Zanimljivosti

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Zanimljivosti

Post od branko »

Милош Ђурић

НАЈКРАЋА БЕСЕДА


(Када је због тешке финансијске ситуације Народног позоришта у Крагујевцу, године 1961. требало донети коначну одлуку о укидању, пошто су претходно прочитана 24 дебела реферата о неопходности овог немилог чина, истакнути хелениста др Милош Ђурић је одржао веома кратку беседу, после које никада више није ни споменуто укидање Позоришта.):
"Када би у старој Атини неко начинио мањи деликт, забрањивали су му да три месеца свира у дипле. Ако би пак, направио већи бранили су му да посећује Позориште шест месеци. Питам ја, овај аудиторијум, шта су Крагујевчани скривили боговима да их лишите Позоришта".
Милош Ђурић, (1892-1967) класичан филозоф, филозофски писац, преводилац професор Универзитета и академик. Објавио преко 200 оригиналних радова.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Из "Хисторије сексуалности" од Ричарда Левинсона. Еурипид у својим драмама узима жене у заштиту. Нека само мушкарци не својатају никаква права због тога што за домовину морају стављати на коцку живот: "Теже је родити једно дете него три пута ићи у битку." Речи које он ставља у уста Медеји. Медејин апел на савест завршава борбеним покликом: "Приближава се час када ће да порасте углед женског рода."
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Duško Kovačević otkriva za „Blic“: Šta je inspirisalo "Maratonce", "Ko to tamo peva"...

Dušan Kovačević, jedan od naših najuspešnijih dramskih pisaca, otkriva za „Blic“ šta ga je inspirisalo za najveća dela, koja su postala kultna predstavljena na filmskom platnu i na pozorišnim daskama.

Ko to tamo peva

Dotrajalim autobusom firme „Krstić i sin“, dan uoči nemačkog napada na Jugoslaviju 1941. godine, za Beograd kreće grupa putnika, a svako od njih ima neodložne razloge da što pre stigne u prestonicu. Film „Ko to tamo peva“ snimljen je 1980. godine u režiji Slobodana Šijana, prema scenariju Dušana Kovačevića.
- Ovaj film je inspirisan istinitim događajem jer je zaista istorijska činjenica da je taj autobus dolazio tog dana i da su njegovi putnici bili sličnih sudbina, rešeni da stignu u Beograd - kaže Dušan Kovačević.

Balkanski Špijun

Drama o političkoj paranoji Ilije Čvorovića, bivšeg staljiniste, koji je dve godine odležao u zatvoru i proganja svog podstanara, povratnika iz Francuske, u kome vidi agenta mračnih imperijalističkih sila, državnog neprijatelja i špijuna. Godine 1984. je snimljen film „Balkanski špijun“.
- Bio sam inspirisan jednim mojim rođakom koji je tri puta bio na Golom otoku, jedan od retkih. Istorijski okvir je bio takav da je na Goli otok mogao da ode svako za koga su komšija ili državna bezbednost imali razloga da ga pošalju - navodi Kovačević.

Maratonci trče počasni krug

Porodica Topalović ima pet generacija muškaraca koji se bave prodajom pogrebne opreme, grobarskim poslom i svađaju se oko nasledstva upravo preminulog Pantelije Topalovića, osnivača porodične pogrebne firme. Prema scenariju Dušana Kovačevića, reditelj Slobodan Šijan je 1982. godine snimio ovaj film koji i danas važi za jedan od najboljih ostvarenja srpske kinematografije, čiji se citati i danas čuju u svakodnevnom govoru.
- Kada su „Maratonci“ u pitanju, takva firma postoji u svakom većem gradu u Srbiji i svi smo mi korisnici tih usluga. Pre ili kasnije - kaže kratko Dušan Kovačević

Profesionalac

Kod univerzitetskog profesora, pisca, boema, direktora jedne velike izdavačke kuće i protivnika Miloševićevog režima jednog dana dolazi nepoznati taksista, bivši agent službe državne bezbednosti. Njegova misija poslednjih deset godina bila je da špijunira ovog intelektualca (koji je bio u vezi s njegovom ćerkom) i piše izveštaje o njegovim postupcima do najintimnijih trenutaka u njegovom životu. „Profesionalac“ je snimljen 2003. godine u režiji Dušana Kovačevića, koji je napisao i scenario.
- „Profesionalac“ je zasnovan na priči o tajnim dosijeima koji su kod nas večita tema. Jedan policajac je imao privatni dosije jednog čoveka i to je bilo dovoljno inspirativno da se snimi ovaj film - ističe dramski pisac.

Sveti Georgije ubiva aždahu

Ova srpska istorijska drama je uzbudljiva, istinita priča iz Prvog svetskog rata o oklevetanim mačvanskim seljacima osakaćenim u balkanskim ratovima, tragičnim bogaljima, ratnim invalidima veteranima koji su navodno iskorišćavali odsustvo sposobnih vojnika i predstavljali opasnost za njihove žene i sestre. Prvo je postavljena predstava 1986, a zatim je 2009. Srđan Dragojević snimio je istoimeni film.
- Jedan od glavnih likova koji se ne pojavljuju u ovom komadu je Nikola Pašić, i to prema pričama koje su ostale među preživelim svedocima, ljudima koji su išli na Cer, mobilisani, a naravno, iza svega stajao je Nikola Pašić - objašnjava Kovačević.


Branislav Nušić

Ono što nas očekuje u narednom periodu iz kreativne radionice Dušana Kovačevića jesu dela zasnovana na istorijskim junacima.
- Već nekoliko godina pokušavam da napravim dve predstave do kojih mi je jako stalo. Prva je o životu Jovana Sterije Popovića i Milovan Vitezović je pri kraju te drame, a drugi komad je za sledeću godinu povodom obeležavanja 150 godina od rođenja Branislava Nušića i ta predstava će biti izvedena premijerno u Smederevu, na Nušićevim danima. To su moje želje i dve drage obaveze - najavljuje Dušan Kovačević.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Zanimljivosti

Post od Upravnik »

URBANA LEGENDA: Tužna priča o tome kako je umro Dragan Laković

Visoki šezdesetogodišnjak, umorno hoda po prepunom platou. Bez prtljaga. Poguren. Kao da nosi teško, nevidljivo breme. Na njegovom izboranom licu, neuredna, višednevna brada. Poneko od prolaznika ga ipak prepoznaje i radoznalo se zagleda u njega.

Železnička stanica. Gužva je. On nezainteresovano posmatra bučnu gomilu i bezuspešno pokušava da je izbegne.
Ljudi se kreću haotično. Žure. Nema opuštenih. Svi su napeti. Čekaju ili prate nekoga. Odlaze negde, ili dolaze od nekud. Samo je on, potpuno ravnodušan. Samo se on, nikome ne nada. Samo on, ostaje tu.

Na razglasu prijatan ženski glas. Još jedna najava. Ne čuje. Ne zanima ga. Zamišljeno i odsutno hoda, ispunjenim peronom. Nista ne primećuje. Kao da ništa osim njegovih misli ne postoji.

Voz pred polaskom. Putnici se kroz prozore pozdravljaju sa onima što ih ispraćaju. Teškim korakom prolazi pored. Na samom kraju dugačkog niza, gotovo prazan vagon. Na njemu, širom otvorena vrata. Stao je. Nema mnogo vremena. Rukom se hvata za hladan, uglačani metal. Odlučno staje na stepenik i ulazi unutra.
Dosta je hodao. Previše je bilo lutanja za danas. Želi da samo malo sedne i odmori svoje umorne noge.
Voz iznenada naglo kreće, dok on zatvara masivna vrata za sobom. Ne zna kuda putuje. Ne oseća radoznalost. Ne mari za to.

Ulazi u potpuno prazan kupe i konačno seda u udobno sedište. Više ne razmišlja ni o čemu. Čak ni o voznoj karti i novcu koje nema. Sam je. Nikome ne smeta. Gladan je. Ne obraća pažnju. Dugačka kompozicija lagano izlazi iz stanice. Prazan pogled nestaje kroz prljavo staklo. U očima odraz drugačijih slika.

Uz jednolično kloparanje točkova, spušta svoje otežale kapke i lagano uranja u san.

A tamo negde, u tom nadolazećem miru, kao da čuje neku decu i njihovu udaljenu, veselu graju. Nestrpljiv da ih sto pre sretne, on hita ka njima. Njihovi glasovi su sve jasniji. Konačno uspeva da ih vidi. Raširenih ruku, trče prema njemu. Sa neskrivenim poverenjem mu prilaze i razdragano ga okružuju. Grle ga i on grli njih.

To su svi oni mališani koje je beskrajno mnogo voleo. Sve one devojčice i svi dečaci, kojima je poklonio ceo svoj zivot.

Deca se sve vreme smeju i pevaju poznate strofe. On počinje da peva sa njima. Pesmu za pesmom. Baš kao nekada.

Srce ispunjeno srećom. U duši spokoj.

Njegova nadiruća radost je ogromna. Baš kao i njegova želja, da ovaj san večno potraje. Da se iz njega, više nikada ne probudi. U neko doba, kondukter. Zove. Čovek u naizgled dubokom snu, ga ne čuje. Nema odgovora. Laganim dodirom po opuštenom ramenu, pokušava da ga probudi.

Uzaludno.

Usnuli putnik sa osmehom na licu, već je stigao na svoje odredište. Njegova vozna karta za večnost, već je bila probušena.

Dragan Laković...

Najbolji drug mnogih detinstava. Čovek sa kojim smo svi mi, pevali najlepše stihove u svome životu. Čovek koga smo zavoleli, jos dok smo imali sasvim čiste, neisprljane duše. Nekada davno, kada smo bili deca.

Umro je usamljen u vozu, na relaciji Beograd-Bar. Bio je beskućnik...

Trebalo bi napomenuti da je ovo urbana legenda koja se već godinama prepričava. Iako niko ovu priču nije zvanično potvrdio, isto tako je do sada niko nije ni demantovao.

https://www.youtube.com/watch?v=DR0KUzlJVB0

http://www.kurir-info.rs/urbana-legenda ... ak-1235071
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Godinu dana rada ministra kulture i informisanja Republike Srbije

Tasovac da promeni pravac


AUTOR: ALEKSANDRA ĆUK - ALEKSANDRA MALUŠEV

Beograd - Tačno pre godinu dana (28. avgusta 2013.) Ivan Tasovac, ministar kulture i informisanja, prihvatio je predlog Ivice Dačića da stupi na tu poziciju. Većina kulturnih radnika dočekala ga je s oduševljenjem, jer je „čovek koji dolazi iz kulture“, iza sebe ima neprikosnovene rezultate kao višegodišnji direktor Beogradske filharmonije, dok je njegove javne nastupe, po mišljenju mnogih, pratio lucidan humor i kritika vlasti.

Kako ga danas, posle godinu dana ministrovanja, vide radnici u kulturi? Da li je ispunio njihova očekivanja? Koje rezultate je postigao?

Branko Kukić, književnik i urednik časopisa i izdavačke kuće „Gradac“, kaže za Danas da je Tasovac energična ličnost, ali da se plaši da se na mestu ministra kulture „zapetljao u populizam, politikanstvo, primitivizam i promašaje koje su u kulturi ostavili prethodni ministri“.

- Nije imao snage da raščisti sa tim nasleđem, a mislim da su mu savetnici i saradnici ispod svakog nivoa, tako da se nastavlja stara priča: u prvom planu je uglavnom sve ono što je drugog reda i druge klase, a ono što jednu kulturu čini vrhunskom i dalje je na margini ili je nedovoljno finansijski stimulisano. Ali jednim radikalnim zaokretom Tasovac bi mogao i u ovom trenutku da stvari usmeri u dobrom pravcu. Ako njegovi saradnici nisu u stanju da ga u tome prate, postoje oni koji su za to spremni i sposobni. Ovo jeste propala država i propalo društvo, ali još ima ljudi koji su u stanju da se žrtvuju, a ne da drže govorancije i mlate praznu slamu - smatra Kukić.

Ivana Stefanović, kompozitorka i spisateljica, ističe da ne zna šta je ministar Tasovac do sada uradio kako bi ocenila njegov rad.

- Ne zato što ne pratim ili me ne zanima, već zato što nemam uvid. Ne znam kakva je i da li postoji kulturna politika, ne znam kakvi su kriterijumi, ne znam postoji li pravac kretanja i kuda on ide. Ministar Tasovac se ne oglašava povodom važnih pitanja u kulturi, ali to nije problem. Ne mora on ništa da izjavi, jer dela su ispred reči. Ali ja ta dela nisam dočekala. Ako pogledamo muziku, u tom svetu je dramatično lošije nego prethodnih godina u smislu finansija, tretmana, planova... Pitanje je hoće li Beograd postati jedini grad u Evropi koji neće imati svoje muzičke manifestacije. Ali ja ne znam ni gde o tome da se informišem - kaže Stefanović.

Bojana Borić Brešković, direktorka Narodnog muzeja u Beogradu, objašnjava da je njeno lično uverenje da smo u proteklih godinu dana imali mnoštvo prilika da se uverimo koliko je značajno mesto ministra kulture, i koliko je važno da imamo stručnjaka koji je niz godina radio u instituciji kulture. Ona ukazuje da je Tasovac zahvaljujući sopstvenim i kapacitetima zaposlenih, a naročito ličnim zalaganjem, Beogradsku filharmoniju doveo do izuzetnog nivoa.

- Zahvaljujući Tasovcu, odnosno ministarstvu koje je on pokrenuo, Narodni muzej je dobio priliku da još transparentnije pokaže svoje prave kvalitete i značajne kapacitete. Pre svega, u realizovanju brojnih izložbi, sistematskih arheoloških iskopavanja, konzervatorskim projektima. Rečju, ukupnoj delatnosti Narodnog muzeja - ističe naša sagovornica.

S druge strane, ona dodaje da je bolna tačka u kulturi, ne samo Beograda, već i Srbije, činjenica da Narodni muzej ne radi u punom kapacitetu i nema stalnu postavku, iako se u njemu trenutno održavaju četiri izložbe.

- Muzej je na putu sanacije što je upravo i uslov da ova institucija postane ono što jeste - najstarija, najznačajnija i najvažnija muzejska ustanova u zemlji. Na tom putu ima apsolutnu punu podršku ministra. Ima je u finansijskom smislu, jer su sredstva neophodna, ali i unutrašnji kapaciteti koje koristimo su takođe od značaja. Završili smo sve pripremne radnje i upravo očekujemo prve radove na zgradi Narodnog muzeja, što je za nas najznačajniji poduhvat kada je reč o ustanovama kulture. To je prihvatilo Ministarstvo kulture i vlada kao jedan od svojih prioritetnih zadataka - zadovoljno konstatuje ona.

U proteklih godinu dana ministru Tasovcu mnogo se zameralo njegovo angažovanje da procedura izbora direktora republičkih ustanova kulture bude transparenta i afirmiše profesionalizam. Nažalost, njegova namera pretvorila se u višemesečnu farsu, po oceni kulturne javnosti.

Jovan Despotović, direktor Muzeja savremene umetnosti, koji je na tu poziciju došao upravo zahvaljujući pomenutim javnim konkursima, kratko je prokomentarisao za Danas: „Zadovoljan sam dobrom saradnjom“.

Opušteno

U proteklih godinu dana Ivan Tasovac retko je davao izjave medijima. Povodom važnih pitanja, oglašavao se uglavnom samo saopštenjima.

Kakav će biti kao ministar kulture, u tom smislu, možda se moglo naslutiti još na prvoj „opuštenoj“ kafici s novinarima u Ministarstvu. Nije želeo da odgovori ni na jedno konkretno pitanje, jer mu je, kako je objasnio, potrebno određeno vreme da sagleda situaciju, pa kad napravi konkretne poteze, bićemo blagovremeno obavešteni. Sledstveno tome, ukazao je tada da je „i ministar informisanja“. Po izrečenom i prećutanom, moglo bi se reći da je Tasovac ostavio utisak ministra koji zna šta radi, ali da će novinarima biti teško da s njim komuniciraju. Što se pokazalo tačnim. Dugo ćutanje trebalo je da prekine gostovanje u emisiji Utisak nedelje, koja je otkazana zbog početka letnje šeme televizije B92.

Ministar ima talenat

Prisetivši se učešća Tasovca u rijalitiju „Ja imam talenat“ upitali smo Bojanu Borić Brešković da li prema njenom mišljenju ministar ima talenta baš za upravljačku funkciju čelnog čoveka kulture u zemlji.

- On je izvanredan ministar kulture sa izuzetnim znanjem i izuzetnim prepoznavanjem situacije u kojoj se naša kultura nalazi. Naravno da ima talenta. Znate, kada gospodin ministar dođe u Narodni muzej, a bio je u njemu mnogo puta i, kada obiđe izložbene postavke, a kod nas ima i mnogo dece, ona, kako ga vide, odmah ga prepoznaju i kažu „Ja imam talenat, ja imam talenat“ - objašnjava ona.

Sto dana za dvesta jarana

Pozorišna rediteljka Jelena Bogavac na pitanje redakcije Danasa kako ocenjuje godinu dana ministrovanja Ivana Tasovca, odgovorila je pesmom, koju prenosimo u celosti:

„Mrtvomore. Nema kulture. Nema je ni na horizontu... a da, problem je mnogo dublje! Problem je sve dublji sve dublje. Ovde se već ozbiljno koketuje sa anarhijom. Ministar se stoički suprotstavlja. Najčešce ćutke. Mladi umetnici hrle da ga opomenu da ne odustaje! Pišu mu pisma. Možda im on i odgovara, na kućne adrese. Svi bi hteli tako malo: transparentno, depolitizovano, demokratično. Pa i sam se u to kleo! Pa on i ne odustaje. Zarad tiho tihuje. Tiha voda breg roni, al pučina to je jedna stoka grdna. Kult kultuje uvređeno kulturje, al’ ne ferma srce u barabe! Jedno misle drugo rade, a na treće namiguju.

U liftu uvek prdnu, posle gajbi podriguju. Jer ološ je jednostavna, maloj se slobodi raduje. Situacija je katastrofalna. Nema ni reči o kulturi. Nema mesta za umetnost. Nema poente za goli život. Nema šanse, naš ministar, pred jednim dubljim istorijskim krahom. Nema kulture naroda u narodu koji postoji još samo kao sećanje na nacionalno osećanje. On je invalidno stanovništvo, u svojoj suštini. Masa. Blato.

Stanovništvo u haljinici statistilckog kroja za istočnu Evropu, nastavlja da tumara i vozika se gradskim saobraćajem, krade, vara i ubija slabije. Muči decu. Anestezirano od kulturnih potreba, od ljudske suštine. I sta ćemo sad? Mi? A kamoli sta će On? Ministar. Šta on mož da uradi?

‘Zato što je noć, a varvari nisu došli.

Došli su samo neki ljudi sa granica i vele da varvara više nema.

I šta sad, šta će sad biti od nas?

Bez varvara?


Oni su bili kakvo-takvo rešenje’. Sećam Vas divne Kavafijeve pesme ‘Čekajući varvare’.“
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Kokan Mladenović: Nova forma za priču o Srbiji danas

Scenski projekat "Dogvil", po motivima istoimenog filma Larsa fon Trira, spojiće pozorišnu predstavu, koncert i video rad prikazujući kakva je Srbija danas, rekao je Tanjugu reditelj Kokan Mladenović.

"To je traganje za novom pozorišnom formom. Očekujem da će taj proces biti uzbudljiv. Pokušaćemo da kada publika izađe sa predstave ima uzbuđenje lepog pozorišnog čina, ali i uzbuđenje dobrog rok koncerta i uživanja u video materijalu", rekao je on u Mikser hausu tokom priprema projekta čija je premijera u planu za 16. decembar.

Što se tiče sadržaja, istakao je reditelj, "pokušaćemo da ispričamo priču o Srbiji danas, koja je za mene jedan Dogvil".

"To je mesto koje je naizgled uredno, naizgled demokratsko i organizovano, sa ljudima koji veruju u porodične vrednosti, veruju u Boga i tako dalje, ali njihov odnos prema glavnoj junakinji i priča koja se isplete demistifikuju to mesto. Ono se pokazuje kao mesto prepuno mržnje, agresije, netolerancije prema različitosti bilo koje vrste, prema onima koji drugačije vole, misle, koji dolaze sa drugih mesta...", izjavio je Mladenović.

Kako je dodao, verovatno deluje čudno, ali on "pati za demokratskim vremenom Slobodana Miloševića, to jest za tim sistemom za koji smo mislili da je najgori, a u to vreme su postojali i ozbiljna opoziciona snaga i slobodni mediji, što nas je činilo ponosnim bez obzira na strahote koje smo morali da preživimo".

Predstavu "Dogvil" izvodiće dvoje glumaca i troje muzičara iz grupe "Vroom". Glavni muški lik igraće Branislav Trifunović, a za junakinju (koju u filmu tumači Nikol Kidman) raspisana je audicija.

"Audicija je najpošteniji način da se izabere glumac ili glumica. Treba dati šansu svima da se ravnopravno izabere neko za to mesto. Gotovo 150 devojaka se prijavilo, od kojih smo pozvali 97 sa završenim pozorišnim školama i sa talentom za pevanje iz čitavog regiona i iz cele Srbije", rekao je Mladenović.

Ovakav odziv za njega je "još jedan dokaz da nešto korenito mora da se promeni u funkcionisanju naših teatara" i da putem audicije treba birati najsposobnije - bilo glumce, bilo pisce i reditelje.

On je u poslednje vreme, kako kaže, "imao sreću da provede par sezona uglavnom van Srbije, u nekim ozbiljnim teatrima u regionu".

"Čim se pomerite iz Srbije počnu da važe neka mnogo ozbiljnija pravila. Sve ono oko čega se mi ovde sporimo - hoće li se ljudi baviti svojim poslom za platu, koja su prava umetnika, ali i koje su njihove obaveze, u regionu je već rešeno na mnogo moderniji način. Uostalom, svuda u svetu se novac ulaže u završni proizvod - predstavu, a ne u sistem socijalnog mira u kulturi koji mi negujemo", istakao je on.

Kako je dodao, "rad u regionu podrazumeva visok stepen kvaliteta i gotovo ukida pravo na grešku".

"Dakle, mi smo stalno na proveri i od svakog projekta zavisi hoćemo li imati sledeći angažman. Ja sam zagovornik takvog mdoela i za naše teatre, ali sam skeptičan da će se to kod nas promeniti", izjavio je Mladenović.

U projektu "Dogvil" producent mu je muzičar i kompozitor Marko Grubić iz grupe "Vroom", koji je već sarađivao u većem broju pozorišnih predstava.

Grubić je rekao Tanjugu da je sve krenulo od njegove ideje i želje da se nekako spoji svet pozorišta kakvo uglavnom znamo u Beogradu i koncertni svet iz onog miljea u kojem se kreće grupa "Vroom".

"Hteo sam formu u kojoj će da se izrazi neki tekst, da bude narativ, a da je ujedno i predstava i koncert i da pritom ima video. To je bila prva ideja", rekao je on.

"Pozvao sam Kokana i pitao da li bi hteo da režira tako nešto. Odgovorio je: da, naravno. Poslao mi je tri teksta kao predlog, izabrao sam "Dogvil" i onda smo logično razmišljali ko bi bio koproducent zajedno sa mnom da se to sprovede u delo", ispričao je Grubić.

Koproducenti su Mikser haus u Beogradu, Dom omladine u Pančevu i Studentski kulturni centar u Novom Sadu.

Grubić je izjavio da uz uloženi trud, energiju i iskustvo, projekat naravno zahteva i novac, ali da je njegov stav da bi platio za to čime se bavi i dok god je tako, za njega ima smisla da radi.

Što se tiče vrste muzike za ovaj projekat, "očekujem dva koraka dalje u razvoju grupe, bar iz moje perspektive".

"Svakako će biti malo ekspresivnija muzika i, kao uvek kad radim za pozorište, amalgam svega i svačega. Opisao bih to kao elektronik amalgam zvuka kroz neku skoro pank energiju, ali harmonski i melodijski dosta bogatije nego što biste očekivali u tim žanrovima", najavio je Grubić.

Muziku će uživo izvoditi Andrijana Belović (glas i klavijature), Jamal Al Kiswani (saksofoni, flauta, gitara, klavijature) i Grubić (bas, gitara, klavijature, loopovi).
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

"Objavite ovo posle moje smrti": Poslednja kolumna Jovana Ćirilova

Jovan Ćirilov pisao je za NIN skoro 30 godina. Poslednju Reč nedelje napisao je sa željom da bude objavljena u NIN-u nakon njegove smrti.

Poslednja reč nedelje

Ja

Jovan Ćirilov je želeo da ove reči budu objavljene posle njegove smrti
Jednog ja manje je na svetu. I to moga ja. To svi drugi znaju, osim mene koji više ne postojim. Lakše je ne postojati, nego postojati. Telo je jedino stanište svakog ja, ali telu nije lako što u njemu prebiva jedno ja. Ja muči telo, a i telo muči – ja.

Oni su u grčevitom zagrljaju dok postoje. Ja je svesno da ne može bez tela, a telo ne zna ništa. Ono prosto postoji ne zbog ja, ali kao da je tu zbog ja.

Otkako je ljudskog roda, bilo je bezbroj neponovljivih ja. Svet postoji dok ga jedno ja samosaznaje. I kad njega nema, kao da nema ni sveta. A ima ga. Koliko je za našeg življenja otišlo raznih ja iz života, i svet je nastavio da postoji bez tih ja. To je dovoljan dokaz. Evo, mene više nema, a svet postoji…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Predstava o Milunki Savić i Flori Sends u Londonu

U koprodukciji srpskih i engleskih umetnika nastao je komad „(Ne)ovenčane” rediteljke Maje Milatović Ovadije, izveden u okviru Meseca srpske kulture u Velikoj Britaniji

Junakinje Prvog svetskog rata Milunka Savić iz Srbije i Flora Sends iz Velike Britanije oživele su na pozorišnim daskama u Kraljevskoj centralnoj školi za govor i dramu u Londonu. Dve heroine nisu se srele samo u pozorištu, već i u bolnici u Bizerti gde su zajedno ležale ranjene 1916. godine – kaže, iz Londona, za naš list Maja Milatović Ovadija, koja je režirala predstavu „(Ne)ovenčane”, izvedenu u okviru Meseca srpske kulture u Velikoj Britaniji, u organizaciji Srpskog siti kluba.

Obeležavajući 100-godišnjicu Prvog svetskog rata, nastala je koprodukcija srpskih i engleskih umetnika, a ovoj tematici pridružuju se i izložbe u Srpskoj kući, prva posvećena Milunki Savić, a druga Mabel Stobart, predvodniku mobilne jedinice za ranjenike u Velikom ratu, u organizaciji srpske ambasade u Velikoj Britaniji.

Maja Milatović Ovadija koristila je dokumentarni materijal koji se bavi Prvim svetskim ratom, biografije Flore i Milunke, kao i izvorekoji pokrivaju pitanja patriotizma, heroizma i feminizma. Potom Florinuautobiografiju „Engleskinja u činu vodnika u srpskoj vojsci”, i Nušićevo svedočenje„Devetsto petnaesta – tragedija jednog naroda”.

– Flora Sends u memoarima pominje Milunku kao neverovatno hrabru, svojeglavu i duhovitu. U trenutku kada su se upoznale Milunka je dovedena s metkom u butini, što je bio peti put da je ranjena dok je dobrovoljno preko brisanog prostora i pod neprijateljskom vatrom svom vodu dovlačila preko potrebnu municiju. Flora dalje kaže da je Milunka stalno upadala u probleme i opasne situacije, da je bila odlučna i tvrdoglava, tako da je i sam pukovnik bio nemoćan pred njom – priča Maja Milatović Ovadija.

– Flora piše da je Milunka sa 17 godina otišla u vojsku, da je već tada imala reputaciju da je u svom selu upucala čoveka koji je uvredio njenu sestru! Napisala je i to da, dok su ležale u bolnici, ona je bila odlikovana Karađorđevom zvezdom, i da kod Milunke nije bilo ni tračka ljubomore, kao i da je Milunka uživala da priča priče o Florinim podvizima na frontu, često uveličavajući ih. Kada se iz bolnice Milunka vratila u svoju jedinicu, njen vod je posetio princ Aleksandar Karađorđević, koji ju je pitao koja od njih dve je hrabrija, i Milunka je odgovorila: „Flora!”, na šta je kralj naredio da i Milunku odlikuju Karađorđevom zvezdom!

U predstavi se prepliću životi dve zanimljive i hrabre žene koje su se našle u jednom turbulentnom vremenu. Ako patriotizam razumemo kao ljubav prema svojoj zemlji, naša rediteljka kaže da akcije Flore Sends nisu bile motivisane patriotizmom.

– Ona je sasvim slučajno došla u Srbiju. U Britaniji je kao medicinska sestra pristupila odredu škotskih sestara koji je sticajem okolnosti poslat za Srbiju, ali je isto tako mogao da bude poslat bilo gde, na francuski front ili u severnu Afriku. Njene odluke su motivisane potrebom za avanturom, akcijom i uzbuđenjem, bežala je od učaurenog života i društva u kome žena nije imala previše prava i sloboda. U jednom trenutku Milunka pita Floru zašto se bori u Srbiji? A Flora joj odgovori pitanjem da li bi se ona (Milunka) borila u Britaniji? Uvreženoj ideji o patriotizmu, njena priča suprotstavlja potrebu za opstankom, ne pukim biološkim preživljavanjem, već za postojanjem kao ljudsko biće u svoj svojoj kulturno-društvenoj kompleksnosti. Za mene je bilo vrlo zanimljivo da istražujem zbog čega i za šta se vredi boriti – kaže rediteljka ovog komada.

I Flora i Milunka su verovale u svoje principe, dodaje naša sagovornica, i borile su se za slobodu, pre svega svoju sopstvenu, koju im je patrijahalno društvo uskraćivalo, a onda i za slobodu jedne zemlje i jednog naroda.

– One nisu bile revolucionari, ali njihova dela jesu revolucionarna. O ulozi žena u Prvom svetskom ratu tek sada se govori kao i o emancipaciji koja se desila, jer su žene u odsustvu muškaraca bile primorane da obavljaju njihove poslove i uloge. Njihovo učestvovanje u ratu je omogućilo da žene preko 30 godina starosti u Britaniji dobiju prava glasa 1918. godine. Zanimljivo je da britanska istorija Floru Sends beleži više kao kuriozitet nego zvaničnu heroinu, što i priliči njenoj životnoj priči punoj avantura, a Milunka je potpuno nepoznata britanskoj publici koja generalno malo zna o balkanskom frontu – kaže sagovornica „Politike”, koja se nada da će predstava na proleće gostovati u Srbiji.

Dramatizaciju komada uradila je Duška Radosavljević, kostime Snežana Nikolić, a pored Britanaca u komadu igraju mladi glumci Vesna Vujat i Darko Barić. –Duška je dramaturg, profesor i pisac. Sarađivala je sa poznatim kompanijama, i u Britaniji je objavila dve knjige – intervjue sa rediteljima i knjigu o pozorištu u 21. veku.Vesna Vujat je rođena u Nemačkoj, školovala se u Londonu, a Darko je studirao fizički teatar na Kent univerzitetu.Snežana Nikolić je modni kreator, studirala je na Čelzi koledžu – predstavlja rediteljka svoj tim.

Maja Milatović rado se priseća i svojih početaka, diplomske predstave „Kafkin K” u Narodnom pozorištu u Beogradu, proba za vremeNATO bombardovanja. Režira u Britaniji, sarađivala je sa Edvardom Bondom, legendom savremenog evropskog teatra, režirala je operu „Mesečev cvet” kombinujući je sa video-artom i akrobatikom, predstavu „Ljubavnik”,postavila je u Sloveniji. Trenutno je na doktorskim studijama, ibavi se potencijalom pozorišta u procesu pomirenja u postratnim društvima.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Ko je bila Rahela Ferari

Na dan Jugoslovenskog pozorišta u petak 3. aprila u tom teatru će biti premijerno izvedena predstava „Rahelina kutija“, svojevrstan omaž čuvenoj glumici

Filip David je predstavu koja je sazdana od dokumentarne građe o Raheli Ferari označio kao „tragikomediju, životnu priču jedne od najpoznatijih i najpopularnijih srpskih glumica (jevrejskog porekla) Rahele Ferari”.

- „Rahelina kutija” i njeno scensko izvođenje predstavlja omaž ovoj velikoj glumici, kao i onima koji su joj pomogli da preživi Holokaust - ističe Filip David.
Veliki podržavalac ove predstave, u produkciji Kino-teatra, bio je i Jovan Ćirilov, a reditelj Nikola Jelovac postavio je „Rahelinu kutiju” kroz tri ispovedna monologa u izvođenju Pranke Petrić, Mirjane Karanović i Nade Šargin, koja slavnu glumicu igra u njenim najmlađim danima.

- Mi u ovoj predstavi ne pokušavamo da imitiramo i oponašamo Rahelu - kaže Mirjana Karanović, i dodaje:

- Nastojimo da dočaramo, približimo ono što je bio njen način mišljenja, njen pogled na svet, njen čudesni duh... Lično, kao vrlo mlada glumica, viđala sam je i sretala u pozorištu s ove strane scene, igrala sam s njom jednu predstavu. Pamtim je kao čudesnu veličinu, a upošte nije bila nadmena niti se ponašala kao veličina, naprotiv.

Branka Petrić napominje da je užas Drugog svetskog rata kao Jevrejka Rahela Ferari provela na jednom beogradskom tavanu, gde je vreme provodila sa još jednom velikom glumicom Kapitalinom Erić.

Slika

Rahela Ferari

- One su se od sveg zla branile i za sopstveni smisao borile razgovorima o pozorištu. Lično, imala sam čast i zadovoljstvo da provedem s njom preko 25 godina. Više puta smo bile partneri na sceni. U dva navrata sam je i zamenila. Mrožekove „Policajce“ je napustila, pa je Branko Pleša pozvao mene da uskočim, a za predstavu „Talac“ se razbolela. Bila sam tada početnica. Pesmu koju u „Rahelinoj kutiji“ pevam na kraju - „Šibicu poslah majci“, u stvari je ona koju sam pevala u toj predstavi dok ona nije ozdravila. Neponovljiva Rahela! Mogu da budem srećna što sam bila svedok mnogih stvari zbog kojih će ona dugo živeti u sećanjima, anegdotama, pričama, što sam slušala taj njen specifičan govor, zanimljive uvide i komentare. Umela je da iritira reditelje. Sećam se kad je radila „Per Ginta“ sa Paolom Mađelijem. Bilo je nečega oko čega se nije s rediteljem slagala i svakog dana je na probu dolazila donoseći nešto lila boje jer je znala da ga ta boja izluđuje. Mi se u predstavi ne bavimo njenom bogatom pozorišnom i glumačkom biografijom, tek nekolicinom od svega što je uradila, bavimo se njenim bićem, njenom ličnošću - kaže Branka Petrić.

Komad „Rahelina kutija“ napisali su Vladimir Petrić i Nikola Jelovac, a prva repriza je 6. aprila na dan bombardovanja Beograda 1941.

„Zašto plješćete, ajte kućama“
„Gostovali smo u nekom malom vojvođanskom mestu. Predstava grozna. A publika plješće, plješće... „Zašto plješćete? Ajte brzo kućama... razlaz“, govori Branka Petrić tumačeći Rahelu Ferari. Na indikaciju reditelja Jelovca pomiče se za korak bliže stolu i iznova govori tekst.
U osvrtu na ovu svoju ulogu, Branka Petrić kaže:
- Umela je da bude oštra, neprijatna, gorka, ali licemerna - nikada! I ova situacija iz njenog života, koja je deo naše predstave, potvrda je toga. Pritom, ona je tada bila vrlo mlada glumica. To je bilo još pre Drugog svetskog rata.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Zanimljivosti

Post od Upravnik »

Slika

ISKONSKI GREH NEBOJŠE DUGALIĆA

On se seli u Kanadu sa porodicom. Odigrao je monodramu za koju je sam napisao tekst, po motivima iz „Braće Karamazovih“. Kada se predstava završila, dok je još trajao aplauz, dok je još stajao na sceni, jedna jako stara baka polako mu je prišla i pružila poklon – antikvarne „Karamazove“ na ruskom. Verovatno, porodično nasleđe. Kada je prihvatio knjigu, baka mu je poljubila ruku. Plakala je. On se sagnuo i poljubio njenu ruku. Onda je još neko vreme stajao sa tom knjigom u ruci, punih očiju, želeći da sakrije da se oprašta. I onda se sve brzo završilo.

Kada smo izašli, ponovo sam video na ulici tu baku. Vraćala se kući potpuno sama, pogrbljena i dostojanstvena. Njoj niko nije pomogao ni da dođe u pozorište, ni da iz njega ode. Sama je osmislila i sprovela celu diverziju. Bez pomoći.

Ovde se treba zamisliti.

Uoči rata sa nacistima, ministar odbrane Velike Britanije došao je kod premijera Čerčila sa predlogom da se na štetu budžeta za kulturu poveća vojni budžet. Čerčil mu je samo odbrusio: „A čime ćemo onda, gospodine ministre, da se branimo?!“

U Državi – velesili u profesionalnom loptanju, odlazak Nebojše Dugalića, oca petoro, supruga, najboljeg srpskog glumca, reditelja, nije zaslužio pažnju novinara, cinkaroša, ulizica, botova, opozicionara, NVO smradova. Nikome nije bilo zanimljivo što sedmoro odlazi zauvek, u Kanadu.

U trenutku pretvaranja ovog parčeta zemlje u veliku ograđenu farmu, gde se kvalitetnija junetina izvozi na Zapad da radi, a ona preostala ostaje da služi kao jeftina marvena snaga, u trenutku kada naš narod na Kosmetu nekažnjeno ubijaju, u Montenegro-u i Hrvatskoj mrcvare, a Republiku Srpsku guše, nama nije potreban kulturni radnik. Nije potreban tumač. Nije potrebno da se branimo.

To veče bilo je namenjeno za Tropico band, za selfie i mahanje krpama na dočeku sportista. Za beg od zbilje. Za neprijatnost koliko nam dobro ide.

Dugalićev osnovni greh bio je to što tu neprijatnost, izgleda, nije podelio. Što je sinoć umesto izveštaja iz kladionice tumačio Dostojevskog. Što je za tih sat i po, ulazeći u tuđe lice, ulazeći u tuđe telo i glavu, govoreći odande, oslabio više nego da je trčao po travi.

Ako mu jeste bilo neprijatno, bilo je samo zato, što mu je za rad na pozivu profesora na glumačkoj Akademiji na raspolaganje stavljeno 19.000 RSD. Mesečno.

Zbog toga, ja ponavljam: krpama. Jer te zastave nisu bile pukovske zastave sa Kajmakčalana. To su bile zastave kolaboracije.

Srpsku pukovsku zastavu sinoć je nosila jedino ona starica. I spustila je, dostojanstveno, na pola koplja.

Nemanja Carević, vidovdan.org

Izvor: Vojvođanske novine
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Šekspir pisao pod dejstvom marihuane?

Britanski dramaturg Vilijam Šekspir pisao je pod dejstvom kanabisa, tvrde stručnjaci sa Univerziteta Vitvatersrand u Južnoj Africi, koji su analizirali ostatke glinenih lula pronađenih 2010. u vrtu bardove kuće u Stratfordu na Ejvonu.

Rezultati njihove studije, objavljene u časopisu South Africain Journal of Science, ukazuju na prisustvo kanabisa u osam lula, dok su u dvema drugih, doduše pronađenih u dvorištu Šekspirovog komšije, identifikovani tragovi kokaina.

Frensis Takeri, jedan od istraživača, navodi da je Šekspir verovatno bio upoznat sa negativnim efektima kokaina, koje je navodno u Englesku doneo slavni morepolovac i gusar Frensis Drejk, zbog čega je više voleo kanabis čije je konzumiranje, zbog stimulativnih svojstava, u to doba bilo veoma rašireno.

Južnoafrički naučnici su u lulama, starim 400 godina, pored kanabisa i kokaina pronašli i tragove nekoliko vrsta duvana koji su se koristili u XVII veku.

Istraživači su do ovih nalaza došli istovremenom primenom gasne hromatografije i masene spektrometrije, najmodernije tehnike za razdvajanje hemikalija. Kako bi potkrepili svoju tezu, naučnici ističu da Šekspir u svom sonetu 76 govori o "travi" (weed) kao sredstvu inspiracije
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

APLAUZI ZA OSUĐENIKE Predstava "Zapisi iz ćelije broj 12" oduševila publiku u Domu omladine

Predstava “Zapisi iz ćelije broj 12”, u kojoj glume osuđenici iz Okružnog zatvora u Beogradu, prvi put za širu javnost bila je izvedena u velikoj sali Doma omladine.

Glumci su verodostojnom glumom oduševili večerašnju publiku, u kojoj su bili i članovi njihovih porodica. Predstava “Zapisi iz ćelije broj 12”, svojevrsna je adaptacija dela “Zapisi iz mrtvog doma” F. M. Dostojevskog. Scenario i režiju potpisuje Marina Kovačević, uz autorski koscenaristički pečat osuđenika Đorđa Vasiljevića.

- Ovo je moja životna uloga, Dostojevski je ovo pisao za mene ako smem da budem bezobziran prema njemu, a sa druge strane ono što sam ja napisao jeste donekle bio deo mog iskustva, posredno ili neposredno - rekao je Tanjugu Vasiljević.

On je naveo da mu ovo izvođenje prvi put u javnosti mnogo znači i da želi publici da razbije predrasude i pokaže kako su zatvorenici takođe deo Srbije, samo sa ograničenom slobodom kretanja.

Glumci

Đorđe Vasiljević je koscenarista i glumac u predstavi u tri čina: “Ispovest”, “Ropstvo” i “Sloboda”, a učestvovali su i osuđenici Uroš Milovanović, Milan Jovanović, Miloš Nedić, Dušan Aćin i Marko Špadijer.

Ideja predstave je da osuđenici kroz pozorišnu igru i konkretizujući problem iz uloge koja daje im mogućnost da se izmeste u drugost, lakše sagledaju svet sa distance, da “isprobaju” drugačije postavke i da ispolje osećanja.

Predstava je realizovana uz asistenciju državnih službenika pri Službi za tretman Okružnog zatvora, a od decembra prošle godine nekoliko puta je reprizirana u okviru matične ustanove.

Razumevanjem Uprave za izvršenje krivičnih sankcija i uprave Okružnog zatvora Beograd koji su prepoznali kvalitet i potencijal ovog dela, usledila je višemesečna turneja po kazneno popravnim ustanovama u Zabeli, Nišu, Novom Sadu, Beogradu i Valjevu.

- Mi smo želeli da prikažemo publici ono što se zaista dešava u zatvoru, ne samo negativne stvari, već i pozitivne. U liku se pronalazim tako što i ja u privatnom životu imam taktiku odbrane.Zapravo svaki lik teži ka moralnom takmičaru kojem nalikuje crno-belim figurama u šahu tako sam se ja snašao u ovoj ulozi - rekao osuđenik Uroš Milovanović.

On kaže da su reakcije na predstavu u popravno-kaznenim domovima bile pozitivne i smatra da su svi česnici u predstavi jako talentovani.

Predstava je realizovana uz pomoć Centra za rehabilitaciju imaginacijom i igra se u okviru projekta “Off teatar ponedeljkom”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Uistinu zanimljiv koncept. A ima li kojim slučajem među članovima ansambla ubojica ili silovatelja? Čisto zarad estetičke valorizacije transpozicionog potencijala „senovitog polja bića” glumaca. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Gebels je OK

DVOJE DRAMATURGA SU U GEBELSOVOM TEKSTU IZMENILI SAMO TRI REČI, POSLALI GA VODEĆIM SRPSKIM PARTIJAMA. ODJEDNOM, SVIMA SU POSTALA PRIHVATLJIVA RAZMIŠLJANJA HITLEROVOG MINISTRA ZA PROPAGANDU

Maja Pelević i Milan Marković, oboje mladi i izvođeni dramski pisci, učlanili su se za devet februarskih dana u sedam velikih političkih partija. Partijski ljudi su bili zadovoljni: novi članovi su imali odlične poslovne biografije, te su Maja i Milan za svega nekoliko dana ušli u gotovo svaki partijski savet za kulturu. S obzirom na blizinu izbora, stranke su bile fokusirane na predstojeću kampanju, bile su im potrebne nove ideje, novi ljudi – Maja i Milan su došli kao poručeni. Ubrzo je počelo i razmatranje na koje bi položaje u svetu kulture pridošlice mogle biti postavljene nakon izbora. Zauzvrat, bilo je potrebno da novi članovi predstave svoje poglede i razmišljanja o kulturnoj politici, političkom marketingu, odnosu prema stranci, ideologiji... Tekst o političkom marketingu koji su Maja i Milan poslali je, bez izuzetka, veoma pozitivno ocenjen; pojedine stranke su bile oduševljene.
Nevolja je, međutim, bila što su Maja i Milan bili "krtice" – kao urednici pozorišnog časopisa "Scena", skupljali su materijal o položaju mladih umetnika u Srbiji i o tome vrede li išta obećanja političkih partija o departizaciji i prestanku zapošljavanja po političkoj liniji. Još je veća nevolja bila ta što je pomenuti tekst koji su poslali strankama delo Jozefa Gebelsa, objavljen 1928. godine pod nazivom "Znanje i propaganda". Dvoje dramaturga su izmenili samo tri reči: reč "propaganda" izrazom "politički marketing", reč "nacionalsocijalizam" odgovarajućom stranačkom ideologijom (demokratija, socijalizam, liberalna demokratija...), a Hitlerovo ime je zamenjeno imenom predsednika odgovarajuće stranke. To je bilo dovoljno da tekst svima postane više nego prihvatljiv. Svoje doživljaje u poslednja dva meseca Maja Pelević i Milan Marković su "krunisali" 8. aprila u Domu omladine, gde su upriličili javno čitanje dramskog teksta pod nazivom "Oni žive". Po rečima Maje Pelević, tekst se sastoji od privatnih "četova" razmenjivanih između nje i Milana tokom tog perioda, ali i dramatizacije partijskih sastanaka na kojima su prisustvovali:
"Veoma nam je bitno da sve vreme skrećemo pažnju da je ovo umetnički projekat. Mi smo oboje dramski pisci, nismo istraživački novinari, ali smo hteli da progovorimo o stvarima koje sve naše kolege znaju, međutim, nisu nikad postojali dokazi o tome. Ja sam, na primer, u jednoj partiji bila stavljena na kadrovsku listu za direktora Ateljea 212. Nebitno je o kojoj je partiji reč – sve su bile skoro podjednako otvorene za tu vrstu napredovanja. U drugoj partiji sam otvoreno rekla da bih htela da budem direktorka pozorišta ‘Duško Radović’ i oni su bili vrlo voljni da stanu iza toga. Zaista je bilo šokantno da su sve partije pozitivno odreagovale na Gebelsov tekst. On nije otvoreno fašistički, to je govor iz 1928. godine, kada nacionalsocijalizam još nije bio na vlasti i vrlo je uvijen, ali smo tim tekstom hteli da pokažemo kako je ideologija zaista potpuno izgubila bilo kakav smisao. Kada sve partije na identičan način odreaguju na isti tekst, mislim da to dosta govori, nezavisno od toga da li je tekst Gebelsov; a onda, na sve to, tekst još i jeste njegov", kaže Maja Pelević za "Vreme".
Milan Marković pak za "Vreme" objašnjava zašto je odabran baš tekst ministra za propagandu Trećeg rajha: "On se, pre svega, bavi potrebom za jednom vrstom beskrupulozne propagande. On je ‘neideološki’, na vrlo sličan način na koji danas partije u Srbiji zastupaju ‘neideološke’, postideološke pozicije. Zato su ga, na kraju krajeva, i prihvatili tako dobro, zato što se u stvari upravo bavi tim stvarima – preuzimanjem društvene moći, prožimanjem Ideje, sa velikim ‘i’, u sve pore društva. Kultura u Srbiji je dovedena dotle da mi jednostavno ne možemo da se bavimo našim poslom. Upravnici su postavljeni od strane partija, budžet za kulturu je skoro nepostojeći, velika pozorišta su pred zatvaranjem. S obzirom na to da smo mi izgubili prostor za izvođačku umetnost, pokušali smo da prostor političkih partija iskoristimo za izvođačku umetnost."
Više o ovome pročitajte na blogu autora na adresi www.onizive.wordpress.com.

Delovi originalnog Gebelsovog teksta »Znanje i propaganda«Delovi originalnog Gebelsovog teksta »Znanje i propaganda«

"Ljudi kažu da su ideje u oblacima. Kada se pojavi neko ko u reči stavi sve ono što drugi u srcu osećaju, onda oni kažu: ‘Da! To je ono što sam oduvek želeo i čemu sam se oduvek nadao.’ To je ono što se dešava kada neko prvi put čuje Hitlerove govore. Sretao sam ljude koji su po prvi put prisustvovali Hitlerovim govorima, i oni su rekli sledeće: ‘Ovaj čovek je rekao ono što sam godinama tražio. Po prvi put neko je dao oblik onom što ja želim.’"
"Važna stvar nije u tome da se nađu ljudi koji se slažu sa teoretskim stavovima, već da se nađu ljudi koji su spremni da se bore sa mnom za jednu ideju koja će biti opšteprihvaćena. Osvajanje ljudi vrši se pomoću nečeg što ja smatram za ispravno, a mi je zovemo propaganda."

»Odjeci i reagovanja«

Na javnom čitanju teksta "Oni žive" u Domu omladine, kao "dopunski materijal" emitovane su i dramatizacije partijskih sastanaka, koje su čitali Maja i Milan, kao i pojedini stranački odgovori na tekst, pristigli elektronskom poštom. Izdvajamo delove:

Iz e-maila
"Draga Majo i Milane,
tekst sam pročitao i prosledio. Mislim da pokazuje da ste potpuno svesni uloge angažovanih ljudi u konceptu angažovane kulture, koji pritom ne liči na isto to u službi ranijih, autoritarnih sistema, i zbog toga strategiju ne kreiraju političari, već kompetentni ljudi iz branše, a opet u cilju dobrobiti građana i društvene zajednice."

Sa sastanka u stranci

"Neko mi je poslao jedan tekst, ne znam da li su tu, sa Starog grada, Maja i Milan? Da, to je odlično, ja sam to odmah predsedniku prosledila i njemu se dopalo, i eto – nekako mi se čini da ste vi samo zagrebali čitavu priču, a sad treba da se nastavi. To je uvod, kako ste se prepoznali u predsedniku, njegovim govorima, kako treba govor da izgleda, e, to je ono što nama treba. (...) Nemojte očekivati mnogo toga, jer nismo sami, imamo koaliciju. Da smo sami, bilo bi mnogo toga, onda bismo mogli da se upnemo, koliko možemo i koliko ne možemo, a ovako, koliko nam daju – daju. (...) Jedan od motiva zašto sam ušla ovde je i to što sam shvatila da zapravo bez neke podrške, bilo kakve podrške, jako teško možeš da napreduješ, jako teško možeš da napraviš neki korak više – možeš da se iskidaš i to je to, limitiran si. Moraš da imaš određenu vrstu podrške, najčešće političku. Koliko god to trivijalno zvučalo, to je surova istina, ali je tako. I džaba nama ako smo mi postali članovi, ako to ne koristimo. Kad smo već ušli u to i negde malo zagrizli, upravo je to: da treba da pomažemo jedni druge, da možemo da pozovemo, da se umrežimo... i sutra kad bude bilo, još smo slabi, nema mesta za sve, sada u ovom prvom izvlačenju karata, bilo kakve pozicije, institucije, ali ako jedan uđe, taj može da zna, da računa na to da ćemo svi ostali da se nakačimo, da ga zovemo, koliko može, kad može, i da sve to funkcioniše."
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

“Osobine čestitog glumca”

“On zna pravu vrijednost svijeta u koji dolazi da igra ulogu i prema tome se postavlja. Njegov život nije besposlen jer mu se stalno nešto dešava, i ni jedan čovjek ne mora da bude oprezniji u svojim postupcima, jer su svi pogledi uprti u njega. Njegova je profesija u neku ruku kontradiktorna, jer niko nije toliko omražen i voljen u isto vrijeme. Prati ga prokletstvo nekih učenjaka: suviše pameti čini ga budalom. On je poput dama s portreta, rijetko kada ima svoj izraz lica, još ređe nosi svoju odjeću, što je manje svoj to je publika zadovoljnija, osim kada njegova maska nije dostojna uloge. On ne glumi samo na pozornici, već ponekad i na ulici, jer i kao običan građanin on ne skida svoju masku. Uloge mu donose psovke i lijepe riječi, koje zadržava za svoje razgovore i iznosi ih u otmenom društvu. Na pozornici je tragičan, ali nekontrolisan u svlačionici gdje izgovara kletve koje nije sam smislio. Žene u publici su do ušiju zaljubljene u njega i dame ga zovu da nastupa u njihovim odajama. Gostioničari bi propali bez njega, jer je on njihova najbolja mušterija i jedini razlog što spavaju do podneva. Pjesnik je njegov jedini tiranin, i on mora da napije prijatelja ako on to od njega traži. Pokladnog utorka se plaši koliko i vlasnica burdelja, a Veliki post mu donosi više štete nego mesaru. Samo ga je jedan čin pomeo, a izvršio ga je parlament, koji je dao više prava konjušarima nego njemu, zbog čega ga mrzi više nego pokvarenog sudiju. Da budemo pošteni prema njemu, jedan dobar glumac vrijedi koliko petorica običnih ljudi, a ukoliko je dobro gradjen, kao šestorica. A po odlučnosti bi mogao da se mjeri sa bilo kojim Katonom, jer je njegov običaj da umre hrabro.”

(Iz: John Earle, Microcosmography: or a Piece of the World Discovered in Essays and Characters (1628); prestampano u English Professional Theatre, 1530-1660, ur. G. Wickham, H. Berry, W. Ingram, Cambridge, Cambridge University Press, 2000, str. 186 – 187.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Kakve zvezde, glumci žive na ivici bede

Milorad Mandić Manda preminuo je u 55. godini i iza sebe ostavio četvoro dece, i to je dovoljan razlog da čujemo kako zaista žive oni kojima se inače divimo i kojima se ponosimo.

Niz glumačkih smrti u ovoj godini ponovo je pokrenuo pitanje statusa vrhunskih umetnika u Srbiji. Opšte je prihvaćeno da popularnost podrazumeva bogatstvo i lagodan život, ali na tu konstataciju glumci će se gorko nasmejati.

- U državi u kojoj je ovoliko opao standard, glumci žive isto kao i većina stanovništva, teško. Sve je manje produkcije i samim tim sve manje posla za nas... Ali ono što je zabrinjavajuće jeste to što ova država ne prepoznaje važnost negovanja kulture. I tu je glavno pitanje u kom pravcu ova država ide. Šta joj je važno? Čime će se ponositi, sa čim će pred svet? Podjednako je važno da publika razlikuje estradu od umetnika. Grdno se varaju oni koji misle da je to isto - kaže za „Blic“ glumica Dara Džokić.

Ona smatra da je država upravo estradu prepoznala kao vitalnu delatnost i u nju ulaže.

- Sve te „Grand“ i druge produkcije su sada važnije od nas. Njima svaka čast na vitalnosti, ali posledica toga je da sada svako dete hoće da bude pevač, a pre nekoliko decenija hteli su da budu umetnici - kaže glumica i dodaje da glumački posao uopšte nije lak, on traži i fizičku i mentalnu snagu, koncentraciju, neprestanu nadogradnju i usavršavanje, naporna putovanja i ponekad bukvalno i po 24 časa rada. Vidite, to umiranje je postalo jezivo. Strašno je i to pitanje zašto je neko pristao na nešto. Blago onome ko ne mora. Ali neko ima i stare roditelje, neko ima četvoro dece i mora da radi. Naši honorari su deset puta manji od honorara pevača, a o političarima da ne pričam. Pa treće savetnice imaju više novca od nas - priča prvakinja Ateljea 212.

Država Srbija odavno demonstrira svoju nezainteresovanost za kulturu, a to konkretno znači da je broj pozorišnih i filmskih projekata toliko mali da ni oni najveći među našim glumcima ne mogu da budu sigurni u angažman i iole pristojnu platu ili honorar. U beogradskim pozorištima najviši honorari po predstavi idu do 100 evra. I to samo za vrhunske glumce. Ako uzmete u obzir da jedna predstava igra najviše pet puta u mesecu, jasno je o kojem novcu se radi. S druge strane, najveći broj glumaca dobija četiri do pet hiljada dinara po predstavi. U prestoničkim pozorištima ukupno ima oko stotinak stalno zaposlenih glumaca, čije su plate u nivou republičkog proseka. Spas se nalazi u takozvanim tezgama, za šta javnost uvek nađe načina da kritikuje. Ali tako nastaje krug u kojem gube svi, i glumci i publika.

- Glumci nisu nikakve zvezde jer biti zvezda podrazumeva novac i privilegije. Mi smo samo popularni i ništa više. Ni u samoposluzi ne idemo preko reda, ni decu u vrtić ne možemo da upišemo mimo reda - kaže za „Blic“ glumica Seka Sablić, koja dodaje da je ona, ipak, odavno sama sebi „privatna firma“.

- Daleko sam od institucija, bez obzira na to što radim i u pozorištima. Glumac mora tako. Ipak, moje mlade kolege su ucenjene i vrlo često prevarene. Oni s velikim rizikom prihvataju ponude jer je posla sve manje. Glumci trpe strašan mobing. Ja odavno brinem sama o sebi, i to bih preporučila svojim mladim kolegama - zaključuje Seka.

Na kraju, ponovićemo reči reditelja Radoša Bajića, koji je pre nekoliko dana govorio o Mandi za „Blic“:

- Svi smo preumorni i satrveni stalnom borbom i neizvesnošću, a svi hrlimo ne bismo li iza sebe ostavili bolji svet. Manda je bio razapet u borbi da opstane, da sačuva porodicu i obraz, da stvori lepši i bolji svet za svoju decu, ali i za svu decu, koja su ga obožavala. Dužnost nam je da se zapitamo da li je u toj borbi sagoreo.

Muke sa švajcarcima

Pre 10 godina sam podigao kredit od 79.000 evra, posle redovnog plaćanja, sada dugujem više od 85.000. Neki će na kraju platiti dva stana, a pojedinci ga nikad neće otplatiti, ispričao je Milorad Mandić Manda pre godinu dana za jedan dnevni list.

Manda je bio jedan od 22.000 građana koji su odlučili da podignu stambeni kredit u švajcarskim francima, a danas duguju više nego na dan kad su kredit podigli. Popularni glumac radio je čak pet poslova kako bi sakupio dovoljno novca da prehrani suprugu Anju i četvoro dece, i mesečno namiri ogromnu ratu za stambeni kredit u švajcarcima.

- Država treba da reaguje i pomogne ljudima, a ne da mi pojedinačno moramo da tužimo banke i idemo na sud zbog menjanja kamata i uslova plaćanja. Pre 10 godina sam podigao kredit od 79.000 evra i posle toliko vremena i redovnog plaćanja rata ispada da banci dugujem više od 85.000. Neki će na kraju platiti dva stana, a neki pet. Ovo što su nam uradili spada u neku vrstu organizovanog kriminala. Ljudi su samo hteli krov nad glavom i uzimali su kredit iz nužde. Imali smo garancije guvernera da je najbolje da se zadužujemo u švajcarcima. Sada mi izgleda kao da je to neka zavera u kojoj učestvuju banke. Sličan problem imali su Englezi i Portugalci, ali tamo su posledice takve politike ispravljene - ispričao je Manda, koji je, osim što je bio upravnik Pozorišta „Boško Buha“, igrao i u predstavama, snimao serije, vodio kviz...

Rešenje problema zaduženih u švajcarskoj valuti obećavali su NBS i Ministarstvo finansija, ali ništa nije urađeno.

Nesreća Tadića

Glumac Ljubivoje Tadić, prvak Drame Narodnog pozorišta, već dugi niz godina živi u nemaštini, a o tome nikada nije govorio ili se obratio nekome za pomoć. Ovo je izašlo na videlo kada je prošle godine poginula njegova sestra Maja, a Ljubivoje i njegova majka Mirjana teško su povređeni u požaru koji je izbio u njihovom stanu. Požar je navodno izazvala upaljena sveća kojom su osvetljavali prostoriju jer, kako se tada saznalo, glumcu i njegovoj porodici je godinama isključena struja u stanu.

Tragična sudbina Vesne Pećanac

Glumica Vesna Pećanac, poznata po ulogama u filmovima svog supruga Živka Nikolića „Lepota poroka“ i „Čudo neviđeno“, već je više od deset godina u penziji i ima oko 230 evra primanja. Ona je posle smrti supruga javno priznala da su poslednjih godina čuveni reditelj i ona bili više gladni nego siti. Nikada nisu imali automobil, hranu u samoposluzi su kupovali na kredit... Odavno je ostala i bez fiksnog telefona jer nema od čega da ga plaća.

Čkaljina sudbina

Nije beda među glumcima ništa novo. Najpoznatiji komičar u bivšoj Jugoslaviji Miodrag Petrović Čkalja, čija nekadašnja popularnost ne može da se poredi ni s najvećim zvezdama na današnjoj glumačkoj sceni, umro je 2003. godine u velikoj nemaštini.

Rijaliti spas

Spas u rijalitijima pokušali su da nađu mnogi glumci, pa i Eva Ras. Ova multitalentovana glumica, koja je objavila i 20 knjiga, teško sastavlja kraj s krajem.

- Ja živim. Meni je divno, država me je, oduzevši mi penziju, učinila ponovo mladom i doživotno vraćajući natovareni dug za PIO biću još jača i krepkija, ali neću o tome, to svi znaju. U zemlji gde ništa nije na svome mestu, i u umetnosti je sve iščašeno - rekla je ona.

Dugalić - borba s kreditima

Mandin kolega Nebojša Dugalić čak je nameravao da se zbog dugova i kredita u švajcarcima odseli iz Srbije.

Mnogo je loša vest za srpsku kulturu, društvo i budućnost ove zemlje da neko poput Dugalića, ko uživa status vrhunskog umetnika, odlazi zbog neizdržive materijalne situacije. Ipak, odlučio je da ostane i da se bori.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Glumica prekinula predstavu u Gradu teatru zbog buke

Mirjana Karanović u okršaju sa "komunalcima"


Ibzenove "Aveti" ipak odigrane do kraja, i to samo zbog aplauza publike koja se, dajući podršku glumcima, podigla na noge i skandirala
Glumica Mirjana Karanović prekinula je izvođenje predstave "Aveti", u režiji Andreja Nosova, koja se na jubilarnom Gradu teatru igrala na prostoru "Vještice" u Bečićima, i izašla sa scene da se "razračunava" sa - komunalcima.

Tako su višegodišnji problemi budvanskog festivala vezani za njegovo izmeštanje i nemogućnost izvođenja dramskih programa u Starom gradu zbog preglasne muzike iz kafića doživeli kulminaciju.

I mada su Ibzenove "Aveti" upravo zbog buke "preseljene" u drugi prostor, u koji je Grad teatar "pobegao" ove godine (premijera ove koprodukcije bila je 2015. na sceni Svetog Stefana, za koju ove godine festival nije imao para), pokazalo se da "Vještice" nisu "nova", adekvatna scena. Igru ansambla u kome su i Branko Cvejić, Slobodan Beštić, Milan Marić i Jovana Gavrilović, koja se zasniva na malo reči i mnogo emocija, uzurpirala je Autobaza komunalnog preduzeća, koja se nalazi gotovo uz same reflektore i gledalište. Negde na polovini predstave "komunalci" su počeli sa bučnim premeštanjem kontejnera i nekakvim utovarom u vozilo koje je neprekidno bilo uključeno. Na molbe i upozorenja zaposlenih iz Grada teatra da prestanu sa bukom, odgovorili su bacanjem kamenja na njih.

Tada je Mirjana Karanović, vidno iznervirana i uzbuđena, prekinula predstavu, izašla sa scene i sama krenula da se objasni sa njima. Gest jedne od najcenjenijih pozorišnih i filmskih glumica sa ovog prostora, koja se dokazala i kao filmska rediteljka (u Budvu je stigla iz Pule, gde je dobila Zlatnu arenu za najbolji film), publika je ustajući sa sedišta ispratila ovacijama podrške.

To je svakako bio i ključni razlog da se Mirjana Karanović vrati na scenu, da se predstava nastavi, i da se "Aveti" srećno završe - skandiranje i aplauzi na poklonu glumaca trajali su nekoliko minuta, bili su burniji nego na ijednoj predstavi ove godine. Na kraju, sve je čak dobilo i dirljiv epilog - Mirjana Karanović i ceo ansambl aplaudirali su publici u znak zahvalnosti za podršku i strpljenje.

Ostaju, međutim, pitanja dokle će Grad teatar "bežati" iz Starog grada i gde? Da li će se iz tog istorijskog i kulturnog lokaliteta isterati umetnost posle trideset godina trajanja festivala, koji u regionu i ovom delu Evrope ima ugled kulturnog brenda Crne Gore? Hoće li prostor starih budvanskih pjaceta i trgova, koji označavaju duhovnost ovog podneblja, konačno u potpunosti pripasti kafanama, jeftinim populističkim zabavama, estradi i skorojevićkoj banalnoj ikonografiji?

Svim ovim problemima baviće se sutrašnja konferencija za novinare, koju su zakazali predstavnici Grada teatra.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost