Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Palma »

RUŽICA SOKIĆ, LAUREATKINJA „DOBRIČINOG PRSTENA“ ZA ŽIVOTNO DELO

Kako je obrazložio žiri za dodelu nagrade, Ružica Sokić je likovima žena iz svakodnevice ili sa velegradske periferije umela da podari svetlost unutrašnje nade i da ih prevede u metaforu o životnom optimizmu. Glumila je u dramama Bergmana, O’ Nila, Čehova, Siniše Kovačevića... Za članove žirija bio je neupitan umetnički značaj koji je izgradila tokom svoje poluvekovne karijere “glumice za sve medije i sve žanrove”.
Kako je istakla predsednica žirija Gorica Popović, tumačeći žene sa margina Ružica je uspela da vine u umetničke visine te likove, kao takmac klasicima koji su već igrani, imali uzore. Ona ih je gradila, i dala im dušu.


Magija glume od Žanke do Žute

Ceo život pričala je tuđe priče, smeštene u više od 200 pozorišnihi oko 140 uloga na filmu i televiziji

„Celog života osećala sam ljubav prema ljudima, pružala je, ali je nisam dobila nazad. Udarci su bili odgovor toj mojoj filozofiji. Sve što sam postigla skupo sam platila i toliko sam izbodena tim nožem da sa dobijanjem ′Dobričinog prstena′ skoro nemam taj osećaj gordosti, već se malo plašim. Zapravo sam potpuno zbunjena i iznenađena da me ljudi iz moje profesije toliko vole. To je za mene otkriće. Obično su glumci jedan prema drugom malo surevnjivi, a ovolika ljubav koju sam dobila u momentu primanja nagrade od kolega, ljudi koji su došli, i onih koji su pomogli da sve ovo izdržim, vredi ceo život“, izjavila je u razgovoru za naš list 27. laureatkinja „Dobričinog prstena“ za životno delo glumica Ružica Sokić.
Ceo život pričala je tuđe priče od Žute do Žanke, smeštene u više od 200 pozorišnih i oko 140 uloga na filmu i televiziji. Na njoj svojstven maestralan način protkala je svoj život najvećim nagradama za glumca: „Žanka Stokić“, „Pavle Vuisić“, „Zlatna arena“ u Puli... Najzad je krunisana i „Dobričinim prstenom“, najvećom nagradom koja se u Srbiji dodeljuje pozorišnim glumcima za celokupno pozorišno glumačko ostvarenje. Uručena joj je na sceni matičnog „Ateljea 212“.
Za „Akter“ otkriva svoja osećanja i stremljenja.

Kažete da su vas udarali, boli. Kako ste onda uspeli da do danas sačuvate duh praćen osmehom koji publiku razoružava?
Meni su inspiracija sportisti. Družila sam se sa Draganom Džajićem, sa Banetom Vukosavljevićem, koga sam upoznala jer je bio komšija moje babe na Crvenom krstu, gde je bio i Dragan Nikolić, i šta znam ko sve, mangupi. Dakle, od malih nogu išla sam na fudbalske utakmice sa jednom sumanutom medicinskom sestrom koja je bila u ljubavi sa jednom zvezdom fudbala. Mi deca sedimo kod „Madere“, svi se okupimo, i ta medicinska sestra, instrumentarka u bolnici na Zvezdari, sada već pokojna, pokupila bi nas i odvodila na utakmice. Tako da mi je fudbal, sport ušao pod kožu od detinjstva i najveća inspiracija postali su mi sportisti. Uživam u tom mentalnom ljudskom habitusu. Kako to da bolji izgubi, a lošiji dobije, najbolje se ilustruje kroz sportiste, šta je glava, vera. Novak Đoković je genije, to je sve u njegovoj glavi. Kad čovek izgubi samopouzdanje gotov je. Kad kod moćnih sportista u trenutku nešto kvrcne u glavi, izgube samopouzdanje i gotovi su. A naš Đoković, ne znam ko ga je to naučio, uvek se digne. Naprosto uživam kada vidim da se Novak podigne kada je bačen na tle, i pobedi. To je filozofija života, moraš da se digneš.

To je i vaša životna filozofija?
Da. Kada padneš ne smeš da ostaneš ležeći, sedeći ili klečeći, ustaj. I ja sam ustajala sledeći tu svoju filozofiju i inspiraciju iz sporta, poput onog slučaja kada su me izbacili iz „Neretve“, jer me je Pintar snimio tako da ličim na čudovište, ali sam tada dobila „Zlatnu arenu“ za Žutu. Šta da vam kažem, takva sam ja, i šteta što se nisam bavila sportom. Antitalenat sam za sport, trapava sam. No, zato gledam sve te sportske spektakle. Samo su me čuda interesovala u životu, a i moj život je čudo.

Da li ste u svojoj karijeri zadržali neki kostim u kome ste igrali, ili neku sitnicu?
Jesam Boga mi, od Kovačevića šeširić. U „Zvezdara teatru“ igrali smo predstavu „Virus“ tog genija od pisca Siniše Kovačevića, i ja sam tumačila jedan lik sa tim specijalnim šeširom koji mi je krio lice da me ne prepoznaju. Verovali ili ne, ja ga i danas nosim i svi me pitaju odakle mi, a ja sam ga iz te predstave drpila. I eto tu je sa mnom taj šeširić.

Šta ste pomislili u trenutku kada ste dobili „Dobričin prsten?
Kada sam obaveštena pomislila sam da sam došla i ja na red. Božija pravda bila je da i ja budem nagrađena. No, u samom trenutku stavljanja prstena na ruku bila sam iznenađena, srećna, i jedina misao bila mi je ljubav koju sam doživela, i koje do sada nisam svesna. Ona je izlazila iz ljudi u mom teatru, a ja je nisam merila, osećala sam je, što je najvažnije u životu. Svi mi moramo da se borimo za ljubav, a ona je lepota, dobrota i još neke druge stvari. Nekako ipak još osećam gorčinu, i treba mi još više slada.

Kako se uspeva i ostaje večna princeza srpskog glumišta?
Ne znam. U suštini sam, nažalost, jedino i usmerena ka tome, ka glumi i mojim ulogama. Šteta što nemam neki hobi, bilo bi mi lakše da živim. Usredsređena sam na profesiju od početaka koji su bili veoma teški, i vrlo dugo sam se borila da dođem na pravo mesto. Veoma dugo. U fazi mog zadnjeg života u stvari je bilo najteže, jer je prošlo vreme kada sam dolazila u garderobu i po kostimu videla šta igram, a mnogo sam igrala. Možda sam se i sada zatrčala, i moraću malo da prikočim.

U ove ledene dane da li ste prikočili?
Ovo prokleto vreme me je zakovalo za kuću, a ja volim da idem, da hodam. To mi je prosto u krvi i jedina rekreacija. Lomila sam kuk i moram da se pazim poledice, tako da sam sada u kućnom pritvoru, što me dovodi do ludila.

„Za mene nije pravi glumac onaj koji se pravi važan zato što se okreću za njim na ulici. Čudno je da mladi glumci kad odigraju jednu seriju pomisle da su postali slavni. Ima glumaca koji nisu pročitali tri knjige u životu. Kad će, nemaju vremena, trče, bore se za život. Najvažnije je sada doći do novca. To se smatra vrhuncem uspeha. Kod mene je u pitanju totalno posvećenje glumi i umetnosti“

Sećate li se prve nagrade koju ste dobili, i kako je to izgledalo?
Bilo ih je mnogo, a „Sterijina“ je bila prva, 1964. godine na samom startu moje karijere. Bora Todorović, Miodrag Petrović Čkalja i ja smo se pojavili u SNP-u na „Sterijinom pozorju“ sa predstavom „Krmeći kas“ Aleksandra Popovića, u režiji Nebojše Komadine. Igrali smo to čudo, a prvo ga je prihvatila tadašnja upravnica „Ateljea 212“ Mira Trailović, iako ništa nije razumela, smatrajući da je predstava hermetična. I mi odemo na „Sterijino pozorje“, a ja se ukočim od treme, oduzmem potpuno da su dva doktora morala da dolaze i daju mi injekcije. Bila sam prestravljena, no odigrasmo je i dobi predstava „Steriju“, Aca Popović za tekst, a ja za glavnu ulogu. Bila je to senzacija. Moja prva nagrada. Podsetili ste me pitanjem na te dane, mislila sam da se neću setiti da je to bilo najveće priznanje za glumca tada najveće jugoslovenske pozorišne smotre koje je stiglo meni u ruke.

Među priznanjima je i nagrada „Žanka Stokić“?
Upravo sam imala tako lepu 111. predstavu „ Žanke“ u „Slavija teatru“. I po ovakoj zimi su došli ljudi da je gledaju, uživala sam i revitalizovala me je na ovu studen. To je tekst na koji sam ponosna, jer je reč o usudu glumca. Aktuelan je i dan-danas, a zamislite kada je bilo.

Podredili ste se kompletno profesiji, a opet ne volite da je mistifikujete?
Za mene nije pravi glumac onaj koji se pravi važan zato što se okreću za njim na ulici. Čudno je da mladi glumci kad odigraju jednu seriju pomisle da su postali slavni. Ima glumaca koji nisu pročitali tri knjige u životu. Kad će, nemaju vremena, trče, bore se za život. Sada je najvažnije doći do novca. To se smatra vrhuncem uspeha. Kod mene je u pitanju totalno posvećenje glumi i umetnosti. Udala se jesam, ali nemam decu samo zbog pozorišta. To je velika žrtva, ali je nisam shvatila kao takvu. Bila sam toliko fokusirana da sad shvatam da to zaista nije normalno.

Zato su preporuke onima koje volite i s kojima ste bliski da imaju decu?
Da, čuli ste to i na sceni tokom dodele priznanja. Moja je preporuka da imaju decu, ali da joj ne dozvole, pogotovo ženskoj, da budu glumice. Da imam ćerku ne bih joj nikada dala da kroči u ovu profesiju. To je posebna perverzija, jako je teško ako se shvati ozbiljno, kao što ja činim, a ne kao neku šalu, komiku. Dajem težinu svemu, što možda i ne zaslužuje, i to onda biva strašno, jer je status glumca, glumice najgora zavisnost. U životu svakog čoveka je osnov sloboda, a ne zavisnost, a glumac ne može da bude slobodan. On zavisi od toga da li će se naći komad za njega, da li će ga reditelj izabrati, da li će ostale kolege da se slože sa njim, da li će uspešno proći sav proces rada i stići do premijere, i kako će je publika prihvatiti.

Ipak ste prošli sve to sa velikim uspehom?
Samo ja znam kako. Skromna sam, a skromnost je smrt za karijeru i to sam nedavno napisala i zalepila ovde u sobi. Možete misliti kako se onda osećam, kao težak mazohista. I zaista ko ne može da izdrži ne treba da se upiše u ovu branšu. Svaki glumac treba da ima nerve, strpljenje, uslove, i mi se borimo, a možde je i u tome lepota našeg života. Inače sam gladijator, mada je ovo arenica i nije smrtonosna borba, već samo ubodi, jedan, drugi, ali zaraste i idemo dalje.

Taj svoj svet opisali ste i u svoj knjizi „Strast za letenjem“?
To je dokumentarna knjiga, napisana da se ne zaborave moji drugovi, moji biseri rasuti, uz moje svedočenje o jednom vremenu u kome sam živela. Naravno, o ljudima da se ne zaborave.

Šta trenutno radite?
Ponovo se bavim Acom Popovićem. Već smo to složili skoro do kraja za premijeru „Plej Aca Popović“ koja bi trebalo da bude u „Ateljeu 212“, što je na neki način buđenje Ace. Dosta dugo je opet spavao u nekoj fioci, i trudiću se da izguram tu predstavu. Ne dam da ponovo bude zatvoren u fioku. Želja nam je da vidimo kako će nova publika da prihvati tog velikog pisca. Nije to jedan njegov komad, već nekoliko, koje je sastavila Slavenka Milosavljević i režirala Ivana Vujić. Igramo mladi glumci, i ja, najmlađa. Izuzetno me je okupirala ta predstava, a veoma sam bolesna kada ne radim. Igram još nekoliko predstava, uživam da igram tekst Siniše Kovačevića „Velika drama“ u Narodnom pozorištu u kom se uskoro obnavlja i „Sudija“.

Jedan značajan deo vaše karijere vezan je upravo za Acu Popovića. Kako ste ga sreli?
Srećna sam što sam odigrala ceo opus Ace Popovića. Jedan od najboljih reditelja Nebojša Komadina, koji je uveo Zorana Radmilovića u svet koji nam je znan, a drugi to otimali i lažno prikazivali, prvi je izvukao i Acu Popovića iz fioka. Prvi gaje postavio sa „Krmećim plesom“ u kome sam dobila glavnu ulogu i tako se vezala za Acu, njegovu literaturu, a on me je privatno usvojio. Bili smo veliki prijatelji i pratila sam ga do njegovog sudnjeg dana.Videla sam ga na samrtnom odru, ležao je na pocepanom otomanu, u maloj garsonjeri u čijem uglu je bilo pola džaka krompira. To je jedna istorija, priča, a čast mi je što sam bila njegov prijatelj, najveća što je on mene uzeo za prijatelja. Dolazio je svaki dan ovde kod mene kuće, pričali smo, družili se, on me je prisvojio. Više volim da se družim sa muškarcima, a i oni sa mnom. Ja sam ortak kome se poveravaju i uživam u toj ulozi koju su mi namenili moji prijatelji.

Dirali ste sa ostalima Acu zbog njegovog boljševizma?
Da, da, i ne malo. Svakodnevno je dolazio više od deceniju i po, i sedeli smo za našim okruglim stolom, a on je nama govorio mnogo toga dok smo ga dirali zbog boljševizma. Čak je na Dedinju posećivao onaj naš „kraljevski“ par, pa smo mu dušu vadili. Bio je uveliko bolestan i jedan dan dok smo pričali za tim stolom potpuno iz mira samo je naslonio na šaku i glasno rekao: „Kada biste vi znali koji su to prostaci.“ Znate na koji „kraljevski’’ par je mislio, i to je bio amanet koji je meni ostavio Aca Popović, koji se družio s njima. Nije hteo da uđe u JUL, to znam, i amanet ostavljen meni je bila ta rečenica o njihovom prostakluku. Ko razume, razume.

Nekako vas je publici u amanet, kao svoju heroinu, ostavila Mira Trailović?
Jeste. Ona je bila upravnik „Ateljea 212“ i za njenog mandata ja sam se sa njom svađala, čak sam je jednom gurnula s nekih stepenica, i dobro je da je uspela da se uhvati i zadrži. Mi smo se stalno svađale, permanentna borba mišljenja, ali Mira Trailović je bila pravi čovek sa kriterijumom. Ona meni nije zamerala što sam se suprotstavljala nekim njenim mišljenjima i idejama, a sada je sve sam poltron i zato nam ide tako. Ne smete da kažete nijednu kritiku, svi se odmah utronjaju. A kod Mire kao upravnice svi smo psovali između sebe, zato smo uvek i bili uspravni i išli napred u kritici, ali opravdanoj, lojalnoj, a ovo danas politron do poltrona. Donekle je i razumljivo, jer se ljudi plaše, izgubiće koru hleba. Ali ja ne pristajem na to, i ne nalazim opravdanje, jer da nema poltronizma drugačije bi išlo u Srbiji.

Dolaskom u pozorište i u garderobu znali biste koju te večeri ulogu igrate?
Baš tako. Toliko sam igrala da sam po kostimu videla koja je predstava, a imala sam ih svaki dan, stotine. Na filmu sam dosta radila, na televiziji božanstvene TV drame, serije. Bilo je to čudo od stotinu uloga.

Kako ste uspevali da idete iz večeri u veče, iz dana u dan, u drugu ulogu i budete neko drugi?
To je ova profesija, njen izazov, njena lepota, da uđete pod kožu nekog bića. Zato me samo ljudi zanimaju. Mira Trailović se ljutila na mene. U Meksiku mi je, na primer, rekla: “Što si dosadna, samo nešto tu muvaš po glavi, vidi ovo kamenje.“ Rekla sam joj: „Miro, ne interesuje me kamenje, već ljudi.“ A ona je volela sve te iskopine po Meksiku, po celom svetu koji smo obišle. Mene je samo čovek interesovao, a kamenje ne.

Čak ni „kamenje“ u nakitu?
Kakav nakit, uvek ga izgubim, i zato nisam ni htela da ga nosim. Nisam se nikada kinđurila. Čudna sam osoba, i zato sa sobom imam velike probleme.

Da li ste sa „Dobričinim prstenom“ iz princeze prerasli u kraljicu srpske glume, mada ste princeza ostali po, kako vaše kolege kažu, lakoći kojom učite tekstove i iznosite ih na sceni?
Ne, nikakav prsten ne može da bude tako značajan u životu čoveka. Dok sam ga dobijala nisam osećala tremu, već sam se osećala te večeri kao kod kuće. Nisam osetila ni da sada nešto treba da se pravim važnom. Treba čovek da sačuva ljubav, skromnost, saosećanje za druge, pozitivnost, a najteže jeste biti čovek ljubavi. To je moj kredo života. Ništa ne uobražavam, ni da sam sada nešto više nego što sam bila. Ja ću i dalje trčati, juriti neke uloge i govoriti: „Jao, pa da li ću ja nešto igrati.“

To je u suštini velika Ružica Sokić, njeni likovi Žanke, Žute i svih ostalih u jednoj velikoj glumici?
Tako nekako. Ceo moj život mogao bi se nazvati praštanje i čekanje. To je moj život. Čekanje se, naravno, odnosi na glumački usud da se stalno čeka da budeš odabran, da ti bude dodeljeno nešto da radiš. A praštanje na nepravde koje sam pretrpela tokom karijere. Veliki sam tragalac za ljubavlju i sada kada sam analizirala svoj život shvatila sam da sam dosta dala, jer je i moja profesija davanje. Uživam u tome. Više volim da dam nego da primim i sve što radim je davanje, davanje, davanje, bez misli da li će mi biti i vraćeno.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

ZIJAH SOKOLOVIĆ: Veseli me kako Balkanci posmatraju svijet

Smeta mi što su Balkanci odlučili da vrijeme u kojem živimo organizuju prema samom sebi. Puno vremena troše na stvari koje su na čekanju – ne kreću se nigdje, a vrijeme prolazi

U pokušaju da sublimira sve događaje i emocije, koje su ga okruživale i ispunjavale 90-tih godina prošloga vijeka, Zijah Sokolović napravio je monodramu „Kabares, Kabarei”.

Život malog čovjeka, sa svim frustracijama i ponekom radošću, u kabaretskoj formi, traje dva i po sata. Prikazana je skoro dvije hiljade puta.

Sokolović živi i radi u Beču, gdje je stekao počasno državljanstvo, ali je čest gost, ili povratnik, na Balkan.

Šta ti najviše smeta, a šta te najviše raduje u susretu sa Balkancima?

Sokolović: Veseli me način na koji oni posmatraju svijet iz tog nereda i taj osjećaj da mogu određeni red, koji sam već integrisao i asimilirao u sebe, da pokušam da prebacim na njih, a i dalje da budem kreativan. Čini mi se oni imaju jedan nered koji ne mogu da pretvore u lični red, koji bi mogli da eksponiraju kroz zanimanje. Uvijek padnu na tom trenutku da taj njihov nered ipak prevlada određeni red, koji im se donosi sa strane.

Smeta mi što su Balkanci odlučili da vrijeme u kojem živimo organizuju prema samom sebi. Puno vremena troše na stvari koje su na čekanju – ne kreću se nigdje, a vrijeme prolazi. Ako je proba u 10:00, onda je u 10:00. Oni se već nerviraju što je u 10:00. „Hajdemo u 11:00, dok popijemo kafu. Kao da mora biti danas“. Često me zovu da radim neke filmove i kažu mi, recimo: „Počinjemo 15. januara“. Onda me nazovu pa kažu: „Ma hajde 17. ili 19. jer onaj ne može. Najbolje je da počnemo 22. u jutro“. Onda misle da su kreativni u svemu tome.

Iz svog ugla misle da su Austrijanci hladni, suhi, ograničeni, da nisu kreativni, da nisu kao oni. Često mi kažu: „Pa šta, živiš u Austriji, sve je sređeno, a oni nisu prvaci svijeta ni u čemu“. Ja im kažem da tim ljudima nikada nije ni palo na pamet da budu prvaci svijeta. Oni imaju neki svoj život, svoj svijet i ne bave se toliko time da li će biti najbolji na svijetu, da li će njihova zemlja biti najbolja na svijetu, ili njihovi rukometaši. Oni imaju ličnu radost – šta će da jedu, da piju, da čitaju, koje filmove da gledaju i na koju izložbu da odu. Imaju drugačiju organizaciju života.

Mi smo još uvijek u nekoj globalnoj nacionalističkoj ekspanziji – da mi svi uspijemo, da svi nešto postignemo. Kada svi nešto postignemo, onda će svima jaja biti veća, sise će kod žena biti duže, djeca će nam biti pametnija i biće sve besplatno.

Čovjek mora da zna da ima svoj život. Ne možeš svoj lični život da prepustiš određenim strankama, nacijama, religijama ili partijama da bi uspio. Zbog neke sitne materijalne koristi, većina ljudi ide u religiju, ide u stranke, ide u partiju jer imaju korist ili zato što neće da se puno trude u svom životu. Postoji veliki broj ljudi koji ima neki svoj lični život. I oni su vjernici, imaju odnos do države, do zastave, do zemlje, do planina i šuma. do grada, ali imaju svoj individualni odnos. Mislim da je to najzdravija sredina.

Granica između pozorišne i političke umjetnosti

Vraćaš se na Balkan, radiš po tim kazalištima, teatrima. Koliko ono što se dole proizvodi korespondira sa stvarnošću tog područja?

Sokolović: Mislim da su sva pozorišta, ali i umjetnost uopšte, još uvijek zatrovani posljedicama nacionalizma, koji je još uvijek jak i još uvijek ima te vatre u sebi koja ljude buni. Još umjetnost nije preuzela odgovornost za sebe samu, da se bavi kao umjetnost sama sobom. Ljudi koji žive, barem u većem dijelu Balkana, ipak žive u žestokom nacionalističkom poimanju svijeta i još uvijek su jako religiozno obojeni. Oni se svaki dan farbaju, da bi se taj sistem uspostavio kao takav i pretvorio se u ne znam šta, vjerovatno u neki komunizam. Možda se neće zvati komunizam, ali će se zvati kapitalni kapital. Bitna je samo promjena adrese, ali je sve ostalo isto. Ista kuća, samo druga adresa. Umjetnost nije uspjela da uhvati zamah.

Ta brzina kojom se ušlo iz jednog sistema u drugi, a da nije bilo nekih civilizacijskih pravila, dala je za pravo toj jednoj ruralnoj sredini, koja je promijenila mjesto boravka, da uspostavi umjetnička pravila. Hoće da vide ono što oni vide jer za njih je umjetnost prekomplikovana i ne daju da se daju neke stvari koje oni ne razumiju. Oni hoće da vide to što vide, i još gore, za te pare. Ako može da da malo para, a da gleda dobro, bilo bi dobro, pošto je sve tragično u čemu živi. Još kada bi to mogla da bude komedija, da se malo nasmije. Još kada bi stranka mogla da mu da džaba kartu, bilo bi idealno, još će više vjerovati u stranku. Džaba je ušao, a bilo je smiješno. Onda se vrati u svoja govna i svoju tragediju, sa željom da ponovo u pozorištu bude nešto smiješno, pošto toga nigdje nema. Dižu mu se jaja i time što je neko uspio u sportu jer misli, kada oni uspiju, da će mu se jaja više dizati. Neće, ali on i dalje u to vjeruje. To je malo zatvoren ciklus kome treba vremena da uspostavi neka svoja pravila.

Kada sa predstavom „Kabares, kabarei“ idem više u te sredine koje imaju manju brzinu komunikacije, a više predrasuda, njima smeta što se psuje u predstavi, premda i oni psuju. Jedan mi je prišao i kaže: „Jebiga, psuješ u predstavi“. Jedan gospodin mi je rekao da mu smeta što psujem. Rekao sam mu da mu možda ne smeta što je došao u Ameriku, da tu živi i radi na pisti gdje pakuje piliće. Riječ nema svoje predznanje. Ti mu joj daješ smisao kada je upotrebiješ. Rekao sam gospodinu: „Nisam to ja u predstavi, već on“. Pita me: „Kako on?“ „Ja glumim tog čovjeka, nisam to ja, to ne psujem ja“. Reče mi: „Ma nemoj me zajebavati. To si ti. Tebe sam gledao“.

To znači da kada mu političar kaže da će za 10 godina imati veće uši, da će mu kosa biti duža, da će mu žena biti pametnija, on u to vjeruje jer on ne shvata da mu političar govori optimalno šta može. Osnova politike je da se obeća uvijek ono što je moguće. Moguće je da će padati jaja sa neba. Jeste, samo što nisu padala. Ali to već nije njegova greška. Da li je moguće da ćeš *ebati komšinicu? Moguće je, ali nisi, jer komšinica nije dala. Ta opcija politike je strašno prisutna u ljudima. Tu je granica između pozorišne i političke umjetnosti. I u jednom i u drugom obliku se pojavljuju živi ljudi. Živi glumac prema živom gledaocu i živi političar prema ljudima kojima se obraća. Zamijenjene su teze.

Nijedan sistem nije idealan

Šta treba mijenjati? Da čekamo da dođu neki novi političari, koji će promijeniti tok kretanja, ili moramo mijenjati ljude?

Sokolović: Mislim da bi danas ljudi trebali da se sjete one stare – Čovjek treba da radi svoj posao. Trebali bi da stave svoje zanimanje ispred sebe, a onda da stave svoj karakter, stranku, religiju i sve ostalo. Mi danas, u 90 posto slučajeva, nailazimo na ljude koji imaju svoj karakter, pa ona stranku, pa religiju, pa tek onda zanimanje.

Kada sam napravio predstavu, imao sam potrebu da dam neki svoj odnos do svijeta ili neku svoju provinciju, koja je počela da postaje pravilo. Predstava je nastala 1993. godine. Ovo je već 19 godina. Imam još zakazanih 30-40 predstava do kraja ljeta. Ljudi to žele da gledaju, žele to da vide. Taj broj predstava govori o potrebi da ljud kroz umjetnost žele da pogledaju sebe, da vide stvarnost, da vide neki svijet koji je drugačiji. Kabare im to daje. Brzina kojom se govori, mijenjaju teme i asocijacije, dovedena je do nekog umjetničkog savršenstva. Samim tim što ona postoji, ljudi žele da je vide, imaju potrebu za njom.

Kroz tvoju predstavu se ne može očitati tvoj politički stav. Vjerovatno to nervira mnoge na Balkanu, iako to nisi TI već ON. Ali, gdje si TI politički?

Sokolović: Ja sam za to da ipak u ovom kapitalizmu bude socijalizam. Greška je da se pljuje prošlo vrijeme na jedan takav način, da se toliko negativnosti traži u tom vremenu. Mislim da nijedan sistem nije idealan. Platon je mislio idealnu državu i ja sam vrlo blizu njega. Nijedan sistem nije idealan, ali svaki ima neke svoje vrijednosti. Ne možeš srušiti jedno vrijeme i sada početi apsolutno iz početka novo vrijeme. Novi semafori, nova škola, novi jezik. Ne može jer se to naslanja na neko prošlo vrijeme u kojem smo bili.

Mene pitaju da li sam vjernik. Kažem da jesam. Kažu mi: „Nisi se izjasnio.“ Zar bi se trebao izjasniti? Da li bih trebao da izađem na trg da kažem: „Drugovi i drugarice, ili dame i gospodo, volim svoju ženu“ i da pričam kako se volimo. To je moja intimna stvar. Moja oba roditelji su vjernici. Mislim da nosim tu crtu u sebi, ali bi me bilo apsolutno sramota da od toga što ja mislim i što jesam počnem da zarađujem pare i da izgradim kuću.

Ima glumaca koji su postali religiozni i zaradili su ogromne pare. Kada bi ljudi znali, koje su pare zaradili, mislim da bi im se smučilo. Iste pare koje su zaradili i oni koji su ubijali, klali i pljačkali. To je profiterstvo koje nosi ovaj civilizacijski postupak. Klanjam im se, u smislu da se sklonim, a ne da ih poštujem. Ja sam se opredijelio za ovo i to je neki moj način.

(Radio Slobodna Evropa)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Atelje 212: Zoran Đinđić u režiji Olivera Frljića

Frljićev scenski metak


Piše: Nenad Obradović

Jasno definirajući svoj autorski projekt kao političko kazalište, Oliver Frljić predstavom Zoran Đinđić uspjeva da ostavi puno političkih i, inherentno tome, puno estetskih poruka. Iz svakog scenskog segmenta i metaforičnih slika kojih nas Frljić nije štedio vidljiva je namjera da se neskriveno svjedoči o Zoranu Đinđiću, čovjeku i političaru, ali i onima koji su uzurpirali njegovo ime

’’Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, niti učestvuje u političkim dešavanjima.’’ B. Brecht

Ubijeni premijer Srbije Zoran Đinđić svojom pojavom, političkom i intelektualnom, donio je srbijanskom društvu nemjerljive progresivne pomake. Nakon razaranja institucija i uzurpacije vlasti, višegodišnje izolacije i ratova Zoran Đinđić u srbijansku stvarnost unio je nadu u promjenu i izgradnju instutucija, a svojim umnim porukama potaknuo jedan novi način razmišljanja. U pojavi takvog reformatora smetala je činjenica da nije bio potkupljiv, lak na riječima, lažni optimist ili moralno neosjetljiv političar; odmah nakon dolaska u Srbiju istrajava u namjerama da se počinioci svih ratnih zločina kazne, a samo društvo iz tako brutalne stranice svoje povijesti nauči važne lekcije.

Ipak, previše opterećena svojim povijesnim lomovima Srbija nije dopustila Zoranu Đinđiću da dovrši svoj cilj – stvaranje moderne europske države. Sa metkom koji je ispaljen u premijera, i danas nerasvjetljenom pozadinom ubojstva, srbijansko društvo nosi se lako, bez potrebe da se jasno i nedvosmisleno odredi spram Đinđića. Jedni u svom preziru ideja moderne države i europskih vrednosti zaziru od njegova imena, dok se drugi glorificirajući ga zapravo sukobljavaju sa njegovim stavovima. U tako lažnoj, gotovo mizernoj atmosferi ime Zorana Đinđića koristi se u svakovrsne svrhe, od onih ideologijskih do političkih, a sve služe sadašnjim političarima da njegovim imenom prikriju sopstveno siromaštvo političkog stava.

Na srbijanskoj umjetničkoj sceni nije bilo dovoljno hrabrosti niti volje za jednim istinskim iskorakom u podsjećanju na ubijenog premijera. Dogodilo se da je takav hrabar potez napravio hrvatski redatelj Oliver Frljić režirajući predstavu koja se nedvosmisleno obračunava sa svim javnim tajnama, šutljivim porukama, politikom i zločinima povezanim u nerazmrsiv čvor, ali i građanskim kukavičlukom. O tome redatelj Frljić kaže: ''Čini mi se da sam više povrijeđivao (radeći na predstavi) jedan prešutni politički konsenzus koji je nastao kad se leš pokojnog premijera Zorana Đinđića ohladio, a kojim je dozvoljena svaka mogućna politička kombinatorika. Ovo društvo je pokazalo da se ne zna nositi drugačije s onim što je Đinđić radio i govorio osim da ispali dva metka u njega.''

Jasno definirajući svoj autorski projekt kao političko kazalište, Oliver Frljić predstavom Zoran Đinđić uspjeva da ostavi puno političkih i, inherentno tome, puno estetskih poruka. Iz svakog scenskog segmenta i metaforičnih slika kojih nas Frljić nije štedio vidljiva je namjera da se neskriveno svjedoči o Zoranu Đinđiću, čovjeku i političaru, ali i onima koji su uzurpirali njegovo ime.

Zbog vas smo ubili Zorana Đinđića?

Na početku predstave glumac Branislav Trifunović ispred spuštene zavjese publiku obavještava o Frljićevim dosadašnjim projektima, usput pominjući i to da je njegov otac bio pripadnik HVO formacije. Kako bi jedan takav čovjek mogao režirati predstavu o Zoranu Đinđiću, pita se samoironično redatelj, koji ovim postupkom gledatelje uvodi u vlastitu redateljsku poetiku i daje smjernice ka razumjevanju njegovog političkog kazališta.

Kada se podigne zavjesa glumci sa rukama umrljanim krvlju iz velikog bureta novije srpske povijesti, u lice, direktno i efektno, gledatelja suočavaju sa sopstvenom odgovornošću ponavljajući riječi zbog vas. Ponavljanjem tih riječi svaki glumac pominje brojne srbijanske otiske, od onih vukovarskih i sarajevskih do kosovskih. Ovim se pristupom Frljić vrlo promišljeno i direktno suočava sa svojim srbijanskim gledateljem iz publike gurajući mu prst u oko i javno ga, bez dvojbe, proziva za kukavičluk i poricanje odgovornosti. Po prvi put se u srbijanskom teatru događa ovakav kopernikaski obrat kojim Oliver Frljić do srži raskrinkava srbijansku ideologiju krvi i tla.

U nastavku predstave glumci leže u crnim, plastičnim vrećama, iznad glave im stoji krst sa imenom Zorana Đinđića dok ih glumac Miloš Timotijević posipa svetom srpskom zemljom. Knjiga sa natpisom Ustav na čijim stranicama je tekst "Ruke su nam krvave, ali nam je savest čista" stoji na sredini scene. U ogoljenoj scenografiji, sa svjetlima koja se ne gase tijekom trajanja predstave, Frljić podsjeća i na govor Amfilohija Radovića na sahrani ubijenog premijera. Dok pismo odjekuje po sali Ateljea 212 mladi glumci svlače svoje mantije ispod kojih pokazuju uniformu i majice Otpora. Iz velike makete Hrama Svetog Save iznosi se džamija i pali se vatra. Glumci užurbano pripremaju svoj kazališni sud.

Teatar ima snage da sudi?

Uz konstataciju da teatar ima snage da organizira suđenje i razotkrije pozadinu ubojstva premijera na optuženičku klupu dospjeva Vojislav Koštunica. Zaigrana glumačka ekipa postavlja mu pitanja o pozadini ubojstva, njegovoj podršci protestu ubojica premijera i na kraju, pitanje da li bi smio da pogleda u oči Đinđićevu djecu.

Potpuno neočekivano u završnici predstave dobiva se informacija o procesu njezina nastanka i time do kraja informira o provokativnosti koja je pratila ovaj projekt. Frljić u formi prisluškivanog izvješća (dokumentarnog ili fiktivnog) gledatelje podrobno obavještava o svim sastancima i rastancima vezanim uz predstavu, ali i o glumcima koji su projekat napuštali iz različitih razloga. Izazvalo je to blago negodovanje u sali, ali je Frljić ponudivši rekonstrukciju svojeg projekta, javno dao do znanja da je ovakva vrsta umjetničkog djelovanja u Srbiji još uvijek opasna, čak nedopustiva. Znakovitost Frljićeve predstave Zoran Đinđić jasna je i specifična; ne samo da se ovim poziva na građansku odgovornost već se priziva i ona umjetnička, koja bi trebala biti uvijek prva, izazovna i pokretačka.

Glumačka zaigranost i patriotski čin

Još jedna od specifičnosti Frljićevog teatra jeste i rad sa glumcima. U ovoj predstavi pojavljuju se većinom mlađi glumci kojima treba odati priznanje, što zbog hrabrosti, što zbog pokazane vještine na sceni. Miloš Timotijević ostvaruje vrlo zapaženu ulogu, razornu i vrlo moćnu scensku pojavnost, dok se mlađi glumački ansambl (Vladislav Mihailović, Tanja Petrović, Milan Marić i Tamara Krcunović) pokazuje bez ikakve zadrške, ujednačeno i glumački samoinicijativno.

Bespoštedno se hvatajući u koštac sa društvenim i političkim anomalijama, prikrivenim i javnim, predstava završava vrlo kontroverznim potezom. Glumica Tamara Krcunović nakon kratkog uvoda u kojem nas izveštava da je ovakav čin zapravo patriotski podvig, pokazujući stvari ubijenog premijera, širi zastavu Srbije i povraća po njoj. Ovakav čin može izazvati različita tumačenja, ali je u ovom slučaju samo logičan i signifikovan završetak umjetničkog, ali i srbijanskog projekta. Pljuvanje po srbijanskoj zastavi čin je ogorčenja pred sramnim stranicama srbijanske palanke, još uvijek nedovoljno hrabre da prihvati ovakvu predstavu koja svojim parolama kuca na vrata uspavanih srbijanskih građana. Zato smatram da je Beograd dobio važnu predstavu sa kojom neće imati snage da se nosi.

Izvorni teatar

Političko kazalište koje nam donosi Oliver Frljić zapravo nas vraća u same izvore teatra; treba se samo podsjetiti na utjecaj koji je na politički i društveni život imao antički teatar koji je svojim komedijama i satirskim dramama kritizirao političare i intelektualce. Ovaj se Frljićev izvorni teatar usredotočuje na suvremene društvene teme, ruši zablude i mitove i čvrstim stavom prevazilazi umjetnost i postaje društvena, ali i umjetnička provokacija. Stoga, Frljićev redateljski koncept ostavlja snažan dojam na gledatelja, ruši zid između scene i publike i pokazuje jedinstvenu teatarsku osobenost koja nas uvijek iznova iznenađuje brutalnim razotkrivanjem teške stvarnosti.

Predstava Zoran Đinđić nije samo 'šamaranje' uspavanih građana Srbije, već i način da se u umjetničkom smislu teatar počne vidjeti kao mjesto generiranja društvenih promjena. Takva vrsta pobune u zatvorenom političkom, pa i umjetničkom svijetu, ima puno važnih odjeka. Začudno moćna, nesvakidašnja i scenski provokativna ova predstava je 'čista pobuna' u uspavanom svijetu koji nas okružuje. Pobuna je, kako bi rekao Camus, i jedini način da čovjek sačuva svoje ljudsko dostojanstvo.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Zoran Radmilović: Pismo jačem

Glumci su uvek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.

Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale sem po cenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i posle njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bežanje.

Bežanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bežao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čoveka.

Gledalaca je uvek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima koji bi mu omogućio da dostojno proživi taj svoj smešno blesavi život. Nije to našao. Do danas.

Znam da će se sada odmah naći neki mudroser, koji će me obavestiti da „do danas“ – ne stoji! Pokušaću da ga ubedim da je to tako. Baš tako!

Današnjem glumcu, doduše, daju da jede iz ruke, u glumce se ne beži, čak roditelji u šašavoj nadi da se tu dobro zaradi, guraju svoja čeda u taj posao. Glumci se čak i žene pristojnim devojkama, mada ipak radije glumicama. Glumice su kurve eventualno do svoje tridesete godine, posle ih ionako tretiraju samo kao „umetnice“. Dosta se, dakle, izmenilo za ovih dve hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strepnja koja glumce čini nižim bićima.

A hoće glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umetničkog uspeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se oseća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto.

Ali, sve je to ono njegovo nesvesno ja. Onaj jači, glavni deo njegove ličnosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a hteo bi, o kako bi hteo!

U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svestan, strah od sutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono „juče“ ponoviš?

Strah od neuspeha, strah od uspeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.

A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“, da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči.

Koliko i kako treba stisnuti dupe za tako nešto zna samo onaj koji je tako nešto ikada pomislio da kaže. Bio na ivici, na vrhu jezika mu bilo, samo što nije lanuo, da ga nešto važno i neminovno nije sprečilo, sasuo bi itd... itd... Normalno, to nije učinio, ali bar zna kako mu je bilo! Strukture to znaju i osmehuju se (čak bez zluradosti!), tu i tamo i sa simpatijama. Ko bi se ozbiljno i dugo ljutio na decu? Strukture su stabilne i večite, mi smo prolazni, jednodnevni. Kao takav, EFEMERAN (izraz pozorišnih kritičara!) nastavljam, eto, ovo moje nevoljno razmišljanje. Pokušavam, naime, ove noći s kraja '80. godine, da prestanem da se plašim. Naravno, koliko mi to moj strah dozvoli. Da uđem u Novu godinu miropomazan.

Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocenjivača, podcenjivača, precenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi verovati na reč, kad već ja sam sebi ne verujem.

Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaveštenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.

Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvek ne verujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umetnika i kao čoveka...

Neka se nose... no, moje vreme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvređeni, šalio sam se, majke mi.

Vaš uvek i do kraja
Zoran Radmilović

(Nin, 1985. godina)

http://www.6yka.com/novost/19641/zoran- ... ismo-jacem
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Petar Božović: I turska vremena bila bolja

Kultura nam je danas na najnižoj tački zbog genocida koji sprovodi politički vrh nad sopstvenim narodom. Može li se zamisliti monah bez crkve ili glumac bez pozorišta?

POSTOJE razni načini da se neki narod uništi: nedavno smo imali godišnjicu jedne od naših istorijskih katastrofa, bombardovanja “Milosrdnog anđela” sa Zapada. Posle savezničkog i bombardovanja zajednice EU, kojoj tako hrlimo, doživeli smo i bombardovanje od naših najbližih - kroz tranziciju i put u Evropu. Prvo su uništena materijalna sredstva, a sada je na red došao duh i kultura našeg naroda.

Ovako je u ponedeljak počeo obraćanje novinarima “direktno u glavu” Petar Božović, koji je u Ateljeu 212 najavio svoje, za sredu veče planirano, donatorsko veče s Matijom Bećkovićem kao pomoć ovoj pozorišnoj kući, ali i istovremeno komentarišući i sveukupno stanje u srpskim pozorištima i kulturi.

- Ser Vinston Čerčil je u vreme bombardovanja Velike Britanije tokom Drugog svetskog rata, na predlog da se ukinu donacije za kulturu, upitao: “A šta ćemo mi onda braniti?” Bez obzira na moj animozitet prema Britaniji kao porobljivačkoj sili, bolju misao nisam čuo... U vreme Miloševića ulaganje u kulturu bilo je šest, u vreme Koštunice četiri odsto, da bi sada spalo na 0,6. Kultura nam je danas na najnižoj tački zbog genocida koji sprovodi politički vrh nad sopstvenim narodom! To ne pamte ni turska vremena. Gradonačelnik Beograda je obećao, pa izbrisao da će Skupština grada dati novac za jednu predstavu Ateljea. Prvi Đido dao je mnogo više za kulturu, ali on je bio literata a ovaj se bavi tranzicijom.

Poznati glumac je istakao da je davno iz Ateljea otišao u Narodno pozorište, ali da ovo radi ne samo za te dve kuće već i Beogradsko dramsko, čiji je bio stipendista i JDP, u kom nikad nije igrao:

- Osetio sam bol u stomaku, zapitao sam se šta sam ja radio sve ove godine?! Tobož, eminentni glumac s nekim nagradama. Šta ćete sa svim tim, ako izgubite pozorišne kuće? Možete li zamisliti monaha bez crkve i manastira? Ali, u pitanju je i jedna vrsta robovskog ponašanja našeg ceha koja verovatno datira od srednjeg veka kada su glumačke družine ulazile u dvorce i radile šta im se kaže. Danas je najvažnije ko je s kim, ima li svog čoveka u partiji. Ako nemaš, nemaš ni crkavicu. Nemamo ni zakon o pozorištu ni valjano Udruženje dramskih umetnika. Atelje 212 poznato je u kulturnom svetu i to treba čuvati. Ovo je odbrana golog života od kulturnog genocida. Desila nam se slična promena kao kod vojske, pa je od jedne normalne zemlje napravljen lepršav ferijalni savez. U svemu dajemo više nego što se od nas traži!

Napominjući da ga najviše nervira gubljenje svesti, Božović je podsetio kako smo se svojevremeno svi smejali Česlavu Milošu koji je govorio da će “doći deca mraka i pojesti decu dana”, a sada nam se, kako kaže, upravo to i desilo.

POKOŠENI PARKOVI

- Danas nismo u stanju ni da svi dignemo glas i organizujemo protest. Ne treba mi, umetnici, da organizujemo donatorske večeri, Mišković to treba da uradi! Šta imamo od toga što on čami u zatvoru o našem trošku?! Neka on novac vrati. Danas su u ovoj zemlji tržni centri “pokosili” najlepše beogradske parkove, što nije bilo ni u vreme Broza ni Karađorđevića. Pored Narodnog pozorišta “niklo” je “Jugodrvo”, na mestu srpskog Panteona. Šta je sa inicijativom da zgradu dobiju Opera i Balet? Pa da nije “Kolarca” mi ne bismo imali ni koncertnu dvoranu. A jedan Sava centar ne služi kulturi već partijskim kongresima...
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU: DUŠANKA STOJANOVIĆ GLID, glumica

Svi smo nekad bili ljudi


Naprednjaci nam sada dođu kao neka ekipica koja se izvinjava što je na vlasti i u likovima nekih dobrodušnih komšija pokazuju ljudskost i za građane i za radnike i seljake, jer se nacija od toga odvikla zbog prethodne prepotencije i snobizma. A moguće je da se i oni foliraju...

Glumica Dušanka Stojanović Glid, prvakinja ansambla drame Narodnog pozorišta u Beogradu, tumači lik Vesele Jovanović, službenice na železnici u predstavi „Ogvožđena” Gorane Balančević u režiji Đurđe Tešić. Premijera je u subotu 16. marta na sceni „Raša Plaović” Narodnog pozorišta u Beogradu.

Šta dramu „Ogvožđena” čini posebnom?

Ovaj razgovor želim da započnem u atmosferi koja do sada nije bila moj stil kada su u pitanju intervjui koje sam davala za „Politiku”. Dakle, komad „Ogvožđena” Gorane Balančević osvetlio je deo moje prirode koji je čist entuzijazam i optimizam, a kako ćemo razgovor završiti – to ne mogu da garantujem.Ovakvu društveno angažovanu dramu, pre svega socijalnu tragediju u žanru mjuzikla u antiklimaksu, nikada nisam ni čitala, ni igrala, ni gledala, a ni živela. Kod nas je moderno da kažemo da sve to ima u Nemačkoj. Pa baš mi je drago za Nemce! Ovde je sve znatno drugačije. Već dugo naši domaći pisci retko pišu ono što ih se zbilja tiče, pa godinama imamo komade koji bi valjda trebalo da rasvetle našu kolektivnu propast temama: uzaludna borba individue, emigracije, rata, povratka iz emigracije, usamljenosti, bombardovanja, demonstracija nataliteta, steriliteta, propalih i raspalih porodica, nešto o psima ljudima i drugim gamadima. I svi oni na manje ili više uspešan način uz pomoć reditelja, pozorišta i produkcija u kojima te projekte ostvaruju progovaraju o patnji savremenog čoveka na način koji je mlak, a kada je oštar onda je agresivan. A to je zbog toga što je, čini mi se, prethodna vlast koja je pala u maju 2012, nažalost, zbog svoje oholosti i nezasitosti, i profesionalnog profila, od svih, pa i od umetnika načinila nezadovoljne komformiste koji se bave samo jadnom propalom građanskom klasom, a radničku klasu je beskrupulozno zaboravila. Tako je iskopala duboku raku ne samo za nas već i za našu decu. Komad „Ogvožđena” upravo čini nešto suprotno, čak subverzivno, uprkos, i smem reći i hrabro, jer debitantskim komadom Gorana Balančević nema šta da izgubi, čak naprotiv u Švedskoj je dobila prestižno priznanje u okviru konferencije za žene dramske pisce iz celog sveta. Drama „Ogvožđena” je imala javno čitanje na „Women Playwrights”, dok je njena autorka na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi Nebojše Pajkića i Biljane Srbljanović dobila osmicu, za koju je rečeno da joj je poklonjena. Dakle, verovatno, što kaže sama autorka, „svi smo nekad bili ljudi, a sad je došlo takvo vreme da kandže rastu same od sebe”.

Drama se bavi fenomenom privatizacije o kojem do sada gotovo da i nije bilo reči u našim pozorištima. Iz koji vizure je prati drama „Ogvožđena”?

Ubeđena sam da o ovoj temi pozorište nije dugo, a možda i nikad kod nas progovorilo jer smo se donedavno svi zadovoljavali ostacima iz budžeta koji su bili posledica ogromnih malverzacija, nama običnim ljudima nezamislivim. Zato se sada tako podmuklo uvukla ta pretnja o ukidanju, smanjivanju, zatvaranju, otpuštanju, urušavanju beogradskih pozorišta. Jednom rečju zastrašivanju, jer ona raka je sveža i duboka i mora neko prvi u nju da upadne. A sudeći po tome šta je sve u ovoj zemlji pozatvarano, prodato i rastraćeno, pa onda se sveg ovoga ni ne treba bojati. A za sve to i dalje postoji kadar koji se brine da sve dokrajči i okonča, jer im je to osnovni, završni i jedini cilj. Počev od raznih stečajnih direktora, šefova, modernije rečeno menadžera i svih drugih amatera, jer ovo jeste retko mesto na svetu gde amateri vladaju, uživaju i bogate se.

Junaci drame „Ogvožđena” prolaze kroz „tunel žanrova”, od tragičnih se lako transformišu u komične... U predstavi ima i zanimljivih songova. Na šta vas lično drama asocira?

Gorana Balančević govori o tome da potpuna rasprodaja zemlje ima svojih trajnih posledica, da je život jedan i vrlo, vrlo lep i težak. Sigurna sam da bi mladi ljudi, i u gradu i u provinciji, voleli da sve ode do vraga pa da krenu od početka, jer usred otpuštanja, recimo, Narodno pozorište u Beogradu prima veliki broj mladih glumaca. Neću da ulazim u dimenziju i procenu njihovog dara, ako su na majke i očeve onda oni to najbolje sami znaju između sebe. Tako da u najsatiričnijem tonu tu ustanovu od nacionalnog značaja prozvaše duhoviti: „Institut za majku i dete” i „Poslednja šansa”. A najveći bard našeg glumišta Boris Komnenić kaže da bi najradije zaposlio unučicu pa da detetu lepo teče plata, a na scenu ne mora nikada da stane. Pitam se ko će Balančevićevoj da ponudi išta. Kada sam stasavala kao mlada glumica bilo je sramota da neko pita za tebe da li si dovoljno darovit, a kamoli da te zaposli. To je valjda retrosocijalizam. Kad smo kod termina retro, naprednjaci nam sada dođu kao neka ekipica koja se izvinjava što je na vlasti i u likovima nekih dobrodušnih komšija pokazuju ljudskost i za građane i za radnike i seljake jer se nacija od toga odvikla zbog prethodne prepotencije i snobizma. A moguće je da se i oni foliraju, a zapravo najviše vole vlast, narodnjake i lovu. Videćemo! Nisu pozorišta glavna stvar, ali nisu nepotrebna, osim ako ne govore budalaštine koje se ne tiču nikoga.

Kojim pozorišnim bojama bojite lik Vesele Jovanović?

Narandžastom i olovnom. Baš je šik! Čvrsto stojim iza odluke da ovaj komad ima smisla, ali za njega je bilo potrebno godinu dana pripreme uz veliku umetničku intuiciju prethodne direktorke Drame Moline Udovički da se stvore uslovi da se čestiti i dobri autori, mislim na celu ekipu, okupe oko zajedničkog rizika i zadovoljstva. Tako da verujem da će novi direktor Drame Spasoje Ž. Milovanović imati odlučnosti i ukusa da ovakve projekte favorizuje.

Ovu dramu koju privodim kraju u režiji Đurđe Tešić, sa kojom kujem stalno planove o našem umetničkom i svakom drugom spasenju, doživljavam kao trijumf godina i godina propasti sa ushićenjem. Komad „Ogvožđena” osećam kao elementaran, čovečan, nežan, krhak, tužan, veseo i podignut u etici i estetici. Baš kao i rad sa Đurđom jer nije ni slučajno da ljudi poput nas i deluju godinama kao neka repertoarska greška pošto ne pripadamo proračunatim i racionalnim uspesima koji su često ne koncepcija pozorišta nego kontracepcija (jednom reče reditelj Egon Savin). Ova oda radničkoj klasi govori „da nije tako mnogo želeti biti živ, imati posao, ne biti na ulici i ne poludeti i nadasve preživeti”. Moj lik spada u junake velikog vitaliteta koji žude za promenama. A moja lična želja je da sve što se u meni desilo u poslednjih 20 godina i što sam se ako ne svakodnevno, a ono često pitala dobije odgovor: ko je ovu zemlju tako ružno unakazio.Sada imam priliku da pevajući to i razotkrijem. I to me jako veseli!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ljubiša Ristić: Zemlja izgubljenih iluzija

U razgovoru za Novosti govori o jednoj preostaloj moći srpskog naroda, o nemoći banana država, o vraćanju KPGT državi

NEMAM ja šta da pričam o tim idejama. O klasnom ratu u Americi sad već govori i Džordž Soroš, a i Borka Pavićević se ponovo proglašava za levičarku. Politika nikada nije uticala na moju umetnost, ona je samo bila tema mog pozorišta - kaže Ljubiša Ristić, "zakleti" Jugosloven i levičar koji je iz SK izašao još 1970, proslavljeni pozorišni reditelj, čije ime je ušlo u brojne svetske enciklopedije i leksikone...

U "njegovom" pozorištu, daleko od gradske vreve, ali i pažnje kulturne javnosti, počinje razgovor s Ristićem i na samom početku pitanje: šta se, uopšte, dešava s KPGT?

- Ovde nema promena, a u medijima i dalje nikakvih informacija o KPGT. Vlast se promenila, ali su mediji ostali isti. Prvi put od postojanja KPGT, znači 35 godina, konkurisali smo za sredstva od države. U nezgodnom trenutku, država nema para. Ukoliko ih dobijemo planiramo pet novih predstava na neizvođenim tekstovima autora jugoslovenskog kulturnog prostora.

Šta je sad repertoar?

- Mi imamo "gvozdeni" repertoar. Uvek "Ričard Treći", "Psovanje publike", "Sarajevske priče". Uprkos predrasudama, KPGT ni od jedne vlasti nije imao dotacije. Samo je 1987, vlada Mirka Marjanovića je odredila u republičkom budžetu 900 hiljada maraka za adaptaciju napuštene stare Šećerane u pozorište. Od tih početnih sredstava, na različite načine,izgradili smo pozorište zbog koga nas danas mrze i zavide nam. Ono nije naše vlasništvo niti sam ja to ikada hteo da bude, znajući s kim imam posla. Moj predlog Vladi je da preuzme čitav kompleks stare Šećerane s pozorištem i to pretvori u veliki kulturni centar koji neće biti prodavnica suvenira...

Kako se izdržavate?

- Nikako. Mi smo najsiromašniji na čitavoj pozorišnoj sceni. Nemamo prihoda, a kamoli dugova. Ponekad se ovde snimi neki spot, održi ivent, koncert nekog di-džeja. Tako razvlačimo od prvog do prvog, kao svaka normalna porodica u ovoj zemlji.

Da li i KPGT plaća cenu vaših političkih ubeđenja?

- To je krajnje mutna stvar. Uvek sam bio u sukobu s nekom partijom, s vlastima. Sklanjao se s puta kolegama iz pozorišta, njihovim ambicijama. Ali, danas posle četiri decenije, vidim da su političari manje istrajni protiv mene, a da je pozorišni svet velikim delom strasno zainteresovan da me nema.

Kako to objašnjavate?

- Ne objašnjavam. Kod mene dolaze ljudi koji pišu istoriju pozorišta i kulture naše zemlje, ali nikako kritičari - da vide predstave i o njima nešto napišu.

Ne mogu da vam oproste JUL?

- JUL je izgovor. Mi u KPGT smo dosledni, a većina naših kolega, prijatelja, neprijatelja, saboraca i ravnodušnih karijerista se stalno prilagođavala političkim okolnostima. Od Kučana i Račana, preko Izetbegovića i Tuđmana, do svih ostalih koji su doprineli razbijanju zemlje i formiranju ovog banana - povrtnjaka u kome živimo. Moje učešće u politici od 1995. protumačeno je kao aktivnost umetnika koji je prodao dušu đavolu. I to mi zameraju oni koji su svi odreda, u vreme rata za razliku od mene, podržavali razne ratne opcije, borili se u Beogradu za vlast kao strasni aktivisti opozicije, kasnije postajali ministri, partijski funkcioneri i najčešće ratni profiteri na osnovu antiratnih aktivnosti.

Od predstave "Konzulska vremena" 2008. niko vas nije zvao u pozorište?

- "Konzulska vremena" su bila incident, kada su razni pozorišni ljudi pomislili da će se promeniti vlast u Beogradu i da će doći radikali, pa će ih razjuriti. Zato su se lukavo dosetili da hitno pozovu Ljubišu Ristića da režira. Pošto su izbori prošli, ništa se nije promenilo, poziv iz Ateljea 212 i Narodnog pozorišta se nije realizovao, a pomenuta predstava u Zvezdara teatru je nestala s repertoara.

Šta mislite o političkoj situaciji u zemlji?

- Veoma teška i neizvesna. Kraj mnogih iluzija. Postaje vidljivo šta su bili pravi razlozi sukoba u Jugoslaviji, potom i sukoba u Srbiji. Razlozi nikada nisu bili ni verski, ni nacionalni, ni ideološki. Sve su to propagandno lansirane predrasude o karakteru, htenjima i osobinama naših naroda. Propaganda je bila toliko uporna da su mnogi podlegli, i ovde i u drugim jugoslovenskim zemljama. Neki su videli i interes, politički i materijalni. Oni koji su od Triglava do Đevđelije najglasnije protestovali protiv etikete "stranih plaćenika", više se ne bune. Revizija istorije niti je dovoljna, niti je konačna.

Kakve su posledice?

- Ono što se upravo događa pokazuje da stvarne sile koje definišu naš život, sudbinu, insistiraju jedino da se prošlost zaboravi i da se uvaže njihovi interesi ispred naših. Kad kažem naših, mislim na interese svih, Srba, Hrvata, Albanaca, Bosanaca svake vere. Ta svest polako sazreva kod političara, zatim i običnog naroda. Samo se propagandnih mantri uporno drže mediji, tzv. eksperti, analitičari čiji je posao da služe imperiji podgrevajući zablude... Jedini interes na našim prostorima relevantnih faktora - SAD, EU i Rusija - oduvek, jesu i biće samo vojna geostrateška pitanja. Političari i narod su shvatili da se gasovodi, zvali se „Nabuko“ ili „Južni tok“, grade da bi se postavile vojske koje će ih obezbeđivati. Dobro je da naši političari shvataju koliki je interes NATO da bude vojna sila na jugoistoku Evrope, kao i što je Rusiji glavno pitanje hoće li prvi put u istoriji imati vojne efektive na Balkanu nasuprot američkim. Nemačka je povela dva svetska rata da bi preuzela kontrolu na putu za Istok: Moravskom dolinom, pa do Bosfora.

A rezultat je?

- Rezultat je da Nemačka danas nema vojsku i da joj ni SAD ni Rusija po cenu rata neće dozvoliti da je ima. Ali, ona ima ekonomsku moć, stvara imperijalnu Evropu - uz pomoć i protiv obe velike sile. I ma koliko naši plaćeni "eksperti" uveravali na sav glas da smo mi sedma rupa na svirali, ova se presudna raspoređivanja imperijalnih moći odigravaju upravo na našem tlu! Naravno da je prava adresa kojoj će se Aca Vučić obratiti da zaštiti Srbe na Kosovu, Rasmunsen i NATO. Jer, oni ih objektivno jedini i ugrožavaju podrškom albanskom separatizmu i terorizmu. Podjednako je jasno da Dačić mora i treba da traži od Putina i Rusije novac i „Južni tok“, jer to znači formiranje balansa bez koga nema života, ni nama ni našoj državi. U međuvremenu, u ratovima i destrukciji svega izgubili smo ključni argument Titove Jugoslavije - JNA.

Šta smo sve time izgubili?

- Njenu moć i sveobuhvatnu sposobnost prekrivanja čitavog društvenog i ekonomskog života zemlje. U stvari, pravi razlog vođenja ratova bio je eliminacija te vojne sile. Zadatak NATO je bio reorganizacije geopolitičkog prostora i formiranje malih država i beznačajnih armija, i to do samoukidanja JNA na kraju tog procesa. To je način da se razumeju nemačko-ruska podrška otcepljenju Hrvatske i Slovenije, američko pomaganje svih zaraćenih strana u Bosni, rano prisustvo američke vojske u Makedoniji i, konačno, odlaganje rata u Srbiji do odluke da se aktivira sukob na Kosovu kao povod za bombardovanje i prisustvo stranih trupa na tlu Srbije.

Kako će se ubuduće odvijati priča o Kosovu?

- Kosovo je, jasno, okupirano. Srbija ga, jasno, nikada neće priznati. Ali i Kumanovski sporazum, i Rezolucija 1244, i sporazum koji će biti potpisan u Briselu ovih dana, nisu napravljeni da bi Albanci dobili još jednu državu već se sada, jasno, vidi - da NATO dobije legitimitet i na teritoriji Srbije koja nije član NATO. To istovremeno znači da i Rusija može da postavi zahtev da se legitimiše kao vojna sila na jugoistoku i to prvi put u istoriji. A Nemačka, maskirana u EU, dobije bar legitimitet civilne uprave, ako ne stvarnog učešća u vojnom rasporedu. Ovaj kompleks svetskih pitanja koja se otvaraju da traju na našem tlu, može se kao u ogledalu posmatrati na Bliskom istoku i severu Afrike, jer Beograd i Bejrut već dugo fukcionišu kao spojeni sudovi. Zato ova mimikrija sa tobožnjim datumima, pregovorima o ulasku u EU i natezanja oko "Evropa ili Kosovo" ili "i Evropa i Kosovo", nemaju veze sa stvarnošću. Srbija ne može biti član EU jer to, kao ni rešenje kosovskog problema - ne odgovara nikom osim Srbiji i njenom narodu...

Kakvoj perspektivi onda da se nadamo?

- Kriza se proizvodi da bi se njome upravljalo. U toj igri prijatelji preko noći postaju neprijatelji, neprijatelji postaju ugroženi koje treba zaštititi, teroristi postaju državnici, državnici kriminalci. Što se nas tiče, možda, ipak, prave račun bez krčmara. I svi oni spolja, i njihovi iznutra. Ako nemamo snažnu vojsku kao argument, ako smo osiromašeni svesnom i brutalnom akcijom spolja i iznutra, ako je ucena i pretnja jedini jezik kojim se s našom zemljom i narodom razgovara, postoje i argumenti koje mi posedujemo i koje nam niko ne može oduzeti. Ni ratom, ni bedom, ni okupacijom. A to je vitalnost koja ima istorijske korene, individualne sposobnosti ljudi izmešanog i svim i svačim obogaćenog karaktera. Znači, kulturne vrednosti u najširem smislu. Najgori neprijatelji nisu nam stranci već domaće galamdžije koji od nacionalističkog busanja u prsa preko noći skliznu u već istorijski poznata kvislinška podaništva.

Koji su ti ljudi?

- Razni "mudri" skeptici koji nam stalno objašnjavaju da smo niko i ništa, da ništa i ne možemo, da ništa od nas ne zavisi, da nam je prošlost strašna a budućnost mučna. To su propagandisti loše beskonačnosti koji stalno gledaju kako da unovče svoju "dosetljivost". Problem je što ih oni koji ih plaćaju, na kraju, uvek imenuju i razotkriju pre nego ih odbace...

KAPITAL SRBIJA

U čemu je preostali kapital ove osiromašene zemlje?

- U svim oblastima života jedini izlaz je u proizvođenju novog: novih vrednosti i u materijalnom i u duhovnom smislu. Svaka vrsta proizvodnje. Sve iz početka. Treba podržati svaki rast: populacije, privrede, poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Proizvoditi znanje, obrazovanje. Nova dela koja stvaraju nove odnose, nova radna mesta. Povezati centar i periferiju. U svakom smislu, podići nivo dostojanstva života.

KOSOVO

- SEVER Kosova biće isto što i Gaza. Istovremeno i izvor i rešenje problema. Za one koji upravljaju krizom - najlepši poklon. I Vučić i Dačić su stekli iskustvo koje im je omogućilo da odigraju tu partiju na tačan način. I zato predsednik Nikolić za neki dan putuje u Palestinu. Svu trojicu podržava čak i DS koja hoće da ih skine s vlasti, mada DS više ni sama sebi ne veruje. Lično, nemam šta da verujem - naši političari su razumeli kako se igra zove i šta moraju odigrati...
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Kako otvore usta, naprave štetu

Umesto velikih dela, velikih umetničkih i moralnih vrednosti, mi dobijamo „Velikog brata”, „Farmu”, „Preljubnike”, „Ludu kuću”...

„Beogradska knjiga” i Smederevska pesnička jesen objavile su trilogiju Ljubomira Simovića (1935), pod naslovom „Planeta Dunav”, povodom uručenja nagrade „Zlatni ključ Smedereva”, u kojoj su tri knjige: „Ljuska od jajeta”, „Tačka” i „Planeta Dunav”. U Narodnom pozorištu u Užicu, posle četvrt veka, igra se ponovo predstava „Čudo u Šarganu”. U galeriji SANU, u maju, biće otvorena izložba Vladimira Veličkovića. Uvodni tekst za katalog piše Ljubomir Simović, koji je nedavno postao i počasni doktor na Univerzitetu u Kragujevcu.

U vašoj trilogiji, Dunav je, podjednako, i evropska i srpska reka?

Tri moje poslednje pesničke knjige: „Ljuska od jajeta”, „Tačka” i „Planeta Dunav”, stale su, pod naslovom ove poslednje, u jedne korice, kao jedna celina. U celinu ih povezuje mnogo štošta, između ostalog i sam Dunav, koji ovde nije samo scenografija nego i tema, i simbol, i inspiracija. Dunav povezuje razne zemlje, razne kulture i narode, ali povezuje i različita vremena. Sedeći na obali Dunava, vidim i kazančiće s ribljom čorbom na „Dunav festu”, ali vidim i neolitsko naselje u Vinči. Dunav je prisutan svuda, i u svemu. U jednoj pesmi se uzdiže kula, „s Dunavom u jednoj puškarnici”, u drugoj se ukazuje neka gostinska soba, „sa Dunavom u svim prozorima”. Koliko mi je Dunav važan, i kakav mu značaj pridajem, vidi se i po tome što sam mu u naslovu ove trilogije dao status planete.

Posle četvrt veka, „Čudo u Šarganu” ponovo se igra u vašem zavičaju. Veličinu tog dramskog teksta prepoznaju i nove generacije?

Nisam u mogućnosti da pratim sve predstave po mojim tekstovima. A ne bi bilo ni zdravo toliko gledati svoje sopstvene drame. Pisac nije obavezan da ima uvid u sve što se događa sa njegovim delom. U rad reditelja i glumaca se nikada nisam mešao, a ako sam nekad neku od tih predstava i video, nisam dolazio u iskušenje da je komentarišem. Moje je da dramu napišem, na glumcima i reditelju je da tu dramu postave onako kako oni misle da je najbolje, a na publici i kritičarima je da o svemu tome daju svoj sud.

Volite likovnu umetnost, pišete o slikarima. Trenutno, pišete tekst o Vladimiru Veličkoviću. Po vašoj knjizi „Čitanje slika” snima se televizijska serija?

Pre nekoliko godina, reditelj Marko Karadžić, na osnovu mog eseja, snimio je emisiju o Svetozaru Samuroviću. Ta emisija je bila veoma zapažena, Samurovićeve slike, koje traže mnogo svetlosti, naprosto su oživele na televizijskom ekranu. Uspeh te emisije, verovatno, dao je ideju Nikoli Mirkovu, direktoru RTS-a, da predloži da se, na osnovu te knjige, snimi i televizijska serija. Karadžić tu seriju priprema već godinu dana. Ako bude završena do jeseni, možda ćemo je gledati tokom zime.

Sudbina Kosova i Metohije ponovo je u žiži. Šta očekujete?

Šezdeset i neke godine, prošlog veka, u Vrnjačkoj Banji, razgovarao sam sa jednim pametnim i otresitim seljakom iz okoline Vučitrna. Kada sam ga pitao kakav je položaj Srba u južnoj pokrajini, rekao mi je: „Podliju vodu poda te, pa ti ako možeš sedi, niko te neće dirati”. Ako je tada bilo tako, mogu da zamislim kako je danas. U međuvremenu, sve je otišlo previše daleko da bi se moglo vrati u nekadašnje okvire. Razumem strah i nepoverenje kosovskih Srba. Ali znam i koliko je neozbiljno ignorisati realnost. Posle svega što se dogodilo, dobrodošao je svaki dogovor. Pitanje je, međutim, kako će se to što je napisano i potpisano u Briselu sprovoditi u Zvečanu, Gračanici, ili u Velikoj Hoči. Na Kosovu se skoro svaki dan puca na neku od kuća retkih srpskih povratnika. Ako se to dešava danas, u prisustvu Euleksa, šta će tek biti sutra, kada Euleks ode s Kosova? Neće biti lako, ali bar nešto se pomerilo s mrtve tačke. Pošto u pregovore nismo ušli na vreme, kada se moglo postići mnogo više, danas moramo da se zadovoljimo i ovim.

Velika prašina se podigla i oko deklaracije o Vojvodini. Otkuda ta deklaracija baš sada?

Reakcije na deklaraciju, koju je ponudio Bojan Pajtić, i miting, koji je zbog te deklaracije, organizovan u Novom Sadu, ponovo su pokazali da su naši političari, da bi se dokopali veće moći i vlasti, spremni na sve, čak i da izazovu krizu u zemlji. O tekstu deklaracije može da se raspravlja, ali se ne može reći da je separatistički. Odnosi između republike i pokrajine su u stalnoj napetosti, ali tu napetost proizvode isključivo političari. Ovo što se sada radi u Vojvodini pokazuje da naši političari ništa nisu naučili od onoga što se dogodilo na Kosovu.

Da je bilo malo dobre volje i pameti, ti odnosi bi se davno regulisali, i to bi bilo i u interesu republike i njenog integriteta, i u interesu pokrajine i njenih autonomnih prava i, što je najbitnije, u interesu građana. Ali, ne bi bilo u interesu političara, kojima je separatizam potreban kao povod i izgovor za nove jogurt-revolucije. Zato su oni toliko izdramatizovali tu deklaraciju i protiv nje organizovali miting. Koliko su bili sigurni u podršku građana Vojvodine pokazuje i to što su u Novi Sad dovezli Vojvođane iz Vranja. Sve na tom mitingu podsećalo je na devedesete godine. Vuk je promenio dlaku, ali nije retoriku. Ne bi me čudilo da su posle mitinga u Novom Sadu krenuli u Hrtkovce, da ih još jednom pretvore u Srbislavce.

Ima li Srbija političku elitu, koja može da vodi državu u ovom ključnom trenutku?

Bojim se da među našim političarima ima i onih koji ne znaju gde je čemu mesto i šta se gde govori. Kako otvore usta, naprave štetu. Kako koraknu, nešto obore i razbiju. Neverovatno je kako mi lako zaboravljamo političku prošlost onih koji se kandiduju za najviše državne funkcije.

Šta čitate ovih dana?

Pre nekoliko dana poželeo sam da ponovo pročitam Čehovljevu pripovetku o Trubnoj pijaci u Moskvi. Nije u pitanju nikakva velika tema: Čehov opisuje pijacu na kojoj se prodaju ptice i ribe, i opisuje ljude koji te ptice i ribe prodaju i kupuju. Pročitao sam je, nije za to trebalo više od desetak minuta, i ceo dan sam živeo od te priče! A kome je danas ovde do Čehova? Umesto velikih dela, velikih umetničkih i moralnih vrednosti, mi dobijamo „Velikog brata”, „Farmu”, „Preljubnike”, „Ludu kuću”...

Kultura je, i dalje, pastorče našeg društva?

Mučno je ponovo pominjati naše najveće muzeje, koji su godinama zatvoreni, i za koje se ne zna da li će ikada biti ponovo otvoreni. Seća li se neko Nolitove „Biblioteke Orfej”, koju je uređivao Zoran Mišić, ili „Sazvežđa”, koju je uređivao Miloš Stambolić, ili biblioteka „Nolit” i „Književnost i civilizacija”, koje je uređivao Jovan Hristić? Ko se seća „Prosvetinih” biblioteka „Svetski klasici” i „Današnji svet”, koje je uređivao Miodrag Pavlović, ili „Književnih pogleda”, koje su uređivali Zoran Gavrilović i Milan Komnenić? Da li se neko seća „Brazda” i „Plavih brazda”, koje je uređivao Milorad Pavić, ili biblioteke „Savremeni strani pisci”, koju su uređivali Pavić i Džadžić?

Strašno je što nikome ne smeta što tih biblioteka više nema, i što knjiga, koje su u njima objavljivane, više nema. Kao što ni Narodnog muzeja, ni Muzeja savremene umetnosti, već godinama nema!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Srđan Dragojević: Egoizam i pohlepa kao religija

Dragojević završava pripreme za film “Bodljikavo prase”, prema knjizi Džulijana Barnsa. U glavnim ulogama naći će se Rade Šerbedžija i Karl Marković

BRITANSKI časopis “Skrin dejli” ekskluzivno je najavio da je reditelj Srđan Dragojević okupio ekipu, i da završava pripreme za početak snimanja dugo najavljivanog filma “Bodljikavo prase”, po knjizi Džulijana Barnsa, koju je sam adaptirao.

Radnja filma smeštena je u izmišljenoj postkomunističkoj zemlji, a žanrovski je reč o političkom trileru, suđenju bivšem komunističkom lideru. Karl Marković će u ovoj podeli igrati glavni lik, Petera Solinskog, a Rade Šerbedžija ulogu Bodljikavog praseta, odnosno, bivšeg komunističkog diktatora Stoje Petkanova. Početak snimanja zakazan za februar iduće godine, i citira Srđana Dragojevića koji govori o tome zašto je već nekoliko godina preokupiran delom Džulijana Barnsa:

- “Bodljikavo prase” obrađuje fenomen koji poslednjih godina pogađa Istočnu Evropu - nostalgiju za socijalizmom. U scenariju, ta nostalgija je obrađena kao neka vrsta maske, ili nekakva strategija da se prikriju bolna osećanja koja dele sva istočnoevropska društva: trauma socijalizma i trauma tranzicije. Dodajte tome i propast kapitalizma od vremena kada je Barns napisao roman, i pred nama je savremena priča o dva sistema - rekao je Dragojević britanskom magazinu.

Naš reditelj za “Novosti” komentariše svoje razloge za ovaj film, i zbog čega ga knjiga Džulijana Barnsa tako dugo intrigira:

- Prava za knjigu dobio sam od samog autora, i adaptirao sam je još pre deset godina, u trenutku kada je liberalni kapitalizam bio na svom vrhuncu. Tada ova tema nikoga nije interesovala, ideje socijalizma činile su se nepotrebnim atavizmom prošlosti. Potpuno isto kao što sam scenario “Parade” napisao 2008, kada nikome u Srbiji na pamet nije padao famozni “Prajd”, koji je u narednim godinama izazvao toliko agresije, animoziteta i nasilja. U slučaju “Parade”, to je filmu odmoglo, jer je realnost koja je pristizala skrenula priču sa metafore Jugoslavije i jugoslovenstva na, isključivo, “gej teme”. U slučaju “Bodljikavog praseta”, ova anticipacija sumornog sveta u kojem živimo možda je došla pravovremeno, nakon više od decenije čekanja - kaže Dragojević.

Producent filma je kuća “Delirijum”, a pored kompanije “Film and Music Entertainment” Majka Daunija i Sema Tejlora, podršku Dragojevićevom projektu dali su nemački “Departures Film and MDM”, bugarska “Camera Ltd” i bugarski Državni fond, hrvatski “Drugi plan” i “Audiovizuelni centar”, makedonski “Sektor film”, srpska “Intermedija” i Filmski centar Srbije, i rumunski “Elefant film”.

DUHOVNA PREDNOST

Producent Majk Dauni, čija je kompanija “Film and Music Entertainment” ušla u ovaj projekat, izjavio je da se sve donedavno činilo da ljudi iza “gvozdene zavese” poseduju duhovnu prednost u odnosu na ljude sa Zapada:

- Morao si da putuješ u Rusiju i Istočnu Evropu da bi osetio kako tamo umetnici i pisci žive za istinu i umetnost. Tu si nekada mogao da upoznaš svet u kojem su ljudi emotivni - oni su umeli da prepoznaju ko su njihovi neprijatelji, suprotstavljali su se, i prezirali ih. Sada, kada je kapitalizam mrtav, i Istok i Zapad zajedno žive u brutalnom svetu ogromne moći novca, upravo je taj svet opisan u romanu “Bodljikavo prase”. Danas, nažalost, više ne postoji humana ideja sveta, i to je razlog zašto sam podržao novi Dragojevićev film - rekao je Dauni podsetivši na Barnsove reči da je “pad komunizma ipak doživeo samo delimično kao srećan trenutak, zbog svega što je usledilo - trijumfalizma Zapada, slabljenja dobrih, levičarskih ideja i širenja brutalnog kapitalizma”.

EGOIZAM I POHLEPA
KAKO Dragojević ističe za naš list, sadašnji svet bez socijalizma i plemenitih ideja pravde i jednakosti za sve, postao je strašno i nehumano mesto:
- Jedina zvanična religija danas su egoizam i pohlepa. To je svet koji se vratio u viktorijansko doba, u kome “lumpen-proleteri” rade dvanaest sati dnevno. Za razliku od ove epohe, sada su “lumpen-proleteri” velika većina čovečanstva, pretežno nesvesna mizernog života u kome rade, jedu, prazne se, kupuju i gledaju televiziju.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Pero Kvrgić: Političari su loši glumci

Doajen glumišta, gost 58. Pozorja, o pozorišnim menama i glumi kao psihoterapiji. To da sam promenio pet država, ne maknuvši se iz Hrvatske, odslikava naš mentalitet

PROŠLE su 33 godine od kako je Pero Kvrgić (87), doajen nekadašnjeg jugoslovenskog, a danas hrvatskog glumišta, poslednji put pohodio Sterijino pozorje. Zato je njegova prva reakcija na poziv da uveliča aktuelni 58. festival, čiji je šestostruki laureat, bila dirljivo iskrena:
- Rado ću doći u Novi Sad, ali, ljudi moji, da li još tu uopšte ima živih ljudi koji me se sećaju?
Ima. Sećanja sežu čak 57 godina unatrag, do prvog Pozorja 1956. Tada je Kvrgić osvojio svoju prvu od ukupno šest Sterijinih nagrada očaravši novosadsku publiku u ulozi legendarnog tvrdice Kir Janje. Do danas, iznedrio je više od 200 pozorišnih uloga, igrao na bukvalno svakoj značajnijoj sceni bivše Jugoslavije, dobio sve najvažnije nagrade...

I danas, u poznim osamdesetim, ne zastaje, a kolege i supruga Nevenka Stipančić i kćerka Ana Kvrgić, obe glumice, prognoziraju da će ga smrt sigurno pronaći na sceni jer na drugim mestima uzalud bi ga i tražila. Glumački bard, naime, trenutno igra uporedo u šest predstava: "Poseta gospodina Grina", "Stilske vežbe", "Frojd i njegov prijatelj", "San letnje noći", "Četvrta sestra" i "Rat i mir".

* U proseku, svaki treći dan ste pred publikom. Da li vam se dogodilo da odete u pogrešno pozorište?
- Desilo mi se jednom nedavno, otišao sam u jedno pozorište i čim mi je mladi kolega rekao "Otkud vi, Pero?", znao sam da sam u pogrešnom trenutku na pogrešnom mestu.

* Od vašeg poslednjeg susreta sa novosadskom publikom, 1980. usitnjena je jugo-država, sa topografske karte nestalo je vaše rodno mesto na Kordunu Srpske Moravice, a vas je tih politika izgurala sa pozorišne scene zbog srpskog porekla... Kako ste tih godina lečili svoju dušu?
- Naša istorija puna je krvi, noževa... Mržnja se prenosi s kolena na koleno i eruptira strašnim klanjem svakih nekoliko decenija. Nisam dozvoljavao gorčini da me savlada i preplavi. A od same pomisli da sam za života promenio pet država, a nisam se pomerio iz Hrvatske, dovoljno ilustruje mentalitet naših naroda u ovom delu Balkana.

* Šta mislite o kolegama na hrvatskoj i srpskoj strani koji se ne libe da direktno učestvuju u političkim previranjima?
- Uvek sam se držao daleko od politike, družio se s ljudima iz sveta glume koji su slični meni. U politiku imaju potrebu da ulaze glumci sa kompleksom niže vrednosti, oni koji misle da nisu dovoljno priznati i prihvaćeni, pa to pokušavaju da nadomeste političkim aktivnostima. Ali, to je uzaludan posao. Jer ili si glumac ili nisi. Političari su uglavnom loši glumci.

* Kako ste se kroz život nosili sa ožiljkom iz detinjstva, tačnije iz 1941. godine kada su ustaše vašeg oca odvele zauvek u stočnom vagonu sa perona u Srpskim Moravicama?
- Poslednjih godina sve učestalije mi se vraćaju slike te tragedije. Naročito su bile žive pre dve godine kada su povodom mog 85. rođendana snimali dokumentarni film. Bilo je to strašno. Setio sam se kolone sprovođenih muškaraca, žena koje jauču. Kada su ugurali muškarce, među njima i mog oca, u stočni vagon, na njemu su kredom napisali "Pokvarena roba". Uhvatio sam poslednji pogled svog oca Milana. Posle su nam oduzeli svu imovinu. U tom beznađu jedini put koji sam uspeo pred sobom da raspoznam bio je odlazak u šumu, u partizane.

* Jeste li zažalili ikada što ste postali glumac, a ne lekar kako ste maštali u detinjstvu?
- Bio sam sedamnaestogodišnjak kada sam se odmetnuo u partizane, već sam shvatio da u meni ipak spava glumac, a ne lekar. Naročito sam u to postao siguran kada sam 1943. godine ušao u glumačku grupu "Ivan Goran Kovačić", pa "August Cesarec", tih ratnih godina krstarili smo peške po Baniji, Kordunu i glumili sve do Trsta. Posle rata sam završio glumačku školu, ušao u Hrvatsko narodno kazalište i spasa od glumačkog zanata mi više nije bilo.

* Niste li ipak, svojom glumom, zalečili mnoge duše?
- Nadam se da jesam. Verujem zapravo, da gluma ima psihoterapeutsko dejstvo.

* Koliko su se teatar i publika promenili tokom svih ovih decenija?
- Savremena publika je manje uštogljena, neposredna. Mladi ljudi vole otvorenije predstave, glasnije se smeju, aplaudiraju žešće ako im se dopada nečiji monolog, replika...Teatar se promenio više od publike. Režiser je danas bog i batina, on govori i zapoveda u ime svoje i u ime autora, pa se tu ponekad i pretera. Često se jednom tekstu dodaju delovi iz drugih komada da bi se napravila dinamika. Ne uspeva to uvek da dotakne publiku.

* Dok se na srpskim pozornicama igraju Krležina dela, "Kerempuh" usred Zagreba izvodi Nušićevu "Gospođu ministarku". Na ekavici, ali sa titlovima na hrvatskom jeziku...
- Ideja o prevodu sa srpskog na hrvatski jezik me je nasmejala, isto kao i trend prevođenja srpskih filmova koji je nedavno zaživeo na hrvatskoj televiziji. Tako se dešavaju nonsensi da psovku na srpskom, hrvatski titl prevodi iako je ona potpuno istovetna na oba jezika. Pa, ljudi moji, dokle ćemo tonuti u banalnosti?

* Kako vi tumačite činjenicu da publika dolazi zbog vas da gleda čak i one predstave koje hrvatska kritika ne ocenjuje visokim ocenama?
- Često zbijam šalu na svoj račun, pa volim da kažem da publika dolazi iz radoznalosti, da vidi hoću li živ dočekati kraj predstave.

ZA GINISA
* Uz mnoštvo nagrada, uspeli ste da osvojite i Ginisa sa predstavom "Stilske vežbe"...
- Ta predstava se igra neprekidno već 45 godina i još je živa. Kada smo je započinjali, koleginica Lela Margetić i ja, prognozirali su nam najviše deset izvođenja. I dan-danas igramo je po desetak puta mesečno.

MERA LjUDSKOSTI
- Moj stil je uvek bio da od male uloge napravim velikog čoveka, a kada igram neku značajnu ličnost cilj mi je bio da je svedem na meru ljudskosti. Nisam nikada bio šekspirijanski glumac. Mislim da sam rano spoznao svoje glumačke mogućnosti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Jagoš Marković: Gušimo se u primitivizmu

Treba ceniti i negovati svoju istoriju i svoje pretke i mlade koji dolaze. Mi, na žalost, kao sredina ne činimo ništa od toga.

Posle Sofoklove „Antigone” reditelj Jagoš Marković ponovo se vratio svojoj staroj ljubavi – „Filomeni Marturano”. U pitanju je komedija Eduarda de Filipea koju Marković nadahnuto već danima radi u Tivtu u koprodukciji tamošnjeg Centra za kulturu i Gradskog pozorišta iz Podgorice. Premijera „Filomene Marturano” je najavljena za utorak, 25. juna u ambijentalnom prostoru atrijuma letnjikovca Buća kojom će ujedno biti otvoren sada već tradicionalni tivatski festival „Purgatorije”. Kostime radi Dragana Ognjenović, a asistent reditelja je Velibor Milošević, piše Politika.

Naslovnu junakinju tumači beogradska glumica Anita Mančić. U podeli su i Branimir Popović, Milena Dravić, Vlastimir Đuza Stojiljković, Simo Trebješanin, Andrea Mugoša, Momčilo Otašević, Božo Zuber, Marija Bergam i Emir Ćatović.

Ponovo Mediteran! Reprizno čitanje „Filomene Marturano”, začudnog komada Eduarda de Filipea koga ste već radili u Rijeci. Čime Vas je osvojila Filomena da joj se ponovo vratite?

Emocijom, vitalnošću. Autentičnom radošću koju ova drama poseduje.

Šta će biti u fokusu Vašeg novog čitanja komedije „Filomene Marturano” koja priča o „bivšoj prostitutki koja se udaje na prevaru sa ambicijom da sebi i svojim sinovima obezbedi građanski ugled”?

Ljubav. Porodica. Naše čitanje je druga krajnost od svega što navedoste. Niti je u pitanju udaja na prevaru, niti je sa ambicijom, niti je građanski ugled nešto što je zanima. Filomeni je to smešno... O strastima je reč. Najkraće rečeno: ljubavna priča. Meni posebno draga, pa i bliska jer njih dvoje imaju već veliku decu. Dakle, i ljubavna priča, ali i san o porodici. A ako treba pamflet smešten u prostoj rečenici neka bude: „nežnost je bit življenja”. A ako treba izvući neku rečenicu iz komada, kao moto, onda je to njen urlik: „A familijaaaaaa!!! 25 leta mi je famiiiiiliiiijjjaaa bila u glaviiii!”

Riječku postavku „Filomene” koju ste radili u HNK „Ivan pl. Zajca” posvetili ste splitskoj glumici Mariji Daniri. Da li ste ovo tivatsko čitanje nekome namenili?

Kada već pominjete riječku predstavu, moram da napomenem da je ona za mene bila izuzetno važna. Posle rata to je bilo prvo gostovanje nekog od nas tamo. Prvo, samostalno, autorsko. Bio sam jako uzbuđen i počastvovan. To je bio veliki teatar na čelu sa Mani Gotovac, značajan, svetski, zaista. I ta je predstava označila početak naše dugogodišnje saradnje. Nizali su se „Karmen”, „Galeb”... „Filomenu” smo igrali i na Bitefu i u Milanu na Evropskom festivalu teatra punih pet noći zaredom. To su bili uzleti. I u samoj Hrvatskoj predstava je imala dosta uspeha. Donela je lepe nagrade glumcima, autorima. Mariji Daniri je bila posvećena jer je ona u Splitu ovu junakinju igrala, mislim, 30 godina sa Borisom Dvornikom. Bio je to lep omaž. Treba ceniti i negovati svoju istoriju i svoje pretke i mlade koji dolaze. Mi, na žalost, kao sredina ne činimo ništa od toga. Naprotiv, Anita Mančić ima šansu sa Branislavom Popovićem da ovo igra kao što je slučaj Danire i Dvornika. Isto toliko dugo. Već ih vidim za tri decenije. Divni su! Eduard de Filipo nije ni Čehov ni Šekspir, ali je velika pozorišna partitura. Zato se i drži ovoliko dugo, i u svetu. Čuvena Džudi Denč je, recimo, igrala u Zafirelijevoj režiji na Vest endu...

Kada je Mediteran u pitanju gotovo uvek ste skloni preterivanju. Da li ovoga puta uspevate da odolite iskušenjima?

Mediteran je sam sav u krajnostima, žarkim bojama. Ajde da tako kažem: u preterivanju. Ne želim da odolim, želim da se pustim. Od toga mediteranskog sav sam učinjen. Što bih se menjao i odolevao onome što jesam.

Ne volite suvi, posni, teatar. Kakvu sliku sveta treba po Vama pozorište da predstavi publici?

Suvi, posni teatar ne, ali volim misaoni! A misao kada postoji, kada vibrira onda je sve tu. Ali kad je nema, a neko bi da slaže da je ima. E, to ne mogu. Kakav teatar volim? Talentovan. Onda će i slika sveta biti istinita, prava, autentična i zanosna. Rečju „talentu praštam sve– netalentu ni vrlinu”.

Živimo u vremenu prečica u kojem izumiru erudite, kult znanja i obrazovanja. Kakva ja naša stvarnost budući da kažete da ni Evropa više nije otmena dama, odnosno da je i ona malograđanka postala?

Kakva je da je. Mi smo strašni! Strašni u svom primitivizmu, ludilu, ksenofobiji, mitomaniji... Nisam raspoložen da gledam preko plota. Čistimo svoje bašte. Oni makar za kulturu odvajaju puno, a mi je se stidimo i ukidamo je. Hoće li nam i za to biti oni krivi? Pa vidite li da je vreme relativna kategorija? Gde smo mi sada u poređenju sa onim periodom od pre dve godine? Niže, dublje. A pre 22? A pre 32? Teatri su imali po sedam premijera godišnje, a sada po jednu ako stvore novac ovi naši mučeni upravnici.

Kako i čime očistiti svoju „mentalnu” baštu?

Ako znam, jadi me znali. Ja evo Filomenom! Radom i kontrolom sopstvenih misli. Lepota je tu. Samo ne zaboravimo da je tražimo. Ono malo lepote koje dobijemo od umetnosti ili života dovoljno je da preživimo. Govorim o estetskim bićima. A ima ih. Ko inače puni naše teatre svako veče i zašto? Pa glad postoji za lepotom. I zato znam da će naši teatri opstati, uprkos ovom u stvari ukidanju. Mi ni među sobom više o tome ne govorimo. Shvatili smo da je kraj i da će posle njega stvari ponovo jednom početi da idu napred... Jednom....!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Kokan Mladenović, reditelj

Kultura je neželjeno dete iz bivšeg braka


U mraku naše kulture mnogo je govornika, a malo lučonoša. Mi čekamo svog Prometeja. Da li ćemo ga prepoznati, ili okovati zavisi samo od nas.

Pozorišna sezona koja je iza nas protekla je u znaku reditelja Kokana Mladenovića. Mjuzikl „Zona Zamfirova”, koji je postavio u Pozorištu na Terazima, osvojio je za samo dva meseca petnaest vrednih nagrada: osam na Danima komedije u Jagodini i sedam na Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Mladenović, ipak, ovih dana ima pune ruke posla. Zatekli smo ga u Nacionalnom teatru u Temišvaru gderežira Eshilovog „Prometeja u okovima”.

Da ste bili u Beogradu da li biste se pridružili protestu umetnika koji je održan prošle subote?

Ne bih. Način na koji je taj protest osmišljen i organizovanpokazuje tužno stanje naše sveukupne kulturne scene. Da je naša vlastbez obzira na partijske boje, potpuno nezainteresovana za kulturu, to smo znali i ranije. Protest umetnika i umetničkih udruženja, bez jasno postavljenih zahteva i ciljeva, sa druge strane, ogolio je nemoć umetničke scene da se radikalnije suprotstavi takvoj vlasti i pokuša da se nametne kao faktor promena. Ali, ne kao tek neugledni ukras u formalnoj demokratiji. Ovakav mlak i bezidejni protest, gotovo je abolirao vlast od odgovornosti za promene u kulturi. Šta bi to oni trebali da promene, kad umetnici sami ne znaju šta konkretno žele? Vlast nas podržava, ministar kulture koji, sa timom svojih neukih saradnika zadaje odlučujući udarac izdišućoj kulturnoj sceni, izjavljuje da je na strani umetnika. Umetnici su, naravno, na strani umetnika. Dakle, svi smo na istoj strani, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što su umetnici sami podjednako doprineli srozavanju te iste kulture, nespremni, ili nesposobni, da se uhvate u koštac sa sadašnjim vremenom, sa nužnim promenama načina mišljenja i modela funkcionisanja institucija kulture. Nemušti jezik umetničkog protesta na sav glas je progovorio o anahronosti naših umetničkih udruženja, o bezidejnosti kulturnih poslanika i kukavičluku da se promene definišu, i da se za njih bori do kraja. Razumete, onda, zašto mi, posle ovakvog protesta, u glavi iznova odzvanja Robespjerov prekor dantonističkim oportunistima: „Ono što vi želite je revolucija bez revolucije!”

U Temišvaru režirate Eshilovog „Prometeja u okovima”. Šta je u fokusu Vašeg rediteljskog koncepta?

Iako je čovečanstvo, tokom dvadeset pet vekova pozorišnog života, napredovalo u naučnom i tehnološkom smislu, antropološki gledano, mi smo još uvek ljudi sa istim strahovima, zabludama i nedaćama.Poredak stvari još uvek podrazumeva nedodirljive bogove na vrhu i obespravljene ljude na dnu. Protiv takvog poretka stvari ustaje Prometej, dajući ljudima vatru, predvodeći ih, kako Ruso kaže „Iz životinjskog stanja u ljudsko, iz Prirode u Kulturu”. Vatra ljudima omogućuje nezavisnost od bogova, a bogovi, kako ondašnji, tako i sadašnji, nisu zainteresovani za osvešćenog i nezavisnog čoveka. Čovek koji poseduje vatru, a u današnje vreme vatrom možemo smatrati informacije i znanje, onaj je koji ima moć, a moć, po nepisanom pravilu, pripada, da se žižekovski izrazimo: „Lošim moćima na vrhu”.

Predstava koju trenutno radim počinje u svetu grčkog teatra, da bi se zatim preobrazila u savremenu priču o pobuni i novim bogovima, gde lik Prometeja postaje lik Džulijana Asanža, Prometeja našeg doba, koji se usudio da, uprkos novim, podjednako nemilosrdnim bogovima, vatru informacija učini dostupnom čovečanstvu. Odgovor današnjeg Olimpa podjednako je nemilosrdan, a kavkasku Stenu i Prometejeve okove zamenila je izolacija u sobičku ambasade Ekvadora, kao što će je, možda, zameniti samica u ruglu moderne demokratije, Gvantanamo Beju.

U poslednje vreme mnogo više radite u okruženju nego u Srbiji. Koliko se i u čemu razlikuje njihova pozorišna scena u odnosu na našu?

Teatri u Evropskoj uniji nisu u prilici da uživaju na lovorikama minulog rada. Dužni su da proizvode nove predstave, stalno vodeći računa o tome da ne obore granicu kvaliteta koja im omogućuje subvencije osnivača i naklonost sponzora. Glumački ansambli su, najčešće, izabrani na audicijama za konkretne projekte, a stalni angažman je redak i ne garantuje vam opstanak u teatru ukoliko niste u potpunosti posvećeni obavezama u matičnoj kući. Iz naše perspektive, to deluje nezamislivo.

U proteklom periodu tvrdili ste da novca za kulturu, ipak, ima, ali da se neracionalno troši. Konkretno kako i gde?

Kultura je neželjeno dete iz bivšeg braka u kome se naša majka zemlja udala za jugoslovenski socijalizam, koji je, uprkos predrasudama, uspeo da joj podari, Bitef, Fest, Bemus, redovna repertoarska pozorišta sa stalnim ansamblima i premijerama... Onda se majka zemlja preudala za nacionaliste, pa za demokrate, pa ponovo za nacionaliste koji, ovoga puta, nose lepša odela i mirišu po evropskim parfemima. U svim tim brakovima, kultura je postajala sve zapuštenija, za nju novi očevi nacije nisu bili zainteresovani, a ona sama nije primetila da dolaze dani kada će početi da gladuje ukoliko sama nešto ne zaradi.

Budžeti institucija kulture predstavljaju tužne dokumente vlasti koja je samoj sebi svrha i koja o budućnosti ne razmišlja, ili pak budućnost meri dužinom svog mandata. Tu vlast smo sami izabrali, a ona je nametnula svoj kulturni model oličen u „farmama”, „velikoj braći”i naslovnim stranicama žute štampe, prepunim starleta, skandala i leševa. Ono malo novca koje se u kulturu još uvek ulaže troši se krajnje neracionalno, tačnije, odlazi na kupovinu socijalnog mira radnika zaposlenih u institucijama kulture. Za mene lično nije ni prirodno ni normalno da milioni evra budu isplaćeni beogradskim teatrima za plate, a da se pri tome ni dinar ne ulaže u produkciju predstava. Ako na godišnjem nivou uložite desetak miliona evra u beogradski pozorišni sistem, a za uzvrat dobijete tek tuce predstava, o čijem kvalitetu, uglavnom,možemo da raspravljamo, onda dolazite do neumoljive statistike po kojoj finalni proizvod- pozorišna predstava, u našim uslovima košta gotovo isto kao na Brodveju, tačnije oko milion dolara. Sa druge strane, nova nacionalna kulturna elita, okupljena oko aktuelnog ministra kulture i nacionalnih pozorišnih kuća, izdašno pomaže i promoviše unazađujući sistem vrednosti koji, paradoksalno, ide u suprotnom pravcu od dominantnog pravca naše politike, tačnije: što dalje od evropskih vrednosti, tema i estetike. U mraku naše kulture mnogo je govornika, a malo lučonoša. Mi čekamo svog Prometeja. Da li ćemo ga prepoznati, ili okovati zavisi samo od nas. Možda smo predugo bili u mraku, ili smo svikli na kukavičluk kao način života. Ne zavidim zato budućem Prometeju, jer, kako kaže Jan Kot: „U društvu koje je zlobno, okrutno, bolesno, ili ugnjetačko, heroj će verovatno biti slomljen samo zato što je heroj!”
Kada je, za vreme onog rata, u Velikoj Britaniji pokrenuta inicijativa da se deo sredstava namenjenih kulturi preusmeri u odbranu zemlje,tadašnji britanski premijer Vinston Čerčil pitao je: "A šta ćemo onda da branimo?"
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Samo jedna mala povijesno-faktografska korekcija : g. Čerčil zapravo nikada nije izjavio ono što mu se glede umetnosti ovde pripisuje. :)

Ova potpuno izmišljena sentenca je po prvi put objavljena u njujorškom nedeljniku Village Voice, a iz pera kolumniste Haurda Zina, koji je njome hteo da apostrofira značaj američke borbe protiv terorizma. Poslednji put ju je javno upotrebio Kevin Spejsi u svom intervjuu na MSNBC-u. No pomenuta mreža je reagovala i eksplanatornim telopom korigovala poznatog glumca:



Štaviše, Čerčil ne bi ni mogao da izjavi takvo nešto, budući da sve do 9. avgusta 1946. nije postojala državna finansijska potpora ma kojoj grani umetnosti. Prva institucija takve vrste, namenjena pružanju finansijske potpore kulturnim udruženjima koja su se borila da održe svoju aktivnost tokom II svetskog rata, ustanovljena je na neformalnoj osnovi 1939. godine, kada je oformljen Komitet za podsticanje muzike i umetnosti (Committee for the Encouragement of Music and the Arts). No taj je komitet bio finansiran sa 25.000 ₤ od strane Pilgrim trusta, privatne humanitarne fondacije osnovane od strane američkog filantropa Edvarda Stivena Harknesa.

Kraljevska povelja (Royal Chart) je pomenutom komitetu izdata tek 9. avgusta 1946, pa je on tako tek tada stekao oficijelni status državne ustanove.

Referalni podaci o ovom pitanju mogu se inače naći na sledećim web-odredištima:

http://richardlangworth.com/arts

http://www.insidethearts.com/buttsinthe ... or-anyway/

No jedna druga istorijska ličnost je zaista izgovorila rečenicu: „Umetnost je najprivlačnija investicija.” I zaista je davala ogromnu državnu finansijsku potporu praktično svim oblastima umetničkog stvaralaštva.

Znate li slučajno kako se zove? Mala natuknica: ta osoba je i sama bila prilično talentovan slikar - amater, a veoma je volela i pozorište:

Slika

No njoj, avaj, nije omogućeno da se upiše na akademske studije slikarstva zbog personalnih nenavidnosti nekih esnafski organizovanih osoba - istorijski dokazano najpogubnijih upokojitelja svake umetnosti.

Šteta. Svet je mogao da izgleda sasvim drugačije. :roll:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ništa bez Hitlera.

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Natürlich, mein Liebchen. Die Kunst des Lebens, ist einmal mehr aufzustehen, als man umgeworfen wird. ;)

Slika

Haus der Deutschen Kunst – 1938.

Slika

Haus der Deutschen Kunst – 2011.

Slika
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ukinuti smo kao ljudi

Na delu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriterijumi lični i materijalni interesi, u kojem ima mesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ko živ, ko mrtav! Tako smo i mi danas – ko živ, ko mrtav.

govori: Mirjana Karanović

Mnogi su devedesetih ćutali iz straha, a sada mnogi ćute jer prosto nemaju šta da kažu. Tada, kada sam bila jedna od onih koji su pričali nešto što se nije “smelo”, nije bilo poželjno pričati, imali smo, zapravo, emociju, strast, nekako smo postojali kao ljudi. Tada se vlast nije kritikovala, barem ne javno, a danas se vlast kritikuje na sve strane, a od toga nema nikakvog efekta.

Beznadežnost je prisutno zbog toga što mnogi ljudi ne vide opciju, ideju za koju bi mogli da se vežu. To je za mene poražavajuće – da je jedna demokratska ideja uništena ili da polako trune zato što oni koji su je preuzeli nisu znali šta s njom da rade. I sada nam demokratija ostavlja modrice i na duši, i na našim telima. Bojim se da rezultat toga može biti da jednog dana odustanemo od demokratije, što bi bilo poražavajuće, kao da je to bio nečiji plan – da nam se demokratija zgadi, i da ponovo poželimo nekog diktatora da nas „spasi“, nekog novog Tita ili Staljina.

To je naše stanje i ne vidim da će se išta promeniti. Ne znam da li smo sami sebe doveli do tog stanja, ili su nam ga nametnuli. O tome više ne mogu da razmišljam – moji prioriteti, moja usmerenja, moj fokus, pomeraju se sa društvenog plana na nešto što je lično, intimno, neka druga sfera života. Niti više želim, niti se smatram sposobnom da se bavim velikim pitanjima kao što su socijalne ili političke teme. To je uzalud, i zato sam i ja jedna od onih koji odustaju.

Nekad stvari prosto morate da pustite, jer nešto mora da umre. To je teško, ali morate da pustite niz vodu nešto čega se grčevito držite, jer je istrulilo. Otvorite frižider, pa pobacate sve što se usmrdelo, i morate da očistite da biste nešto novo i sveže mogli da stavite. Mislim da treba da „počistimo“ svoje lične živote, i da svaki čovek odredi šta su mu prioriteti, jer teško da politika može da bude bilo čiji prioritet. Ako je to bio nečiji cilj, onda je uspeo.

Ljudi devedesetih nisu imali nikakvu viziju, i nikakve ciljeve, veoma mali broj ljudi imao je neku ideju. Velika većina je, zapravo, ćutala i trpela. Pravila se kao da se ništa ne dešava, a digla se kada je dogorelo do nokata, kada je sve postalo strašno. Tako će biti i sada. Devedesetih godina ljudi su se ubijali, umirali, oružje se potezalo, vlast nas je povela u krvavi rat sa komšijama, braćom, rat je pocepao porodice, mnoge fizički i materijalno potpuno uništio. Sada nema rata, ali se nekad čini da je ovo „tiho“ uništavanje mnogo strašnije… Tako da ne mogu više da se bavim velikim temama.

Nije to izolacija, jednostavno moraš nekako da budeš u svom balansu – ako si stalno u onome što se dešava oko tebe, a svoj život zapostavljaš, onda si na velikom gubitku. Lično, nikada nisam pristala da budem zastrašena, da mi život prođe u izbegavanju – zašto da ćutim, zašto da ne reagujem, zašto da prođem pored nekih stvari kao da me se ne tiču. Ali, više nemam vremena da bih ga gubila, a jedino je važno svoj život ne protraćiti – ako već drugi traće naš život, nekako bih volela da ga ja ne protraćim, da se ne pridružim onima koji me, zapravo, nipodaštavaju. Jer, kad te nipodaštavaju sa svih strana, nemoj i ti sam sebe uništavati lošim mislima i navikama, pesimizmom koji nam se svakodnevno nudi kao jedina izvesna „opcija“.

Na sceni nije negativna, nego partijska selekcija, selekcija moćnika, onih koji su na mestima sa kojih mogu sve. U takvoj selekciji ponekad ima i sposobnih ljudi, ali, generalno, to znači da nema prostora za ljude koji su van krugova moći, i van stranaka. Nezavisni, ničiji, nemaju veliku šansu – za funkcije i velike karijere biraju se pripadnici moćnih klanova. Tako je ovde, tako je i u Bosni, ne znam kako je u Hrvatskoj, ali to ohrabruje mlade, darovite i obrazovane koji žele da odu iz ove zemlje. Da sada imam 20-22 godine, pakovala bih kofere. Naravno, ukoliko bih bila osrednja, ušla bih u neki „tim“, učlanila bih se u neku partiju, time bi moja karijera bila garantovana. To je naša sudbina. Mi ne volimo darovite ljude, ovde se daroviti ruše. Jer, kako da se porediš sa darovitima, a da stalno gledaš koliko si nedarovit. To je toliko prosto.

Niko nam neće ništa sa strane doneti, nikakve partije, vlasti, vođe. Moje jedine reči ohrabrenja danas bi mogle da budu – ulažite u svoju decu. Volite svoju decu, vaspitavajte ih da budu dobri ljudi. Sumnjam da su deca koja se bodu noževima, ubijaju i prebijaju svoje vršnjake, pale i lome po ulicama, voljena, i da su to deca kojoj su roditelji posvećivali pažnju. Ne, to su ispuštene generacije. Prestanite da pušite, vodite računa o svom zdravlju, jer ako se razbolite vi ste nagrabusili! Bolesni ste, a nemate para za skupe lekove, privatne klinike, analize… Krećite se – dok si pokretan bolje se osećaš. Prestanite da čitate tabloidne novine i da gledate prostačke, vulgarne TV programe – isključite televizor makar na jedan dan, čitajte knjige, dobra knjiga podiže duh, čini da se bolje osećaš.

Oni koji se nadaju da će im bilo koja partija na vlasti, bilo nova, bilo da ostane ova stara, poboljšati život – imaju iluziju.
Ljudi imaju potrebu, i, hvala Bogu, osobinu, da najgore stvari zaboravljaju, tako da ono što je prošlo, pošto je prošlo, možda i nije bilo toliko strašno. I onda mislimo da je ono što nam se trenutno dešava mnogo strašnije. Ali, nisam sigurna u to – devedesete su bile godine mobilizacije, izvlačenja ljudi iz kuća i prepadanja na spavanju, nestajanja ljudi, strašne bede, velike nestašice, otvorenih ponižavanja, redova za hleb, za ulje, brašno, godine kada sam majci donela deset kila brašna koje mi je sindikat dao… I tada su gotovo svi bili spremni na sve. Ne kažem da ovo danas nije ponižavajuće, ali, nije to ništa gore, niti je nekad bilo bolje.

Na delu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriterijumi lični i materijalni interesi, u kojem ima mesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ko živ, ko mrtav! Tako smo i mi danas – ko živ, ko mrtav. Ko će da otplati kredite, ko neće, kome će da uzmu stan, ko će da ostane bez posla, ko će da završi na ulici… Ne zna se šta će biti! Sada država ima užasno veliku moć, i jedino što možete jeste da budete anarhista, ali to ne vodi ničemu.
Moglo je biti drugačije i to mi je, u stvari, najviše žao. Proći će i sve ovo jednog dana, pa, sad, nisam pametna šta treba – ovo o čemu govorim samo je moj pokušaj da u nekom mraku, magli, pronađem put, intuicijom. Ne znam šta je s druge strane, ni šta će biti sutra, ni da li ću doživeti da se nekako završi. A završiće se, u istoriji je prosto tako. Sve ima svoje faze, svoje „gore i dole“, samo što kod nas to dugo traje. Pretpostavljam da je, na primer, u nekoj ruskoj provinciji mnogo gore, i da će se ljudi tamo teže izvući nego mi. Ali, istorija ne mari za dane, mesece, godine, istorija mari za vekove, milenijume. Šta je briga!

Nedavno sam se vratila iz Rima, videla građevine civilizacije koja se meri milenijumima. I tada su živeli neki ljudi, i sad žive neki ljudi, i slične stvari su se dešavale i tada, kao i sada. Vidiš da se istorija ne meri našim malim životima. To može da uznemiri – kao, ti sad, zapravo, nisi bitan, osećaš se kao zrnce peska na velikoj plaži, i onda ne znaš kako da se ponašaš.

Pogledajmo na primer kako su završili moćnici iz devedesetih. Vrlo bedno, a mislili su da su veoma moćni, bitni, večiti, da nikada neće otići. A svi odu jednog dana, pitanje je samo kako – neki bedno, drugi dostojanstveno.

Danas se može odrediti samo prema sopstvenom životu, da u njemu pronađe smisao. To nije ni malo, ni beznačajno – ukoliko vaspitaš pošteno, plemenito i pametno dete, ili ako ostaviš trag u ljudima kada, recimo, dođu u bioskop i pozorište, pa im ulepšaš veče. Ili, kad neko spase kuče sa ulice, i to je kapljica dobra na ovom svetu. Meni to mnogo znači.

Svako treba najbolje da radi ono što ume da radi. Glumica sam, profesor glume, to je najbolje što umem da radim, sve ostalo mi je nametnuto, sav ovaj društveni angažman je silom prilika. Ne uživam u tome da mitingujemo, protestujemo. Ali, to te sretne, spopadne, ne možeš da izbegneš i moraš da obaviš. A volela bih da toga nema, volela bih da živim u društvu u kojem nema potrebe da se stalno sudaramo.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Danas je logika prošlost

Svetozar Cvetković, glumac

Kultura je noga koja se seče umirućem pacijentu da bi preživeo

U novom dramskom tekstu „Šekspir u Kremlju” hrvatski autor Ivo Štivičić iskazao se u svojoj opsesivnoj ruskoj temi. Predstavu režira Lenka Udovički, a koproducenti su pozorište „Ulisis” sa Briona, na čijoj sceni će ovo delo biti premijerno izvedeno 2. avgusta, i Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, gde je prvo izvođenje najavljeno za 10. oktobar na sceni „Jovan Đorđević”.

Glumačku ekipu čine 23 člana, a među njima je i Svetozar Cvetković koji tumači lik Suca. U predstavi igraju i: Ozren Grabarić, Jasna Đuričić, Dragan Mićanović, Boris Isaković, Jadranka Đokić, Katarina Bistrović Darvaš, Nenad Pećinar i drugi.

Štivičić ovoga puta progovara o paradoksalnoj prošlosti Sovjetskog Saveza, odnosno o ljudima koji pristaju da se za trenutak moći i vladanja odreknu sebe. Kolika je cena ovog odricanja?

Meni se čini da posle dugo vremena u dramaturgiji koja se piše na ovim našim jezicima, što se različito zovu, a isto znače i razumeju se, jedan veliki autor iznova dotiče tu nekadašnju opsesivnost koja je recimo mogla da karakteriše neko vreme od pre 30 i više godina, u kojem je totalitarni sistem pre svega Sovjetskog Saveza pa onda i kult Josifa Visarionoviča bio neiscrpna tema i ozbiljnih, ali i tragikomičnih dela ovdašnje dramaturgije. Ali ne samo dramaturgije već i kinematografije. Možda je Ivo Štivičić kao retki izdanak te generacije, koji je spreman i danas da piše i radi punom parom, upravo pokrenuo teme koje naizgled zaboravljamo: pitanje gubitka ljudskog identiteta u totalitarnom društvu koje se i danas neminovno postavlja u velikim svetskim globalizacijama, ali i u našoj maloj sredini koja nikako da uspostavi nivo svakodnevne demokratičnosti, već čezne za svojim vođama, idolima, onima iza čijeg identiteta se zaklanja, verujući u nemoguće. Želeći izmišljeno i neostvarivo, a što im se obećava kao neizbežna nacionalno ponosna utopija. Kako je Ivo Štivičić dakako hrvatski autor, njegova tema se nikako ne odnosi lokalno na sredinu njegovu ili našu, već na opštu opasnost idolopoklonstva kojoj smo kao narodi, pogotovo slovenski, skloni!

Drama se bavi i problemom savesti. Koliko su želja za vlašću, trka za novcem, korupcija... učinili da se savest izgubi?

Mislim da je u vremenu tadašnjem, koje se tretira u delu Iva Štivičića, a i u vremenu koje živimo, savest bila i ostala individualna kategorija koja se sa nivoom totalitarizma i opšteprihvaćenog mišljenja smanjuje na zanemarljiv nivo. Ili se, pak, krije u dubinama ličnosti koje ne pripadaju ovom društvu, sistemu vrednosti i jednostavno čiste savesti pokušavaju da za svoj život sačuvaju mir i dostojanstvo koje je taman toliko retko danas, kao što je i mogućnost čoveka da pocrveni kada ste ga uhvatili u sitnoj bezazlenoj laži. Danas se sredstva ne biraju, koristi se sve da se dođe do bilo kakvog cilja, možda ne i traženog, možda slučajno dosegnutog, danas svaki cilj opravdava svako sredstvo, danas se ratuje da bi se izgubilo, danas se krade da bi se nemalo, danas je suprotnost svemu postalo vrednost, danas je logika prošlost, danas je gadost budućnost, a neprijatnost sadašnjost. Danas nije bez razloga napisao Ivo Štivičić paradoksalni naslov „Šekspir u Kremlju”, jer je svojim iskustvom već pregazio prag osetljivosti na sredinu koja ga okružuje, jer je i sam iskustvom prevazišao život.

Izgovorena istina sadrži u sebi mogućnost promene. Čemu se čovek progonjen istinom može nadati?

Ne znam. Čovek se danas može nadati samo ličnom, ako se za lično izbori, opštosti se ne možeš nadati, ona je neminovna i ona po pravilu dostiže kataklizmične razmere, u svakom pogledu: ratovi, dnevne nesreće koje zatrpavaju novinske naslovne strane, prirodne kataklizme, ubistva, nesreće. Ko još danas kao informaciju donosi neku lepu vest. Lepa istina nije pogodna i ako mora da postoji, postoji čovek, njegovi bližnji, deca, budućnost koju im ostavljaš. Postoji nešto što smo zaboravili u strahu da nam se ne desi grozna naslovna strana u dnevnoj štampi, televizijskom dnevniku ili suludom rijalitiju.

Može li u svemu tome opstati ljubav?

Ljubav je lična i ona će kao takva opstati, može sredina biti protiv nje, ali ona će živeti i preživeti, pa čak i u ilegali. Ona je smisao lepog, smisao poverenja i istine, ona je daleko od masovnosti i okrutnosti prvog sveta i zato mora opstati.

Koliko vam prija rad na Brionima?

Brioni su san prirode, mesto mnogo dublje tradicije no što mi znamo iz naše kratke istorije. Napokon i trag neke zemlje u kojoj smo živeli, bajka koju je Rade Šerbedžija sa grupom svojih bliskih ljudi oživeo i napravio predivnom inspiracijom za rad u teatru koji danas više na kopnu nije moguć.

Zbog nekadašnje pozicije upravnika Ateljea 212 neminovno ste stekli mnogo oponenata, da ne kažemo neprijatelja. Po čemu se sećate tog perioda?

Muci Draškić mi je posle tri meseca provedena na mestu direktora pozorišta i prvog većeg stresa koji sam doživeo rekao da je pozicija direktora pozorišta, pozicija stvaranja neprijatelja. To je i njegovo, ali i svačije iskustvo. Trudio sam se da ga shvatim ozbiljno, puno sam se savetovao sa njim, pitao ga kad mi je bilo teško, neprijatno, kako da izađem iz teških situacija i takozvano stvaranje neprijatelja smatrao sam prirodnom pojavom na koju treba reagovati ljudski. Prihvatiti i razumeti, biti blagonaklon i ne reagovati neprijateljski. Ne znam da li sam u tome uspeo. Pijem lekove, verovatno nisam.

Kako komentarišete proteste beogradskih kolega umetnika?

Kao vapaj, kao korak u nepoznato, kao kasno buđenje, kao želju i molbu, kao iskrenost, kao neorganizovanost, kao dobru želju koja ima neizvestan, zapravo realistično pesimistični rezultat. Kultura je noga koja se seče umirućem pacijentu da bi preživeo.

Koji je, po vama, pozorišni model prihvatljiv beogradskom pozorišnom trenutku?

Lična akcija, u okviru institucije. To može da funkcioniše
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Uliks Fehmiu: Sebičluk je naš najveći problem

Iako sa svojom suprugom, glumicom Snežanom Bogdanović već dvadesetak godina živi u Americi, Uliks Fehmiu kaže da nema osećaj da je otišao jer često dolazi u Beograd, a “svet se smanjio” pa Njujork više nije toliko daleko. Sa čuvenim glumcem razgovarali smo na juče završenom Sarajevo film festivalu, gde je bio član žirija.

Kako vam mi ovde na Balkanu delujemo kada dođete iz jednog kosmopolitskog grada kakav je Njujork?
- Isto kao vama kada otputujete negde na duže pa se vratite. Prosto vidite stvari jasnije, i lepe i ružne. Slika je čistija i oštrija. Kada ste unutra, ne možete realno da sagledate svoje okruženje jer ste suviše blizu.

Šta konkretno vidite?
- Vidim da je sebičluk i agresivnost u gledanju samo sopstvenog interesa užasan problem našeg društva. Ne znam koliko još vremena treba da prođe pa da počnemo da vodimo računa jedni o drugima. A i pitanje je odakle to treba da dođe. Da li odozgo, od ljudi koji su na vlasti, ili od nas samih. Sve dok budemo mislili da neko drugi za nas treba nešto da uradi, to se desiti neće. Mi, mali ljudi moramo da shvatimo da smo mi u stvari važni i da smo mnogo važniji nego oni gore. Onog trenutka kada budemo shvatili da imamo moć, stvari će početi da se menjaju nabolje.

Utisak je da se stvorilo strašno beznađe u narodu jer, kažu, da sa svakim izborima na vlast dolaze sve gori i gori…
- Ne znam da li su jedni bolji ili gori od drugih, reč je o tome šta su uradili dok su bili tu gde jesu. Ne bih se bavio njima, oni me apsolutno ne zanimaju. Radi se o tome šta svako od nas kao individua može da promeni u svom mikrokosmosu. Znam da je ta pozicija u startu beskrajno nepravedna, ali to ne znači da smemo da prestanemo da pokušavamo. Jer, onog trenutka kad prestanemo da pokušavamo, mi smo se u stvari predali i tada je mnogo lakše da sa nama radi šta god ko hoće. Nije lako, ali nije ni nemoguće. Moraš da radiš na sebi, da budeš bolji, da bi mogao da zahtevaš od drugih da i oni budu drugačiji.

Šta ste vi uradili da biste bili bolji?
- Ja to pokušavam da radim svaki dan, što ne znači da sam u tome uspešan (smeh). Ali trudim se, nikada ne uzimam stvari zdravo za gotovo. Odavno sam naučio lekciju da ne verujem u ono što piše u novinama. Prosto, istinu tražim između redova, iz deset različitih novina, dvadeset televizija i radio-stanica… Živimo u vremenu kada su vesti ili komercijalizovane ili pod uticajem raznih interesnih ili političkih grupa. Informacije nikada nisu bile dostupnije, ali nikada nije bilo teže doći do istine.

Dobijate li pozive da igrate u domaćim filmovima u onoj meri u kojoj biste to želeli?
- Mislim da nijedan glumac ne dobija ponude u meri u kojoj bi želeo. Ali godine moje ozbiljne pauze, godine Snežanine i moje tišine, kada nas niko nije zvao da igramo, danas su prošlo vreme. Nas više ne zanima da čekamo hoće li nas neko pozvati ili ne. Oboje imamo dovoljno iskustva i potrebu da radimo, a iz toga se rađaju projekti koje mi sami isproduciramo, u pozorištu ili na filmu. U ovom trenutku imamo pet projekata u različitim fazama razvoja. U Americi postoji ozbiljna mogućnost da se od filma koji je uspešan zaradi novac. Kod nas je to gotovo nemoguće. Ako se zaradi novac na filmu to je ravno čudu!

Znači li to da kinematografija u Srbiji opstaje zahvaljujući grupi entuzijasta?
- Bilo bi dobro da ti entuzijasti funkcionišu kao jedno. Unutar tih naših filmskih entuzijasta postoji 500 miliona mikrointeresnih grupa i svaka vuče samo na svoju stranu i gleda samo svoj trenutni projekat. Veoma je malo onih koji se ozbiljno bave pokušajem uspostavljanja dobrog sistema za srpsku kinematografiju.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Dejan Mijač, reditelj: Srbiji treba Hudini

- Najavljuju da na čelo nekih ministarstava dolaze neki mladi ljudi. Zanima me da li će oni imati stvarnu vlast i da li će zaista rukovoditi tim ministarstvima, ma koliko bili nejaki. Govori se i o tome da oni nisu dovoljno „upućeni” u „ovo naše”. Mislim da bi to mogla da bude prednost, jer da budu upućeni u „ovo naše” - to je naopako. A bojim se da će se vrlo brzo uputiti - kaže u razgovoru za „Blic” reditelj Dejan Mijač.

Nema mnogo optimizma. Ipak, iz onog što govori, čini se da još ne dozvoljava da kod sebe ubije nadu. Vidi da nam manjka solidarnosti, ali veruje da ljudskost u svima nije umrla. Trudi se da svima da šansu da se pokažu, ali se ne libi da o onima koji su svoje šanse prokockali da sud.

- To dugo trajanje rekonstrukcije je stvar taktike da se ispuni leto i da ima nekih senzacija. Sva dosadašnja rešenja videla su se iz aviona, od početka - ovo sa Dinkićem, na primer.

Kako vam se čine rešenja o kojima se ovih dana spekulisalo u javnosti?
- Ne znam te ljude koji se pominju. Znam jedino Ivana Tasovca i vrlo bih voleo da dođe na mesto ministra kulture, iako je vrlo neizgledno.

Zašto neizgledno?
- Tasovac bi morao da dođe s nekom svojom ličnom politikom, kao što je došao s ličnom politikom u Filharmoniju. Nikakav Milanski edikt i gluposti kao što grad Novi Sad pomaže neke šatro kulturne pojave. Mora da se zna šta je primarno - uvesti red u kulturne institucije i onda stepenovati sve to. Nije Bitef isto što i neki festivalčić. Svaki grad ima neki festivalčić i sad Ministarstvo kulture mora sve to da pokriva. Pa, ne mora! Nek ide na lokal. Šta briga koga ima li neki teatarski festival u Zaječaru ili Požarevcu. To je od sekundarnog značaja i za Srbiju, a kamoli za svet. Ne treba rasipati pare na kojekakve gluposti. Meni je vrlo važno vratiti dignitet Bemusu, Bitefu, Oktobarskom salonu, Festu... to su manifestacije od opšteg značaja. Znalo se ko tu dolazi. Prvo moraju institucije da stanu na svoje noge i da se zna šta je politika.

Da li bi Tasovac mogao s ovako malim budžetom nešto da uradi?
- Verujem da je sposoban i s ovim budžetom da uradi mnogo više, ako bi zauzeo stav. A ako ga izaberu, on će zauzeti stav. On nije lak čovek i ne mogu njega oni lako muntati. On neće biti ćutolog koji tiho govori, kao prethodni ministar.

A Lazar Krstić kao ministar finansija? Predstavljen nam je kao genije.
- Pošto je nepoznat, možeš o njemu da pričaš šta hoćeš.

Ima li tog genija koji nama može pomoći?
- Ne mogu unapred da kažem da neće moći ništa da uradi i da unapred osudim čoveka. Ne znam šta čovek treba da bude da bismo u bilo kom resoru videli napredak... To mora da bude neki mađioničar, Hudini. Srbija je u takvoj situaciji da jedino čudotvorac može da nam pomogne. Zato njega i proglašavaju za čudotvorca.

Lipsavanje

Gde je tu građanin Srbije?
- Građanin lipsava. Najtužnije je što se dešava raslojavanje na strašno bogate i krajnje siromašne - nema srednjeg sloja. U Kolumbiji sam gledao užasne slike raslojavanja. Bojim da to čeka Srbiju ukoliko ljudi na vreme ne emigriraju. Srećom, Evropa još upija radnu snagu i favela kod nas još nema.
Ima li nade?
- Ima, treba pokušati da se od nemogućeg napravi moguće i da se od nerealnog napravi delo.

Ko ima realnu moć?
- Vučić. Pitanje je da li on ima svest o tome šta je to. Vučićev zadatak bi prvo bio da počisti ale u svojim redovima. On se odrekao nacionalizma, a ako hoće lakmus za prepoznavanje ala, neka pogleda samo one koji još insisitraju na bilo čemu nacionalističkom.

Dakle, verujete u Vučićevu transformaciju...
- On je u svoju biografiju već upisao tačku od koje mu povratka nema i on ovim putem jedino može da ide. Stalno traži prečice jer mu se žuri. Imam utisak da je on vrlo strastven čovek i da obuzdava svoju strast, da te strasti ponekad izviru iz bivših premisa. Uvek sam govorio šta je ono što ne bih voleo ni blizu sebe: strastveni navijač Zvezde i apsolutni glasač Radikalne stranke. A to se složilo u jednoj osobi. On se otcepio od toga, ali mora da nastavi bez strasti... Ima jedna stvar kod monaha. Prvi njihov zadatak je da nauče bestrasno pojanje - da ne uživaju u svom glasu i ne prave umetničko delo od pevanja, već da budu emiter Božjeg glasa. To se zove bestrasnost i to prvo iskušenici uče, iskušavaju se da li podležu zemaljskim strastima. Čovek s takvim ambicijama, na takvom mestu mora da bude bestrasan.

I bi li Vučič prošao taj test?
- Trebalo bi. I u tome jeste nada Srbije - da postoje bestrasni ljudi, a s druge strane ljudi koji nemaju ličnog interesa.

Da li to znači da polažemo nade u jednog čoveka?
- Ne bih voleo da bude tako. Ali voleo bih da, pošto je sada najpopularniji, da primer i okupi ekipu. Ne ekipu poslušnika, nego ekipu jednakih. I daj bože da on bude čovek koji ume da sluša. Šta će ti savetnik koji će da ti povlađuje. Savetnik mora da bude nadmoćan nad tobom u nekoj oblasti. Tadić je imao savetnika koliko hoćete, ali to je bilo budi bog s nama. Ne znam čemu su mu služili? Da uveličavaju njegov ego? Ne treba hrana njegovom egu. Hrana bilo kom čoveku koji je stvaralac, kreativac trebalo bi da budu njegovi ostvareni rezultati. U tome se izražavaš, to ti hrani ego, ništa više. Šta će ti poltroni. Na poltrone treba biti alergičan.

Pomenuli ste Kosovo kao prelomnu tačku. Je li ono što se desilo prihvatanje realnosti, izdaja?
- Ne mogu da razmišljam u tim kategorijama. Još 1972. sam režirao u albanskoj drami u Prištini i obišao celo Kosovo. Vratio sam se i kazao: „Kosovo je izgubljeno“, jer sam video dva korzoa - srpski i albanski, dve bioskopske projekcije, kafane... sve odvojeno. To nije moglo da funkcioniše. Dakle, sve što se dešava s Kosovom je tužni zbir pogrešnih politika u kojima su Srbi puno učestvovali i Srbi su morali da završe. Ovo je samo epilog.

Ceo svet je hohštapleraj

Ovih dana su aktuelizovane priče o Titovom poreklu..?
- Ma baš me briga ko je bio taj mangup. I dok je bio na vlasti sa svojim pudlicama i glupostima, onako napirlitan s lažnim dlakama, stalno preplanuo s belim rukavicama u belom mercedesu - kič čovek - uvek sam se pitao kako takav hohštapler može da se nametne u belom svetu. I kroz njega sam shvatio da je ceo svet hohštapleraj. Bio sam očaran činjenicom da je Džon Kenedi pobedio na izborima u SAD, a posle sam saznao da je sin mafioza, da su oni uložili pare da on dođe, a on je izneverio očekivanja. Svi ti ljudi koji su bili lideri pretekli su iz 19. veka: Čerčil, Staljin, Ruzvelt, De Gol... poslednja je bila Margaret Tačer. S te strane mi imponuje Merkelova. To je pravi lider.

Od sedamdesetih godina ništa se pozitivno nije desilo. Tada je počeo raspad Jugoslavije i ta nacionalistička prestrojavanja. Svaka država je htela da utvrdi svoj identitet. Sve su to interesne stvari. Mislim da se unapred znalo ko će da se obogati. Uglavnom su postali bogati policijski ljudi. Svuda - od Slovenije do Makedonije. Na tome je sve počivalo, Jugoslavija je bila policijska država. Oni su bili i „Ineks“ i „Geneks“, manipulisali su parama i kad je došlo do raspada oni su uzeli glavni deo kolača.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

ИНТЕРВЈУ: МИРА БАЊАЦ, глумица

Не занимају је ни паре ни слава


Важно ми је да не будем сама, већ да будем корисна, да се не одвојим од људи и да не почнем да тонем у године које су озбиљне, каже славна глумица

Slika

Радим као машина, нашалила се током интервјуа за наш лист глумица Мира Бањац. Пре него што је допутовала у Ниш, где на 48. фестивалу глумачких остварења гостује са два филма – „Кад падне ноћ“ Горана Паскаљевића и „Мамарош“ Момчила Мрдаковића, у Хрватској је завршила снимање филма „Мирни људи“ Огњена Свиличића, а од Срђана Драгојевића добила на читање сценарио за његов нови филм.

По доласку у град на Нишави, публика ју је наградила за глумца вечери. Признање жирија не очекује, а драго јој је што је добила поверење гледалаца јер, како каже, она без публике не постоји.

– Када вас публика награди, то значи да цени и оно што сте раније радили. Публика никад не сме да се потцени. Она је увек у праву, без обзира где играте: у Америци, Мексику или Обреновцу. Увек морате да дате најбоље. Публику не можете да слажете – тврди.

Публика воли да вас гледа. Али ви не волите да гледате себе на великом платну. Зашто?

Зато што сам матора. То је мала женска сујета (смех). Али нисам себе гледала на платну ни кад сам била млађа. Глумац увек има страх како је одиграо неку улогу. У позоришту одмах осетите шта се урадили, а филм се прави у монтажи. Никада не знате шта ће, од онога што се снимили, да остане у филму. То је више врста одговорности него сујете.

Зато немате своју омиљену улогу?

Нећу да мислим да треба да одлучим која ми је омиљена улога. Ако би је имала то би ме подсетило да старим и да спремам кофере. А то не желим.

Шта треба да има улога да бисте редитељу рекли „да“?

Мора да има нешто што препознајем: менталитет, карактер, могућност за моју креативност. Ретко када сам одбила улогу. Ако ме редитељ зове, то значи да му требам. Мој професор глуме Јуриј Ракитин, годину дана нас је учио само епизодну улогу. Рекао нам је: „Ко не зна епизоду да игра, тај неће знати ни велику улогу“. У епизоди, у једном или два кадра, морате да покажете шта знате. Величина улоге за мене никада није била мерило, већ задатак, редитељ са којим радим, тема о којој филм говори и да ли сам ја тој причи потребна.

Колико вам је важан партнер?

Веома. У театру, поготову. Желим да видим очи глумца. На филму вам је потребан партнер који зна филмска средства, да може да вам их понуди, да му одговорите, да надоградите оно што редитељ жели.

Партнери су вам били Миодраг Петровић Чкаља, Слободан Алигрудић, Зоран Радмиловић, Бата Стојковић… Добро сте се разумели?

Бата, Зоран и ја смо се добро разумели зато што смо ми у „Атељеу 212” живели као једна породица. За нас није било изненађења. Знали смо како ко дише. Са Чкаљом сам радила његов последњи филм „Руски цар“. Он је желео да баш ја играм са њим у том филму. То је тужна прича коју сам препознала у годинама које мене сада стижу.

Филм „Лепота порока“ је остао у сећањима многих, између осталог, и по вашој улози. У филму сте изговарали реплику: „Живот сам дала за натуризам, а ви за шта сте?“. Јесте ли дали живот за глуму?

Јесам. Глума је цео мој живот. Ван тога имам само своју породицу и пријатеље који су произишли такође из посла.

А шта Вам је вратила глума?

Све ми је вратила. Глума ми је вратила онолико колико сам умела да дам. Изашла сам из позоришта без иједне ране. Мене апсолутно нико није повредио. Нисам се посвађала ни са једним глумцем. То значи да сам имала среће да радим са правим људима.

И трајете и даље...

Имам неку сремачку снагу и вишак енергије. Сада су ми 84 године и имам мале, тихе страхове. Мене више не занимају ни слава ни паре. Важно ми је да не будем сама, већ да будем корисна, да се не одвојим од људи и да не почнем да тонем у године које су озбиљне. На време сам се споразумела са својим годинама. Трудим се да не будем смешна жена, да не тражим оно што ми не припада ни као жени, ни као мајци, ни као глумици. То је равнотежа коју морате да нађете и која долази с искуством.

Имам отпор према Америци

Ваш нови филм „Мамарош“, између осталог, говори и о остварењу америчког сна. Да ли сте икада размишљали о одласку у Холивуд?

Не. Имам отпор према Америци. Мој отац је био Американац. Са 22 године се венчао са мојом мајком, иако није знао ни реч нашег језика. Када сам имала четири године он се вратио у Америку и никада га више нисам видела. Моја баба и тетка, које су из Америке, свађале су се са њим на енглеском. Имам отпор према том језику и том народу.

Тасовац би на прави начин водио културу

Ових дана пратимо реконструкцију владе и очекујемо новог министра за културу? Какав нам министар треба?

Било ко да дође, он неће моћи да уради ништа ако држава не уради свој посао. Није проблем у парама, већ у ставу према култури. Паре су само последица односа према култури. Не може само култура да плаћа цех сиромаштва. Најсиромашнија је земља без културе и духа. У утемељеној држави којој стремимо надам се да ће култура имати важно место.
Било би добро да Иван Тасовац прихвати место министра културе јер његова личност одговара тој функцији. Сматрам да би на прави и частан начин могао да води нашу културу.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju