Mira Banjac

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Mira Banjac

Post od branko »

Feliks Pašić

SA MIROM BANJAC


Prvi razgovor, 2. marta 2001.

(U domu glumice u Novom Sadu, Jovana Boškovića 2, posle podne)

Kad smo razgovarali u proleće devedeset sedme, ti si u jednom trenutku zaplakala.

U kom povodu sam zaplakala?

Setila si se nekih ljudi.

Stalno se sećam nekih ljudi da bih mogla da zaplačem. Prvo bih mogla da zaplačem – evo, kad se setim mog najstarijeg pozorišta, Srpskog narodnog – mogla bih da zaplačem nad jednim vremenom koje je bilo zaista veliko i sjajno, sa velikim glumcima od kojih je jedino još Šalajić ostao da mogu da se zakitim njime. Atelje se prepolovio. Otišli su oni koji su mi bili i lični prijatelji i od kojih sam, ako hoćeš, i neku pamet nasledila. Otišao je Zoran Radmilović, otišla je Mira Trailović, otišao je Cica Perović, Neda Spasojević, Taško Načić, otišao Milutin Butković… To jeste da se zaplačeš. I kad god uđem u Atelje da se zaplačem. Postoje veliki glumci, veći, manji i – skoro nezamenjivi. Nekoliko njih je nezamenjivo, kao što su Alija (Slobodan Aligrudić), Zoran, Cica, Neda… Osećamo tu neponovljivost i po upravnicima pozorišta, ne kao administrativnim ličnostima nego kao ličnostima koje osmišljavaju ceo teatar. Ljudi kao Bojan Stupica ili Mira Trailović bili su institucije, od njih je počinjalo sve. A taj period u Ateljeu za mene je nešto vrlo značajno i vrlo bolno. Stigla je jedna sjajna generacija darovitih, glumaca budućnosti, ali mi oni nisu još prijatelji, ni ja njima. Možemo biti dobre kolege, veće ili manje, ali nisu prijatelji. Prijatelji se trideset i četrdeset godina kroz rad, kroz posao stvaraju.

Kad kažeš da su bili veliki i nezamenjivi, govore li to iz tebe i sentimenti?

Ne, stvarno je tako bilo… Cica Perović se nije baš jako otvarao za prijatelje. Bio je vrlo izbirljiv. Ako ti on posveti jedan sat razgovora, ti si već počašćen, već si počastvovan. Isto je i sa Alijom koji je bio apsolutno moj prijatelj, kao i Zoran. Nisu bili svaštari, nisu se davali svakom. Recimo, Zoran je otišao sa velikim tajnama. Mnogo ljudi ne zna da je on govorio jezike, da je bio izuzetno obrazovan, ali se on time nije razmetao. Koliko je na sceni bio šarmantan, veliki arlekin, privatno je bio mizantrop, vrlo introvertan čovek. Teško je davao u sebe nekoga novog. Vi koji ste s njim imali razgovore, vi to dobro znate.
Kako komuniciraš sa mladima u Ateljeu?

Na sreću, ja vrlo dobro komuniciram sa mladima. Na jedan neobjašnjiv način ti mladi su mene prihvatili, i u Beogradu i u Novom Sadu. Možda zato što nisam od glumica koje stalno govore o tome kako se nekad radilo. Pokušavam da uhvatim ritam vremena i ritam mišljenja u tom vremenu. Mogu samo da se uključim ili da se ne uključim. A pošto sam radoznao čovek, ne bih mogla da propustim da pored mene prođu neki ljudi koji su značajni, a da s njima nisam u nekoj sprezi, umetničkoj ili privatnoj… Poveravaju mi se, otvaraju, mnogi od njih žele da čuju moje mišljenje.

Ne voliš da se vraćaš u prošlost?

Kod mene postoji jedna neobična, ili tužna stvar. Ja sam neko ko se nikad ne bi vratio, recimo, u doba koje svi vole, a to je detinjstvo. Imala sam vrlo ružno, vrlo teško, vrlo bolno detinjstvo. Prvo, nisam bila u porodičnoj formaciji, nego kod svoje babe. Živela sam u sredini koju sam već kao dete osećala da me guši. I shvatila sam još tada da iz tog blata svoje cipele moram vući sama. Sve sam to radila jednom drskošću. Ja sam se iza drskosti zaklanjala. Osim toga, to je bilo vreme, i ratno i poratno, kada se mladost nije ni slavila. Nismo ni stizali da budemo mladi. Sada verujem da nisam bila ni devojčica, ni dete, nego sam bila biće, biće koje se kroz tu mladost provlačilo. Kod mene je život počeo možda u tridesetoj. Sve dotle bila je muka, velika muka. Ja sam kroz veliku muku prošla, zaista, i prolazila sam sama, baš sama. Sve lepe stvari dobijala sam od drugih, a sve što je bilo teško, bolno i ružno, sve je to dolazilo od mene, od moje, možda, nesnalažljivosti, moje nesposobnosti. Privatno ja nisam uspešan čovek nikad bila. I sada sam kratka. Kratka sam za porodicu, kratka sam za porodicu moga sina. Volela bih da imam unuče. Možda bih celu karijeru dala za decu. To je veliki nedostatak. Čovek je invalid za jednu porodicu. To je veliki invaliditet. Ja sam, nasuprot nekim mladima koji misle da porodica odumire, u tome ostala dosta staromodna. Volim porodicu, volim porodično okruženje. Mislim da iz toga izlazi i neki mir, i sigurnost da iza tebe neko stoji, da li dete, da li čovek. Ja sve to nemam. Čovek u životu mora da otkrije ravnotežu. Nažalost, to obično otkrije kasno: šta je u životu važno, šta je manje važno, gde treba više da se daš, gde treba da se potrošiš do kraja, gde ne smeš da se potrošiš. Ali, to otkriješ sa godinama i sa mudrošću. A u mladosti srljaš, prosto srljaš. Onda te vode strasti. A u pozorištu se bavimo strastima. Opasno je ako ne umeš na vreme da se doziraš, da se negde odmeriš. Može biti opasno.

Koje slike iz detinjstva pamtiš?

I to je dosta bolno, mogla bih se zaplakati… Ja sam važila za drsko dete, i duhovito dete. Bila sam klov jedan, veliki klovn. Sećam se, devojčica koja se zvala Seka Pleško, apotekarsko dete, dosta imućna, imala je bicikl. Tada je imati bicikl bilo kao imati "porše". I ona je paradirala s tim biciklom, ali nije baš znala da ga vozi. Bila je dosta, što naš narod kaže, trontava. Ja sam merkala bicikl i shvatila sam da ja znam da ga vozim. Jednom u parku, puno je dece bilo, rekla sam joj: „Daj mi malo bicikl.” Ona kaže: „Ne dam.” „Daj mi samo malo.” Kaže: „Daću ti ako mi nešto izvedeš.” I ja sam stala nasred parka i verovatno nekog klovna, neku glupost izvela, ali sa velikom drskošću i sa pokrićem sam nešto izigravala. Ona mi je dala bicikl. Nećeš verovati, sela sam na taj bicikl i odmah sam znala da ga vozim. To je inat, to je neki bes, to je neka odbrana, to je neko „ne dam se”. Naravno, bicikl do uveče nisam vratila, dok se nisam iživela. Posle mi više nije ni trebao, i da su mi kupili… Onda, sećam se, u školi sam znala da se uludim k'o luda Ofelija. Stavim u kosu svilu od kukuruza, dođem u školu i jako ponosna sedim, ceo razred urla, svima je smešno, samo jednoj ženi nije smešno – mojoj učiteljici. Verovatno sam tako superiorno, kao neki majmun, došla u školu… To su bili neki moji ispadi kojima sam se branila, po cenu svega, samo da iziđem odatle, da ne ostanem u tom blatu… Kada sam išla na audiciju za glumačku školu, od Erdevika do Novog Sada se putovalo dva dana, ako ne i više. Nema voza, nema autobusa. Išlo se kamionima vojnim, išlo se traktorima, išlo se pešaka. Ali, ja sam rekla: "Ne znam šta ću da uradim, ali ja se neću vratiti."

Koja je to godina?

Četrdeset sedma… Rekla sam: „Ne znam da li ću proći, ali vratiti se neću.” Sad da me pitaš kuda bih otišla da nisam prošla, ne znam. Strašno sam bila sigurna da se neću vratiti… Kad sam došla na audiciju, izgledala sam smešno. Devojčica mala, u nekim cokulama, u nekoj marami, ružna. Ja sam bila izvanredno ružna devojčica. U komisiji je sedeo jedan Jurij Rakitin, sedeo je Milenko Šerban, sedeo je Stanko Bajić. Posle sam shvatila koje su to ličnosti. Oni su bili konsternirani kad je tako nešto ušlo. Jer, ja sam bila nešto.

Šta je to nešto izvodilo?

Najstrašnije na svetu! Ja sam najdramskiju partiju spremila, Katarine iz Oluje Ostrovskog. Naravno, to je bilo užasno. I mislim da bi tu meni bio kraj da Rakitin, koji je imao neko osećanje da iz mene nešto može da se izvuče, nije zatražio da izvodim improvizacije. Recimo, dobila si telegram da ti je umro brat… E, tu sam ja već suvereno vladala. Igrala sam i poštara. Već je radila moja drskost. Primim telegram, pročitam i počnem da se smejem. Pitaju: šta je? Kažem: Ja nemam brata. Na taj štos sam primljena u tu školu… Onda sam celu noć presedela sa Danijelom Obradovićem, koji je polagao zajedno sa mnom. Došao je iz Banjaluke, a posle je bio u Nišu, odličan glumac. Celu noć smo presedeli u parku Dunavskom, preko puta starog pozorišta, čekajući rezultate.Ujutro u osam sati ja sam ustrčala uz stepenice starog pozorišta novosadskog i – na spisku sam bila prva. Banjac! Pod A nije bilo nikoga. I Danijel Obradović je bio na spisku.

Ti si iz Erdevika. Kakvo je bilo to selo?

Erdevik je bio vrlo civilizovano selo. Imao je jak amaterizam, dolazila su i neka pozorišta iz unutrašnjosti, ali to je mene manje zanimalo. Cirkusi su me zanimali kao atrakcija. Moji seljaci su bili vrlo pametni ljudi, i podržavali su me kad sam otišla u glumačku školu. A bila je velika jeres otići u takvu jednu školu. Imala sam veliku podršku, naravno prvenstveno od učitelja. A onda… Imala sam jednu neverovatnu životnu situaciju. Moj otac je Amerikanac. Moja baba je otišla u Detroit sa onom prvom migracijom, i tamo su se rodili moj otac i moja tetka. Ta moja baba je bila jedna dosta velika hohštaplerka.

To je baba po ocu?

Po ocu. Ona je za vreme prohibicije verovatno pekla viski i obogatila se. Jednom sam pitala jednoga koji je kod nas testerio drva i nešto grdio moju babu zašto je grdi. A on kaže: „Baš zbog tvoje babe sada testerim drva…” Dovela je moga oca iz Amerike kad je on imao petnaest godina, prvi put, i upisala ga u privatnu školu u Beogradu, da bi naučio jezik i eventualno ostao. To je bila sirotinjska osveta: htela je da pokaže šta je sve u Americi stekla. Međutim, moj otac se posle godinu dana vratio.

Kako se zvao?

Teodor. Teo su ga zvali. Ali, baba ga je ponovo dovela, kad je on imao devetnaest godina. A moja mama je imala dvadeset i dve. Moja baba je jako insistirala na tom braku, pošto je mama bila iz dobre kuće, moji su ujaci bili dobrostojeći. Našla je da je to dobra partija. A bilo je tužno: oni nisu mogli da razgovaraju. On je znao samo dve-tri reči srpskoga. Ja sam se dvadeset devete rodila i kažu da je tada mojoj mami ispod prozora svirala vatrogasna muzika. Otac je to želeo. Moji seljaci su mi posle pričali da je bio sjajan čovek, da je jako voleo moju majku i da je svašta umeo. Kad sam imala četiri godine, on je hteo da se vrati nazad, u Ameriku, i da povede i moju mamu. Vratio se, a tamo su još bili moja baba i moja tetka. Mami je poslao kartu da dođe. Ali, moji ujaci i baka po materi nisu joj dozvolili da ide: „Kud ćeš, ne znaš jezik, vratiće se on, samo ti sedi tu…” Međutim, on se nije vratio. Nikad se nije vratio. Vratila se moja baba i dovela moju tetku koja je perfektno govorila nekoliko jezika. Ona je bila jedna od sekretarica kod „Forda”, u Detroitu. Baba je nju mladu, od šesnaest-sedamnaest godina, udala za sina našeg sveštenika, Dušu, koji se posle mesec dana ubio na Vencu, u nekoj kartaškoj seansi. Tetka je ostala, a moja mama je, naravno, morala da iziđe iz kuće. I onda je počeo taj tragični život. Mama je u prvo vreme bila kod svoje braće, radila im, niko i ništa. Posle je otišla u Beograd i radila je u fabrici šećera i u velikoj kući „Sakalarides Kukulidis”, a ja sam ostala jer me baba nije dala.

Kako se zvala baba?

Nata. Bila je, onako, dvometrašica, velika, jaka žena… Onda se zatvorila granica i moja mama više nije mogla da dolazi. Krenula je okupacija. Već sam mislila da sam zauvek izgubila svoju majku. Jednom sam sela na voz i pošla za Beograd. Naravno, u Zemunu su me skinuli Nemci, pa u konjičku školu. I počeo je film. Usred noći se pojavi čovek koga ja znam: komšija iz Erdevika. Nemac, prvi komšija, imao je dvadeset četiri-pet godina. Zaprepasti se da sam ja tu. Kažem mu da hoću kod svoje mame. On kaže: „Ja sam tvoju mamu video u Beogradu.” I rekao je da će ujutro doći po mene. Ujutro je došao i rekao: „Mi ćemo sada preći most, tamo će te čekati tvoja mama. Ja ću ići motorom sa jednom kolonom, ali mi nećemo razgovarati.” Ja sam bila na kraju kolone, sa malom školskom torbicom. Tada nisam znala, to je bila kolona koja je išla za Banjicu. Odjednom sam s leve strane mosta ugledala moju mamu, u crnoj astraganskoj šubari, u crnom mantilu. Kad me je ona videla u toj koloni, onesvestila se. Posle joj ja kažem: „Eto vidiš kako ima i dobrih Nemaca.” A ona kaže: „Uzeo je sve što sam ja zaradila.” I tako sam bila sa mojom mamom do oslobođenja Beograda. I onda smo nas dve krenule pešaka sa vojskom od Beograda do Erdevika, da bismo shvatile da je moja tetka prodala kuću, baba je umrla, i da mi nemamo ništa. Onda sam ja pošla sa Prvom proleterskom divizijom, sa kulturnom ekipom u kojoj su bili Predrag Tasovac, Gostuški, pokojni Ljuba Kovačević i njegova mama. Demobilisana sam kad su prvi đaci demobilisani, u Sežani. I ponovo pešaka: Sežana-Erdevik.

Da li se tvoj otac raspitivao za tebe?

Jeste. Moj je otac bio visoki oficir američke avijacije. Do korejskog rata se javljao mome ujaku. Posle se više nije javljao. Moja majka nije razvedena s njim, nosim njegovo prezime, ali ja ga nikad nisam tražila. Tetka je moja odmah posle oslobođenja otišla u Ameriku i umrla je u Americi. Ja sam se s njom malo dopisivala, ali to je bila tanka veza. Bila sam na adresi u Americi, gde su oni stanovali, i nisam pozvonila, nisam tražila svog oca. Nisam ga tražila ni preko Crvenog krsta, nikada, nikada. Nije mi više bio potreban. Nikad nisam nikome o tome ni govorila, prosto zato što je to, eto, jedan deo moga tereta. I verovatno je iz toga sva moja snaga proizilazila: da se moram sama izboriti, kao i moja mati.

Znaš li kad je otac umro?

Ne znam ni da li je moj otac umro. Možda je i živ, nemam pojma. A majka mi je umrla šezdeset druge. Prvi put sam izišla u inostranstvo sa Srpskim narodnim pozorištem, na zajednički pasoš. Baš tada moja majka je doživela srčani udar. Nisam ni stigla na sahranu. Imala je pedeset dve godine.

Kako si živela uz babu?

Ona je bila vrlo sposobna žena. Barabar sa muškarcima. Sve su radile sluge, ali ona je tačno znala šta se radi, kol'ko se ima, gde ima, vodila evidenciju i – stalno se zaključavala. Neke velike sanduke je donela iz Amerike. Za mene je ostala tajna šta je u njima. Mi smo već u šest sati zaključavali kapiju. Stalno se zaključavala, valjda da je neko ne pokrade. A posle, kad je moja tetka došla, užasno su se svađale. Ni moja tetka nije mogla tu da nađe sebe. Baba je upropastila decu, dovela ih u sredinu koja više nije bila njihova. Kad su se svađale, svađale su se na engleskom, samo su psovale na srpskom. Ali, ta tetka me je mnogo čemu naučila, i mislim da su tu možda neki pravi počeci. Bila je obrazovana, poeziju je volela, mnogo je čitala, mnogo sam s njom razgovarala o nekim lepim stvarima. Čak je u nekoj amaterskoj predstavi igrala. Ali, ja tada nisam osećala želju za pozorištem. Tek posle je to kod mene sazrelo. Od nje sam primila neku malu, lepu početnu kulturu koja je tada za mene bila dosta važna.

Jesi li bila voljeno ili nevoljeno dete?

Pa, ja sam bila nevoljeno dete. Ja sam njima bila problem. Prvo, tetka je tako mlada trebalo da se uda. Drugo, baba je žalila što se moj otac ne vraća… Voleli su oni mene, ne mogu da kažem, ali danas kad o tome mislim, to je za mene bilo malo i nedovoljno. Nekako sam se osećala usamljenom. Usamljenom sam se osećala. Kad god sam učila ili neki zadatak radila, uvek sam išla u baštu. Stalno sam se povlačila u sebe. Bila sam vrlo živa i nemirna, verovatno i zbog toga.

Engleski nikad nisi učila?

Ne. I tu je moj veliki otpor. Iako volim engleski, i dobro bi mi došao u mojoj karijeri, imala sam strašan otpor. Mislim da bih pre naučila i nemački, i mađarski, i svaki drugi jezik nego engleski.

Sećaš li se kako je izgledao otac?

Sećam se, kao kroz maglu, da je bio visok čovek. Jedanput je čelo mog kreveta stojao, pored moje mame. Uopšte se lika ne sećam, samo figure.

Kad se kod tebe formiraju jasne slike života?

Već od rane mladosti. Vrlo precizno sam znala šta hoću, šta nemam, čime moram da budem zadovoljna. Imala sam životne zadatke koji nisu baš za dete. Tačno znam dokle je taj moj život bio mučan, kad je bio zbunjen. Recimo, ja sam period posle smrti moje mame užasno doživela. Odjedanput sam se osetila nesposobnom. Moja majka je, kao i sve majke, bila izuzetna majka. Ona je jako volela što sam ja u pozorištu, volela je glumce, glumci su dolazili kod moje mame, i hranili se. Stanovali smo na Ribljoj pijaci i ona mene čeka na balkonu kad se vraćam s probe. Volela je da gleda moje predstave, ali nažalost nije doživela nijednu od mojih ozbiljnijih u karijeri… Kad je umrla, ja sam se baš osetila životno nesposobna, privatno. Pozorište je teklo, tu nikada nisam imala nikakvih problema. Niti me je neko gurao, niti sam bila zapostavljena. Baš sam bila voljena u pozorištu, i u jednom i u drugom. Pozorište je, možda, najbolji deo moga života, nezavisno od uspeha. Bilo je puno i neuspeha. Ali sam bila voljena. Nisam imala nikakve neprijatnosti, nisam ni sa kim bila posvađana za ovih pedeset godina. I kada je neko od vas pisao lošu kritiku, nije to bilo uvredljivo. Nisam nikada osetila da mi neko u karijeri nešto podmeće. Najsretniji su moji dani u pozorištu. Kad bih imala teške trenutke, a imala sam teških trenutaka u životu, uvek sam bežala u pozorište, i rekla bih: „E, tu meni sad niko ne može ništa.” Osećala sam se u pozorištu zaštićenom, i bila sam zaštićena.
To tvoje ratovanje u mladim godinama, je li to bila avantura?

Ja to sad ne bih mogla ni da objasnim. Prosto je bila euforija ratna. Srela sam se sa ljudima koji su davali priredbu i odjedanput su mi bili bliski. Oni su u meni nešto videli i pošla sam s njima. Ali je to meni bilo strašno dragoceno: to pozorišno prijateljstvo iz rata. Prvi put sam videla veliko pozorište, Hrvatsko narodno kazalište. Prvo pravo, veliko pozorište. U njemu sam recitovala. U Rijeci sam prvi put videla more. Imali smo veliki koncert u Trstu kad je Trst još bio naš… Kod moje mame sam doživela drugo bombardovanje, savezničko. Bio je Uskrs. Ja sam nosila neke kolače u Hilendarsku ulicu kod prijateljice moje mame. I onda je počelo. Padali su tepisi bombi. Neki čovek me je uvukao u neki haustor. Probila sam se do Hilendarske, ali kuće više nije bilo, ni tih ljudi. Svi su izginuli: mamina prijateljica, njena ćerka i unuka. Gospođa Petaković. Tek sam se predveče vratila, moja mama je bila van sebe.

Ti se rano udaješ?

Da. Udala sam se zajedno sa svojom karijerom. Cela klasa Jurija Rakitina, ja sam prva generacija te Državne pozorišne škole, bila je dekretom premeštena u Mitrovicu koja je tada imala dobro pozorište. Posle pola godine hteli su da me vrate u Novi Sad. Međutim, ja sam se u Mitrovici udala i tamo se rodio moj sin Brana. Ostala sam u Mitrovici godinu duže i onda prešla u Novi Sad. Ali, pošto je jedna nevolja išla za drugom, ja sam se posle četiri godine braka razvela i svojevoljno sam otišla u Banjaluku. To su dve najlepše moje godine, k'o prosanjane, u Banjoj Luci. Nije sve što sam igrala bilo ni veliko ni značajno, ali sam prošla dobar repertoar, naigrala se za te dve godine. Jedna od najtežih i najlepših uloga koje sam u karijeri odigrala bila je gluvonema devojka Džoni Belinda. Režirao je Bata Sedlar. Bilo je teško igrati dramsku ulogu četiri čina a ne progovoriti. Ali su bila lepa vremena, pa je Banjaluka mene poslala u Zagreb, u školu za gluvoneme, provela sam tu dve ili tri nedelje i naučila dve stotine i više znakova za gluvoneme… Posle dve godine vratila sam se u Novi Sad i ostala u njemu dvadeset jednu godinu…

Nedavno si bila u Banjaluci…

Bila sam i srela neke prijatelje. Otišla sam u pozorište i ceo film mi se vratio. I naišla sam na jednu bolnu situaciju. Bila je godišnjica smrti Adema Čejvana koji je sa mnom igrao u banjalučkom pozorištu. Nikoga od glumaca nije bilo na groblju, samo ja. To je bolno. U ono vreme se nije gledalo da l' si musliman, da l' si ovaj, da l' si onaj. Odjedanput sam shvatila da se nešto promenilo, da se zaustavilo.
Da li si u karijeri išla postepeno?

Da, ja sam išla vrlo postepeno. Bila sam negovana. A šta to znači? Ako se, recimo, sprema Divlja patka, ja kažem Rakitinu – a bila sam zenica njegovog oka, to svi znaju – kažem mu: „Maestro, ja bih da igram.” Kaže: „Može, ali za tri godine.” I ja za tri godine dobijem tu ulogu. Znači, neko je mislio kad šta mogu da uradim. Postojale su neke stepenice negovanja. A onda, u to vreme su reditelji bili vezani za kuću, nisu bili gosti. Pa sam se srela sa raznim estetikama. Prvo je bio Rakitin, posle Bora Hanauska, češki đak, đak Vlaste Burijana, pa Bata Putnik koji bi i sad bio jedan lud i zanimljiv reditelj, a tada je bio skoro jeres, atraktivan, neobičan, pa je došao Bata Konjović, pa je došao Mita Đurković, pa je došao Dejan Mijač. Bilo je veliko bogatstvo proći s njima sve te godine. Dobro smo se znali. Ne bi meni ni Mijač, ni Mita, ni Bora Hanauska dali nešto što ja ne treba da igram, ali bi mi sigurno dali ono što treba da igram. Eto, to je bilo ono lepo. Bili smo zaista negovani. Kad sam otišla u Atelje, ja sam ipak bila završen glumac, sa iskustvom. Naravno, ono što mi je Atelje dao, to je šlag na tortu. Jedan potpuno drugi teatar, potpuno druga sredina, drugačiji repertoar, drugačiji odnos prema pozorištu. Sreća je da sam došla već oformljena.
Priznaješ i sama da nisi od glumica koja osvaja svojom pojavom.

Svojom pojavom nikada nisam osvajala. Morala sam da se izborim za sve što nemam: za mali rast, za malo oko, za malu ruku, za kratke noge… Ali sam pronašla svoja sredstva. Ako me po nečemu izdvajaju, onda je upravo to: da sam imala neka svoja posebna, mala sredstva, prilagođena meni, da nisam išla u nešto što nije moje, nego sam nalazila to nešto što mene pokriva… Mladi glumci se bore za svoje mesto. Ja to nisam morala. Ali, oni imaju sreću – da li je sreća ili nije, čak mislim da i nije baš mnogo sreća – da postoje film i televizija. Ta dva medija prosto raspolućuju glumca. Ja sam se kasno srela sa filmom, ali sam stigla da igram u filmovima cele češke škole, kod značajnih reditelja… Deset godina u Srpskom narodnom pozorištu nisam imala predstavu za Sterijino pozorje. I nisam mislila da je to neka nepravda, iako mi je bilo žao. Pozorje je tada bilo veliki praznik, baš veliki. A onda su došli, zaredom, Traktat o sluškinjama, pa Selo Sakule, a u Banatu, i dve Sterijine nagrade. Sve me je stiglo. Ništa me nije mimoišlo, ali je sve išlo postepeno.

Jednom si rekla da uloga mora da se pokrije životom.

Ja sam, u stvari, igrala taj neki mali svet, male sudbine. Male ljude sa velikim povodom. Kad igraš velike dramske uloge, pogotovo iz svetske literature, već postoje neki parametri. Ali, kad igraš sudbinu nekoga koga ćeš sutra sresti na ulici, to je i odgovorno i vrlo teško. Uvek je teško da sagledaš nekoga ko ti je jako blizu. Sa distance uvek bolje vidiš… Ni jednu ulogu, čak ni lošu, nisam uradila levom rukom. Kao, ja to znam. Naučila sam to i od Rakitina, i od Đurkovića, i od Mijača: da postoji u svakoj ulozi neki sloj koji treba otkriti. Nisam nikad hvatala ulogu u krupnom, u celini, kako bi je uhvatila jedna velika Mira Stupica, ili možda Marija (Crnobori) u svojoj klasici. One već kad stanu znače. Ja sam morala biti malo više rudar… Ima jedna divna priča koju ću i tebi da ispričam. Moja majka je odlazila u Beograd nešto da kupuje, i uvek dođe kasno, poslednjim vozom. Pitam „Gde si bila?” Kaže: „Bila sam u Jugoslovenskom dramskom.” „Šta si gledala?” „Talente i obožavaoce.” Gledala je to već nekoliko puta. Mira Stupica je u našoj kući bila pojam. I, jedanput, neko društvo kod mene, moja mama priča o Miri Stupici, a neko će: „Možda će i tvoja Mira jednom…” Moja majka je bila jedna čestita osoba i nije lagala. Nije rekla ni da, ni ne, samo je promrmljala, koliko da me ne uvredi… Odlazila sam na predstave. Dam poslednji dinar svoje male glumačke plate. Jednom se zateknem preko puta Jugoslovenskog dramskog, kad iz pozorišta izlaze Mira Stupica, Marija Crnobori, Jovan Milićević i, mislim, Branko Pleša. Izlaze vrhovi, bogovi. Bila sam potpuno konsternirana, i rekla sam sebi: Ja nikada neću preći ovu ulicu, nikada neću biti blizu njih. A kad sam došla u Atelje i srela se s Mirom Stupicom, nekako mi je sve bilo normalno, do jednog momenta. Počele smo da radimo komad Marija se bori sa anđelima. Ja sam njen glas nosila celi svoj vek, taj specifični glas. Idu probe, dolazi premijera. Stojim iza kulisa i čekam svoj izlaz. I ponovo čujem taj glas. Odjedanput počnu noge da mi se tresu. Ne znam ni kako sam izišla. Ceo film mi se odvrteo, i taj glas kao da sam prvi put čula posle toliko godina… Mislim da mladi danas nemaju to osećanje da neko pred vama stoji koga vredi čuti, videti, imati želju da ga negde stigneš. Ne moraš da ga dostigneš, ali da želiš da ga dostigneš. Evo sada, posle dodele Prstena, od velikih, od najvećih ona se popela na pozornicu. Meni je to bilo strašno uzbudljivo. To me je strašno potreslo: to da se ona popela na scenu i čestitala mi. Onda, jedan od mojih uzora, bila je Ljiljana Krstić. Njene uloge su bile bliže onome što bih ja mogla da igram kao karakterna glumica. Posle, kad sam imala priliku da budem u prijateljstvu sa Ljiljanom, to je za mene bila velika počast. I to je nešto što je moj život častilo. To je moj život častilo, ti ljudi, te veličine.
Kakav je u tvojim počecima bio odnos starijih glumaca prema vama mlađima?

Postojala je hijerarhija, velika hijerarhija. U Ateljeu, moram da priznam, to nisam zatekla, ali u Srpskom narodnom pozorištu jesam. Bile su u pozorištu tri garderobe, tri sprata. Na gornjem spratu smo bili mi, početnici, i jako smo želeli da dođemo u srednju garderobu jer si tu već malo priznat. Ali, doći dole, gde sede Ljubica Ravasi ili Olga Životić, koja je bila velika tragetkinja, s velikim repertoarom, to je… Kad sam sišla u tu garderobu, ja sam znala da sam neko, da sam u pozorištu neko. Hijerarhija je bila vrlo stroga. I nismo mi baš tako prijateljevali sa velikima. Kad te pozovu u društvo, to je bio praznik… A u Ateljeu sam već zatekla porodicu organizovanu. Ako te prime, onda si primljen. Imala sam sreću da me prime.

Koga si volela da gledaš u Novom Sadu?

O, pa mnogo njih. Jako sam volela Ljubicu Ravasi, volela sam Milicu Radaković, volela sam Šacu (Stevan Šalajić), negde uz njegovu mladost i moja mladost je išla, volela sam čika Stanoja Dušanovića koji je bio šarmantan, duhovit, odličan glumac, volela sam Batu Životića…

Često pominješ Rakitina. Kakav je, zapravo, čovek bio Rakitin?

Rakitin je, već star, došao iz jednog apsolutno superklasičnog pozorišta kakvo je bio Hudožestveni teatar. Ali, on ništa od toga nije doneo. Nije, recimo, preferirao Stanislavskog. Bio je mejerholjdovac, rajnhartovac. Sada znam da je on bio vrlo, vrlo moderan reditelj. Nije voleo klišee. I jako je voleo glumce. Voleo je koga je voleo. Nije voleo nedarovite. Odmah ih je odbacivao kao životinje što odguraju faličnu decu. I nije praštao. Znaš kako se ono kaže: Darovitom glumcu praštam sve, nedarovitom ni vrlinu. Ko je bio darovit i koga je voleo, mogao je sve. Ko nije bio darovit, nije mu dao ništa.

Kako je režirao?

Kad neko treba da bude elegantan, da nešto uradi s nekom superiornošću, maestetičnošću, a to ne zna, on se popne na scenu, mi ga popnemo, jedva ga popnemo, starog čoveka, i odjedanput on – pokaže. To je to! Ne foršpiluje, ali te navuče kako da do nečeg dođeš… Bio je veoma zanimljiv pedagod, izuzetan. Bio je veliki reditelj. A privatno je bio nesrećan. Njegov je sin bio revolucionar, španski borac, a on je bio „beli”. Jednostavno je pobegao od revolucije, komuniste nije voleo. I, naravno, čovek bez otadžbine ne može biti srećan čovek.

Kako ste u vreme obnove i izgradnje živeli vi, glumci?

Glumac je bio poštovan, ja bar imam takav utisak. Jeste.

Jesu li tvoji Erdevičani dolazili da te gledaju?

Ne. Jedino kad smo gostovali u Mitrovici neko bi došao, obično učitelji. Sada jako žele da dođem. Ne znam šta bi sa mnom, ali ću verovatno otići. Nemam ja u Erdeviku od familije nikoga. Imam u maminom selu koje je tri kilometra dalje, to je Bingula. Tamo odlazim češće, jer su tamo moja braća od ujaka i sestre.

Jesi li na ulici »krala« te svoje žene iz naroda?

Krala sam, da, da. To su svojevrsni univerziteti. Recimo, igram neku sudbinu i odjedanput zastanem: Pa, odakle ja to znam? Odakle znam da će ta žena baš tako da reaguje, ili da tako kaže, ili da tako sedne, ili da tako hoda? Sve to nije bilo iz glave, bilo je iz života. Negde nešto snimiš i u nekom trenutku taj rezervni igrač s klupe, koga odneguješ, samo priskoči. I sada me vrlo zanimaju ljudi oko mene. Zanimaju me maniri ljudi, postupci, psihologija.

Priznaješ da si volela da šmiraš?

Jako. E, to je onaj moj bezobrazluk neukroćeni. Retko ko da me time časti. Ponekad mi je Mijač dozvolio. Pusti me, zna da volim pa me malo pusti. Muci (Ljubomir Draškić) takođe. Mira Trailović nije mi dala.

Šta podrazumevaš pod šmirom?

Jednu drskost i jedan scenski bezobrazluk koji je neukroćen, koji prosto izlazi iz tvoje privatne prirode, kad hoćeš da se poigraš sa sobom i sa drugima. Naravno da to ne sme da se radi uvek i naravno da to ne ume svako. Nije pristojno da kažem da ja to umem. Možda ni ja ne umem, ali sam sklona tome bila i volim kad neko ume to da uradi. Zato što je to jedna vrsta pravog teatra, oslobođenog, malo udvaračkog.

Volela si da se udvaraš publici?

Ja sam volela da se udvaram svojoj publici, priznajem.

A kad nema povratnog dejstva?

Onda je strašno. To ne bih želela nikom.

Desilo ti se to?

O, kako da ne, koliko puta! Pozorište je živo meso koje pulsira. Zato će ti svaki glumac reći da preferira pozorište, pa tek onda film, pa tek onda televiziju. Uzgred, ja se jako bojim filma, bojim se tog crvenog svetla, te male lampice. To je jedna druga vrsta odgovornosti, mada i film, osim nekih sredstava koja moraš prilagoditi, traži celog glumca, dobrog glumca. Jedino što se moraš naučiti da misliš u kadru, za kadar, recimo, koji će doći za dve nedelje. Dosta mi je trebalo to da naučim i to sam, verovatno, naučila snimajući onu veliku seriju Marija. Filmski je rađena. Svaka epizoda sat i dvadeset minuta. To je trinaest filmova. Tu sam se, valjda, oslobodila. Ali, i danas mislim da moram biti vođena, da nisam baš tako superiorna.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Mira Banjac

Post od branko »

Drugi razgovor, 3. marta 2001.
(U domu glumice, uveče)

Ako sam dobro upućen u tvoju glumačku biografiju, ti si karijeru u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu počela kao Veštica.

Da, to je bila jedna bajka. Više se i ne sećam kako se zvala…

»Dugonja, Vidonja, Trbonja«.

Nisam ja igrala na premijeri. Vešticu je igrao inspicijent. Da li se on razboleo ili je otišao, tek… Ko će da igra? Bez stida i srama, obraz pod ruku, kažem: „Ja ću.” Prvi put sam igrala nešto što je groteska, bajkovito ali groteska. Naše prijateljice ćerka je rekla: „Ne volim više Miru, ona je veštica.” Dugo je trebalo dok mi ponovo nije pružila ruku. To isto mi se dogodilo na jednoj, opet dečjoj, predstavi koju je gledala jedna od ćerki Ivice Hajtla, a dao bog bilo ih je pet. Igrala sam Mačka. Pošto je već gledala probe, ona na premijeri objavi svima: Sad će da se pojavi čika Mira Banjac.

Koji je, zapravo, bio tvoj prvi pravi izlazak na scenu?

Moj prvi pravi, s velikom odgovornošću, izlazak na scenu ipak je bila moja diplomska predstava, dve diplomske predstave. U Malograđanima Gorkog igrala sam Polju, a u Molijerovom Tartifu Dorinu. I tu sam imala maler. Na sredini su bile ogromne stepenice i moj prvi silazak je bio niz te stepenice. U jako violentnom nastupu Dorina izlazi, a kako sam imala velike štikle, jedna štikla se odlomi, na samom početku. Međutim, ja sam, ne zaustavljajući ulogu, bacila jednu cipelu na jednu stranu, drugu na drugu stranu i celu scenu odigrala u čarapama. Dobila sam za tu snalažljivot od Rakitina višak ocene.

Sad da preskočimo godine. Pošto si pomenula Ivana Hajtla, podsetiću te na predstavu u kojoj ste vas dvoje briljirali: »Selo Sakule, a u Banatu«.

To Selo Sakule je zaista jedna kultna predstava Srpskog narodnog pozorišta. Ja sam u njoj igrala sedam uloga. A Ivica Hajtl je tada bio u punoj snazi, i Milica Radaković. To je bio lepi ljubavni par. Ivica je veoma dobar i prilježan partner. On je neko ko se mnogo daje, ne gazi svoga partnera. Iako nije visokoobrazovan glumac, imao je neverovatnu spirohetu, vijugu kojom je osećao finoću scene. Veliki glumac. Stvarno je s njim bila radost raditi… Javio mi se da mi čestita za Prsten. Jedva je govorio.

Kad ste počinjali da spremate »Sakule«, jeste li mogli pretpostaviti da će imati takav uspeh i tako dug vek?

Nismo. Nikad ne znaš kako će se kockice složiti… Prvo, na probama je jedno vreme bio Zoran Petrović. Drugo, Mita Đurković je jedan veoma opširan i studiozan reditelj. Mesecima se spremala predstava. Radilo se parče po parče. Tek kad smo videli scenografiju i kostim, shvatili smo kuda to Đurković nas vodi, da je to u stvari jedna freska, sjajna freska našeg podneblja. A Zoran Petrović je poeta, pa je sve imalo i lepu poetsku podlogu, toplu, ljudsku. Ispod tog gunja, ispod tog šeširića, video si ljude široke kao što je ravnica.
Kako su u drugim sredinama primali tu predstavu?

Fantastično. I u Mađarskoj, i u Rusiji. Imala je predstava rukopis koji se dobro čita i van ovog podneblja.

Kako si se ti, kao Sremica, snašla u Banatu?

Dobro. Nije to tako daleko. Srem, Banat, Bačka, tri srca junačka. Naravno, stvar je u jeziku. Sremci nemaju te otvorene, bele vokale koje imaju Bačka i Banat. Razliku u jeziku imaju i Bačvani i Banaćani. Banaćani baš imaju velike bele otvorene vokale, sa dužinama, a Bačvani krate. Sremci govore sasvim čisto. Sremci nemaju ni dužine, ni otvorene vokale. Pravi Sremci vrlo britko govore. Druga je stvar što se jezik iskvario. Udavale su se žene, ženili su se ljudi, mešali… I jezik je bio za nas svojevrsna studija, jer je bilo glumaca koji nisu iz vojvođanskog miljea. Imali smo lektora, a mnogo nam je pomogao, naravno, sâm Zoran. Vodio nas je u Sakule da vidimo te ljude, čak neke još žive ljude koje smo igrali. Recimo, ja sam videla Bisu Zebić. Jedna, tako, debeljušna žena. Već je bila vremešna… Posle smo predstavu igrali u Sakulama, i to je bio hepening za Sakuljane.

A kako je bilo vama?

Nije bilo lako. I one koji nisu bili živi pamtili su ovi koji su živi. I znali su te sudbine, te neke priče. Recimo, kad piše ćerka ocu koji je izlup'o prozore, a to su bili njeni devojački prozori, propio je prozore. Onda, trebalo je paziti da se ti ljudi ne iskarikiraju, da se ne ismeju… Primili su nas lepo i mimo predstava, kao neko malo čudo.

Da se ne iskarikira… Da li si nekad imala osećaj da preteruješ?

Kako da ne. Ne jednom, sto puta. U jednoj predstavi Ateljea, više joj se ni imena ne sećam, gde Taško Načić i ja igramo u kratkim pantalonama, „tuklo” se do dna, ali drsko. Pa te malo bude sramota. A bilo me je nekad i sramota. Sve to ide uz karijeru.

Vešticu si igrala pedeset prve, a već pedeset druge igraš Lizu Dulitl.

Lizu Dulitl je u prvoj podeli igrala Mira Kodžić. Ja sam bila alternacija. Ali je tad velika čast bila biti alternacija, i to glumici već kod plafona.

Kad se setiš svojih partnera, sećaš li ih se iscela ili u pojedinostima?

Nekih se sećam iscela, nekih u pojedinostima. Recimo, gospođe Životić, koja je bila velika tragetkinja, sećam se samo iz nekih trenutaka. S njom sam u Živom lešu Tolstojevom imala samo jednu scenu, ali pamtim da je tako violentno igrala, tako jako, da se ja nisam baš dobro osećala. To je kao pod nekim velikim hrastom da si, osećaš se mali.
Olga Životić je po svim pričama velika glumica, ali je i ona kasnila sedamdeset kilometara za Beogradom.

Mnogi glumci su kasnili. Tih sedamdeset kilometara je nepojmljivo daleko bilo. Jedna, recimo, Ljubica Ravasi imala je mesto na bilo kojoj beogradskoj sceni. Tako danas mislim o Dobrili Šokici koja je osobena, žestoka, strasna, odlična glumica… Tih sedamdeset kilometara nekad mogu biti sedamsto hiljada kilometara. Ne treba to skrivati: dugo je Beograd na Novi Sad ipak gledao kao na neku provinciju, iako Novi Sad nikada nije bio provincija. Ne kažem to zato što sam bila mlada, pa volela svoj grad. I danas se glumci Ateljea, kad idu u Novi Sad da igraju, pribojavaju publike novosadske.

Kako objašnjavaš to da su retki oni koji su, došavši iz Novog Sada, uspeli u Beogradu?

Znam moj slučaj. Mira Trailović i Ćirilov su mene podigli u pola sezone, upravo posle te druge Sterijine nagrade, posle Sakula. Mira me je merkala odranije. Njoj se nije mogla desiti slučajnost. Ona je mene uzela u pola sezone zato što sam joj trebala. Takvu boju tada Atelje nije imao. Seka (Jelisaveta Sablić) tek kasnije je došla. I odmah sam u Ateljeu dobila prvo mesto. Odmah sam bila na mestu prve glumice.
To je tvoj slučaj. Mislim na one koji u Beogradu nisu dobili svoje mesto.

To je pitanje odnosa… U to isto pozorište je došao veliki, sjajan glumac koji se zove Đoka Jelisić. I on je imao prvo mesto, ali je nekako teže prolazio kroz repertoar. Mira Trailović je volela glumce, ali je prema njima imala različita raspoloženja, prema ovome veće, prema ovome manje. Ona je uvek priznavala da je Đoka veliki glumac, ali će pre reći Đuza ili neko drugi nego što će reći Đoka. Dosta teško je dolazio do svojih uloga i nije dobio ono mesto koje je imao u Novom Sadu. A ono što ne mogu da objasnim, to je Žiža Stojanović. Ona je u Novom Sadu nosila repertoar, ona i Dara Čalenić. One su, osim toga, bile lepe. Nosile su repertoar lepih žena, heroina. Žiža je u Beogradu igrala dosta, ali mislim da je nezasluženo ostala neprimećena.

Zašto se glumci tako zagube?

Mislim da je to unutrašnje pitanje pozorišta, politike pozorišta i ličnih odnosa. Jedino to. Jer, evo, danas se dogodi da iz Sombora dođe glumica u Atelje, i Atelje je počastvovan što je došla. Niko ne pita odakle je došla. Ili ova mlada Jelena Đokić koja igra u Ledi. Niko ne pita odakle je ona došla. Ona je tu, i ima svoje mesto… Ne bih mogla to da objasnim. Znam da je bilo vrlo važno to što je Mira mene odmah stavila na mesto, da nisam morala da mislim šta će biti s mojom karijerom.
Prvu ulogu u Ateljeu igraš sedamdesete, u »Slatkom pravoslavlju«.

Jao… To je bila jedna nažalost neuspešna predstava, mada dosta neobična. Možda nije bilo vreme za nju. Nije se posrećila. Predstava nije imala sreću. I ja sam se zabrinula… Ali, moram da kažem da sam pre dolaska u Atelje igrala u Beogradu nekoliko novosadskih predstava, kao što su Sakule ili Laždi-paždi Mijačev, po kojima me je Beograd zapamtio. Posle Slatkog pravoslavlja mislila sam da meni opstanka u Ateljeu nema. Međutim, to uvek ponavljam, desilo se nešto divno: i publika i kritika su to previdele, i častile me.

Kako se osećaš kad sama znaš da nešto nije dobro urađeno?

To je teško osećanje. Predstava se dogodi ili se ne dogodi. Prosto se ne slože neke kockice… Možda kolaž Pravoslavlja nije bio dobro povezan. Možda je u pitanju Čiplićev jezik. Možda je nešto u Mitinoj (Dimitrije Đurković) režiji koja je bila gusta, natrpana, žestoka. Možda je nekog reda trebalo da napravimo svi. Šta znam. Jednostavno se tako dogodilo da predstava nije odjeknula, nije prošla… Posle takve predstave čovek se oseća kao da je pokraden, i oseća se prazno, i uvređen na samog sebe, više nego na ostale… Taj put od svetla pozornice do mraka, od pozornice do publike, to je opasan, neizvestan, dugačak put. Prosto te publika nekad išamara. A nekada te počasti. Evo, u Psećem srcu Bulgakovljevom, ja sam zaista imala minijaturu, a Vava Hristić je o njoj napisao jednu od možda najboljih kritika koje sam dobila. (Jovan Hristić: „Sve u svemu, njena scena ne traje ni pet minuta, ali za tih pet minuta videli smo ono što drugde ni za čas ne možemo videti. Ne može se ispričati kako je Mira Banjac ušla u profesorovu ordinaciju, kako je počela da se svlači za pregled, kako je polusvučena otišla iza paravana, kako se ponašala za vreme i posle pregleda… Ta kratka scena bila je jedan od velikih trenutaka naše scenske hronike.”) Publika je tu ulogu sa ovacijama prihvatila. I opet izađeš zbunjen: zašto? Ali se dogodi, dogodi se ta ljubav… Kod Rakitina smo svi godinu dana radili epizode, svi, čak i oni koji su već bili predodređeni da budu tegljači. U velikoj ulozi čovek može da se rasporedi, ali epizoda je bomba: mora biti odigrana u tom trenutku, samo u tom trenutku. Nema prostora, prostor si sâm sebi. Ja sam volela svoje epizode. A teško ih je igrati, nije lako. Izvučen si iz egzistencije od dva sata. Nemaš mogućnosti da možda od nekoga dobiješ nešto, pa se u drugom činu malo podigneš. Znaš samo da je to sada i da se više neće ponoviti, a drugi će nastaviti da igraju. Zato je potreban veliki rad. Ja sam bar više radila oko epizoda nego oko velikih uloga. U velikim ulogama pomognu ti i drugi, a u epizodi malo ko može da ti pomogne. Hvataš ulogu u krokiju, pa onda joj daješ meso. Ali je veliko zadovoljstvo uraditi odličnu epizodu.

Koju pamtiš?

Evo, baš tu, u Psećem srcu. Dosta epizoda sam igrala, poslednju u Karolini Nojber. I to je jedna malo veća epizoda koja ima svoj početak, sredinu i kraj. Uloga.

Je li ti tu dozvoljeno da malo šmiraš?

Ja tu apsolutno ne šmiram. Ne znam zašto publika uvek sa oduševljenjem prima to kad kažem tu prvu rečenicu: „Izvanredno simpatično, bravo, bravo!” Ja to govorim iz profesije. Ona je gazdarica pozorišta i malim glumicama neće da dâ veliku važnost. Imala sam za tu ulogu i žive uzore. Mira Trailović je to znala da kaže: „Lepo si to igrala… Lepo, lepo.” Tako kaže da ne znaš da li je lepo, koliko je lepo, ili nije lepo… Eto, to je uloga o kojoj sam razmišljala: da se ne prodam odmah. Da to ne bude besna Švabica, da ne bude gazdarica u klasičnom smislu. Ona se postepeno otvarala. I to je jedno lukavstvo: da se ne prodaš, ako na kraju imaš čime da opravdaš to što si prethodno uradila. Takve svoje studijice ja volim. One nisu na prvu loptu, nisu da se dopadnem… U epizodi možeš da pojedeš sve, ili tebe da pojedu, da se ne primetiš. Ili ćeš to da uradiš, ili da te nema, kao da nisi ni bio. Dakle, to je mač sa dve oštrice. A sve to, i velike uloge, i male uloge, sve je to pitanje zanata. Zanat je reč koju glumci izbegavaju da kažu. Zanat je strašno važna stvar. Znam to sada, kad sam takoreći na kraju, da je zanat zbilja jedan mali kvasac. Pozorište je ogroman, rudarski rad. Bilo da je uloga mala ili velika, ako ti je do nje stalo, ona ne sme da poruši komad. Moraš čak da se čuvaš da nekoga ne pogaziš, da svoj prostor iskoristiš onoliko koliko ti je dat.

Kad si shvatila da si savladala zanat?

Dosta kasno, moram da priznam. Evo, već sam dugo, skoro trideset godina, bila glumica kad sam igrala Majku Vitkacijevu. Ta je uloga za mene moj najuspešniji neuspeh. Shvatila sam da nemam jednu vrstu drskosti koja je za tu ulogu neophodna. Ta žena je notorni alkoholičar, drogoman i u incestu. Sve je to meni potpuno strano. Niti sam alkoholičar, niti sam u incestu, niti sam drogoman. Dosta sam se pomučila. Mislim da sam tu ogroman posao uradila, kao u retko kojoj ulozi. Veoma uspešno i hrabro sam igrala u tako neuspešnoj predstavi. I ima razloga zašto je sve tako prošlo. Morala sam da savladam stid. Mira Trailović je tražila, ti to ne moraš da zapišeš, da se ona upiša na sceni. To je samo po sebi odvratno. Ali, ja sam morala da do toga sebe dovedem da to izgleda kao potpuno normalna stvar jedne žene koja je u raspadanju. Taj proces raspadanja, to je za mene bila ogromna prepreka. Onda, incest. Ja prema tome imam jedan seljački odnos. Moje dete, koje živi sa mnom, već se od svoje četrnaeste, petnaeste godine zatvorilo. Tek ponekad sam smela da ga pitam da li ima devojku, uopšte da o tome razgovaramo. I sada su za nas, ovako vremešne, neke takve teme tabu. Peri Kralju, koji je jedan stidljiv dečko, to je takođe bilo nepoznato. Tu stidljivost nismo dugo mogli da savladamo. Odlazila sam u Novi Sad da se posavetujem sa psihijatrom, doktorom Kapamadžijom, pošto sam znala da neke stvari Mira Trailović neće znati da mi objasni. Pitala sam ga da li mogu da odem u bolnicu, da vidim žene notorne alkoholičarke, da li mogu da vidim žene u jakim drogama, u tim nekim stanjima. Ali, gde da nađem žene u incestuoznim odnosima? To je strašno duboka intima. Gde ja sve to mogu da nađem? On je meni lepo odgovorio: „Morate da siđete u svoju matericu.” Prvi put sam prošla kroz taj veliki mrak… Ja sam celu jednu godinu nosila onu kragnu za ekstenziju, zbog kičme. Igrala sam Ljubicu. Bila sam u Budvi, a trebalo je da igram u Hercegnovom. Imala sam strašne bolove. Ali, oni su mene polumrtvu odneli. Rekla sam da moraju da nađu lekara da mi dâ injekciju. Bilo je leto, nisu mogli da ga nađu. I ja skinem kragnu. U parku je sedela publika, u jednoj kućici sam se presvlačila. Siđem. Publiku vidim u magnovenju. Predstava ide kao sat. Ali, to uopšte ne radim ja. Tada sam rekla: ja imam rezervnog igrača s klupe. Kad zatajiš, taj priskače. To je taj neki zanat… Kad sam završila tu Ljubicu, popela sam se u kućicu, skinula kaput i – pala. Pala sam kao sveća.

Uvek me je zanimalo šta biva s glumcem kad se završi predstava.

Meni je taj put od pozorišta do kuće bio užas, zato što sam uvek išla sama. Vrlo dugo sam bila sama… I, oseća se čovek jalovo, kao žena kad se porodi. Mi se praznimo svako veče, bez obzira da li je uloga mala ili velika. Taj put od pozorišta do kuće je kratak, ali nije lep. Skinem šminku, poružnim, k'o da skinem sve sa sebe. I sve mislim da to neko vidi, i samo molim boga nikoga da ne sretnem. Možda smo se mi zato i lepili za taj Atelje, za taj njegov klub, da ne odemo kući tako siromašni i ispražnjeni… Ali, ne mogu da kažem da je uloga u meni ostajala. Ne. Ona je kucala na vrata kad treba. Ostajala su u meni parčad od nje. Recimo, ako igram ženu koja razmišlja o braku, o ljubavi, o životu, o mukama, neki put sebi kažem: možda bih i ja mogla da razmišljam tako. Prosto te neka uloga opameti. Uloga omudri kao i čovek. Kad igram Korešpodenciju, ja posle dvadeset jedne godine tačno znam šta igram, imam svoju ulogu pokrivenu u milimetar, u delić delića. Možda sam je u prvim predstavama igrala iz neke druge strasti, sada je igram mudro. Sada slušam. Slušam, recimo, šta Bata (Stojković) govori. Istinski slušam, i na to reagujem. Sve više i više shvatam Pekića. Na pretposlednjoj predstavi sedim iza kulisa i čujem Batu kako govori: „Znam ja naš narod. Pusti koren, posle ga je teško iščupati.” Odjedanput je to meni bolno. Odjedanput me je to ujelo. Ti ljudi su oko mene, izbeglice su tu. Odjedanput je to teška rečenica. Baš mi je, onako, gorko pala.

Kad pominješ »Korešpodenciju«… Kako stare predstave?

Ta predstava ima preduslove za dug vek. Prvo, sjajan tekst koji nije mnogo igriv. Epistolaran. I ne možeš ga menjati. Mi smo, u Ateljeu, skloni da dodamo gde god može. Pekićev tekst ne dozvoljava ni zapetu da promeniš. Kad bi samo jednu reč stavio napred, napravio inverziju, poremetio bi se ceo ritam. Drugo, to je sâm Bata Stojković. Ne možeš da se pored njega raspojasaš. Igra se vrlo tačno, kao sat. Predstava se igra tako kako se igrala na premijeri. Bata je njen stub, i vrlo zahtevan u svim stvarima. Ako se nekada i dogodi da se nešto promeni u mizanscenu, on će onog momenta, kad se spusti zavesa, reći: „Tako ne može.” Bata čuva predstavu, i svi je čuvamo, koliko se predstava uopšte dvadeset jednu godinu može sačuvati.

Jedno je Bata u »Korešpodenciji«, drugo je Zoran u »Radovanu«…

E, tu imaš nešto drugo. Tu imaš jednu mašinu, nepresušnu mašinu duha. To što je on improvizacije pravio, to je posebna vrsta njegovoga dara. Ali, bez obzira šta govorio, on je igrao Radovana, on je do kraja bio Radovan. Bez obzira šta govorio, on nikad nije, što kaže Hamlet, izišao iz zgloba. I onda se i ti trudiš da sačuvaš tu glavnu liniju. Ja sam igrala Katicu – ne znaš da li je muško, da li je žensko – do kraja, bez obzira što su bile improvizacije. Nismo izlazili iz likova. Zorana je bilo teško pratiti. Teško je bilo pratiti taj duh. Mi smo, u stvari, njega ložili. On je bio jedna mašina koju mi ložimo. Na to smo pristali, i to je svojevrsno zadovoljstvo, svojevrsni kreativni čin. Ja nikad više takvu predstavu nisam igrala, niti ću je igrati. Prošla sam kroz jedno briljantno iskustvo s tim čovekom. U Radovanu zaista rampa nije postojala. Mi smo se bez stida i srama smejali, ako nam se smeje, ne zato da zabavljamo publiku, već prosto iz radosti. Tu radost je on iz nas crpio, prebacivao je u publiku a publika je prebacivala nama. Sporazum nepisani je to bio između nas i publike.

Posle svega, možeš li ipak da objasniš: kako je Zoran osvajao publiku?

Glumac ili znači ili ne znači. Zoran je značio. Sećam se jedne predstave koju sam gledala u Moskvi. Bogojavljenska noć, velika predstava. Odjedanput, u osmom planu ja vidim kako se neko izvlači. I znam da je to najveći, onaj koji je igrao Malvolija. Došao je neko. Što kaže Isidora Sekulić: Veliki glumac je onaj koji je ceo krug svoga zadatka završio pre izlaska na scenu. On već ima ono što mu je dao njegov bog. To ima Mira Stupica.

Kako je igrati uz takve glumce?

Moraš da se nađeš sa svojom veličinom pored te veličine, ili sa svojom manjinom pored te veličine, a da to ne smeta. Naravno, koliko imaš svoga dara, koliko možeš da se poneseš uz njega, koliko možeš da se dozidaš uz njega, da se zid ne krivi… Zato monodramu, koja je postala velika moda, ne može igrati svako. Može da je igra onaj koji već ima kredit kod publike. Može neko da se trudi koliko hoće a da publika ne pristane da ga gleda. Glumac u monodrami mora ceo prostor da ispuni.

Sećaš li se poslednje predstave »Radovana«?

Kako da ne. Zoran je bio veoma, veoma bolestan. Sećam se, rekao mi je: „Sad ćemo da im igramo dok se ne useru.” Dakle, dokle gledaoci hoće. Izletao je na scenu i padao je na mene iza kulisa, potpuno bolan, znojan, i tako se malo odmarao. I opet sa svojom piruetom izleti, iskoči… Nešto neobjašnjivo. Ja to neću nikad moći da objasnim, nikada. Svako drugi bi umro na toj sceni. I vidim ga, to je moje poslednje viđenje njega u pozorištu… Posle predstave on bi obično svratio u klub. Tada nije svratio. Ogrnuo je kaput, i ja ga vidim kako kroz dvorište odlazi. Naravno, ni slutila nisam da to može biti kraj. Videla sam ga, tako pogurenog, kako je otišao, i nije se više vratio. Taj njegov put sam videla… Umro je u nedelju. Nedelja je bila. A meni se javlja Dina (Dina Rutić, Zoranova supruga) u subotu, kaže mi da ne idem sutra u bolnicu kad idu svi, u tri sata, biće mnogo ljudi, nego da idem malo kasnije. Rano sam završila ručak i čekala ta četiri sata. A Olga Poznatov, koja je pored mene stanovala, a imala je neku čudnu spregu sa vanzemaljskim svetom, apsolutno je imala, ona je meni rekla: „Idi ti, nemoj da čekaš četiri sata.” I ja sam krenula ranije. Strahovita vrućina je bila. I ulazim u bolničko dvorište u kojem uvek ima sveta. Bilo je potpuno prazno, kao u najstrašnijem filmu, potpuno prazno. Pošla sam na vrata na koja smo ulazili. Bila su zaključana. Nailazi čitačica i kaže: „Je l' vi idete kod Radmilovića?” „Da.” „On je umro. Sad su ga odneli.” Kaže to potpuno otuđeno. Ženi umiru svaki dan. Odjedanput sam počela da trčim kroz bolničko dvorište i da plačem. I uletim u jedan taksi. Pre nego što ću da kažem taksisti kuda da me vozi, ona me pita šta mi je. Kažem: „Umro je Zoran Radmilović.” Kaže: „E, kako je to čudno!” I ispriča kako ga je jednom vozio i kad ga je dovezao pred kuću, Zoran je rekao: „Nemam kod sebe para. Idemo kod mene da pojedemo jednu lubenicu.”… I Olga je rekla Brani (Brana Jovanović, sin Mire Banjac. Prim. F. P.), pre nego što sam ja došla: „Neće ga zateći. On je već umro.”… Kad je izašla monografija o njemu, on mi je dao i napisao je nešto na francuskom. Ja francuski uopšte ne znam. Sedeli smo u gornjem foajeu starog Ateljea. Pisao je s jednim ozbiljnim licem. On je nekada imao opasno ozbiljno lice. I rekao mi je: „Moraš da mi daš reč da, dok sam ja živ, ti ovo nećeš pročitati.” Do dana današnjeg ja to niti sam pročitala, niti ću ikada ikome dati da pročita… Pola srca mi je otišlo s njim.

Govoriš o glumcima koje si volela i koje voliš. Kako je to kad igraš s nekim koga baš ne ceniš i ne voliš?

To da li ga voliš, to je privatna stvar. Ali, ako ga ne ceniš, onda je teško. Onda nadigravaš, onda gadno nadigravaš. Ali meni se to, na moju sreću, malo puta dogodilo. Ako ništa drugo, imala sam bar vaspitane i učtive kolege. Nisam imala nekoga koga sam mrzela ili ko je mene mrzeo, pa da bi to bila tako velika prepreka na sceni. Ali, ima ljudi koje sam manje cenila i s kojima mi baš nije bilo prijatno da igram. I snalazila sam se kako sam znala. Nije mi bilo prijatno.

Govori se o velikoj surevnjivosti među glumicama.

To je osećaj koji nisam doživela. Ja mogu jako biti zahvalna svome bogu koji me je od toga pelcovao. Nikada nisam bila ranjivo surevnjiva. Nekad mi je bilo žao zbog neke uloge, pogotovo ako je glumica nije igrala tako kako treba da igra, a ja sam znala tačno kako bih je igrala. Ali, nisam imala tu bolest. Surevnjivost je velika bolest. To mora da je muka velika. Valjda sam nekako dobijala svoje zadatke. I imala sam sreću da me baš i glumice vole. Prosto, rekoh ti, imala sam mirnu karijeru. Nije to bila zavidljiva karijera.

Preda mnom je spisak tvojih uloga…

Ako misliš da ću ti o svakoj govoriti… Ja se mase uloga i ne sećam. Eto, sinoć je na televiziji emitovan kao neki moj portret. Pokazivali su neke slike za koje ne znam ni da postoje, slike iz nekih uloga koje sam zaboravila.

Šta ostaje od svih tih silnih uloga?

Ostaje samo ono što ostaje kod drugih, da pamte. Eto, setim se poneke uloge, da li sam je radila sa mukom ili s nekom posebnom radošću, kao što je Radovan, ili muke kao što je Majka, ili cele serije Marija koju sam zaista teško i krvavo radila.
Hajde da napravimo jedan kviz. Evo, biram nasumce: Afra. Sećaš se?

Kako da ne. To je bila odlična predstava, Događaj u mestu Gogi Slavka Gruma. Dobrila Šokica i ja smo igrale. Dva jaka karaktera. Afra i Tarba. Prva moja jaka karakterna uloga koja baš ničeg zajedničkog sa mnom nije imala. Dobro se sećam scena na prozoru: njih dve kao dva greha, kao dva usuda. Igrale smo sa velikim zadovoljstvom i baš kao tandem. I tu je briljantno igrao Boris Kovač. Igrao je slikara, savršeno. Ja tu ulogu i sada vidim. Nažalost, Boris Kovač je svoj ogromni dar potrošio, potrošio ga je mimo pozorišta. Mnogi veliki talenti su se tako potrošili.

Fani u »Ledi«, Beta u »Ljudima bez vida«, pre tog Saša u »Pesmi« Davičovoj…

Saša je bila jedna među prvim dramskim ulogama. Tu je briljantno igrao Đoka, Miću. Velika njegova uloga. Dosta sam se plašila. To je bila velika scena, u zatvoru, kad je maltretiraju. Žestoka dramska scena. Ne znam više kako sam to igrala… Prva moja dramska uloga je bila kod Bate Putnika u Lorki, Dom Bernarde Albe. Igrala sam onu grbavu Martiriju. To se pamti. Čak sam dobila i neke nagrade. Prava, velika dramska uloga. Moja mama je bila nesrećna: zašto igram samo grbave, šantave i ružne, a Žiža i Dara igraju zavodnice. Kaže: "One sigurno idu kod upravnika pa traže, a ti ćutiš pa šta ti daju." Nesrećna je bila.

Ona, »Saputnici«?

Veliki posao. Radilo se tri ili četiri meseca. Igrala sam to kod Mite Đurkovića, sa sjajnim glumcem koji je imao posebnu individualnost, sa Franjom Živnim. Igrali smo ličnosti od šesnaest-sedamnaest godina do devedeset. I nisu bile samo promene u godinama, transformacije fizičke, emotivne i glasovne, nego promene u karakteru, u odnosu, šta se događa u braku posle deset, ili posle trideset godina, u odnosu sa decom. Samo nas dvoje. S tom ulogom sam se veoma pomučila, ali je to stvarno bio koncert za dva glumca, smem da kažem, i veliki događaj za Novi Sad.

Publika te, zahvaljujući verovatno televiziji, vidi pre svega kao komičarku.

Da. Ja mislim da je televizija velika nesreća za pozorište. U pozorište sada dolazi zaista samo publika koja voli pozorište. A televizija je, kako bi rekla naša Isidora, kvarljiva roba. Jako brzo daje popularnost, a popularnost je jako kvarljiva roba. Ja nisam baš ponosna na ono što sam na televiziji uradila. To nije slučaj sa filmom. Ja mislim da sam na filmu imala dobrih uloga, stvarno dobrih uloga. Imala sam sreću da stignem celu tu češku školu, od Kusturice do Điđe Karanovića, Gorana Paskaljevića, Gorana Markovića, pa Živka Nikolića, Žiku Pavlovića… Pesmu sam igrala i na filmu. To je moj jedini susret sa Ljubom Tadićem. Igrala sam pralju, onu scenu na tavanu. Posle se Ljuba i ja više nikada nigde nismo sreli, iako smo dobri prijatelji i baš se volimo i privatno.

Evica?

E, da… Rekla sam već da je Rakitin, iako hudožestvenik, mislio da je sistem Stanislavskog već malo prevaziđen. Pošto nije mogao da nam kaže da ga baš ne preferira, a morao je da ga provede, on je, objašnjavajući deonicu "Javna usamljenost", gde se govori o tome da u pozorište moraš doći tri-četiri sata ranije, pa da se usamiš, pa da se dovedeš u koncentraciju, što su Rusi i radili, on je nama ispričao priču o Kačalovu. Veliki Kačalov je, kaže, igrao Cara Fjodora, a predstave su u Rusiji počinjale u sedam sati. Preko puta je bio manjež, kafana teatarska. Pet sati – njega nema, šest sati – njega nema, u sedam sati podiže se zavesa, njegova prva scena – i ništa više od onog čoveka koji je sedeo u manježu. Znači, Rakitin je hteo da kaže: ili to imaš, ili to nemaš, ili možeš koncentraciju u sebi da skupiš ili ne. Deset sati ti ne vredi ako ti sebe ne možeš da dovedeš u to stanje… Zašto ovo pričam? Posle Rakitina srećemo se sa Hanauskom, češkim đakom, koji donosi jednu potpuno drugu estetiku, novi rukopis. Koliko je Rakitin bio jedno masno ulje, Hanauska je bio pastel. To je kao da radiš goblen s najfinijom svilom. On je tako tanan bio u svojim studijama. I tako je radio Pokondirenu tikvu. Tražio je u njoj tu neku finu setu, tu neku tugu, promašenost, tako da je Evica ispala glavna uloga. Vodio me je jednim tako zaobilaznim putem, putem kojim se do tada do Sterije nije išlo. Evica i Vasa nisu bili glupi seljački par. Taj odnos je građen na tankoj žici, kao kad se svira violina. Hanauska je bio i muzički obrazovan. Insistirao je na lepoj frazi. Onda, u Evicinom odnosu sa majkom, bilo je neke tuge… Eto, od te Tikve pamtim to. Tu se dogodila divna priča sa Ljubicom Ravasi koja je igrala Femu. Na jednom festivalu ja sam dobila nagradu. Nije dobila ona, nego sam dobila ja. A ona se uvek u velikom stilu poklanjala. Bile su ogromne suknje, kao krinolin, koje se malo i podignu. Uvek se poklanjala po jednom starinskom maniru, ispred nas. Dođe do rampe i, tako, sa velikim reveransom pokloni se, u stilu velikih glumica. A ja sam bila iza nje. I, odjedanput sam se našla pod njenim suknjama, pod jednim gaćama, u mraku. Ona se poklanja, a ja u mraku, pored gaća. Spusti se zavesa, ona me otkrije i vrlo šarmantno mi reče: „Maco, to je jače od mene.” Kao što me je Mira Stupica, kad sam u Sarajevu primala nagradu za životno delo, izvela na scenu i rekla: „A sada naša najveća glumica, naša najbolja glumica – samo za večeras.” Možda bi se neko uvredio, ali ja sam to shvatila kao jednu veliku gestu.

To Sarajevo, to je bilo u aprilu devedeset prve.

Da, i poslednji put su bili glumci iz cele Jugoslavije: i Makedonci, i Slovenci, i Šiptari, i Vojvođani, i Srbijanci… Baš elita glumačka.
Jesi li mogla da pomisliš da si poslednji put u Sarajevu?

Ne. Ali… Ja sam bila predsednik Saveta Mesa. I na poslednjoj sednici se razgovaralo o tome da Mes treba da menja ime. Onda sam ja rekla da bi mogao da se zove Festival jugoslovenskog pozorišta. Na to je meni rekao Slovenac, ne sećam se ko je to bio: „Nema jugoslovenskog pozorišta, postoje jugoslovenska pozorišta.” Nastala je velika diskusija. I tu se meni nešto nije dopalo.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Mira Banjac

Post od branko »

Treći razgovor, 4. marta
(U domu glumice, pre podne)

Rekla si jednom da sa Evicom počinje tvoj veliki pohod u karijeri.

Ipak je taj pohod počeo sa Bernardom Albom. Tu sam se ja baš nekako izdvojila iz cele grupe mladalačke. I plata se odmah podigla. Tada je to tako bilo: posle uloge skače ti razred. Onda je došla Pokondirena tikva koja je imala lep i dug vek, značajan i za pozorište i za mene. Mnogo smo s njom putovali. Igrali smo je i u Moskvi, i to baš u Hudožestvenom treatru. Sedela sam u loži Nemirovič-Dančenka, i bila sam strašno uzbuđena. Igrali smo u Krakovu, u Bratislavi, u Pragu. Sa Pokondirenom tikvom prvi put sam gostovala u beogradskom Narodnom pozorištu. Dr Klajn je u kritici napisao da sam igrala kao dobri stari Grci.
Šezdeset četvrta: »Pop Ćira i pop Spira«, Jula i Mijač.

Da, Mijač. Posle Hanauske jedan potpuno drugi rukopis. Ta je predstava možda za dve stepenice modernija i zanimljivija od Hanauskine Tikve. Bila je bliža vremenu. Nije išla u folklor. Mijač se klonio svakog folklornog okvira. E, ali tu sam ja imala majstoricu. Ljubica je zaista briljantno igrala moju mamu, popadiju. Odlična je bila i podela: Ljubica Ravasi i Pera Vrtipraški, Ivica Hajtl i Dobrila Šokica. Zaida (Krimšamhalov) igrala je drugu ćerku, tako dugačka, bleda, fantastična. S tom predstavom se ja mogu zakititi. Možda u nekih deset mojih uloga u životu mogu i Evicu i Julu da uvrstim. Julu su svi igrali naivnu i smernu, a ja sam igrala besnu Julu. I jedna briljantna scena, scena ručka, kada dolazi učitelj. Mijač je napravio pravu, veliku prečansku trpezu: od supe, sosa, mesa pohovanog do štrudli. A Julino udvaranje učitelju išlo je preko bataka, preko štrudli, a bilo je jako poetski.

Za Mijača kažu, između ostalog, da je reditelj tiranin. Kakvo je tvoje iskustvo?

Jeste. Tiranin je u tom smislu što ne voli da probe propadaju, ne dâ da se mnogo priča. On će rado prihvatiti neku ideju, ako je u okviru njegove. Ukoliko nije, odmah je odbacuje. Vrlo je egzaktan i vrlo zahtevan. Strog je u smislu scenske discipline. Kod njega se stvarno moralo raditi. Nije imao strpljenja za lenjost. Takav je i danas. Ali je sa Mijačem bilo lepo raditi. Niti sam istrčavala ispred njega, niti sam kasnila iza njega. Nekako sam kaskala uz njega polako. A onda, Mijač nas je veoma voleo. Voleo je Šalajića, voleo je Ljubicu, voleo je glumce te vrste. I nikad nije pravio incidente, da bi nekoga oterao s probe, ili nekog menjao iz inata. To se nije dogodilo. Ali je bio vrlo, vrlo strog.
Jula je, kažeš, jedna od tebi dragih uloga. Koje su još uloge u tom krugu?

Pa, recimo, Ona u Saputnicima. Uloga koja se radila parče po parče, život po život. Tu sam se dosta namučila. Mita je takođe reditelj koji mnogo traži. Ali, imao je strpljenja i imao je vremena. Mogao je da proba koliko je hteo i dokle je hteo, dok ne iscizelira. Luksuzan reditelj… Preskočili smo Mitrovicu. Kad sam otišla u Mitrovicu, imala sam devetnaest godina. Igrala sam Ulitu u Šumi, koja ima sedamdeset godina. Odmah sam to dobila da igram. Povodom te uloge imala sam veliku korespondenciju sa Rakitinom koji je još bio naš mentor. Pisao mi je: „Ja molim tebe da ne igraš kako je to igrala meni draga gospođa Ferari, da ne igraš seksualni tip, nego…” Objašnjavao mi je kako da priđem toj ulozi. Celu jednu studiju o Uliti mi je poslao. Možda to nije bila ni velika, ni značajna uloga, ali je meni bila jako važna. Pre toga sam igrala ono što je blisko i mojim godinama i nekom mome šarmu mladalačkom, a ovde je sve to trebalo poništiti. I to je možda moje prvo poništavanje. U Banjaluci sam igrala jednu od najtežih, ali zaista najtežih uloga, gluvonemu devojku Džoni Belindu. Pričala sam o tome. To je uloga koju, mislim, Banjaluka do danas pamti. I velika predstava. U Banjaluci sam prošla i kroz operetu. Igrala sam u Šubertovim Trima devojčicama, u Mamzel Nituš, i igrala sam u Zemlji smeška. Nije to bilo jako slavno, moram da priznam, ali ja sam to radila. Čak sam sa ovim debeljušnim, prečanskim nogicama igrala i balet, u interesu svog pozorišta. Sve su to bile lomljave, lomljave za neka sretnija vremena u kojima će mi mnogo štošta biti lakše. Prošla sam, važno je da sam prošla kroz te repertoare.

Da li ti se desilo da spremaš neku ulogu, misliš da si na dobrom putu, a ispostavi se da si se prevarila?

Pa, jeste. Baš u Banjoj Luci sam radila Čašu vode od Skriba. Igrala sam Ebigejl Čerčil. Očigledno nisam to vreme mogla da skapiram, tu francusku epohu. Mislim da sam to uradila dosta bledo i nezanimljivo, ali sam se čupala. Nisu rekli da je loše, ali nisu rekli ni da je sjajno.

Da li neke uloge namerno sklanjaš iz sećanja?

Uloga koju bih odmah sklonila, to je uloga iz bliske prošlosti, u Maratoncima. A za tu ulogu sam ja htela mnogo da zalegnem, jer je poziv na tu igru bio značajan. To je neki moj come back bio, iako se ja nisam vratila u Novi Sad da igram. I, na šta sam se upecala? To je, prvo, Jagoš Marković, mlad, zanimljiv reditelj. Drugo, Duško Kovačević. Treće, samo žene. Četvrto, podela. Međutim, predstava se nije dogodila, iz puno razloga. To je uloga koju želim odmah da zaboravim, kao da je nisam ni igrala… U Ateljeu 212 sam izuzetno volela svoju ulogu u Kamenu za pod glavu, i veoma sam volela Ikoniju u Čudu u Šarganu. Mislim da su to bile moje dve majstorske uloge.

E, onda je došla ona penzionerka s kojom si obišla celu zemlju: »Ljubica, prvo lice množine«.

Tada su, čini mi se, postojale samo dve monodrame: Maje Belović Ljudski glas i Pere Kralja Tola. Pisali smo Ljubicu u kuhinji kod Milenka Vučetića maltene svi troje zajedno: Milenko, Jovica Aćin i ja. Bila sam u to vreme vrlo zaposlena. Nisam bila bez posla, pa da bih zbog toda radila monodramu. Prosto sam htela da vidim kako je to biti sâm na sceni. Pri tom, Ljubica je u suštini jedan krupni plan. Ona je stalno iza govornice. Ona nema ni korak: ni levo, ni desno. Znači, samo njeno lice i publika. To je za mene bio rudarski posao, rad na nijansama. Eli Finci je napisao: „Idite da vidite kako Mira Banjac svira pauze.” A onda se ispostavilo da je to uloga koja se ljudi tiče. U početku sam mislila da će ona pripadati samo tom malom svetu, malim ljudima sa velikim razlogom i velikim povodom da se o njima govori. Međutim, ona je doživela uspeh i kod kultivisane publike, upravo zbog te finoće igranja na kojoj smo insistirali. I zaista je bila velika putnica, moja Ljubica. Igrala sam je u Parizu, u jednom lepom, velikom pozorištu, igrala sam u Švedskoj, igrala sam u Americi, u Australiji, igrala sam u Beču, a igrala sam i u Kolubarskim rudnicima gde mi se dogodila jedna neverovatna stvar. Došao je jedan čovek i rekao: „Ja sam iz Kolubarskih rudnika. Da l' bi vi došli sa tom vašom monodramom?” Kažem: „Kako da ne.” I odem. Trebalo je da igram u jednoj maloj kantini. Kažu mi da imaju problem: došli su rudari, ali su došle i njihove porodice, nema mesta za sve. Pitam: „Gde vi radite?” Kažu: „Tamo vi ne možete, to je gore, na otkopu.” Kažem: „Zašto ne mogu? Ako vi radite osam sati, valjda mogu i ja jedan sat.” I dok sam ja bila malo počašćena, oni su na otkopu napravili binu i na otkopu sam igrala. U tekstu ima rečenica: „Nije to meni rek'o ovaj iz sindikata da ćete mi napraviti ovu priredbu, to je meni rekla Mara Belić, čistačica iz fabrike.” Pitam: „Je l' znate Maru Belić?” Ustaje žena iz prvog reda, kaže: „Znamo. Ona se juče obesila, a danas ide kamion po nju u Beograd.” Žena se zove Mara Belić, čistačica. Ja sam pitala, žena je odgovorila. Susret sa presnim životom. Presekla sam se. Šta sad? Napravila sam jednu pauzu, rekla nešto kao: to mi niko nije rekao, jadna Mara, pa nisam znala… U Splitu sam imala osam Ljubica u osam dana, čak i na jednom brodu, i već sam se spremala da idem kući, a bila sam u hotelu „Lav”, lepo su me počastili i, između ostalog, izneli neke jako lepe školjke, jer je pre dva dana tu bio predsednik Tito. Pojela sam školjke i otrovala se od te lepote. Odvedu me u bolnicu. Prođem celu proceduru, dođem sebi, a jedan lekar kaže: „Sad kod nas.” Pitam: „Šta?” Kaže: „Pa Ljubicu. Svi sede u auli i čekaju.” I ja sam, takva bolna, igrala… Bila sam u Hrvatskoj dužom i preko. Bila sam gost četiri dana u Slavonskom Brodu. Imam sliku iz fabrike u kojoj sam igrala pred 1.200 radnika. Bila sam u Boru, još više radnika u hali… Ponosna sam na taj deo svog glumačkog rada. Gde god sam odlazila, to je bilo slavlje i za moju publiku i za mene. Uvek je to bila prvorazredna publika… Bila sam čak i u Libiji. „Ivan Milutinović” je tamo gradio veliki kompleks stanova i bolnicu. Odigrala sam Ljubicu, bilo je divno i, već sam se spremala da krenem kući, kad me ambasador, mislim da je bio Dimče Belovski, neko od Makedonaca, pita: „Da li biste vi išli u Bengazi?” Sednemo u neki mali avion i dođemo u Bengazi. Definitivna pustinja. Ničega. Radnici su u nekim barakama, šatra u kojoj treba da igram dugačka kilometar i nešto. A radnici – svi u čistim belim košuljama, ošišani, obrijani. Umesto cveća, jer cveća nije bilo, stavili su neko lišće u plastične flaše. Odjednom na zidu ugledam jednu spodobu, neku moju sliku iz požutelih novina, zakucanu. A u šatri sve sami muškarci. Mislim: šta će Ljubica tu? Krenem… Zarozani su bili od suza, Jer, svi su imali neku svoju Ljubicu. Sve su razumeli. Uveče smo seli pored jedne božanstvene vatre. Tada sam videla pravu karavanu, prolazila je u divnom pejsažu pustinjskom… Eto, čak sam i tamo bila. Ili Bosna. Ne znam gde nisam bila u Bosni.

Sa kakvim osećanjem misliš na sve to što je bilo?

Sa dosta tuge. Meni nedostaje moja zemlja, takva kakva je bila. Stvarno mi nedostaje. Tesno mi je. Ali, pošto ne osećam zlo u sebi, ja samo konstatujem da je zlo bilo veliko, sa svih strana – rat je uvek veliko zlo, a ovaj rat je pogotovo bio veliko zlo, i zlo je ovo otkidanje mesa jednih od drugih – radujem se kad god se ukaže prilika, sada, koja mi kaže da sve može i dalje. Na primer, kad su mi se javili iz Tuzle. Ja sam u Tuzli igrala upravo pred rat, Fjoklu u Ženidbi koju je režirao Milan Karadžić. Nekih godinu i po dana sam putovala na tu predstavu. Isti predsednik je i sada, Selim Bešlagić. Bio je nedavno ovde i kod našeg predsednika pitao je za mene… Kad su Tuzlaci gostovali u Zrenjaninu, javili su mi se, otimali su se o telefon. Odjedanput mi je srce zaigralo. Ne znam kako bi bilo sa Sarajevom koje je neki treći moj grad. Ako je Novi Sad prvi, Beograd drugi, u svakom slučaju je Sarajevo moj treći grad. U njemu sam uradila velike poslove i mnogo igrala. Sedam godina sam bila predsednik Saveta Mesa… Ne znam, videćemo. Ja ne nosim nikakvo zlo. A s onim što jeste zlo objektivno, s tim moramo sami sa sobom da raščistimo.

Nedavno sam razgovarao sa jednom psihoterapeutkinjom. Pričala mi je o tome kako neki umetnici, pa i glumci, imaju osećaj krivice zbog toga što misle da nisu uradili dovoljno da se ne desi sve ovo što nam se desilo.

Ne znam da li su to baš mogli da urade glumci. Možda su to pre mogle da urade Akademija nauka ili književnost visoka… Evo, mi smo štrajkovali kad se prvi put dogodilo ono u Sarajevu. Sedeli smo, sećaš se, na ulici, pred Jugoslovenskim dramskim. Bila je to naša poruka da saosećamo i da znamo da se događaju strašne stvari. Osećalo se to i po repertoarima, i po nevoljkosti da se uopšte igra. Pred svaku predstavu smo se pitali da li treba da radimo ili ne treba. Možda, možda… Ali, mi nemamo ni sada sindikat ili udruženja koja bi mogla direktno da pomognu, a da zaustave – ni slučajno. Ovaj rat je bio potpuno van ljudske pameti. Nisu tu mogli pomoći ni osećanja ni pamet.

Postavlja se ipak pitanje lične odgovornosti.

Tu odgovornost sigurno nosi svaki ozbiljan čovek. I danas sam ja u jednoj velikoj zabuni. Nisam ni u kakvom smirenju, pa da kažem: E, sad sam našla sebe, sad sam očišćena. Vrlo sam negde razrovana, i tražim se, tražim se u svom narodu, tražim se u tuđem narodu, šta je to što sam mogla, a što nisam mogla. Ja sam učinila što sam mogla. Kad su bombe padale, bila sam i na mostovima, i na trgovima, misleći da treba da budem tu a ne u kući. Napisala sam pismo gospođi Gonzales kad su ona tri zarobljena Amerikanca imala rođendan, pa se oko toga napravila velika frka, dok se ovde sve rušilo. Sve što se od mene tražilo, i što sam mogla, ja sam uradila. Bila sam na prvoj liniji, čak i to. Došao je jedan oficir i pitao: „Da li biste otišli kod specijalaca, kod Batine?” I ja sam otišla. Kapor, naš glumac, bio je vojnik tamo. Mali program sam dala, a oni su celu jednu vežbu meni pokazali. Zatim, za vreme rata u Bosni, ja sam snimala film kod Slavka Milanovića: Gorica (Popović) i ja, i moja studentkinja koja je igrala glavnu žensku ulogu. Snimali smo u nekim šumama, preko nas su letele bombe, pucalo se. Na Palama smo bili. Snimili smo film, a da li će ikada ugledati dana, ne znam.

Jesi li ti patriota?

Ja mislim da jesam, iako ne znam baš sasvim definiciju patriotizma. Jako volim svoj narod, ali volim i druge narode. Ne znam koliko je to jedno s drugim vezano. Odrasla sam u višenacionalnim sredinama. U Erdeviku je bilo i Slovaka, i Mađara. Škole su još bile zajedničke. Odnosu prema drugim nacijama mene su naučili moja mama i moja porodica. I kad se sve ovo rušilo i razjedinjavalo, za mene je to vrlo bolno bilo. Zaista bolno je bilo… Nisam čovek koji bi pobegao u inostranstvo, a mogla sam. Imala sam pozive. Čak sam mogla da otvorim jednu glumačku školu u Australiji, istu kao što sam imala ovde. Nisam otišla. Možda nisam otišla zbog toga što imam dete koje odavde ne bi maklo. On je u tome još uporniji: da je ovde i da se ovde mora trpeti sve što se mora trpeti, i uraditi sve što se može uraditi. Nisam potegla da odem, iako smo teško pregrmeli sve što se dešavalo, pogotovo što je Brana za vreme bombardovanja čuvao neku rezervnu televiziju na Vencu, a ja sam sama sedela ovde, u fotelji. A mostovi su odmah tu. Onog jutra kad je prvi most, Petrovaradinski, otišao, Brana je već bio spakovan da nekuda ide, šest ujutro. U tom momentu zatresao se grad, naša kuća, sve je počelo užasno da se drma, i on je rekao: „To je most. To je sigurno most, ali ja moram da idem.” I otišao je, a ja sam u papučama i u bade mantilu izletela. Zatekla samo dva policajca. Videla sam da mog mosta nema, cele moje mladosti nema, celog mog veka nekog lepog nema. I ja sam urlala preko toga Dunava, ne plakala nego urlala.

Koliko si imala godina kad si otišla u partizane?

Četrnaest.

I imala si iluzije o budućnosti?

Ne, tada ne. Išlo se u slobodu. Oslobodilački rat je bio jedan valjan rat. Tukao si se protiv okupatora koji je došao da ti uništi zemlju. Nisam išla ni sa kakvom iskristalisanom ideologijom, ali sam srčana bila. Išla sam misleći da i ja time nešto doprinosim borbi.

Koje su od nekih iluzija mladosti najviše izneverene?

Ja, evo, već pedeset godina, čekam neku bolju budućnost. Stalno se govorilo: idemo u bolju budućnost. Sve sam te faze prošla. I svugde je moja generacija platila ceh za slobodu, na svim carinama.

Koliko godina si bila komunista?

Bogami, četrdeset dve godine. Ali, možda u poslednjih deset godina sam shvatila, to sada ne treba reći, jer nije ukusno, da to više nije to. Negde kad je Tito umro ja sam izišla, i više nisam bila ni u jednoj partiji.
Šta je s uverenjima?

Uverenja su imala svoje velike lomove, velike i bolne, i nimalo lake. Ako je čovek čestit, onda ima lomove… Kad su me zvali za lidera jedne partije, ja sam rekla: "Vi valjda tražite potpuno očišćenog čoveka."

I evo, došle su promene.

Sve ćemo mi moći da promenimo osim mentaliteta. To je mentalitet koji stalno voli promene. Jedan deo naroda bi već sada menjao ove što su tek došli na vlast, jer se nisu ispunile neke lične želje. A drugo, i među ljudima koji vode zemlju, događaju se nesporazumi. Ako se ti nesporazumi brzo ne srede, neće biti dobro.

Koje si od svojih ranijih ideja i ideala sačuvala, ili želiš da sačuvaš?

Ja želim da sačuvam pre svega jedan ljudski odnos prema sebi, prema drugima i prema drugim narodima. Neću da se ostrašćujem, niti da se zatvaram u svoje male zabrane. Meni je ovde tesno. Ja volim širinu. Ja bih htela da budem građanin sveta, u malom, u najmanjem, ali građanin sveta. Da ne budem, što kaže Ljuba Tadić, po zanimanju Srbin, po zanimanju patriota, ovo ili ono, nego da budem oslobođeni čovek, građanin sveta.

Možeš li da zamisliš kako bi izgledao tvoj susret sa kolegama iz bivšeg života?

Ubeđena sam da bi bio sasvim normalan. A ubeđena sam zato što ja tako mislim. Vrlo bi mi bolno bilo, ako bi bilo drugačije. Biće susreta, nadam se. Naravno, teško mogu da oprostim kolegi koga sam dobro znala a koji se nije dobro ponašao, a nije morao. To ne bih oprostila. Ali, s ljudima koji su, bilo na kojoj strani, patili kao ja i sačuvali čestitost, s njima bih se, verujem, normalno srela.

Kad gledaš svoj život, možeš li reći da je bio srećan, nesrećan…?

Imao je periode i sreće i nesreće, i velikih nesreća. Za svoj život u pozorištu mogu reći da je bio velika sreća. Bog me je počastio pozorištem. A u privatnom životu je bilo tako kako sam umela i kako nisam umela, padala, dizala se, nalazila se, gubila se. Bila sam dosta lukava, birala sam za prijatelje pametne ljude od kojih sam mnogo štošta naučila. To su moji univerziteti. I bilo je dobro i pametno družiti se s pametnim ljudima, družiti se s pametnim knjigama. To je lepši deo moga života. A nedaće koje su dolazile od samog života, od nesnalaženja u trenucima, to ipak pripada meni lično.

*
MIRA BANJAC rođena je 4. novembra 1929. u Erdeviku kod Šida. Državnu pozorišnu školu završila je 1949, u klasi Jurija Ljvoviča Rakitina. Prvi angažman imala je u Gradskom pozorištu u Sremskoj Mitrovici (1949-1951). U Srpskom narodnom pozorištu je od 1951. do 1953. i od 1955. do 1970. Dve sezone (1953-1955) provela je u Narodnom pozorištu Bosanske Krajine u Banjaluci. Od 1970. je u Ateljeu 212 u kome igra i posle penzionisanja, 1984.

Gradsko pozorište Sremska Mitrovica: Zorka, Običan čovek, Branislav Nušić (Josip Kovanović, 27. novembar 1949); Tanja, Vatra i pepeo, Mira Pucova (Mihailo Vasiljević, 20. maja 1950); Rina, Pokojnik, Branislav Nušić (Josip Kovanović, 1. juna 1950); Ulita, Šuma, A. N. Ostrovski (Josip Kovanović, 5. juna 1950); G-đa Protić, Dr, Branislav Nušić (Vasa Apić, 2. juna 1951); Dorina, Tartif, Molijer (Josip Kovanović, 10. oktobra 1951);

Narodno pozorište Bosanske krajine Banjaluka: Čeholjinica, Riđokosa, Šandor Lukači (Milan Hercog, 25. septembar 1953); Ana, Jutro, dan i noć, Dario Nikodemi (Milan Hercog, 15. oktobar 1953); Ebigejl, Čaša vode, Ežen Skrib (Milan Hercog, 31. decembar 1953); Mimi, Zemlja smeška, Franc Lehar (Đuka Trbuhović, 18. mart 1954); Ankica, Klupko, Pero Budak (Milan Hercog, 17. april 1954); Zlatija, Zulumćar, Svetozar Ćorović, 1954; Zora Anderlićeva, Karolina Riječka, Drago Žerve (Ferdo Delak, 21. oktobar 1954); Esi, Đavolov učenik, Dž. B. Šo (Ferdo Delak, 19. decembar 1954); Nataša, Zlatni oktobar, Mira Mihelič (Ferdo Delak, 10. februar 1955); Belinda, Džoni Belinda, Elmer Haris–Valter Firner (Slobodan Sedlar, 2. april 1955).

Srpsko narodno pozorište Novi Sad: Veštica, Dugonja, Vidonja, Trbonja, Mladen Širola (Mihailo Vasiljević, 7. januara 1951); Magda, Koštana, Borisav Stanković (Milan Barić, 19. januara 1951); Stevka, Ivkova slava, Stevan Sremac/Velja Miljković (Mihailo Vasiljević, 12. oktobra 1951); Eliza Dulitl, Pigmalion, Dž. B. Šo (Jovan Konjović, 7. februara 1952); Martirija, Dom Bernarde Albe, F. G. Lorka (Jovan Putnik, 29. februara 1952); Saša, Živi leš, L. N. Tolstoj (Jurij Rakitin, 29. marta 1952); Raka (alternacija Erna Polenek, premijera Mira Banjac), Gospođa ministarka, Branislav Nušić (Sava Komnenović, 11. aprila 1952); Milfidipa, Hvalisavi vojnik, Tit Makcije Plaut (Milivoj Popović Mavid, 16. maja 1952); Grube, Mande, Marin Držić (Aleksandar Ognjanović, 30. septembra 1952); Marta, Mećava, Pero Budak (Borivoje Hanauska, 19. decmebra 1952); Peka, Zla žena, J. St. Popović (Jovan Konjović, 10. januara 1953); Lucija, Ekvinocijo, Ivo Vojnović (Jovan Konjović, 23. februara 1953); Fani, Leda, Miroslav Krleža (Aleksandar Ognjanović, 23. aprila 1953); Beta, Ljudi bez vida, Josip Kulundžić (Jovan Putnik, 5. juna 1953); Afra, Događaj u mestu Gogi, Slavko Grum (Arsa Jovanović, 30. oktobra 1955); Saša, Pesma, Oskar Davičo/Dimitrije Đurković (Dimitrije Đurković, 10. februara 1956); Dadilja, Krojcerova sonata, L. N. Tolstoj (Jovan Konjović, 17. februara 1956); Ona, Saputnici, Jan de Hartog (Dimitrije Đurković, 31. marta 1956); Šegrt Nace, Put oko sveta, Branislav Nušić (Radoslav Vesnić, 19. oktobra 1956); (nekoliko uloga), Vojvodina, izbor Borislava Mihajlovića Mihiza (Jovan Konjović, 29. novembra 1956); Duh u igri, Ljubav don Perlimplina, F. G. Lorka (Jovan Putnik, 2. februara 1957); Puk (alternacija i premijera Dara Čalenić), Vragolan (alternacija Dara Čalenić, premijera Mira Banjac), San letnje noći, Vilijam Šekspir (Jovan Konjović, 21. aprila 1957); Treća gospođa, Maškarate ispod kuplja, Ivo Vojnović (Josip Kulundžić, 9. oktobra 1957); Žena komesar, Optimistička tragedija, Vsevolod Višnjevski (Dimitrije Đurković, 9. novembra 1957); Evica, Pokondirena tikva, J. St. Popović (Borivoje Hanauska, 18. januara 1958); Ana Marija Žilberta (alternacija Danica Rošulj, premijera Mira Banjac), Bobo, Andre Rusen (Radoslav Vesnić, 3. aprila 1958); Nina, Vlast, Branislav Nušić/Mile Stanković (Luka Dotlić, 17. oktobra 1958); Nataša, Poniženi i uvređeni, Dostojevski/Rahmanov/Jutkevič (Milenko Šuvaković, 19. marta 1959); Saša, Pesma, Oskar Davičo/Dimitrije Đurković (Dimitrije Đurković, 19. aprila 1959); Piljarica, Lisistrata, Aristofan (Dimitrije Đurković, 5. novembra 1959); Hanuma, Ženidba predsednika kućnog saveta, Draško Šaljić (Dimitrije Đurković, 31. decembra 1959); Majka, Gospođa Lonka, Debela Fani, Autobiografija, Branislav Nušić/B. M. Mihiz (Dušan Rodić, 22. oktobra 1960); (nekoliko uloga), Vojvodina, izbor Borislava Mihajlovića Mihiza (Jovan Konjović, 8. decembra 1960); Gospođa Perela, Čovek, životinja i vrlina, Luiđi Pirandelo (Milenko Šuvaković, 21. februara 1961); Jelićka, Varalica u Bečeju, Bogdan Čiplić (Dimitrije Đurković, 24. novembra 1961); Ženska publika, Optužena komedija, Živorad Živulović Serafim (Aleksandar Glovacki, 5. aprila 1962); Fjokla Ivanovna, Ženidba, N. V. Gogolj (Dejan Mijač, 5. oktobra 1962); Adel, Intimne priče, Mila Marković (Milenko Šuvaković, 19. oktobra 1962); Mlađa Ajola, Dona Rozita ili Govor cveća, F. G. Lorka (Borivoje Hanauska, 12. marta 1963); Edita Bilingsli, Dvostruko lice, Rodžer Makdugal/Ted Alan (Dejan Mijač, 9. juna 1963); Gospa Crvenperka, Pepeljuga, Živojin Bata Vukadinović (Mihailo Vasiljević, 27. novembra 1963); Roksa, Tri bekrije, Johan Nestroj (Jovan Konjović, 30. novembra 1963); Ljusi, Prosjačka opera, Bertolt Breht (Borivoje Hanauska, 16. aprila 1964); Nada, Svet, Branislav Nušić (Dejan Mijač, 10. oktobra 1964); žistin, Jaje, Felisjen Marso (Ljubomir Draškić, 16. oktobra 1964); Jula, Pop Ćira i pop Spira, Stevan Sremac/Josip Lešić (Dejan Mijač, 19. marta 1965); Šarlota, Pozabavi se Amelijom, Žorž Fejdo (Soja Jovanović, 14. maja 1965); (nekoliko uloga), Laždipaždi, Jovan Jovanović Zmaj (Dejan Mijač, 12. oktobra 1965); Juca, Familija Sofronija A. Kirića, Jakov Ignjatović/Dimitrije Đurković (Dimitrije Đurković, 8. februara 1966); Elen, Ljubav, Mjurej Šizgal (Nebojša Komadina, 29. septembra 1966); Šarika, Zita, Etelka, Traktat o sluškinjama, Bogdan Čiplić (Borivoje Hanauska, 8. novembra 1966); Marija, Jerma, F. G. Lorka (Jovan Putnik, 17. januara 1967); Maga, Džandrljivi muž ili Koja je dobra žena, Dejan Mijač, 19. februara 1967); Ermelina, Ženski orkestar, Žan Anuj (Nikola Petrović, 28. oktobra 1967); Lina, Razvojni put Bore Šnajdera, Aleksandar Popović (Zdravko Šotra, 12. marta 1968); Gina, Ožalošćena porodica, Branislav Nušić (Dejan Mijač, 22. oktobra 1968); Gospođa Gogan, Plug i zvezde, Šon O'Kejsi (Dimitrije Đurković, 29. oktobra 1968); (nekoliko uloga), Selo Sakule, a u Banatu, Zoran Petrović/Dimitrije Đurković (Dimitrije Đurković, 11. marta 1969); Marija, Bogojavljenska noć, Vilijam Šekspir (Dejan Mijač, 26. novembra 1969); Sarka (premijera u Beogradu: Ružica Sokić, premijera u Novom Sadu: Mira Banjac), Ožalošćena porodica, Branislav Nušić (Ljubomir Draškić, 9. januara 1981); Danica Čvorović, Balkanski špijun, Dušan Kovačević (Slavenko Saletović, 29. decembra 1983); Aksentija Topalović, Maratonci trče počasni krug, Dušan Kovačević (Jagoš Marković, 16. aprila 1996); Gospođa de Volanž, Opasne veze, Šoderlo de Laklo (Dušan Petrović, 22. februara 1997).

Atelje 212 Beograd: (nekoliko uloga), Slatko pravoslavlje, Bogdan Čiplić (Dimitrije Đurković, 15. oktobra 1970); Grejs, Džo Eg, Piter Nikols (Mata Milošević, 14. novembra 1970); Meg, Rođendan, Harold Pinter (Dejan Čavić, 10. januara 1972); Gospođica Nada Todorović, Ranjeni orao, Mir-Jam/B. M. Mihiz (Soja Jovanović, 12. marta 1972); Katica, Radovan III, Dušan Kovačević (Ljubomir Draškić, 30. decembra 1973); Ljubica, Ljubica, prvo lice množine, Milenko Vučetić (Jovan Aćin, 19. marta 1974); Ikonija, Jagoda, Čudo u šarganu, Ljubomir Simović (Mira Trailović, 24. oktobra 1975); Nededovna, Marija, Isak Babelj (Ljubomir Draškić, 12. oktobra 1976); Natalija, Proleće u januaru, Dušan Kovačević (Radoslav Dorić, 11. februara 1977); Simana Vučetić, Kamen za pod glavu, Milica Novković (Milenko Maričić, 20. decembra 1977); Kaliopa Skorcov, Pseće srce, Mihail Bulgakov (Aleksandar Petrović, 17. februara 1979); Milica NJegovan, Cincari ili Korešpodencija, Borislav Pekić/B. M. Mihiz (Arsenije Jovanović, 5. februara 1980); Janina Jeguljevska, Majka, Stanislav Ignjaci Vitkijevič-Vitkaci (Mira Trailović, 3. decembra 1981); Tetka Daša, Mat'rijalisti, Predrag Čudić (Ljubomir Draškić, 19. novembra 1982); Blanka, Marija se bori s anđelima, Pavel Kohout (Ljubomir Draškić, 11. marta 1984); Megi, Veliko i malo, Boto Štraus (Mira Trailović, 24. januara 1985); Stara, Bel tempo, Bora Ćosić (Vladimir Aleksić, 29. septembra 1985); Tetka Slavka, Sveti Georgije ubiva aždahu, Dušan Kovačević (Ljubomir Draškić, 7. septembra 1986); Moira, Tebanska kuga, Velimir Lukić (Ljubomir Draškić, 18. decembra 1987); Marta, Svećar, Đordano Bruno (Ljubomir Draškić, 4. jula 1992); Glumova, Kola mudrosti, dvoja ludosti, A. N. Ostrovski (Dejan Mijač, 3. maja 1993); Rozalija Solimena, Filumena Marturano, Eduardo de Filipo (Branko Pleša, premijera 16. jula 1993, prvo igranje u alternativnoj podeli 2. decembra 1993).

Narodno pozorište, Tuzla: Fiokla, Ženidba, N. V. Gogolj (Milan Karadžić, posle 1991).

Grad teatar Budva: G-đa Gotšed, Karolina Nojber, Nebojša Romčević (Nikita Milivojević, 10. jul 1998).

Režije: Nedelja u Njujorku, Norman Krasna (Srpsko narodno pozorište, 17. aprila 1966); Vlast, Branislav Nušić (Narodno pozorište „Ljubiša Jovanović” Šabac, 30. marta 2000)
Autor je scenarija kratkometražnog filma Laku noć, Šnjuka (režija Želimir Žilnik, 1967).

Ostvarila više uloga u televizijskim serijama (Marija S. Belića; Ženski razgovori Duška Radovića; Oriđinali, r. Živko Nikolić; Đekna, r. Živko Nikolić) i na filmu (Pusti snovi, r. Soja Jovanović, 1968; Kičma, r. Vlatko Gilić, 1975; Čuvar plaže u zimskom periodu, r. Goran Paskaljević, 1976; Ne naginji se van, r. B. Žižić, 1977; Radio-Vihor zove Anđeliju, r. Jovan Živanović, 1979; Majstori, majstori, r. Goran Marković, 1980; Široko je lišće, r. Petar Latinović, 1981; Lov u mutnom, r. V. Radovanović, 1982; Sjećaš li se Doli Bel, r. Emir Kusturica; Balkanski špijun, r. Božidar Nikolić; Lepota poroka, Živko Nikolić )

Dobila je, između ostalih, Sedmojulsku nagradu, Orden rada sa srebrnim vencem, Oktobarsku nagradu grada Novog Sada, dve Sterijine nagrade za glumu (1967, Šarika, Zita, Etelka, Traktat o sluškinjama; 1970, više uloga, Selo Sakule...) i Sterijinu nagradu za naročite zasluge na unapređenju jugoslovenske pozorišne umetnosti i kulture (2000), nagradu za sveukupno stvaralaštvo sarajevskog MES-a, Statuetu „Ćuran” na Danima komedije u Jagodini, Zlatnu kolajnu na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, tri Zlatne arene u Puli, više nagrada Udruženja dramskih umetnika Srbije i na Susretima profesionalnih pozorišta Vojvodine. Godine 2001. dodeljen joj je Dobričin prsten.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gosta