Igre kažnjene smrću

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Igre kažnjene smrću

Post od branko »

IGRE KAŽNJENE SMRĆU

Piše: Miodrag - Mija Ilić


Glumci - streljani!

“JEDNOG dana, krajem oktobra ili početkom novembra 1944, svratio sam u dvorište `Glavnjače` i u dvorištu, na razbacanim cepanicama drva, zatekao Jovana Tanića, Acu Cvetkovića i Ljubu Vasiljevića kako bezbrižno sede i sunčaju se. Bio je lep dan (pravo miholjsko leto), a oni su sedeli bez straže u blizini. Seo sam kraj njih, dao im nekoliko cigareta i malo popričao”, seća se Branislav Anđelić, dugogodišnji scenarist Beogradskog dramskog pozorišta, koji je u tek oslobođenom Beogradu, kao partizan, imao dužnost da hapsi glumce, osumnjičene za saradnju sa okupatorom, i sprovodi ih na saslušanje.
U svom svedočenju, objavljenom 1990. godine u časopisu “Scena”, Anđelić dalje kaže: “Oni, kao i ja, mislili su da je njihovo hapšenje zabuna i da će vrlo brzo biti pušteni. Tanić i Vasiljević su u oslobođeni Beograd došli kao partizani. (Prema nekim svedočenjima i Aca Cvetković se priključio partizanima u leto 1944. - prim. M. I.). Na moje iznenađenje, Tanić je iz džepa izvadio mali damski pištolj i ponudio mi ga kao poklon u zamenu za jednu privatnu uslugu. Čudno je bilo to vreme: čovek koji će te večeri biti streljan imao je revolver u zatvoru! Sve to danas zvuči neverovatno i deluje nekako amaterski. Ali, jemčim da je to tako bilo. Sutradan sam opet svratio u `Glavnjaču`, jer sam prethodnog dana obećao Taniću da ću otići da obavestim njegovu suprugu gde se on nalazi i da mu donesem neke stvari za preobuku. Upitao sam jednog stražara, poznanika, gde su moji glumci, a on mi je rekao da su sinoć s ostalim izdajnicima streljani...”
U LISTOVIMA “Politika” i “Borba” od 27. novembra 1944. čitamo saopštenje Vojnog suda Prvog korpusa NOVJ o suđenju ratnim zločincima u Beogradu, u kome se obznanjuje da je 105 građana osuđeno na smrt i da su sve presude izvršene. “Smrtna presuda izrečena im je kao narodnim neprijateljima i ratnim zločincima, u smislu čl. 13, 14 i 16 Uredbe Vrhovnog štaba o vojnim sudovima “ - stoji između ostalog u tom saopštenju. Opšti razlozi presude su: što su pomenuti zločinci pripadali okupatorskim i izdajničkim terorističkim i špijunskim organizacijama, okupatorskoj oružanoj sili i izdajničkim vojnim organizacijama Nedića, Ljotića, Draže Mihailovića i drugih; što su svim svojim silama radili na učvršćenju Hitlerovog poretka u Jugoslaviji, odnosno protiv oslobodilačke borbe naših naroda i svih naših saveznika; što su ubijali borce Narodno-oslobodilačke vojske i poštene rodoljube, ili ih potkazivali neprijatelju, ili predavali, mučili, proganjali i ubijali; što su zborovima, štampom, radiom, predstavama, karikaturama i drugim sredstvima podupirali okupatorsku fašističku tiraniju i izrugivali vojničke i moralne napore slobodoljubivih naroda...
Da li su zaista streljani glumci, njih četvorica iz Beograda, i još sedmoro iz Niša, počinili tako teške ratne zločine?
U spisku steljanih, pod rednim brojem 83, navedeno je ime Aleksandra Cvetkovića, člana Narodnog pozorišta, uz sledeće šturo obrazloženje: “Kao glumac u raznim Nedićevim pozorištima i preko radija istakao se ismevanjem i omalovažavanjem Engleske, Sovjetskog Saveza, Amerike i našeg Narodnooslobodilačkog pokreta. Održavao je bliske veze sa Nemcima.”
NERAZUMLjIVO je zašto u istom spisku nema imena Jovana Tanića i Ljube Vasiljevića, likvidiranih iste noći kada je likvidiran Aleksandar - Aca Cvetković. Broj od 105 kažnjenih smrću nipošto nije konačan, jer su u tim danima mnogi poznati i manje poznati ljudi nestali zauvek, bez objave, suđenja, a često i bez dokazane krivice. Pored nekih ministara u vladi Milana Nedića i njihovih pomoćnika, pored agenata Specijalne policije i oficira u raznim kvislinškim vojnim formacijama, streljani su prosvetni radnici, novinari, studenti, prevodioci, lekari, zemljoradnici... Najčešće “obrazloženje”, saopšteno u nekoliko reči, glasi da je streljani bio agent Gestapa, da je potkazivao Nemcima rodoljube, da je imao tesne veze sa okupatorom, da je širio laži i klevete o oslobodilačkoj borbi, i slično. Možemo pretpostaviti da su mnogi od njih zaista okrvavili ruke, baš kao što se pouzdano može reći da su neki izgubili život iako njihovi zločini i saradnja sa okupatorom nisu bili dokazani. U trenutku bezvlašća, kad je preovladavao princip boljševičkog obračuna sa “klasnim neprijateljem”, i kad je eksplodirala nagomilana mržnja, presudnu ulogu imalo je osvetništvo. Taj trenutak poslužio je nekima da unište svoje neistomišljenike, da prstom pokažu na one koji su im ranije smetali u karijeri, ili prosto da se oslobode svojih ličnih neprijatelja.
Koliko je to vreme bilo haotično pokazuje primer beogradskog glumca Lazara Jovanovića. U spisku streljanih, objavljenom 27. novembra 1944, pod rednim brojem 35, navedeno je njegovo ime, uz napomenu: “Denuncirao je više rodoljuba kod četnika, koji su ih pobili; ucenjivao je više poštenih rodoljuba i uzimao im novac da ih ne bi denuncirao četnicima; istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta.” I pošto ga je njegova porodica ožalila kao nevinu žrtvu, on se jednog dana pojavio na vratima svog stana! Šta se s njim dogodilo, ispričao je mnogo godina kasnije poznati glumac Pavle Bogatinčević.

Povratak iz - mrtvih

UVEREN da je Lazar Jovanović mrtav, Bogatinčević se prenerazio kad ga je sreo na ulici. - Zar nisi steljan, Lazo? - upitao ga Bogatinčević. - Jok ja! - odgovorio je glumac sa osmehom.
Novinar Feliks Pašić zabeležio je sledeći iskaz Pavla Bogatinčevića o tom slučaju: "Taj Laza je, da bi prehranio porodicu, nešto kao šurovao s četnicima. U stvari, obukli mu uniformu. Ništa nije uradio. Ali, ostao mu rep. Odmah ga uhapsili i ubacili u zatvor. Bile su u Đušinoj dve prostorije: jedna za one predviđene za streljanje i druga... Laza se našao u prvoj. Jedne večeri dolaze stražari i naređuju: - Skidajte se! Skidaju se, vezuju ih žicom po dvojicu. Laza u jednom trenutku, ne zna ni sam kako, počinje u mraku da uzmiče ka zidu. Korak po korak unazad dok pod leđima nije osetio nešto meko. Vrata! Vrata one druge prostorije. Pokušava da ih otvori, ne ide. Napreže se iz sve snage, vrata popuste i on padne na neka tela. Niko ga ništa ne pita. I ta soba krcata. Prolazi dan, prolaze dva, četiri dana. Prozivaju neka imena, ljudi odlaze, na njega se niko ne obazire. Soba se prazni. U jedan mah ulazi policajac: - Ko ste vi? - Ja sam Laza Jovanović, glumac. - Šta radite ovde? - Ne znam. Pokupili me sa ulice. - Hajde, idite! ... Laza ode kući. Žena Mica i tašta, u crnini, nariču. Kao da se pojavio mrtvac. Sedi on tako kod kuće dan, dva, deset dana, ne sme da izađe. Na kraju se odvaži. Odlazi u neki rejonski komitet da se prijavi: - Došao sam da se prijavim. - Ko ste vi? - Ja sam Laza Jovanović, glumac. - Pa, šta hoćete? - Objavljeno je da sam streljan. - Jeste li streljani? - Nisam. - Onda, idite kući!...”
Pavle Bogatinčević priča dalje da je Lazar Jovanović bio potom član pozorišta u Mostaru, pa u Nišu, gde je proslavio dvadeset i pet godina umetničkog rada. U istim novinama, u kojima je objavljeno da je streljan, objavljene su vesti o njegovoj proslavi! U “Istoriji srpskog pozorišta” autor Borivoje S. Stojković je zabeležio da je “streljani” Jovanović igrao posle rata u pozorištima u Kruševcu, Leskovcu, Sarajevu, Mostaru i Sremskoj Mitrovici. Po svemu sudeći, Jovanović je mogao da proslavi svoj jubilej u Sremskoj Mitrovici, a ne u Nišu, kako je to Bogatinčević pogrešno zapamtio. Da bi se danas potražio odgovor na pitanje zašto je jedanaestoro glumaca streljano, dok su desetine i desetine drugih prošle kroz mučan period hapšenja, progona i ponižavanja, neophodno je da se prenesemo u okupirani Beograd, u one četiri godine smrti, noćnih racija, straha, bombardovanja, izbegličke najezde, gladi i svakojake oskudice…
BUJANJE POZORIŠNOG ŽIVOTA
MOŽDA zvuči paradoksalno, ali u tom i takvom Beogradu bilo je više pozorišta nego danas. Posle aprilskog rasula države, u jesen 1941. godine, glumci su počeli da se okupljaju oko raznih ideja i inicijativa, s namerom da obnove pozorišni život, kako bi obezbedili kakve-takve prihode i preživeli vreme neizvesnosti. Osnivanje velikog broja pretežno humorističkih scena u bioskopskim salama, u školama, u napuštenim magacinima, pa i kafanama, nastalo je i kao posledica naglog priliva došljaka - izbeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije, među kojima su bili i glumci - članovi državnih, banovinskih i privatnih pozorišta. U sumornim danima opšte bede, policijskog časa i svakojakih pretnji, pozorište je za Beograđane bilo duhovno utočište, jedina zabava, mesto relaksacije i nade, nasušna potreba. Iako su se predstave uglavnom održavale u popodnevnim ili ranovečernjim časovima zbog ograničene mogućnosti kretanja, činjenica je da su dvorane bile veoma posećene.
U martu 1942. formirana je satirična scena “Bodljikavo prase”, na kojoj su poznati glumci - Vera Petrić, Blaženka Katalinić, Coka Perić-Nešić, Jovan Tanić, Žarko Mitrović, Aca Cvetković, Aca Đorđević, Miloš Ristić i drugi, a sa njima ruska šansonjerka Olga Jančevecka, narodni pevači i članovi Baleta i Opere - zaigrali u šarenim programima, sastavljenim od skečeva aktuelne sadržine i muzičkih numera. Naslovi skečeva, kako ih navodi dr Petar Volk u svojoj poznatoj knjizi “Žanka Stokić”, bili su: “Dve knjigovođe”, “U kancelarijama Dirisa” (Diris je skraćenica za okupacijsku Direkciju za ishranu. - prim. M. I.), “Verenica”, “Alarmantne vesti”, “Mika vrabac”, revija “Pesme sela” i niz parodija komada i operskih predstava igranih u Narodnom pozorištu, kao što je, recimo, “Artiljerija rustikana”. Predstave su isprva igrane na sceni Kolarčeve zadužbine, da bi tokom leta - u saradnji sa Viktorom Starčićem, Aleksandrom Stojkovićem, Stankom Kolašincem, Markom Marinkovićem i drugim članovima Umetničkog pozorišta, bile prenesene na Kalemegdansku pozornicu pod otvorenim nebom. Beograđani su gledali revije “Ljubav kroz vekove”, “Kraljević Marko po drugi put među Srbima”, “Beograd nekad i sad”… Pod novim nazivom - Srpsko satirično pozorište - ovaj ansambl je gostovao po gradovima u unutrašnjosti.


Gorak ukus humora

KAO vodeća zvezda ovog pozorišta, u jesen 1942, pojavljuje se slavna Žanka Stokić, koja će sa partnerima - Acom Cvetkovićem i Jovanom Tanićem, kao dominantnim nosiocima repertoara, oduševljavati gledaoce u nekolikim programima, a najviše u komediji “Tetka iz provincije”. Pozorište se uskoro podelilo na dve trupe, kako bi paralelno igralo u Beogradu i na gostovanjima. Jednu trupu, pod imenom Humorističko pozorište Udruženja glumaca, vodio je Tanić. A drugu - “Veseljaci” - Aca Cvetković, koji je okupio takva imena kao što su Žanka Stokić, Milica Bošnjaković, Branko Belić, Žarko Mitrović, Aca Đorđević, Stanko Buhanac, Mila Ercegović, Dobrila Ginić, Vera Petrić i dr. Spojene ponovo, trupe su nastavile s radom u bioskopu “Morava” u Sarajevskoj ulici, ostvarivši premijeru satirične komedije “Ženidba Pavla Alamunje” iz pera Slavomira Nastasijevića, u režiji Jovana Tanića.
Tokom rata redovno je radilo Srpsko narodno pozorište kod Kneževog spomenika, koje je izdavalo mesečnik “Srpska scena”. Objavljeni tekstovi svedoče o intenzivnoj produkciji u Drami, Operi i Baletu, ali i o duhu “nove Srbije” koji je, po volji Nedićevih vlasti i intencijama okupatora, provejavao zgradom kod Kneževog spomenika. O zbivanjima u Narodnom pozorištu govorićemo kasnije. Pre toga pomenimo još neke ansamble koji su učinili da beogradski pozorišni život u godinama Drugog svetskog rata bude zaista bogat po količini prikazanih predstava, premda ne i po umetničkom kvalitetu. Osim Narodnog, Umetničkog i Srpskog satiričnog pozorišta, svake večeri dizala se zavesa u pozorištu “Srbozar” streljanog glumca-upravnika Ljube Vasiljevića, koje je bilo deo Srpske zajednice rada, zatim u Srpskom savremenom pozorištu, Srpskom dečjem pozorištu, Pozorištu mladih, Akademskom pozorištu, Dramskom studiju Nacionalne službe za obnovu Srbije, Pozorištu Udruženja glumaca Srbije, “Centrali za humor”, Dramskoj trupi Crvenog krsta, u malim privatnim pozorištima i kabareima... Šta su prikazivala sva ova pozorišta? Posetioci obnovljenog Beogradskog akademskog pozorišta, koje su još 1922. osnovali glumac i reditelj Mata Milošević i upravnik Miodrag Penčić Poljanski, gledali su pod okupacijom poetsku dramu “Kraljeva jesen” Milutina Bojića, komedije “Srećni dani” Kloda Andrea Pižea, “Laža i paralaža” J. S. Popovića i “Hvalisavi vojnik” Tita Makcija Plauta. U ovim predstavama igrali su mladi glumci - Sonja Aradski, Branko Pavlović, Olivera Đorđević, Rade Marković, Mihajlo Paskaljević, Severin Bijelić..
I dok u oglasima čitamo ponude kao “Sve kupujemo što imate da prodate, plaćamo najviše, na poziv dolazimo, 'Merkur’, Zeleni venac 10”, dotle privid normalnog života daje i Pozorište Udruženja glumaca Srbije, koje prikazuje popularne “narodske” komade: “Kaplar Miloje”, “Pečalbari”, “Zona Zamfirova”, “Dve sirotice”, “Nesuđeni zetovi”, “Devojačka kletva”, “Koštana”, “Ivkova slava”, “Podvala”, “Dva cvancika”, ”Seoska lola”. Uopšte, očigledno je da su međuratni duh boemije i optimističkog humora, kafanski šeretluk i uživanje u srpskom folkloru, dobili puni kontinuitet u bujnom pozorišnom životu pod okupacijom, koji je bio svojevrstan paradoks u vremenu opšteg jada i užasa. Omiljeni međuratni repertoar bio je sada začinjen skečevima i humorističkim numerama, smehom na račun kolektivne narodne muke, satiričnim žaokama usmerenim prema saveznicima koji su ostavili Srbiju na cedilu, i prema “šumskim ljudima”, nekim tamo partizanima, propagandno prikazanim kao krvoločna horda bandita koja, gazeđi svetinje, širi laži o narodnom boljitku i seje smrt. U bioskopima su prikazivani savremeni i nešto stariji nemački filmovi, sa Marikom Rek, Ilze Verner, Kristinom Zederbaum, Zarom Leander, Harijem Borom i drugim onda popularnim zvezdama, od kojih su neke dolazile u Beograd da bi održale koncert za nemačku vojsku, a katkad i za građane srpske prestonice. Izuzetno veliku gledanost imao je film “Zlatan grad”, snimljen po drami “Gigant” Riharda Bilingera, sa Kristinom Zederbaum i Paulom Klingerom u glavnim ulogama. A isto tako i dve filmske komedije - “Sedam godina sreće” i “Sedam godina nesreće”, u kojima su igrali Hans Mozer i Teo Lingen, neka vrsta nemačkog pandana popularnom holivudskom paru Stan Lorel - Oliver Hardi. Pre prikazivanja filmova, u žurnalima nemačke filmske propagandne industrije, gledaocima su servirane storije o pobedama Vermahta, o Firerovim susretima i raznim proslavama Rajha, a vrlo često i kratki animirani filmovi sa prikazima “crvene napasti” u zastrašujućem obličju: ljudi zverskog pogleda sa okrvavljenim noževima pretili bi nezaštićenoj nejači... Pohlepni Jevrejin, sa kukastim nosem i kandžama umesto prstiju, takozvani Ujka Sam, sa cilindrom načinjenim od američke zastave, pada pod udarom krepkog i naočitog vojnika Vermahta, koji se bori protiv plutokratske truleži Zapada...


Radio Mileva javlja

BEOGRAD, uhapšeni, strogo kontrolisani grad iz koga se nije moglo putovati slobodno, grad pritisnut svakojakim nevoljama, u naporima da njegovi stanovnici prežive, izložen jednoznačnoj propagandi štampe, radija i filmova, nije imao mogućnosti da sagleda širi kontekst ratnih zbivanja u Evropi, pa ni u drugim krajevima porobljene i raskomadane zemlje. Usmena došaptavanja, takozvana Radio Mileva, i ponešto što je dopiralo iz britanskog radija, bile su jedine informacije. Sistematski je bila stvarana negativna predstava o saveznicima i narodnooslobodilačkoj borbi, kao faktorima zla, destrukcije, zločina...
Neobavešteno i zastrašeno stanovništvo prestonice, ali i drugih gradova u Srbiji, nije verovalo u mogućnost pobede partizanskih jedinica i buduću vladavinu komunističke ideologije. Šok koji je nastao posle poraza Nemaca kod Staljingrada, i naročito posle poziva Kralja Petra II, upućenog svim Srbima pod oružjem da se pridruže maršalu Titu, izazvao je pometnju i nedoumice, što se odrazilo i na izvođače satiričnih programa, bar na one razumnije, koji su počeli da pokazuju izvesnu uzdržanost.
TO je bilo vreme površne zabave, opšte improvizacije i bežanja od stvarnosti. Sklonjeni od surove svakidašnjice, predani intelektualnim interesovanjima u svojim skučenim stanovima, a katkad kartanju, malim kućnim koncertima i fokstrotu, prodajući crnoberzijancima poslednje vredne stvari, ljudi od ukusa klonili su se lažnog okupacijskog teatra. Komercijalna vulgarizacija pozorišta, jeftino tezgarenje i dodvoravanje neukusu, zasmetali su nekim ozbiljnim i odgovornim teatarskim poslenicima, pa je izvesni dr M. Denić (Miomir Denić, poznati scenograf) u listu “Obnova”, 23. januara 1943, objavio poduži tekst pod naslovom “Beogradska vesela pozorišta”, u kome se obrušio na poplavu kvaziumetničkih scenskih pokušaja.
On veli da dvadesetak beogradskih pozorišta manje-više “ugađa nižem ukusu publike”, programima sastavljenim od “narodnih pesama, šansona, solo produkcija, baleta i jednočinih, književno bezvrednih komedija”. Izvođači su, kaže dalje Denić, “glumci - izbeglice i amateri, a ovima se često pridružuju varijetetski igrači, u poslednje vreme i odlični glumci Narodnog pozorišta.” Komentarišući ratnu hiperprodukciju teatarskog kiča, direktor Drame beogradskog Narodnog pozorišta za vreme okupacije, Borivoje Jevtić, piše u “Srpskoj sceni” (br. 11, februar 1943.): “Vaspitavana u nedotupavnim žonglerijama i jeftinim scenskim trikovima, publika postepeno gubi smisao za pravu lepotu i po pitanju dramatske književnosti i u pogledu načina glumačkog predavanja."
Bujanje pozorišnog života, umnožavanje predstava na raznim mestima u gradu, pogodovalo je i vlastima i nemačkom okupatoru, kojima je bilo svejedno šta se igra i kako se igra. Bilo je potrebno da porobljeni narod, pored mrvica hleba preko Dirisa, dobije i što više igara, kako bi patnja, strah i turobna zbrkanost bile amortizovane, i kako bi se bilo kakvom zabavom, veštački, nametao utisak stabilnosti društvenih prilika. Ne upuštajući se u politički smisao lakih, na brzinu pisanih komedija, kakva je, recimo, bila “Minut do deset” iz pera novinara Miće Dimitrijevića, igrana sa nezapamćenim komercijalnim uspehom u pozorištu “Centrala za humor”, uprava Narodnog pozorišta suočila se sa jednim nemilim slučajem, kada je bila upozorena od Ministarstva prosvete. Naime, član Kuće kod Spomenika, Jovan Tanić, bio je vinovnik nedoličnog incidenta. Našavši se u ulozi konferansijea jednog šarenog programa, sprdao se sa poezijom Đure Jakšića. MINISTAR prosvete u Nedićevoj vladi Velibor Jonić, aktom broj 114 od 27. aprila 1942. izveštava tim povodom izvanrednog komesara za personalne poslove Tanasija Dinića da je grupa “vedrih umetnika”, članova Narodnog pozorišta, “zahvaljujući neprekidnim intervencijama kod nemačkih vlasti” izdejstvovala da dobije scenu Kolarčevog narodnog univerziteta svake nedelje pre podne i svake srede po podne. “Stvar sa ovom ‘vedrom’ filijalom Narodnog pozorišta dobila je karakter kulturnog skandala”, piše Jonić. Naime, glumac Jovan Tanić, kao voditelj programa, recitovao je Jakšićevu pesmu “Na noćištu”, i posle svakog stiha, uz lascivne pokrete, dodavao reči “spreda, od pozadi”… To je izgledalo ovako:
“Studena me kiša bije... (Spreda, od pozadi)
Već vasceli dan; -
Oj, primi me, krčmarice... (Spreda, od pozadi)
U tvoj lepi stan!...” Itd.
“Ni najteža jevrejska destrukcija ne bi destruktivnije delovala od ovoga”, zaključuje ministar prosvete, pa napominje da je Jovan Tanić ne samo član Narodnog pozorišta, već i službenik Odeljenja za propagandu pri Predsedništvu Ministarskog saveta, i da kao takav treba da bude uklonjen iz državne službe.


Žanka heroina scene

IZVANREDNI komesar za personalne poslove Dinić odmah je uputio molbu predsedniku Ministarskog saveta da naredi načelniku Odeljenja za propagandu da sprovede istragu, odnosno da se i Tanić i reditelj predstave pozovu na odgovornost. Nekoliko dana kasnije, šef državne propagande Đorđe Perić dostavlja upravniku Narodnog pozorišta naređenje da se hitno sasluša Jovan Tanić i postupi po zahtevu ministra prosvete. Upravnik Narodnog pozorišta Jovan Popović postupio je po naređenju, a šef Nedićeve propagande Perić izvestio je višu instancu sledećim rečima: “U svom saopštenju upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, g. Jovan Popović, izjavio je: `Mišljenja sam da je zaista Tanić načinio skandal sa pesmom Đure Jakšića. Zbog toga, a naročito i zbog podatka u političkom pogledu, koji se utvrđuju iz akta Min. prosvete k. br. 114/42, kao i iz izveštaja v. d. direktora drame pov. br. 12/42, a najzad i iz priznanja samog Tanića u priloženom saslušanju, mišljenja sam da ga treba ukloniti iz državne službe i sa njim raskinuti ugovor koji ima kao kontraktualni član Narodnog pozorišta`."
RASTANAK sa Narodnim pozorištem, međutim, nije obeshrabrio snalažljivog Tanića da nastavi sa organizovanjem raznih kabaretskih i humorističkih produkcija, u kojima je nastupao zajedno sa jednim od najtalentovanijih srpskih glumaca, popularnim Acom Cvetkovićem. Njih dvojica bili su ne samo glavni izvođači, već isto tako i pisci tekstova, reditelji, animatori, producenti. Ipak, centralna figura njihovih zabavnih programa bila je, od 1942. do 1944. godine, legendarna Žanka Stokić, koja je oživela svoje predratne estradne likove - vešerku Pelu i Šumadinku. Stokićeva je svojim raskošnim talentom dala novu atraktivnost tim likovima, uvodeći ih u aktuelne prilike. Dosetke o smešnim ilegalcima, o crnoj berzi, o otmenim gospojama koje idu na selo da nabave pasulj, o susretima sa “džandarima” u podrumima i na tavanima, zasmejavali su publiku i učinili Žanku nesumnjivo najpopularnijim zabavljačem u okupiranom Beogradu. Ovaj period njenog rada bio je svakako pad u odnosu na njen bogat opus i vrhunske domete na sceni Narodnog pozorišta. U periodu od 1903. do 1041. ljubimica publike u Beogradu i mnogim drugim gradovima, odigrala je gotovo sve velike uloge u delima Molijera i Nušića. Njena “gospođa ministarka” je nesumnjivo jedna od najuspelijih kreacija na našim scenama uopšte. Glumica koja je u “Zulumćaru” bila Emina, u “Figarovoj ženidbi” Suzana, u “Vaskresenju” Kaća, u “Ženi satani” Žena, u “Moralu gospođe Dulske” gđa Dulska, u “Zanatu gospođe Vorn” gđa Vorn, u “Madam San Žen” Madam San Žen, u “Pokondirenoj tikvi” Fema itd, itd. - nije odolela iskušenju da se preda lakoj, a toliko opasnoj zabavi u vremenu ispunjenom svakojakim pretnjama.
IAKO su do nje dopirala upozorenja, ona nije mogla da se odupre izazovima popularnosti, onom ukletom porivu rasnih glumaca da se slepo prepuste igri pred publikom. Što je, svesno ili nesvesno, sve više postajala instrument propagande okupatorskog režima, može se objasniti i činjenicom da je obolela od dijabetesa, odnosno imperativom da zaradi novac kojim će u uslovima teške oskudice uspeti da nabavlja insulin. I dok su mnogi glumci zabavljači tada pričali viceve, imitirali seljake i gospodu, karikirali vreme i aktuelne prilike, pevali i kreveljili se, scenski humor Žanke Stokić bio je najefektniji, najplastičniji, o njemu se pričalo, njene numere se prepričavale i podražavale. Ona je bila heroina šale koja je izazivala opšte divljenje.
Žanka Stokić, Aca Cvetković i Jovan Tanić bili su istovremeno i redovni gosti beogradskog radija, koji je uveo humorističke emisije i direktne prenose “Šarenih večeri” iz Narodnog pozorišta, u kojima su, osim srpskih, ponekad učestvovali i nemački komičari. Tekstovi, izvođeni u ovim programima, imali su pretežno propagandni karakter i bili su u duhu novonastalog stanja u okupiranoj zemlji. Od naročite važnosti u tom smislu bila je takozvana Centrala za humor - pozorište nastalo spajanjem trupa “Bodljikavo prase”, “Razbibriga” i “Veseljaci”. Okupivši istaknute komičare, pevače i igrače, preduzimljiva uprava (Radenko Tomić i Dragan Aleksić), čiji je rad usmeravao humorista novinar Mića Dimitrijević, u 1943. i 1944. godini, ostvarila je više takozvanih šarenih programa, ali i nekoliko celovečernjih predstava, među kojima su neverovatan uspeh imale “Kalorika” i “Minut do deset”. To naročito važi za ovu drugu, u kojoj je briljirala Žanka Stokić. Poigravajući se komičnim situacijama u vezi sa policijskim časom i izvrgavajući smehu aktuelne nevolje ljudi, pisac i glumci u ovoj komediji uspeli su da privuku hiljade gledalaca. Inače, u “Centrali za humor”, u pomenutim predstavama, kao i u ostalima iz pera Nušića, Sterije, Molijera, Trajkovića, na Sceni Kolarčevog narodnog univerziteta i na letnjoj sceni na Kalemegdanu, igrali su Mima Predojević, Ana Paranos, Coka Perić Nešić, Vera Petrić, Blaženka Katalinić, Vera Radojević, Aca Cvetković, Jovan Tanić, Stanko Buhanac, Pavle Bogatinčević, Žarko Mitrović, Petar Milosavljević i drugi. Reditelj je najčešće bio Petar Matić.


Presuda bez suda!

Kako su se osećali oni koji su svoj talenat stavili u službu efemerne okupatorske politike? Daroviti tenor Beogradske opere Slobodan Malbaški posle uspeha na premijeri Veberovog “Čarobnog strelca”, prebegao je u partizane i hrabro poginuo u borbama s okupatorom. Da su i glumci počeli da osećaju izvesnu nelagodnost, možda i bojazan, dovoljno govori podatak da su se u proleće 1944. Jovan Tanić i Ljuba Vasiljević, ali i još neki (Aca Cvetković?), priključili partizanskim jedinicama. Njihov pokušaj da isprave ono što se neće dopasti oslobodiocima, usledio je suviše kasno. Kao što je poznato, obojica su bila uhapšena i pogubljena, čini se bez suđenja i obeleženog groba. Koliko god oni snosili moralnu krivicu, toliko isto su postupci njihovih egzekutora bili drastični i surovi.
Da je Narodno pozorište u Beogradu, u očima okupatora, imalo izuzetan značaj za ostvarivanje uticaja na narod, može se lako zaključiti po tome što se već u aprilu 1941. pristupilo obnavljanju razorene zgrade. U junu 1942. potpuno opravljena, proširena i tehnički modernizovana zgrada primila je izvođače i publiku, koji su se dotle sretali u dvorani Manježa na Cvetnom trgu. Iz priloga objavljenih u časopisu “Srpska scena”, koji je Pozorište marljivo izdavalo od jeseni 1941. do proleća 1944, vidi se da su nemačke vojne vlasti budno pratile zbivanja u Kući kod spomenika. Časopis sa neverovatnom akribijom prati premijere u nemačkim gradovima, godišnjice nemačkih dramatičara i pozorišnih kuća, operske i druge festivale, posvećujući posebnu pažnju germanskim klasicima, kao što su Gete, Šiler, Fon Klajst, Lesing, Hauptman, Grilparcer, njihovim delima i teoretskoj misli.
Jedna od važnih ličnosti, čiji je rad redovno praćen, bio je veliki nemački reditelj i glumac Gustav Grindgens, dominantna figura Rajnhartovog Dojčes teatra u Berlinu, čija je tragična sudbina poslužila književniku Klausu Manu da napiše roman “Mefisto” o umetniku koji tumači lik Geteovog Fausta, da bi i u životu “prodao dušu đavolu” tako što je pristao da zarad karijere prihvati dužnost Hitlerovog generalnog intendanta svih nemačkih pozorišta. I u istoimenom filmu, snimljenom prema pomenutom romanu, veliki mađarski reditelj Ištvan Sabo pokazao je moralni pad umetnika, razapetog između ničeovske težnje ka moći i ljudske savesti. U “Srpskoj sceni” čitamo kako je Grindgens “priredio u Kopenhagenu recitaciono veče”, kako je blistao na sceni kao Orest u Geteovoj “Ifigeniji”, upoznajemo se sa njegovim teoretskim razmatranjima umetnosti teatra, saznajemo da je režirajući “Fausta" uspeo da “delu utisne obeležje našeg doba” u tolikoj meri da bi i sam Gete rekao: “Gospodin Grindgens je nadmašio moju vlastitu predstavu!"
U jednom od prvih brojeva “Srpske scene” preštampan je članak “Smernice novog pozorišnog rada”, objavljen u listu “Donaucajtung" 7. decembra 1941, u kome, između ostalog, čitamo: “Nemačke vojne vlasti, na čelu s pukovnikom g. Fon Kajzenbergom, čovekom fine umetničke kulture, ukazuju izuzetnu pažnju obnovi srpske pozorišne kulture. U ovom smeru naročito je velika i dragocena aktivnost g. dr Hansa Kremera, zonderfirera iz Propagandaabtajlunga S, koji je kao pozorišni stručnjak po profesiji, živahno zainteresovan za rad i napredak prve operske umetničke ustanove... Tendencije nove uprave manifestuju se naročito u repertoarskoj politici koja treba da produbi nemačko-srpske kulturne odnose.”
Sudeći po repertoaru, koji je bio eklektički koncipiran, na prvi pogled ne bi se moglo nešto zameriti eksponentima okupatorskog režima koji su činili novu upravu - upravniku Jovanu Popoviću, direktoru Drame Borivoju Jevtiću, direktoru Opere Svetomiru Nastasijeviću, šefu Baleta Velizaru Gođevcu i generalnom sekretaru Nikoli Trajkoviću. U Operi je bio zastupljen veliki deo takozvanog gvozdenog repertoara, sa standardnim naslovima “Toska”, “Boemi”, “Trubadur”, “Rigoleto”, “Pajaci”, “Aida”, “Lučija od Lamermura”, “Fidelio”, “Čarobni strelac”, “Otmica iz Saraja”, “Kavalerija rustikana”, “Ukleti Holanđanin”… Balet je imao na repertoaru predstave: “Svita” Maksa Regera, “Karneval” Šumana, “U dolini Morave” Nastasijevića, “Kopelija” Deliba, “Poziv na igru” Vebera, “Trorogi šešir” De Falje, “Žizela” Adama, “Volšebni dućan” Rosinija, “Silfide” Šopena, ”Ohridska legenda” S. Hristića... Nastupala su najveća imena naše operske i baletske scene, umetnički stasala uoči Drugog svetskog rata na bogatom iskustvu Evrope. Članovi Opere bili su: Vladeta Popović, Žarko Cvejić, Stanoje Janković, Aleksandar Marinković, Branko Pivnički, Slobodan Malbaški, Pavle Holotkov, Nikola Cvejić, Jovan Stefanović Kursula, Aleksandar Trifunović, Krsta Ivić, Petar Obradović, Anita Mezetova, Evgenija Pinterović, Bahrija Nuri-Hadžić, Zdenka Zikova, Anita Mezetova, Melanija Bugarinović, Katica Jovanović, Dara Stojaković, Zlata Đunđenac, Divna Radić, Vukica Ilić... Baletski igrači: Nataša Bošković, Danica Živanović, Vera Kostić, Nada Aranđelović, Anica Prelić, Ira Vasiljeva, Jelena Korbe, Rut Niderbaher, Ljilja Kolesnikova, Tilka Jezeršek, Smilja Torbica, Radivoje Krstić, Anatolij Žukovski, Vladimir Lebedev, Miloš Ristić, Slavko Eržen, Nikolaj Tarnovski, Aleksandar Dobrohotov, Emanuel...


Ljubav Lili Marlen

- Svirao je zabavni orkestar Fridriha Majera - seća se tog vremena Miomir Denić, pokojni doajen srpske scenografije, koji je za vreme rata radio kao šef tehnike Narodnog pozorišta. - Pevala je i Marlena Ditrih. Gostovala je Zara Leander. Pomenuću i nastup Lale Andersen, čuvene “Lili Marlen”. Sa njom se dogodilo nešto neverovatno u Beogradu. Ona se zaljubila u Srbina. Tokom proba sa orkestrom neobično je privukao klavirista iz Majerovog orkestra. Svirao je temperamentno, uživljeno i sa lakoćom, potirući sve priče o Slovenima kao nižoj rasi. Između njih dvoje planula je ratna ljubav, koja je uvek iznenadna, jaka i, naravno, tragična. Ona nije želela da ide iz Beograda, iako je imala zakazanu turneju po istoku. Beograđani su je videli kako pokušava da pobegne iz automobila koji ju je vozio na železničku stanicu. Pored nje su stajali Nemci, koji su pokušavali da ne budu grubi pred svetom. Ona je zapravo bila zarobljenik, možda i veći od našeg klaviriste. Sedela je kod Londona, na ivici trotoara, i plakala, otimajući se od ruku koje su htele da je uguraju u auto...
Miomir Denić kaže da su sve predstave Narodnog pozorišta bile prepune. Ulaznice su bivale razgrabljene i desetak dana ranije. Na premijere su dolazili predstavnici tadašnje vlasti. Repertoar se daleko brže obnavljao nego danas. Da bi se postigao takav ritam produkcije radilo se svakodnevno.
- Ja umalo nisam platio glavom sopstvenu nepažnju tokom jedne muzičke večeri koju su priredili Nemci - priča Denić. - Bio sam dežuran u tehnici pozorišne zgrade Manjež. Usled umora i slabe ishrane, nepažnjom se u portalu oslonim na šalter koji aktivira efekat grmljavine. Nastade metež u publici. Počeše Nemci da preskaču sedišta gužvajući se ka vratima. Nisu znali da li je bombardovanje ili podmetnuti eksploziv. Bio sam uhapšen i dva dana su me saslušavali. Na intervenciju Joce Popovića, upravnika pozorišta, pustili su me. Uverio sam ih da je bilo slučajno.

Primetno je da u repertoaru nisu bili zastupljeni Dobrica Milutinović i Radomir - Raša Plaović, a da je Žanka Stokić na svojoj matičnoj sceni odigrala samo jednu ulogu, u obnovi komedije “Razbijeni krčag” Fon Klajsta...

Aleksandar - Aca Cvetković je tokom rata igrao veoma malo u Narodnom pozorištu. Osim u nekim obnovljenim predstavama iz predratnog repertoara, pojavio se u komadima “Sto miliona dolara” Hajnca Kubijera, “Uobraženi bolesnik” Molijera, “Đido” Veselinovića i Brzaka, “Menehmi” Plauta... Pavle Bogatinčević ga je ovako opisao:
“Bio je omanjeg rasta, jakog vrata, i izrazito kratkovid. Ali on je, uprkos izgledu ili baš zbog izgleda, bio veliki glumac. Za njega nije bilo faha: komične i tragične uloge je podjednako uspešno igrao. Jedne večeri je publiku zasmejao do suza, a druge je do suza rasplakao. Kada je igrao, na primer, Karlovu tetku, publika se bukvalno valjala od smeha; a kada je glumio ruskog cara Pavla, paranoika, gledaocima se dizala kosa na glavi - u toj ulozi nije bilo ni traga od onog komičara iz prethodne večeri...”
Koliko nisu bili naročito zainteresovani za repertoar Drame, toliko su Nemci, s druge strane, preko dirigenta Osvalda Buholca, oficira Vermahta, direktno uticali na repertoar Opere i nivo izvođenja. Saradnja stare kuće i nemačkih okupatora ogledala se u raznim oblicima. Tako je u septembru 1943. održano “uspelo opersko-baletsko veče” za nemačke ranjenike u dvorani Gardijskog doma u Topčideru. Pre početka koncerta, upravnik Jovan Popović obratio se pacijentima vojne bolnice sledećim rečima:
“Gospodo, osećam se neobično srećan što se mojim članovima, članovima Srpskog narodnog pozorišta, pruža danas prilika da prikažu svoju umetnost pred hrabrim vojnicima velikonemačkog Rajha, koji pod vođstvom Adolfa Hitlera, besprimernim požrtvovanjem, stvaraju novu Evropu, nov svet. Da, besprimernim požrtvovanjem i legendarnom hrabrošću stvarate vi, svojom krvlju i svojim životima, nov svet koji će uništiti boljševičku gamad i onemogućiti u toj novoj Evropi dalje vršljanje američkih gangstera i engleskih lordova, plaćenih jevrejskim parama. Novo sunce, koje se rađa, biće radosno pozdravljeno od svih pametnih naroda. Od moje zemlje takođe. Pozdravljajući vas iskreno, molim vas da nas primite onako kako smo i mi k vama došli. A to znači: prijateljski i od srca. Živeli!”

GLUMCI NA SCENI
SCENOM našeg najvećeg teatra dominirali su glumci dokazanih vrednosti - Milorad Dušanović, Milivoje Živanović, Aleksandar - Aca Cvetković, Božidar Drnić, Marko Marinković, Aleksandar Zlatković, Pavle Bogatinčević, Jovan Nikolić, Voja Jovanović, Velimir Bošković, Fran Novaković, Branko Jovanović, Milan Popović, Boža Nikolić, Mirko Milisavljević, Strahinja Petrović, Milivoj Mavid Popović, Relja Đurić, Jovan Gec, Sima Janićijević, Lazar Jovanović, Aleksandar Stojković, Jovan Antonijević, Sima Ilić, Dragutin Gostuški, Milorad Ignjatović, Milena Bošnjaković, Nevenka Mikulić, Gordana Gošić, Nadežda Riznić, Dara Milošević, Ida Pregarac, Nevenka Urbanova, Mira Jevtić, Irena Jovanović, Nevenka Mikulić, Anka Vrbanić, Ljubica Sekulić, Edita Milbaher, Olga Spiridonović, Ljubinka Bobić, Zora Zlatković, Mira Todorović, Desa Dugalić, Sofija Perić, Teodora Arsenović, Marica Popović, Kapitalina Apostolović, Nada Kasapić, Mirjana Kodžić...


Hapšenja po scenariju

DIVEĆI se “velikom Rajhu”, uprava je Narodnog pozorišta 18. januara 1942. upriličila koncertni matine pod naslovom “Pesme jednog nemačkog vojnika”. Zlata Đunđevac, Zdenka Zikova i Stanoje Janković pevali su popularne melodije, posvećene firerovim grenadirima koji pokoravaju “truli stari svet”.
U prvim ratnim godinama ostvarena je zavidna razmena gostovanja između članova Narodnog pozorišta u Beogradu i umetnika u gradovima Nemačke, Bugarske, Čehoslovačke... Melanija Bugarinović gostovala je 1942. u bečkoj Državnoj operi sa ulogom Acučene u predstavi “Trubadur”. Stanoje Janković je pevao iste godine u Nirnbergu ulogu Figara u “Seviljskom berberinu”, i tom prilikom posetio logor srpskih zarobljenih oficira(!), gde se susreo sa sužnjima - scenografom Narodnog pozorišta Stašom Beložanskim i dirigentom Predragom Miloševićem... Danica Ilić, proslavljeni sopran, dobila je angažman u Berlinu, pa potom u Beču... Zdenka Zikova peva u Pragu, a balerina Nataša Bošković gostuje na ostrvu Java!..
BERLINSKA filharmonija, sa dirigentom Hansom Knaperbutsšem, izvodi u Narodnom pozorištu uvertiru “Egmonta” i Betovenovu Prvu i Treću simfoniju. Iz Berlina dolazi u Beograd i baletmajstor Anatolij Žukovski, koji je pre angažmana u glavnom gradu Nemačke bio prvak Beogradskog baleta. Predstavu opere “Boemi” diriguje 3. februara 1943. Paul Sikst, generalni muzički direktor Narodnog pozorišta u Vajmaru. A vojnik, dr Hans Herner, dirigent velikog beogradskog Radio-orkestra, diriguje balet na muziku Johana Štrausa sina, pod naslovom “Na baletskom času”. Hamburško državno pozorište prikazuje Beograđanima Lesingovu “Minu od Barnhelma”, a Nemačko pozorište iz Hermanštata u Rumuniji dolazi u goste sa predstavom “Smučanje na suvu” Kurta Bortfelda, koja je inače igrana i u Narodnom pozorištu. Dva ansambla se sreću i provode ugodno veče u “prijateljskom razgovoru”…
Strogo gledano, nije bilo apsolutno nevinih, pogotovo iz ugla namučenih pobednika, izišlih iz ratnih užasa, nošenih idejama “revolucionarne pravde”, pobednika koji su želeli da što pre završe konačni obračun ne samo sa saradnicima okupatora, već i sa eksponentima prethodnog, buržoaskog i kraljevskog poretka.
Kao egzekutor “revolucionarne pravde” i glavni vinovnik poratnog stradanja glumaca, najčešće se pominje Nikola Popović, predratni član Narodnog pozorišta, koji je u uniformi partizanskog oficira preuzeo dužnost komesara, zaduženog da raščisti situaciju i oslobodi "Kuću kod Spomenika" onih koji su uprljali ruke. O ulozi Nikole Popovića u prvim danima posle oslobođenja svedoči jedan od njegovih potčinjenih vojnika, Branislav Anđelić, čijom smo izjavom o streljanju Ace Cvetkovića, Jovana Tanića i Ljube Vasiljevića, počeli ovaj iskaz. Anđelić, privržen teatru u potonjim decenijama kao odličan inspicijent Beogradskog dramskog pozorišta, ispričao je sledeće:
“DANAS mogu da pričam kako je to vreme video i doživeo mladić sa nepunih sedamnaest godina... U prvom redu trebalo je što pre osposobiti za rad pozorište (gledalište i pozornicu), a zatim obezbediti ishranu za sve koji su radili u pozorištu. Poseban zadatak dobio je Nikola Popović da preispita rad i ponašanje svakog pojedinca za vreme nemačke okupacije. Kompromitovane je trebalo ukloniti iz pozorišta. Danas mi je jasno da se tada nije moglo ići u nijanse, bilo je zabluda, preterivanja, strasti i lične netrpeljivosti. Pri tom niko nije mogao da pretpostavi da će doći do najdrastičnijih poteza - do likvidacije glumaca Ace Cvetkovića, Jovana Tanića i Ljube Vasiljevića...
... Moj drug, Sava, isto tako mlad partizan, i ja... imali smo direktan zadatak da po nalogu Nikole Popovića sprovodimo (hapsimo) sve osumnjičene glumce i pozorišne radnike. Nikola Popović izdavao je naloge za hapšenje na osnovu karakteristika koje su mu dostavljali beogradski glumci - među kojima su se posebno “isticali” čuveni predratni (i posleratni) karakterni komičar M. M., i takođe čuveni glumac intelektualac, koji za vreme rata nije radio u pozorištu, a po oslobođenju među prvima se stavio na raspolaganje novom pozorištu, šetkajući po zgradi u plavom radničkom kombinezonu...
... POSTAVLJA se pitanje: zar su tako loše karakteristike dobila trojica glumaca (Cvetković, Tanić, Vasiljević) da su morali biti likvidirani? Koliko ja znam, njih trojica su prvi bili uhapšeni i sprovedeni direktno u "Glavnjaču"... Tehnika hapšenja je bila sledeća: pozvani glumac ili glumica javljao se na razgovor Nikoli Popoviću u zgradi Narodnog pozorišta. Pred njim bi, u koverti, bila karakteristika svakoga od pozvanih. Posle razgovora, Popović bi ih upućivao u zgradu Crvenog krsta u Siminoj ulici, a da bi se tamo lakše “snašli”, tu smo bili Sava i ja da ih do Simine “dopratimo”...
U stvari, u Siminoj ulici bilo je smešteno specijalno odeljenje OZN-e. Sećam se i nekih drastičnih scena. Kada sam u Siminu ulicu odveo Gordanu Gošić, oficir OZN-e joj je opalio šamar kada mu se obratila sa “druže”. Drugi šamar je odjeknuo na njeno oslovljavanje sa “gospodine”. Istoga dana uhapsio sam i Evku Mikulić i Mirka Milisavljevića... Bilo je ljudi koji se nisu plašili: po Žarka Cvejića, operskog pevača, išao sam njegovoj kući. Znao je o čemu je reč, ali je bio vrlo ljubazan, čak me počastio pićem. Dok su trajala ova hapšenja, glumci Pozorišta narodnog oslobođenja i članovi Narodnog pozorišta koji su dobili dobru karakteristiku, držali su prve probe “Najezde” Leonida Leonova, u režiji Vjekoslava Afrića...”
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Igre kažnjene smrću

Post od branko »

Drug islednik - glumac

Kako je to vreme doživeo velikan srpskog glumišta, vrsni intelektualac Raša Plaović, zabeležio je dr Petar Volk u knjizi “Raša” (izd. Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Beograd, 1975.):
“…Sa komesarom (Nikolom Popovićem, prim. M. I.) sam se, inače, slagao, bili smo vrlo dobri prijatelji, od davnina još, od kad je bio još mladić. Već u prvim susretima mi je rekao da je hteo da me zove u partizane, ali veza preko koje je i on otišao bila je provaljena, tako da nije mogao da bude u kontaktu sa mnom. Lično smo dobri, ali nisam nikad bio u saglasnosti sa svim njegovim postupcima, iako možda nije moje da o svemu tome cenim i govorim. On je to vrlo dobro znao. Jer, sve se događalo pred mojim očima. Aca Cvetković se kompromitovao, ali to njegovo kompromitovanje je bilo iz kukavičluka i iz njegove kockarske strasti, tako da je bilo načina da se kazni ali ne i izgubi za pozorište.
I u postupku sa Žankom Stokić bilo je dosta grubosti, plahovitosti i nerazumevanja situacije. Tanić je sasvim druge vrste čovek, bio je nesolidan i u mnogo čemu ništavan. Ali, ceo postupak, ceo tretman taj izazvao je velike potrese u Kući naročito među onima koji su pripadali pozorištu pre toga, tako da su zatim često dolazili u glupe situacije, ređale su se nesuglasice, ljudi su ponekad i postupali mimo svojih ubeđenja, pravili nesmotrenosti, delovali negativno, tako da se mnoge stvari ničim ne mogu opravdati.”
UGLEDNI teatrolog i pozorišni kritičar Đorđe Đurđević, istražujući stradanja glumaca, razgovarao je sa poznatim glumcima Nevenkom Urbanovom i Pavlom Bogatinčevićem, koji su u jesen 1944. bili na saslušanju kod Nikole Popovića. Njihova kazivanja objavljena su u časopisu “Scena” 1990. godine.

“Zatekla sam dugačak red u kome su pokraj pozorišne zgrade stajali članovi Kuće", seća se Nevenka. "Primetila sam, svu unezverenu, staru glumicu gospođu Maru Taborsku. Iznemogla, prošaputala mi je: `Ja ne znam zašto sam ovde`, a onda još tiše zavapila: `Teško mi je da toliko stojim...’"
Na molbu, upućenu uniformisanom stražaru, da ustupi starici stolicu na kojoj je sedeo, ovaj je odbrusio: "Nema stolice, ima da se stoji!" Pošto su napokon zajedno ušle u kancelariju, ugledale su Nikolu Popovića. “Namrgođen, upiljio je pogled u nas, upitao je: `Vaše ime?`", ispričala je dalje Nevenka Urbanova. "Gospođa Taborska, preneražena, promucala je: `Molim? Kako, pa zar vi ne znate moje ime? Doskora smo bili zajedno u ovom glumačkom ansamblu!`
`Ime, godina rođenja i ostalo! Piši!`, strogo je Nikola Popović naložio daktilografkinji, a zatim gospođa Taborska, zamuckujući, poče da govori sve o sebi, od rođenja naovamo, šta je radila, gde je bila tokom rata... Onda je došao red na mene... Gledao me je dugo, ironično. Kao nehotice, izvadio je revolver i tresnuo ga na sto. Posle značajne pauze, poluzatvorenih usta, iscedio je: `Nevenka Urbanova?` Klimnula sam potvrdno glavom. `Ti si učestvovala u emisijama na radiju?!’ Odgovorila sam: Ja? Nisam! Nigde nisam igrala osim u svojoj matičnoj kući, a već sedam meseci ne primam platu, jer komadi u kojima sam igrala više nisu na repertoaru! Naglo me je prekinuo, planuvši, tvrdeći da nisam u pravu. Ostala sam pri svojoj izjavi. Najzad, završili smo tu mučnu prepirku, on tvrdeći jedno, ja drugo... Bili smo razvrstani u glumce `sa flekom` i one `bez fleke`…
…Množile su se klevete, lažne prijave, izmišljena svedočenja, opanjkavanja najniže vrste, a svega toga bilo bi manje da posredi nisu osvetoljubivost i zluradi glumački obračuni, pritajene a zatim razbuktale ljubomore, doušništva, potkazivanja i stanja u kojima se oni koji su bili u senci ili niže na rang-listama, pojavljuju kao ličnosti koje uz pomoć vlasti kroje nove sudbine i sebi i drugima... U tome je prednjačio Nikola Popović, koji je odranije želeo - a u tome nikada nije uspevao - da napravi karijeru velikog dramskog umetnika…
ŽIVEĆI u paničnom strahu, saznali smo da je ubijen Aca Cvetković. Zar on!? Kako, zašto, zar tako surovo kazniti popularnog glumca?! Bio je to glumac nalik na one ribice u akvarijumu, koje lete tamo-amo, čas su plave, čas zelene, crvene, svetlucave i razigrane. Bio je veliki, neverovatan glumački talenat. Debeljuškast, mio na svoj način... Aca je bio glumac koji magičnom snagom, u svom domenu, privlači gledaoce. Isto onako, kako su to, u svom domenu, činili i velikani kao što su Pera Dobrinović ili Dobrica Milutinović.
Sudbina Ace Cvetkovića zagonetka je koju ni danas ne mogu da odgonetnem. Zašto su ga streljali?! Kakav je to ON saradnik okupatora bio?!“


Tišina, Krcun dolazi!

Da svako doba ima svog Salijerija, neostvarenog velikana muzike koji je neprestano vrebao trenutak i način da se osveti genijalnom rivalu, Mocartu, dokazuje i Pavle Bogatinčević, dugogodišnji član Narodnog pozorišta, koji je posle rata potražio svoje mesto u Savremenom, odnosno Beogradskom dramskom pozorištu.
“U periodu između dva rata Nikola Popović važio je za nekakvog levičara, simpatisao je levicu, rekao bih, ali nikada nije bio ni skojevac, ni član Komunističke partije", kazao je Pavle Bogatinčević. "Kada je izbio rat, on je ponešto radio u Umetničkom pozorištu. Niko tada nije ni sanjao da će on otići u partizane... Tek što je Beograd oslobođen, evo i Nikole Popovića, poslat je od vlasti, a ko ga je, u stvari, poslao i toliko ovlastio, niko od nas nije znao... I tada iz Nikole Popovića progovara i proviruje sve ono što je nosio u sebi, odmalena: gomila mržnje, gomila rivalstva i želja za nekakvom osvetom... Bili su to crni dani... Nalet na glumce u Beogradu i Srbiji bio je tada strašniji i sa pogubnijim posledicama nego igde, i u Evropi i u drugim delovima naše zemlje. Nigde niko od glumaca nije streljan osim u Beogradu. U Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, i u ostalim našim pozorišnim centrima nikom, što se kaže, nije falila ni dlaka s glave...
ACU Cvetkovića sam vrlo dobro znao. U našoj glumačkoj generaciji bio je jedan od najtalentovanijih. Mislim da je, posle našeg najvećeg glumca Pere Dobrinovića, drugi talenat po redu koga sam sreo - bio Aca Cvetković. Istovremeno, on je bio univerzalan. Imao je apsolutni sluh, proslavio se kao komičar, a mogao je istom snagom igrati sve uloge koje zaželi. Kod Ace je sve nekako bilo spontano, kao kada se za velikog muzičara kaže da odmah svira sa lista...
Suština njegovog tragičnog životnog kraja možda je baš taj njegov talenat koji je buknuo upravo tada kada su buknuli spomenuti događaji rata i revolucije. On je nevin platio glavom, bez krivice kriv... na prečac je okrivljen zato što se upisao u tadašnju, okupacijsku, Nacional-socijalističku partiju Srbije. Zašto je Aca to učinio? Jednostavno, uplašio se pretnji nekih svojih vajnih kolega (naročito Miće Vasića, koji je takođe raspolagao relativnim talentom, ali za uzvrat, iako mali glumac, bio je veliki smutljivac). Uplašio se Aca da će ga takvi izrodi kad-tad raskrinkati kod nemačkih vlasti zato što je pred rat, u pozorištu “Kišobranci”, pevao kuplete (“vrapce”) protiv fašizma i Hitlera. Prestrašen zlim slutnjama, Aca se upisao u tu partiju i zatim Mići Vasiću i ostalima tresnuo svoju člansku kartu u lice, kao sredstvo kojim je osujetio njihove potkazivačke namere... To je, po meni, bila jedina krivica Ace Cvetkovića...
DODUŠE, jeste, igrao je u `Centrali za humor`.
Igrali su i mnogi drugi, ali niko od njih nije se ogrešio ni o Srbiju, ni o narodnooslobodilačku vojsku. Jer, da se ogrešio i da se osećao krivim, pobegao bi bez traga i glasa, kao što je to bio slučaj sa drugima koji nisu smeli da dočekaju oslobođenje... Dok su ruski tenkovi tutnjali pored zgrade Narodnog pozorišta, Aca im je - kao što su činili nebrojeni Beograđani - pritrčao, ljubio se s ruskim vojnicima. Ni sanjao nije šta ga uskoro čeka!...
Sve do 1944. godine, u istoriji srpskog pozorišta nije zabeležen slučaj da je neki glumac platio glavom zato što se bavio svojim poslom. Što je taj soj često slavoljubiv, ponesen ambicijom, pomalo uvrnut, što su glumci - kako se to ponekad kaže - “velika deca”, katkad razmažena i neobuzdana, nije razlog da stradaju, čak i kad preteraju rugajući se pojavama u svom vremenu, kad se “politički” zamere moćnicima... Totalitarna svest, nažalost, kao besna stihija, tajfun ili cunami, bezobzirno briše sve što joj je na putu, i sa nabujalom mutnom vodom odnosi i decu - malu i veliku."
O tome šta se zbivalo u danima posle oslobođenja u zatvorima - "Glavnjači" u blizini današnjeg Studentskog trga, na Obilićevom vencu i u Đušinoj ulici - gde su bili dovedeni bivši funkcioneri Nedićeve vlade, pohvatani pripadnici vojnih formacija koje su se stavile na stranu okupatora, agenti i službenici Specijalne policije, neki ugledni intelektualci, profesori univerziteta, prevodioci klasične literature, neke gospođe koje su bile odveć nežne prema nemačkim oficirima, umetnici, glumci, operski pevači, baletski igrači, čak frizeri iz "Centrale za humor" - ispričala je uglednom pozorišnom kritičaru i TV novinaru, Feliksu Pašiću poznata glumica Olga Spiridonović.
“JA nikada nisam igrala u `Centrali za humor`", rekla je nenadmašna Ofelija u predstavi “Hamlet”. "Uhapšena sam odmah, četiri-pet dana pošto je oslobođen Beograd. Prvo smo bili u Upravi grada, na mansardi, pa su nas prebacili u `Glavnjaču`... Žanka je bila u teškoj situaciji zdravstvenoj. Bila je šećeraš... Mala soba, a nas dvadesetak. Jedna jedina stolica je bila za Žanku Stokić. Već je bila u polukomi, jer nije imala insulina. Onda je jednog dana naišao Krcun, Slobodan Penezić Krcun. Danima smo o njemu slušali. Stražar je govorio: `Krcun je danas bio`, `Tišina, Krcun prolazi!`. I, jednog dana je uleteo: `Krcun dolazi!`… Pojavio se sa dva pratioca. Bio je vitak čovek, ali tada mi se činio znatno višim. Mršav, imao je neki kožni kaput do zemlje. Imao je neke sivoplave oči. Pitao je: `Ko je ovo?` Za Žanku Stokić. Žena nekog vojvode četničkog, koji je streljan, stajala je pored Žanke, rekla je:
`Ovo je naša velika glumica Žanka Stokić.`
`A, ti si ta Žanka Stokić!`, odvratio je Krcun i odmerio iznemoglu ženu.
`Gospođa Stokić je bolesna i potreban joj je insulin. Ukoliko ga ne dobije, ona će umreti`, izgovorila je ta žena molećivo, ali i sa prizvukom osude u glasu. Bila je u crnini za ubijenim mužem. Posle kratkog predaha, nastavila je: `Molim vas, ja insistiram da našoj velikoj umetnici nabavite lekara i insulin.` I dodala je: `Moj muž je streljan, a moje dete je ostalo samo u kući. Insistiram da rešite moje pitanje, jer o mom detetu nema ko da brine.`"


Đilas spasao glumce

“SEĆAM se, kad je polazio, Krcun je rekao jednom pratiocu: `Nabavi insulin za drugaricu i vidi slučaj ove žene...’ Posle dva dana, negde oko dva sata noću, ušao je čovek koji je svake večeri ulazio. Obično prozove deset starih, a deset novih uđe. Znala sam da će prvo mene da prozove. Prozvao me je, ali i sve druge glumice...”, priseća se Olga Spiridonović.
U zatvorskoj sobi bile su još Nada Riznić, Gordana Gošić i primabalerine Rut Parnel i Nada Aranđelović, a u susednoj glumci Mirko Milisavljević, Vladeta Dragutinović, operski pevači Nikola Cvejić, Stanoje Janković...
“Ne mogu tačno da se setim ko je sve bio", nastavlja Olga Spiridonović. "Tek, mi smo se našli u hodniku. Onda su nas stražari sproveli do `marice`. Onda su nas vozili, vozili, vozili. Tako, jedan sat. Imali smo utisak da nas vode na streljanje. Vladeta je govorio: `Ljudi, nas stvarno vode na streljanje. Ponašajte se normalno. Mi nismo ništa skrivili, mi smo samo radili svoj posao.’ I odjedared se kola zaustavljaju. Tu gde je danas Prirodno-matematički fakultet, tu je bila stara "Glavnjača". Kola se zaustavljaju u dvorištu. Tri sata je, valjda, bilo. Zima, ciča. Početak novembra. Onda su nas ubacili u ćelije gde je bio beton, a Žanku su odmah izdvojili u drugu jednu prostoriju...

U TOKU noći su nas pozivali na saslušanje. Govorila sam: Čoveče, dajte mi dokaz, kažite za šta sam kriva. Šta me tereti? A ujutro, kad smo se umivali na česmi u dvorištu, neko je rekao: `Tamo su Aca Cvetković i Tanić, a tamo je Žanka.` Onda su došli i rekli: `Hajde, izlazite, slobodni ste!` Pustili su nas ujutro, negde oko sedam. Sećam se, kad sam došla kući, bila je zora.”

Olga Spiridonović misli da je glumce i druge umetnike spasao Milovan Đilas.
“To znam pozitivno, jer moj muž je bio Žorž Skrigin. Kad je trebalo da se venčamo, specijalnu dozvolu je trebalo da dobije od partijske organizacije. Do Đilasa je to išlo: da li sme da se ženi sa mnom!... Zogović je bio za to da nas streljaju, a Đilas je rekao: `Ne!... Nemojte da pravite gluposti!`...”

Spiridonovićeva je, zahvaljujući intervenciji Mitre Mitrović, prvog ministra za kulturu i prosvetu komunističke vlade, posle dve godine života na ivici gladi, vraćena u Narodno pozorište, odakle je ubrzo prešla u Jugoslovensko dramsko pozorište.

AUTOR ovih redova bio je dete kad se sve ovo dešavalo, ali seća se sasvim dobro grupe zatvorenika koja je čistila Ulicu kralja Aleksandra kod Vukovog spomenika. Među njima je bila i Žanka Stokić, u izgužvanom kišnom mantilu, neuredne prosede kose, sa brezovom metlom u rukama. Zatvorenici su radili ćutke, pod prismotrom naoružanog stražara, dok su ih prolaznici posmatrali krajičkom oka. O ponižavanju glumaca i drugih pozorišnih umetnika, o nameri da budu izvrgnuti ruglu, pričao je reditelju Radoslavu Laziću preminuli doajen scenografije i tehnički direktor Narodnog pozorišta za vreme rata Miomir Denić.
“Nisam bio uhapšen...", rekao je Laziću. "Nikola Popović je bio stalno u uniformi, naoružan i u pratnji dvojice vojnika s mašinkama. Vršio je saslušavanja umetnika i tehničara (šta je ko radio za vreme okupacije). Poznato mi je da su mu glavni `dostavljači’ bili glumci Marko Marinković i Fran Novaković. Pričalo se za još neke glumce da su potkazivali kolege, ali danas je to teško potvrditi. Mene Nikola Popović nije saslušavao... Moj zadatak je bio da osposobljavam od rata oštećena beogradska pozorišta, pre svih Manjež... kao i samu scenu kod spomenika knezu Mihailu. O tome sam sačuvao `potvrdu’, koju mi je svojeručno potpisao Nikola Popović.”

POTVRDA glasi: “Ovim se potvrđuje da se Denić Miomir prema naređenju Komande grada nalazi na radovima za obnavljanje beogradskih pozorišta, te prema tome radi za NOV. Smrt fašizmu - sloboda narodu! Beograd, 4. DžI 1944. Odgovorni drug Nikola Popović.”
“Pre nego što sam dobio bilo kakav radni zadatak od nove vlasti, moram reći da sam odmah bio otpušten s posla, kao i moja supruga. Naime, odmah po dolasku Nikole Popovića i drugova u Pozorište, naravno posle (pomenutih) isleđivanja, izašla je `lista’ sa 150 imena iz svih sektora (drama, opera, balet, orkestar, tehnika), koja je postavljena na oglasnu tablu s obaveštenjem da su svi navedeni na njoj isključeni iz Narodnog pozorišta - zbog `saradnje` s okupatorom. Na listi se nalazilo moje ime i ime moje supruge Danice. Od trenutka kada je izašla `lista’ optuženih, nisam više mogao da ulazim u Narodno pozorište. Bio sam raspoređen na prisilni rad (kao i Viktor Starčić i mnogi drugi glumci i scenski radnici, prim. M. I.). Iako nežnog zdravlja, morao sam da nosim građu kojom je zidan Pančevački most...

Moja supruga, balerina Narodnog pozorišta, dobila je zadatak da pere klozete po rejonima gde je smeštena vojska. Ja sam radio desetak dana. Isto toliko je provela na prisilnom radu i moja supruga. Tih dana je otac moje supruge, potresen našim stradanjima, umro od kapi. Kad sam pao u Dunav i umalo se nisam udavio, moja supruga je otišla kod Nikole Popovića i rekla mu: `Ubio si mi oca, a Denu hoćeš da ubiješ u Dunavu.` Posle toga bio sam oslobođen rada...

Glumci su se dovijali na razne načine da prežive godine okupacije, a posle i godine kada je došla nova vlast. Sećam se da je glumac Mirko Milisavljević morao da radi kao prodavac u parfimerijskoj radnji...”


Tragika velikog komičara

I DOK su jedni bili utamničeni i prolazili kroz isledničku torturu, drugi bili prisiljeni da “ispaštaju grehe kolaboracije” teškim ili ponižavajućim fizičkim radom, četvoricu beogradskih i sedmoro niških glumaca progutala je tama. Ni do danas ne zna se zvanično kako je skončalo osmoro njih, da li im je sudio neki improvizovani preki sud, kada su i gde ubijeni, gde su sahranjeni. Jedino javno obaveštenje dato je o Aleksandru - Aci Cvetkoviću, koji je - kao što smo već rekli na početku ovog iskaza - streljan po presudi Vojnog suda Prvog korpusa NOVJ, zajedno sa još 104 osuđenika, čija su imena objavljena u novinama, 27. novembra 1944, uz obrazloženja više nalik na pretpostavke nego na dokaze.
O “krivici” na brzinu streljanih glumaca, o njihovim umetničkim vrednostima, radu za vreme rata i karakternim osobinama, govorili su 1991. godine tada još živi članovi njihovih porodica, prijatelji i ljudi koji su s njima radili u pozorištu - Feliksu Pašiću, autoru dokumentarnog TV ciklusa “Sudbine među nama”.
Od značaja za rasvetljavanje stradanja beogradskih glumaca bila je izjava Slobodana A. Jovanovića, sekretara Narodnog pozorišta za vreme okupacije, koja se unekoliko razlikuje od drugih svedočenja.
“Ja sam bio uhapšen. Proveo sam dva dana u OZN-i. Srećom to se dobro završilo", ispričao je Jovanović. "Aca Cvetković je otišao u partizane i streljan zato što je Aca Cvetković, veliki naš komičar, bio jedna vrlo neodgovorna ličnost, pa je sam sebi na određen način škodio. Kad kažem neodgovorna ličnost, Aca Cvetković je bio, ono što su Grol i Predić govorili, veliko dete... Aca Cvetković je bio stoprocentni pubertetlija... Njegova krivica je, kad se sve svede, njegova priroda.... Umetnik, glumac, on misli samo na sebe, na svoj lični uspeh. To su takozvana egocentrična bića. Aca Cvetković je uoči rata, u jednom šmirantskom pozorištu, koje se zvalo `Kišobranci`, iz večeri u veče terao šegu sa Hitlerom. Kad je naišao rat, mi smo se svi prepali zbog Ace. Međutim, Aca se jednog dana pojavio i sa onim njegovim blesavim smehom od uveta do uveta, rekao: `Brat fino.. Brat, evo...` Izvadio je jednu legitimaciju na nemačkom jeziku. To je bila legitimacija nemačke organizacije Kraft durch Freunde (“Snaga uz prijatelje”), i u toj legitimaciji je pisalo da je Aca Cvetković njihov član...
Da su Nemci stvarno išli za ljudima, za glumcima koji su radili protiv njih, oni bi Acu Cvetkovića pronašli. Međutim, nemački stav je bio takav da oni o glumcima uopšte nisu vodili računa. Oni su imali mnogo ozbiljnija posla na našem terenu i uopšte u Evropi, nego da pronalaze glumce koji su se šegačili sa Hitlerom i njihovim vođama.... On se za vreme rata u nekim pozorištima, jedno se zvalo, ako se ne varam, `Centrala za humor`, šegačio sada sa saveznicima....
...JA sam sa Acom razgovarao 1944. godine, u maju mesecu, znači posle savezničkih bombardovanja, tu, pred Pozorištem.
- Aco, kad se svrši rat moraćemo da vam skinemo te pantalone i da vam udarimo dvadeset i pet zbog gluposti koje ste počinili za vreme rata - rekao sam mu. Aca se opet smejao onim svojim blesavim smehom od uveta do uveta, i rekao mi je: - Kad je brat preš’o Nemce, lako ću ja sa našima! I to se njemu osvetilo. S našima je bilo teže. On je čak napravio još nešto. Toga leta je otišao u susret partizanima negde oko Kraljeva, koliko sam ja obavešten, navukao je uniformu, stavio petokraku na čelo i došao u Beograd kao oslobodilac! To je od Ace bilo malo mnogo. Sad Aca nas da oslobađa pošto nas je tri godine maltretirao i zavitlavao svojim ponašanjem! Po mome mišljenju, Aci Cvetkoviću su došli glave glumci komičari, epizodisti.... Naravno, Acino ponašanje za vreme rata bilo je odličan izgovor za glumce koji su mu zavideli, koji su ga mrzeli...
... Nekoliko godina kasnije dobio sam i potvrdu - nastavio je svoje kazivanje Slobodan A. Jovanović. - U Pozorištu sam sreo Marka Marinkovića. Imali smo u našem žargonu običaj da se šaljivo tituliramo. - Markiže, primetio sam, kad se sretnemo, da me ne pozdravljate? - upitao me je. Odgovorio sam mu: - Markiže, to ste vrlo dobro zapazili. Marko na to kaže: - Zašto, markiže? A ja mu kažem: - Vi to vrlo dobro znate. - Morao sam, markiže. - Što ste morali, ko vas je terao? - Znate, markiže, moj rođak je bio Pera Živković. Ja mu na to rekoh: - Zato da ne bi pokazali na vas, vi ste pokazali na onog drugog! ... I na tome se završio razgovor. Po mom osećanju, on i Nikola Popović, koji je bio neka vrsta komesara u Pozorištu, a isto tako komičar epizodista, oni su iskoristili priliku da svog kolegu, kome nisu mogli da oproste ni talenat ni uspeh, prosto maknu... A taj im je kolega, iz svoje neodgovornosti, ponavljam, dao mogućnost da to urade."
ŠTA se dogodilo sa Cvetkovićevim nerazdvojnim drugom, saradnikom na pisanju skečeva, komičarem neumornog duha, Tanićem, bilo je nepoznato sve do januara 1992. godine, kada je Vladica Stefanović, bivši borac Osme crnogorske brigade, pisar u prijemnom odeljenju "Banjičkog" logora po oslobođenju Beograda, dao izjavu novinaru “Politike”.
"Pozvao me je jedne večeri komandant bataljona i rekao da će dvojica poznatih glumaca biti streljani zbog `saradnje sa okupatorom`", izjavio je Stefanović. "Bilo je veče, negde oko 19.30. Aca Cvetković i Jovan Tanić stajali su u pripremnoj prostoriji, već svučeni (imali su na sebi samo donje rublje), a žicom su bili vezani oko mišica jedan uz drugoga. Bili su razboriti, nisu izgledali kao ljudi koji idu na streljanje. Komandant ih je pitao šta im je trebalo da sarađuju sa okupatorom. Sećam se, Aca Cvetković je odgovorio da će se jednoga dana doznati prava istina..."


Rafal pre milosti!

RATNI sud Prve divizije, koja je bila nadležna za Banjicu, po rečima Vladice Stefanovića, zasedao je svakoga prepodneva, a uveče istoga dana osuđeni su kamionom odvoženi na gubilište.
“Nisam shvatio krivicu tih ljudi. Mislim da ni komandantu nije bilo sve jasno, pa ih je upitao: `Kada ste za vreme okupacije pevali Nemcima, hoćete li sada da pevate za nas?` Cvetković i Tanić otpevali su zajedno deo iz neke operete. Soba se orila od pesme. Upitan za poslednju želju, Tanić je odgovorio da želi cigaretu. Popušio je u dugom dimu, verovatno želeći da se onesvesti. I danas mi je teško kada se setim toga. Otišao sam, a oni su kamionom prevezeni do mesta za pogubljenje.”
Stefanović tvrdi da je stiglo pismo iz Vrhovnog štaba, preko Prvog korpusa, sa naredbom da se obustavi postupak protiv glumaca. Zvanično, pismo je zakasnilo jedan dan. Stefanović pretpostavlja da je pismo stiglo blagovremeno, ali da komandant namerno nije hteo da ga uzme u obzir. Kao datum streljanja on navodi 23. novembar 1944. Nekoliko dana kasnije njegova jedinica je otišla na Sremski front.
“PRIRODA Jovana Tanića razlikuje se od Cvetkovićeve", smatra čovek koji ih je dobro poznavao, Slobodan A. Jovanović. "Oni su bili neka vrsta tandema. Nisu se razdvajali, s tom razlikom što je Tanić bio po talentu daleko ispod Cvetkovića, pa možda čak i neozbiljniji i neodgovorniji, jer je pravio razne budalaštine... Na kraju krajeva, bio je uklonjen iz Narodnog pozorišta... Ja lično žalim za obojicom. Cvetković je bio neponovljivi talenat. Znate, to sve nije smelo da se desi. Ali, u onoj opštoj gužvi posle oslobođenja, u tom uzavrelom stanju, neki su platili ceh, a drugi, pametniji, razumniji ljudi su se sklonili. Otišli u unutrašnjost, kod rodbine. Nisu izlazili iz stanova i tako je preko njih prešao taj vihor.”

O Jovanu Taniću, kao umetniku, ostalo je ono što je njemu napisao Borivoje S. Stojković u svojoj studiji "Niško pozorište 1918-1944". Naime, Tanić je posle početničkih godina u Narodnom pozorištu u Skoplju (1921-24) bio član putujućih glumačkih trupa Petra Hristilića, Nikole Joksimovića i Miloša Miloševića, da bi zaigrao u Narodnom pozorištu u Nišu (1930-1934. i 1934-1936) i Narodnom pozorištu u Sarajevu (1935-1936), da bi najzad postao član beogradskog Narodnog pozorišta. “On je bio glumac velike stvaralačke i umetničke izražajne snage, bezmalo podjednako efektan u dramskim, karakternim i komičnim ulogama”, napisao je o njemu Borivoje S. Stojković. Uloge koje su ga uvrstile među istaknute glumce srednje generacije između dva rata svakako su Kir Janja, Neko u “Ivkovoj slavi”, Žika u “Sumnjivom licu”, Ujka Vasa u “Gospođi ministarki”, David Štrbac, Hamlet, Jago, Moska u “Volponu”, Smerdjakov u dramatizciji romana “Braća Karamazovi”…
RAZGOVOR sa Lidijom Bešlić, sestričinom Jovana Tanića, pokazuje da je tokom rata ovaj vickasti, temperamentni, gotovo neobuzdani čovek nezrelog ponašanja, srljao iz greške u grešku, koje doduše nisu bile ni naročito teške, ni neooprostive, ali koje su ga ipak koštale života. Po njenom kazivanju, Tanić je kao glumac u Sarajevu, gde je do 1941. proveo osam godina, pokazivao izrazite simpatije prema komunistima. U aktu ministra prosvete u vladi generala Nedića, Velibora Jonića, pod brojem K 114 od 27. aprila 1942, kojim se zahteva njegovo uklanjanje iz Narodnog pozorišta, navodi se kao otežavajuća okolnost to što je “u Sarajevu režirao pozorišne komade jevrejskog društva Matatja i bio potpisnik na listi prijatelja SSSR...”
Imao je 41 godinu kada je streljan.
“Mama je čula jednog dana da je uhapšen", priča Lidija Bešlić. "Krenula je da ga traži... Bio je zatvoren na Obilićevom vencu. Tu su joj primili tri puta paket. Poslednji paket koji je odnela odbili su 20. januara 1945. Išla je kod javnog tužioca za grad Beograd da se interesuje za šta je okrivljen, s obzirom na to da je ušao u Beograd sa partizanskim jedinicama.”
Tanićeva sestra je uzalud tražila neki dokument o izvršenju smrtne kazne. Nikad ništa nije dobila. Uzalud je to isto pokušavala i Tanićeva supruga. Nekoliko meseci kasnije nepoznat čovek se pojavio na vratima i saopštio im da je Jovan Tanić u nekom rudniku soli u Rumuniji. Odbio je da kaže svoje ime, uz napomenu da se više neće javiti i brzo se udaljio. Misteriozni posetilac najverovatnije nije govorio istinu. Svedočenja Branislava Anđelića i Vladice Stefanovića, partizanskih boraca, od kojih je prvi sprovodio osumnjičene glumce na saslušanja, a drugi bio s njima neposredno pre streljanja, dovoljan su dokaz o njihovom kraju.
Ostaje nejasno kako je završio Ljuba Vasiljević. Jedini nagoveštaj da je i nad njim izvršena smrtna kazna jeste Anđelićevo sećanje na susret u dvorištu "Glavnjače" i potom ono što mu je rekao saborac, jedan od stražara.

Streljan bez reči

JEDAN mladić, glumac na početku karijere, po imenu Ranko Kovačević, izgubio je život u vreme završnih ratnih operacija, pod sasvim nerazjašnjenim okolnostima. Njegova mlađa sestra, Gordana Kovačević-Jaćimović, kaže da je tokom rata igrao u nekim beogradskim pozorištima zabavnog karaktera, od kojih je jedno davalo predstave u dvorani današnjeg bioskopa “Balkan”. To je zapravo bila neka vrsta varijetea. Bio je za ono vreme veoma moderan glumac, pevao je, školovao glas, igrao.
Njegova porodica je bila levičarski orijentisana. Kovačević se otvoreno podsmevao Nemcima, pa je jednom, stavivši češalj ispod nosa, imitirao Hitlera u nekom restoranu, što ga umalo nije koštalo glave. Morao je da pobegne preko Dunava, u Kovin, odakle se vratio kasnije. Godine 1944. zatekao se u Nišu, kao član tamošnjeg Narodnog pozorišta. Kao i drugi njegovi vršnjaci (imao je 23 godine), bio je mobilisan i poslat u Kragujevac, odakle je upućen u kulturnu ekipu dvadeset i treće divizije. U junu 1945, njegova majka, borac Prve proleterske, srela ga je u Zagrebu. U kratkom, slučajnom susretu, saznala je da je prekomandovan u kazneni bataljon u Zidanom mostu, sa još osmoricom vojnika. Nije imao objašnjenja za ovu prekomandu. Samo je rekao da mu je neko nešto “smestio”...
Uporno nastojanje porodice posle rata, a najviše Rankove majke, da se dobije bilo kakva vest o nestanku mladog glumca, ostalo je bez rezultata. Iz Maršalata je, na primer, stigao odgovor sa potpisom generala Milana Šumonje, u kome stoji: “U vezi vaše molbe, upućene drugu maršalu, u kojoj ste molili za obaveštenje o sudbini vašeg sina Kovačević Ranka, obaveštavamo vas da, i pored svestranog proveravanja, nismo bili u mogućnosti da saznamo nešto određenije o sudbini vašeg sina. Neka lica koja su se u isto vreme nalazila u istoj jedinici u kojoj je bio i vaš sin, sećaju ga se, ali niko ne zna na koji način je nestao. Pretpostavlja se da je mogao poginuti prilikom eksplozije trofejne municije u selu Šmartje kod Slovengradeca avgusta 1945, ali se to proveravanjem nije moglo utvrditi.”
Pošto iz raznih vojnih izvora nije dobijeno nikakvo objašnjenje, porodica se obratila jugoslovenskom i austrijskom Crvenom krstu. Uzalud. Na kraju, tek 1977. potražen je odgovor od jednog poljskog sveštenika, “obdarenog vidovitošću”, koji je inače pomagao i policiji u rasvetljavanju misterioznih slučajeva. Sveštenik je odgovorio na poljskom jeziku da je Ranko “ubijen u visokim gorama, u jednoj rupi, teško okrvavljen...” Gordana Kovačević-Jaćimović povezuje činjenicu da je bio upućen prema Zidanom mostu sa masovnim streljanjima u Kočevskom Rogu, 1945.
"Ja ne mogu da zamislim razlog zbog koga je bio tako surovo kažnjen - kaže ona. - Za vreme rata bilo je glumaca koji nisu radili, ali većina je radila. Glumci moraju da rade... U tom trenutku mali broj ljudi je bio svestan, informisan. A i ti svesni morali su imati neki izvor za preživljavanje. Glumci su igrali pod šatrama, igrali su u Vrazovoj ulici, u cirkusu. Tamo onaj 'probada' devojku mačem, a ovde glumci izvode skečeve. Nisu svi glumci koji su stradali posle rata bili saradnici okupatora. Ranko nije mogao ni za šta da odgovara kao pojedinac... Koliko sam čitala, u Kočevskom Rogu je pobijeno na stotine, da ne kažem hiljade ljudi. Kakav može biti razlog za takva ubistva, ako nije neki opšti razlog?.. Ako je zarad nekog cilja bila potrebna masovna likvidacija, onda je moj brat imao nesreću da bude u tom broju...”
Tragom izjava onih koji su bili najbliži streljanim niškim glumcima, teško je danas rekonstruisati, a još teže razumeti šta se sa ovom sedmoricom zapravo dogodilo. Odmah se postavlja pitanje da li je “kolaboracija” sa okupatorom u Nišu mogla biti intenzivnija nego u Beogradu, i da li je mogla biti jača u propagandnom smislu?
Prema kazivanju Aleksandra - Ace Milenkovića, nekadašnjeg tehničkog šefa Narodnog pozorišta u Nišu, koje je zabeležio poznati niški, pa dugo godina zatim beogradski reditelj Gradimir Mirković, u Nišu su po oslobođenju streljani glumci Miodrag Kovačević, Julijana - Jula Bukvić, Svetozar - Toza Cvetković (upravnik), Dragoslav Kandić (u jednom periodu v. d. upravnika), Živojin Vučković, izvesni Vanderović (ime je zaboravljeno), i Žika Ristić.
U kompletu niškog “Narodnog lista” nema ni pomena niti o suđenjima, niti o bilo kakvim streljanjima umetnika, pa se moramo osloniti na usmena svedočenja starih Nišlija, uglavnom onih koji su bili zaposleni u Narodnom pozorištu.
Jedan od onih koji su nosili repertoar, Miodrag Kovačević (1904-1944), glumac velikog stvaralačkog potencijala, koga je Borivoje Stojković u svojoj “Istoriji srpskog pozorišta” opisao sledećim rečima - “vrlo lepe, impozantne pojave i muževnog lika, elegantan u držanju i pokretima... neuporedivo dobar u tumačenju ljubavnika svih vrsta” - družio se, kažu, s "nedićevcima" i "ljotićevcima", jer je među njima imao školske drugove. Ima onih koji mu pripisuju ulogu “četničkog ideologa”, ali i onih koji tvrde da to nije istina... Miljenik niške publike, Vronski u “Ani Karenjinoj”, Arman Dival u “Dami s kamelijama”, Leone u “Gospodi Glembajevima”, Čeda u “Gospođi ministarki”, neusiljen i spontan u izrazu, streljan je bez ikakvog objašnjenja i sahranjen na nepoznatom mestu. O njegovom slučaju i o još nekim slučajevima, pokojni glumac Narodnog pozorišta u Nišu za vreme rata, Ljubiša Bačić, rekao je novinaru Feliksu Pašiću.

Uloga Nikole Popa

“JA znam samo ono što smo tih dana čuli. A čuli smo da je Miodrag Kovačević bio tesno povezan sa Gestapoom. Julka Bukvić, takođe. Da su i drugi, Žika Vučković, recimo, imali veze sa Gestapoom i četnicima... Jedan dobar broj ljudi radio je za nekoga, eventualno možda i zato da bi sačuvali glavu. Da li je tu bilo i nekih para, ja ne znam. Sve je to pod velom tajne... Nije se smelo o tome ni pričati, ni raspitivati... “, kazao je Ljubiša Bašić novinaru Feliksu Pašiću.
Bačić je još ispričao da je u Pozorištu statirao neki Sergej Prokopenko, očigledno ruski emigrant. Smatrali su ga za komunistu i pretpostavljali da se vrzma među glumcima po zadatku. Odmah po oslobođenju taj čovek je nestao. Bilo je opšte uverenje da je on potkazao one koji su imali veze sa okupatorom... I kao što je beogradsko Narodno pozorište imalo Nikolu Popovića, komesara i progonitelja glumaca, tako je niško imalo nekog Nikolu Popa, takođe egzekutora partijske direktive.
“NIKOLA Pop je bio čudan čovek", nastavlja Bačić sa svedočenjem. "On nije ni statirao, bio je volonter. Strašno se plašio bombardovanja, a bio je i veliki pijanac. Nabavio je onu traku Luft Schutz (Vazdušna odbrana), koja mu je omogućavala da se kreće za vreme bombardovanja, što je inače bilo zabranjeno. Ta traka mu je služila za to da ode do kafane i da se napije od straha. Odjednom, posle oslobođenja, taj se Nikola Pop pojavio s ovolikim revolverom u Pozorištu. I počeo je da drma. Niko se, naravno, nije usudio da pita da li ga je poslala OZN-a.”
Bežeći od žestokih savezničkih bombardovanja, ali i od pretnji četnika Koste Pećanca, Ljubiša Bačić se našao u Sokobanji, koju su već bili zauzeli partizani. Kontakt sa oslobodiocima ga je skupo koštao, jer je po presudi vojnog partizanskog suda dospeo u zatvor, tačnije u “radni logor”, zato što je na svečanoj priredbi za drugarice, članice AFŽ, otpevao “nedoličnu i uvredljivu pesmu”! Ta pesma je bila kavatina iz opere “Rigoleto”, koja počinje rečima: “Ja posmatram sve žene što prođu, al’ sam hladan i duša o njima ne sneva”…
“SVE onako, ženska pesma o ženama, jedan ljubavnik koji se menja”, veli Bačić. "Kad sam završio, mene uhapse na pozornici. Ispitivali su me - da nisam poslat od četnika, od ovih, od onih... Mislim da neki od tih islednika, a bilo ih je petoro ili šestoro, nisu znali ni ko sam. Jedan od njih, koji nije imao jedno oko, upitao me je: - Je l’ ti voliš operu? - Kako da ne - rekoh - volim. - Jesi li išao na koncerte? - Kad god je bilo mogućno, išao sam. - A je l` se baviš često pevanjem? - Da, naravno. A onda se on prodra: - Pa, ti da si iz džungle doš’o to ne bi pevao! - Ja, ni sam ne znam otkud mi ta hrabrost, odgovorih: - Naravno, da sam iz džungle došao to ne bih pevao, jer to je Verdi, `Rigoleto`, a slušao sam to pre nekoliko dana na Radio Moskvi! - Mi ćemo tebe na front, pa tamo ti da pevaš!
Pominjanje Moskve ipak je zaustavilo dah svima, i saslušanje bi završeno. Posle, na suđenju u nekoj školi, sudija, daktilograf poluseoskog tipa, osudi me na tri meseca prinudnog rada...
... Tucao sam kamen negde oko sela Krupca. U oslobođeni Niš ušao sam kao uhapšenik. U zatvoru zaboravili na mene. Jednoga dana dolazi neki Timošenko, koji je bio bog za grad Niš, pa me pita: - Šta ćeš ti ovde? Onda me odrede u Narodno pozorište, niško, ali ubrzo me mobilišu...”
NAGAĐANjA da je prvak niškog pozorišta, Miodrag Kovačević, bio saradnik Gestapoa, poriču dvojica istoričara, Đorđe Stamenković i Branimir Živković, obojica dugogodišnji saradnici Arhiva grada Niša. U Arhivu nema nijednog dokumenta, zapisnika suđenja, optužnice, presude, žalbe i slično, koji bi se odnosio na streljanje glumaca. Međutim, u literaturi ima više izjava o njihovom stradanju, koje veoma dobro pamte starije Nišlije.
Po iskazu Kovačevićeve supruge, Ružice, kaže Živković, on je ubijen u okolini sela Gabrovca zato što se sastajao i družio sa Keserovićevim četnicima. Išao je da traži hleb, jer su to bila teška vremena, naročito uoči oslobođenja, kad u gradu ničega nije bilo. Bilo je dovoljno što je viđen u društvu četnika, pa da kasnije bude optužen. Nije bilo ni milosti, ni strpljenja, ni savesnog istraživanja.
Nestali su mnogi nevini, ili sumnjivi samo zato što je o njima kružio glas da sarađuju sa okupatorom i narodnim izdajnicima.


Greh Jule Bukvić

ZA vreme okupacije, u Niš je došao veliki broj izbeglih glumaca iz Skoplja, Banjaluke i Novog Sada. Nikada pre, ni posle rata, niško Narodno pozorište nije imalo veći i bolji ansambl, sastavljen od majstora scene, kakav je recimo bio kvartet prvaka - Miodrag Kovačević, Dragutin Todić, Siniša i Ljubica Ravasi.

S njima, rame uz rame, išao je streljani Dragoslav Kandić (1899-1944), glumac i reditelj, umetnik-intelektualac širokog obrazovanja, o kome Borivoje Stojković piše da je “tumačio karakterne, dramske, pretežno herojske partije na koje su ga upućivali visok rast, vrlo bujna priroda i snažni duboki glas prijatne boje”. Ostao je dugo upamćen po ulogama hajduk-Veljka, hajduk-Stanka, Mitketa u “Koštani”, Ignjata u “Gospodi Glembajevima”, Fjodora u dramatizaciji romana “Braća Karamazovi”…
Primetno je da postoji razlika između onoga što se desilo u Beogradu i onoga što je snašlo pozorišne ljude u Nišu. Niški glumci nisu platili životom, proganjanjem i ponižavanjem svoje profesionalno angažovanje u pozorištu, oni nisu učestvovali u humorističkim i kabaretskim programima, nisu se sa scene podsmevali narodnooslobodilačkoj borbi i saveznicima. Njihov greh su bile neposredne veze u maloj sredini ne toliko sa Nemcima, koliko sa četnicima, ljotićevcima i nedićevcima. REDITELJ Gradimir Mirković je zabeležio da je talentovana, lepa i mlada glumica Julijana - Jula Bukvić kažnjena smrću samo zato što je za vreme rata živela sa jednim četničkim oficirom.
Dugogodišnji pozorišni fotograf Živojin Stanković potvrdio je da je druga glumica Kaja Đorđević bila u intimnim odnosima sa jednim gestapovcem. Ali, nije okrenula leđa svom narodu. Spasavala je i štitila ljude. Zaslužna je što je, preko svog gestapovca, oslobodila Niš zloglasnog krvoloka, agenta Specijalne policije Pekareka. Taj Pekarek imao je običaj da ucenjuje porodice uhapšenih rodoljuba i da iznuđuje novac, ne bi li osumnjičene pustio na slobodu. Bio je strah i trepet celog grada.

Glumica Kaja Đorđević pripremila mu je klopku i uz pomoć jedne ucenjene žene, taman kad je ucenjivač brojao novac, udesila da upadne Gestapo i da ga uhvati na delu. Pekarek je potom bio obešen pred hotelom “Union”. Kaja Đorđević je uspela da pobegne iz Niša na vreme. Nestala je zauvek bez traga i glasa.
POTPUNO je nejasno šta je novoj vlasti skrivio niški glumac Živojin Vučković (1896-1944), koji je igrao u Braninom "Orfeumu" posle Prvog svetskog rata, vodio svoju putujuću trupu od 1929. do 1933. godine i ušao u Narodno pozorište Moravske banovine 1934. Bio je ozbiljan i studiozan karakterni glumac i komičar, dobar pevač i violinist. Sa uspehom se predstavio u ulogama Grge (“Graničari” Frajdenrajha), Pinterovića (“Hasanaginica” Ogrizovića), Kurjaka (“Ivkova slava” Sremca), Hadži-Zamfira (“Zona Zamfirova” Sremca) i mnogim drugim.
Gradimir Mirković je ostavio i zapis o tome da je Salko Repak, glumac, prvoborac i član Kazališta narodnog oslobođenja, upravnik niškog pozorišta posle rata, negde krajem 1945. prijavio Ozni Vanderovića, pošto ga je video u zgradi. Vanderović je odveden nekamo zauvek. Streljan je i glumac Žika Ristić, zato što je organizovao priredbe za četnike vojvode Ćirkovića. Najzad, poznati niški glumac Svetozar - Toza Cvetković, koji je za vreme rata bio upravnih pozorišta u Zaječaru, uhvaćen je i streljan pod nenapisanom optužbom da je sarađivao sa okupatorom. U čemu se mogla sastojati ta saradnja? Kakve to usluge - vojne, političke, obaveštajne, propagandne - mogu činiti glumci, makar bili i upravnici pozorišta, u manjim gradovima? Pogotovu što su provincijska pozorišta, a naročito niško, igrala nacionalno-romantičarski repertoar, koji su činile predstave “Rastko Nemanjić” ili “Kaplar Miloje” Branislava Nušića.

Otpuštena iz Narodnog pozorišta, posle tamnovanja, najslavnija glumica u istoriji srpskog pozorišta, Žanka Stokić bila je najzad izvedena pred sud. U “Politici” je 4. februara 1945. objavljen izveštaj sa suđenja pod naslovom “Glumica Žanka Stokić osuđena je na osam godina gubitka srpske nacionalne časti”, i sa nadnaslovom “Narod sudi onima koji su se ogrešili o njega u najtežim danima”. Anonimni izveštač je napisao između ostalog:


Presuda Žanki Stokić

“NA optuženičku klupu, pred Sud za suđenje zločina i prestupa protiv srpske nacionalne časti, izvedena je juče Živana - Žanka Stokić, bivša članica Narodnog pozorišta u Beogradu. Dvorana Izvršnog Narodnooslobodilačkog odbora za grad Beograd bila je prepuna naroda koji je došao da prisustvuje ovoj javnoj raspravi i izricanju presude", piše izveštač "Politike" i nastavlja:
"Pošto je predsednik veća Miodrag Stajić uzeo potrebne podatke od optužene, pretres je počeo čitanjem optužnice. Narodni tužilac, kapetan Miloš Jovanović, optužuje Živanu - Žanku Stokić: što je za vreme okupacije, kao članica Beogradskog narodnog pozorišta, sudelovala u pozorištima `Veseljaci` i `Centrala za humor`, koja su bila pod blagonaklonom zaštitom nemačkog okupatora, a specijalno zato što je uzimala aktivnog učešća u programima Beogradske radio-stanice, koja je bila direktno u rukama Nemaca, i to u okviru dnevne emisije `Šareno popodne`, čime je kulturno i umetnički sarađivala s okupatorom i domaćim izdajnicima, stavljajući u službu svoje umetničke sposobnosti i svoj veliki glumački renome... Ona nije vodila računa da svojim radom pomaže nemačkoj propagandi, ona se smejala i nasmejavala druge kada je naša Narodnooslobodilačka vojska vodila najkrvavije borbe s tim istim okupatorom i njegovim slugama...
U SVOJOJ odbrani pred sudom optužena priznaje da je za vreme okupacije dobrovoljno stupila u novostvorena pozorišta... jer je, kaže, bila bolesna, pa joj je bio potreban novac za lečenje. U beogradsku radio-stanicu morala je da stupi, jer je to od nje tražio glavni nemački radio-aranžer, kulturbundovac Nuser.
- Da li ste bili svesni da pomažete Nemcima? - pita optuženu sudija dr Milan Prelić. - Nisam bila svesna - kratko odgovara optužena. - Znate li da su Vujković i drugi puštali radio
da zagluše jauke onih koji su u ćelijama i zatvorima mučeni i da se na radiju tada čuo i vaš glas?
- Nije mi poznato.
- Koliko vam se puta desilo da zbog žalosti za obešenim i streljanim niste mogli da odigrate svoju ulogu?
Na ovo pitanje optužena nije odgovorila.
Za vreme saslušanja pred sudom optužena je plakala. Kada se nekada ona smejala, smejala se i publika koja je slušala. Ovoga puta Žanka je plakala, a publika se smejala njenim suzama.
POSLE dužeg većanja sud je, u ime srpskog naroda, izrekao i saopštio presudu kojom je Živana - Žanka Stokić oglašena krivom i kažnjena po članu 4 odluke Predsedništva ASNOS-a sa osam godina gubitka srpske nacionalne časti... Ovom presudom nekada popularna glumica... gubi pravo učešća u javnom životu...”

Ponižena, postiđena, pokušavajući da samoj sebi objasni zašto je prihvatila izazov da učestvuje u trećerazrednim programima za vreme okupacije, tešila se mišlju da je njen scenski humor bio duševni lek narodu koji je patio, da je bila prinuđena da učestvuje u programima Nuserovog Radio Beograda, kako bi uz pomoć Nemaca uspevala da nabavi insulin u vreme opšte nestašice lekova i tako održava život kao dijabetičar. Ipak, ta mudra i iskusna žena, umetnica ogromne intuicije, naknadno je shvatila da je pogrešila. To ambivalentno stanje, njen unutrašnji konflikt između glumačkog imperativa da se igra za publiku u svim uslovima, i samooptuživanja, primorali su je da se povuče u svoju kuću na Topčiderskom brdu i da prekine veze sa mnogobrojnim prijateljima. Istini za volju, i mnogi njeni prijatelji iz doba uspeha i slave, nisu bili voljni da se druže sa kompromitovanom i politički obeleženom “robijašicom”. Nekolicina njih ostala joj je ipak verna.
ŽANKIN zvonki, zarazni smeh, koji se sa scene prelivao u gledalište i izazivao pravo ushićenje publike, kao da je zamro u njenom glasu i sneveseljenim očima. To je sad bila drukčija Žanka. Stari prijatelji, njeni bivši scenski partneri, skupljali su priloge za nju, odvajali od svojih sledovanja hrane na tačkice i slali joj, manje-više potajno. Budući da nije dobila penziju, i da nije imala nikakvih prihoda, borba sa dijabetesom bila je za nju sasvim neizvesna i vodila ju je zahvaljujući požrtvovanosti pojedinih starih obožavalaca.
Nijednom posle rata nije kročila ni u Narodno pozorište, ni u svoju omiljenu Skadarliju. Iz novina je saznavala da mnogi glumci koji su s njom igrali u “Centrali za humor” i drugim okupacijskim zabavnim teatrima, igraju ponovo, u novoj državi, da dobijaju aplauze i razne počasti. Lišena ljubavi znatno mlađeg čoveka, njenog Morisa Pijade, Jevrejina koji je završio život u nekom nacističkom logoru, provodeći sumorne dane sa svojom sluškinjom Magdom, dakle, bez dece i ikog svog na svetu, patila je što joj je bilo oduzeto pozorište, njen jedini smisao života. Gubila je motiv daljeg trajanja na ovom svetu, svesna da biva, postepeno, zaboravljena.

Odlazak slavne Žanke

A ONDA, u leto 1947, kada se od najboljih jugoslovenskih glumaca sastavljao ansambl za novoosnovano Jugoslovensko dramsko pozorište, počela je bitka za rehabilitaciju Žanke Stokić i njen povratak na scenu. Književnik Milan Đoković, dugogodišnji direktor Drame Narodnog pozorišta i veliki poštovalac njene umetnosti, u svom članku pod naslovom “Sećanje na umetnički lik i ljudsku sudbinu Žanke Stokić” (“Scena” br. 2-3,
mart-jun 1990) piše da je prve pokušaje u tom smislu učinilo njeno Narodno pozorište.
Milan Predić, legendarni upravnik Kuće kod Spomenika, koji je prihvatio dužnost da obnovi rad posle razaranja i desetkovanja ansambla, nije krio žaljenje što među okupljenim glumcima nema Žanke, “kao što nije krio da spada među one Beograđane koji ne odobravaju strogost postupka prema slavnoj glumici”... "On je - piše Đoković u pomenutom članku - na jednom prijemu, u razgovoru s predsednikom Titom, postavio pitanje o presudi koja je izrečena Žanki i pomenuo da je ona jedan od najvećih talenata Narodnog
pozorišta... Tito mu je odgovorio da je, upravo zato što je umetnica izuzetnog talenta, Žanka Stokić morala da služi kao primer u teškom vremenu neprijateljske okupacije. VEROVATNO da razgovor nije ni trajao duže nego što je trebalo da se postavi pitanje i dobije odgovor. Ali je rečeno najodgovornijoj i najmoćnijoj ličnosti novoga društva. Gospodin u najlepšem smislu te stare reči, Predić je, jednostavno, meni, svom saradniku i novom direktoru dramskog ansambla, hteo reći da pred svima nama stoji briga o Žanki..." - kaže Đoković i nastavlja:
- Ostavljajući po strani opštu političku atmosferu strogosti, bio sam uveren da Mitri Mitrović mogu sve reći i da se ne moram služiti nikakvim političkim nego samo ljudskim, ali i umetničkim, argumentima - piše Đoković. - I malo je reći da se nisam prevario. Ona je, za ministarskim stolom, ne samo pažljivo saslušala pozorišne i ljudske pobude mojih prijatelja i moje da tražimo Žankin povratak u njenu pozorišnu kuću, nego je, očevidno, imala i sluha za opravdanost tih pobuda. Bez komentara, obećala je da će, odmah, razgovarati “sa drugovima”.
Dva dana kasnije, Mitra je javila Đokoviću da je potrebno da neko od glumaca, bliskih Žanki i ljudski pouzdanih, ode da je poseti i da joj kaže da odmah podnese molbu za rehabilitaciju. Đoković je u svom stanu razgovarao o tome sa Dragoljubom Gošićem, koji je bespogovorno pristao da bude prvi poklisar koji će joj odneti radosnu vest. Žanka ga je saslušala “široko otvorenih očiju, ustreptala, zahvalila mu kao starom drugu i rekla da će učiniti ono što joj je preporučio”.
PARALELNO sa ovim nastojanjima, delovao je tada i mladi reditelj Bojan Stupica, koji je dobio ovlašćenje da okupi najbolje glumce i osnuje Jugoslovensko dramsko pozorište. On je uspeo da izdejstvuje saglasnost Agitpropa Centralnog komiteta KPJ da pozove Žanku u vrhunski ansambl u osnivanju. Stupica je posetio Žanku i saopštio joj da je njene kolege očekuju i da će odmah dobiti prvu ulogu. Toliko uzbuđenje umorno i napaćeno srce nije moglo da izdrži. U groznici i
košmaru, preminula je 20. jula 1947.
Očevici kažu da od smrti velikog pesnika Đure Jakšića tako velike sahrane u Beogradu nije bilo. Hiljade ljudi ispratile su je do večnog počivališta na Topčiderskom groblju. Stari i mladi klečali su duž puta kojim je prolazila povorka, prateći volovska kola sa kovčegom. Žankina je želja bila da bude sahranjena onako kako su sahranjivani njeni seljaci u rodnom selu Rabrovu, ali da ne bude crnih marama i kukanja, već radosti, jer odlazi glumica koja se radovala životu i pozorištu, pozorištu koje je za nju bilo radost zato što liči na život.

KRAJ
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta