Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Egon Savin: Toliko lažemo da više i ne znamo ko smo

- Iskoristio sam priliku da se narugam svojoj okolini i sebi samom, jer sam mnogo puta podržao te takozvane uzorne ličnosti - kaže za „Blic“ reditelj Egon Savin pred premijeru predstave „Bogojavljenska noć“ (1. novembra) u Srpskom narodnom pozorištu.

Gledaćemo, znači, aktuelnog Šekspira?
- Šekspir govori o predrasudama, verskim i nacionalnim. Predstava govori i o homofobiji koja je nema granica i javno vređa ljude i njihovu intimu. To je moguće u situaciji kada jača primitivizam, ideje desnice i kada gledamo kako se fabrikuje mržnja. Istovremeno mi toliko lažemo i lažno se predstavljamo da više ni sami ne znamo ko smo. To je univerzalno, ali i vrlo aktuelno u trenutku kada smo okruženi kojekakvim aferama i svakodnevno vidimo da ljudi koji su do juče bili uzori sada služe za prezir. Radujemo se kada uzorne ličnosti padaju sa velike visine, a padaju i njihove maske i otkrivaju pohlepu i nastranost.

Tragate za istinom?
- Fundamentalna uloga pozorišta je skidanje maski. One se stavljaju da bi bile skinute i da bi se otkrila istina sakrivena ispod nje. Naše samoljublje nas gura u to da stalno sebe predstavljamo u nekakvom lažnom idu i pravi od nas opsenare. Pozorište to mora da otkrije svakom od nas pojedinačno i kolektivno.

Slažete li se sa ocenom da je predstava smela i provokativna?
- Ne bavim se smelošću ni provokativnošću, bavim se literaturom. Da li su predstave smele i provokativne, pitanje je recepcije i konteksta. Na neke vrlo provokativne stvari neke sredine ostanu potpuno gluve. Desilo se da me iznenadilo kako je publika reagovala na pojedine predstave, nazivali su ih hrabrim i provokativnim, ali to nisu bile moje namere, pa nisu ni ovoga puta. „Bogojavljenska noć“ je uzvišena literatura, slojevita i komplikovana, te praviti od toga nešto neposredno provokativno u političkom smislu gotovo je nemoguće.

Možda su intervencije na tekstu bile smele?
- Intervencije jesu moj pokušaj da tu priču ispričam u nešto oštrijem vidu, da zapravo taj kliše sretnog završetka izbegnem. To su pozorišni razlozi čiji je cilj da izoštre strukturu, da je učine igrivijom, sukobnijom, zabavnijom, zanimljivijom za gledanje.

Pozorište ima tu moć?
- Pozorište, nažalost, nije dovoljno angažovano. Marginalizovano je, ali i relativizirano od samih ljudi koji se bave pozorištem. Ipak, ne bih se bavio pozorištem da ne mislim da ima smisla. Ono može i mora da se podsmeva neprihvatljivoj realnosti koju živimo i zato ga je važno na svaki način popularizovati. A možda ja to sve umišljam i lažem sebe da bi imao snage da se bavim pozorištem i dalje.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU: Gorčin Stojanović, reditelj

Živimo u društvu licemerja


Nisam marksista i ne mislim da prvo dolazi baza pa nadgradnja. Mislim da duhovna baza proizvodi ekonomsku bedu. A ne obrnuto.

Reditelj Gorčin Stojanović režira „Gospođu Olgu“ Milutina Bojića na sceni Narodnog pozorišta u Somboru, a premijera je u subotu, 23. novembra. Nepravedno zaboravljeni Milutin Bojić, učesnik balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, svoju dramu „Gospođa Olga” napisao je 1914. godine u svojoj 23. godini. „Gospođa Olga“ je priča o neobičnom ljubavnom trouglu, odnosno porodici koju izdržava očeva ljubavnica. Stojanović je uradio i scenografiju, a kostime Lana Cvijanović,

U glumačkoj ekipi su: Saša Torlaković, Tatjana Šanta Torlaković, Branislav Jerković, Ivana V. Jovanović, Marija Bergam i Milijana Makević.

Koliko je ova priča aktuelna danas i zašto je radite baš u Somboru?

Reč je o odličnom pozorišnom delu, a takvi su uvek aktuelni. Ono je i dubinski uvid u psihološko u čoveku. Napisano je u trenutku kad su Frojdova otkrića dnevna vest, a ne nešto što je nama poznato 100 godina. To je i socijalna drama koja govori o nečemu što se sada dešava: o osiromašenju stubova društva. Ovde se govori o visokoj srednjoj klasi, i o tome kako se psihološki mehanizam osiromašenja odražava na život cele porodice. Ono što nas zadivljuje na probama jeste to do koje mere je reč o zrelom piscu, a zna se da je Bojić imao tek 22–23 godine kada je ovo delo napisao. Na kraju krajeva, tri-četiri godine posle nastanka ovog dela Bojić je bio pokojnik, sa četiri toma sabranih dela. Reč je, dakle, o raskošnom talentu. A radim ga baš u Somboru, zato što je to sredina koja prepoznaje potrebu za stalnim preispitivanjem osnova građanskog društva.

Iako je Jovan Hristić „Gospođu Olgu” kvalifikovao kao najbolju srpsku građansku dramu ikada napisanu, ovo delo je retko izvođeno u proteklom periodu. Slučajno ili ne?

Da, moj profesor Hristić je isticao ovu dramu, i nije on jedini. Ima tome nekoliko razloga. Mi smo tih četrdesetak godina, živeći u komunizmu, socijalizmu, titoizmu zaboravili ono što je građanski život. Pa i ono što je građanski moral, koji ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Građanski moral je uvek otpisivan kao nešto negativno i samo po sebi isključivo licemerno. On to, naravno, jeste, ali isto tako postoji i nešto što su građanske vrednosti. Pa i Nušić bolje „radi” danas nego što je pre 30–40 godina, kada je bio svođen na mentalitetsko. Srbija je po javnom i građanskom životu sličnija sebi od pre 100 godina nego od pre 30 godina, kao što se da videti u knjigama Dubravke Stojanović, poput „Kaldrme i asfalta“, recimo.

Ova cinična Bojićeva „komedija” o našim naravima progovara o građanskom društvu i njegovom jezgru. Šta se desilo sa građanskim društvom u Srbiji?

Hajde da bacimo pogled unazad, do Berlinskog kongresa, na primer, i doba kada nastaje evropsko građansko društvo u nas. Istorijski gledano, to građansko društvo nikada nije čestito nastalo, a stalno je bilo uništavano. Jer ono što bi trebalo da bude osnova građanskog društva, a to je čestitost, etička ispravnost, kod nas je uvek bilo uprljano raznim političkim, socijalnim, demografskim, ekonomskim uplivima. Stoga je reč je o krhkoj stvari, neprestano destruiranoj. Tako je i danas. Povrh svega, u ovom času, svuda imate osećanje da postoji ogromna duhovna kriza. Možda je ona permanentna, možda to i nije kriza. Možda smo naprosto ušli u doba u kojem je duhovni život, pa i etički principi, sveden na egzotiku, kao stari plemeniti zanati. Kao kada odete u Sarajevo, na Baščaršiju, u Kujundžilu: sve je manje kujundžija i čekića, sve manje ručno napravljenih ibrika i džezvi, a sve više štancovanih industrijskih zamena iz Turske.

„Gospođa Olga” priča o novcu bez kojeg se ne može?

Bojić ima ibzenovski uvid u strukturu društva, a to se veoma tiče situacije u čijoj je osnovi novac u kapitalističkom sistemu proizvodnje i, što je važnije i neodvojivo – mišljenja. S druge strane, Bojićev pogled u ljudsku prirodu je strindbergovski, pesimističan, on je zagledan u tamne strane naših bića. „Gospođa Olga” na scenu izvodi preplet između dubinskog psihološkog uvida u duhovnu korupciju i socijalne propasti uslovljene odsustvom čestitosti. U osnovi svega je ideja da se do imetka može stići na najbrži i najkraći način. Ona je potpuno u dosluhu sa vremenom u kojem živimo.

Kakva je slika srpskog društva danas?

Živimo u društvu sazdanom na licemerju. Ako je, na primer, potrebno da sačekate da neko umre pa da ga, odahnuvši jer vam više ne može ništa, sa radošću sahranite, sve jednako žaleći ga, onda je to licemerna dubinska slika srpskog društva. Onda naša kriza nije pitanje nemanja novca i svesti gde uložiti i to malo novca koje ima, a tu mislim, dakako, na vlastodršce. Ako zaista živimo u svetu u kojem bi Don Žuanova ironična pohvala licemerju bila naša himna, onda je to vreme koje će proizvesti, ako se tome ne odupremo, još veću duhovnu bedu. Nisam marksista i ne mislim da prvo dolazi baza pa nadgradnja. Mislim da duhovna baza proizvodi ekonomsku bedu. A ne obrnuto.

Važite za antropološkog pesimistu, skeptika?

Pa rođen sam na Svetog Tomu, 19. oktobra. Nisam verujuća osoba, ali imam poštovanje prema nekome ko ne veruje dok se ne uveri. Za mene je Karavađova slika nevernog Tome koji gura prste u Hristovu ranu, koju mu je napravio rimski vojnik, slika savremenog duha skepse koji ima potrebu, ako hoćete, i za empirijskim, naučnim uvidom. Lako je vernicima i ateistima, oni imaju institucije kojima mogu da se obrate ili koje žele da ukinu, ali nama agnosticima nije lako zato što vidimo stvari, a nadu moramo pronalaziti u samima sebi i najbližem drugom. Što možda i nije loše, zapravo – osuđeni smo na ljubav.

Da li novca u kulturi zaista nema ili politika određuje prioritete u kulturi?

Sećam se kada je aktuelni ministar kulture, sa kojim sam se tu slagao, govorio kako se novac arči, pa se ondašnji ministar kulture bunio protiv tih reči. Slažem se, i mislim da se i dalje arči to malo novca što ga ima, ali to ne znači da ga uistinu i ima, jer 0,62 je statistička greška. Dakle, odgovor nije „ili-ili“, nego „i-i“: novac se pogrešno usmerava i nema ga onoliko koliko to naša kultura zaslužuje. Kultura je prioritet jednog društva, ulaganje u kulturu je ulaganje u budućnost. Pod uslovom da nas budućnost zanima.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

ИНТЕРВЈУ: АНГЕЛИНА АТЛАГИЋ

У уметности се увек види кад неко лаже


Академски сликар и костимограф прича о говору облачења, мушком стилу одевања, животу као лутрији за слободног уметника, љубави, самоћи..

Slika

Ангелина Атлагић, академски сликар и костимограф, добила је прошле недеље награду за животно дело Удружења ликовних и примењених уметника и дизајнера Србије. Рођена је у Станишићу, средњу школу завршила у Сомбору, а Факултет примењених уметности у Београду. Редовни је професор на Факултету драмских уметности у Подгорици и на мастер студијама у Скопљу.

Као креатор костима, а и позоришне сценографије, урадила је више од 150 драма, опера, балета, филмова и представа за децу. Већ дуго је тражени мајстор свог заната у земљи и Европи. По специјалном позиву „обукла” је учеснике у опери „Рат и мир” у Бољшом театру у Москви...

Живи у Београду у браку са Миодрагом Цолићем, естетским хирургом.

Шта сад радите?

За балет „Крцко Орашчић” у Народном позоришту у Београду радим и сценографију и костиме. Поред тога припремам идејна решења за представе за следећу годину у иностранству.

Који је ваш први задатак?

Да осмислим визуелни део представе кроз костиме, сцену, детаље… Гледаоцима се обраћам језиком костима. Дочарам им психичка стања, промене расположења, различите епохе, илузију, бајку...

Шта траже глумци?

Удобност, и то је оно о чему веома водим рачуна. У последње време више радим с балетским играчима, а ту је крој костима у првом плану.

Које се ваше представе играју?

У београдском Народном позоришту је драма „Фигарова женидба и развод”, у ЈДП – „Тако је морало бити” и „Шине”, у „Бошку Бухи” – „Мала Сирена” и „Голи краљ”, у Москви већ више од 10 година на репертоару је „Отрована туника”, „Носорог” и нова хит представа за децу „Алиса иза огледала”, у Санкт Петербургу – „Успавана лепотица” и „Ромео и Јулија”.

Како облачите себе...

За то ми остаје најмање времена. После сати проведених у избору материјала, па месеци у реализацији костима у кројачници, слободно време радије проводим у природи и с пријатељима. То не значи да ме не занима како сам обучена, али предност има одећа прилагођена путовањима и за све прилике. Лети преовлађује бела, а зими црна боја. Пролеће и јесен су прелазне фазе: беж или сива…

...а како свог човека?

Волим мушки стил облачења, јер је функционалнији: сако, панталоне, кошуље, равне ципеле… Више времена волим да проведем у продавницама мушке гардеробе, него женске. Због тога мој супруг има среће. Често се враћам с путовања с гардеробом за њега.

Шта нам све каже говор облачења?

Као што постоји говор тела, тако постоји говор одеће. Ко влада с те две вештине није му потребно много објашњења да би схватио ко је пред њим.

Да ли вам је живот некада лутрија...

Живот је увек лутрија. Посебно мени као слободном уметнику. Никада не знам да ли ће цедуља с мојим именом бити извучена из „шешира”. Зато све то доживљавам као игру. И у неизвесности се крије драж живота.

...и стално трагање за смислом живота?

Што живот више одмиче све више ми се чини да све мање знам о много чему, па и о ономе што сам мислима да познајем.

Шта вам је важно у односима?

У уметности се увек види кад неко лаже. Искрена сам, пре свега, према себи, иако то, понекад, има високу цену. Али, исплати се.

Шта вам је највредније?

И ту ми се приоритети мењају. Прво је било знање и учење, па тренутак преокрета кад сам почела да уживам у свом послу. Потом сам путовала и откривала места и људе за које нисам ни знала да постоје. Боравак и дружење с њима чине ме срећнијом и богатијом. Та пријатељства трају упркос времену које протиче.

Колико у кретању кроз живот мислите само на себе?

Само човек који ради и мисли на себе може да има времена да мисли и на друге. Кад обезбеди себе може да помаже другима. Волим да помажем пријатељима, познаницима, сарадницима и да поделим с њима лепе тренутке. Као сваки уметник вероватно поседујем извесну дозу егоцентризма, коју ми они опраштају.

Како чувате љубав?

Љубав је неуништива, ако у себи нађемо њен извор. Ако мислите на љубав између мушкарца и жене, она је у стању сталне промене, а да би се остало заједно мора се стално прилагођавати и мењати. Љубав не значи одрећи се себе, већ бити свој удвоје.

Да ли сте пацијент др Цолића?

Не, али не значи да нећу бити. Пластику не волим као материјал ни у позоришту, а ни у животу, али естетску хирургију ценим као изузетно племениту област медицине која може много да помогне и души и телу.

Кад вам прија самоћа?

Мени самоћа не значи бити сам, већ бити окренут свом унутрашњем свету. У детињству су ми најпријатнији тренуци били када сам могла да будем у свету који смишљам. Самоћа и тишина су моји најбољи пријатељи. Чак и кад сам окружена људима, самоћа је увек ту негде уз мене, као моја тиха, неприметна сенка.

Шта више трошите: време или новац?

И време и новац! Покушај да уштедим једно или друго нема никаквог смисла. Јер, ако их не трошим, то је као да и нисам живела.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Egon Savin: Naša zemlja lider neukusa

Sprega politike, kriminala i estrade stvara pakleni Bermudski trougao u kome više nema vazduha.

Egon Savin u JDP sprema komad „Unosno mesto” Ostrovskog. Razgovor počinjemo pričom o velikanu, klasiku ruske i svetske dramske književnosti, o činjenici da komad „Unosno mesto” nikada nije rađen u Beogradu, da je u Rusiji te 1860, kada je objavljen, bio zabranjen jer govori o korupciji u visokim krugovima.

- Nije samo aktuelnost teme bila motiv da radimo tu predstavu - kaže Savin, i dodaje - naravno, pozorište treba da preispituje bolna pitanja društvene stvarnosti ali je pre svega bitno da imate dobar komad, a ovde je reč o visokoj literaturi.

Žanr?
- Socijalna drama s elementima melodrame i dosta duhovitosti.

Da li je korupcija glavni junak?

- Radnja komada se odvija u Moskvi, a Ostrovski u ovom komadu govori i o tome da su svi ljudi na ovaj ili onaj način podložni korupciji. Nije korupcija samo novac, zavisno od motiva i načina, korupcija može biti i osmeh, i lepa reč… Glavni junak sebe smatra revolucionarom, nepotkupljivim čovekom koji je sebi dao u zadatak da demaskira korupciju među činovništvom i na visokom državnom nivou. Ali ga ucenjuje i potkupljuje njegova mlada lepa žena. Spreman je da se za jednu besanu uzbudljivu noć odrekne svojih uverenja.

To je ljudski?
- Uz to i vrlo duboko, a ume biti i duhovito.

Nismo li na klizavom terenu aboliranja korupcije?

- Ne. Nikako! To bi bilo nedopustivo. Korupcija je nešto što podržava nepravdu, odsustvo solidarnosti, nešto što stvara otrovne, nepremostive socijalne i ne samo socijalne razlike. Ona je kancer koji uništava entuzijazam, polet, veru i troši sve duhovne nivoe, posebno kod mladih ljudi.

Ekipa „Unosnog mesta“

Reditelj Egon Savin u JDP dolazi nakon režija koje je radio u Italiji, Mađarskoj, Sloveniji, a umetničku ekipu predstave „Unosno mesto” Ostrovskog čine: Bogdan Diklić, Branislav Lečić, Predrag Ejdus, Anđelika Simić, Seka Sablić i drugi. Scenograf je Mića Tabački, a kostimograf Lana Cvijanović.

Pitanje korupcije u realnosti?
- Izbegavam da se bavim političkim kontekstom. Odsustvo solidarnosti i odsustvo socijalne pravde je opšti problem. To je imanentno ljudskoj prirodi i kao takvo nerešivo, ali je zato neophodno stalno delovati. Kod nas, kao prateća pojava opšte krize, sveprisutan je permanentni, gotovo nepodnošljivi neukus. Neukus koji u sebi sadrži neznanje, primitivizam, prostakluk, bahatost… U tom pogledu Srbija je daleko iznad i velikih i malih i razvijenih i nerazvijenih zemalja. Tu smo lideri. Kao građanina, deprimira me ta količina neukusa u politici, na televiziji, na ulici. A to jeste jedna sprega politike, kriminala i estrade. Pakleni Bermudski trougao u kome više nema vazduha.

Sudbina pozorišta i kulture u svetlu zakonskih mera?
- Ono što se sa pozorištima i kulturom dešava je deo te poplave neukusa; od nebrige za kulturna dobra i tradiciju, u pravom smislu tih reči, do ponižavanja savremenog stvaralaštva na razne načine. Ministarstvo kulture bi trebalo da radi kao urgentni centar, samo da bi se sprečilo opšte propadanje kulture. Ali…

Ljudi koji se bave kulturom tretiraju se kao paraziti, licitira se sa njihovim angažmanima, penzijama…

- Denunciranje. S užasnim posledicama pre svega po društvo. Nacionalne penzije? Lakše ih je ukinuti nego napraviti razliku između zaslužnih umetnika i estrade. Ni ministru nije lako, ja ga razumem. On je državni službenik.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Strah od pogrešnog poteza

Naučio sam da se borim i izborim radom za život u gradu koji volim i koji će mi uvek biti pomalo stran...

Posle uspeha Maratonaca i Radovana na sceni „najavangardnijeg pozorišta Istoka”, nisam morao – bar što se materijalne egzistencije tiče – da odlazim u inostranstvo. Živeo sam od pisanja sa osećanjem da sam i u rođenoj zemlji stranac. Bila je to zemlja, dobra kao inspiracija za pisanje, i „nezgodna” za život iole mislećeg čoveka. Stariji ljudi se sećaju – Kad god smo prešli granicu „bratstva i jedinstva” imali smo osećaj da smo na slobodi; izašli bismo iz zatvora na nekoliko dana da kupimo neke sitnice i ispričamo se slobodno, bez straha da je čovek za susednim stolom Ilija Čvorović, lično, ili njegov brat blizanac, Đura.

Želeo sam da mi pisanje postane profesija, da otvorim radionicu za izradu pozorišnih priča, nalik na radionicu igračaka ili satova koji dobro rade i dobro se prodaju – kako to grubo i tačno zvuči! – i da od te prodaje obezbedim procenat – tantijeme koje će me izdržavati dok pišem novi komad, u proseku po jedan svake dve godine.

Naučio sam da radim i subotom i nedeljom, i praznicima, i danju i noću, i da se „odmaram” baveći se filmom i režijom, ali nikada sa željom da mi taj drugi posao postane važniji od sedenja za stolom i pisaćom mašinom.

Naučio sam da me niko ne može naučiti da pišem, da je pisanje način života, da se takav život podrazumeva; vi ste u „procesu rada” i u službi radionice dok šetate, putujete, čitate, razgovarate, slušate, gledate. Bez predaha skupljate „građevinski materijal” koji će vam jednog dana poslužiti za nešto, ili ćete ga odbaciti kao nepotrebnu građu jer nije za pravljenje vaše kuće.

Sve rečeno može se objasniti jednom rečju, željom da se radom zvanim pisanje doživi – KATARZA – nagrada za decenije ispisivanja reči, rečenica, didaskalija, monologa, dijaloga, s nadom da po završenom poslu poverujete da je vredelo sedeti i raditi, ne odustajati kad vam se činilo da je sve uzalud. Morate verovati da će vaš rad nekoga obradovati i da će neko kad bude izlazio iz pozorišta biti lepši nego kad je ulazio da gleda vašu predstavu. I još ako taj neko za priče iz vaše radionice pomisli ili kaže nekome pokraj sebe – Bože, kako je ovo bilo dobro!– vi ste napravili čudo, stvorili ste za trenutak „novog čoveka” koji je doživeo malo sreće u svetu sopstvene i planetarne depresije. On će vas, možda, pominjati u pričama i poželeće da se vrati u kuću u kojoj je doživeo – a da nije znao – katarzu.

Koliko puta sam poželeo i ponovio čuvenu repliku (malo je prilagođavajući sebi): Menjam kraljevstvo za priču. Naučio sam i da će mi diploma biti uspomena na godine seoba po beogradskim naseljima i kvartovima, po mnogim podstanarskim sobama i gazdama nalik na likove iz italijanskog filmskog neorealizma.

Naučio sam da se borim i izborim radom za život u gradu koji volim i koji će mi uvek biti pomalo stran... Kad jednom napustite rodni grad sve ulice sveta će vam biti iste i uvek ćete imati osećaj privremenog boravka i želje da se jednog dana vratite tamo gde vas nema i gde vas niko ne čeka.

***

Prozni pisci imaju sve vreme ovog sveta, a pozorište je „omeđeno i ograničeno vremenom i scenom – kutijom” kao najčešćim mestom izvođenja drame; nalik je ringu u koji ulaze ljudi, spremni da se bore do smrti za svoja ubeđenja.

Pozorišna predstava može biti dobra i bez jedne jedine izgovorene reči, može se igrati na poljani, na trgu, može je odigrati samo jedan čovek ili ansambl od stotinu glumaca, može biti adaptacija velikog romana pisca koji nikada nije želeo da piše drame – jer je znao da je to neki drugi svet – klaustrofobičan i s previše mraka oko ljudi koji govore kratke i preteće rečenice...

Malo je dobrih proznih pisaca koji su napisali i dobru dramu; gotovo da ih i nema, kao što dugoj istoriji dramske literature nedostaje veliko „žensko pero”. Drama je u procesu stvaranja „težak literarni rod”, nalik vajarstvu; ograničeni ste jednim „komadom materijala” od koga ćete izvajati jedan lik ili više likova dugotrajnim klesanjem, stalno strahujući da ćete pogrešnim potezom uništiti ono što ste zamislili da napravite. Mesecima, godinama, obilazite oko tog bloka mermera – priče – gledajući kako da ga savladate.
Dušan Kovačević
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ovo je strahovito vreme za umetnike

„Surovo je vreme u kojem je produkcija svedena na minimum minimuma, i užasna je privilegija raditi u nekom gradskom pozorištu“, ističe Tanja Mandić Rigonat, reditelj Narodnog pozorišta

Beogradska Čubura i Savamala s kraja 19. i početka 20. veka dočarani su u Narodnom pozorištu, na sceni „Raša Plaović“ u predstavi Vojislava Jovanovića „Naši sinovi“, u kojoj je prikazan nastanak srpske buržoazije. Komad koji je prvi put na sceni Narodnog pozorišta postavljen 1906. godine, s večno aktuelnim društveno-socijalnim situacijama obojenim ciničnom komikom, adaptirala je i režirala Tanja Mandić Rigonat, čija je „Gospođa ministarka“ na sceni „Boška Buhe“ vratila zaboravljene tapkaroše pred vrata beogradskih pozorišta.

Šta osećate i pomislite kada posle dugih priprema predstavu vidi publika?

Ne mislim ništa, zato što na probama vidim i osećam stvari, radim iz glave i iz srca. Kada počne predstava nisam ni blizu sale, ne gledam pretpremijere i premijere. Publiku zovem na generalne probe, pa je tako bilo i s „Našim sinovima“. Tada vidim i ko je od glumaca tremaroš, a ko nije, čujem i vidim reakcije pozvane publike. Za mene se predstava zapravo tada završi, a onda nastane sumanuta napetost koja je veštačka u suštini, jer mnogo ranije znam šta sam napravila nego što čujem sud drugih. Osluškujem publiku, glumce, znam gde sam zadovoljna, a gde ne, šta je moglo bolje... Imam vrlo racionalan odnos prema predstavi, a na kraju i ishodu.

Zašto baš „Naši sinovi“?

To je repertoarski potez Drame Narodnog pozorišta. Posle „Zlih duha“ želela sam da radim nešto drugo, što je i bilo u planu, ali kako se menjaju uprave, tako se menjaju i repertoarski planovi. Veoma me obradovalo kada su mi ponudili da radim „Naše sinove“, jer je to komad koji sam volela još od studentskih dana, nesumnjivo je to biser naše dramaturgije, nažalost ne tako često izvođen. Od zaborava ga je otrgao Miroslav Belović 1966. u beogradskom JDP-u, a potom Jagoš Marković 1995. godine. To je jako malo za tako izuzetno delo, koje staje rame uz rame sa najboljim ostvarenjima Jovana Sterije Popovića, Branislava Nušića, Milutina Bojića.

Kažete da se situacija iz 1906. tematski ne razlikuje od ove danas?

Da ne budemo bukvalni, pošto me novinari stalno pitaju kakve veze ovo vreme ima sa onim. Kako je drama dobra znači da su uhvaćene ljudske sudbine, da su u pitanju arhitipske situacije koje nas se u svakom vremenu tiču. E sad, tu ima jedan sloj priče. Ovo je priča sa velikim socijalnim nabojem i antagonizmima, priča o raspadanju i bedi jedne patrijahalne porodice sa Čubure. U vreme kada se ta priča dešava to je van varoškog reona, selendra, prigradsko naselje. Druga porodica živi u Savamali, trgovačkom delu Beograda prvih bogataša, srpske buržoazije. Na tom socijalnom nivou ima dosta dodirnih tačaka, jer je i onda i danas društvo dosta klasno. Između onog i ovog je vreme socijalizma, kada smo dostojanstveno živeli. Dakle, i ono i ovo je vreme klasnih antagonizama ako već tražimo društvene veze, a ukoliko kažemo da je ovo porodična priča, hronika, onda pratimo i priču o antagonizmima unutar same porodice, o krizi očinskog autoriteta, tog dominantnog autoriteta u patrijahalnoj i građanskoj porodici. Sukobi generacija oduvek su postojali, samo su se ispoljavali na razne načine.

U zapletu postoji još jedan sloj priče?

Da. To je pobuna jedne osetljive pesničke duše, Danila. On je pravnik, ali i pesnik, a buni se protiv pravila i zahteva koje pred njega postavlja porodica. Istinski se i duboko gadi sveta novih bogataša, tako da je jedna osetljiva pesnička duša ta koja i zaplete tu celu priču.

Otkud dodatni lik u predstavi?

Ta pesnička linija umetnika u datim okolnostima pojačana je uvođenjem samog pisca Vojislava Maramboa kao jednog od aktera predstave. Taj lik sam ubacila dok sam radila adaptaciju, jer je pisac želeo snažno da zahvati život tog vremena poput naturalističkih romana. Ovo je drama koja obiluje fotografskim zapisima ondašnjeg Beograda, ljudi, mentalitetskih matrica sa fantastičnim kratkim dijalozima kakve danas retko ko ume da napiše u našoj dramaturgiji, sa vrlo zanimljivim opisima vremena, ljudi, prostora, karaktera. Kada pročitate tu dramu, shvatate da su te savršene didaskalije podjednako važne u onom utisku koji ponesete kada završite čitanje, baš koliko i samo dramsko dešavanje. Htela sam da se te didaskalije čuju, da postanu integralni deo scenskog dešavanja, što je sasvim u skladu sa najsavremenijim tendencijama u svetskoj dramaturgiji, gde tekst predstave u celini, u kojem se meša i epsko i dramsko i poetsko-lirsko, postaje zapravo materijal za pozorišnu predstavu. Osim toga, preko tih didaskalija, preko toga što Marambo priča, dobijamo nekakvu kopču sa ondašnjim vremenom. Preko njih osećamo i miris i atmosferu, i jednostavno upijamo ono vreme koje je nama kao daleko, a onda je bilo prepoznatljivo kada se otvore zavese.

Ume li sem umetnika i uprava da oseti miris 1906. godine, jer se suočavamo sa činjenicom da radite velika imena, Dostojevskog i njegove„Zle duhe“, i to na Maloj sceni, kao i Maramboa?

Ovo mi je sedma režija na sceni „Raša Plaović“ u Narodnom pozorištu. Znam kako se pravi repertoar i da je Velika scena uvek u prvom planu. Ono što je dobro kada radimo na Maloj sceni jeste da će se igrati u normalnoj pozorišnoj dinamici, dva, tri, četiri puta mesečno. Imaće normalan pozorišni život, dok kada se radi na Velikoj sceni, zbog opere i baleta, predstave se izvode ređe. Toliko što se tiče pozorišnog života predstave, a što se tiče tog promišljanja repertoara, naravno da su i „Zli dusi“ i „Naši sinovi“ za Veliku scenu, ali nisam ja ta koja postavlja repertoarska pravila, već to rade uprave koje se menjaju i koje na taj način doživljavaju mene kao reditelja i ta dela koja postavljaju.

Kad god bi se poteglo to pitanje zašto se sa Male ne bi prebacilo na Veliku scenu, apsolutno ste uvek bili protiv?

Zato jer scenski prostor određuje i rediteljski jezik i poetiku. „Raša Plaović“ je scena kutija, i nema sva bogatstva i mogućnosti kao Velika, ne možete da imate sneg, kišu, glumci ne mogu da lete u nebo... Dakle, ne možete da se ispomažete spektaklom, a to je u mom slučaju i srećna okolnost, jer sam se uvek bavila predstavama koje zapravo za temu imaju unutrašnji svet. Čovek je u prvom planu, i onda me takva situacija i prostor teraju da razvijam pozorišni jezik. To je teži put, da tražim rešenja koja ranije nisu viđena, da tražim prilagođenja, prosto da se bavim glumcem i pozorišnim jezikom bez ikakvih ispomoći. Ovde se iluzija, ili istina, stvara drugim rediteljskim sredstvima.

Na sceni danas imamo glumicu koja je igrala 1966?

Da, Branka Petrić je igrala kod Belovića jednu od dve devojke, gospođicu, koje sada igraju Bojana Bambić ili Ljuma Penov. To je divan krug, a Branku sam zvala zato što je obožavam. Ona nije glumica ovog teatra i prvi put igra u Narodnom pozorištu. Nas dve smo radile „Terasu“ u JDP-u. Nju mnogo volim i poštujem, i kao glumicu i kao čoveka. Kada sam pravila podelu i kada je jedna glumica Narodnog pozorišta odbila ovu ulogu, jedva sam dočekala da zovem Branku, tu veliku umetnicu, koju je i Marambo gledao kada je igrala u Belovićevoj režiji. Sada igra baba Jovanu koju je nekada tumačila Mira Stupica. Kasnije sam saznala da sa onim vremenom postoji još jedna veza – ulogu Galeta u kojoj se sada našao Marko Janketić tumačio je njegov otac, čuveni Miša Janketić, 1966. godine. Snimak te predstave sam videla kada sam počela da radim. Miša je bio fascinantan, veoma moderan glumac, ulogu je izneo sa toliko modernih sredstava. Marko nije video snimak i igru svoga oca, to je poželeo tek kada se predstava završila.

Zašto ste za glavnu ulogu izabrali baš Miodraga Krivokapića?

On je rođen za tu ulogu, a i već smo radili „Seksualne neuroze naših roditelja“. Glumce biram, da kažem, prema dva kriterijuma. Po intuiciji, čiji lik mi se stvori dok razmišljam o podeli, koji mi zatitraju pred očima, i drugo, volim da radim sa onima sa kojima sam već to činila i imala dobar proces rada, pošto mene ne zanima samo rezultat, već i ta dva-tri meseca života koje podelim sa ljudima tragajući za predstavom na sceni. Bitno mi je da se glumcima divim, da su otvoreni za rad, saradnju, da nisu preke prirode, da su prosto zaigrani kao deca, da lako ulaze u taj svet i poveruju u pozorišni čin. Podelu određuju okolnosti u kojem pozorištu radite i koliko gostiju možete da dovedete, ali eto, sa onima sa kojima sam imala lepu saradnju, poželim ih u sledećoj podeli.

Nedavno ste radili predstavu u teatru u Rijeci. Koja je razlika između hrvatskih i naših glumaca?

Nema razlike, tamo se samo organizovanije radi, proces rada je mnogo lakši zato što je lanac odgovornosti precizno i pedantno podeljen i tačno se zna ko je i za šta odgovoran, pa reditelj ne troši ni delić svoje energije uzalud. Odgovoran je samo za ono što se dešava na sceni i na probama. Dakle, lanac odgovornosti je drugačiji. Pričam o slučaju Rijeke i generalno onome sa čime sam se susretala, ali ta priča varira od pozorišta do pozorišta. A talenat je talenat, odnos sa glumcima je intimna priča. Kakav odnos ostvarite sa njima to zavisi od vas.

Interesantna je Vaša prethodna beogradska predstava „Gospođa ministarka“ u „Bošku Buhi“?

Veoma mi je bitan događaj bila premijera te predstave, prvo zato što je to moj prvi susret sa klasikom, sa Branislavom Nušićem. Dakle, zbog samog pisca, teksta, koncepta, svega što se događalo na probama i krajnjeg rezultata. To je predstava koja je izazvala pravu euforiju, tapkaroši tapkaju karte, što se u Beogradu nije desilo 25 godina. Predstava se igra šest puta mesečno, više ne može zbog zauzetosti glumaca. Ta predstava mi je donela toliko radosti i stvaralačkog ushićenja, zaista me obeležila. To je neverovatan sudar teksta i publike, ta simbioza između scene i gledališta je zaista uzbudljiva. To je prva komedija koju sam radila, bez obzira na okvir koji sam joj dala, ipak je nešto što barata smehom. Taj smeh je oslobađajući. Vidi se kako ljudi doživljavaju predstavu, smeju se nakaznosti ovog vremena i da je pozorište kao nekakvo uveličavajuće oko, gde se sve te mane one izopačenosti vide, a publika ima priliku da to prepozna, da se tome nasmeje i za sekund oseti korak dalje od te bede.

Kako su glumci prihvatili da igraju ženske likove?

Oni nemaju taj problem, budući da su školovani glumci i znaju iz istorije drame i pozorišta da su tragedije u staroj Grčkoj igrali muškarci, kako su se predstave izvodile u Šekspirovo vreme. Sa time mogu da imaju problem samo oni ljudi koji ne znaju šta je pozorište, prerušavanje, šta je igra, i oni koji bi da okamene Branislava Nušića, da ga igraju u nekakvom kanonu, a zapravo ništa ne znaju o pozorištu. S druge strane, to može da bude provokativno ovim novim kvazitradicionalistima, ne znam ni kako bih ih nazvala, kada vide da se na sceni poljube dva muškarca. Problemi su neke druge, a ne umetničke prirode. Svi su već na prvim probama imali štikle, fantastično su hodali, neki bolje nego što ću ja ikad (smeh). I to je izazov za umetničku kreaciju, da vi uđete u gestikualnost žene, da izvan stereotipa radite ženske likove. To je ono za čim glumci čeznu, da budu novi, sveži, drugačiji. Nismo pravili nikakvu karikaturu, naprotiv. Granica između muškog i ženskog i ono što mi doživljavamo kao muško i žensko nije tamo gde mi mislimo da jeste, a talenat ne prepoznaje granice pola i roda.

Razmišljate li o tome da je predstava Vaša sve do momenta kada glumci počnu da je iznose, da se Vi onda od nje udaljujete?

Nije stvar u tome. Dok radite predstavu, vi ste totalno u tome. Onog trenutka kada završite generalnu probu, stavili ste tačku na vašu fantaziju, a glumci onda to žive. Nije to pitanje mog ili njihovog, već oni ostaju u tome, a ja ostajem da gledam sebe sa strane.

Kakav je to osećaj?

Užasno čudan, posebno kada odem da odgledam svoju predstavu posle nekoliko godina. Kada odem provirim i gledam iz kabine. To jesam ja, a u stvari nisam, to je već neko prošlo vreme. I onda volim da sedim sa glumcima iza scene, da pričamo, da obilazim svoje ekipe i intenzivno živim to nešto iza scene, a ne na sceni.

Neizvesno rediteljsko sutra

"Moj rediteljski put je put slučajnosti, upornosti i velike sreće što sam zaposlena u Narodnom pozorištu, jer je ovo strahovito vreme za umetnike i reditelje. U našim pozorištima, gradskim, nema stalno zaposlenih reditelja, kao ni scenografa i kostimografa. Ovo je surovo vreme u kojem je produkcija svedena na minimum minimuma, i užasna je privilegija raditi u nekom gradskom pozorištu. Utoliko ja nemam pravo da kukam, da se žalim, jer ipak znam da ću u Narodnom pozorištu, gde sam zaposlena, ako ne ove onda već sledeće sezone imati sigurno režiju. Znam da ću opet u životu režirati, što mi je vrlo bitno. Kao samostalni umetnik posle premijere sam uvek bila tužna, jer je to za mene oproštaj od pozorišta. Ne znaš kada ćeš opet i ikad više raditi", kaže Tanja Mandić Rigonat.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Kokan Mladenović: Ogadili su nam demokratiju kao Mira Marković levicu


Ko je rasturio građansku Srbiju?

Paradoksalno je da je građanska Srbija uspela da svojim duhom, energijom i željom za promenama, preživi ratne vihore devedesetih, sve nakaradnosti Miloševićevog režima i stampedo estrade na naše živote, a da onda gotovo nestane, onda kada je najpotrebnija - nakon demokratskih promena. Oni koji su, u ime te iste, drugačije, moderne, pametne i svetu okrenute Srbije preuzeli kormilo našeg vremena, veoma brzo su iz građanske prešli u malograđansku Srbiju, vodeći računa o svom bogatstvu, svojim interesima, svojim partijskim kadrovima, sve dok i poslednjeg šetača protiv Miloševićevog režima nisu ubedili da je zalud duvao u pištaljku i habao đonove po srpskim trgovima. Uspeli su da do te mere kompromituju ideju demokratije, da je logično što se onaj deo nekadašnjeg režima sa kojim nisu potpisali "istorijsko pomirenje" vratio na vlast, presvučen u nova odela, sa dojučerašnjim kamama u džepovima i sveže zadenutim značkama Evropske unije na reverima. Izuzev nekoliko poslednjih Mohikanaca građanske Srbije, ostali su pohitali da naplate svoje "zasluge za narod" i uzmu učešća u nezadrživoj metastazi nove srpske birokratije. Oni koji su mogli da odu, otišli su, zgroženi pervertiranim oblikom demokratije za koju su se borili. Oni koji su morali da ostanu, odustali su od svakog bunta i lažne nade da će biti bolje i njih nikakve parole neće izvući do glasačkih kutija, ni na ovim, ni na bilo kojim sledećim izborima.

Kakve su šanse demokratske opcije na izborima ako se zna da stranke te orijentacije izlaze razjedinjene u više kolona: Tadić, Đilas, Čeda...?

Nadam se nikakve. Jedino što je gore od aktuelne vlasti u Srbiji je naša opozicija. Ta ista lica koja gledamo već dvadeset godina, koja kao u nekoj palanačkoj komediji čas igraju vlast, čas opoziciju, a sve vreme udobno žive na grbači naroda, voze skupe automobile, govore velike fraze o demokratiji, stojeći na novčanicima sa kojih se vide Himalaji, nisu zaslužila da predstavljaju bilo koga, a kamoli da ponovo vode zemlju kojoj su ogadili demokratiju na isti način na koji joj je partija Mirjane Marković ogadila ideju levice.

Kakav epilog očekujete, ko će od njih izboriti parlamentarni status, odnosno ko će biti vlast, ko opozicija, a ko ostati ispod cenzusa?

Epilog izbora je, verujem, svima poznat. Mi klizimo ka jednom novom totalitarizmu koji će nastaviti da kombinuje ekstremno desno potpirivanje nacionalnog zanosa, ovoga puta pod parolom ujedinjenja potencijala "vaskolikog srpstva" na putu ka Evropskoj uniji i levi radikalizam, koji zloupotrebljava nezadovoljstvo radnika i sirotinje i manipuliše korumpiranim sindikalnim vođama. Srbija je u slobodnom padu pojma demokratije, bez padobrana na leđima. Ne treba očekivati nikakvo čudo i valja se pripremiti za direktni udar o zemlju koja nije umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

http://nedeljnik.co.rs/sr/2014/02/06/dn ... %87-levicu
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU: DUŠANKA GLID STOJANOVIĆ, glumica

Raj bi čovek birao zbog klime, a pakao zbog društva


Liberalni kapitalizam poručuje: „Slobodno stičite”. A Breht kaže: „Samo sirotinja mora da bude hrabra zato što nema nadu”

Slika

Dušanka Glid Stojanović, prvakinja ansambla Drame Narodnog pozorišta u Beogradu tumačiće naslovnu ulogu u predstavi „Majka Hrabrost” Bertolda Brehta. Predstavu režira Ana Tomović, a premijera se očekuje u maju na Velikoj sceni nacionalnog teatra.

U glumačkoj podeli su i: Jelena Trkulja, Milutin Milošević, Mladen Sovilja, Nikola Vujović, Darko Tomović, Hadži Nenad Maričić, Slobodan Beštić, Gojko Baletić, Nebojša Kundačina, Milenko Pavlov, Nada Šargin, Dragan Nikolić, Suzana Petričević, Tanasije Uzunović, Pavle Jerinić...

S koje ćemo vremenske distance pratiti ovu Brehtovu političku dramu? Zašto „Majka Hrabrost” danas u Beogradu?

Prethodni period od skoro dve godine, zapravo od prošlih izbora u maju 2012, živim u podnošljivoj agoniji. Savremenim jezikom rečeno: pod stresom i pritiskom. U vremenu najpogrešnijih ličnih izbora. A parlamentarni i gradski tek dolaze, oni koji bi trebalo našu kolektivnu i moju ličnu savest i svest hitno da saberu, da 16. marta što manje nastradamo. Devastirana, malodušna atmosfera sredine u kojoj smo svi. I stabilnu ličnost čini slomljenom, a kamoli labilnu. Moguće je da je sve što je prethodilo jedna iracionalna priprema za komad „Majka hrabrost i njena deca”, koji se u dramskoj literaturi može nazvati „nultim komadom”. Kada ga je 1939. godine Bertold Breht napisao, njegova umetnička funkcija, žanr, epska forma i njegova antiratna poruka, trebalo je da upozore nemačku naciju na razaranje u koje je bila spremna da uđe, a kojeg narod nije bio svestan jer je buktao u fašizmu. I posledice su bile fatalne za čovečanstvo. Reč je o proročkom komadu. Ali kada je umetnost uticala na istorijske događaje? Nikada! Samo je bila njihova posledica, pre ili kasnije.

Kakvo je iskustvo glumice koja priprema lik Majke Hrabrost?

Ovo vreme osećam kao fantastičnu atmosferu za ovaj komad. Kao da počinje neki novi vid košmara ili šanse za „nulti život”. Nikada nisam težila monumentalnim ulogama. Ali kada se saberem – šta bih pametnije radila nego klasiku? Klasika ispravlja kičmu, podseća te na vertikalna htenja, oštri duh. A nije religija nego umetnost! Ja u horizontalnom mrcvarenju najčešće sam u nekom, mentalnom, emotivnom i socijalnom blatu. Majka Hrabrost, zapravo Ana Firling, kako se lik zove, ne može se uporediti ni sa jednim karakterom iz svetske dramske literature. Kako da propustim zabavu i ne odigram lukavu, pohlepnu, vitalnu, zabavnu, tužnu, manipulativnu, bezosećajnu, oholu, nesalomivu, uplašenu, Majku Hrabrost? Hijenu rata, profitera, trgovca, brokera... U razvalinama te duše krije se opasan stvor. U jednom trenutku potpune propasti ona kaže: „Nikada me ranije neizvesnost nije brinula...” Moram reći – ni mene.

Breht se zalagao za to da ne damo za pravo onima koji bi da likove sa smetlišta istorije uzdižu u visine. Koliko nam je ova ideja bliska danas?

Zašto se u poslednje vreme osećam nesigurno? Moja zemlja ima vlast koja me uznemiruje, jer je neubedljiva, nepouzdana, glupa i hohštaplerska. Tako da čovek u svom jedinom životu koji ima ne mora obavezno da sazri, shvati, proširi svest, ljubav i razumevanje. Već, naprotiv, sve suprotno može da se desi. Jer na planu te makromanipulacije, kada te neko potcenjuje, čovek gubi samopoštovanje. Tragično je što su glupaci tako sigurni, a mudri puni sumnje. Zašto je naša inteligencija pristala da postane „čuvena bezimenost” (termin Bele Hamvaša)? Neće ljudi da učestvuju u javašluku, pametan svet je izgubio snagu. Zbog toga sam mnogo tužna. Jer rat ljude parališe, neke ubije, neki polude, neki se obogate, a neki izgube sve! E, to je taj varijetetski istorijski ringišpil koji se odvija kod Brehta i svi likovi imaju svoj krug da se provozaju. Ovakvo pozorište je dokazivo pozorište kao nauka i ono me zanima. Nije potrebno mnogo pameti da danas prepoznamo ratne profitere i ostali ljudski šljam. Jer su hvalisavi malograđani i zamišljaju da su njihovi životi strava. To im je liberalni kapitalizam omogućio i poručuje: „slobodno stičite”. A Breht kaže: „Samo sirotinja mora da bude hrabra zato što nema nadu”.

Koliko ovaj komad odražava trenutak u kojem živimo?

Pozorište je u dosta delikatnoj situaciji, mislim suštinski, ne samo finansijski. Ne želim da učestvujem u pomisli da je kultura skupa, zbog toga što se preganjaju oko neke crkavice za sve nas na gomili. Mislim na sve umetničke discipline. A šta je sa nestalim milionima evra dok su čerečili državu? Jer danas poslovan čovek, ne naravno svi, jer ima i onih koji podmiruju porez, ali recimo, neka rđa koja se tali s vlašću, barata karakternim sadržajem i strašću, ekstremnim egoizmom, odsustvom empatije, potpuno potisnutim humanizmom, raskolom između duševne patnje koja se kompenzuje novcem, koji je najbolja roba. I alkoholom, koji je nektar za biznis. A kad trgovina cveta, onda može da se doda već ko šta voli da se popravi. U permanentnom strahu da sve to ne izgube. Kako je to vulgarno! E, to je lik koji treba da odigram, radiću ga s ogromnim zadovoljstvom i velikom inspiracijom. A vitalitet, duhovitost, nagon za igrom jeste Brehtova dijalektika koja spaja dve nespojive stvari. Iz perspektive komformiste, raj bi čovek birao zbog klime, a pakao zbog društva.

----------------------------------------------

Incident s Čedomirom Jovanovićem

Početku proba predstave „Majka Hrabrost” u kojoj tumačite naslovnu junakinju prethodio je, kako kažete, nemio događaj. O čemu je reč?

U decembru 2013. izazvala sam verbalni incident sa liderom LDP-a Čedomirom Jovanovićem ispred kuće u kojoj živim 25 godina na Senjaku. Prateći svoje mlađe dete u školu, u osam sati ujutro, naglo mi se smučilo sve... Nakon toga gospodin Jovanović je demonstrirao svoju moć cimajući me za podlakticu dva puta, unoseći mi se u lice i naredivši mi je da skinem i naočare, tvrdeći da mu pretim.

U pratnji svog obezbeđenja od verovatno sedam ljudi, dva blindirana džipa i limuzinom s rotacijom koja dovodi njegovu decu u Francusku školu svako jutro. Ja sam bila sama, nisam se uplašila i sve vreme sam bila vaspitana. Posle toga sam učinila sve da se ne sretnemo nikada više. Možda sam se spremala za ulogu? Razmišljam da li da glasam za Čedu.
Borka G. Trebješanin
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

"Siromašni ljudi dolaze u pozorište"

"Savremenom svetu nisu potrebni obrazovani ljudi koji propituju život i stvarnost, potrebni su robovi“.

Koji pozorišni komad bi najbolje opisao društveni trenutak u kome se nalazimo? Pre dvadesetak dana premijerno je predstavljen komad ,,Naši sinovi“ Vojislava Jovanovića Maramboa u Narodnom pozorištu. Prema rečima rediteljke Tanje Mandić Rigonat, to je priča o tome kako ostati čovek u uslovima bede. Ovaj politički trenutak možda bi bolje opisala replika iz komada ,,Gospođa ministarka“: ,,Samo dok se zaboravi ovo nešto malo bruke, evo mene opet, pa posle da ne bude: što nam nisi kazala…”.

Rediteljka Tanja Mandić režirala je brojne predstave među kojima su "Lolita”, "Kiseonik”, "Hitler i Hitler”, "Bergmanova sonata”. Na aktuelnom repertoaru su "Seksualne neuroze naših roditelja”, "Zli dusi”, "Gospođa ministarka”, "Ledeni svitac”, "Čekaj me na nebu”, "Naši sinovi” i "Dabogda te majka rodila” u Rijeci.

U intervjuu za B92 govori o tome šta spaja današnju Srbiju sa Srbijom početkom 20. veka, šta zamera Nušiću, a šta današnjim funkcionerima, šta se krije iza floskula o očuvanju porodičnih vrednosti i tradicije.

Da li je tačno da Maramboov komad ,,Naši sinovi“ nije dobro prošao kod kritike, pa je zbog toga bio na sceni samo dva puta do sada u beogradskim pozorištima?

Tanje Mandić Rigonat: Vojislav Jovanović Marambo taj komad piše između 1905. i 1907. godine na Kembridžu. Komad je pisan dokumentaristički, veristički, na način na koji su se kasnije snimali filmovi. Taj njegov dramaturški postupak, osetljivost za detalj i socijalni milje, unutrašnji život čoveka i osećaj za kratak dijalog je nešto što smo posle videli na filmu, recimo, i u našem „crnom talasu“ ili evropskom filmu. U njegovoj drami sve je u službi istine.To nije bilo u skladu sa tadašnjom pozorišnom modom. U to vreme publika je volela da gleda operete i vodvilje. Savremenici su mu zamerili da taj i takav Beograd o kome piše zapravo i ne postoji.

Na premijeri komada u Narodnom pozorištu, koji je režirao Čiča Ilija Stanojević, publika se podelila, omladina je odlično primila komad, a malograđani su negodovali, bili su zgroženi. S obzirom na njegovu dramsku vrednost, scenski potencijal za različita rediteljska čitanja, neverovatno je da nije imao dinamičniji pozorišni život.

Zašto je komad ,,Naši sinovi“ danas aktuelan?

,,Naši sinovi” je priča o trulom vremenu, bedi, društvenim miljeima ondašnjeg Beograda, društvenim slojevima, skorojevićima, onima koji potkradajući državu grade svoje bogatstvo, malograđanima, o krizi patrijarhalne porodice.. Kako onda, tako i sada, živimo u klasnom društvu, trulom vremenu. Skorojevići onda, skorojevići sada. Gazde onda, gazde danas. S tim što današnje vreme gradi mitove o tim prošlim vremenima, kao idiličnim. Maramboova drama razara te lažne slike, baš kao i Nušićeve komedije. U predstavu sam uvela i lik pisca Maramboa koji nas vodi kroz vreme, scensku priču, i stvara scenski jezik.

Ono što je bitno za ovaj komad je da postavlja pitanje kako u bedi koja sve razara ne postati beda od čoveka. Jer beda i glad uništavaju čoveka. U tim uslovima je, zapravo, teško biti čovek. Postavlja i pitanje kako se pobuniti, a u vatri indivudualne pobune ne sagoreti i ne uništiti druge.

Mislite da je ovo sada ,,vreme bede“?

Ovo je vreme kiča i patriotske razonode. Jer ni nama ,,nije dano da živimo u zemlji bez ubogih ljudi”. I mi da nas imamo ,,jedno trulo vreme, maskiran porok razvrat i neznanje, sa visine bluda gledaju me teme za suvereno jedno raspadanje”, kako peva Dis.

Komad se bavi i krizom patrijarhalne porodice početkom 20. veka. Vidite li sličnu krizu sada?

Pre nekoliko nedelja, gledala sam potresan dokumentarni film “Zašto” koji je snimljen 2009. godine u Rijeci o devojčici koju su roditelji kad je imala 16 godina odveli u mentalnu ustanovu jer se zaljubila u drugu devojčicu. Rodbini i prijateljima su rekli da su je tamo smestili da je leče od narkomanije. To bi valjda bila manja sramota. Tamo je držana do 18. godine na teškim lekovima, a kada je napunila osamnaest, roditelji su preko veze sredili da ona ostane u toj ustanovi mimo njenog pristanka. Monstruozna priča. Puštena je na slobodu kad je slagala da je cure više ne privlače. U trenutku kada snimaju taj dokumentarni film, ona je na slobodi i našla je advokata kako bi tužila lekare koji su je u toj ustanovi držali protiv njene volje. U jednom trenutku u filmu ona kaže da ne može da prihvati da je roditelji ne vole i da su je tako surovo povredili. U filmu se pojavljuje i njena devojka koja je voli i pomaže joj da sve to prevaziđe. Ta priča podsetila me je na dramu koju sam režirala ,,Seksualne neuroze naših roditelja”.

Oni koji potežu ovde porodične vrednosti obično ne shvataju da je osnovna porodična vrednost ljubav. Porodicu čine oni koji se vole i koji brinu jedni o drugima. To je za mene jedini model.

S obzirom na toliku famu oko ,,porodičnih vrednosti“, kako je predstava ,,Dabogda te majka rodila“ (po knjizi Vedrane Rudan) dobila nagradu u Hrvatskoj? Rekla bih da je način na koji Rudan govori o odnosu majke i ćerke prilično tabu.

Vedranin roman ,,Dabogda te majka rodila” je priča o komplikovanom odnosu majke i ćerke koji jeste tabu tema. Nema ni puno romana ni filmova koji se tim odnosom bave izvan stereotipa da je majka uvek majka sa velikim M. To je jedno veliko preispitivanje društvenih uloga uloge majke i uloge kćerke. Uz ,,Pijanistkinju” Elfride Jelinek, Vedranin roman je za mene najsnažnije umetničko hvatanje u koštac sa tim komplikovanim odnosom o kome se ćuti.

Kada sam 2000. godine radila ,,Bergmanovu sonatu“, nisam bila svesna koliko je taj odnos majke i ćerke tabu. Moje lično iskustvo sa majkom je priča o ljubavi, podršci, prijateljstvu, vaspitavanju, a ne dresuri. Kako nisam imala u sebi ni zrno te traume, nisam bila životno svesna snage potisnutog problema koje mnoge žene u sebi nose i o njemu ćute ili kada o njemu progovore, brzo se zaustave pred užasom navale krivice. Desilo nam se da nam je na predstavu dolazila hitna pomoć jer je nekim ženama u publici pozlilo.Ta predstava je osam godina bila na repertoaru i isprovocirala mnoge koje poznajem da govoreći o predstavi i likovima u njoj, progovore o sebi.

Da li Vašu odluku da ulogu gospođe ministarke dodelite muškarcu (Goranu Jeftiću) možemo da razumemo kao kritiku Branislava Nušića? Nušić je u svom delu uzeo ženu kao personifikaciju želje za vlašću.

Ne, ja sam, za početak, sebi postavila pitanje šta znači danas za mene Nušićeva rečenica iz predgovora u kojoj kaže da je on uzeo za ruku jednu dobru ženu (Živanu Popović) i dobru domaćicu i izneo je naglo i neočekivano iznad njene normalne linije života. Poremećaj na terazijama života događa se u trenutku kad njen muž postaje ministar. Nisam mogla da čitam Nušićevu šalu u četiri čina i da kao ne znam šta su sve malograđani učinili u istoriji posle datuma kada je ministarka napisana, šta su tridesete godine donele, da ne problematizujem ni pojam dobre žene, normalnosti i poremećaja na terazijama života. Taj poremećaj je žudnja za vladanjem. Goran Jevtić glumi Živku jer sam želela da pričamo priču o vlastohleplju i društvenoj travestiji. To nije obeležje ni muškarca ni žene. Vlastohleplje je porok, jedna velika žudnja, a travestija odlika političkog života. U predstavi sve uloge igraju muškarci osim deteta Rake koga glumi Katarina Marković. Time smo jedan stari, restriktivni pozorišni model (u kome su samo muškarci pozorišni glumci) kakav je bio zastupljen u staroj Grčkoj i u Šekspirovo vreme podmetnuli kao ogledalo za današnje puritance i malograđane.

Sa druge strane, nisam želela da pravim priču o ženi-veštici koja je saplela karijeru svog divnog, poštenog muža koji je zbog osećanja časti podneo ostavku vladi. Kada je Nušić u pitanju, moramo da znamo da je on gajio veliku ljubav prema patrijarhalnoj porodici i patrijarhalnom društvu, a umetnik u njemu je izneveravao ono što je bila njegovo privatno osećanje. To isto imamo i kod Bore Stankovića.

Čini mi se da je taj patrijarhalni momenat ,,disciplinovanja“ žene prisutan i u drugim komadima. Možda je najbolji primer ,,Zla žena“ Jovana Sterije Popovića.

Tako je. Isto je i sa Šekspirovim komadom ,,Ukroćena goropad“.

Kakve su šanse da umetnici ponovo preuzmu kormila, da kao 5. oktobra njihovo prisustvo na političkim skupovima bude važnije od prisustva političara?

Od umetnosti društvo najviše ima koristi kada umetnici stvaraju. Opet, država čini sve da zakonima, potpuno neprimenjivim u sferi kulture, obesmisli rad institucija i umetnika. Mi nemamo potrebu ni za kakvom cenzurom zato što se cenzura dešava na nivou novca. Na primeru pozorišta, jednostavno, ne dajete novac za produkcije pozorišnih predstava i to je dovoljno. Narodno pozorište je privilegovano kao republička institucija, ali gradska pozorišta su u propasti. Školovanje na akademiji je najskuplje školovanje, a zapošljavanje mladih glumaca, reditelja i scenografa i drugih je zabranjeno. Povrh svega, protura nam se priča o tržištu.

Šta je priča o tržištu?

Predstava ,,Gospođa ministarka“ napravljena je od budžeta koji je manji od minimalnog. Imali smo anomimne ljude kao sponzore, a mesecima smo zvali najbogatije ljude u državi i oni bi nam odgovorili: ,,Hvala što ste u nama prepoznali društveno odgovornu kompaniju, ali mi smo naša sredstva već opredelili“. Ja nisam dobila rediteljski honorar za tu predstavu, već dobijam procenat od prodatih karata. Te karte prodaju i tapkaroši, sala je puna, ljudi sede i na unetim stolicama, a od toga što ja dobijem za šest igranja mesečno ne bih mogla normalno da živim. Priča o tržištu je lažna priča.

Drugo, mislim da umetničko tržište ne treba da postoji kod nas kao što postoji u Americi jer Amerika i nema vrhunsko pozorište, oni imaju Brodvej. U Srbiji, opet, siromašni ljudi dolaze u pozorište. Po tržišnom modelu, cena karte morala bi da bude najmanje 20 evra. To je mnogo za jednu siromašnu porodicu. Tako bi se pozorišta ispraznila i ostale bi samo zgrade kao mete za one koji bi da ih pretvore u poslovne centre. Mi treba da poštujemo to što još uvek imamo publiku. Ljudi koji imaju novca ne žele da dođu ni kada im se pokloni karta za VIP ložu.

Šta je rešenje?

Procvat umetnosti i pozorišnog života dogodio se u socijalizmu. Ja sam pristalica kombinovanog modela. Očuvanja postojećih repertoarskih pozorišta sa stalnim ansamblima i otvaranja novih prostora za pozorišne projekte. Projektno izvođenje podrazumeva da se, na primer, jedna predstava finansira projektno i igra svake večeri u periodu od 30 dana.

Evo šta se sada dešava: po zakonu koji će početi da se primenjuje od 1. marta u pozorištima neće moći da se angažuju saradnici na ugovor u broju većem od deset posto od stalno zaposlenih. U praksi to znači da će jedno pozorište imati jednu predstavu godišnje. Takođe, plasira se priča da će menadžeri spasiti naša pozorišta. Baš me zanima kako će po tom modelu da se igra Šekspir, Čehov, Sofokle, a ne samo komadi sa tri lica. Umetnici bi trebalo da prepoznaju zajednički interes koji ako se ugrozi zakonima, političkim programima, dovodi u pitanje čitavu sferu stvaralaštva i da se angažaju bez obzira ko je na vlasti i za koju stranku glasaju.

Mislite da stanje u kulturi pokazuje da se političari ne interesuju za kulturu ili da je namerno guraju u blato?

Mislim da to rade namerno. Savremenom svetu nisu potrebni obrazovani ljudi koji propituju život i stvarnost, potrebni su robovi.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Jagoš Marković povodom premijere „Učenih žena“ u Hrvatskom narodnom kazalištu Split

Ideologije proždiru ljudsko u ljudima


Autor: A. Dobrović-

Nesklad je i haos na sve strane, gotovo niko nije tamo gde bi trebalo da bude i gotovo su svi na pogrešnom mestu - kaže reditelj Jagoš Marković, čija je premijera „Učenih žena“ Ž.B.P. Molijera na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split 4. aprila ispraćena odzvanjanjem aplauza, pohvalama, sjajnim ocenama...

U hrvatskim medijima okarakterisan kao svojevrsni „ambasador“, Marković je prvi iz Srbije koji je posle ratova devedesetih režirao u splitskom HNK, još pre deceniju radio je u Rijeci, a ovog leta će na Dubrovačkim letnjim igrama i prvi je koji je, posle četrdesetak godina, Krležu vratio na beogradsku scenu predstavom „Gospoda Glembajevi“ u Ateljeu 212.
- Reči su čudotvorne - primećuje na početku razgovora Marković i dodaje - Od njih se može grandiozno delo za sva vremena stvoriti, one mogu lečiti, tešiti, ali i trovati, ubijati... Eto, od iste čudotvorne tvari čovek je taj koji sazdaje i istinu i laž, i lek i otrov... A reči i misli su kao ljubav, one svoje ljude poštuju. I višestruko uzvraćaju. Kao što, pre ili kasnije, znaju šta će sa onima koji ih banalizuju, zloupotrebljavaju... Zašto je, između ostalog, pozorište čudesno; zato što u njemu čovek služi rečima a ne one njemu.

Premijera „Učenih žena“ ispraćena je brojnim pohvalama, jedan od medijskih napisa glasio je „drama splitskog HNK ima hit“, predstava je „dobro nasmejala publiku u dupke punom teatru, a sat i pol, koliko traje, prošao je kao tren“... Vaš utisak?

- Raduje me premijera u Splitu. Raduje me što sam ovde radio, što je publika tako lepo primila predstavu i što sam još jednom video da je jezik umetnosti jezik za koji nema granica... Privilegija je biti deo pozorišta! Lepo je te premijerne noći bilo biti ja. Zaista. Pred nepoznatom publikom, prvi put u ovoj sredini, bez pretpremijera na koje sam navikao, nego odjednom: bap - premijera i puna sala, pa šta ti bude, kao na utakmici!

Radili ste „Učene žene“ pre desetak godina u Pozorištu na Terazijama i pre više od dvadeset u Narodnom pozorištu Beograd. Šta je iz današnje perspektive bila prva pomisao kada ste počeli da se bavite ovim čuvenim komadom iz XVII veka u čijem središtu je priča o dvoje zaljubljenih kojima na putu stoje majka, tetka… odnosno njihova „učenost“?

- Nesklad i haos, i u porodici i u društvu. Čak i u pojedincu samom. Pogledajte oko sebe, skoro niko nije tamo gde bi trebalo da bude, niko nije na svom mestu, odnosno svi su na pogrešnom. Molijer se tome zapravo smeje. Kada ne bi bilo te Molijerove duhovite vizure i njegovog maestralnog dara, to bi zapravo bila tragedija. Kao reditelja intrigira me i provocira da se o teškim, mračnim temama, činjenicama, ako hoćete, govori na duhovit način. U slici današnje porodice ne zna se ko je ko, tu je majka ćerka, otac majka, ćerka majka, dete najpametnije... I zato dečak igra Arista, mudrog i najnormalnijeg... zato gospođa Dara Vukić, najstarija igrajuća glumica, 87 joj je godina, igra Martinu služavku koja čezne za mužem, zato je Neno Srdelić anđeoska tetka Beliza, koja nema pol, koja je još u glavi beba...

Tetka Beliza, odnosno Nenad Srdelić pobrao je aplauze na otvorenoj sceni, komentarisan je da je „izvrstan“, a vi ste negde rekli da je u tom delu reč zapravo i o pogubljenosti.

- Učene žene, odnosno to što one simbolizuju u svakom vremenu pa i ovom našem; jadne, pogubljene, odane u ovoj mojoj koncepciji više ideologiji i utopiji nego modi... Štetnost ideologija je u tome što one proždiru sve ljudsko u ljudima, a vode u razočarenje...

U predstavi su snažno prisutni i melanholija, nežnost, zatim eros, s vremena na vreme čuje se Ravelov „Bolero“...

- Jedino je ljubav ono što je sveobuhvatno. Toliko tuge sam otkrio u ovom komadu, toliko metafizike, apsurda. Neshvatljivo koliko je moderan, današnji. Zapravo moja je ideja: mi ne živimo sa ideologijama, ni sa slobodom, ni sa uzvišenošću - nego sa drugim ljudima. I sva naša učenost i uzvišenost, ako se ne ogleda u našim odnosima sa bližnjima, jalova je, pusta, besmislena.

Može se čuti, a u „Slobodnoj Dalmaciji“ i pročitati, da ste „ambasador kulture“.

- Sve i da ‘oću, a neću, ne znam kako bih se bavio ambasadorskim kategorijama. Al’ hvala na lepim rečima, to je čast. Dobar deo života sam posvetio pozorištu, ono me nosi, zove, vodi... ja njega, ono mene i to je to. Više puta sam rekao: pozorište je prečica do ljudske duše. Slavni Perikle je siromašnima plaćao da idu u pozorište. Ono mu je bilo najkraći put do nekakve obrazovanosti, do mislećih ljudi bez kakvih prave demokratije nema, a njemu je do takve bilo stalo.

Koliko ste se sretali, koliko se srećete sa nacionalizmima, pitanjima politike i društvenog konteksta?

- Nit me zanima, nit se srećem, nit hoću da se srećem... Nacionalizam nema veze s patriotizmom, koji je u osnovi plemenita emocija jer kad voliš svoje dete, voliš i tuđe. Po pitanju nacionalizma Danilo Kiš je dao dijagnozu i održao master klas. Nacionalizam je linija manjeg otpora, posledica straha i zavisti. To je onaj Sartrov Žil, koji je neuspešan, porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. Nacionalista ne radi na svom kvalitetu, on radi samo na svom značaju i to poričući i etiketirajući negativno one druge i drugačije. Zato je nacionalizam (možda) ideologija pobede a ideja beznađa.

Davimo se u zameni teza

* Šta je po vama ključno obeležje našeg vremena?

- Sumanuti, nakaradni, pogubni sistem vrednosti. To je ključni problem, drugo je sve posledica toga. Velika tema! Al’ u par reči; pare su sredstvo (za nešto potrebno, lepo, možda za komfor) a ne cilj, umetnost je lepota koja puni dušu a ne poligon za bolesne egzibicioniste, škola služi tome da đaci nauče nešto a ne da profesori pokažu koliko su pametni... Aman! Sve su to zamene teza u kojima grcamo, pomrećemo od zamena teza! I, nema stida! Kad neko po partijskoj podobnosti dobije neku funkciju iako joj nije dorastao, ne da nema stida nego je to postalo normalno, dobilo legitimitet! Lepo kažu ovi klinci - ‘pukli smo, brate’.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Radoslav Rale Milenković

Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU: OLIVER FRLJIĆ, reditelj

Scenski krik protiv zaborava zločina


Medijski napadi koji predstavu „Aleksandra Zec” prate od njene prve najave izraz su nespremnosti delova ovog društva da se i danas, 23 godine kasnije, suoči sa strašnim zločinom koji je počinjen pod najvišim državnim protektoratom


Najnovija predstava hrabrog, kontroverznog hrvatskog reditelja Olivera Frljića „Aleksandra Zec” premijerno je izvedena prošlog utorka na sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u Rijeci uz muk, bez aplauza.

Potresna predstava „Aleksandra Zec” govori o tragičnoj sudbini dvanaestogodišnje srpske devojčice Aleksandre, koja je zajedno s majkom ubijena decembra 1991. godine na obroncima Sljemena, dok je njen otac Mihajlo ubijen ispred kuće. U kuću porodice Zec u Zagrebu upalo je pet pripadnika rezervnog sastava policije pod komandom Tomislava Merčepa.

Predstavu „Aleksandra Zec” smatrate izuzetno važnom u suočavanju sa prošlošću. Na šta ste hteli da ukažete svojim najnovijim scenskim ostvarenjem?

Ova predstava je scenski krik protiv zaborava. Selektivno nacionalno pamćenje zaboravlja one civilne žrtve koje ne podržavaju proklamovanu istinu o prethodnom ratu. Ubistvo članova porodice Zec počinili su pripadnici jedinice rezervnog sastava MUP-a u Zagrebu, van zone direktnih ratnih delovanja. Istražni sudija je prilikom njihovog ispitivanja napravio proceduralne greške zbog kojih su oslobođeni. Franjo Tuđman je jednog od njih odlikovao za zasluge u ratu. Država nikada nije htela da preuzme moralnu odgovornost za ono što se dogodilo. Nije sankcionisala onoga ko je napravio proceduralne greške u sudskom procesu. Preživelim članovima porodice Zec, Gordani i Dušanu, nije isplatila „odštetu”, nego „jednokratnu novčanu pomoć”.

Ni pre premijere niste gajili nadu da će tretman teme i predstave biti mnogo drugačiji. „Aleksandra Zec” je na premijeri u Rijeci izvedena bez aplauza? O čemu to govori?

Publici je jasno da ovo nije samo još jedna predstava. Ovde se govori o široj društvenoj odgovornosti koja uključuje i njenu pasivnost. Društvena zajednica, kada je reč o ovom slučaju, uglavnom je bila nemi posmatrač. Medijski napadi koji predstavu prate od njene prve najave izraz su te iste nespremnosti delova ovog društva da se i danas, 23 godine kasnije, suoči sa strašnim zločinom koji je počinjen u njegovo ime i pod najvišim državnim protektoratom. Situacija na kraju ove predstave podseća me na situaciju na kraju subotičkog „Kukavičluka”. Nakon što glumci izgovore 505 imena ubijenih u Srebrenici, koja su naučili napamet kao pokušaj da zločin i njegove žrtve personalizuju i otkinu od zaborava, publika je takođe neko vreme ostala da sedi u tišini. Aplauz u toj situaciji može biti samo izraz vrhunskog cinizma – mi ćemo se, svemu odgledanom uprkos, ponovo sakriti u sigurnost pozorišne konvencije.

Predstava „Aleksandra Zec” nije dokumentaristička rekonstrukcija, već ste se bavili emocionalnim stanjem porodice. Zašto ste se odlučili za ovakvu scensku formu?

Spoj malicioznosti i pozorišne nepismenosti gotovo po pravilu pokušava da diskvalifikuje moje predstave napadom na njihov scenski jezik. To je ta vrla kritika čije je mišljenje teatra zaglavilo negde na kraju 19. veka i koja je nesposobna da prepozna scenske forme koje su odavno institucionalizovane. Onda dobijamo pretenciozne i besmislene sintagme tipa „etika protiv estetike”, kao što je bio primer s predstavom „Zoran Đinđić”. Ovde sam namerno išao na drugačiji jezik koji razvija empatijski potencijal gledaoca prema gledanom. Nadao sam se, a određene reakcije pokazuju da se to i dogodilo, da će publika shvatiti da je nemo promatranje takođe jedan oblik saučesništva u zločinu koji se posmatra.

Prilikom rada na predstavi proučili ste gotovo celi sudski spis o slučaju porodice Zec: od obdukcijskih nalaza, balističkog veštačenja… Kojoj i kakvoj publici želite da se obratite predstavom „Aleksandra Zec”?

Ovaj tip mojih predstava uvek ima barem tri publike. Jedna su gledaoci koji prisustvuju konkretnom pozorišnom činu. U drugu spadaju oni koji s predstavom komuniciraju posredno, kroz njene različite medijske izvedbe. Kao što se moglo videti, ona je počela delovati mnogo pre nego što je izvedena, pre nego što je realizovana u konkretnom scenskom materijalu. Antagonizacija društva u vezi sa slučajem porodice Zec i svega što on predstavlja, još jedna je od njenih izvedbi. Treća publika su centri političke moći, direktni pokrovitelji zločina kojim se bavimo i njihove različite političke kontinuacije.

U svoj svojoj slabosti pozorište ima snage da napravi ono što se danas ne usuđuje da napravi nijedan sud. U čemu je snaga predstave „Aleksandra Zec”?

U tome što je 23 godine posle ovog ubistva smogla snage da kaže „ne” zaboravu na naše sugrađane koji su stradali jer su bili „krive” nacionalnosti. Što je otvorila pitanje koje je za nadležne državne institucije odavno stavljeno ad akta. Što je podsetila da živimo u društvu u kojem zločin može proći nekažnjeno.

Kako vidite budućnost predstave „Aleksandra Zec”?

„Aleksandra Zec” će posle riječke premijere najpre biti izvedena u Zagrebu, gradu u kojem se ovaj strašni zločin i dogodio. Posle toga sledi gostovanje u Beogradu, Sarajevu i Budvi. To je ono što za sada znam. Voleo bih da predstavu mogu videti tinejdžeri u dobi u kojoj je Aleksandra bila kada je ubijena, ona populacija čije mišljenje još nije potpuno ukalupljeno u postojeće etno-matrice. Shvatiti da nasilna smrt briše sve razlike među žrtvama, pa i one nacionalne, lekcija je koju bi neka nova generacija morala da nauči.
Borka G. Trebješanin
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Vlasta Velisavljević: Živ sam zato što radim

Šta bih drugo mogao da radim kad samo ovo znam? Da ne radim - mislim da bih umro, kaže jedan od veterana našeg glumišta Vlasta Velisavljević (86).

Robijao sam, ali ne zbog politike, nego zbog etike
A kako je sve počelo? Popularni Vlasta „izumeo“ je nastup na krovu solitera još davnih tridesetih godina prošlog veka. Mnogo pre „Bitlsa“.

- Ta zgrada je u Kolarčevoj broj 3. Na konstrukciju za trešenje tepiha postavili smo zavesu i tu nam je bila pozornica. Glumci smo bili, naravno, mi klinci iz zgrade. Možete li da zamislite scenu kako starijoj gospodi naplaćujemo ulaznice?! U to vreme, negde kod Sajma, „Filips“ je instalirao velike monitore i to je bila neka vrsta televizije, tada, pre Drugog svetskog rata. Naš repertoar bila je imitacija viđenog na toj televiziji. Inače, ja sam od svoje dvanaeste godine član Rodinog pozorišta, koje je držala Gita Predić, ćerka legendarnog Branislava Nušića, pa gluma na krovu zgrade nije došla slučajno - kaže Vlasta.

ROBIJA

Njegovu umetničku karijeru posle Drugog svetskog rata ugrozili su agenti UDBA. Kumstvo ga je moglo koštati života, ne samo karijere.

- Bio sam u zatvoru, ali ne zbog politike, već zbog etike. Nisam želeo da izdam kuma, pukovnika JNA, Slovenca po nacionalnosti. Sa svojim kolegama je spremao državni udar. Nije želeo da se odrekne ljubavi prema Sovjetskom Savezu. S njim u zaveri je bio i tadašnji komandant Beogradske vojne oblasti, jedan poznati general. Jedini dokaz koji su imali protiv mene bile su ruske knjige koje sam od njega pozajmljivao i čitao. Robijao sam tri godine. Prvo na Golom otoku, pa sam onda krenuo na „turneju“. Bila je sa mnom cela grupa novinara iz tadašnje „Borbe“. Na kraju su me pustili pred dolazak Hruščova u Beograd jer su s Rusima potpisali neki sporazum o političkim zatvorenicima - kaže Vlasta.
Ističe da se nikada nije držao herojski na robiji i da je kukao kako je slab... Ipak, to ga nije spaslo batina.

- Jedan islednik me je promašio i udario rukom u zid. I meni i njemu je to bilo smešno. Izašao je napolje i poslao boksera da dovrši posao. Dobro me je oplavio - kaže Velisavljević.

POVRATAK GLUMI

Posle zatvora niko nije hteo da ga vrati u pozorište. Zato je morao da ide čak u Mostar da igra u tamošnjem teatru. Tadašnjeg upravnika Safeta Čišića, pamtiće dok je živ.

- Visoki funkcioner tadašnje komunističke elite Džemal Bijedić intervenisao je oko moje ponovne socijalizacije. Neka srpska porodica iz Mostara založila se za moj slučaj. Zahvaljujući njegovom autoritetu dobio sam priliku da započnem novi život. Imao sam sreću da su u Mostaru radili najbolji jugoslovenski reditelji. Zavoleo sam ponovo život u tom mostarskom pozorištu. Upravnik Čišić me nije gledao kao robijaša - seća se Vlasta teških dana po izlasku sa robije.

BOEMSKA EPOHA

Poznati glumac ističe da je samo jednom imao boemski period u životu.

- Zoran Radmilović, Đuza i ja igrali smo u Beogradskom dramskom pozorištu. Jedne večeri mećava nad Beogradom je zaustavila trolejbuse i odložila predstavu. Ostali smo zajedno celu noć. Dosta smo popili. Nikada se nismo ničega lišavali, ali nismo bili ni pijanci. Sećam se kad smo tako jednog jutra upali u samouslugu na Cvetnom trgu. Ostavio sam automobil nasred ulice, pa je i milicija dolazila da ga ukloni. Uđem u samouslugu, a ono kase ne rade. Svi izašli napolje i gledaju kako Đuza i Zoran igraju kolce uz muziku iz automobila. Posle neprospavane noći, zaigralo im srce, a i oni s njim - smeje se Vlasta.

TRI ŽENIDBE

Pošto se tri puta ženio, Vlastu bije glas da su mu žene druga velika strast u životu. Glumac to odbacuje kao čaršijske priče.

- Dok sam bio u zatvoru, naterali su moju prvu suprugu Žanu da me se odrekne. Ona me je ipak čekala i pored toga što me se odrekla. Ali nisu joj dali da dođe do mene... Oženio sam se kasnije i drugi put, a zatim i treći, mojom Nadom, i eto to je ta priča o mojim ženidbama. Neki ljudi imaju običaj da svakoga proglašavaju za prijatelja. Nemam ih ja mnogo, jer prijatelj je onaj ko ti se nađe kad ti je teško u životu. Eto, primera radi, meni moja bivša supruga nije bila prijatelj jer me se odrekla kad je trebalo da mi bude najbolji prijatelj - kaže Vlasta.

Ipak, sa svim svojim suprugama Vlasta Velisavljević ostao je u dobrim odnosima. Kada su se njegova prva supruga Žana i kćerka Dubravka odselile u Ameriku, Vlasta i njegova sadašnja žena Nada nastavili su da se brinu o Žaninoj majci Desi sve do njene smrti.

- Iz tog vremena pamtim jednu svoju dosetku. Naime, pita mene moja supruga Nada šta njoj dođe Desa (majka moje prve žene), a ja joj odgovorim: „Pa valjda tašta, isto kao meni“. Inače, kad je moja kćerka iz Amerike dolazila u Beograd, sastajali bismo se svi: moja sadašnja žena Nada, njena majka, moja prva žena Žana, pa čak i njena majka Desa. Obično smo sedeli u kafani „Tri šešira“ i kad bi se malo društvo oraspoložilo, počinjala bi priča o meni. Svaka od njih znala je sve o meni, čak više nego što ja poznajem sebe samoga - kaže Vlasta

S LANETOM

U bogatoj karijeri Velisavljević se najradije seća momenata kada je zajedno s Lanetom Gutovićem snimao „Kabare“ u studiju ondašnje TV „Novi Sad“. Čuvenu repliku: „Lajoš a ti“ smislio je Vlasta.

- Mnogo glumaca odustalo je zbog političkih replika u scenariju. Ostao sam sam u studiju s Lanetom i rešili smo da prespavamo pa da sutra odlučimo šta ćemo dalje raditi. Preko noći mi je na pamet pala replika „Lajoš a ti“, i kada smo prvi put probali da snimimo kabare, kamere su se ljuljale jer kamermani nisu mogli da stoje na nogama od smeha. Dan-danas me u Vojvodini krste kao „Lajoš a ti“ - kaže Velisavljević.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Vida Ognjenović: Fatalno je ponavljati greške

- Budućnost je uvek uslovljena prošlošću - kaže ugledni pisac i reditelj.

Razgovor sa Vidom Ognjenović rađen je u Srpskom narodnom pozorištu Novi Sad, u petak, nakon premijere predstave „Ostavite poruku“ koju je režirala po romanu Borisava Čičovačkog.

Publika je gromkim aplauzom nekoliko puta vratila na poklon glumački ansambl koji je dočarao gorku, duhovitošću prožetu, scensku priču o nama u prvoj polovini devedesetih, o ratovima, izgnanstvu, raspadu, očaju, izbeglištvu... Nizali su se među gledaocima i upečatljivi komentari od parafraziranja Ljube Simovića „nas je nesreća džabe zadesila“ pa nadalje.

- Imala sam jako dobru ekipu, radili smo s velikim interesovanjem, istraživačkim žarom prema temi. Odlomak iz romana, objavljen i kao pripovetka, sačinjen je isključivo od telefonskih poruka na sekretarici. Inspirativan predložak za dramu i predstavu. U tim kratkim rečenicama su čitavi događaji. One su puls tog vremena, spisak stvari koje smo preživeli...

Jedan od komentara u publici je bio da devedesete (rastureni životi, izgubljeni ljudi...) danas izgledaju „kao smrt koja se nije završila“?

- Greške koje su počinjene, nažalost, ničemu nas nisu naučile. I to je ono što najviše razočarava, pa i boli. Kad smo analizirali poruke, odnosno suštinske trenutke iz prve polovine devedesetih, zaključili smo kako sada čitava jedna generacija o tome pojma nema. Jer, na sreću, nije ih preživela, a mi se ustručavamo da se s tim suočimo i proanaliziramo ih kao jednu reviju pogrešnih poteza, jedan opasan politički poker koji su igrali diletanti bez obzira da li im je možda neko sa strane delio karte.

Među gledaocima se čula opaska da je političko-partijski profil sadašnje vlasti u Srbiji vrlo nalik onom iz devedesetih?

- Upravo to kažem, da smo izvukli neku pouku iz tog sasvim mučnog iskustva, to bi ga bar malo iskupilo. No, nažalost, nije tako. Greške postaju fatalne ako se iz njih ništa ne nauči nego ih ponavljate. A to se evo dešava na naše oči. Po reakcijama ste večeras mogli da vidite da je publika prepoznavala stvari. Aplaudirala je upravo tome da se treba prisetiti onoga kroz šta smo prošli i proanaliziramo trezveno sa današnjeg vremenskog udaljenja, koje nam daje šansu da to činimo bez isprika i samozavaravanja. I ljuti me i duboko rastužuje poziv da treba samo gledati u budućnost, a zaboraviti ono što smo činili u ne tako davnoj prošlosti. Pa malo je događaja koji su samonikli kao krajnje slučajna pojava, drugim rečima budućnost je duboko uslovljena svim komponentama prošlosti.

Tih devedesetih ne mali broj ljudi je, kada je o politici i partijama reč, izlaz video u DS-u, kome i vi pripadate. U međuvremenu su bili iznevereni, postali razočarani a šta je danas sa DS?

- Ideja o demokratiji i demokratskom uređenju nije i ne može biti mrtva, to je ono što je važno. To što se mi još batrgamo izmedju nedavne ideološki rigidne i represivne prošlosti i neke bolje, modernije organizacije jednog dosta derutnog, izmorenog i izranavljenog društva samo govori kroz kakve smo krivine i teškoće prošli. Ovde se politički život zamišlja samo kao borbu za vlast, a vlast ne kao izvršno, nego isključivo vladalačko telo. DS je u jednom momentu izgubila vlast, što je u očima građanstva, birača i nebirača značilo da je od tog trenutka na umoru. Ne predpostavlja se da je stranka skup ljudi, dakle da postoji šansa da ti ljudi promisle o svojim propustima na vlasti, da se pregrupišu, da izmene strategiju i pronadju drugačija rešenja. Smatram da cilj i delovanje pojedine političke grupe nije isključivo u tome da bude na čelu države. Evo, upravo su na delu neke dobre zamisli iz programa DS-a. Dakle ljudi u vlasti su smenjivi, neki su čas na vrhu u vlasti, čas nisu, u jednom periodu rade dobro, pa onda se malo zamore i tako ubrzvaju, ili usporavaju društveni ritam. Najvažnije je da ih biračko delo preko svojih formacija primora da ne guše enrgiju dobrih ideja.

O uređenom društvu
Kako ocenjujete sadašnji trenutak, političku scenu?
- Ne dajem političke izjave, Jako zabrinjava činjenica koliko je duboko usađeno u ljudima uverenje da vlast može sve. Ljudi se strmoglavljuju iz jednog ubeđenja u drugo, stvarajući ideologiju od ideje o uređenom društvu. Uređeno društvo je pre svega ono u kome svaki čovek ima svoja prava, dužnost, slobodu i odgovornost. A nije ono uređeno čvrstom rukom koja se predstavlja kao briga i bolja budućnosti u ime koje treba poslušno pristati na sve. Strašno me brinu ti mehanizmi stremljenja boljem životu pojednostavljivanjem političkog procesa kroz jednopartijski sistem. Dakle jedna partija, jedna zapovest, jedno izvršenje, opšta odgovornost.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Miša Janketić: Nema pedagoga za životnu sreću

Mihailo-Miša Janketić, ovogodišnji laureat filmske glumačke nagrade "Pavle Vuisić" za životno delo: Ono što sam najteže osvojio i za šta mi je bio potreban skoro ceo život su moja deca

UMETNIČKI "slučaj" Mihaila-Miše Janketića može se posmatrati i iz ove vizure - više gotovo da ne postoji velika domaća glumačka nagrada koju bi mogao da dobije.

Najvećim pozorišnim nagradama koje ima za životno delo, "Dobričinom prstenu" i Nušićevoj, Janketić sada dodaje još jedno priznanje sa odrednicom "za životno delo" - "Pavla Vuisića", festivala u Nišu, za dostignuća u oblasti filmske umetnosti. Tako njegova 55-godišnja posveta pozorištu i filmu (uz druge važne jugoslovenske i crnogorske nagrade koje ima), zaista dobija smisao jednog uzbudljivog, "paralelnog života" koji još uvek proživljava s radošću. Lično, Miša je - Miša. I dalje živi u Ulici Svetozara Markovića, na njegovom radnom stolu je knjiga crnogorskog pesnika Vitomira Vite Nikolića, i u tom skromnom, građanskom stanu sve je podređeno najvećem bogatstvu porodice Janketić - knjigama i unucima. I dok delimo jedno sunčano kasnoavgustovsko popodne, Miša uz osmeh i cigarete koje ne napušta kaže da su važna priznanja u životu samo ona koja osvojimo:

- Ako razmislim šta sam najteže osvojio i za šta mi je bio potreban skoro ceo život, onda su to moja deca, na neki način i unuci, tako da su to sigurno najvrednije nagrade koje imam. One su, međutim, nešto prirodno, što ide u "rok službe", jer je normalno da čovek ima porodicu, nekoga koga voli i za koga je spreman da se žrtvuje, a drugo su nagrade i tragovi koje ostavljamo iza sebe svojim radom. To su dve kategorije, i za jednu i za drugu je potreban dar, jer dar je potreban za sve što radimo u životu. One se niti mogu, niti bi ih trebalo porediti, i hvala Bogu da i jednih i drugih nagrada imam dosta.

* Šta ste teže osvajali u profesiji - magiju scene ili filma?

- Filma, zato mi nagrada "Pavle Vuisić" dođe kao neka vrsta jubileja, pedeset pet godina od mog prvog pojavljivanja na filmu. To je bila jugoslovensko-francuska koprodukcija "Ne ubij", koja se snimala ovde, pa smo mi davali glumačke i tehničke usluge. Bio sam još student kada sam upao u tu ekipu filma koji je režirao Klod Otan Lara, i u kome je jednu od glavnih uloga igrao Loran Terzijef, koji je u godinama koje su dolazile postao svetski slavan majstor scene i tumač nezaboravnih filmskih likova. To je bio moj filmski debi, iste godine snimio sam i svoju prvu TV dramu, tako da sam pred kamerama počeo da igram pre nego u pozorištu. Tada se na televiziji snimalo uživo, i to je bilo nešto strašno - veoma dugo se radilo, kao u pozorištu, po mesec-dva dana. Odjavi se drugi Dnevnik, uključe se kamere, i mi igramo "uživo". Ko to nije doživeo, on ne zna šta je kidanje nerava na "froncle". Zato i nije bilo repriza, jer nije bilo glumca koji bi pristao na tu torturu.

* Igrali ste u filmovima Puriše Đorđevića "San" i "Jutro", u "Horoskopu" Bore Draškovića, "Svadbi" Radomira Šaranovića i drugim ostvarenjima koja predstavljaju najznačajniji period domaćeg filma". Kasnije ste se ipak više okrenuli televiziji i pozorištu?

- U doba moje mladosti igrani filmovi su se uglavnom snimali van Beograda, na terenu, a ja sam tada nekako bio uslovljen i malo vremena sam mogao da odvojim za film. Odlučila je, dakle, slučajnost. Mnogo sam uloga odigrao u životu, samo na televiziji više od sto dvadeset likova, u filmovima oko trideset, a u pozorištu već ni sam ne znam koliko. Danas se ponekad pitam kada sam sve to stigao da uradim. Ali dobro, pet i po decenija radim, to je čitav jedan život.

* Kako se osećate dok prebrojavate sve te uloge, jeste li nostalgični prema tom vremenu?

- Ne, prosto sam "operisan" od te vrste sećanja. Jednostavno, nisam imao vremena da se vraćam unazad, stalno sam išao iz posla u posao, i to me prati svih ovih godina. Zato valjda i ne postoji lik koji sam želeo da igram, a nisam, jer nisam imao vremena ni da poželim da igram neku ulogu. A i što bi je poželeo? Ali, ta permanentnost stvara u čoveku potrebu za stalnim radom. Ako ne radim, ne znam šta ću sa sobom, dosadno mi je, a ne dozvoljavam da mi bude dosadno, mada ponude ne zavise od mene. Imam, međutim, sreću da sam prilično upotrebljiv. I to je nešto.

* Snimanje poslednjeg filma završili ste pre nekoliko dana?

- Bio sam u ekipi filma "Peti leptir" reditelja Milorada Milinkovića, po romanu Uroša Petrovića, jednog sjajnog pisca, po kome je scenario napisala mlada i darovita Sara Radojković. To je savršeno dobra priča, žanrovski vrlo lepa bajka, i uživao sam u snimanju, jer se radi o 3D tehnici - to je ono kad ideš u bioskop, pa staviš naočari da gledaš film. Eto, i to sam dočekao da radim, a igram lik jednog maga, čudnog čoveka koji je bezvremen.


* Taj bezvremeni lik ima simbolike sa vama - vaše uloge napravile su od vas jednog bezvremenog čoveka?

- Postoje kategorije koje su neosvojive u životu - ljubav, vlast, sreća, bogatstvo... Sve što čovek više ima, malo mu je, hoće još. I taj mag koji je bezvremen, njemu je i to bezvremeno malo, hoće da bude večan.

* Da li postoji nešto čega je vama malo u životu?

- Čuvam se da u tim neosvojivim kategorijama ne razmišljam, da ne bih upao u opasni kliše. Jednostavno, uvek ostavljam da se nešto dogodi onako "kako padne".

* U jednom trenutku bili ste među najpoželjnijim neženjama u Beogradu, i najmuževnijim glumcima - kako neko ko je bio i vrlo popularan, i zavodnik, nosi godine koje neumitno pristižu?

- Vrlo lepo - nijednu jedinu godinu, nijedan dan, ne bih pomerio unazad. Jer ako se čovek dobro rasporedi, onda svako vreme u životu nosi svoje vrednosti, samo ih treba pronaći i umeti da uživaš u njima. I starost može biti lepa, ako se čovek pripremi, ako ga zdravlje dobro posluži, ako ga zaobiđu, tu i tamo, neke neminovne nesreće u životu. Sve je samo pitanje naše oblapornosti - jesmo li mnogo oblaporni, ili smo spremni da život prihvatimo onoliki, i onakav, koliko smo mi uložili u njega. Svakome je život, u to sam siguran, naročito u ovom trenutku, u zrelim godinama, da ne kažem u starosti, onakav kako je uložio u njega. Ima tu, naravno, i nekih količnika sreće. Postoje ljudi koji imaju malo više sreće, i oni koji su malo baksuzniji, ali se ipak sve svede na to koliko smo se i kako borili za ono do čega nam je stalo. Bilo bi vrlo dobro i vrlo lepo kada bi postojao pedagog za životnu sreću, a nema ga, koji bi bio u stanju da mlade ljude pripremi za život. Ali, mladost je jeftina, nema ništa jeftinije od mladosti. Ona se troši u bescenje, pa kad dođemo u zrele godine onda shvatimo da smo mnoge stvari propustili. Kad sve saberem i oduzmem, čini mi se da sam u životu dobio više nego što sam očekivao, a s obzirom na to da sam se u mladosti dosta "traćio", manje nego što sam mogao. Tako to biva.

DUHOVNA PROSTITUCIJA

* KOLIKO je danas teško biti na javnoj sceni?

- Tu scenu danas karakteriše duhovna prostitucija - počev od politike, estrade, pozorišta, izložbi, novina, sve što je javno polako počinje da liči na to. Važno je samo prodati se, prodati se ne bi li zaradio neke pare da možeš da egzistiraš. I to je, nažalost, jedno drugim uslovljeno, i teško je da će se tu naći neki drugi izlaz dok ne dođemo do mogućnosti da možemo malo poštenije da živimo, a da nam egzistencija ne bude ugrožena. Ali, nadam se u neminovnost evolucije, i da će doći neko bolje vreme, jer ne mogu da verujem da stalno idemo unazad. Ne može se ići unazad, kao što se i ništa ne može preskočiti. Što se god u životu preskočilo, u društvenom, političkom, ili kakvom god drugom smislu, na to se moralo vratiti. Zato se nadam da će generacije koje dolaze imati bolji život, pošteniji, tim pre što verujem da na ovom svetu ima neuporedivo više časnijih, poštenijih i vrednijih ljudi, nego ovih koji to nisu.

VITA NIKOLIĆ

* JOŠ uvek se "družite" s Vitom Nikolićem, divnim pesnikom i "kompletnim Nikšićaninom"?
- Moj sin Marko i ja spremamo se da vratimo u sećanje tog velikog, sjajnog pesnika i čoveka koji je imao hrabrosti da istinu govori u "nevrijeme", koji je preminuo 1994, pre tačno dvadeset godina. U pozorištu "Slavija" Marko i ja počećemo da radimo predstavu o Viti Nikoliću, i mnogo se radujem tome.

PAJA VEĆI OD ŽANA GABENA

* ZA vas je nagrada "Pavle Vuisić" i lično važna, bili ste bliski prijatelji.
- I kao čovek i kao umetnik, Paja Vuisić bio je jedna od najoriginalnijih pojava u našem glumačkom svetu. Mislim da je nadigrao Žana Gabena i Spensera Trasija, vrhunske, autentične svetske glumce s kojima ga porede. Do te mere je bio posebna ličnost, a pritom i sjajan pesnik. Paja je imao tu vrstu dobrote koja se retko sreće, koju mogu da imaju samo ljudi koji imaju velike širine. Družili smo se i profesionalno i privatno, u društvu je bio i njegov brat Duja, vojno lice po profesiji. U to vreme živeo sam na uglu Ulice kralja Milutina, oni u Svetog Save, a na uglu Beogradske postojala je prelepa, stara zgrada sa apotekom, pored koje je bila i jedna mala kafanica. Ali, kad se prođu ta dva-tri stola, onda se uđe u malo dvorište koje je bilo pod venjakom, i toliko je bilo lepo sedeti tu i pričati sa Pajom i sa Dujom.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Mijač: Ukinuo bih TV Dnevnike jer nesnosno zaglupljuju

Jedan od naših najznačajnijih pozorišnih reditelja deo svoje karijere posvetio je radu na televiziji. Režirao je nekoliko TV filmova za tadašnju TV Beograd, kao što su “Ženidba i udadba”, “Gospođa ministarka”, “Razvojni put Bore Šnajdera”... Za “Blic TV magazin” Mijač analizira aktuelne programe televizijskih stanica.

- Danas nema ni sistema ni sadržaja za ozbiljne ljude koji bi stvarali na televiziji. Kada sam na početku karijere bio znatiželjan i oprobao se na televiziji, ušao sam u sistem u kojem se ozbiljno promišljao svaki sekund programa. Tačno se znalo šta se od mene očekuje i koliko ću za to biti plaćen. Danas se očekuje od ozbiljnih profesionalaca da pomoću štapa i kanapa naprave program. Sada je postalo nepristojno pitati poslodavce na televiziji za honorar - kaže Mijač.

On naglašava da danas upadljivo nedostaju polemičke emisije u kojima bi gledaoci mogli da čuju različita mišljenja od uglednih ljudi o važnim društvenim temama. Razloge za takvo stanje u srpskim televizijama poznati reditelj vidi u strahu i neinventivnosti urednika.

- Postoji “Utisak nedelje” u kojem mogu da se čuju neke neprijatne istine, i to je sve. Ljudi koji vode televizije i odlučuju o programu više veruju u ideju preživljavanja u teškim vremenima nego u kvalitetan program. Ako ne talasaju previše, imaće u reklamnom bloku velike oglašivače pod blagoslovom vlasti. Zato im je lakše da mame narod da podvriskuje uz estradu dok nam ekonomska i moralna kriza oduzima minimalnu meru ljudskog dostojanstva - kaže Mijač.

Da se on pita, centralne informativne emisije ne bi postojale u programima srpskih televizija.
- Ukinuo bih Dnevnike na svim televizijama jer nesnosno zaglupljuju narod. Informativne redakcije po TV stanicama pretvorile su se u telale vlastodržaca. Prenose nam šta žele da nam poruče premijer i njegovo okruženje. Nikako da čujemo šta su uradili, šta nisu uradili i zašto nisu uradili - poručuje Mijač.

Prema njegovim rečima, vlasnicima televizija “ne trebaju kreativni, pametni i odvažni profesionalci“ koji bi pravili program koji ne zadovoljava najniže strasti stanovništva.

- U udarnim večernjim terminima većine televizija gledaoci mogu da pate sa junakinjama latinoameričkih serija ili da se vesele sa folk zvezdama. Umesto da ozbiljni, obrazovani autori iz različitih uglova osvetljavaju sve što je važno za naše živote, televizije nude laku zabavu i prostotu. Sve se to pravda “zahtevnim pravilima opstanka” na medijskom tržištu. Na našim TV kanalima nema nijedne ozbiljne emisije koja bi analizirala političke događaje u svetu. To je nastavak one Miloševićeve propagande da smo dovoljni sami sebi - analizira Mijač.

On ističe da televizijski sadržaji u Srbiji često kamufliraju važne društvene procese koji se paralelno odigravaju. Od ekonomskog posrtanja do rasta stope kriminala.

- Eru rijaliti programa u kojima su gledaoci voljom televizijskih urednika pretvarani u voajere zamenio je koncept “tople ljudske priče” u kojoj se sreću davno rastavljeni srodnici, seoske đuvegije sreću “ženu svog života”. Kvalitetan i promišljen televizijski program za decu i mlade više ne postoji. Valjda osim crtanih filmova deci treba ponuditi još nešto na televiziji. Nekada je Televizija Beograd u ondašnjoj Jugoslaviji brinula i o deci. Tu su radili vrhunski obrazovani intelektualci koji su do detalja promišljali program namenjen deci - kaže Mijač.

Voli da pogleda “Kulturni dnevnik” ali, kako kaže, osim informacija tamo ništa drugo ne može da nađe.

- Potrebna nam je emisija posvećena umetničkom stvaralaštvu koja bi analizirala kulturne fenomene, predviđala čije može postati avangarda, osvetljavala ideje van glavnih tokova. “Kulturni dnevnik” informiše ljude šta i gde mogu da pogledaju, i to je sve. Treba nam više kritičkog i polemičkog mišljenja u emisijama u kulturi. Umem da pogledam i specijal iz kulture “Metropolis” na RTS, ali on se često izgubi u programskoj šemi - ističe Mijač.

Mijač ne propušta televizijske prenose sportskih događaja. Kaže da je to vrsta programa koju urednici televizija i pored svog truda ne mogu da upropaste.
- Uživam u prenosima mečeva KK Partizan. Gledam rado tenis, naročito mečeve Novaka Đokovića, vrhunski fudbal u Ligi šampiona... Trenutno pratim sve što se događa sa našim košarkašima na Prvenstvu sveta u Španiji. Kod televizijskih prenosa sportskih događaja komentator može da pretera sa insistiranjem na statističkim podacima i stvaranjem veštačke tenzije i euforije, ali uvek svako može da smanji ton na televizoru i da mu ostane samo uživanje u igri - kaže Mijač.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Đuza Stojiljković: Samo budala misli "ja sam važan"

Ničemu ne treba pridavati previše značaja, pa ni sebi – reči su Vlastimira - Đuze Stojiljkovića, žive legende našeg glumišta.

Slika

Statistika kaže da ima preko 200 uloga a on sam ih, veli, odavno ne broji. Iako je u penziji igra punom parom... Prošle su decenije od kako nam je otpevao “Devojko mala”, a mi je zdušno pevamo i danas...

Vlastimir - Đuza Stojiljković, živa legenda ovdašnjeg glumišta, kome, oni koji ga lično poznaju, uz glumačke neizostavno dodaju najveće ljudske kvalitete. I tako diskretnu a neverovatno snažnu duhovitost. Dobio je čitav niz nagrada među kojima su i one za životno delo, a kada je dobio “Joakima Vujića” u za njega karakterističnom maniru kazao je: ”Bogami, odavno su krenuli s tim ‘za životno delo’, vidim merače oni mene da me pošalju... tamo... pa kažem, čekaj, polako... stani malo.”

SVE KAO TREN

Nagrade su, kaže, dragocena potvrda čoveku da je vredelo ono što je radio, a na pitanje koje su mu uloge najviše ležale kazao je: ”Mislim, gubitnici. Ne znam zašto. Možda zato što nisam od onih koji se trse i busaju. Pitaju me ponekad kako glumački braniti takozvane male ljude. A ja mislim – svi smo mi mali ljudi, samo budala može umisliti da je ne znam kako velik i važan. Ničemu u životu nije dobro pridavati previše značaja, pa ni sebi, odnosno pre svega ne sebi.”

Bez emocija nema glume
Po njegovim rečima najteže je glumiti u pozorištu.
„Treba da si potpuno iznutra primiren, očišćen kako bi ta neka nit u tebi zavibrirala punom snagom kad kročiš na scenu udahnjujući život nekom imenu, biću, nekoj sudbini. Bez toga nema emocija, a bez emocija ne vredi mnogo tekst izgovoren sa scene.“

Kad se osvrne iza sebe, na sve što je uradio, šta se zbivalo, godine koje su se nanizale, veli: ”Kao da je sve to proletelo u trenu. Satisfakcija mi je da sam uradio sve što sam uradio bez unapred sračunatih namera, bez kalkulacija. Mislim da glumci imaju tu povlasticu da mogu s godinama dobijati na kvalitetu, a ja sam imao sreću da uvek igram svoje doba.”

ULOGE

Jedna od uloga koja će svakako ostati upamćena kako po umetničkim dometima tako i po duhovitostima koje su se oko ili povodom nje zbivale je u predstavi “Otac na službenom putu” (A.Sidran/O.Frljić) Ateljea 212. Kada je pre par godina dobio tu ulogu šaleći se na svoj račun, kazao je: ”Ja mislio treba im dobar glumac a njima treba mator čovek... Da igra dete. A onda, onako usput, kažem; dobro, postoji i to da čovek u starosti podetinji. No, bez šale ‘Otac na službenom putu’ Olivera Frljića je dobro smišljena, dobro rađena predstava... Dok smo radili pita me Frljić, odličan reditelj, pamtim li čuveni Informbiro, ta vremena... A jesu bila pasja.”

Nezaboravni Rođa
Publiku je osvojio već svojim prvim pojavljivanjima; na sceni Beogradskog dramskog 1951. godine, na filmu 1957. gde je debitovao u “Tuđoj zemlji” Jožea Galea, veliku popularnost stekao je s filmom “Ljubav i moda” i s pesmom “Devojko mala”... Početkom sedamdesetih kao Rođa Petrović s “Pozorištem u kući” preko malih ekrana ušao je u gotovo sve domove da bi i do danas po toj ulozi ostao upamćen. U međuvremenu, a i potom, nizale su se uistinu brojne role za pamćenje a i nagrade.

Kada je dobio najprestižnije glumačko priznanje “Dobričin prsten” kaže dobio je i aritimiju i imao tremu kakvu “nikada, ni pred premijeru nije imao”, a kad mu je uručivana Nagrada grada Beograda za ulogu u predstavi “Elijahova stolica” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, rekao je: “Mene je Beograd podržao, pomogao mi je... pomogao da se oslobodim provincije u sebi”.

ANEGDOTE

Za Vlastimira - Đuzu Stojiljkovića vezane su i brojne duhovite situacije. Među onima koje su se odigrale u legendarnom Ateljeovom bifeu je i sledeća: Jednog dana Feliks Pašić donese u bife print strana “Blic Newsa” sa intervjuom Đuze Stojiljkovića a u naslovu stoji: ”Za državu ne bih poginuo ali za p... - da“. “Uhhh... Ma to je bio štos koji su smislili Muci Draškić i Feliks Pašić. Eto, nijednog više nema... Kako su samo to vešto spakovali. Svi su se, iskreno, čudili i iščuđavali. Feliks je doneo jedan primerak intervjua sa tim naslovom koji su mu valjda, tamo u redakciji uradili i to je izgledalo potpuno uverljivo. Jedino što je postojao samo jedan primerak. Al’ na to niko nije obraćao pažnju. Naleteo je ‘na minu’ čak i veliki mangup Gaga Nikolić. Savio se od smeha, rekao mi da nisam normalan i pitao me jesam li bio cirke. Kažem, nisam, nisam, bre, bio cirke... Ma bilo smeha kol’ko ‘oćeš a i potrajalo je dok se ustanovilo da je to samo jedan primerak za internu upotrebu u tačno određene svrhe na moj račun.”

Instrument
Ne slažem se s tim da je gluma reproduktivna umetnost. To jednostavno nije tačno. Glumac je svoj instrument
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
tanja
Postovi: 401
Pridružio se: 08 Dec 2010, 13:15
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od tanja »

Goga još ne zna šta bi rekla 27-og uveče....pa možda da ovde nađe inspiraciju za to? ;)
The only difference between a good day and a bad day is your attitude.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ionako su vršnjaci.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Možda su vršnjaci, ali Đuza sjajno izgleda.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 6 gostiju