od Palma » 27 Feb 2012, 13:29
Starost
Jedne večeri razgovaraju deda i unuk o aktualnim događajima.
Odjednom unuk upita dedu:
- Deda, koliko ti imaš godina?
Deda odgovori:
- Da razmislim, rođen sam pre televizije, vakcine za dečju paralizu, fotokopirnoga aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskog zraka. Nisu još izumili klimatske uređaje, mašine za veš i sušenje (veš su jednostavno prali i obesili sušiti na svežem vazduhu).
Čovek nije bio na mesecu, nisu postojali mlazni avioni. Venčao sam se sa tvojom bakom i živeli smo zajedno, a u svakoj porodici bili su tata i mama.
Reč "gay" bila je poštovanja vrijedna engleska reč, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čoveka, a ne homoseksualca. O lezbejkama nismo uopšte čuli, muškarci nisu nosili minđuše.
Rođen sam pre kompjutera, paralelnoga studiranja i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice.
Kada je u moje vrijeme gospođa ušla u tramvaj ili autobus, deca i mladi su požurili ustupiti joj mesto (sedište). Ako je bila trudnica, dopratili su je do sedišta i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti kartu i doneli joj.
Muškarci su hodali ivicom stepeništa, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u lift i iz njega, muškarci su im uvek primaknuli stolicu kada bi sedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sedili. Ustali bi svaki put kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtač.
U moje vreme devičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve devojke su predstavljale krepost porodici i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen s 10 zapovedi, treznim rasuđivanjem, poštovanjem starijih, ponašanjem prema zakonu i bio je ispunjen plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i
prijateljicama.
Time sharing je značilo da porodica letuje s drugim porodicama, a ne da deli prostor s nepoznatima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, nismo znali za kompjutere, laptopove.
Notebook je bila beležnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, satovi, kućni aparati, nisu imali svetlećih prikazivača. Kada već
govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio -budilnika. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji takođe nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je lošeg kvaliteta, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo.
Nismo čuli za Pizza - cut ili McDonald's niti za instant kafu, veštačke zaslađivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi. Sladoled, vozna karta ili osvežavajuće piće koštalo je 10 centi.
Novi automobil je koštao 1.000 $, ali ko je imao toliko para?
U moje vreme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili posljednji koji su bili uvereni da ženi treba muž da bi imala dete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E, deda.. Više od 200 godina!? Odgovori unuk.
- Ne, dragi moj, samo šezdeset!
Svemu mogu da odolim osim izazovu!