Zanimljivosti

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Zanimljivosti

Post od branko »

20 čuvenih pisaca koji su prekinuli školovanje

Nobelovci


Neki od ovih pisaca su završili samo osnovno obrazovanje ali im to nije smetalo da zasluže najprestižniju nagradu za književnost: Žoze Saramago, jedan od najuticajnijih portugalskih pisaca završio je mašinbravarski zanat u Lisabonu, a kasnije se bacio na proučavanje literature van formalnih institucija. Nobela za književnost dobio je 1998. godine. Džordž Bernard Šo - dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1925. godine bio je kritički nastrojen prema organizovanom obrazovanju pa ga je prekinuo u srednjoj školi. Jedini je čovek u istoriji koji je laureat i Nobelove nagrade i Oskara (kojeg je zaslužio adaptacijom Pigmaliona za istoimeni film). Vilijam Fokner - nobelovac koji je napisao izuzetne romane kao što je, recimo, Buka i bes u dva navrata je pokušao da se školuje ali bezuspešno. Prvo je napustio srednju školu u drugom razredu, a potom je odustao i od Univerziteta u Misisipiju. Fokner je puno čitao i proučavao klasike, posebno Dostojevskog, Flobera i Servantesa. Doris Lesing, britanska književnica, odlučila je da prekine formalno obrazovanje u 14. godini. Kasnije je se izdržavala kao medicinska sestra, radila je i kao operater na telefonskoj centrali, stenograf i novinar. Prvi roman Trava peva napisala je u 31. godini života a Nobelovu nagradu za književnost dobila je u 87. godini. Najstarija je dobitnica ove nagrade.

Osnovci

Pisci koji su prekinuli školovanje u osnovnoj školi ili nisu ni pohađali osnovnu školu: Mark Tven, autor Avantura Haklberi Fina i čovek koji je kreirao lik Toma Sojera završio je zvanično obrazovanje u dvanaestoj godini, kada mu je umro otac. Tih godina radio je u štampariji a kasnije je bio kormilar na parobrodu na reci Misisipi. Džejn Ostin, engleska književnica, uglavnom se obrazovala samostalno, uz pomoć oca i braće, kao i kroz čitanje. Poznata je kao autor romana Razum i osećajnost i Gordost i predrasude koji su popularni su danas. Vilijam Šekspir – engleski pesnik i dramski pisac, jedan od najuticajnijih dramaturga u istoriji i tvorac “Romea i Julije” ima samo nekoliko godina formalnog obrazovanja. Čarls Dikens – jedan od najznačajnijih engleskih pisaca 19. veka, autor “Olivera Tvista” i “Velikih očekivanja” napustio je osnovnu školu da bi radio u fabrici jer mu je otac završio u zatvoru zbog dugova.

Srednjoškolci

Pisci koji su završili srednju školu ili prekinuli školovanje u srednjoj školi: Herman Melvil - autor izuzetnog Mobi Dika napustio je školovanje u srednjoj školi zbog rane smrti oca i zaposlio se kao pomoćnik na trgovačkom brodu. Džordž Orvel - autor Životinjske farme i 1984 završio je srednju školu Iton, jednu od najboljih i najprestižnijih srednjih škola u Engleskoj. Međutim, tamo se više interesovao za proučavanje britanskih pisaca a manje za ostale predmete pa nije uspeo da dobije stipendiju za univerzitet. Posle srednje škole stupio je u imperijalnu policiju u Burmi gde je proveo pet godina. Nakon povratka u Englesku radio je kao perač sudova u restoranima i spavao u utočištima za beskućnike. Takav način života nije ga obeshrabrio pa je za sve to vreme pisao prikaze, eseje, i radio na romanima. Vilijam Gibson – poznati SF pisac, autor legendarnog Neuromansera i tvorac kiber-pank podžanra naučne fantastike, nikada nije išao na fakultet a izdržavao se radeći slabo plaćene poslove u Kanadi. Hening Mankel - švedski pisac koji je napustio školovanje u 16. godini da bi se posvetio pisanju. Kako bi se izdržavao radio je najrazličitije poslove, od prodavca muzičkih instrumenata do radnika u amaterskom pozorištu.

Nesuđeni diplomci

Pisci koji su pohađali fakultet ali su odustajali posle nekog vremena: Lav Tolstoj - ruski pisac, autor remek-dela Rat i mir i Ana Karenjina studirao je tri godine pravo i orijentalne jezike na Kazanjskom univerzitetu. Kasnije je prešao na grupu arapsko-turske filologije ali je brzo odustao i obrazovao se samostalno. Emil Zola, jedan od najpoznatijih predstavnika naturalizma bio je nesuđeni pravnik, ali nikada nije diplomirao. Džek London, jedan od najpopularnijih američkih pisaca prve polovine 20. veka napisao je romane Zov divljine i Beli očnjak između ostalih ali mu škola nije najbolje išla pa je napustio studije na Kalifornijskom univerzitetu već posle prvog semestra. Pre toga je napustio i srednju školu da bi radio. Džerom Dejvid Selindžer, autor romana Lovac u raži kratko je studirao na Njujorškom univerzitetu, a kada je počeo da objavljuje kratke priče za Eskvajr prekinuo je formalno obrazovanje. Skot Ficdžerald - autor Velikog Getsbija pokušao je sa studiranjem na Prinstonu, ali je odustao kada je video da su male šanse i da ga završi. U tim godinama je pristupio vojsci. Džek Keruak, predvodnik i literalna ikona posleratne bit generacije studirao je Kolumbija univerzitet, ali je nakon loma noge (bio u ragbi timu) odustao od daljeg školovanja. Nakon napuštanja fakulteta radio je kao sportski novinar, pomorski trgovac i građevinac. Preferirao je spontani metod pisanja o temama kao što su džez, promiskuitet, budizam, droge, siromaštvo i slično. Napisao je roman Na putu koji je i najpopularnije njegovo delo, a posthumno je objavljen i roman Izgubljeni. Herbert Džordž Vels, pisac naučne fantastike koji je, između ostalog, napisao Vremensku mašinu i Rat svetova napustio je školovanje u 12. godini jer roditelji nisu mogli da ga finansiraju. Tih godina je radio kao pomoćnik tapetara. U osamnaestoj godini dobio je stipendiju na fakultetu ali ju je ubrzo izgubio i prekinuo školovanje.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Haška tužiteljka: Njegoš je slavio ubijanje poturica

Tužilaštvo Tribunala u Hagu je danas na suđenju Radovanu Karadžiću tvrdilo da je Petar Petrović Njegoš u svom epu "Gorski vijenac" "slavio ubijanje Muslimana, odnosno poturica".

Tužiteljka Katrina Gustavson opširno je citirala stihove iz "Gorskog vijenca" tokom unakrsnog ispitivanja svedoka odbrane Gojka Kličkovića koji je u glavnom iskazu pomenuo da se Karadžić, tokom rata u BiH, često pozivao na taj Njegošev spev.

Zastupnica optužbe citirala je dijalog vladike Danila i Vuka Mićunovića u kojem se - u slobodnom prevodu sa engleskog - poziva na "čišćenje naše zemlje od nevernika" i kaže da "naša bitka neće biti okončana dok mi ili Turci ne budemo istrebljeni".

Po tumačenju tužiteljke Gustavson, taj čin Karadžića (citiranje) je bio "poziv na etničko čišćenje zemlje od Muslimana".

Njegoš u "Gorskom vijencu" "slavi ubijanje Muslimana, uništavanje njihovih kuća i rušenje njihovih džamija", sugerisala je tužiteljka.

Ogradjujući se da nije proučavao Njegoševo delo, svedok Kličković koji je posle rata bio premijer Republike Srpske, uzvratio je da dovodjenje u vezu "Gorskog vijenca" sa zločinima tokom sukoba u BiH, "izlazi iz okvira lepog ponašanja".

- Ja osuđujem svako razaranje i ubijanje - kazao je svedok, dodajući da je Njegoš opisivao istorijske dogadjaje od "pre 200 godina".

Na primedbu tužiteljke da je sam izjavio da je Karadžić "upoređivao Gorski vijenac s tekućim događajima", Kličković je odgovorio:

- Ne, nisam čuo.

U dodatnom ispitivanju, Karadžić koji se brani sam, pitao je svedoka "kada je Njegoš živeo i napisao svoj spev", a Kličković je odgovorio:

- U vreme turskog nadiranja i osvajanja Balkana i činjenja velikih zločina i skoro uništavanja hrišćanstva.

On je dodao da su "Njegoš i vladika Danilo bili na svojoj zemlji".

Precizirajući da je "Gorski vijenac" napisan u 19. veku i da opisuje događaje iz 17. veka, Karadžić je slobodarsku poruku speva ilustrovao stihovima: "Tiraninu stati nogom za vrat... to je ljudska dužnost najsvetija" i "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom".
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Zanimljivosti

Post od Upravnik »

Definitivno je ovaj svet otišao u tri p.... materine! :evil:
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Matija Bećković: Zašto sude Karadžiću za Njegoševe zločine?

- Ne razumem, zašto sude drugima za zločine koje je počinio Njegoš? Nek se pripreme Dante, Šekspir... - komentariše pesnik Matija Bećković jučerašnju vest iz Haga da je tužiteljka u procesu protiv Radovana Karadžića citirala stihove Petra II Petrovića Njegoša jer je u “Gorskom vijencu” slavio ubijanje poturica.

Za Tužilaštvo, čini se, nije bitno što je Njegoš pisao pre više od 170 godina, a u spevu opisuje događaje iz 17. veka! Na suđenju vođi bosanskih Srba u ratu devedesetih Radovanu Karadžiću, tužiteljka Katrina Gustavson latila se slavnog epa citirajući “inkriminišuće stihove”, u onom delu gde dijalog vode vladika Danilo i Vuk Mićunović.

U slobodnom prevodu na engleski, oni pozivaju na “čišćenje naše zemlje od nevernika”, i tvrde da “naša bitka neće biti okončana dok mi ili Turci ne budemo
istrebljeni”.

Zaključila je da je to, kako prenosi agencija Beta iz Haga, “poziv na etničko čišćenje zemlje od muslimana”.

Profesor Filološkog fakulteta Milo Lompar, jedan od naših naboljih poznavalaca Njegoševog dela, kaže da pominjanje „Gorskog vijenca“ u ovom kontekstu ima za cilj da „obezbedi sudsku podršku za institucionalnu promenu naše javne svesti“.

- Neophodno je, otud, kriminalizovati srpsku kulturnu i istorijsku tradiciju u najvećem mogućem stepenu. Kao najveći srpski pesnik, Njegoš je izuzetno pogodan za ovakvu nameru - kaže Lompar.


Lompar dodaje da je nemački slavista Alojz Šmaus još 1952. godine stavio istragu poturica u logičan kontekst problema renegata, a francuski Mišel Oben ukazao na to da se motivom istrage književnost bavi još od Starog zaveta i „Ilijade“.

- Ovde je reč o svesnoj političkoj i ideološkoj nameri, koja ima svojih zastupnika i u našoj javnosti i kojoj svakako pogoduje što se naša vlast, prošle godine, oglušila o obeležavanje 200 godina Njegoševog rođenja - kaže Lompar.

Advokat Branislav Tapušković, dugogodišnji branilac Srba u Hagu, kaže da ovo nije prvi put da se u Hagu mogu čuti nebuloze.

- Sećam se tvrdnje da je iz bosančice nastao srpski jezik. Ili tokom suđenja Slobodanu Miloševiću tvrdili su da su Srbi u sedmom veku porušili jednu džamiju u Bosni. Ovo je veoma slično, zloupotrebljavaju i izvrću činjenice, dok notorne stvari ne poznaju - kaže Tapušković.

Ranija krivotvorenja

- I ranije je bilo krivotvorenja. Slavoj Žižek kaže da brđani opsedaju dolinu Sarajeva zato što su vođeni najčuvenijim stihom „Gorskog vijenca“. On kaže da je to stih: „Oro gnjezdo vrh timora vije/ jer slobode u ravnici nije“. Stih je toliko čuven da ga nema ni u „Gorskom vijencu“ niti kod Njegoša. Jer, to je stih hrvatskog pesnika Ivana Mažuranića. Na takvom znanju počiva sadašnja svest - kaže Milo Lompar.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Zanimljivosti

Post od Upravnik »

Slobodan Jovanović: O poluintelektualcu

Slobodan Jovanović (1869-1958) je bio pravnik, istoričar, književnik i političar tadašnje Kraljevine Jugoslavije, čiji je značaj nemerljiv i danas. Iz njegovog bogatog književnog opusa izabrali smo deo iz knjige “Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera”, pod nazivom “O poluintelektualcu”. Izvod je aktuelan i tačan i nakon pola veka od njegovog objavljivanja, a mi vam ga prenosimo u celosti.

“Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u “čaršijskom” smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom.

U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar “laktaš”, – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca. Pretpostavimo da se u njemu probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto “njegovo”. Iz te svoje tekovine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće “korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: “Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan. Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao. Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste.

Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari:
-da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti,
-da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju sprečiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.”

Nekoliko decenija kasnije, stiče se utisak da su “poluintelektualci”, koje je Jovanović prilično precizno uočio i definisao, uzeli politički, kulturni i intelektualni primat u našem društvu. Pitanje je samo da li ćemo nastaviti da ih primećujemo, svedočeći o istinitosti jovanovićeve procene, ili ćemo uraditi što bi svako zdravo društvo: vratiti ih na intelektualne i društvene margine gde im je i mesto.

http://www.6yka.com/novost/40210/slobod ... elektualcu
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
aleksey
Globalni moderator
Postovi: 1008
Pridružio se: 08 Dec 2010, 15:28

Re: Zanimljivosti

Post od aleksey »

 
Znam da je malo off topic, ali ipak:

Svojevremeno sam čuo da je Slobodan Jovanović prva osoba koja je imala ime Slobodan, mada mnogi misle da se radi o prastarom srpskom imenu.

Bibli?

:-\
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Zanimljivosti

Post od Upravnik »

Rođen je 1869. godine u Novom Sadu, u tadašnjoj Austrougarskoj. Tu je njegov otac Vladimir Jovanović (1833-1922), poznati liberalni mislilac i političar, živeo kao politički izgnanik iz Srbije. Ovaj apostol liberalizma u Srbiji dao je ime svom sinu prvencu Slobodan (po mnogima to je prvi Slobodan među Srbima), a ćerki Pravda. Prve godine detinjstva proveo je s roditeljima u Italiji i Švajcarskoj. Godine 1872. otac Vladimir se vraća u državnu službu i sa porodicom prelazi u Beograd.

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/c ... dan-u-Srba

:-???
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Izvinite što tek sada odgovaram na direktni upit, štovana gospodo moja, ali prevodilačke obaveze skopčane sa Danom grada jednostavno ne ostavljaju ni trunke vremena... No – bolje ikad nego nikad! :)

Elem, donekle ste u pravu, dragi moj šjor Aleksey: ime Slobodan je zapravo prevod grčkog muškog imena Ελεύθερος (Eleftheros) - Elefterije (u prevodu: Osloboditelj-Slobodar-Slobodan), koje je među svim Hrišćanima počev od 120 godine n.e. pa nadalje uživalo uistinu veliki pijetet.

Slika

Uostalom, svim istinskim vernicima trebala bi da je poznata ona čuvena izreka: Sveti Elefterije Ti ulio veru i oslobodio Te straha! ;)

Što se pak konkretne pretrage domaćih baza geneaoloških podataka radi iznalaženja direktnog dokaza o prvoj registrovanoj upotrebi imena Slobodan tiče, ista je - zbog žalosne činjenice da sve matične knjige iz prethodnih vekova kod nas još uvek nisu digitalizovane! - predstavljala uzaludan posao. No pretraga Nacionalnog izbornog registra Kanade je npr. pokazala da je izvesni Prokop Slobodan, rođen na nepoznatoj lokaciji davne 1867. – dve godine pre znamenitog Slobodana Jovanovića – bio evidentiran u nacionalnom kanadskom izbornom registru za 1916. godinu. U istinitost ove tvrdnje možete se uveriti sledeći niže navedeni link:

http://search.ancestry.com/cgi-bin/sse. ... ACPJRU-61-

Imajući u vidu registrovanu zastupljenost prezimena Prokop na južnoslovenskim prostorima, moguće je da je dotični kanadski Slobodan bio podrijetlom naše bratske gore list – sa oboda današnje Vojvodine potičuća osoba.

http://imehrvatsko.net/cmspage/54407/prokop

Zapravo stariji vrsnik daleko znamenitijega g. Jovanovića. 8-)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Zanimljivosti

Post od Upravnik »

Izvinite što tek sada odgovaram na direktni upit, štovana gospodo moja, ali prevodilačke obaveze skopčane sa Danom grada jednostavno ne ostavljaju ni trunke vremena... No – bolje ikad nego nikad!
Da, da, da... morao si prvo da izguglaš ovo, a to traži vreme. Ne vadi se na prevodilaštvo. ;)
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Ma kakvo vađenje... Stvarno svašta prevodim do sitnih noćnih sati. A Guglanje je bilo gotovo za pukih 12 minuta. Bulovi operatori bili su ključ uspeha. :)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

INTERVJU: IVANA HADŽI POPOVIĆ, književnik

Pesnike je likvidirala vlast


Kada su ubijeni Branko Miljković, Sergej Jesenjin i Vladimir Majakovski, prekrila ih je višedecenijska tišina, što je značilo i prećutkivanje njihovih stihova

Roman „Vatra i cvet” Ivane Hadži Popović, koji je objavila Medijska knjižara „Krug” iz Beograda, govori o tri genijalna pesnika 20. veka koje je režim likvidirao. Njihovi životi i njihove ljubavi jesu – filmske. Njihova smrt takođe. Zato i danas pobuđuju veliko zanimanje. Razotkrivanje fatalnog kraja Brana Miljkovića, Sergeja Jesenjina i Vladimira Majakovskog ukazuje na zapanjujuću sličnost. Ovo je osmi roman Ivane Hadži Popović, koja radi kao urednik u izdavačkoj kući „Albatros plus” i prevodi sa francuskog i italijanskog.

Moto knjige je misao Oktavija Paza: „Pesnici nemaju biografiju. Ona je njihovo delo”. Koliko biografija pesnika utiče na njegovo delo?

Poezija ne može da se odvoji od slobode i nema zadatak da otkrije šta je na kraju puta. Sluti i hvata i ono što joj izmiče. Nepotkupljiva i ravnodušna prema zakonitostima i logici tržišta,noseći u sebi kritiku što ne povlađuje ni čitaocima, ni njihovim predrasudama, ona ne prati modu. Nespojiva je sa stereotipima i klišeima, oko nje lebdi miris misterije. Kafka je tvrdio da niko ne peva čistije od onih koji su u najdubljem paklu, pa glasnogovornici bogova zaista pripadaju alhemiji, kao miris jorgovana kroz bezdanu noć. Ali,pesnici su i ljudi od krvi i mesa. Između onog „ukletog” i poezije, uvek vlada nesklad i napetost,nalik na onaj u junakinji Dostojevskog, pevačici Katarini Ivanovnoj iz „Zločina i kazne”: glas neprestano napinje, ne uspevajući da dođe do daha, osuđujući sebe na gušenje.

Šta je zajedničko u stradanju Branka Miljkovića, Sergeja Jesenjina i Vladimira Majakovskog?

Paradoks tog totalitarnog 20. veka (ne mislim da je ovaj manje totalitaran, iako na drugi način) bio je u tome što se pesnicima divio isto koliko je i zazirao od njihove slobodne i njihove pronicljive reči. Vlastodršci su voleli da ih oni hvale, ali kada bi počeli da ih kritikuju, nastupao bi progon. Kao slavni, njih trojica bili su mete, s tim što su Branko i Jesenjin na izvestan način uvučeni u visoku politiku, a Majakovski, kao bard boljševizma, u njoj postojao od rane mladosti. A zna se da je naličje svake vlasti tajna policija, ona koja je i njima bila za petama. Kada su likvidirani, svu trojicu prekrila je višedecenijska tišina, što je značilo i prećutkivanje njihovih stihova.

Kakav je odnos stvarnih činjenica i fikcije?

Roman je pogled iz današnjeg ugla i sa vremenske udaljenosti na ono što se dešavalo iza kulisa književnosti i politike tih dvadesetih i pedesetih godina prošlog veka i što je dovelo do njihovog fatalnog kraja. I to na osnovu biografskih i istorijskih činjenica, svedočenja savremenika, autobiografskih zapisa, studija, romana i filmova. Većina likova su autentični, nekima je samo ime izmenjeno, a neki su i izmišljeni u cilju ostvarenja priče. Mnoge njihove izgovorene ili zapisane reči utkane su u roman.

Dva su Branka: jedan koji voli Majakovskog, drugi koji se tuče po kafanama. Koji vam je draži?

Brankom je vladao heraklitovski princip jedinstva suprotnosti. Mogao je vrlo argumentovano da brani jedan stav, a odmah zatim isto toliko argumentovano – i onaj sasvim suprotan. Veoma sklon tuči, alkoholu i erotici, razum je, ipak,smatrao uzrokom i prauzrokom svega. Nepopravljivi romantičar, u potrazi za neporočnom ljubavi, kao trezan, bio je svestan da bez politike nema ni karijere, ni slave kojoj je čitavo njegovo biće težilo. Dok bi u pijanom stanju vređao Partiju, Tita, rukovodioce... Ta borba u njemu u velikoj meri doprinela je i njegovoj drami. Draži mi je, naravno, romantični, misaoni Branko, uljudan, šarmantan, ljubimac devojaka... Mada, da li bi bez ovog drugog bilo i onog prvog?

Islednik Udbe, koji prati pesnika, kaže: „Sad stvaramo novu književnost, novu umetnost, koja mora da bude oslonac vlasti.” Da li se nešto promenilo?

Rekla bih, suštinskine. Politika kao da uvek hoće da joj umetnost služi, a Veliki brat koji ne voli nesalomivost, neukrotivost i neizmernost, kakva je poezija, pa i sama književnost, danas je jedino mnogo sofisticiraniji i tehnološki savršeniji.

Najviše na svetu plašio se „književnog poraza”. Zašto, kada je sve dobio na vreme, u pravom trenutku?

Lordu Alfredu Daglasu Oskar Vajld jednom je rekao: „Ne budi nikada pesnik, dragi moj Bozi, budi gospodin, poznavalac, umetnik, šta god, samo ne pesnik. To podrazumeva raščupanu kosu, prljavo rublje i prazan stomak.”

Ove Vajldove reči mogu se u potpunosti primeniti na Branka koji nije mogao u Beogradu do kraja života da nađe posao, živeo u dugovima, od honorara koji su kasnili, na objavljivanje zbirki čekao je i nekoliko godina, a, u početku,uzalud,obijao pragove književnih časopisa. Kasnije je bio okružen lažnim, zavidljivim prijateljima, Salijerima, kako ih je nazivao, a Danilo Kiš je tvrdio da je doušnika bilo mnogo i među piscima. Kada je tri meseca pred smrt dobio tada najprestižniju Oktobarsku nagradu, beogradska čaršija je uradila sve da mu nagrada presedne.

Kakva je uloga Oskara Daviča u pesničkoj karijeri Branka Miljkovića?

Posle smrti, po Beogradu se pričalo: „Davičo ga stvorio, Davičo ga ubio”. Pisac, i tadašnji visoki funkcioner, nije se pojavio ni na njegovoj sahrani. Iako mu je objavio prvu zbirku „Uzalud je budim” i time ga lansirao. A vremenom se među njima stvorio razdor, pa mu je pesnik čak prigovarao da je samo „revolucionar forme” koga kontrolišu „Lule Isaković i Dobrica Ćosić”. Onda su se sukobili i oko jedne žene... Tada je od Oskara dobio poruku da napusti Beograd...

Od smrti Branka Miljkovića prošlo je više od pola veka. Zar nije vreme da se zagrebačke arhive, konačno, otvore?

Brankovi roditelji, kojima su u Zagrebu zapretili da ćute, bili su ubeđeni da je zagrebački dosije lažan i da je onaj pravi duboko u tajnim policijskim arhivama. Prave istrage nije ni bilo, niti obdukcionog nalaza, niti obaveznog traga od omče oko vrata, a i drvo, o koje se navodno obesio, bilo je tek drvce... Brankov prijatelj Tanasije Mladenović, urednik u tadašnjoj „Prosveti”, trideset godina kasnije, na jednoj televiziji,svedočio je da je reč o političkom smaknuću na toj zabačenoj zagrebačkoj periferiji...

Ovu knjigu sam i napisala ne bih li nekog podstakla na utvrđivanje istine o zločinu koji je čitavu jednu epohu okrenuo naglavačke. A i vidoviti Branko je pevao: „Ne, neće se otrovom ovo putovanje završiti/ Neki će svemir ponovo da nas stvori.”

Zoran Radisavljević
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Joseph Brodsky: Kako čitati knjigu?

Slika

Da bi se razvio dobar ukus u književnosti – treba čitati poeziju! Budući najvišom formom ljudskog načina izražavanja, poezija nije samo najsažetiji, već i najkondenzovaniji način prenošenja čovekovog iskustva

Knjige su, u celini, manje konačne od nas samih. Čak i lošije među njima nadžive svoje tvorce uglavnom zato što zauzimaju manji fizički prostor od onih koji su ih napisali. One često stoje na policama i skupljaju prašinu dugo vremena pošto se autor pretvorio u šačicu praha. Ipak je i taj oblik budućnosti bolji od sećanja nekolicine nadživelih rođaka ili prijatelja na koje čovek može da računa, i često upravo ta težnja ka posthumnoj dimenziji i pokreće nečije pero.

I zato, kada vrtimo i obrćemo u rukama te pravougaone predmete in octavo, in ljuarto in duodecimo itd., itd. – ne grešimo mnogo ako slutimo da svojim rukama milujemo realne ili potencijalne utrne sa našim povratnim prahom. Na kraju krajeva, to što se ulaže u knjigu – bio to roman, filozofski traktat, zbirka pesama, biografija ili triler – jeste, najzad, jedini čovekov život, dobar ili loš, ali uvek konačan. Onaj ko je izjavio da je filozofiranje vežbanje za umiranje bio je u pravu, jer dok piše niko ne postaje mlađi.

Niko se nije podmladio ni čitajući knjigu. A pošto je to tako, naše prirodno opredeljenje treba da bude usmereno ka dobroj knjizi. Ali, paradoks je u tome što u literaturi, kao uostalom i u svemu drugom, “dobro” nije autonomna kategorija: ono se određuje svojom razlikom od “lošeg”. Čak i više: da bi napisao dobru knjigu pisac mora da pročita masu makulature, inače neće biti kadar da stekne neophodne kriterijume. I upravo bi to moglo da čini najbolju odbranu lošoj literaturi na Strašnom sudu. I u tome je, takođe, raison d/etre poduhvata u kojem danas učestvujemo. Pošto smo svi smrtni i pošto čitanje knjiga oduzima mnogo vremena, moramo smisliti sistem koji će nam omogućiti nešto nalik na ekonomičnost. Naravno da se ne treba odricati mogućeg zadovoljstva uranjanjem u debeo, osrednji roman sa sporim razvojem radnje. Isto tako znamo da se na taj način možemo zabavljati samo do izvesne mere.

U krajnjem slučaju, mi čitamo ne radi samog čitanja već da bismo nešto saznali. Otuda potreba za sažetošću, kondenzovanjem, kompaktnošću dela koje prikazuje čovekov položaj u njegovoj raznovrsnosti, u najoštrijem fokusu; drugim rečima, otuda potreba za najkraćim mogućim putem. Otuda, takođe – kao jedna od posledica prepostavke da takvi najkraći putevi postoje (a oni postoje, ali o tome ćemo kasnije) – potreba za nekakvim kompasom sred okeana izdavačke produkcije.

Ulogu takvog kompasa, naravno, ima književna kritika, recenzenti. Ali, avaj, njihova kazaljka proizvoljno šeta. Ono što je za jedne sever, za druge je jug (tačnije Južna Amerika); isto se događa, sa još većom proizvoljnošću, sa istokom i zapadom. Sa recenzentima postoje (minimum) tri vrste problema: a) on može biti zanatlija i isti ignorant kao što smo i mi; b) može biti izuzetno pristrastan prema određenoj vrsti pisanja ili može prosto raditi za određene izdavače; c) ako je darovit, pretvoriće svoju recenziju u posebnu umetničku formu – za to je potvrda Horhe Luis Borhes – i vi možete završiti tako što ćete radije čitati prikaze nego same knjige.

U svakom slučaju, obrešćete se bez kormila i jedara u tom okeanu, pri čemu će stranice i stranice šuštati sa svih strana hvatajući se za splav, a vi nećete biti sasvim sigurni koju da sačuvate. Alternativa tome bila bi razvijanje vlastitog ukusa, nalaženje ličnog kompasa, upoznavanje sa, kako se to kaže, zvezdama i sazvežđima – bledim ili jasnim, ali uvek tako dalekim. To, međutim, uzima đavolski mnogo vremena i možete se naći u situaciji da, kao već veoma stari i sedi, tražite izlaz sa šugavim primerkom knjige pod pazuhom. Druga alternativa je – ili je ona možda deo ove iste – oslanjanje na tuđe mišljenje: na savet prijatelja ili na kakav citat koji vam je legao na dušu. Mada nikada nije institucionalizovana (što ne bi ni bilo tako loše), ta procedura se ipak vezuje za ranu mladost. Ali i to se pokazuje kao nesigurno jer se okean raspoložive literature stalno uvećava i širi o čemu jasno svedoči i ova izložba knjiga; ona je još jedna bura u tom okeanu.

Dakle, gde je kopno, makar ono bilo samo pusto ostrvo? Gde je naš dobri Petko, da ne govorim o Čiti? (…)

(…) Da bi se razvio dobar ukus u književnosti – treba čitati poeziju! Ako mislite da to govorim zbog privrženosti esnafu, iz težnje da proširim interese vlastite gilde – varate se: nisam član profesionalnog udruženja. Stvar je u tome da, budući najvišom formom ljudskog načina izražavanja, poezija nije samo najsažetiji već i najkondenzovaniji način prenošenja čovekovog iskustva; ona isto tako nudi najviše moguće standarde za bilo koju lingvističku operaciju – pogotovo onu na hartiji.

Što više čitamo poeziju postajemo netrpeljiviji prema svakoj vrsti praznoslovlja i opširnosti bilo u političkom ili filozofskom govoru, u istorijskim, društvenim naukama ili beletristici. Za dobar prozni stil uvek je zalog preciznost, ubrzanje i lakonska snaga pesničkog govora. Kao dete epitafa i epigrama, kao najkraći mogući put do bilo koje zamišljene teme, poezija u ogromnoj meri disciplinuje prozu. Ona je uoči ne samo vrednosti svake reči već i spretnosti iskazivanja duševnih stanja, alternativama linijske kompozicije, umeću izbacivanja očevidnosti (onoga što se podrazumeva), isticanju detalja, tehnici antiklimaksa. Poezija razvija u prozi, pre svega, težnju ka metafizici koja razlikuje umetnička dela od prostih belles lettres. Međutim, treba reći da se upravo u tom domenu proza pokazala kao prilično lenj učenik.

Molim da me ne shvatite pogrešno: nemam nameru da rušim ugled prozi. Stvar je u tome što je sticajem prilika poezija nastala pre proze i na taj način pokrila veće rastojanje. Književnost je počela poezijom, pesmom nomada koja prethodi pisanju naseljenika. I mada sam jednom poredio razlike između poezije i proze razlikama između vazdušnih snaga i pešadije, rečenica koju izgovaram sada nema nikakve veze ni sa hijerarhijom niti sa antropološkim izvorima literature. Sve što pokušavam da učinim je da budem praktičan i oslobodim vaše oči i moždane ćelije gomile nepotrebnog štampanog materijala. Poezija je, može se reći, i bila izmišljena s tim ciljem jer je ona sinonim za ekonomičnost. I zato sve što treba da činimo je da rekapituliramo, makar u minijaturi, taj proces koji je zauzimao mesto u našoj civilizaciji tokom dva milenijuma.

Iz teksta Kako čitati knjigu,
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Nušićeva tragedija

Branislav Nušić prošao je golgotu povlačenja i izgnanstva svog naroda u Velikom ratu, u kome je doživeo i ličnu tragediju: izgubio je sina Bana-Strahinju.

Mogao je Nušić da ga spase, ali su ga osećanje časti i ponosa, kao i sinovljev patriotizam, sprečili da kralja zamoli da mu Bana, koji je prethodno i bio ranjen, oslobodi vojske.

Po izbijanju Velikog rata, Ban-Strahinja je tek završio maturu, ali kao ni mnogi njegovi vršnjaci nije hteo da čeka i odmah je krenuo da se prijavi u dobrovoljce. Ocu, koji ga je savetovao da ipak pričeka, odlučno je rekao: „Kojim pravom odvraćaš mene kada si tuđu decu 1908. upisivao u dobrovoljce?“ Postao je jedan od 1.300 kaplara.

Nakon svega dva meseca obuke, komandant Skopskog đačkog bataljona pukovnik Dušan Glišić ukrcao je studente i đake u punoj ratnoj opremi u voz i poslao Vrhovnoj komandi na raspored. Iz Skoplja je tog 15. novembra 1914. ispraćen i Nušićev sin, koji je u borbama pokazao izuzetnu hrabrost i srčanost.

Naredne godine lakše je ranjen u nogu i vraćen je u Skoplje na bolovanje. Majka Darinka je bila užasnuta i u najvećoj diskreciji preklinjala lekara, porodičnog prijatelja dr Svetozara Pešića, koji je bio predsednik vojno-lekarske komisije. Bana je komisija oslobodila vojnih obaveza, ali je on odluku javno osporio tražeći drugo mišljenje. I ispunila mu se želja - vratio se na front. Međutim, Branislav pod pritiskom supruge putuje u Kragujevac, u Vrhovnu komandu, kako bi među visokim oficirima našao prijatelje koji će se postarati za bezbednost njegovog sina. Nikome nije poverio zbog čega je došao. Nailazi na regenta Aleksandra koji ga na ručku upita: „Treba li vam nešto, Nušiću“. Odgovor je glasio: „Hvala. Ne“. Kad se vratio u Skoplje, rekao je: „Mogao sam da ga izvučem i - nisam mogao“.
Ranije, u leto te 1915, ćerka Margita Gita udala se za Milivoja Predića, dramskog pisca i novinara, inače bliskog Nušićevog saradnika. Svadbenoj proslavi prisustvovao je i mladi Ban. Međutim, veselje u domu Nušića neće potrajati. U jesen stiže Banovo oproštajno pismo; napisano ocu, mirnim i čitkim rukopisom:

Slika

Ban kao mali dečak

„Dragi Ago, ne žali za mene. Ja sam bio na braniku otadžbine za ostvarenje onih velikih naših ideala koje smo svi mi tako složno propovedali 1908. godine. Ne kažem da mi nije žao što sam poginuo, osećao sam štaviše da bih mogao budućoj Srbiji korisno poslužiti, ali, takva je sudbina. Deda, mama i ti oprostite mi. Gitu i Mimu pozdravi. Tvoj sin Ban“. Na poleđini koverta, mladi Nušić zabeležio je i: „Molim onoga, koji me nađe mrtvog, da ovo pismo neizostavno preda adresatu“. Bio je teško ranjen u borbi kod Požarevca, a pismo mu je nađeno u džepu šinjela.

Potresen pogibijom sina, Nušić se sa porodicom 20. oktobra 1915. poslednjim vozom prebacuje u Prištinu, a već sutradan polaze put Suve Reke i Prizrena, da bi stigli do Ulcinja i potom brodom u Marselj. Nakon Francuske, Nušić sa suprugom odlazi u Švajcarsku, pa u Italiju gde mu je živela ćerka Gita sa mužem. Nušić nikada nije prežalio gubitak sina čiji će grob označiti „umesto trošnom kamenom pločom“, hronikom „Devetstopetnaesta - tragedija jednog naroda“.

Govor u Skoplju: Venac roditeljskih suza

U znak sećanja na pale borce Skopskog đačkog bataljona, 17. novembra 1935. godine u skopskom parku Idadija bio je otkriven spomenik. Prisustvovalo je 700 preživelih đaka bataljona. U ime roditelja čija su deca poginula potresan govor održao je Nušić:
„...Pa ipak, mi smo ustrajali, ustrajali smo evo da doživimo i ove dane; ustrajali smo jer nas je podržavala uteha: da velika dela traže i velike žrtve i da smo tim velikim žrtvama, koje smo dali, postavili temelje velikome delu... Glas mrtvih, reč mrtvih je tu, ona lebdi nad nama... Ja, koji sam bliže smrti no životu, ja je čujem; vi koji ste bliže životu nego smrti vi je osećate u duši. A glas mrtvih vam ovog časa veli: ‚Hvala, drugovi, na sećanju i priznanju, ali pravi spomenik nama palima podići ćete tek ako budete kadri sačuvati veliku tekovinu ujedinjenja koje je iz naše krvi poniklo!‘ Tada, tada ćemo i mi roditelji doživeti pravu utehu i reći: ‚Prosta vam bila krv naše dece, iskupili ste je!‘ U ime ojađenih majki i očeva ja polažem na ovaj spomenik najskupoceniji venac, venac roditeljskih suza!“
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Kako je Andrić odbio Holivud

Ni desetine hiljada dolara, što je šezdesetih godina bilo bogatstvo, nisu ubedile Ivu Andrića da Holivudu odobri ekranizaciju njegovog romana „Gospođica“.

Pisac principijelno nije imao ništa protiv skraćivanja, ali jeste protiv izmena.

„Kada je odbio desetine hiljada dolara da dozvoli Amerikancima da snimaju ‘Gospođicu‘, pričao mi je, jednog dana se na njegovim vratima pojavio američki producent koji je došao u Beograd, po vlastitim rečima, samo da vidi tog pisca koji je, suprotno Hemingveju i Fokneru, ‘odbio toliki novac za samo jedan potpis na ugovoru koji ga ni na šta ne obavezuje’“, na ove reči Vladimira Pogačića nedavno je podsetio Radoslav Zelenović, čelnik Jugoslovenske kinoteke.

Pogačić je zapisao i sledeće: „U nekoliko dugih razgovora o mogućnosti ekranizacije njegovog dela koje smo vodili, Andrić mi se žalio, povodom nekih televizijskih adaptacija njegovih priča, na dopisivanja, menjanja i izvrtanja njegovih likova. Nije se protivio da se nešto briše ‘ako im je suvišno’, ali nije mogao da se pomiri da ga neko ‘nadopunjuje, dograđuje, dopisuje’... Sada njega nema, i masakr, izgleda, počinje.“

Andrić piše 1955. Anti Zemljaru da je pročitao kratki scenario, da mu se čini i zanimljiv i lepo pisan, a u nastavku: „I nije do njega krivica što ipak ne mogu da dam svoj pristanak za izradu filma po mojoj pripoveci ‘Aska i vuk‘. Stvar je načelne prirode. Uvek sam smatrao da ne treba od novele (naravno, samo moje novele) praviti film i da to nije dobro ni za novelu ni za film. Malo iskustvo koje sam imao u tom pogledu samo me je utvrdilo u shvatanju da ne treba da se sa svojim pripovetkama pojavljujem na dva plana, jednom književnom i drugom filmskom...“

Andrićeve primedbe Gotovcu
Sitna odstupanja

„Iz Vašeg pisma vidim da Vi očekujete možda i neke stvarne i stručne primedbe i predloge na ovaj scenario. U tom slučaju mislim da se nismo dobro razumeli... Ja scenarija ne umem da „čitam“, tj. nemam sposobnosti da zamislim kako bi taj tekst mogao da izgleda na sceni. Stoga nikad nisam hteo da se upuštam u tu vrstu poslova, pa ne mogu ni sada... Hteo bih samo da skrenem pažnju na dva-tri sitna odstupanja za koje mislim da bi mogla da se prilagode originalu.
Str. 2 „... da od te lakoće u zrak ne poletim“ treba da glasi: „da od te lakoće uvis ne poletim“.
Str. 11 „Bio je za fratra“ treba „Spremao se za fratra“.
Str. 13 „ja i onako nemam šta za reći!“ treba svakako „ja i onako nemam šta da kažem!“
Str. 22 „drška fildžana“, to je omaška, samo džezva u kojoj kafa kuva ima dršku, a fildžan je mala porcelanska šoljica bez drške; iz nje se kafa pije...
To je sve što sam imao da primetim...“
*delovi Andrićevih komentara na scenario za pripovetku „Svečanost“, u pismu Vladimiru Gotovcu 7. oktobra 1961.

Anikina vremena - 1954, scenario: Vicko Raspor i Vladimir Pogačić, režija: Vladimir Pogačić, Avala film
Susedi - 1959, adaptacija: Željko Faolut, režija: Daniel Marušić, TV Zagreb; 2000, adaptacija i režija: Petar Zec, RTV Beograd
Svečanost - 1962, adaptacija: Mario Faneli, režija: Ivica Ivanec, TV Zagreb
Žeđ - 1969, scenario: Krešo Novosel, režija: Joakim Marušić, TV Zagreb
Zlostavljanje - 1970, scenario: Krešo Novosel, režija: Joakim Marušić, realizacija TV Zagreb; 1992, adaptacija i režija: Petar Zec, RTV Beograd
Bife Titanik - 1979, adaptacija: Jan Beran, režija: Emir Kusturica, TV Sarajevo
Gospođica - 1980, scenario: Leopold Alsen, režija: Vojteh Jasni, RTV Zagreb i Jadran film
Gospođica - 1978, režija: Eva Sadkova, TV Prag
Put Alije Đerzeleza i Mustafa Madžar (film Gazija) - 1981, scenario: Vuk Krnjević, režija: Nenad Dizdarević, Sutjeska film
Prokleta avlija - 1984, adaptacija i režija: Milenko Maričić, RTV Beograd
Zeko (film „I to će proći“) - 1985, scenario: Abdulah Sidran, režija: Nenad Dizdarević, Kinema, Forum i FRZ Bosna
Konac komedije - 1986, adaptacija: Predrag Sinđelić, režija: Miljenko Dereta, RTV Beograd
Znakovi - 1995, adaptacija i režija: Petar Zec, RTV Beograd
Pismo iz 1920. godine - 1995, adaptacija i režija: Slavenko Saletović, RTV Beograd
Priča o kmetu Simanu - 1978, scenario: Jan Beran, režija: Sulejman Kupusović, TV Sarajevo
Ćorkan i Švabica - 1980, režija: Uroš Kovačević, RTV Sarajevo
Letovanje na jugu - 1984, adaptacija: Bojana Andrić, režija: Matjaž Klopčić, RTV Sarajevo
*U skorije vreme Zadužbina je odobrila opciju reditelju Emiru Kusturici za roman „Na Drini ćuprija“

Šta se čuva u Arhivu SANU

- U zaostavštini u Arhivu SANU nailazimo na skicu filmske ideje Rudolfa Kona za roman „Na Drini ćuprija“, upućenu piscu 1960. godine. Tu je i scenario Andrićevog prevodioca tog dela na engleski Jozefa Hitreca, koji je uputio Andriću, tu je i nekoliko scenarija koja su autori uputili piscu tražeći komentar, i to za „Put Alije Đerzeleza“, „Žeđ“... - kaže Biljana Đorđević Mironja, stručni saradnik u Zadužbini.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Alkohol i književnost - Literatura koja teče

Oduvijek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Tko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost.

Velika su književna imena ušla u legendu po pijančevanju; ta je legenda postala neodvojiva od njihova djela. Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane riječi. Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrjepe duše, u slavu boeme, slijedeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očaja ili ovisnosti, liječeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u bijegu od samoće ili u jadu emigracije.

Cugalo se iz tko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih. Ili, da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja. Da bi se potisnuo osjećaj krivnje, stvarne ili fiktivne; osjećaj grijeha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sjećalo, da bi se “zidale kule u zraku”. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definirati barem dvije stvari: zašto piše i zašto pije. Na oba pitanja ostalo je mnogo proturječnih odgovora.

Pili su i religiozni pjesnici i mistici, uvjereni da se vinom slavi Božja ljubav. Kruh je tijelo, vino kao krv je duša. Napijanje je umakanje kruha u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu Jung je natuknuo u svojoj alkemiji. I sam Jung je posezao za čašom. Pisao je u uspomenama da vino potiče vizije i predviđanje budućih događaja. Piti znači sudjelovati u misnom obredu izbavljenja duše. Kruh namočen vinom sv. Ambrozije nazivao je medikamentom.

Koliko sam puta čuo vinopije kako nakon prve čaše s ufanjem i olakšanjem izgovaraju da je svaki gutljaj lijek za dušu, melem na uboje i rane života. Pijem, jer me boli duša. U pohvalama vinu rabe se pojmovi kao što su pričest, krv Isusova, misno vino. “Vinom se utoljuje žeđ za vinom”, tako zvuči jedan stih religioznoga engleskoga pjesnika R. S. Thomasa koji je bio župnik i notorna pijanica. Vele da je ušao u legendu po bljuvanju prije nego bi započeo redovničke dužnosti u velškim seoskim župama.

Naš je Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom. Kralj boema Tin Ujević smatrao je piće slobodom i maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umjesto vodoskoka. On veli: “Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rječitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rječitost, duh i poezija izlaze iz vina.” Taj pjesnički genij znao je reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma. Tin je rekao: “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci.”

Ali pisci su i drugdje umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi. Američki pisac F. S. Fitzgerald umro je od posljedica pića u svojoj četrdeset četvrtoj godini. Slavni Edgar Allan Poe, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj četrdesetoj. Njemački pisac, najpoznatija ispičutura svoga vremena, E. T. A. Hoffmann umro je u četrdeset šestoj godini. Slavni Jack London, koji je pisao o alkoholnom beznađu, umro je sa četrdeset godina. IKonstanty Gálczyński, osebujna pjesnička pojava u poljskoj književnosti, umro je mlad. Czeslaw Milosz pisao je o njegovim kavanskim ludostima, o liječenju u sanatoriju za alkoholičare. U jednom sanatoriju, veli Milosz, tako se nametnuo da je uspio napijati i liječnike i pacijente, pa su priređivali biciklističke utrke po bolničkim hodnicima.

Dugačka je lista pijanih pisaca, a priča često tragična. Tragično je završio i veliki pisac Malcolm Lowry, pijančina koja zauzima najviše mjesto na ljestvici pisaca-alkoholičara, autor glasovitoga romana “Ispod vulkana”, za koji je Maurice Blanchot rekao da je “pijana Božanstvena komedija” našega vremena. U studiji o piscu Clarisse Francillon veli da je Lowry bio vitalan, energičan, izuzetne fizičke snage, radan, sposoban za askezu – sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u vlasti demona, manijak koji se “leluja na rubu provalije”, bruka od koje se strepilo na javnim mjestima. Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsjedalo i razdiralo nesretnoga Lowryja. Kada ga je prijatelj zatvorio u svoj stan u New Yorku da bi dovršio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve zalihe pića, a kada je došao u posjet, zatekao je raspoloženog Malcolma koji je rekao: “Popio sam ti svu kolonjsku vodu.” Douglas Day napisao je kratku biografiju toga velikog pisca u kojoj na jednom mjestu veli da je Lowry bio “toliko natopljen alkoholom, da se to više nije moglo iscijediti ni iscijeliti”. Pio je u ogromnim količinama. Umio je za tren oka, nadušak, iskapiti bocu bilo kakvog pića. Svoga psihijatra uvjeravao je da pije stoga što je plagijator u književnosti i što ima mali penis. Jednom je rekao: “Stajati pijan uz šank, najljepši je prizor čovjekova postojanja.”
U romanu “Ispod vulkana”, po kojemu je slavni John Huston snimio film 1984. (igraju Albert Finney i Jacqueline Bisset), potekle su najbolje stranice ikada napisane o alkoholičaru, maestralno nijansirane u liku Geoffreya Firmina. Hajde, barem neka vajda od autorova bjesomučnog napijanja. Danilo Kiš je volio reći da je za mamurluk najdjelotvorniji lijek samoubojstvo. Taj lijek izabrao je i Malcolm Lowry; ubio se alkoholom i jakom dozom barbiturata. Na njegovu zaraslu grobu u mjestu Ripe, u južnoj Engleskoj, stoji epitaf koji je sam sročio, vjerojatno u pijanu stanju. Između ostalog piše: “Noćobdija on je bio i uvijek mnogo pio / u gabuli dok je bio, čas ga smrtni pohodio.”

Faulkner je umro od kljenuti srca, kako je službeno priopćeno, a legenda kaže da je toga 6. srpnja 1962. godine bio trešten-pijan i da je pao s konja. Njegova je omiljena izreka bila: “Dobar burbon liječi sve boli.” Hemingway je počinio samoubojstvo na vrhuncu slave; imao je 63 godine. Ustrijelio se lovačkom puškom. Pokraj njega bile su dvije prazne boce viskija i jedna tek načeta boca džina. Posljednjih godina svoga života nije se trijeznio. U knjizi uspomena “Pokretni blagdan” Hemingway je šarmantno pisao o šankovima u pariškim bistroima. Ima ondje zgodan detalj kako mu je dosađivao James Joyce i svaki put se olešio od pića, pa je “pijanu irsku mrcinu” često morao nositi na leđima. Ta zgoda priključuje još jednog pijanca u ovu ediciju slavnih.

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha, a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesništvo. On je propovijedao pijančevanja kao stimulans za ulazak u mistično, u “dijalog sa sjenama”. Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku. Tin Ujević divio se Rimbaudu ponajviše stoga što je rano “zabatalio pisanje” i posvetio se švercanju oružja i droge. I Matoš je također bio fasciniran Rimbaudovim životom, koji je bio “poetičniji od poezije”. Da, boema fascinira. Onda nije čudo što je Tin rekao: “Pijem da bi mi se ljudi divili.” Kako je samo Baudelairea rasrdio Brillat-Savarin koji je u svojoj “Filozofiji ukusa” napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni riječi o njegovim čarobnim svojstvima, o tome “intelektualnom zlatu”. Baudelaire ga je ismijao i nazvao “slavnim glupanom”, a njegovu glasovitu knjigu “lažnim remek-djelom” i “bljutavim tijestom”.

Baudelaire je tvrdio da može čuti govor vina, jer ono zbori dušom. Ono obavještava onoga tko ga uzima da će možda u želucu napraviti darmar, ali kad se popne u mozak, tu će izvesti najljepšu igru. “Iz našeg sjedinjenja rodit će se poezija”, pjeva vino tajanstvenim jezikom. Baudelaire žali one koji tu pjesmu nikad nisu čuli. Samo vino “svakodnevno ponavlja svoja dobročinstva”, sve ostalo je prijetvorno. Onda se nađu idioti i osuđuju čovjeka koji “pijući vino ispija genijalnost”.

Ako kadgod pijem, onda najradije pijem crno vino. Gušta mi blatina iz podruma obitelji Buntić, vinogorje mostarskog kraja. I Krleža je rado pio blatinu, ali s mjerom. Jednom smo, negdje sredinom sedamdesetih,Danilo Kiš, Predrag Matvejević i ja, bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domaćin, naručio je blatinu, unatoč Kišovu inzistiranju da pijemo neko slovensko vino. “Kaj ti znaš o vinima, pijanico”, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nježno, jer mu je Kiš bio posebice drag.

S Kišom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, “tek da bi se neprilagodljiv prilagodio”, kako je sam znao reći. Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pjevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao. Moj drugi bliski prijatelj, Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću. Mogao je piti nekoliko dana za redom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966., nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela Evropa do Centrala. I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smijući se: “Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!”

“Samo hulje piju mlijeko”, tako je govorio veliki vinopija Charles Baudelaire.

Mirko Kovač
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Malog princa ne bi bilo da nije bilo izdavačke kuće braće Jovanović iz Njujorka

Na 61. Beogradskom sajmu knjiga danas je organizovano predavanje povodom 70 godina od prevođenja na srpski jezik kultne knjige "Mali princ" Antoana de Sent Egziperija

Na 61. Beogradskom sajmu knjiga danas je organizovano predavanje povodom 70 godina od prevođenja na srpski jezik kultne knjige "Mali princ" Antoana de Sent Egziperija na kome su deca mogla da čuju neke neobične podatke o jednoj od najpoznatijih dečjih knjiga kojom su i danas očarani i odrasli.

"'Mali princ' preveden je na više od 200 jezika i prodat u više od 80 miliona primeraka, i to je jedna od najprodavanijih knjiga na svetu", rekla je književnica Gordana Maletić, ali je dodala da bez obzira na planterani uspeh koji je postigla u svetu, njen put ka srcima čitalaca nije bio nimalo lak.

Ona je podsetila da je Egziperi rukopis bez uspeha nudio brojnim izdavačima, ne samo u Francuskoj već i u drugim zemljama Evrope, a onda je jednog dana stigao do Amerike, do Njujorka, gde je izdala izdavačka kuća braće Jovanović, doseljenika iz Pančeva, Harcourt brace Jovanovic. (Harkort brejs Jovanović).

Maletićeva je istakla da je to knjiga o dobroti, ljubavi i odgovornosti koja je postala uzor za razmišljanje i pisanje knjiga za decu, to je knjiga koja je u celom svetu ula u lektiru, a Mali princ postao je veliki uzor i jedan od najsvetlijih likova u svetskoj književnosti za decu.

Na predavanju u sali "Janko Veselinović", koja nosi ime po piscu najčitanije knjige na srpskom jeziku "Hajduk Stanko", učenicima Osnovne škole "Vladan Aksentijević" o značaju "Malog princa" govorio je i dečji pisac Dejan Aleksić, dobitnih brojnih nagrada, od Nevena, Dositejevog pera, nagrade za najbolju knjigu Beogradskog sajma, ali i regionalne nagrade Mali princ.

On je naveo da mu je upravo ta knjiga bila uzor u pisanju jer je želeo da kod čitalaca ostavi isti utisak začuđujuće dobrog dela kao što je "Mali princ".

Dečje knjige imaju nekoliko zadataka - da poduče decu, da budu zabavne i duhovite, a sve je to "Mali princ", rekao je Aleksić.

Antoan de Sent Egziperi rođen je u Lionu 29. juna 1900. godine. Bio je pisac i pilot. Poginuo je u Drugom svetskom ratu 1944. godine kada su ga iznad Sredozemnog mora oborili nemački avioni.

Objavio je nekoliko romana i pripovedaka, "Noćni let", "Zemlja ljudi", "Ratni pilot", u kojima govori o veličini čoveka, snazi, želji za istinom i upoznavanju samog sebe i sveta u kojem živi. Najveću popularnost je stekao delom "Mali princ" u kojem na slikovit i originalan način govori o potrebi čoveka za bliskošću, prijateljstvom i ljubavlju.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Ma šta kažete, gospođo Maletić? Utemeljivači kompanije koja je po Vama prva objavila pomenuto delo Antoana de Sent-Egziperija, gospoda Alfred Harkurt i Donald Brejs, takođe su bili Srbi iz Pančeva? E, vala baš svašta! Znate, Vilijem Jovanović je u zvaničnoj istoriji kompanije inače označen kao domorodac iz Ohaja, koji se priključio kompaniji tek 1947. kao prodavac udžbenika sa platom od 50 $ nedeljno, a koji je zahvaljujući svojim sposobnostima dospeo do položaja direktora kompanije Harcourt, Brace & World tek 1970. – 27 godina nakon prvog izdanja pomenute knjige! - a koja je pak potom preimenovana u Harcourt, Brace, Jovanovich.

Prvo izdanje knjige „Mali Princ” Antoana de Sent-Egziperija objavila je inače izdavačka kuća sa kojom g. Viljem Jovanović nikada u životu nije sarađivao niti na nju uticao – kompanija Reynal & Hitchcock 1943. u prevodu gđe Ketrin Vuds, da bi te iste godine, ali tek nakon publikovanja engleske verzije, bila štampana i originalna, francuska verzija Le Petit Prince od strane iste kompanije.

Prva francuski izdavač koji je ovo delo objavio bio je legendarni Gallimard, koji je to usled prethodne zabrane vlade u Višiju učinio tek 1945. godine.

Dokazi za navedene tvrdnje dostupni su na sledećim on-line lokalitetima:

http://www.biblio.com/the-little-prince ... work/53501

http://www.fundinguniverse.com/company- ... o-history/

I još se stalno dičimo kako živimo u informatičkom dobu... :roll:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Trideset velikih pisaca koji su bili bibliotekari

BEOGRAD - Izdavačka kuća "Dereta" objavila je zanimljiv zbornik "Pisac u svom raju: trideset velikih pisaca koji su bili bibliotekari", profesora latinoameričke književnosti na Univerzitetu Granada Anhela Estebana.
Polazeći od izjave Horhe Luisa Borhesa "Raj sam uvek zamišljao kao nekakvu biblioteku", Esteban je dočarao živote onih pisaca koji su veći deo svog vremena provodili u bibliotekama.

"Trideset pisaca" otvara vrata svoje druge kuće, onih tihih mesta u kojima su radili kao upravnici, bibliotekari ili arhivisti, provodeći duge sate u čitanju i istraživanju.

Anhel Esteban nas vodi kroz istoriju prašnjavih polica, kroz vekove nagomilanog znanja i upoznaje nas sa (ne)radnim navikama slavnih ljudi od pera poput Getea, Helderlina, Prusta, Borhesa, Ljose, Kerola, Pereka i Stivena Kinga.

Čar ove knjige nije samo u raznolikosti sudbina njenih junaka, anegdotama i mitovima koji su se pleli oko njih, već i u istorijsko-geografskim skokovima kojima obilazimo biblioteke iz epohe baroka do savremenog doba, od Buenos Ajresa preko Londona, Madrida pa sve do ruskih pustahija.

Anhel Esteban je uspeo da sumira ogromnu građu koja po pravilu prati ovakve knjige i da zakletim knjiškim moljcima pruži uzbudljivo i edukativno štivo, puno dragocenih podataka.
Znam jednog koji ne da nije pisac, nego ni ne čita knjige.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 15 gostiju