Zanimljivosti

Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

O, šlapu ti Marije Magdalene - pogleč kak to samo zgledi:
Mladi Josip Broz koji će se kasnije proslaviti kao jugoslovenski lider Maršal Tito, radio je u Dajmlerovoj fabrici automobila u Viner Nojštatu, gradiću južno od Beča. U to vreme je tragao za poslom...
Najte bedastoće povedati! Joža naš na poslednjoj stanici svojega „fremtanja” zaposlen je na izvrsnom radnom mestu probnoga vozača - mehaničara u tvornici automobila Austro-Daimler u Bečkom Novom Mjestu, imavši stan kod starijega mu brata Martina, koji se 5-6 godina ranije otisnuo u fremt postavši željeznički službenik.

Slika

Jožek je upravo onde stekao osobitu zanatsku naobrazbu - takovu da je 1912. bio član trkačkoga automobilskog tima Austro-Daimler-a koji je predvodio tehnički direktor tvrtke - Ferdinand Porše personalno:

https://www.austrodaimler.at/g-schichtn/tito/

Josip odande uspostavlja prekinutu vezu s obitelji, šalje kući redovito nešto novca za majku i otplatu dugova ocu. U redovitom roku, navršivši 21 godinu, ujesen 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka.

Najte mister Walker stoga bedastoće povedati! Tu vam je takav ruml, se ne more znati gdi je kaj:

https://www.conspiracy-cafe.com/apps/bl ... same-place

Te su vam svečice zašmelcane. I ne vlečte vraga za rep, bu vas grom trefil. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

PAKAO ZVANI STALJINGRAD Bitka na kojoj su nacisti polomili zube​

Kada je odlučio da pokori Staljingrad, Adolf Hitler nije mogao ni da sanja da će zbog te bitke najverovatnije da izgubi i rat i da većina njegovih snaga više nikada neće kročiti na tlo Nemačke. Bio je 31. januar 1943. godine. Staljingrad više nije bio grad, bilo je to zgarište koje će postati simbol poraza fašizma i groblje u kojem su bez pokopa ležale stotine hiljada tela vojnika sa obe strane.

Potpukovnik Crvene armije, Leonid Vinokur, tog jutra je ušao u sobu i na krevetu zatekao nemačkog feldmaršala Fridriha Paulusa, koji je odlučio da se preda, iako mu je Hitler lično naredio da počini samoubistvo.

- Dok sam ulazio, Paulus je ležao na krevetu, u kaputu, sa kapom na glavi. Nije se brijao sigurno dve nedelje i izgledalo je kao da je izgubio svu hrabrost - prisetio se potpukovnik Vinokur jednog od poslednjih trenutaka epske bitke.

U njegovom društvu je bio i njegov pomoćnik, general Anatol Zoldatov.

- Prljavština i ljudske izlučevine bile su nagomilane do struka. Neverovatno je smrdelo. Imali su dva toaleta a na svakom od njih je pisalo: "Zabranjeno za Ruse" - ispričao je general Zoldatov.

Samo dva dana kasnije, 2. februara, završena je bitka za Staljingrad, bitka na kojoj je gotovo nezaustavljiva mašina Trećeg Rajha polomila sve zube.

U toj je bici učestvovalo je više od dva miliona vojnika, a na kraju bitke izbrojan je gotovo isti broj ubijenih, ranjenih ili zarobljenih vojnika i civila. Ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno 400.000 Nemaca, 200.000 Rumuna, 130.000 Italijana i 120.000 Mađara. Sa druge strane poginulo je 478.000 Rusa, a još 650.000 ih je ranjeno.

Nakon poraza u Staljingradu, Hitler je Niemcima priznao da se sada nalaze u odbrambenom ratu, a Gebels je u njegovo ime pozvao na totalni rat svim raspoloživim sredstvima. Osim vojnog, Treći Rajh zadobio je isto toliko snažan udarac po moralu od kojeg se više nikada nisu oporavili.

Hitler je silno želeo da pokori grad nazvan po Staljinu, a Staljin je iz istog razloga odlučio da ga brani svim silama. Njihovo nadmetanje za svaki milimetar spaljene zemlje potrajao je tačno pet meseci, nedelju i tri dana, a ovo su neki od najzanimljivijih podataka o jednoj od najbrutalnijih bitaka u istoriji čovečanstva.

Hrabre djevojke 1077. puka

Kao i mnoge druge protivvazdušne jedinice, i 1077. puk se sastojao isključivo od mladih devojaka od kojih je većina tek završila srednju školu. Upravo su one bile zadužene za odbranu Staljingradske fabrike traktora, čija je delatnost promenjena za proizvodnju tenkova kada je na nju krajem avgusta 1942. godine krenula 16. Pancer divizija.

S obzirom da nisu imale podršku pešadije, devojke su se snalazile kako su znale, sa samo 37 protivvazdušnih topova M1939. Spustile su ih koliko god su mogle i tako su izdržale puna dva dana. Još odmorni i dobro snabdeveni Nemci na kraju su ih jednostavno preplavili i doživeli pravi šok kada su videli isključivo ženska tela. Devojke su im u ta dva dana uništila 83 tenka, 15 vozila pešadije, 14 aviona, a pobile su i tri bataljona vojnika.

Brdo smrti

Retke su tačke na planeti videle smrti kao Mamajev Kurgan, brdo u srcu Staljingrada. Ono je postalo centralna tačka moćne nemačke Šeste armije u napadu na srce Staljingrada. Nacisti su brdo zauzeli u septembru 1942. godine, a Sovjeti su ga natrag preuzeli samo tri dana kasnije. Samo u tih nekoliko dana na brdu je živote izgubilo više od 10.000 vojnika.

U narednim nedeljama brdo je prelazilo iz ruku jedne u ruke druge sukobljene strane. Bitke su bile toliko učestale i brutalne da je brdo praktično sravnjeno sa okolnom zemljom, a na kraju rata je po kvadratnom metru bilo i po hiljadu komadića ljudskih kostiju.

Pavlova kuća

Mlađi narednik Jakov Pavlov imao je samo 24 godina kada je dobio zapovest da vodi napad na zgradu na obali Volge. Za to je dobio tridesetak ljudi, a kad je uspeo da preuzme zgradu ostala su samo četvorica.

Iako je pojačanje dolazilo tek za nedelju dana, Pavlov u planu nije imao predaju. Njih petorica pokosili su nekoliko nacističkih jedinica, ali i tenkove pomoću topa postavljenog na samom vrhu.

Nakon nedelju dana pridružilo im se još 20 vojnika koji su nemačkim napadima odolevali još tri meseca. Neki od njih u smenama su izlazili ispred zgrade kako bi pomerali u stranu tela nemačkih vojnika koje su nadolazeće nacističke jedinice počele da koriste kao zaklon.

Hitlerova kobna greška

Do 22. novebra Crvena armija je okružila većinu nemačke Šeste armije. Oko 230.000 vojnika tu je bilo na milost i nemilost zapovedništva, a Hitler je tad napravio jednu od svojih najvećih grešaka. Predaja i povlačenje nisu dolazili u obzir, već je pala odluka da se vojska snabdeva avionima. Kako bi 230.000 vojnika moglo da deluje u takvim okolnostima, dnevno je trebalo dostaviti im bar 800 tona opreme i namirnica.

Nemci su imali kapacitet za tek 117 tona, a na kraju su uspeli da prevoze tek 94 tone. Osim što je to bilo manje od osmine onoga što je bilo neophodno, vojnicima su se često slale potpuno beskorisne stvari. Tako im je jednom stiglo 20 tona votke, a često su dobijali i letnje uniforme, iako su se smrzavali na temperaturama koje su se spuštale i ispod -30 Celzijusa.

Kanibalizam i desetine hiljada mrtvih konja

Bitka za Staljingrad je grad pretvorila u pravi pakao, kako za njegove stanovnike, tako i za vojnike na obe sukobljene strane, ali i za životinje. Većina stanovništa je preživljavala na mesu pacova, a očajni su ljudi neretko pribegavali i kanibalizmu. Za vreme bitke ubijeno je i više od 10.000 konja koji su iskorišćeni za hranu.

Uza sve to, Nemci su se borili sa ektremno niskim temperaturama na koje uopšte nisu bili spremni.

Predaja

U toku bitke za Staljingrad, Hitler je unapredio generala Paulusa u feldmaršala. Bila je to poruka Paulusu, jer nijedan nemački feldmaršal nikada nije uhvaćen živ. On to, naravno, nije poslušao. Predao se 31. januara, a ostale snage Osovine su to učinile dva dana kasnije.

S obzirom na to da je na vlasti bio Staljin, predaja je za mnoge bila mnogo gora opcija od smrti. Naime, više od 100.000 vojnika poslato je na marševe smrti prema gulazima. Čak 75.000 zatvorenika umrlo je u prva tri meseca zarobljeništva, a od oko 110.000 zarobljenika, u Nemačku se tek 1955. vratilo njih 5.000. Svi ostali su umrli.

Nakon bitke

Oko broja stradalih u bici za Staljingrad istoričari se ne slažu u potpunosti, ali tačna brojka je negde između milion i dva miliona ljudi. Bitka za Staljingrad tako je postala jedna od najpogubnijih bitaka u istoriji čovečanstva, kao i bitka u kojoj je Hitler "polomio zube" i počeo da srlja u poraz. Jedan od generala u bici, kasnije premijer SSSR-a, Nikita Hruščov, preimenovao je 1961. grad u Volgograd.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Die dritte Schlacht um Charkow - die Zerstörung der sowjetischen 3. Panzerarmee

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Operacija “Velveta”: Kako je Tito naoružao jevrejsku državu

Autor: Andrej Mlakar28. Nov. 2020

Priča da je nekadašnja Jugoslavija politički i oružano pomagala stvaranje jevrejske države dugo je bila skrivana od očiju javnosti. O tome je tek nedavno počelo da se priča, ali većina dokumenata iz arhiva vojnog, ali i Uprave državne bezbednosti, pod čijim se okriljem obavljalo naoružavanje jevrejske države, i dalje su nedostupni pa ova misteriozna priča iz doba Hladnog rata, jeste samo delimično osvetljena.

Saradnja jevrejske države i tadašnje Jugoslavije počela je po isteku britanskog mandata u Palestini 15. maja 1948.godine kada je proglašena država Izrael. Okolne arapske zemlje se nisu slagale sa ovom odlukom i proglasile su rat, a novonastala država Jevreja stavljena je na velika iskušenja.

Neke zemlje „narodne demokratije“, kao što su bile Čehoslovačka i Jugoslavija, bile su u dobrim odnosima sa Izraelom, pa su, kako na političkom tako i na vojnom planu pomagali Izraelu u borbi sa arapskim komšilukom. Jevreji u Palestini, razvojem situacije bili su prisiljeni da se brzo naoružavaju kako na Zapadu tako i na Istoku, a za pomoć su se obratili i nekim socijalističkim državama kojima je sveži novac bio veoma potreban, pa je zajednički jezik bio brzo nađen.

Foto:World History Archive / World history archive / Profimedia
Operacija prebacivanja aviona spitfajer u Izrael morala je biti sačuvana u najstrožoj tajnosti, jer se Jugoslavija plašila da bi Velika Britanija i Sovjetski Savez mogli to da onemoguće. Prosto iz razloga što je London u to vreme optuživao Jugoslaviju za stradanje dva razarača kraljevske mornarice u Jadranskom moru (koji su naleteli na mine), a sukob jugoslovenskog vrha sa Staljinom bio je na vrhuncu. Izraelski istoričari navode i to, da je Tito pristao da pomogne jevrejskoj državi, ali na nagovor nekoliko jugoslovenskih Jevreja koji su zauzimali ključna mesta u vladi i vojsci.

Operacija „Velveta“

Tokom 1948. godine britanski avioni spitfajer, sa kojima su tokom Drugog svetskog rata leteli čehoslovački piloti u sastavu RAF, a kasnije poklonjeni Čehoslovačkoj, polako su povlačeni iz operativne upotrebe. Izraelski zahtevi za tim avionima naišli su na povoljan čehoslovački odgovor. David Ben Gurion u svom dnevniku, povodom ove operacije, naveo je da je za 50 aviona Spitfajer Mk. IX plaćeno 23.000 dolara po komadu, ali da je jedini problem bio transfer ovih aviona. Sovjetski pritisak je bio tako jak, da normalni transport nije dolazio u obzir, a čehoslovačka ponuda da se remontovani avioni rastave, spakuju u kontejnere, a zatim železnicom prebace do jugoslovenskih luka, pa odatle brodovima do Izraela, bila je prespora. Jednostavno, Spitfajeri Izraelcima bili su preko potrebni. Rešenje je ubrzo nađeno u saradnji sa Jugoslavijom, koja u skladu sa tadašnjom spoljnopolitičkom orjentacijom pomoći mladoj jevrejskoj državi, dozvolila transfer 30 Spitfajera iz Čehoslovačke u Izrael preko njene teritorije.

Jugoslovenske vlasti su od Izraelaca tražili novčani iznos od 300 dolara po toni tereta, ali je zajednička cena posle kraćeg dogovora utvrđena na 200 dolara. Za mesto sletanja određen je aerodrom Nikšić, koji je dok je izvođena tajna operacija nosio ime „Alabama“ pa su ga i Izraelci vodili pod tim imenom. Ubrzo je na teritoriji Jugoslavije formirana prva tajna baza Izraela. Osoblje je nosilo izraelske uniforme, ali su džepovi osoblja i pilota morali biti prazni, bez dokumenata ili bilo kakvih ličnih stvari i oznaka Izraela, a sve u cilju, da se ne bi otkrila ova operacija. Za komandanta izraelskog sastava na aerodromu je postavljen Gideon Šošat Geda, raniji oficir RAF-a. Operacija je dobila šifrovani naziv „Velveta“ (somot).

Operacija koja je razrađena sa Jugoslavijom, predviđala je da se avioni iz Čehoslovačke, gde su im na letelici iscrtane jugoslovenske oznake, u grupama po 6 aviona budu prebačeni iz grada Kunovica do Nikšića, gde je letelice posle promene znaka i stavljanja izraelskih obeležja čekao dvo motrni C-54 (Douglas C-54 Skymaster) koji ih je predvodio do Izraela. Inače, svo dodatno naoružanje i oprema za Spitfajere je još u Čehoslovačkoj poskidano i prebačeno transportnim C-46 (Curtiss C-46 Commando), koji se u Nikšiću, zaustavljao samo radi odmora i nastavljao svoj put do Izraela.

Za sve pitajte UDB-u

Prvi prelet izraelskih Spitfajera iz Kunovica zabeležen je 24. septembra 1948.godine s čime je startovala operacija „Velveta I“. Nakon trodnevnog boravka na aerodromu, nastavili su let ka Izraelu.

Izraelski piloti prilikom preleta dobili su jasno Uputstvo, da u slučaju prinudnog sletanja nikako ne pominju Izrael, niti da sa lokalnim stanovništvom govore o bilo čemu, već samo da pitaju kako da stupe u kontakt sa tajnom policijom „UDB-om“ – ovo je instrukcija koja se nalazi u izraelskim vojnim arhivima. Naime, ovo uputstvo je nastalo zbog jednog događaja, kada se izraelski pilot tokom leta izgubio i sleteo negde u Jugoslaviji. Od lokalnog stanovništva je dobio uputstvo gde se nalazi, ali nikako nije uspeo da sleti na Nikšićki aerodrom, jer ga nije pronašao. Pilot je na kraju sleteo u selo Zamlek, 50 km severnoistočno od Mostara. Letelica je uništena ali je teret spasen. Pilot je preko meštana došao u kontakt sa lokalnim agentima UDBE, odakle je prebačen i on i teret u Nikšić. Nakon toga je pilot sa većom grupom osoblja i ostalim materijalom vraćen nazad u Izrael. Zbog ovakvog iskustva, pilot je ostavio sugestiju svojim kolegama, a koja je kasnije ušla kao Uputstvo, kako se ponašati tokom leta kroz Jugoslaviju.

„Velveta II“

Isporuke opreme i Spitfajera su tekle ustaljeno, ali se prvi problem pojavio u kasnu jesen 1948., kada je Jugoslavija tražila da im Izrael isplati ugovorenu sumu za dotadašnje prebacivanje aviona. Posle pregovora Jugoslavija je dobila 600.000 dolara i operacija je nastavljena već u decembru. Novi preleti nazavani su „Velveta II“.

Zanimljivo, da u drugom delu operacije osim preleta, određeni broj Spitafejra je rastavljan, pakovan u kontejnere i prebačen do Rijeke, odakle su jugoslovenskim brodovima ove letelice dopremljene do Izraela. Na osnovu prethodnih iskustava sa preletima, oko 15 Spitfajera je modifikovano, da mogu direktno da lete do Izraela, a ako bude problema predviđeno je među sletanje u Jugoslaviji. Prvi gubitak aviona i pilota dogodio se 18. decembra 1948. Tokom jednog od preleta dve trojke Spitfajera Mk IX, jedan od aviona je uleteo u snežnu mećavu i srušio se u Hrvatskoj, dok je drugi Spitfajer, nakon što se izgubio, sleteo negde u Hercegovinu. Grupa aviona se vratila u Čehoslovačku i tamo su sačekali sledeću turu pilota s kojima su sutradan obavili prelet do Izraela.

Sledećeg dana poletele su dve grupe sa po tri Spitfajera koje su prvi put letele, prateći obalu Jadranskog mora do Nikšića. Ova grupa sa Spitfajerima sletela je 20. decembra, a 26. decembra došla je naredna šestorka. Svi ovi avioni su iz Nikšića direktno odleteli u bazu vazduhoplovne baze Tel Nof.

Dolaskom svih kupljenih Spitfajera, operacija nije bila završena, sve dok se preostala oprema i rezervni delovi, nisu transportnim avionima prebacili u Izrael. U poslednjim etapama operacije „Velveta II“, 31.decembar 1948 godine, u Nikšić je sleteo C-46 i posle nužnog zadržavanja pokupio sve izraelske oficire i mehaničare. Ova grupa je sletela posle dužeg preleta u Izrael 5. januara kada se fromalno završila operacija „Velveta“.

„Bez te pomoći u naoružanju verovatno ne bismo pobedili u ratu za nezavisnost 1948/1949 i možda država Izrael ne bi preživela. Sa naše tačke gledišta to je bio blagoslov“, izjavio je vojni istoričar Meir Pail, inače veteran tog rata.

Operacija prebacivanja drugog naoružanja železnicom u kontejenerima iz Čehoslovačke, preko Mađarske do luka Split i Rijeka je nastavljeno još izvesno vreme. Do Izraela brodvima su prebačeni avio motori, naoružanje, municija i rezervni delovi za Spitfajere. Ali, među teretom se našlo i 10 tenkova marke Hočkis (Hotchkiss H35) čiji se jedan primerak i danas čuva u muzeju Latrun. Ti tenkovi su kasnije bili zametak izraelskih oklopnih jedinica, a našli su se u arsenalu JA [Panzerkampfwagen 35H 734(f)] posle zarobljavanja od jedinica osovine koje su ih koristile.

Uz pomoć ove opreme koja je isporučena preko Jugoslavije, Izrael je izašao iz rata sa uvećanom teritorijom, a Savet bezbednosti UN je 11. avgusta 1949 priznao ugovore o primirju sklopljene između jevrejske države i arapskih zemalja.

Kratka istorija izraelsko-jugoslovenskih odnosa

Jugoslavije je pomagala državu Izrael od njenog proglašenja u maju 1948, a odnosi između Izraela i Jugoslavije odlično se razvijaju. Već 1950. godine bili su srdačni. Nismo prekidali odnose ni s Izraelom ni s drugima nakon trojne agresije na Egipat od 1956. godine.

Dolazi do junskog rata“ 1967., a i reakcije socijalističkih država. Doneta je odluka kao zaključak sa sastanka rukovodilaca komunističkih i radničkih partija u Moskvi 9. juna 1967. godine. Zaključke je, uz državno partijske vođe zemalja Varšavskog pakta, izuzev Rumunije, u ime Jugoslavije potpisao Josip Broz Tito i u njima je navedeno da „ukoliko izraelska vlada ne okonča agresiju i ne povuče trupe iza linije primirja, socijalističke zemlje će učiniti sve što je neophodno da bi pomogle narodima arapskih zemalja”.

Sledile su, rafalnom brzinom, odluke zemalja potpisnica o prekidu diplomatskih odnosa sa Izraelom. Jugoslavija je, u tom nizu, svoj korak obznanila 13. juna:

“Diplomatski odnosi vlade Jugoslavije sa vladom Izraela prekinuti su 13. juna 1967, nešto pre 15 časova”.

Rezon je pokazao izuzetnu upornost u našoj diplomatskoj praksi. Na sve nagoveštaje o mogućnosti obnove odnosa i signale sa izraelske strane, mi smo tokom više od dve decenije uzvraćali, da se nisu promenili uzroci koji su doveli do prekida, pa nema ni osnova za obnavljanje. Obnovljeni su na nivou otpravnika poslova 1991. godine, a zgrada ambasade Jugoslavije otvorena je u Tel Avivu u proleće 1992. To su sada dobri odnosi između Srbije i Izraela.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Bože dragi, koje li osebujno podgrejane moralno-povijesne nenavidnosti spram druga Tita baš na Dan Republike... Ta zar niko nije voljan na cela usta da prozbori da je Jugoslavija u celom tom bliskoistočnom zamešateljstvu samo internacionalistički pomagala bratskoj socijalističkoj Čehoslovačkoj, koja je još od juna 1947. u okviru Operacije „BALAK” iporučivala čitave kontingente oružja i municije, pri čemu je gro isporuka činilo nemačko naoružanje - bilo ono zaplenjeno od strane čehoslovačke armije na njenoj nacionalnoj teritoriji krajem rata, ili pak sveže proizvedeno nakon okončanja II svetskog rata u čehoslovačkim fabrikama, koje su inače sve do samog kraja rata zdušno i savesno radile za Nemce, uredno isporučujući Vermahtu čitav niz prvoklasnih ratnih tehničkih produkata, uključujući i kompleksne sistema poput izvrsnih samohodnih topova i aviona.

U tom „poslovnom aranžmanu” (čitati: socijalističko-internacionalističko-avanturističkom komplotu protiv Britanske Imperije na zalasku), aktivnosti čehoslovačkih fabrika bile su koordinisane od strane specijalnog čehoslovačkog državnog departmana zvanog „Sekretarijat D”, na čijem se čelu nalazio general Jan Herman.

Koliki je bio stvarni udeo Jugoslavije u tom zakulisnom internacionalističkom opremanju oružanih snaga Izraela, možda ponajbolje može da posluži sledeći ilustrativ: prvi ratni avioni koje je IAF maja 1948. uopšte dobio, bili su zapravo lovci tipa AVIA S-199 - u čehoslovačkim zavodima AVIA u Kanovicama izrađivani nemački lovac Meseršmit Bf 109 G-14, a koji su pak čehoslovački pogoni tokom rata izrađivali za Luftwaffe. Pošto nakon okončanja rata Čehoslovaci na svojoj teritoriji nisu imali komponente za produkciju originalnog motora koji je pokretao nemačku verziju aviona (Dajmler Benc DB 605 AM), u avion su ugradili jedini (takođe po nemačkoj licenci izrađivani!) proizvodno kompletno osvojeni i u proizvodnji i nakon okončanja rata opstojeći motor Junkers Jumo 211 F (inače izvorno namenjen dvomotornim bombarderima Junkers Ju 88).

Slika

Avia S-199 - čehoslovački varijetet Meseršmita Bf 109 G-14 - prvi lovac vazduhoplovnih dnaga Izraela

Pomenuti tip aviona, ovoga puta nazvan AVIA S-199 (koji se inače nalazio i u sastavu regularnih čehoslovačkih vazduhoplovnih jedinica), otpremljen je 26. maja 1948. - 6 dana nakon proglašenja nezavisnosti od strane Izraela i 4 meseca pre dopreme Spitfajera!) tako što su avioni ponajpre bili rastavljeni na aerodromu Žatec (75 km zapadno od Praga - tokom operacije nosio kodno ime „Zebra”) i preko Korzike dostavljeni na aerodorom Ekron (bivši britanski aerodrom RAF-a Akvir). No ovaj proces bio je prekomplikovan i spor, te je doneta odluka da ubuduće avioni PRELETE do Palestine. I tu je došlo do prvog „kiksa” koji je i razotkrio celu operaciju i prouzrokovao potonje angažovanje Jugoslavije: od 15 aviona tipa Avia S 199 koji su se nalazili u preletu 3 su usled loše navigacije morala prinudno da slete u Grčkoj, pri čemu su, naravno, avioni i piloti bili smesta internirani. SAD su momentalno uručile zvanični protest organizaciji UN o kršenju postojećeg embarga na isporuku naoružanja u konfliktno područje Protektorata Palestine, te su UN nakon toga naložile Čehoslovačkoj da pomenutu bazu na aerodromu Žatac zatvori.

Tek je nakon tog blamirajućeg neuspeha snabdevačka operacija „redizajnirana”, uz uključenje Jugoslavije i njene baze u Nikšiću.

Dospevši u Izrael ovi su avioni inače po prvi put ušli u borbu već 29. maja, napadajući Egipatsku armiju na potezu između Isduda i Ad Haloma, južno od Tel Aviva. Par dana kasnije, 3. juna 1948, polećući sa aerodroma Herclija ovaj je tip postigao i prvu vazdušnu pobedu za Izraelsko ratno vazduhoplovstvo, budući da je tom prilikom pilot Modi Alon oborio 2 egipartska dvomotorna transportna aviona tipa Daglas C-47 Dakota koji su bili modifikovani u bombardere (sic!) i korišćeni za bombardovanje Tel Aviva.

Slika

Čalmers „Slik” Gudlin, bivši probni pilot američke kompanije „Bell Aircraft Corporation”, ispred svog S-199 sa oznakama IAF-a

O tome da su „Meseri” u rukama „profesionalne najamničke pilotske internacionale” u službi Izraela obarali egipatske Spitfajere - neki drugi put. :)

Slika

Rudi Augarten obara egipatski Spitfajer Mk VB svojim Avia S-199 5. oktobra 1948.

Piloti angažovani na izraelskoj strani potvrdili su tako i nakon okončanja II svetskog rata staro geslo asova Luftvafe: Das Messer greift besser. ;)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Slika

Jedna od najtužnijih fotografija snimljena je nakon atomskog napada na Nagasaki u Japanu 1945. Po priči koja se krije iza nje podseća na "Groblje svitaca" japansku anime dramu iz 1988. godine.
Na fotografiji je japanski dečak koji je nosio telo svog mlađeg brata nastradalog u bombardovanju. Krematorijum je bio udaljen nekoliko stotina kilometara van grada, a ovaj je dečak hodao danima kako bi stigao do tamo. Fotograf Džo O'Donel, koji je zabeležio ovaj trenutak, napisao je u svom dnevniku:
"Video sam dečaka starog oko deset godina. Nosio je dete na leđima. U one dane u Japanu često smo videli decu kako se igraju sa svojom malom braćom ili sestrama na leđima, ali ovaj dečak je bio očito drugačiji. I mogli smo videti da je došao na ovo mesto iz ozbiljnog razloga. Nije imao ni cipele. Lice mu je bilo ozbiljno, ali bez previše emocija, a iza na leđima, videla se mala glava... bila je nagnuta unazad kao da dete samo spava. Dečak je stajao nepomično pet ili deset minuta, pa su mu muškarci sa belim maskama prišli i tiho počeli da odvezuju konopac kojim je držao brata. Tada sam video da je dete već mrtvo. Dečak je stajao mirno, ne pomičući se promatrao je proces kremiranja. Ugrizao je donju usnu tako snažno da je zablistala krvlju. Zatim se pomolio, pogledao poslednji put urnu i bez reči se okrenuo i otišao zauvek!"
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

ЛАЖНИ ДРУГ СТАЉИН

МОСКВА, 20. ЈАНУАРА /СРНА/ - Стаљинов двојник Дагестанац Феликс Дадајев замјењивао је годинама великог вођу - појављивао са у филмским журналима, читао текстове на радију, примао госте... а да нико од околине ништа није примијетио.

Стаљин је имао већ три двојника у тренутку када је Дадајев због изузетне сличности, постао службени двојник вође.

На идеју да се пронађу "дублери" дошао је генерал Николај Власик двадесетих година прошлог вијека док је био на челу специјалног осигурања Кремља. У тој служби сматрало се да није сигурно да се Стаљин лично појављује на митинзима пред радницима, с обзиром на то да је имао много непријатеља.

Први двојник, извјесни Рашидов са Кавказа, погинуо је када је експлодирала подметнута мина док је "Стаљинов" аутомобил са свитом пролазио Црвеним тргом.

Дадајев је мијењао Стаљина, а о томе ништа није знала ни његова породица, наводи "Руска ријеч".

Када је почео Други свјетски рат, Дадајев је послат на фронт у концертну бригаду да подиже војницима морал. Када је у једној бици озбиљно рањен и проглашен мртвим, за њега се заинтересовао и НКВД /Народни комесаријат за унутрашње послове/.

Дадајевљева породица обавијештена је грешком да је он мртав, а совјетским властима то је одговарало.

Након једног наступа 1943. године Дадајеву су пришли људи у цивилу и у тајности га одвели у Москву. Смјестили су га у једну викендицу изван града, лијепо га нахранили и објаснили што се од њега очекује.

"Ја сам у сваком погледу изгледао као Стаљин. Био сам исте висине, имао сам исти глас и исти облик носа. Само су ми уши прерушили да буду као вођине. Али то није било тешко – само се налијепи додатак од гутаперке боје коже тако да ушна шкољка буде дубља.

Затим се додају разне ушне неравнине, а лијепљена мјеста се замажу пудером - и уши друга Стаљина су готове", сјећа се Дадајев.

Морао се удебљати 11 килограма да би и по томе био сличан и умјетно мало "зажутити" зубе јер је Стаљин много пушио. Под присмотром НКВД-а и учитеља глуме увјежбавао је Стаљинову мимику, интонацију и покрете до најситнијих детаља.

Само најужи круг људи је знао да постоји "дублер". Дадајев је потписао документ о ћутању, а било му је забрањено да комуницира са породицом и родбином.

У аутобиографској књизи "Земља естрада" он пише: "Најважније је било да се потрудим око првог пробног сусрета са члановима владе, да шутим као да вођа није баш расположен за разговор, али ако искрсне ситуација да ипак требам нешто рећи - онда да то учиним лаконски, и наравно, гласом Јосифа Висарионовича".

Након тога су Дадајеву повјеравани службени Стаљинови пријеми, сусрети са страним делегацијама, сцене у филмским кроникама, читање извјештаја на радију, излазак и стајање с друговима на Маузолеју за вријеме параде на Црвеном тргу...

Нико од присутних није примијетио ништа необично.

На крају се испоставило да је у многим књигама и листовима штампан свечани вођин портрет, а заправо је то био Дадајев.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

С праздником товарищи, с Днем Космонавтики!

Slika
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Trijumf bez slave - priča o mirnom i povučenom špijunu-amateru koji je svojim angažmanom izmenio svet

Godina 1969. bližila se svom kraju. U bioskopima širom Evrope upravo je počeo da se prikazuje film „U službi njenog veličanstva” o avanturama tajnog agenta Džemsa Bonda, koji je bio sniman u Švajcarskoj sa Džordžom Lazenbijem u glavnoj ulozi, kada je samu Švajcarsku, a ubrzo potom i ceo svet, zaprepastila jedna od najvećih špijunskih afera svih vremena.

Njen glavni protagonista predstavljao je potpunu suprotnost filmskog portreta uspešnog tajnog agenta. Četrdeset trogodišnji Alfred Frauenkneht bio je, naime, sušta suprotnost popularnim predstavama o špijunima i obaveštajcima: bio je primer mirnog i povučenog građanina, čestitog i uzoritog službenika koji se marljivošću i dugogodišnjim samopregornim zalaganjem od mašinskog tehničara uzdigao do uglednog položaja prokuriste jedne od najrenomiranijih svetskih kompanija u oblasti mašinogradnje, motoristike i industrijskog inženjeringa, a koji je uz to bio i veran suprug i aktivni humanitarni radnik u lokalnoj zajednici.

Slika

Alfred Frauenkneht

No Alfred Frauenkneht se pokazao i kao genijalni tajni agent koji je bez pomoći i saveta profesionalaca sa ma koje strane i bez ikakve specijalističke obuke u istoriju špijunaže upisao jednu od najfantastičmijih špijunskih operacija svih vremena. A da stvar bude još intrigantnija, motiv za njegovu špijunsku delatnost bio je u svojoj osnovi suštastveno idealiastički plemenit - zasnovan na težnji da se obezbedi preživljavanje jevrejske države, Izraela, i samog jevrejskog naroda.

Neverovatna i neprevaziđena špijunska karijera Alfreda Frauenknehta zapravo je predstavljala sticaj društveno-istorijskih okolnosti. Juna 1967. u tzv. Šestodnevnom ratu Izrael je briljantnom vojnom operacijom iznenadio na zemlji kompletno ratno vazduhoplovstvo Egipta, obezbedivši na samom početku sukoba prevlast u vazduhu, te osiguravši time i izuzetno uspešno dejstvo izraelskih kopnenih trupa. Ipak, perfektno isplanirani preventivni udar i sledstveni trijumfalni „pustinjski blickrig” ostavili su teške materijalne posledice na izraelsko ratno vazduhoplovstvo (IAF), čiju su okosnicu činili izvrsni avioni Miraž III C, proizvod renomirane francuske kompanije „Daso”, a koji su pak nabavljeni iz Francuske 1962. godine.

Slika

Daso Miraž III CJ u sastavu Izraelskog ratnog vazduhoplovstva

Izrael je, međutim, počev od te godine, a zaključno sa okončanjem Šestodnevnog rata, iz različitih uzroka izgubio ukupno 31 avion ovog tipa, tako da je nakon rata raspolagao sa svega 45 mašina, pri čemu je preostali resurs rada avionskih motora kod postojećih letelica takođe bio na izmaku. Izrael se nadao da će gubitke uspeti da popuni kupovinom najnovijih aviona Miraž V-J opremljenih novim, snažnijim i ujedno ekonomičnijim motorom tipa SNECMA Atar 9 C u vrednosti od 50 miliona dolara, pri čemu će deo novopribavljenih mlaznih motora moći da u svojstvu zamenskog agregata bude korišćen i na već postojećiim avionima.

No stvari nisu išle onako kako je bilo planirano. Izuzetno zabrinut za odnose Francuske sa arapskim državama, predsednik Francuske Šarl de Gol je 3. maja 1967. stavio embargo na dalje izraelske nabavke oružja u Francuskoj, pri čemu su već plaćeni avioni tipa Miraž V ostali u Francuskoj, te bili preuzeti od strane francuskog ratnog vazduhoplovstva i uvršteni u njegove operativne jedinice. Izrael se našao u istinski nezavidnoj situaciji: zaplenjene avione je trebalo nekako nadoknaditi, ali to je izgledalo nemoguće. Iako je Izraelska vazduhoplovna industrija bila u stanju da samostalno proizvede trupove aviona, proizvodnja mlaznih avionskih motora tipa SNECMA bila je van moći raspoloživih produkciono-tehničkih kapaciteta.

Slika

Reklamni anons za izvrsni francuski turbomlazni motor SNECMA Atar 9

U toj situaciji izraelska tzajna služba „MOSAD” dobila je zadatak da posredstvom svoje agenture pokuša nekako da pribavi neophodne tehničke planove i nacrte za proizvodnju motora Atar 9-C, a zarad pokretanja njegove smostalne proizvodnje u Izraelu. Naravno, krucijalno pitanje je ostalo nerešeno: odakle da se dotični planovi nabave? Francuski pogoni kompanije SNECMA u Mezijeru, Bijankuru i Parizu bili su izuzetno čuvani i sledstveno tome objektivno nedostupni. U obzir su dolazili samo malobrojni pogoni van Francuske u kojima su se dotični francuski mlazni motori proizvodili na osnovu licence, a jedan od najpoznatijih predstavljala je čuvena švajcarska kompanija Sulcer A. D. u Vinterturu, koja je licencno već proizvodila motor SNECMA Atar 9-C za lovce Miraž III S koji su odabrani za švajcarsko ratno vazduhoplovstvo.

Slika

Miraž III S švajcarskog ratnog vazduhoplovstva

Oficijelni izraelski dopis upućen kompaniji Sulcer sa molbom za razmatranje mogućnosti ostvarivanja tehničke saradnje u oblasti produkcije motora Atar 9 rukovodioci dotične kompanije su odbili, ali su ipak dali odobrenje za službenu posetu zvanične izraelske delegacije Vinterturu, a koja bi u pratnji glavnog prokuriste firme, Alfreda Frauenknehta, posetila proizvodne pogone radi „razgovora o tehničkim pitanjima u vezi sa motorima”, pošto su Švajcarci ostavili otvorenom eventualnu mogućnost za isporuke u Švajcarskoj proizvedenih rezervnih delova za dotične mlazne motore Izraelu.

Slika

Primopredaja dvosede varijante Miraža III S švajcarskog ratnog vazduhoplovstva

Kao i mnogi Švajcarci iz njegove generacije, Alfred Frauenkneht se divio neprijateljskim okruženjem opkoljenoj, u borbi 1948. nastaloj jevrejskoj državi, koja se, baš kao i Švajcarska, održala isključivo zahvaljujući samopožrtvovanoj dobrovoljačkoj armiji milicijskog tipa. Poseta bivšem koncentracionom logoru Dahau snažno ga je potresla i dodatno osnažila u uverenju da se tragedija poput holokausta nipošto ne sme iznova dozvoliti.

Kada je nakon završetka službene posete izraelske delegacije pogonima kompanije u Vinterturu 3. maja 1968. u večernjim satima Frauenkneht privatno večerao u ciriškom hotelu „Ambasador” sa njenim članovima, izraelski vojni ataše, pukovnik Nehemija Kain, otvoreno ga je zamolio da neslužbeno preda planove za proizvodnju vitalnih motora Izraelu. Švajcarski inženjer je zatražio vreme za razmišljanje i nakon 10 dana, nakon što je svestrano razmotrio sve pojedinosti i varijante potencijalnog prebacivanja više od tri tone konstrukcionih nacrta, tehničkih planova i pratećih dokumenata, lično stupio u kontakt sa pukovnikom kako bi ličnim angažmanom sprečio novi „Aušvic u pustinji”.

Slučaj je hteo da je upravo tada kompanija Sulcer počela da prelazi na mikrofilmovanje planova i dokumenata kao na sredstvo za njihovo trajno pohranjivanje. Kao čovek zadužen, pored ostalog, u firmi i za uništavanje papirnatih planova posle njihovog presnimavanja na mikrofilm, on je sastavio plan koji je izazvao divljenje. Budući da je lično poznavao Ala Švimera, predsednika Izraelske vazduhoplovne industrije, znao je da je on sposoban da sa svojim ljudima napravi i avion i motor. Ali je znao i to da bi mu za to trebale godine: nakon same konstrukcije pogonskog agregata potrebno je, naime, nabaviti i odgovarajuće mašine, te adekvatno opremiti fabrike koje će ga proizvoditi. Kada bi Izraelci imali sve planove, računajući i one za konstrukciju neophodnih mašina, to bi im uveliko skratilo put. Osim toga, na takvim mašinama mogli bi da prave i rezervne delove koji su im toliko nedostajali za avione koje su već imali.

Slika

Turbomlazni motor SNECMA Atar 9 C sa forsažnom komorom koji se licencno proizvodio u pogonima kompanije Sulcer A. D. u Vinterturu

Za svoju uslugu Frauenkneht je zatražio samo 200.000 dolara. To je, kako je sam izjavio, bilo isključivo osiguranje - novac mu je bio potreban da bi egzistencijalno obezbedio svoju voljenu suprugu ukoliko on tokom operacije bude uhvaćen. Upozorio je Izraelce da će operacija biti veoma delikatna - količina planova je bila tolika da se njima mogao napuniti ceo železnički vagon. Izraelci su bez reči prihvatili. Znali su, kao i Švajcarac, da je on komotno mogao da zatraži i dvadeset miliona dolara, pa čak i više. I morali bi da mu pronađu taj novac. Planovi su vredeli zlata koliko su teški, i sva tri čoveka u malom noćnom lokalu u Cirihu znali su za to.

Oprezni Frauenkneht nije ništa rekao o načinu na koji namerava da vodi operaciju. Njegovi posetioci morali su da mu poklone svoje potpuno poverenje. Dogovorili su se da ugovorena suma bude isplaćena neodređenog dana u budućnosti, „kada sve bude gotovo“. Inženjer nije tražio nikakav avans. Izraelci su kasnije pričali da se Švajcarac ponašao tako protokolarno, kao da će u svakom trenutku izvaditi iz džepa formalni ugovor sastavljen u skladu sa najboljim poslovnim uzansama.

Zahvaljujući svom dubokom razumevanju švajcarskog mentaliteta, Frauenkneht je plan sačinio tako da nijedan od njegovih sugrađana nikada nije posumnjao da u švajcarskom sistemu obezbeđenja postoji rupa. Kako je kasnije otkrila policija, to je bila čista, elegantna i jednostavna podvala. „Niko nije mogao ni da zamisli da ću ja, Alfred Frauenkneht, biti presudna karika u špijunskom lancu“.

Za početak Frauenkneht je svojim službenicima i švajcarskoj vojnoj službi bezbednosti prećutao da je pod lažnim imenom iznajmio jednu garažu sa posebnim ulazom u Vinterturu, sasvim blizu trase kojom je svakoga četvrtka išao kamionet marke Fiat, noseći planove na spaljivanje. Odlazeći prema gradskoj toplani, vozilo sa dokumentima ulazilo je u garažu. Tamo, iza zatvorenih vrata, kutije sa planovima brzo su istovarivane, a druge kutije zauzimale su njihovo mesto. Alfred Frauenkneht je jednostavno od proizvođača naručio komplet kutija u duplikatu. Jedan komplet otišao je u fabriku, a drugi u iznajmljenu garažu.

Nekoliko nedelja pre početka operacije, inženjer i njegov rođak Jozef, inače profesionalni vozač, počeli su sa ozbiljnim treninzima. Na koncu su se tako usavršili da im je za pretovar kamioneta trebalo manje od pet minuta.

Znajući mentalitet švajcarskih službenika, Frauenkneht je bio apsolutno siguran da inspektor koji prisustvuje istovaru kamioneta i izručivanju dokumenata u peć za spaljivanje ni u jednom trenutku neće ni pokušati da ta dokumenta i čita. Uostalom, to je bilo zabranjeno, jer su sva dokumenta u svom zaglavlju imala oznaku „strogo poverljivo”. Uloga inspektora bila je u tome da se kutije sa planovima pod nadzorom ubacuju u peć koja funkcioniše na tačno određenoj temperaturi koja osigurava uništavanje planova. To je dotični revnosno i činio.

Bila je velika sreća za Izraelce što inspektor nije obraćao pažnju na sama dokumenta koja je spaljivao. To, istina, jesu bili tehnički planovi, ali ne planovi za motor Miraža. Frauenkneht je na vreme nabavio odgovarajuću količinu starih papira u Bernu. U tamošnjem Saveznom birou za patente bilo je, naime, moguće jeftino kupiti dokumenta koja više od 50 godina leže na skladištu. Službenici Biroa za patente bili su srećni da prodaju gomilu starih papira nepoznatom čoveku koji se jednog dana dovezao u kamionetu marke Fiat.

On im je objasnio da trguje starom hartijom i da svoje kupovine uvek plaća u gotovom. „Prostor je kao i vreme, gospodine” - rekao mu odobrovoljeni službenik Biroa za patente. „Prostor je novac. A mi slobodnog prostora za dalje pohranjivanje dokumenata uskoro više ne bismo imali. Eto zašto vam ustupamo ove papire po tako niskoj ceni”.

Subotom ujutro Frauenkneht i njegov rođak diskretno su se nalazili u iznajmljenoj garaži. Radili su brzo i u tišini, pripremajući prvo kutije za pretovar. Zatim bi u kamionet ponovo natovarili prave planove za Miraž, donete u četvrtak, i odvezli bi se do pedesetak kilometara udaljenog gradića Kajzeraugst na Rajni.

Ovo mesto, na granici Švajcarske i tadašnje Zapadne Nemačke, bilo je uvek preplavljeno turistima koji dolaze da vide ostatke negdašnje znamenite rimske naseobine. Tako je prisustvo dva stranca bilo potpuno neprimetno - iako su dolazili svake nedelje. Kamionet je ulazio u tamošnje skladište švajcarske firme za proizvodnju tekućih traka „Rocinger i kompanija” koje je bilo smešteno na periferiji gradića. Smeštaj ovog skladišta u industrijskoj zoni grada garantovao je da odlasci i dolasci kamioneta neće biti primećeni.

Ključeve skladišta Frauenknehtu je predao 32-godišnji čovek koji se predstavljao kao Hans Štreker. Rođen u Berlinu, Štreker je radio za jednu transportnu agenciju u Rajnfeldenu već oko godinu dana, a njegovo zalaganje toliko se dopalo poslodavcima, da su u njega imali potpuno poverenje. Nisu znali da je zapravo agent istočnonemačke obaveštajne službe zadužen za saradnju sa Izraelom.

Poznavali su ga i cenili takođe i carinici, i to kako švajcarski tako i nemački. Njegov posao bio je da priprema prelazak kamiona firme „Rocinger” A. D. u kojoj je radio dugi niz godina preko Rajne, kao i da se bavi svim potrebnim administrativnim formalnostima vezanim za prevoz tereta preko granice.

Vredni i uvek ljubazni službenik Štreker bio je vazda spreman da olakša posao carinicima, radeći ponekad i deo njihovih poslova. Znao je da bude velikodušan i redovno im je plaćao pivo u pograničnim bistroima. Niko ga nikada nije video da se nervira zbog administrativnih komplikacija i zakašnjenja, a bio je uvek spreman da svojim prijateljima carinicima čini sitne usluge prelazeći iz Švajcarske u Nemačku i nazad.

Ako je ikada neki tajni agent ozbiljno pripremao svoj teren, bio je to major Hans Štreker iz Berlina. Dva čoveka iz Vintertura istovarili bi svojih 50 kilograma dokumenata u skladištu pre podne. Odatle bi otišli u obližnji restoran da popiju zasluženo pivo. Frauenkneht bi potražio Štrekerov pogled s druge strane okruglog šanka i lagano bi mu klimnuo glavom.

Štreker bi mirno završio svoje pivo, otišao pravo u skladište i napunio prtljažnik svog Mercedesa 250 S. Odatle bi krenuo pravo na nemačku granicu.

Mercedes sa registarskom tablicom 5AK LU 702 bio je tako poznat da su ga carinici i policajci pozdravljali mahanjem ruke i prijateljskim osmesima. Bez ikakve kontrole Štreker je mirno prelazio granicu.

Obrevši se u Saveznoj Republici Nemačkoj, Štreker je ubrzavao u pravcu Štutgarta. Pred ulazom u grad napuštao je auto-put i skretao ka malom aerodromu Poltringen na kome su štutgartski bogataši držali svoje privatne avione. U roku od nekoliko minuta, nova serija planova za Miraž našla bi se u maloj dvomotornoj Cesni sa italijanskom registracijom. Avion bi smesta uzleteo u pravcu Brindizija. Tamo su dokumenta prenošena u tovarni prostor redovnog aviona izraelske državne vazduhoplovne kompanije „El Al” i u nedelju ujutro dragocena dokumenta nalazila su se na aerodromu Tel Aviva.

Izraelci su planove čekali sa tolikim nestrpljenjem, da je dolazak aviona uvek očekivao vojni automobil sa upaljenim motorom.

Prva pošiljka Alfreda Frauenknehta stigla je u Izrael 5. oktobra 1968. Nedelju za nedeljom operacija se odvijala sa tačnošću švajcarskog časovnika. Da bi se izvela do kraja bilo je potrebno dvanaest meseci.

Međutim, dok je sa svojim rođakom te subote pijuckao konjak, Frauenkneht nije znao da upravo u tom trenutku Štreker po prvi put ima nepriliku. Dva vlasnika kompanije u kojoj je bio zaposlen, Karl i Hans Rocinger, bili su anonimno upozoreni da svake subote pre podne jedan privatni automobil utovaruje nekakve kutije u njihovom skladištu. Tog jutra, dok su Frauenkneht i njegov rođak pijuckali konjak u obližnjem bifeu, a Štreker pak mirno tovario dokumenta u skladištu u gepek, braća Racinger su se - sumnjajući na kradljivce - nenadano pojavila na vratima.

Štreker je zalupio poklopac Mercedesovog prtljažnika, uskočio u automobil i uz škripu guma izleteo iz skladišta. Malo je falilo da pregazi svoje poslodavce. Veoma iznenađeni ovakvim ponašanjem, vlasnici firme „Rocinger“ počeli su da pregledaju skladište. Tamo su našli poslednju kutiju koju Štreker nije stigao da utovari u prtljažnik i odlučili da je otvore. Na njihovo ogromno iznenađenje kutija je bila puna planova označenih crnim pečatom: „Strogo poverljivo. Vlasništvo Švajcarskog ministarstva odbrane.”

Braća su otrčala u najbliži policijski komesarijat. U roku od nekoliko sati objavljena je opšta poternica za Hansom Štrekerom. Ali, u tom trenutku je mali avion Cesna već preletao Alpe u pravcu juga.

Švajcarskim kontraobaveštajcima pod rukovodstvom pukovnika Alberta Bahmana trebalo je 72 časa da dođu do Alfreda Frauenknehta. Čim se našao pred njima, on im je mirno predložio pogodbu: ako švajcarske vlasti prihvate njegove uslove, on nikome neće reći ni reč o celoj ovoj aferi. Ne ženirajući se, dodao je: „Gospodo, spreman sam čak da podnesem tu sramotu da pred ljudima koji me poznaju budem osuđen i zatvoren kao kradljivac. Kao što možete da zamislite, Francuzi će pobesneti. Ali ako se ova afera pročuje, ja ću biti primoran da otkrijem da su planovi Miraža otišli u Izrael, a francuska vlada napraviće od toga tešku političku krizu. Vi znate kakvi su Francuzi.”

Švajcarci su odbili pogodbu. Zakon je zakon. Frauenkneht je odsedeo u zatvoru 18 meseci, bez optužnice i bez suđenja. S njim je lepo postupano, imao je čak i televizor u ćeliji. Aprila 1971. izveden je konačno pred Savezni sud u Lozani i osuđen na četiri i po godine zatvora zbog krivičnog dela industrijske špijunaže i vojnoobaveštajne delatnosti u korist druge države. Sud se pokazao relativno blag, jer je sam inženjer za krađu 200.000 dokumenata očekivao kaznu od 20 godina. Od 847.846 franaka koje je MOSAD direktno uplatio na njegov bankovni račun zaplenjeno je i oduzeto 682.000 franaka. Frauenkneht je ujedno osuđen i na plaćanje troškova sudskog procesa u iznosu od 7.500 franaka.

Slika

Alfred Frauenkneht na suđenju pred Saveznim sudom u Lozani

Svoje kažnjeničke dane provodio je kao uzoran zatvorenik i zatvorski bibliotekar u KZ Regensdorf. Oktobra iste godine, dok je čitao u zatvorskoj biblioteci, pogled mu je pao na članak o probnim letovima novog izraelskog aviona. Zahvaljujući detaljima koje je našao u novinama, Fraunenkneht se uverio da se radi o avionu čije je planove on tako marljivo otpremio iz Vintertura za Tel Aviv. Samo godinu dana kasnije avion će svojim efektivnim učešćem u Jom Kipurskom ratu, tokom kojeg je oborio preko 100 protivničkih aviona, u zajednici sa novim motorima opremljenim Miražima III usloviti i značajnu promenu do tada postojećeg svetskog poretka.

Slika

Miraž III CJ 117 eskadrile IAF

Nakon izlaska iz zatvora Alfred Frauenkneht je započeo samostalnu karijeru pronalazača, dobivši 4 patenta za svoje izume. U brojnim intervjuima koje je dao za mnoge svetske novinske agencije i listove, konstantno je ponavljao da je imao moralnu obavezu da nakon rata pomogne narodu Izraela, uprkos tome što sam nije Jevrej.

Umro je od posledica srčanog udara 8. januara 1991. u Adorfu u 64. godini života.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

„Sifilistički niški Ciganin” i apel Lige za zaštitu prava čoveka

U istoriografiji su, poštovane dame i gospodo, poznati slučajevi otkrića dokumenata koji, premda na prvi pogled prilično lapidarni, zapravo otkrivaju fundamentalne protivurečnosti društvenog razvitka mnogo zornije i efikasnije od mnogih veleumnih stručnih studija i traktata.

Upravo jedan takav dokument - srazmerno malo poznati letak Vojvođanske sekcije Lige za zaštitu prava čoveka štampan 1938. godine (kada je Dragiša Cvetković bio postavljen za Ministra pravde koalicione jugoslovenske Vlade Stojadinović-Korošec) svojim neupitnim sadržajem postavlja tumače ovdašnje političke istorije u veoma neugodnu poziciju. Razlog za to biće evidentan nakon išćitavanja njegove sadržine:

Slika

Fundamentalno društveno pitanje koje se nakon 83 godine nakon publikovanja ovog dokumenta postavlja jeste jesmo li se od društvene stvarnosti koju reflektuje ovaj letak u međuvremenu odmakli, ili smo samo bolje uvežbali uzuse naše društvene mimikrije. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Pisma koja su promenila svet: Pred kim je Staljin „padao na kolena“ i kako ga je Tito zauvek ućutkao

Pred kim je Staljin „padao na kolena“, kako ga je Tito zauvek ućutkao, šta je Gandi pisao Hitleru, u kakvim je patnjama bio Mikelanđelo dok je oslikavao Sikstinsku kapelu — neke su od stotinu tajni koje nam otkriva britanski istoričar Sajmon Sibag Montefjore u knjizi „Pisma koja su promenila svet“, koju je nedavno objavila „Laguna“.
Od izjava ljubavi do objava rata
Pisma su književni protivotrov prolaznosti života i mušičavoj nestalnosti interneta, kaže Sajmon Sibag Montefjore u uvodu ove knjige i podseća nas na to da je Gete pisma smatrao „najznačajnijim spomenikom koji čovek može da ostavi za sobom“.
U knjizi „Pisma koja su promenila svet“ autor nam predstavlja prepisku istaknutih ličnosti iz naše prošlosti, od državnika i političara, do umetnika, pisaca, slikara i kompozitora, svedočeći o prelomnim trenucima u prošlosti naše civilizacije.
Izbor obuhvata pisma iz svih krajeva sveta, pisana od drevnih vremena do danas, zabeležena na glinenim tablicama, papirusu, pergamentu i hartiji. U njima čitamo izjave ljubavi i prijateljstva, razmišljanja o životu i smrti, svedočanstva o stvaralačkim mukama, ali i objave rata.
Autori ovih pisama su vladari poput Katarine Velike, Josifa Staljina, Adolfa Hitlera, Tomasa Džefersona, umetnici, pisci i kompozitori kao što su Pablo Pikaso, Mikelanđelo Buonaroti, Volfgang Amadeus Mocart, Aleksandar Puškin, Onore de Balzak, Anton Čehov i mnogi drugi.
Autoritet među istoričarima i odličan poznavalac ruske kulture
Sajmon Sibag Montefjore je doktorirao na istoriji Srednje Evrope i specijalista je za rusku istoriju. Veliki je poštovalac ruske kulture, kao i ruskog društva, te je rado viđen gost brojnih ruskih univerziteta. Otuda zbirka pisama koju je priredio obiluje prepiskom ličnosti koje su obeležile rusku istoriju i kulturu.
„Autor je mnogo vremena proveo po ruskim arhivima. On je specijalista da pronađe dokumenta. Ako neki dokument postoji u Rusiji, on će ga naći i u tome je uspešan do te mere da se i njegove kolege istoričari oslanjaju na njegova istraživanja kao na nešto što je provereno, potvrđeno i utemeljeno“, kaže u razgovoru za Sputnjik prevodilac Montefjoreovih dela na srpski jezik Nenad Dropulić.
Autor je, kako navodi naš sagovornik, vrlo pažljivo odabrao i ličnosti koje su uvrštene u ovu knjigu, ali i njihova pisma koja svedoče o važnim trenucima u istoriji.
Među njima su čuveno pismo Emila Zole predsedniku Francuske Feliksu Foru povodom slučaja Drajfus, poznato pod naslovom „Optužujem!“, pismo Adolfa Hitlera Benitu Musoliniju uoči pokretanja nacističke invazije na Sovjetski Savez, ljubavna prepiska Katarine Velike i kneza Potemkina, pismo Kristifora Kolumba španskim vladarima Izabeli i Ferdinandu o otkriću Amerike i mnoga druga.
Potresno pismo zarobljenice u koncentracionom logoru
Prema rečima Nenada Dropulića, jedan od najpotresnijih dokumenata u ovoj knjizi je, nesumnjivo, pismo koje je jedna Jevrejka 1944. godine uputila mužu neposredno pred smrt. Reč je o Vilmi Grinvald, koja je s mužem i dvojicom sinova deportovana u Aušvic.
Tokom odabira logoraša zloglasni esesovski lekar Jozef Mengele je jednog od sinova, hromog Džona, poslao u grupu osuđenih na smrt u gasnoj komori, a majka je odlučila da ga prati. Otac i drugi sin su odvedeni u radni deo logora.
„Muž i taj drugi sin su preživeli. Ona je bukvalno gledajući smrti u oči, za svega nekoliko minuta, uspela da napiše kratku poruku mužu i da je utisne u šaku jednom stražaru koji ju je nekim čudom predao onome kome treba. To pismo se čuva u Muzeju sećanja na Holokaust u SAD. Koliko je poznato, ne postoji sličan dokument na svetu“, kaže Nenad Dropulić.
U ovom potresnom pismu Vilma Grinvald piše mužu da zajedno sa sinom „čeka tamu“: „Zloglasni kamioni već su ovde i čekamo da počne. (...) Pazi na našeg zlatnog dečka i nemoj suviše da ga razmaziš ljubavlju. Obojica budite zdravi, mili moji (...)“.
Mala diktatorka koja je Staljina bacala na kolena
Jedno od pisama koje nam otkriva mnogo više nego što bi se dalo pretpostaviti na osnovu njegove kratke sadržine jeste pismo Svetlane Staljine ocu, velikom diktatoru, u kojem mu, imitirajući ga, izdaje razne detinje naredbe, poput zahteva da ukine domaće zadatke u svim osnovnim školama u Sovjetskom Savezu.
Staljin joj na ta pisma odgovara uz mnogo ljubavi i šarma, uživljavajući se u ulogu njenog „malog sekretara“.
„Svetlana je bila ’hazjajka‘ (gazdarica) u kući, Staljinova ljubimica. Staljin ju je potpuno razmazio, što vidimo i iz njenog kasnijeg života, prepunog skandala. Staljin je kao brižni otac prihvatao tu igru u kojoj mu ona izdaje komande, a on ih sluša. Sve je to vrlo simpatično na nivou porodične priče, ali kada pogledamo širu sliku i setimo se ko su ti ljudi, onda nas obuzme jeza“, kaže Nenad Dropulić.
Tito Staljinu: Prestani da mi šalješ ubice...
Sajmon Sibag Montefjore u knjizi navodi da mu je jedno od omiljenih pisama kratka poruka koju je Josip Broz uputio Josifu Staljinu nakon nekoliko neuspešnih pokušaja sovjetskog vođe da organizuje atentat na njega.
„Prestani da šalješ ljude da me ubiju, već smo uhvatili petoricu, od čega jednog s bombom, i jednog s puškom. Ako ne prestaneš da šalješ ubice, ja ću poslati jednog vrlo brzog u Moskvu i sigurno neću morati da šaljem drugog“, napisao je Tito Staljinu.
Dugo se verovalo da je ta poruka mit i da pismo ne postoji, ali je Montefjore uspeo da ga pronađe.
„Montefjore je u jednom intervjuu rekao da je pronašao taj dokument u Staljinovom ličnom sefu i tek mnogo godina kasnije je on predat državnim arhivima. Tito i Staljin su imali vrlo specifičan odnos. Staljin je uvek govorio da je Tito njegov najbolji učenik, a Broz je jedini preživeo komunističke čistke ’36. i ’37. u Moskvi. Verovatno nikad nećemo saznati čitavu istinu, ali je ta priča zanimljiva, golicava i gotovo filmski zavodljiva“, navodi Nenad Dropulić.
Gandijevo pismo Hitleru: Bacanje bisera pred svinje
Jedno od najdirljivijih pisama koje, nažalost, nije promenilo svet, odnosno nije uspelo da spreči tragediju koja se dogodila tokom Drugog svetskog rata, jeste pismo Mahatme Gandija nacističkom vođi Adolfu Hitleru, poslato 24. decembra 1940. godine.
Gandi se obraća Hitleru kao „dragom prijatelju“, ali objašnjava da mu je prijatelj zato što nema neprijatelje: „Protekle trideset i tri godine radio sam na tome da steknem prijateljstvo celokupnog čovečanstva sprijateljujući se s ljudima bez obzira na njihovu rasu, boju i veru.“
Gandi piše da se njegov narod odupire britanskom imperijalizmu ništa manje nego nacizmu, navodeći da je razlika između ta dva zla samo u nijansama.
„Petinu ljudskog roda britanska čizma je zgazila na nedopustive načine. Naš otpor tome ne znači da želimo da naškodimo britanskom narodu. Mi želimo da ga preobrazimo, a ne da ga porazimo na bojnom polju. (...) U nenasilnom otporu pronašli smo silu koja je, ako je dobro organizovana, nesumnjivo ravna združenim najnasilnijim silama na svetu“, piše veličanstveni Gandi.
Indijski vođa upozorava Hitlera da neće ostaviti svom narodu baštinu kojom će se ponositi i poziva ga, u ime čovečanstva, da obustavi rat. Ipak, Hitler mu na to pismo nikada nije odgovorio.
„Gandi je bio izuzetno duboka ličnost za razliku od Adolfa Hitlera, jednog plitkog i opsednutog čoveka. Nacistički vođa verovatno nije ni mogao da razume koliko je duboka poruka Gandija u tom pismu i koliko je ono dokument snage volje, jasnoće vizije, čiste ideje i skrivene snage koja će tu ideju da ostvari. Posle dugo, dugo godina Gandi je doživeo ono za šta se borio čitavog života“, napominje Nenad Dropulić.
Remek-delo nastalo u bolu i patnji
Veličanstvene freske u Sikstinskoj kapeli već vekovima oduzimaju dah svima koji dođu u Vatikan i zagledaju se u tavanicu. Monumentalno remek-delo renesansnog genija Mikelanđela Buonarotija nastalo je, međutim, u velikim mukama, jer umetnik koji ga je stvorio, nije želeo da slika.
„S moje četke, stalno iznad mene, kaplje boja pa lice kao da mi je išarano ptičjim izmetom! Bedra mi se zarivaju u stomak. Zadnjica mi jedva čuva ravnotežu, pokreti su mi slepi i nasumični, koža visi s mene, kičma mi se grči od savijanja, napet sam kao sirijski luk“, pisao je Mikelanđelo jednom svom prijatelju.
Renesansni majstor je, podseća Nenad Dropulić, celog života želeo da vaja, nije sebe smatrao slikarom i potpisivao se kao vajar.
„Zadatak oslikavanja Sikstinske kapele je prihvatio samo zato da bi na kraju dobio dovoljno mermera da može da kleše ono što želi, što je prilično tužno. Italija u kojoj je živeo je bila puna mecena, ljubitelja i istinskih poznavalaca umetnosti, koji su vrlo rano procenili njegovu vrednost i šta on sve može. Bio je relativno mlad kad je oslikavao Sikstinsku kapelu, a poživeo je veoma dugo. U svom pismu izražava želju da ga samo puste na miru da kleše kamen. Ipak, čudesno je to što je protiv svoje volje, zapravo, ostavio remek-delo“, zaključuje Nenad Dropulić.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Чудеса на виражах и сверхъестественные явления в истории...

Ta šta kažete, g. Dropuliću – g. Montefjore našao Titovo pismo u Staljinovom ličnom sefu pre nego što je specijalna grupa MVD 7. marta 1953. iz Staljinove rezidencije u Kuncevu sekvestrirala i odnela kompletni mobilijar rezidencije? Ili je možda znao u koje je skladište Ministarstva državne bezbednosti dotični mobilijar sa svim pismima počivšega druga Kobe prenet, pa je eksplorativno pristupio i historiografski pročarakao po njemu, te našao pismo našeg druga Starog upućeno Hazjajinu, a koje mu je drug Stari poslao, najverovatnije, direktno - putem JPTT-a? Ili možda preko pouzdanog ličnog kurira koji ih oboje personalno poznaje, a ima i neposredni pristup do šefova država koje su uzajamno u sporu? Neka bude. No valjalo bi zarad istorijske verodostojnosti znati je li to pismo druga Starog drugu Kobi signirano (kao potvrda autentičnosti identiteta osobe koja pismo šalje). Štaviše – je li drug Koba lično rukopisom naznačio da se pismo druga Starog ima odložiti u njegov lični arhiv (kao što je to drug Koba vazda inače činio)? Dvostruka signatura (Pismopisca i Pismoprimaoca) predstavlja, naime, karakteristični i osobeni verifikacioni element u ličnom arhivu druga Kobe opstojećih korespondencionih artefakata, kao što to npr. ovo pismo Mitropolita Moskovskog i Kolomenskog Sergija, Mitropolita Lenjingradskog Aleksija i Mitropolita Kijevskog i Galicijskog Nikolaja:

Slika

Primer pisma iz ličnog arhiva J. V. Staljina

Vlastoručna napomena druga Kobe (Moj arhiv – J. Staljin) napisana je znamenitom Voždovom plavom grafitnom (korektorskom) olovkom.

Nije valjda da prosvetiteljsko pismo druga Starog drugu Kobi nije signirano? :-???

Očarava takođe i osobena mirotočivost glede Pismovne Bisernice notorno vazda miroljubivoga Zastavnika I klase Mohandasa Karamčanda Gandija...

Slika

Zastavnik I klase M. K. Gandi u Burskom ratu

Slika

... nosioca srazmerno malo poznate Medalje za slamanje domorodačke pobune u Natalu 1906. godine za iskazanu „hrabrost pod vatrom” pri supresiji Južnoafričkih Crnaca:

Slika

Vojna odličja mirotočivoga Mohandasa Karamčanda Gandija dobijena od Britanske Imperije

Slika

Mohandas Karamčand Gandi u vreme pobune Zulua u Natalu

Čudi, isto tako, i odsustvo napomene da je posteriorno izrazito mirotočivi g. Mahatma zapravo još 23. VII 1939. bio uputio pismo Kancelaru Rajha A. Hitleru u kojem ga je takođe pozdravio rečima „vaš iskreni prijatelj”:

Slika

Prvo Mahatmino pismo Kancelaru Rajha

To je, doduše, unekoliko razumljivo – to pismo, naime, nikada nije bilo ni dostavljeno adresatu, budući da ga je - rukovođena Višim Državnim Interesom - zaplenila Vlada Njegovog Veličanstva pod čijom se upravnom vlašću g. Mahatma tada nalazio.

Nije, doduše, poznato da li je Kancelar Rajha primio i već anonsirano drugo, iz decembra 1940. potičuće pismo. Tada je, naime, rat između Ujedinjenog Kraljevstva i Nemačkog Rajha već trajao punih 15 meseci, tako da su poštanske veze između dveju država bile u prekidu. U zaostavštini Personalnog ureda Kancelara (preko kojeg je sva korespondencija obavljana) ono, naime, nije sačuvano.

Za razliku od nekih drugih pisama, koja su pre započinjanja ratnih dejstava uredno ekspeditovana iz Ujedinjenog Kraljevstva i uredno sačuvana od strane Kancelarije državnog poglavara Rajha. Sa sve signaturom Plemenitog Adresanta:

Slika

Čudi me da ih g. Montefjore nije uvrstio u knjigu... #-o
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost