Kratke priče

Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

Ana Petković: OVO JE PRIČA O NJIMA

Jednog sparnog prolećnog dana, rešila je Ljubav da odapne Amorovu strelu. I da pogodi baš Nju. Da joj oplemeni srce i uposli maštu. Da joj pruži sjaj kojim sija svaka zaljubljena duša. Amorova strela kojom ju je Ljubav pogodila bio je On.

Sve je bilo idilično. Ljubav je poslala leptiriće, koji nisu napuštali stomake Nje i Njega. Samo su želeli da budu jedno pored drugoga, satima su pričali, ljubili se i smejali. Upijali su jedno drugo. Teško su se razdvajali i sa nestrpljenjem iščekivali ponovni susret. Telefoni su im bili usijani, palčevi na rukama ukočeni. Prava savremena bajka. Slatka šaputanja na jastuku, tepanja, topljenja… I Ljubav je svila gnezdo između Nje i Njega.

Prošli su meseci. Disali su gotovo kao jedno. Budili su se sa osmehom, sanjali iste, slatke snove. Bila je čvrsto u Njegovom zagrljaju. Sigurna i zaštićena. On je bio njen vitez, a Ona njegova princeza. A onda… Oluja. Taj crni oblak iznenada se nadvio nad njima. I kao pravi tornado protutnjao gnezdom. Poput pljuska pratile su ga suze, a poput grmljavine vika. Pucalo je na sve strane. I baš kao nakon letnjeg nevremena, sve se stišalo. Opet su počela cvrkutanja između Nje i Njega, ali…

Ušunjala se stara dobra Sumnja. Poput kiseline nagriza i najčistiji odnos. A šta bi Sumnja bila bez verne drugarice Ljubomore? To je tandem koji je Ljubavi mnogo puta zadao glabovolju i uzdrmao je. Ali nevina Ljubav ima jakog saveznika – Vreme. Da nema mudrog Vremena, mnoge temelje koje je Ljubav izgradila porušile bi ove furije zla.

Ljubomora, po prirodi lukava i prikrivena, uvek vreba iz zasede. Čeka i najmanju pukotinu i najpre bojažljivo, a naposletku odvažno stupa na scenu. I stvara procep. I to u umu koji je već natopljen Sumnjom. Već je duboko opijen njome, i svim svojim ispadima polako počinje da truje i Nju. Ona se opire ovom do sada nepoznatom ukusu i nastavlja da ga voli. Da strpljivo razgovara sa Njim satima. Nekada i danima. Razdirao je osećaj bespomoćnosti. Zemljotres je tresao kuću Ljubavi. Iako oštećena, i dalje je dovoljno jaka.

Ali oluje su bivale sve češće. More teških reči palo je među Njima. Njihova srca i misli čas su udarala o stene poput brodova zahvaćenih burom, čas plovile tihim morem dobijajući povetarac u jedra. Na trenutke su bili kao jedno, ali dok pukneš prstima pretvarali su se u ljute protivnike. Kao političari u borbi za vlast. Ljubav je postala zbunjena. Ne nadograđuje svoje gnezdo. Samo ga krpi.

Prošle su godine obeležene brodolomima i uzdizanjima. Međusobnim spuštanjima, pa kajanjima zbog njih. I On i Ona duboko su ogrezli u Bes. Strpljenje jedno za drugo izgubili su u mnogim ubeđivanjima ko je i zbog čega u pravu. Kod Njega je Ljubomora vešto izmanipulisala Komlekse i nahranila Ego, a kod Nje, Ponos je teško ranio Ljubav. Nastanila ih je Sujeta. Oboje su bili već previše umorni i okupirani sopstvenim malenkostima da bi se borili sa vetrenjačama.

Od gnezda je ostalo tek nekoliko slamki da svedoči o tome da je baš na tom mestu, između Nje i Njega, stanovala Ljubav. Vreme je za Njih stalo. Ukrali su mu jedno parče, iskusili su sreću. Okusili i Tugu. Njoj se nije dopao taj slan ukus. Zagrizla je drugo parče – Slobode. Slatka je. Sada ruku pod ruku sa Slobodom uživa u novootkrivenom Miru i iskreno se smeje. Ponovo sija. Ponovo voli!
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Šel Silverštajn: DOBRO DRVO

Bilo jednom jedno drvo. Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog dečaka. Dečačić je dolazio svakoga dana i vredno sakupljao popalo lišće. I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama i jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i dečačić ponekad bi se igrali žmurke i kad bi se umorio, dečačić bi zaspao u senci drveta.

Mali dečak veoma je voleo drvo... Zaista, voleo ga je i srcem i dušom.

I Dobro drvo bilo je srećno.

Ali, vreme je neumitno prolazilo... i dečak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, dečak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče:
„Hajde, Dečače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama i najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj senci. I budi srećan.”
„Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom”, odgovori dečak Dobrom drvetu. „Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam… Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo para?”
„Žao mi je”, odgovori Dobro drvo „ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke… Ipak, Dečače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu… Tako ćeš doći do para i biti srećan.”

I dečak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih odnese sa sobom.

I Dobro drvo se opet oseti srećnim.

Dugo je vremena opet prošlo i dečak nije navraćao... I Dobro drvo je bilo veoma tužno.
A onda, jednog dana, dečak ponovo stiže i drvo radosno zašumori. „Hajde, Dečače,” reče mu ono „uspni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama... I uživaj!”
„Nemam vremena za to, imam previše posla,” odgovori Dečak. „Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo,” objasni on. „Želim i da imam ženu i decu i zato mi je potrebna kuća... Možeš li ti da mi nabaviš jednu kuću?”
„Ni ja nemam kuću,” odgovori drvo. „U stvari, čitava šuma moja je kuća. Ali, evo možeš poseći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. I tako ćeš biti srećan.”

I tako dečak poseče grane Dobrog drveta i odnese ih, i od njih sagradi sebi kuću.

I Dobro drvo ponovno se osećalo veoma srećno.

Još podosta vremena prođe, ali dečak nije navraćao. I kada bi se ponovno pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju reč da izusti.
„Hajde, Dečače,” pozove ga drvo šaptavim glasom, „dođi i poigraj se.”
„Odveć sam star i tužan da bih se igrao,” odgovori Dečak. „Ali želeo bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko odavde... Možeš li mi naći jedan čamac?”
„Pa, poseci moje stablo i načini sebi čamac,” odgovori Dobro drvo. „Tako ćeš moći da odjedriš daleko odavde... i da budeš srećan.”
I tako dečak poseče stablo Dobrog drveta... i načini čamac i odjedri daleko, daleko.

I Dobro je drvo bilo srećno... ali ne i presrećno.

Podosta je vremena minulo i dečak se, najzad, ponovno pojavi.
„Žao mi je, Dečače,” dočeka ga drvo, „ali zaista nemam ništa više što bih ti moglo dati... Znaš, ne rađam više jabuke.”
„Zubi su mi se već davno istrošili i više ne mogu da jedem jabuke” odvrati dečak.
„Nemam više ni grana”, nastavi Dobro drvo, „na kojima bi se mogao ljuljati.”
„Odveć sam star za takve stvari... mislim, za ljuljanje na granama.” primeti dečak.
„Nemam više ni deblo,” reče Dobro drvo, „na koje bi se mogao uzverati.”
„Odveć sam umoran da bih se pentrao po drveću”, zaklima glavom dečak.
„Žao mi je,” uzdahnu Dobro drvo. „Volelo bih da mogu bilo šta da ti dam... Ali ništa mi više nije ostalo. Sad sam samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista...”
„Pa, više mi mnogo ni ne treba” uzdahnu i dečak. „Tek neko mirno mestašce gde mogu sesti i predahnuti. Znaš, veoma sam umoran.”
„U redu onda” odvrati Dobro drvo, istežući se što god mu je više bilo moguće, „stari panj je pravo mesto da se na njemu sedi i odmara. Dođi, Dečače, i sedi. Sedi i odmori se.”

I Dečak postupi kako mu bi rečeno.

I Dobro drvo se oseti beskrajno srećnim.

Šel Silverštajn: „Dobro drvo”, Beograd : Mono & Manana. - 2004.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

Stjepan Lice: POVEDI ME SA SOBOM

Ljubav pričeka čoveka pokraj puta.
- Povedi me sa sobom – reče mu.
- Tvoja je odeća tako pohabana – reče joj čovek.
- Odenuću te u najlepšu odeću – nastavi ljubav. – Povedi me sa sobom.
- Moj je dom malen – opravda se čovek. U njemu ne bi bilo mesta i za tebe.
- Udomiću te u najlepše prostore – ustraja ljubav. – Povedi me sa sobom.
- Tvoj je govor tako običan – primieti čovjek.
- Progovorićeš najlepšim jezikom sveta – reče ljubav. – Povedi me sa sobom.
- Po čemu ću znati da je sve ovo što govoriš istina? – upita čovek.
- Po tome što mi je više stalo do tebe nego do toga šta ćeš sa mnom učiniti – reče ljubav.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Dreamer
Postovi: 414
Pridružio se: 12 Dec 2010, 22:17
Lokacija: između jave i sna

Re: Kratke priče

Post od Dreamer »

Srca miša
Po jednoj indijskoj basni postojao je jedan miš koji je živio u neprestanom strahu od mačaka.
Jedan čarobnjak sažalio se na njega i pretvorio ga u mačku.
Ali miš je tada počeo da strahuje od pasa.
Čarobnjak ga je onda pretvorio u psa, ali ovaj je onda počeo da se boji pantera.
Kad ga je čarobnjak međutim pretvorio u pantera, on je počeo da se boji lovaca.
Čarobnjak se je na kraju predao, ponovo ga je pretvorio u miša i rekao mu:
“Nikako ne mogu da ti pomognem, jer ti uvek zadržavaš srce miša.”
‎''Ko nije plovio,ko nije brodio,ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio i kao da je upola živeo.''-Mika Antić
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Kristijan Šif: ZADOVOLJNA

Na pitanje socijalnog radnika, da li je znala da je njenog trinaestogodišnjeg sina Zigfrida knjigovođa Valter Lajdenfrost ne samo vodio u vikendicu u Oberbajering kod Linca, već i da ga je seksualno iskorišćavao, konobarica Ziglinda Mader je odgovorila da je o svemu tome znala, ali da je, s druge strane, ipak bila zadovoljna što se o njenom trinaestogodišnjem sinu uopšte neko brinuo.

David Albahari : „Najkraće priče na svetu”, Beograd : Cicero. - 1993.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

Kako ste vi obučeni?

Istina i laž su putovale u jedan grad. Narod koji ih je video govorio bi:
“Gledajte, Istina i Laž putuju zajedno!”
Narod ih je razlikovao po odeći. Istina je nosila odeću Istine, a Laž odeću Laži.
Pre nego što su stigle u grad u koji su nameravale da dođu, obe odlučiše da plivaju u jezeru van grada. Posle plivanja, Laž je izašla prva iz jezera. Umesto da obuče svoju odeću, ona je uzela odeću Istine i obukla je. Ona je proračunala da će narod misliti da je ona Istina.
Tako, Laž je krenula sama prema gradu. Kasnije, Istina je izašla iz jezera i videla da nema njene odeće. Shvatila je da je Laž zgrabila njenu odeću i obukla se u nju tako da narod poveruje da je ona Istina. Ali Istina nije htela da obuče odeću Laži jer nije htela da narod misli da je ona Laž. Zbog toga Istina je pošla gola prema gradu. Kada je ušla u grad, videla je sav gradski svet kako sluša Laž obučenu u odeću Istine. I Istina je pomislila:

“Narod verovatno misli da sam ja Laž.” i pođe među narod da objasni stvar. Ali narod nije želeo ni da čuje Istinu. Naprotiv, narod je bežao od nje. Istina je onda rekla sama sebi:

“To je jako čudno, ovaj svet će prihvatiti Laž obučenu u odeću istine ali neće prihvatiti golu Istinu.”
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

OBOJE SU ZAPLAKALI, ALI… Priča o tome šta znači uzajamna ljubav muškarca i žene

Jednoga dana, njegova žena, koja je imala jako dugu kosu pitala ga je da kupi četku za kosu kako bi je mogla negovati.
On je bio vrlo tužan, ali je rekao da ne može. Objasnio je da čak nije imao dovoljno novca da zameni narukvicu za sat koja mu je nedavno pukla.
Ona nije insistirala.

Muškarac je otišao na posao i usput svratio do sajđije kojem je prodao svoj oštećeni sat za vrlo malo novca. Ali ono što je dobio, bilo je dovoljno da kupi četku za kosu.
Uveče se vratio kući noseći u ruci četku spreman da je da svojoj ženi.

Iznenadio se kada ju je vidio sa kratkom kosom. Ona je prodala svoju kosu u salonu i sada je imala novu narukvicu za sat u ruci, spremajući se da je pokloni svom suprugu.

Zaplakali su oboje simultano. Sada je on imao narukvicu za sat, a nije imao sata. Ona je imala četku, ali kosa joj je sada bila kratka. Plakali su ali ne zbog toga što su se njihove akcije pokazale besmislenim, nego zbog uzajamnosti njihove ljubavi.

Voleti nekoga je nešto. Biti voljen je nešto. Ali voleti i biti voljen od onoga koga voliš – to je jako mnogo!
Nikad ne uzimajte ljubav zdravo za gotovo.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Patrik Makdonel: NIŠTA NA POKLON

Bio je poseban dan i Tumaralo je poželeo da Erlu, svom najboljem drugu, nešto pokloni.

Ali šta?

Činiju za hranu već ima. Krevet ima. A ima i igračku za glodanje. Ima sve.

Tumaralo se ubio od razmišljanja. Šta pokloniti nekom ko ima sve?

NIŠTA!

Erlu će pokloniti jedno ništa. Ali gde naći ništa u ovom svetu prepunom svega i svačega?

Tumaralo je mnogo puta čuo kako Frenk kaže da „nema ništa na televiziji”. Međutim, što se Tumarala tiče, na televiziji uvek ima ponešto. Mnogo je puta čuo i da Duzi i njeni drugari kažu kako im se ništa ne radi. Međutim, ako Tumarala pitate, svako uvek radi bar nešto.

Mili se vratila iz prodavnice i rekla: „To što oni prodaju jedno je veliko ništa!”

I tako je Tumaralo pošao u kupovinu.

Pogledao je na svakoj polici. Video je sve i svašta. Poslednje ovo i najnovije ono... Ali nije pronašao ono što je tražio – ništa.

Onda se vratio kući, smestio se na svoje jastuče i ostao da mirno sedi (onako kako to samo mačke umeju da rade).

I tek kada je prestao da traži, pronašao je ništa.

Uzeo je kutiju i stavio ništa u nju, a onda je pomislio: Hmmm. možda Erl zaslužuje više od ovog. Pa je uzeo veću kutiju. „E, sada ima ničeg koliko mu duša ište!”

„Za mene?” – upita Erl. „Tumaralo, pa nije trebalo ništa da mi poklanjaš.”

Ko li mu je rekao? – pomislio je Tumaralo.

Erl je otvorio poklon. „Pa ovde nema ništa” – reče Erl.

„Jeste!” – na to će Tumaralo. „Ništa... Osim tebe i mene.”

I tako su Tumaralo i Erl mirno sedeli i uživali u ničemu i svačemu.

Patrik Makdonel: „Ništa na poklon”, Beograd : Laguna. - 2006.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Kenet Bel: NAJSREĆNIJI ČOVEK

Pedesete godine života su doba kada ljudi svode račune i u glavi sastavljaju liste svih stvari za koje treba da budu zahvalni. Ja pravim drugačiju vrstu liste. popis stvari koje ne posedujem – zbog čega sam srećan i zahvalan.

Srećan sam jer nemam karijeru koju treba da sledim, nemam polisu osiguranja, nisam odvojio novac za školovanje dece, nemam poseda da o njima brinem. Zadovoljan sam, jer ne radim mnogo, ne znam šta će biti sa mnom i mojom porodicom iduće nedelje, idućeg meseca ili iduće godine. Srećan sam jer sam naučio da prihvatim nesigurnost, a ne samo da je podnosim. Život je tako zabavniji, pa sam i zbog toga srećan.

Ovaj popis počeo je da se javlja u mojoj glavi pre nekih osam godina, dok sam živeo u Australiji. Moj pozorišni agent nije mi telefonirao u Australiju, kao, uostalom, i niko drugi. Tamo čovek nema bogznašta da radi, osim da sedi, misli, razgovara i jede jagnjetinu. Tako smo moja žena i ja sedeli i razgovarali. Došli smo do zaključka da je danas ono sutra o kojem smo brinuli juče, ukratko: da je uvek sadašnji trenutak. Takođe smo malo računali i pronašli smo da nekih 40 odsto novca koji ja teško zaradim, biva planirano da nam osigura sutrašnjicu, što je nešto nestvarno. To nam se učinilo besmislenim.

Na primer, sav taj novac koji smo trošili na osiguranje života bilo je kockanje na šansu da ću imati sreće i umreti mlad. Ali, ako budem nesrećan i doživim duboku starost, novac će za nas biti izgubljen. Tako smo prestali da plaćamo osiguranje života. Isto je i sa osiguranjem protiv požara. Sada, ako kuća izgori sutra, prihvatićemo to kao znak od božanstva da je vreme da se selimo.

Takođe smo potrošili sav novac koji smo brižno stavljali na stranu, da bismo poslali decu u koledž. Ako budemo imali dovoljno kad porastu do studija, na šta treba još čekati, daćemo im. Ako ne budemo imali, neka se potrude sami pa neka dobiju stipendiju. Ili neka se probijaju sami. Ili neka uopšte ne studiraju – nisam pristalica verovanja da svako mora u koledž. Smatram da je moja dužnost da me se deca sećaju kao srećnog roditelja. Tako provodim sa njima veoma mnogo vremena i zaista se dobro poznajemo. Ako jednog dana odluče da me mrze, bar će znati koga mrze.

Zahvalan sam starom Bakminsteru Fuleru koji me je naučio da je zarađivanje novca problem jedino ako od njega sami napravimo problem. Radi ono što te zanima i dovoljno novca doći će samo od sebe da ti obezbedi stil života koji ti odgovara. I to je zaista istina.

Kada smo se vratili iz Australije u Sjedinjene Države, pre šest godina, učinili smo nešto za šta smo kasnije ustanovili da je bila zabluda. Tako smo žarko želeli da nas stvari ne poseduju i da ih nemamo, da smo se odrekli gotovo svega što smo imali. Sve je to bila zabluda, jer je to samo druga strana medalje posedovanja. Trudeći se da ne posedujemo stvari, posvećivali smo im suviše pažnje, davali im suviše veliki značaj. Danas možemo da posedujemo stvari, ali to za nas nema značaja. Možemo da imamo kuću i da u njoj uživamo. Možemo da imamo slike i da u njima uživamo. Ali nema ničega što bi nam bilo toliko važno da bismo žalili ako ga izgubimo. Srećni smo sa stvarima ili bez njih.

T ako smo stekli bogat duh i prazne džepove. Zbog tog bogatstva i tog siromaštva ja sam danas srećan i zahvalan.

:YMAPPLAUSE:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Anonimus: ŽABA NA IGRANCI

Jednom, na njivi, dospe žaba pod drljaču. Drljača ju je dugo vukla tako da je žaba, zahvaćena njenim zubima, bila bacana levo i desno, prevrćući se neprestano i padajući čas na leđa čas na lice, pa, bogami, i na glavu. Na kraju se ipak nekako spase ispod drljače, pa pohita odmah do prve lokve.

Ljubopitljive drûge se odmah skupiše i stadoše da je pitaju gde je bila.

- Plesala sam na svadbi - odgovorila je nesrećnica. - Bilo je veliko veselje. Nijednu igru nisam propustila, toliko sam poziva dobila. Samo, znate, bila je velika gužva: guraju te sleva, guraju te zdesna, jedva sam disala. A i pod beše strašno džombast, pa sam često padala, čudim se kako su mi kosti još uvek na mestu. Sve u svemu, prije moje, bila sam vrlo srećna kad sam uspela da s velikom mukom pobegnem iz tog divljeg društva!

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Dragan Popdragan: PRODAVAC KNJIGA

- Dobar dan. Izvolite.

- Dobar dan. Hoću nekom da poklonim knjigu. Treba mi Vaša pomoć da odaberem pravu stvar.

- Naravno, samo mi recite šta osoba kojoj kupujete poklon voli da čita. Koju vrstu literature? Još bolje bi bilo ako znate kog pisca posebno voli.

- Ne znam.

- A da joj poklonite neku od Vaših omiljenih knjiga?

- Znate... ovaj... ja nemam baš puno vremena za knjige. Nije da ne volim da čitam, ali mnogo radim, a tek obaveze prema porodici... Kad odem u penziju sve ću to nadoknaditi. Rešio sam!

- Šta osobu, kojoj ćete pokloniti knjigu, posebno zanima? Čime se bavi? Ima li neki hobi?

- Paaaa... Nisam baš siguran.

- Koliko ima godina? Je li muško ili žensko?

- Ne znam ni to. Treba da nam dođe predstavnik vrlo važnog poslovnog partnera. Ne znamo koga će poslati, ali hoćemo da mu poklonimo neku dobru knjigu.

- Aha. Ništa lakše od toga. Na pravom ste mestu. U ovoj knjižari nema loših knjiga! Bilo koju da kupite, nećete pogrešiti. Naravno, one skuplje su, ipak, malo bolje. Imamo i ukrasne kese.

Dragan Popdragan: „Moglo je i gore”, Novo Miloševo : Banatski kulturni centar. - 2015.

:(
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 7 gostiju