuvenog Masačusetskog tehnološkog fakulteta, sa kojim sam pre nekoliko dana, boraveći u hotelu u Bostonu, uživao u razgovorima tokom zajedničkog doručka i ručka. Pričao sam mu o ovoj seriji i ideji veštačke inteligencije. Dotakli smo se i stvaranja života iz epruvete, na šta je on odgovorio: "Možete stvoriti telo, ali ne i misao". Ili, možda, greši. Niko ne može garantovati ništa. Sve je moguće dok ne dokažete da nije.

* Zbog čega mislite da takve uloge pronalaze baš vas?

- Trudim se već godinama da to shvatim, ali ne uspevam. Moguće je da je to zbog moje hladnokrvnosti, praznog pogleda... Ali nikada u tim likovima nisam nalazio užitak. Ne zanima me kontrola. Verujem da sva ljudska patnja dolazi iz potrebe čoveka da kontroliše sve. Da dominira i teroriše ljude oko sebe. Davno sam digao ruke od toga. Najveća mudrost koju sam stekao tokom života je da ne znam ništa. Mogu da imam mišljenje o nečemu, ali niko ne može da tvrdi da sam u pravu, i da je to mišljenje ispravno. Jednostavno - ne znamo ništa.


* Šta vas je privuklo projektu "Zapadni svet"?

- Nema tu velike filozofije, i to je ono što najviše nervira novinare. Svi očekuju neku fenomenalnu priču, i zaneme od čuda kad im kažem: "Ulogu sam prihvatio jer je to moj posao. Pozvao me je agent, poslao mi scenario, i ja sam prihvatio". Ljudi bi voleli da pročitaju da me je oduševila ideja što ću glumiti poremećenog doktora iz hit-filma Majkla Krajtona, snimanog početkom sedamdesetih godina prošlog veka, a moja istina je sasvim drugačija. Dopalo mi se što seriju baziranu na filmu radi HBO, i što ću se posle nekoliko godina vratiti televiziji. I što je moj posao da glumim, i da za to budem plaćen. Dakle, zašto sam prihvatio ulogu dr Forda - nemam pojma. I to nije prenemaganje velike zvezde. Tako zaista mislim. Čudna smo sorta mi glumci.


* U čemu ste najviše uživali glumeći Forda?

- Sjajno sam se proveo snimajući ovu seriju. Bilo je veoma opuštajuće. Scenario je zahtevao da naučim brojne dijaloge, i pročitam mnogo teksta, ali tome se uvek radujem. Obožavam da učim dugačke tekstove napamet. To moj mozak održava svežim. U tome sam najviše uživao snimajući "Zapadni svet". I, naravno, u saradnji sa sjajnim glumcima, kao što je Džefri Rajt.


* Volite li naučnu fantastiku?

- Treba razlikovati žanr naučne fantastike od pojma utopije. U našoj seriji mi se više bavimo tim terminom, a on me je oduvek plašio. Prošli vek bio je era utopija - blistavih ideja koje su donele mnogo krvi i smrti. Boljševička revolucija, nacizam, fašizam u Italiji, zatim i hladnoratovski period, koji je ostavio velikog traga i u vašoj zemlji. Brojni su ožiljci utopijskih politika i ideja zapisani na koži i dušama balkanskih naroda. Često razmišljam o tome kako smo sa Rusima po završetku Drugog svetskog rata bili saveznici, a zatim su otkrivene strahote sovjetske tiranije. Ali nisu to samo odjeci jednog vremena. Teror ideologija menja lica, dok se pod maskama uglavnom kriju iste ideje.


* Imate o tome i lično iskustvo...

- Moj otac je bio ekstremni marksista. U tom duhu sam i ja odgajan. Kako su godine prolazile, slušao sam brojne priče - za i protiv. Kao zaključak, posle svih tih suprotstavljenih mišljenja, shvatam da je jedina izvesnost - smrt. Ima onih koji misle da će im slava, moć i novac omogućiti da je pobede, ali varaju se. Veruju da kontrolišući svaki aspekt svog i tuđih života čine nešto važno. Smrt je najbolji pokazatelj koliko u tome greše. Nema kontrole.


* Možda bismo onda mogli da prestanemo da se opterećujemo nevažnim sitnicama?

- Upravo tako. To je predivan osećaj. Prihvatite neizvesnost - to je jedina sigurna budućnost.


MOJ JE MOTO: SKOČI SA IVICE I NE OKREĆI SE!

AMATERSKI, putovanje magičnim svetom izmišljenih likova i života koji nas decenijama ostavljaju bez daha, Hopkins je započeo 1957. po završetku studija na Kraljevskom koledžu muzike i glume u Velsu, a zatim i Kraljevske akademije dramskih umetnosti u Londonu. Ipak, prve ozbiljne korake pred kamerama i na pozorišnim daskama napravio je uz čuvenog Lorensa Olivijea davne 1967. On je Hopkinsa, nakon što je ovaj dobio prvu ulogu u Strindbergovom "Plesu smrti", opisao kao "mačka koji rolu nosi ponosno poput miša u zubima". A baš tada, budući oskarovac naučio je najvažniju životnu lekciju, koju je tako vešto usavršavao svih ovih godina: "Nervoza je taština. Pitaš se šta ljudi misle o tebi. Dođavola sa njima. Jednostavno, skoči sa ivice i ne okreći se".

Pedeset godina kasnije, ova maksima njegov je način života. Uz mnogobrojne pozorišne, ona mu je donela daleko poznatije uloge na velikom platnu, među kojima je svakako najpoznatija ona Oskarom nagrađena u kultnom ostvarenju "Kad jaganjci utihnu".
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost