Dr Tomas Fleming, urednik časopisa Hronike (Chronicles), odnedavno ima blog na sajtu britanskog dnevnog lista Dejli Mejl. U izuzetno zanimljivom eseju od 12. decembra, osvrće se na budućnost Srba u okolnostima kada američka imperija - koja je poslednje dve decenije diktirala događaje na Balkanu - mora da se bavi sopstvenim problemima.
Kako preživeti američku imperiju
Voditeljka Televizije Republike Srpske postavila mi je isto pitanje koje mi svakodnevno postavljaju još otkako sam stigao u Beograd pre nedelju dana: „Šta mislite kakvi su izgledi Srbije da ovoga puta dobije status kandidata za EU?“
Odgovorio sam joj kao što uvek činim: „Nikakvi“. Posle manje od sat vremena, proročanstvo se ispunilo: Hrvatska da, Srbija ne.
Ne znam ko je uopšte i očekivao da će Srbija ostvariti ovaj, navodno toliko željeni rezultat. Čak je i predsednik Srbije, Boris Tadić - čija politička budućnost zavisi (ili bi makar trebalo da zavisi) od ispunjenja obećanja da će od Srbije napraviti fini, uzoran deo Evrope – znao šta predstoji, pa se nekoliko nedelja trudio da pripremi teren.
Uostalom, Evropska unija je brod koji tone, preopterećen dugovima rastrošnih vlasti Grčke i Italije. Koliko će još nemački poreski obveznici trpeti Merkelovu i njen poprilično skup Drang nach Süden? U poređenju sa nesposobnošću i, da kažemo, neregularnostima prozapadnog Tadićevog režima, Italija i Grčka su poput Švajcarske. Prijem takve jedne vlade bi poslao EU pravo na dno – gde joj je uostalom i mesto. (Inače, isto to bi mogla da postigne i prezadužena Hrvatska, čiji je puni prijem upravo prihvaćen.)
Otkud Srbima uopšte želja da se pridruže tom klubu? Nemačka je bila predvodnik razbijanja bivše Jugoslavije, a pritom je, uz Austriju, vekovima spletkarila u cilju zadobijanja kontrole nad Balkanom. I dok su za nemoralno bombardovanje srpskih civila prevashodno odgovorne SAD, nijedna članica EU nije se posebno bunila.
Razlog za ovu suludu želju je očigledan: Srbija je demoralisana zemlja. Nekada američki miljenici u istočnoj Evropi, Srbi su poslednje dve decenije bili meta satanizacije i potčinjavanja. Rezultati su katastrofalni: srce Srbije (Kosovo) su oteli nasilni albanski islamisti, Srbi su etnički očišćeni iz Hrvatske, a Crna Gora se verolomno odvojila – a sve uz podršku i nagovor baš SAD i EU. Na delu je čak i separatistički pokret u Vojvodini, koji pomaže Mađarska. Nikakvo, dakle, čudo što Srbe muče pesimizam i apatija!
Najjasniji pokazatelj srpskog očaja je prirodni priraštaj, koji se u Srbiji nalazi ispod minimuma za obnovu. Tokom razgovora koje sam vodio sa studentima i mladim parovima, govorio sam da bi trebalo da manje misle na politiku, a da se više bave ozbiljnim zadatkom života. Čemu briga zbog pokvarenih političara ili mržnje sveta? Srbi su bili pokoreni, potčinjeni i poniženi pod Turcima čitavih 400 godina, pa su opet opstali i uzdigli se početkom devetnaestog veka. Sačuvali su svoju privrženost pravoslavnoj crkvi, hranili svoje istorijsko pamćenje vlastitom narodnom poezijom, i bili izuzetno plodonosni i čvrsti duhom. Nisu klonuli čak ni tokom komunizma; kolektivizacija poljoprivrede je ovde propala, a Beograd je predstavljao jarko svetlo u mračnom, sumornom svetu iza Gvozdene zavese. Ali, ono što nije pošlo za rukom komunizmu, sada uništavaju američki konzumerizam i osionost.
Sažimam svoje viđenje u razgovoru sa jednim pravoslavnim episkopom: ako Srbi izgube svoju veru, identitet, i želju za životom i reprodukcijom, sva priča o političkoj budućnosti Balkana postaće nevažna - jer Srba više neće ni biti. Ukoliko se, pak, vrate svojoj tradiciji i ponovo počnu da rađaju decu, tada će biti kadri da izdrže svaki oblik jarma koji nameće američka Imperija i njeni evropski sateliti.
Srbi vole da se bave depresivnom pričom o svetskim problemima, ali retko će biti baš toliko neraspoloženi da odbiju rakiju ili da se ne pridruže započetoj pesmi. U Srbiji nema manije veličine, niti grandioznih ambicija za osvajanjem sveta čija propast bi im uništila dušu - za razliku, na primer, od Rusa i Nemaca. Verujem da bi im trebalo veoma malo da se oporave: patriotska vlast, školski sistem koji nije posvećen uništavanju umova i karaktera dece, zatim prilika da se dobije pristojan posao.
Da bi se videlo koliko je malo neophodno, dovoljno je otići u Banja Luku. Kontrast između Beograda i Banja Luke nije baš kao noć i dan, nego više nalik na razliku između ponoći i svitanja. Srbi u Bosni i Hercegovini imaju veći prirodni priraštaj i, uz razumljivu nervozu, čini se da im je pouzdanje u budućnost makar delimično veće.
Teoretski gledano, njihov obazrivi optimizam nije naročito opravdan. Deo su savezne države koja uključuje bosanske Muslimane, koji ih otvoreno mrze do srži i bez prestanka kuju planove za integraciju Republike Srpske (RS) u državu pod muslimanskom dominacijom. Beograd i Novi Sad, istina, jesu bombardovale SAD, ali to nije ništa u poređenju sa strahotama i zverstvima na svim stranama bosanskog građanskog rata.
Bio sam u BiH više puta, tokom i neposredno posle rata. Kilometar za kilometrom spaljenih sela podsetio me na fotografije razaranja Nemačke posle Drugog svetskog rata. A eto, Banja Luka se razvija. Staru srpsku crkvu pristojno održavaju, a novi hram je prekrasan, da se tako izrazim. Manje sam zadivljen novim zgradama vlade, ali one su svejedno na čast Bosni.
Bode oči samo jedna od najružnijih katoličkih crkava na svetu. Ovo možda zvuči neverovatno, ali govorim kao katolik koji je video mnogo ružnih bogomolja širom sveta: ovu crkvu iz crtanih filmova morate videti da biste poverovali da postoji. Dok nisam prišao dovoljno blizu da shvatim da se radi o crkvi, ličila mi je na luna-park iz 1950-ih.
Zašto su, dakle, Srbi u Srbiji malodušni, a Srbi u RS nisu? Mislim da se bar delimično radi o razlici u veličini i samostalnosti. RS mora da se nosi sa vlastima u Sarajevu i nizom zluradih smetala zvanih Visoki predstavnik. Svaki novi visoki predstavnik je šašaviji od prethodnog, a služi samo da bi Srbima ponavljao partijsku liniju SAD, EU i UN: „Zaboravite na Dejton i sve potpisano. Sarađujte s nama kako bismo napravili od BiH jedinstvenu, multietničku sekularnu državu koju će kontrolisati potomci muslimana koji su vas vekovima ugnjetavalai i pljačkali“.
Ko zna šta će na kraju biti sa RS ili sa Srbijom? Ovih dana su se SAD i EU previše zabavile o sebi da bi mogle da posvete vreme i resurse projektu uništavanja Srba. Zabavljali su se dok su mogli, ali sad se mora dalje. Evropu i SAD drma nerešena finansijska kriza, na Bliskom istoku jača islam, a u Avganistanu i Iraku se vode ratovi koje je nemoguće dobiti. Sve manji broj Srba na svetu moraće da sačeka.
http://fleming.dailymail.co.uk/2011/12/ ... erium.html