Hod po mukama

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Hod po mukama

Post od branko »

Hod po mukama

Znam da će mi se ovo razbiti o glavu, ali ne mogu više da objašnjavam, pričam, drobim o tome kako pozorište i takmičenja (smotre, festivali, nagrade, pohvale...) nemaju veze jedno s drugim. Em objašnjavam nešto što je činjenica koju ne treba dokazivati, em vidim iz pogleda, naknadnih komentara naknadno pametnih, nepoverenje, kao da se pravdam za nešto. Jednostavno, oni koji ne znaju, uvek će se prikloniti mišljenju "ovlašćenog", oni koji znaju, retko ih se dotiče, da ne govorim o pakosnim koji u svakom slučaju profitiraju. Možda sam konfuzan, ali mi ne pada na pamet da pregledam šta napisah, bolje ovako. I eto, napisaću Vam moje dogodovštine sa više od dve decenije učestvovanja na festivalima, smotrama, o selektorima, zakulisnim radnjama, slučajnostiima koje su uticale na konačne odluke i sličnim "neumetničkim stvarima" koje su presudne na takmičenjima. Napisaću onako kako ih se ja sećam, i koliko ih se sećam, pa ako nešto propustim ili pogrešno se setim Vi me ispravite. Imena neću pominjati, jer nisu ni važna, bitan je sistem u koji će se uklapati i nova imena, a koji nema veze sa pozorištem. Moram da kažem da je bilo i dosta normalnih ljudi, ali od onih koji su kritiku shvatali kao prost zbir nedostataka predstave, usmeravajući kritikom i dalji rad ansambla, da ne govorim o, ne daj Bože, podstreku. Počeo sam još kao glumac, za vreme Zeke Buljubaše, da slušam razne "umove" i "čestite umetničke duše" koji su postavljani za selektore i članove žirija, kako nam objašnjavaju koliko ne znaju ili ne žele da znaju. Idemo, redom:

1990/91. godina

"Umorni" predstava koja je na zonskom takmičenju u Senti ostavila dobar utisak, ali se nije plasirala dalje. Mislim zasluženo, jer smo onda bili u konkurenciji sa Kikinđanima, koji su ruku na srce imali bolje predstave od nas, ali nije to bilo sporno, ono što je interesantno je bio selektor. Posle mnogo pokuda reče da je režiser više instinktivno osetio neke momente u predstavi kao "pas koji liže sopstvenu ranu", a onda je dozvolio sebi da "režira" istu predstavu i da pita zašto na sceni postoje jedna vrata, a ne hiljadu vrata. Dobio je odgovore koji mu se nisu svideli i čovek se čak zaplakao govoreći da više neće dolaziti u Sentu. Inače isti čovek je bio selektor za predstavu iz 1988. godine "Staklenu menažeriju" (ja tada ne bejah tu) i najviše je imao primedbi na scenografiju. Par godina kasnije, radio je istu predstavu na maloj sceni SNP-a sa istovetnom scenografijom. Interesantno, zar ne?

1992/93. godina

Plodotvorna godina, čak četiri premijere. "Ljubavi Džordža Vašingtona", ne ulazeći u kvalitet predstave, pamtim samo detalj kad sam hteo da pitam selektorku da mi ukaže na nedostatke predstave (bejah mlad i neukusan). Žena se posle pitanja okrenu, besna, ne progovori ni slova. Tek sa sadašnjeg stanovišta shvatam taj bes. Sa čika Mikijem sam radio prvu dečju predstavu "Kraljevski festival". Nismo očekivali ništa, jer sam ja zajedno sa decom bio teški početnik, ali ono što nas je dočekalo u Čantaviru (čini mi se da je bio Čantavir) je bilo iznenađenje. Puna sala, 300 dece, naši klinci naoštreni, dva selektora (jedan blaženopočivši, drugi sa večito ležerno prebačenim sakoom preko ramena). I svi se iznenadiše, prvo publika u kojoj niko nije znao srpski, posle mi zbog haosa koji je napravljen u sali. U svom toj gunguli, naša deca plaču, pitajući me da li su tako loši da ovi iz publike viču na nju, selektor (onaj što je počivši) spava. Gledamo čoveka, spava. Prođe cirkus, i na razgovoru, onaj što je spavao, nam dade primedbu da se nismo čuli. Nisam mogao da verujem. Rekoh samo da bi se čuli da je u publici neko znao srpski i da nije pravio haos. Onaj drugi je nešto pričao o bratstvu i jedinstvu. Ja mu rekoh da je promašio temu. Šta mislite da li smo prošli dalje?

1993/94. godina

Sa "udarnom predstavom" ne prođosmo zbog još uvek amatera Kikinđana, Opet zasluženo. Te sezone se sećam samo priče oko "Trapavog zmaja". Naime, dečja predstava u kojoj je zmaj glavni lik i ja ga osmislih tako da se sastoji iz dva dela, prednjeg kojeg glumi jedan glumac, i zadnjeg kojeg glumi drugi. To mi je izgledalo originalno i doprinosilo je trapavosti zmaja. Bilo je ok i deca su bila odlična. Ali dođe režiser, inače naš čuveni (pokojni) filmski epizodista i reče da ne može da pusti predstavu dalje, jer mu rep zmaja izgleda falusoidno. I šta reći deci? Selektor je razmišljao o đoki kad je gledao predstavu? Progutah knedlu, još jednu u nizu koje ću progutati.

1994/95. godina

Dođe i naših pet minuta. Kikinđani prešli u profesionalce, mi uradili predstavu sa profesionalcem. "Ujka Vanja". Dođosmo u Kulu, odigrali odlično, ozareni seli u salu da čujemo voditelja razgovora, žiri i druge "stručnjake". Prvi put na republičkoj smotri. I krene voditelj. Prvo mu je pitanje. "Zašto Čehov?" I nastavi u stilu bolje da igrate neki vodvilj ili komedijicu, a prave tekstove ostavite onome ko zna, jedan mu unjka, drugi mu je promašio habitus, nagrađena Mica koja, po sopstvenom priznanju, nije ni skontala lik, već je samo odšmirala. Režiser reče, nakon litanije, a zašto ne, Čehov? Ali ga već niko nije slušao jer kad je došao red na nas da odgovorimo rekoše da idemo da večeramo, vreme je. Dugo nam je ostao gorak ukus u ustima posle Kule, a zašto? Zato što nas je to trebalo utući? Ne znam ni sada, samo znam da smo pogrešno shvatili sve. A najpre, pogrešno smo shvatili takmičenje. I počelo je naše privikavanje na sranja.

1995/96. godina

"Armija generala Poluksa" i opet ja i opet selektor sa ležerno prebačenim sakoom preko ramena. Jedna veoma dobra dečja predstava, klinci u sali reagovali na razne načine, ali reagovali. Na razgovoru reče da mu je najveća zamerka što je rečeno u predstavi "Živeo drug Tito!" Ja se iznenadih, jer znam da tako nešto ne ide u takvu predstavu, pogledah po prisutnim iznenađen i javi se neki član žirija iz lokala (Novog Kneževca) reče da je to neko dobacio iz publike. Ostali potvrdiše, ali selektor ostade pri tome da ne plasira predstavu dalje jer je neko nešto dobacio iz publike. Druga dečja predstava "Jerina", opet ja, opet prebačeni sako preko ramena. Pošto se radilo o adaptaciji "Hilperika" Miroslava Nastasijevića reče da je u redu adaptacija (Hmmm?), ali da mu se ne sviđaju kostimi Amazonki (trikoi boje mesa, sa tigrastim krznima), već reče da bi kostime pravio od paučine. Dobro ste pročitali, paučine. Pazite, radi se o deci od 13-ak godina. Odgovor da ne znamo da sašijemo kostim od paučine i da li bi bio voljan da nas poduči nije mu se svideo, a predstave ne prođoše.
"Žorž Danden" i Gnjilane gde je bilo republičko takmičenje. Dočeka nas Tošić, Glovacki, Boškov i kompanija nas dočekaše još u kafani sa pitanjima, a gde vam je Mađar (Vajda je režirao predstavu) rekosmo mu da je imao peha, opljačkali su mu auto, dobismo odgovor: Ako, tako mu i treba! I prođe sve u tom stilu. Pre predstave saznadosmo i ko treba da prođe na savezno takmičenje u Vranju. Šteta što nam nisu rekli pre puta. Posle predstave nas postaviše za sto da nas rešetaju, jedan član žirija nije dobro čuo, dobi od Laze odgovor da je to zato što ljudi u njihovim godinama slabije čuju, drugi meni reče da mu je bilo dosadno što je čitava predstava protekla u francuskom akcentu, on naime ne može da gleda ni crtani Pepe le Tvora do kraja zbog toga. Ja mu rekoh da ja mogu danima gledati taj crtani. I tako. Mlaćenje prazne slame, s obe strane.

1996/97 godina

"Balada o najprvom zubaru" dečja predstava. Opet ja, opet čovek sa ležerno prebačenim sakoom preko ramena. Pusti on mene da prođem posle toliko predstava. Kaže dobra, ali on mora doći da "očisti" predstavu uz odrđenu novčanu nadoknadu. Nisam nikad bio toliko sujetan da ne tražim pomoć drugog, uvek sam zvao ili Dragana ili Tibiku da na kontrolnim probama dođu i kažu šta treba menjati. Jednostavno čovek je toliko u priči da više ne vidi ni šta je dobro, ni šta je loše. No, mene zagolica ova novčana naknada, te odlučih da ne zovem na "čišćenje". Tek, što siđoh u Inđiji iz autobusa, kad negde iz žbuna izađe selektor, bez sakoa, znao sam da neće valjati. Izgrdi me što ga ne zvah na "čišćenje" i ogradi se, na razgovoru sa selektorom u Inđiji počivšim piscem, da takvu predstavu nije ni trebao selektovati. Dobi i odgovor, nešto u stilu da pozorište prestaje onda kad se spusti zavesa, sve posle toga nije pozorište već sranje. Počivši pisac, predsednik žirija, sa nebeskih visina sujete velikog umetnika, bi zadovoljan što smo dosta igrali njegove tekstove i ponudi da nam radi tekstove, uz pristojnu nadoknadu od 5.000 maraka. To je bila 1997. godina, ne znam da li sam onda primao platu 50 maraka. Odlučih da decu ubuduće poštedim takmičenja.

1997/98 godina

"Zločin na kozjem ostrvu" predstava sa ogromnom scenografijom (ulazni deo kuće sa tremom i pravi dvorišni bunar. Predstavu je odgledao neki kneževački, opet blaženopočivši, selektor i plasira predstavu na festival malih scena u Ruskom Selu. Bilo je džabe objašnjavati da mi ne možemo sa tim stati na malu scenu, kao kad bi igrali vaterpolo u kadi. Odustasmo od festivala, i proglasiše nas samoljubivima. Ako, bolje takvi nego glupavi.

1998/99 godina

Nisu stigli da nas sahrane, omela ih NATO agresija.

1999/2000 godina

"Jedan sluga, dva gospodara" omladinska predstava, jedna divna ekipa i parodija. U jednoj sceni, pošto smo se, kao i u svakoj parodiji, izrugivali svemu svačemu, Goran počne da imitira Slobu, a Ljupka Miru. Ja to ostavim jer je bilo smešno, a nije vređalo nikoga. Odosmo na "Srednjoškolsko pozorje"u Novi Sad i imali smo šta da čujemo. Lokalni direktor, SPS-ovac drvlje i kamenje po nama zbog oponašanja slavnih nam likova (verovatno je sada u DS-u ili SNS-u). Tad mi se desilo da mi predsednik žirija posle litanije direktora, priđe i šapne na uvo da je predstava dobra, imitacija na mestu, ali situacija... Inače taj, tada mlađahni predsednik žirija, je sada jedno od najeminentnijih imena pozorišne kritike Srbije.
"Maratonke trče počasni krug" su prošle u Pazovu, zasluženo nisu prošle dalje, ali kao kuriozitet da pomenem da je tada predstava Stare Pazove bila poznata (čini mi se da je to te godine) po tome da je prava pravcata lokomotiva bila na sceni. Ima se, može se. Ne znam samo kako su gostovali.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Hod po mukama

Post od branko »

2000/01 godina

"Lutka sa kreveta broj 21" predstava gde smo režiju poverili jednom mladom čoveku, ali pod uslovom da mentor predstave bude Vajda koji će očistiti predstavu, jer nam je to ulivalo poverenje da će predstava biti dobra. Neću da pričam o problemima koji su pratili rad sa režiserom, ali ću reći detalj da se Vajda nikad nije pojavio ni na jednoj probi (nije bilo vremena) i da je bio zonski selektor u Novom Bečeju. Treba li reći da nismo prošli? Naravno da ne, ali je primedba da predstava nije dorađena zvučala veoma cinično, jer je taj isti čovek trebao doraditi, a nije imao vremena, a to je bio uslov da bi taj mladi režiser radio.

2001/02 godina

Prosečna sezona sa predstavama koje nisu oštećene, mogle su i bolje da prođu, ali smo bili zadovoljni. Mislim da je jedan od kvaliteta ovog pozorišta kad znamo kakvu smo predstavu napravili i ne trudimo se da je proguramo tamo gde ne zaslužuje da bude.

2002/03 godina

"Izbiračica". Naša najnagrađivanija predstava. Osvojila je nekoliko zlatnih maski u Trebinju, a da o ostalim takmičenjima ne govorim. No, u Pazovi se desilo nešto nesvakidašnje. Osvanula je u Biltenu festivala kritika Gordane Smuđe. Izdvojiću neke delove kao ilustraciju: "da nije bilo psa, žiri ne bi imao kome da dodeli nagradu za glumački postupak", "pozorište bez boje, ukusa i mirisa", "publika se mučila devedeset neprijatnih minuta", "organizovani cirkus", "ne uspevaju ni da zasmeju", "ono što pozorište nije i ne sme da bude", "ne vidim problem što zvoni mobilni". Simpatično, zar ne? Možda i ne bi bili ovako ogorčeni da nije ovo neko pročitao i odlučio da se objavi. Odgovorili smo i mi na ovo pismeno, ali kako oprati gorak ukus u ustima.

2003/04 godina

Prosečna sezona sa predstavama koje nisu oštećene, mogle su i bolje da prođu, ali smo bili zadovoljni.

2004/05 godina

"Da li je to bila ševa?" i "Nemam da platim i neću da platim". Prvi put imamo dve predstave dostojne pokrajinskog festivala i prvi put se postavlja pitanje da li jedno pozorište može da ima dve predstave na pokrajinskom festivalu. Selektor je to i pitao mene telefonom i dobio odgovor, da bira predstave po kvalitetu, a ne odakle su. Kad je "Ševa" prošla na republičku smotru, javno su kompanjoni selektora i on pričali kako je to ujdurma, želeći da nas posvađaju, a u tu priču su uvukli i neke naše članove.

2005/06 godina

"Trojanke" i "Pozorišne iluzije". Opet ista situacija, ali je ovde selektor pitao upravnika koju predstavu da pošalje, jer može samo jedna. Inače je selektor iz društva selektora pomenutog u prethodnoj sezoni. Inače, je to prvi put bilo da selektor nije ni gledao predstavu (bio je zauzet), a nije je plasirao. Istini za volju, bio je na delu jedne kostimografske probe, gde je stručno konstatovao da su devojke jako lepe. Kako objasniti Ivanu ili Jeleni koji je sa 16 i 18 godina izvukli maestralno svoje uloge, dali sve što imaju u sebi, da je to sranje, a ne vrednovanje? Usput, možda je to bila jedna od mojih najboljih režija.

2006/07 godina

"Boginje" predstava koja je mogla više da se vrednuje. Na pitanje članova žirija, da li ćemo se ljutiti, ako proglase drugu predstavu za najbolju na VOFEMS-u, stigao je odgovor da ako je bolja neka bude i prva. Nećemo se ljutiti, već smo navikli.
"Međuigre" u režiji veliko Ljube Majere. I njegov povratak u amaterizam. Dođosmo do Pazove i tamo nas dočekaju k'o kraljeve, valjda da zaboravimo pisanije da smo "pozorište bez boje, ukusa i mirisa". Posle izvođenja, a sećam se da je Ljubi jako stalo bilo kako ćemo igrati, kao i nama, krenuše hvalospevi. Utrkivali su se ko će pre reći pohvale na račun predstave. Mi srećni, Ljuba zadovoljan. I ne prođosmo. Kako? Ima raznih priča, priča o uticaju nekih predsednika opština, priča o razgovorima (uz čašicu pelinkovca) u nekim vojvođanskim kafanama... Ali nema nijedne priče o tome da je neka predstava bila bolja. Zvuči ružno, samohvalisavo, ali autoritet jednog Majere i njegov ironičan osmeh kad mu rekosmo da ne idemo dalje, hvale koje smo pobrali igrajući u drugim (profesionalnim) pozorištima govore nama u prilog.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Hod po mukama

Post od Upravnik »

2002/03 godina

"Izbiračica". Naša najnagrađivanija predstava. Osvojila je nekoliko zlatnih maski u Trebinju, a da o ostalim takmičenjima ne govorim. No, u Pazovi se desilo nešto nesvakidašnje. Osvanula je u Biltenu festivala kritika Gordane Smuđe. Izdvojiću neke delove kao ilustraciju: "da nije bilo psa, žiri ne bi imao kome da dodeli nagradu za glumački postupak", "pozorište bez boje, ukusa i mirisa", "publika se mučila devedeset neprijatnih minuta", "organizovani cirkus", "ne uspevaju ni da zasmeju", "ono što pozorište nije i ne sme da bude", "ne vidim problem što zvoni mobilni". Simpatično, zar ne? Možda i ne bi bili ovako ogorčeni da nije ovo neko pročitao i odlučio da se objavi. Odgovorili smo i mi na ovo pismeno, ali kako oprati gorak ukus u ustima.
Na Republičkom festivalu u Kuli te iste godine, Velimir Velja Mitrović je, zajedno sa svojim prijateljima, lobirao (uz psovke, pretnje i teške reči) kod tadašnjeg žirija da jedna od njegove dve predstave koje su bile u zvaničnoj konkurenciji (jedna je ''Policajci'' Mrožeka, a druge se ne sećam...) bude prva na festivalu. Tada na scenu stupa Mr Miroslav Radonjić, takođe član žirija, i odbacivši pomenuto lobiranje, traži da na festivalu prvo mesto osvoji najbolja prerdstava, a po njemu tu nije bilo dileme. To je bila naša ''Izbiračica''.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Hod po mukama

Post od branko »

2007/08 godina

"Pepeljuga" dečja predstava koja se plasirala na Majske igre u Bečeju. Selektor je insistirao gledajući predstavu da se deca na kraju poljube u usta i to će biti uslov za plasiranje predstave na Majske igre, režiseru (Maja) je to bilo neprikladno, jer se radilo o deci od desetak godina i ostavi tako predstavu. Imali smo šta da čujemo posle izvođenja predstave u Bečeju. A što selektori imaju bolesnu potrebu da režiraju? Kažite: ne sviđa mi se predstava i šlus, a ne ovu scenu ja bih ovako i ako to bude tako, onda je to remek-delo. Sećam se kako sam pomogao da dečje pozorište "Feniks" dođe za dve godine od prve predstave do pobednika u pokrajini. Preporučio sam da čovek sa večito ležerno prebačenim sakoom preko ramena nadgleda rad na predstavi, oni su to uradili i nije bilo problema. Ja to ne mogah. Imam slab želudac.

2008/09 godina

"Traktat o sluškinjama". Dođemo na opštinsku smotru i selektor posle izvođenja predstave počne priču o tome kako ovakve predstave nam fale, kako je ovo vrhunac, kako smo već sigurno na pokrajinskoj smotri, a ne na zonskoj, kako je ovo "Traktat o glumi", a ne o sluškinjama i sl. Posle par dana je zvao upravnika da kaže da možemo da biramo koju ćemo predstavu poslati na zonsko takmičenje, jer nije dobro za amaterizam da iz jedne sredine ide više predstava. Verovatno je dobro bilo to što su nam se posle iz Novog Bečeja (gde se održavala zonska smotra) žalili da su im poslali polučasovne školske predstave na kojima je bilo desetak ljudi. Normalno, upravnik je posle poziva selektora zvao mene da pita šta radimo i ja sam opet rekao da ide "udarna" predstava. Nemojte da me razumete pogrešno, ne radi se o tome da je omladinska predstava bila bolja od udarne, daleko od toga, ali je bila bolja od polovine viđenih na zonskoj smotri. Sem toga ne razumem govore selektora posle predstave i naknadni način razmišljanja, ili one koji su mu (možda?) nametnuli takav način razmišljanja.
"Cincari ili Korešpodencija". Predstava u kojoj je igrao naš prijatelj (profesionalni glumac) iz Kikinde glavnu rolu. Bilo je sve u redu do momenta kad se nismo iz Pazove plasirali u Kulu (republičko takmičenje), od tog momenta smo zasmetali mnogima i dosetili su se da predstava sa profesionalnim glumcem ne može da učestvuje na takmičenju amatera. Profesionalni reditelj, kostimograf, scenograf i ini mogu, glumac ne. Pazite, dotle smo mogli da učestvuje, a od tada ne možemo, simpatično tumačenje pravila. I sprečiše naš odlazak u Trebinje. Posle su nam pričali da im je žao zbog nanešene nepravde i slično. No, pozorišna predstava igra samo jedno leto (što se tiče smotri) i ako se tu propusti da se nagradi onda je stvar što se tiče smotri propala. Naknadna pamet ne znači ništa.
"Sama u kući" dečja predstava koja se plasirala na Majske igre u Bečeju. Posle izvođenja predstave selektor je imao nadasve zanimljiv ekspoze. O tome vam Maja može više pričati jer se (za razliku od mene) još živo seća razgovora.

2009/10 godina

"Lepe oči, ružne slike" jedna od uspešnijih predstava. Posle igranke u Kuli, kad su vršili pritisak na predsednika žirija da jedna druga predstava iz kulske opštine prođe, kad je čovek kad je to odbio, bio prinuđen da se vrati autobusom i propusti večeru, jer su mu uskratili ranije obećan prevoz (čak ni do autobuske stanice), nakon priča kako je selektor na VOFEMS-u odlučivao te godine o pobedniku istog, dođosmo u Trebinje. Ja sam lično bio veoma počastvovan što moja predstava ide u Trebinje, ali ono što nam se tamo desilo je za anale. Onda sam na našem starom forumu napisao nešto (onako vruć) što vam prenosim u celosti: Prvo iznenađenje je bila kad je neka Vlatka (jedna od organizatora) došla i rekla da nema pojma o igranju na maloj sceni. Nakon kraćeg zgledanja u pravcu Basarića, ja sam rekao da se ova predstava može samo tako igrati i tu smo završili. Znao sam da će biti problem, ali ako su oni znali kakva je predstava neka to reše, zato su organizatori. Sutradan ide potera za nama, prvo ta ista Vlatka priznaje da je Umjetnički savjet znao za ovo i da je planirao da nas stavi pred svršen čin – odnosno da moramo igrati na velikoj sceni. Saznali smo da je Mostar pre nekoliko godina igrao na maloj sceni, da je 4/5 publike ostalo na ulici i da su od tada do kraja festivala bojkotovali isti. S tim da bih dodao većinu organizatora ne interesuje festival kao pozorišni događaj već kao jeftini politički poeni. Od iste Vlatke dobijamo molbu da igramo na velikoj sceni i to odbijamo. Kasnije se u igru uključuje i direktor pozorišta i postajem svestan da ćemo igranjem na maloj sceni izgubiti sve šanse za bilo kakav pozitivan odjek predstave i kod organizatora i kod žirija i kod publike. No, ja odbijam. Stvari se odvijaju dan pre nego što ćemo igrati, što je isto tako bitno. I onda dolazi do uključivanja čoveka, koji je bio selektor u Kuli i koji je izdržao sve one pritiske i nevolje zbog nas, u igru. Čovek me je preko Basarića zamolio da igramo na velikoj sceni i poručio da nemamo šta da izgubimo. Pazite, vrhunski reditelj poručuje da nemamo šta da izgubimo prebacivanjem male scene na veliku, iako svaki ćutuk zna da je ovo predstava za veliku scenu drugačije bi bila osmišljena scenografija, drugačiji mizanscen, svetla, o glumi i šminki da ne govorimo i ono najvažnije, drugačije prima publika, drugačije emotivno doživljava ovu nadasve intimnu priču. Normalno da nije isto kada ti neko slini, upišava se, ljubi i vadi pištolj 30 cm od nosa ili na 30 metara. I na meni ostade da donesem manje pogrešnu odluku, i ja razmišljah ovako: ako igramo na maloj sceni ostaćemo u nemilosti organizatora, medija, publike, no zadržaćemo predstavu onakvu kakva je rađena i igrana do sada, što se tiče nagrada svejedno nemamo ništa jer je naglašeno da nemamo šta da izgubimo, ako igramo na velikoj sceni svi će videti predstavu (uvek je bila puna sala koja prima više od 400 ljudi), organizatorima će laknuti (Jeste li se lepo proveli u Trebinju? Da li bi voleli ponovo da idemo? To zavisi od poziva organizatora. Je*i ga, tako je to.) za medije ćemo biti heroji, izlazimo u susret molbi jednog poštenog čoveka, a žiriju je još uvek svejedno, jedino što mu olakšavamo posao i sami sebe diskvalifikujemo, što će onaj koji ne zna reći pogledaj na šta liči scenografija, kao da je neko pjucnuo na scenu i pogledaj ovog diletanta od režisera, ne zna ni šta je mizanscen, kako je nemaštovit i plitak. Šta mislite kako mi je bilo kad sam trebao da izobličim svoju predstavu zarad dobrobiti pozorišta? No, progutao sam, ne žabu, nego nilskog konja i doneo odluku.
Vi znate da ja ne volim razgovore o predstavi, pošto oni za mene nemaju smisla, a uvek je pitanje da li ću progovoriti ili povratiti. Ako si napravio dobru predstavu nema potreba da nešto objašnjavaš, ako si napravio lošu, svako dodatno objašnjenje neće spasiti predstavu. No, na ovim razgovorima sam morao biti, istina kratko jer sam morao postaviti svetla za „Venecijanku“. Počeo sam sa tim da sam rekao kakva je u stvari predstava „Lepe oči“ i zašto sam doneo odluku. Dobih aplauz, kako kasnije saznajem od tehnike od Trebinjaca. Rekao sam da sam svestan posledica odluke i slično. Onda je na red došla jedna pozorišna kritičarka iz klase profesora Luke Kecmana o izboru glumca za lik Rubena. Rekoh da mi nismo profesionalno pozorište, pa da možemo birati glumca koji nam padne na pamet, ali da ovo za priču nije bitno, bitno je da je Dule odličan glumac. Aplauz, ovoga puta se priključiše i Kolašinci i Beograđani. Rekoh da iz ove predstave oni (kritičari) mogu mnogo da nauče. Rekoh da mogu pre svega da nauče da im je zadatak da umetnost pospešuju, a ne sahranjuju. Aplauz je od tada bio stalan, mogao sam reći i da sam peder dobio bi aplauz. Ona zapita gde su to oni sahranili umetnost. Rekoh da ne znam jer nisam ni čitao njihove kritike. Znao sam da se kritičare ne pale kad imaš suprotno mišljenje od njihovog i kad ih mrziš, pale se kad ih ignorišeš. Još sam nešto pričao o načinu kritikovanja i selekcije predstave i ubio me Bog ako znam šta još. Da, reče Kecman Ungiju da je greška što je prešao iz realističke glume na kraju u naturalističku (što su sledstveno mišlju Zevsa mali bogovi u kritikama razradili). Smetale su mu bale, no onaj ko je čitao nešto zna da je bitno da emocija izađe iz tebe i kakva god bila spontana je i bolja od one programirane. Ungi ne plače on slini. I? (Ne znam šta bi mu profesor Bora Drašković na to rekao.) Za mene je to još upečatljivije. Za Kecmana i njegove pačiće nezamislivo.
Uglavnom odmah posle razgovora, uhapšen sam od strane jednog od glavnih organizatora koji mi se zahvalio na hrabroj odluci i rekao da su napravili grešku što su napravili kao prateći program radionicu pozorišne kritike. Rekoh mu da i ne sluti kakvu pošto dve večeri gledamo jednog od studenata kako sedi u kafiću za vreme predstave, a sutradan mu osvane kritika u novinama. A i da je sramota da se kritičari, i profesor im, opominju da ne galame za vreme razgovora i što sede leđima okrenutim okruglom stolu. Odoh da postavim svetla, no istrči ispred mene neka iz Radio Trebinja, da mi zahvali u ime trebinjske publike i da mi traži intervju, rekoh da ne mogu zbog obaveza. Posle "Venecijanke", koju je pratila puna sala i toliko uživala u predstavi da mi je to bilo kao melem na ranu. Posle dodela nagrada ide nešto što bih ja mogao da tumačim kao "oprostite Senćani". Svakom iz ansambla su prilazili da čestitaju na predstavi sa ražličitim rečima pohvale. Meni je prišao Koprivica da mi čestita na predstavama koje su odlične, razrađene do najmanjeg detalja itd., da mi kaže da je stao u moju odbranu na razgovoru nakon što sam otišao, da me pita odakle sam rodom, i kad mu odgovorih, reče: "Znao sam, britka riječ, britka riječ." Dolazi selektor iz Kule sa rečima "U ovom mešetarenju je najčasnije ne dobiti ni jednu nagradu." Time je i potvrdio one reči da prebacivanjem na veliku scenu nećemo izgubiti ništa. Reče i da ga čudi što "Venecijanka" nije prošla do Trebinja. Rekoh da predstava nije došla ni do Pazove, jer je selektor u naknadnoj selekciji izbacio (onaj što iz sezone 1990/91 što je rekao da neće nikad više u Sentu doći). Selektor iz Kule reče da ovaj za 15 godina ne bi napravio takvu predstavu. Prilazi drugi član žirija da kaže da je predstava odlična i da pita zašto ona nije u Trebinju i da kaže da mu je žao (kao da je neko drugi odlučivao) što niko iz našeg ansambla ne dobi nagradu. Da spomenem da sam kasnije čitao intervjuu predsednika žirija koji u prvoj rečenici reče nešto o pobednicima i u ostatku o Senćanima. Nama? Zašto?... Na kraju mi odnesosmo stvari u prikolicu, a mene zaskoči ona iz Radio Trebinja sa početka pasusa i još neka iz televizije Herceg sa rečima da li mislite da ste kažnjeni zbog reči izgovorenih na okruglom astalu i niste dobili nagrade. Rekoh da smo kažnjeni jer smo igrali na velikoj sceni i da žiri nama i nije mogao dati nagrade u ovako viđenoj predstavi. S druge strane običaj je (što ima i opravdanje, pre svega pedagoško) da se na festivalima dodeli po neka nagrada svakom ansamblu, tako da mogu da zaključim da smo džabe mlatili toliko kilometara. Kraj. Kraj što se tiče ovog festivala, ove godine.
"Venecijanka" je išla do naknadne selekcije i kako napisah tamo je sačekao selektor iz sezone 1990/91. Da li je moguće neshvatiti komediju iz 16 veka? Moguće je. Objašnjavao sam do tančina predstavu selektoru.
Te sezone se prvi put desilo da sa tri predstave odemo na zonsku smotru jer prvi put selektor nije gledao odakle su predstave, već kakvog su kvaliteta.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Hod po mukama

Post od branko »

2010/11 godina

"Jelisavetini ljubavni jadi zbog molera" i "Don Žuan se vraća iz rata" i opet dilema da li iz jednog pozorišta slati dve predstave na pokrajinsku smotru. Poslat je Don Žuan. Kad tamo žiri kakav se poželeti može. Ironičan sam, normalno. Ovde ću pomenuti i ime. Vesna Ždrnja. Posle završene predstave i uvodnih reči voditelja razgovora, vidno uzbuđena Ždrnja (član žirija) reče: "Ne mogu da izdržim, pući ću, ako ne kažem!" Krene sa blaćenjem predstave, ali tako uopšteno, da se sve dalo svesti na sviđa mi se – ne sviđa mi se komentar. Kako nije nikog isprovocirala, obrati se Viktoru s pitanjem kako smo radili na likovima, Viktor odgovori kako i radismo, pozorišne radionice, analiza likova, situacija, pisanje biografija... Na to će ona sad već nervozna: "Stanislavski je prevaziđen!" E, moj, Konstantine Sergejeviču prevazišla te Ždrnja. Krene da propituje ostale, blati po režiji, predstavi pogotovo zbog ritma-tempa predstave, klinci behu malo isprovocirani, pa su neki dosta žestoko branili predstavu. Ja rekoh o režiji i fragmentarnoj dramaturgiji gde je teško održati ritam-tempo jer se scene smenjuju na svakih desetak minuta, ali da sam i to povezivao koliko je dao tekst. Pričah o Seobama iz Valjeva kao apsolutnog pobednika jedne sezone, gde je predstava trajala više od dva sata, a scene smenjivale na 2-3 minuta i da to nikom ne zasmeta. Počinje Ždrnja da vri. Krenu na teoriju, na nemačku espresionističku dramu, no pored mene je sedela Izabela i kako je na toj temi diplomirala nemački jezik, odgovori joj. I to beše vrhunac, do kraja je streljala pogledom i mrzela nas intezivno. Na kraju odbi da ode sa nama na večeru, prvi put se i to desi. Predsednik žirija tada nije mnogo govorio, govorio je posle jednom našem prijatelju o nama i našem ansamblu kao dosta lošem i čak za amaterske uslove. Da li ima potrebe da kažem da ne prođosmo? Nebitno, ali kako deci objasniti da su igrali u najkompleksnijoj predstavi našeg pozorišta kojeg se ne bi postidela ni mnoga profesionalna, da to niko nije prepoznao, ni vrednovao.

2011/12 godina

"Pokondirena tikva" i "Cvrčak" dve predstave koje se nađoše na pokrajinskoj smotri. Tamo predsednik žirija naš dugogodišnji poznanik. Čovek koji stvarno nije podložan svakakvim uticajima, ali moramo reći u dosta čudnom raspoloženju. Kasnije smo saznali kako je tekao razgovor na sednici gde su odlučivali o plasmanu. No, o tome će moći mnogo tačnije da napiše Basarić. Ako želi. I mnogo se iznenadismo. Što ono, ne znam ko, reče: Bože sačuvaj me prijatelja, od neprijatelja ću se sam sačuvati.

2012/13 godina

"U srcu ptice". Nova ekipa mladih i ja odlučim da ih sačuvam od "pedagogije" i "umetničkog vrednovanja" selektora i raznih žirija. Odem sa njima na Majske igre u Bečej. Posle predstave predsednik žirija reče da je ekipa dobra, ali predstava nije. Ključni argument gde je bila devojčica dok je pobegla iz kuće. Za svaku predstavu i svaki lik može se postaviti pitanje, gde je bio dok nije bio na sceni. Dobi odgovor. Svoj ekspoze završi sa rečima da on ne voli Sentu i tu dobi odgovor da je to njegov problem, a ne naš.

2013/14 godina

"Moral gospođe Dulske". Poučen prethodnim izlaganjem nisam konkurisao sa ovom predstavom na Majske igre. Htedoh da odem na omladinski festival, da neko dete dobije neku nagradu, koja će mu biti i potvrda da nešto vredi. Pođe dobro, na festivalu u Jagodini dobismo tri velike nagrade (tu su članovi žirija veliki glumci srpske scene), deca srećna, znaju da su dobro odradila svoj posao. Dođosmo do zonske smotre. Selektor, kad je gledao "udarnu" predstavu, ishvali decu, pomisli smo da ćemo završiti na omladinskom festivalu, jer su hvale bile velike, ali nismo. Ne dobismo ni "papire" od saveza.

Verovatno će se nastaviti.

...


Bilo je situacija kad selektor nije plasirao jednu predstavu na festival jer jednostavno nije znao da postoji i onda su ti festivali održavani sa 2-3 predstave. Bilo je situacija kad žiri ispiše pogrešno ime na diplomu i kasnije da ne bi pisao novu diplomu (nije bilo više praznih primeraka) dodeli diplomu osobi koju nije želeo nagraditi. Bilo je slučajeva da su pobrkali imena i dodelili nekom drugom iz ansambla nagradu. Bilo je slučajeva kad su dodelili nagradu jednom za ulogu koju je drugi igrao. Recimo meni su u Dandenu dodelili pokrajinsku nagradu za ulogu koju je igrao Bucko. I ko je onda nagrađen? Bilo je situacija kad je predsednik žirija (profesionalna glumica iz SNP-a) javno i otvoreno govorila da ne podnosi pozorišni amaterizam i to na samom festivalu. Još mnogo očiglednih gluposti se dešavalo.

Čitavo ovo moje pisanije nije imalo za svrhu ništa drugo sem da mladi ljudi koji se bave amaterski umetnošću shvate da nagrade nisu vrednovanje njihovog rada, talenta, uspeha u pozorištu. Nisam hteo nama da dižem spomenik, druge da omalovažavam, okrivljujem bilo koga, da pričam o kvalitetu predstava, (sigurno je bilo situacija i kad smo mi nekog oštetili, kad smo nezasluženo dobili neke nagrade), već jednostavno da shvatite da ako se bavite umetnošću ne očekujete ništa od drugih, već samo da ispunite sebe.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Hod po mukama

Post od Upravnik »

2011/12 godina

"Pokondirena tikva" i "Cvrčak" dve predstave koje se nađoše na pokrajinskoj smotri. Tamo predsednik žirija naš dugogodišnji poznanik. Čovek koji stvarno nije podložan svakakvim uticajima, ali moramo reći u dosta čudnom raspoloženju. Kasnije smo saznali kako je tekao razgovor na sednici gde su odlučivali o plasmanu. No, o tome će moći mnogo tačnije da napiše Basarić. Ako želi. I mnogo se iznenadismo. Što ono, ne znam ko, reče: Bože sačuvaj me prijatelja, od neprijatelja ću se sam sačuvati.
Ne znam kako je tekla rasprava na sednici gde se odlučivalo ko će biti najbolji, ali znam da je tadašnji predsednik žirija, inače moj, a i naš, dobar prijatelj, u veoma čudnom raspoloženju, želeći da mi, gledajući me u oči, objasni plasman, doslovce rekao: ''Nemoj da misliš da je ''Cvrčak'' prošao na Republiku zato što je to dobra predstava, a o ''Pokondirenoj tikvi'' neću ni da razgovaram.'' Ja ostadoh šokiran.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Hod po mukama

Post od branko »

...

I nastavilo se.

Iste te sezone kad smo izbacili "Dulsku" izbacili smo i još četiri kvalitetne predstave, a samo smo sa "Ožalošćenom porodicom" išli na takmičenja. I "Ožalošćena" imađaše velikog uspeha, svugde prva, a konkurentska predstava "Tikva" druga ili treća, tako na nekoliko različitih festivala. Dođosmo u Trebinju, sačekaju nas Koprivica, Đerić, Vujović, Jovanović i ini. Prvo pitanje im je bilo kakva je ta "Tikva", rekoh da će videti. Posle izvođenja naše predstave prvi se javio Koprivica sa podsmehom rekao da je svetlo za naklon rano dignuto, iako, vrlo dobro, zna da majstor svetla odatle ne može videti taj ćošak gde su glumci završili predstavu. Primedba koja veze nema sa predstavom, kojih smo se naslušali i još ćemo ih se naslušati. I shvatih da se istorija ponavlja, na kraju reče i da ne želi da utiče na žiri, ali bi trebalo da pobedi "Tikva". Čuš, ne želi da utiče na žiri član Umjetničkog savjeta festivala. Ma, đe bi. Progovori i Đerić koji zapita da li smo nešto menjali u odnosu na Kulu. Mi u čudu, igrali smo isto, možda i bolje nego u Kuli. Inače on je bio predsednik žirija u Kuli. I tako osvoji "Tikva" sve moguće nagrade sem nagrade za najbolju predstavu. Opet nonsens. Nama dodeliše par nagrada za Nidžu i Sanju kao mlade nade. Meni je to delovalo kao podje*avanje.

2014/15 godina

Samo smo radili "Šmizle" i poštedeo sam decu baljezganja po festivalima.

2015/16 godina

Na smotrama smo učestvovali sa predstavom "Je li bilo kneževe večere?". Opet odlična predstava. Na premijera beše i velika Vida. Reče za predstavu da je odlična, a da ima scena koje bi ona stavila u svoju predstavu u SNP-u. Mi srećni. Na pokrajini drugi, i kao tako plasirani odosmo u Kulu. Po meni naše najbolje izvođenje. Mi, opet srećni. Poče razgovor glumac u žiriju sa "nisam gledao skoro ni profesionalnu ansambl predstavu gde nema slabe glumačke tačke", režiser u žiriju nadodaje da je predstava odlična, da je Vida genijalna, da su glumci odlični, da je režija odlična, da su svetla fenomenalna, ali su joj u određenim momentima vibrirala. Predsednik žirija nemušto potvrđuje reči ostatka žirija. Onda krenuše nesuvisle primedbe (tipa onog svetla za naklon u Trebinju): kostim nije dobro ukrojen, nekima visi, nekima je kratak rukav, zašto ste koristili metaforu kad Jaša kruniše Miletića, a ranije te metafore niste koristili i tako smo se mi onda iznenadili sa nenajavljenom metarom. Cela ekipa shvati da su to samo primedbe izgovorene tek da ne bi bilo sve u superlativu. Mi, opet srećni. Pretpostavljate da posle više nismo bili. Nismo bili ni u prve tri predstave. Pobedila je predstava sa omladincima gde pozorišne radionice vodi režiser iz žirija. Druga je bila predstava sa ekipom s kojom će naredne sezone raditi muž predsednice žirija. A, da, zaboravio sam da kažem da je cenjeni muž predsednice žirija bio inkognito na našoj predstavi u Pazovi, ušao pred sam početak, posle se i iskrao. Valjda da vidi odakle mu preti najveća opasnost. I treća je bila predstava koju je režirao kolega i prijatelj glumca iz žirija. Simpatično!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 6 gostiju