SIGURNOSNI BICIKL RALI (RALEIGH SAFETY BICYCLE) – Frenk BoudenAko biste zapitali ma kog od Vaših savremenika da li znaju za neki industrijski proizvod koji se u potpuno neizmenjenom obliku kontinualno proizvodi još od 1905. godine, a koji i dan-danas predstavlja pojam tehnološkog savršenstva i primer praktične funkcionalnosti, većina njih bi Vam sasvim sigurno, poštovane dame i gospodo, odgovorila da ne zna, najverovatnije dodajući pritom da iskreno sumnjaju i u samu mogućnost postojanja nekog proizvoda sa pomenutim atributima.
Ipak, takav industrijski artefakt postoji i predstavlja intelektualno čedo jednog od verovatno najinventivnijih mehaničkih inženjera svih vremena – g.
Frenka Boudena, čije prezime danas verovatno budi neke uspomene jo[ samo kod pasioniranih ljubitelja motociklizma. No ostavivši po strani taj aspekt njegovog života, ovoga puta koncentisaćemo se na njegovo besmrtno remek-delo – vozilo na dva točka koje je omogućilo čoveku da savlađuje trostruko veća rastojanja petostruko većom brzinom u odnosu na pešačenje uz potpuno istu potrošnju energije -
vozilo koje u pogledu utroška energije po jedinici pređenoga puta predstavlja najefikasniji vid transporta na ovoj planeti, sa nedostižnim koeficijentom korisnog dejstva od celih 99%!
Niko nije mogao ni da pomisli da će jedno čudno vozilo koje se pojavilo u Parizu 1790. godine, a na kojem su se duž drvoreda stoletnih kestenova ispred kraljevske plate vozili mladi francuski plemići, ikada postići takve rezultate. Izum mladog grofa
Sivraka – vodoravna greda, spreda ukrašena glavom lava, konja ili jelena i smeštena na dva točka – kojeg je on nazvao neolatinskom kovanicom
celérifére (
selerifer, od latinskog
celeritas = brzina i
ferre = nositi), nije bio isuviše praktičan. Mladići bi uzjahali vozilo i snažno ga potiskivali nogama, a kad bi se dobrano zatrčali, podigli bi noge u stranu i vozili se 10 – 100 m od zaletišta, održavajući ravnotežu.
Oko 1800. to se vozilo pod imenom
velociferé (
velosifer, od latinskog
velox = brzina i
ferre = nositi) upotrebljavalo po ulicama Pariza, iako je bilo vrlo kruto i izuzetno neudobno. Štaviše, njime se moglo upravljati samo nogama.
Izumom lakog vozila kojim bi se čovek mogao kretati brže nego hodom, bavio se u nemačkom gradu Karlsrueu i šumar
Karl Drajs, koji se, na svoju nesreću, više zanimao za tehničke izume negoli za svoju šumariju. Posle mnogo truda on je napravio
upravljivi selerifer, kojem jedao naziv
Laufmaschine (mašina za trčanje). Vrli sugrađani su ga, shodno dobrim građanskim običajima, smatrali za ludaka i otvoreno su mu se izrugivali na ulici. Neometen stavovima bližnjih,
Drajs je 1818. svoj izum zaštitio patentom, premda od njega nikakve koristi imao nije, te je tako i umro kao ubogi siromah. No u Francuskoj su nakon njegove smrti taj izum počeli da proizvode u zanatlijskim pogonima pod imenom
draisine (drezin), koju su rado prihvatili sportisti i izletnici. Svake nedelje Parižani i Parižanke su jurili
drezinama u
Bois de Bulogne na izlete. U Engleskoj su
Drezinu nazvali
Dandy Horse (kicoški konj), pošto su se na njoj isključivo vozili mladi bogataši. Uskoro su se priređivala i takmičenja, a bili su sagrađeni i prvi
velodromi.
Oko 1850. nemački graditelj muzičkih instrumenata
Moritz Fischer (Moric Fišer) dosetio se da na osovinu točka stavi pedale. Od tada
drezine više nije trebalo potiskivati nogama od tla, već samo okretati pedale. Taj izum iskoristio je pariski graditelj kočija
Francois Michaux (Fransoa Mišo), koji je patentirao Fišerove pedale i u svojoj radionici počeo izrađivati
velocipédé (velosiped,
velox = brz i
pedes = noge). Prodaja je išla odlično, pa je g.
Mišo podigao i prvu fabriku
velosipeda na svetu. U prvo vreme točkovi imali gotovo jednak promer, ali je kasnije, 1867. godine, on počeo da gradi
velosipede sa ogromnim prednjim točko, kako bi se jednim okretajem pedala prevalio što veći put.
Tako su nastali visoki
velosipedi koji su se u Francuskoj zvali
Grand Bicycle (gran bisikl) ili
Grand Bi, a u Engleskoj
Penny Cycle (peni sajkl) jer su se mogli iznajmiti za vožnju po ceni od 1 penija na sat. No trebalo je zaista mnogo hrabrosti i veštine da se vozač popne na 1,40 m visoki točak i dosta izdržljivosti da dostigne „ludu” brzinu od 12 km/h, koju je 1869. na relaciji od 136 km između Pariza i Ruana postigao legendarni biciklista
Džems Mur. Vozačima su se često događali nesrećni padovi, a u novinama se u to vreme često mogla pročitati fraza „
odleteo u tangenti”, što je značilo da se pri naglom kočenju vozač strmoglavio s visokog bicikla napred i tresnuo naglavce na put ili u jarak, počesto sa teškim posledicama.
Nešto se moralo preduzeti radi bezbednosti vozača. Godine 1880.
René Mayer (Rene Mejer) izradio je lak čelični bicikl, pedale je premestio u sredinu između točkova i uz njih pričvrstio oveći zupčanik. Drugi, manji zupčanik namestio je na osovinu zadnejg točka i sa prvim ga spojio prenosnim lancem. Slični bicikl izradio je
Franz Baadel (Franc Badel) u Minhenu još 1862, ali su ga dobri sugrađani, po tradicionalnom građanskom običaju, ismejali i izvrgli ruglu. U Engleskoj je
William Cowper (Vilijam Kauper) izradio točkovne spojnice od čeličnih žica, olakšavši time konstrukciju, ali bicikli su i nadalje bili vozila koja su bila rezervisana gotovo isključivo za sportiste i zanesenjake.
I tu se u priču umešao g.
Frenk Bouden (
Frank Bowden). Stekavši ogromno bogatstvo berzanskim transakcijama i vrativši se nakon iscrpljujućeg rada u Hong Kongu u rodnu Britaniju u svojoj 24. godini,
Bouden je bio ozbiljno narušenog zdravlja, a lekari su mu davali svega šest meseci života. Po savetu lekara
Bouden je počeo da vozi bicikl, kupivši ga u maloj radionici u ulici
Rali u Notingemu, koju su vodili gospoda mehaničari-zanatlije
Vudhed,
Angoa i
Elis. Impresioniran oporavkom koji mu je pružio bicikl, kupio je kompaniju koja je proizvodila 3 bicikla nedeljno. Šest godina kasnije, 1889, njegova kompanija zauzimala je prostor od 3 hektara i bila je najveća fabrika za proizvodnju bicikala na svetu. No ona je bila i najzaslužnija za to što je bicikl od puke razonode i sportske atrakcije prerastao u masovno, popularno i nadasve efikasno prevozno sredstvo.
Ralijev sigurnosni svečelični biciklKombinujući savremene metode proizvodnje sa kvalitetom i lakoćom, kompanija
Rali je sublimisala tehnološki napredak XIX veka u jedinstveni tehnološki paket, poznat po funkcionalnosti, kvalitetu i lakoći. Umesto upotrebe livenoga gvožđa
Rali je pod Boudenovim rukovodstvom masovno primenio čelične otpreske i čelične bešavne cevi, kao i revolucionarni metod ojačavanja spojnica rama posredstvom potapanja istih u rastopljeni metal, umesto navarivanja spojnica autogenim zavarivanjem. Rezultat je bio bicikl koji je težio svega 19 kg! Bicikl za žene je umesto nosećeg trougla imao kosi mostić, pošto bi gornja vodoravna cev smetala ženskim suknjama. Da time okvir ne bi bio oslabljen, cevi su bile spojene sa 3 spone. U cilju zaštite od korozije okvir je bio obojen emajlnim lakom, što i danas predstavlja gotovo nepojamni poduhvat!
Ralijev sigurnosni bicikl postavio je uistinu visoke standarde bezbednosti i pogodnosti za upotrebu. Upravljač je imao svinute ručice obložene gumenim hvataljkama, radi sprečavanja proklizavanja u slučaju kiše. Po prvi put u istoriji bicikl je bio opremljen sa dva potpuno nezavisna kočiona sistema (ručnim kočnicama sa kočionom papučicom i kočionim kleštima napred, te pedalnom kočnicom u stražnjoj glavčini točka). Imao je i pneumatičke gume sa malim otporom kotrljanja (umesto teških i nefleksibilnih punih guma koje su loše apsorbovale neravnine na poljskim putevima), kao i trobrzinski menjač za prenos snage i dodatkom za slobodni hod sistema
Sturmi-Arčer u glavčini zadnjeg točka, sa polugom za menjanje brzina na upravljaču, koji je omogućavao vozaču postizanje većih brzina i lakše savlađivanje dugotrajnih i napornih uspona. Bicikl je bio opremljen i štitnikom lančanika radi predupređenja zahvatanja delova odeće vozača, komplet alata i pribora u dodatnoj torbici ispod sedišta, ogibljenje sedišta sa spiralnim oprugama koje je enormno doprinelo povećanju putnog komfora, signalno zvonce za upozoravanje ostalih učesnika u saobraćaju, prtljažnik za prevoz tereta, blatobrane, vazdušnu pumpu za nadopunu pritiska u gumama, rasvetu za noćnu vožnju (ponajpre acetilensku, a od 1912. električnu, sa dinamo-uređejem u prednjoj glavčini točka, koji je bio potpuno zatvoren i neosetljiv na kišom i snegom uzrokovano proklizavanje guma, kao i integralni stalak za parkiranje bicikla!
Ralijev sigurnosni bicikl iz moderne produkcije – primer racionalnog savršenstva koje ne zastareva ni posle više od jednog vekaSve ove karakteristike, kao i izvanredni kvalitet upotrebljenog materijala uzdigli su
Ralijev sigurnosni bicikl u rang kultnog proizvoda, sredstva koje je kupcu obezbeđivalo individualnu mobilnost tokom celog njegovog života, a koje je, štaviše, omogućavalo istu čak i njegovim potomcima u drugom kolenu! Zvuči gotovo neverovatno, ali je istinito da se i dan-danas, na početku druge decenije XXI veka,
u svakodnevnoj upotrebi nalaze primerci bicikla koji su proizvedeni pre više od jednog veka, a koje su tokom života koristile najmanje 4 generacije! Ta izdržljivost i posvemašnja saobraženost sa upotrebnim zahtevima koji se postavljaju pred jedan ovakav proizvod čine
Rajlijev sigurnosni bicikl jednim od najboljih primera racionalnog i svrsishodnog dizajna u sveukupnoj ljudskoj istoriji – mehaničkog dostignuća koje je zahvaljujući ingenioznosti svoga tvorca omogućilo čoveku da u pogledu energetske efikasnosti pri kretanju nadmaši čak i kondora!
Zato je i zasluženo dobio nadimak „
lastavica na točkovima”.
