Svetski dan pozorišta 27. mart

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Svetski dan pozorišta 27. mart

Post od branko »

Poruka za Svetski dan pozorišta

International Theatre Institute ITI

World Organization for the Performing Arts

SVETSKI DAN POZORIŠTA 2014.

Autor poruke Bret Bejli /Brett Bailey/

Gde god postoji ljudsko društvo, tu je i neukrotivi Duh predstave.

Pod krošnjama u zaseocima, na moderno opremljenim scenama svetskih metropola; u školskim dvoranama, na poljima, u hramovima; u straćarama, na trgovima, u društvenim centrima i gradskim podzemljima, sjedinjavamo se putem prolaznih pozorišnih svetova koje
stvaramo da bismo izrazili svu našu složenost, raznolikost, ranjivost, kako u živom telu tako i u dahu, u glasu.

Okupljamo se da plačemo i da se sećamo; da se smejemo i promatramo; da učimo, afirmišemo, zamišljamo. Da se divimo dostignućima tehnologije i ovaploćujemo bogove. Da nas ostave bez daha naše mogućnosti poimanja lepote, saosećanja i monstruoznosti. Da osetimo energiju i moć. Da slavimo bogatstvo naših kulturnih razlika i premostimo granice koje nas razdvajaju.

Gde god postoji ljudsko društvo, tu je i neukrotivi Duh predstave. Ponikao iz zajednice, on nosi maske i kostime naših različitih tradicija. Upreže naše jezike, ritmove i pokrete i otvara novi prostor među nama. A mi, umetnici koji radimo sa ovim drevnim duhom, mi osećamo izazov da ga urežemo u naša srca, ideje, naša tela kako bismo otkrili stvarnost u svoj njenoj svetovnosti i blistavoj misteriji.

Ali, u ovoj epohi u kojoj se toliki milioni ljudi bore za opstanak, pate pod opresivnim režimima i grabežljivim kapitalizmom, beže od konflikata i nevolja, u kojoj našu privatnost narušavaju tajne službe, a naše re či kontrolišu nametljive vlasti; u kojoj su šume uništene, vrste iskorenjene, okeani otrovani: šta smo mi to dužni da otkrivamo?

U ovom svetu nejednakih moći gde najrazličitiji hegemonijski slojevi pokušavaju da nas ubede da su jedan narod, rasa, rod, seksualno opredeljenje, religija, ideologija, kulturni okvir superiorniji od drugih, da li je zaista održiva ideja da umetnosti treba da budu odvojene oddruštvenih agendi?

Da li mi, umetnici iz arena i sa scena, treba da se prilagođavamo prečišćenim zahtevima tržišta, ili pak treba da iskoristimo moć koju imamo: da utremo put u srcima i pamćenju društva, da okupljamo ljude oko sebe, inspirišemo, opčinjavamo i informišemo, i da stvaramo jedan svet nade i saradnje otvorenog srca?

Prevod sa engleskog: Dušana Todorović
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Svetski dan pozorišta 27. mart

Post od branko »

Zijah Sokolović go povodom Svetskog dana pozorišta

Poznati glumac Zijah Sokolović na originalan način čestita svim ljudima Dan pozorišta, 27. mart.

Na fotografiji Zijah potpuno nag stoji ispred zgrada na Novom Beogradu i drži dasku na kojoj piše "Daska koja život znači".

Slika

U opremi ove čestitke stoji i latinski izraz "Inter spem et metum" (između nade i straha).

Inače, Zijah Sokolović je ambasador dobre volje za toleranciju i nenasilje Ujedinjenih nacija, a trenutno je aktuelna predstava "Kraljica leptira" rađena u produkciji Kulturnog centra Pančeva i autorskog tandema Selma Parisi i Zijah A. Sokolović.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Svetski dan pozorišta 27. mart

Post od branko »

Poruka za Svetski dan pozorišta 2017.

Izabel Iper, Francuska


Evo, dakle, već 55 godina da se svake godine u proleće održava Svetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 časa koji počinju tamo negde u pozorištu NO i Bunraku, zatim prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibzena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sare Kejn do Pirandela, i Francuske, između ostalih, u kojoj se nalazimo i u kojoj je Pariz ipak svetski grad koji prima najviše stranih ansambala. Potom nas naših 24 časa vode od Francuske u Rusiju, od Rasina i Molijera do Čehova, onda prelaze Atlantik da bi završili u nekom kalifornijskom kampusu gde mladi ljudi možda ponovo izmišljaju pozorište. Jer pozorište se uvek ponovo rađa iz svog pepela. Ono je samo konvencija koju neumorno treba rušiti. Tako ono ostaje živo. Pozorište ima bujan život koji izaziva prostor i vreme, najsavremeniji komadi hrane se prošlim vekovima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad se ponovo postave.

Svetski dan pozorišta svakako nije dan u običnom smislu naših svakodnevnih života. On ponovo oživljava jedan ogroman prostor-vreme, a da bi se govorilo o prostor-vremenu, htela bih da prizovem jednog francuskog dramaturga, toliko genijalnog koliko diskretnog, Žana Tardjea. Što se tiče prostora, on pita “koji je najduži put od jedne tačke do druge…” Što se tiče vremena, on sugeriše “da se u desetinkama izmeri vreme koje je potrebno da se izgovori reč ’večnost’“. Za prostor-vreme on kaže i ovo: „Odredite u svom duhu, pre nego što zaspite, bilo koje dve tačke u prostoru i izračunajte vreme koje je potrebno, u snu, da odete od jedne do druge.“ Zadržaću reč „u snu“. Reklo bi se da su se Žan Tardje i Bob Vilson sreli. Naš Svetski dan pozorišta možemo takođe da rezimiramo sećajući se Semjuela Beketa čija Vini u svom žustrom stilu kaže: „Оh, kakav bi ovo lep dan bio.“ Razmišljajući o poruci koju imam čast da izgovorim, setila sam se svih tih snova iz svih tih scena. Stoga, ja ne dolazim sama u ovu salu UNESCO, svi likovi koje sam glumila na sceni prate me, uloge za koje se čini da ih napuštamo kad se završi predstava ali koje vode u vama neki podzemni život, spremnе da pomognu ili unište uloge koje dolaze za njima: Fedra, Araminta, Orlando, Heda Gabler, Medeja, Mertej, Blanš Diboa… Prate me i svi likovi koje sam volela i kojima sam aplaudirala kao gledateljka. I tu pripadam celom svetu. Ja sam Grkinja, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Persijka, Rumunka, Japanka, Marseljka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Koreanka, Nemica, Austrijanka, Engleskinja, zaista ceo svet. Prava mondijalizacija je u tome.

Godine 1964. povodom ovog Dana pozorišta, Lorens Olivije najavio je da je, posle više od jednog veka borbe, u Engleskoj konačno stvoreno nacionalno pozorište za koje je on želeo da bude i međunarodno pozorište, bar po svom repertoaru. Vrlo dobro je znao da Šekspir pripada svima na svetu.

Bilo mi je drago kad sam saznala da je prva poruka za Svetski dan pozorišta 1962. godine bila poverena Žanu Koktou, s punim pravom, budući da je on, zar ne, autor jednog „putovanja oko sveta za 80 dana“. Ja sam svet obišla drugačije, učinila sam to kroz 80 predstava ili 80 filmova. Kažem i filmova, jer ne pravim nikakvu razliku između igranja u pozorištu i igranja na filmu, što iznenadi svaki put kad to kažem, ali tačno je, tako je. Nikakva razlika.

Govoreći ovde, ja nisam ja, ja nisam glumica, ja sam samo jedna od brojnih ličnosti zahvaljujući kojima pozorište nastavlja da postoji. To je pomalo naša dužnost. I naša potreba. Kako da kažem: Ne postoji pozorište zbog nas, pre će biti da mi postojimo zahvaljujući njemu. Pozorište je vrlo snažno, otporno, ono preživljava sve, ratove, cenzure, manjak novca. Dovoljno je reći „dekor je prazna scena neke neodređene epohe“ i pustiti glumca da uđe. Ili glumicu. Šta će on učiniti? Šta će ona reći? Hoće li oni razgovarati? Publika čeka, saznaće, publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to nikada zaboraviti. Jedna osoba u publici je publika. Ali ipak ne previše praznih sedišta! Osim kod Joneska… Na kraju Starica kaže: „Da, da, umrimo u punoj slavi… Umrimo da bismo ušli u legendu… Bar ćemo imati ulicu koja će nositi naše ime…“
Svetski dan pozorišta postoji 55 godina. Za 55 godina ja sam osma žena koju su zamolili da izgovori poruku, konačno, ne znam da li je reč „poruka“ odgovarajuća. Moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o pozorištu mašte, slobode, porekla, govorili su o multikulturnom, lepoti, pitanjima bez odgovora… Godine 2013, dakle samo pre četiri godine, Dario Fo kaže: „Jedino rešenje za krizu jeste nada da će se protiv nas, a pre svega protiv mladih koji žele da prigrle umetnost pozorišta, organizovati velika hajka: i da će jedan novi naraštaj glumaca, iz ovako nametnutih okolnosti, izvući nezamislivu dobrobit za jedno novo pozorište.“ Nezamisliva dobrobit je lepa formulacija dostojna da se nađe u nekom političkom programu, ne? …budući da sam u Parizu, i to pred skorašnje predsedničke izbore, predlažem onima koji izgleda žele da nama vladaju da paze na nezamislive dobrobiti koje donosi pozorište. Samo bez hajke!
Pozorište je za mene drugi, ono je dijalog, odsustvo mržnje. Prijateljstvo među narodima, ne znam tačno šta to znači ali verujem u zajednicu, u prijateljstvo gledalaca i glumaca, u zajedništvo svih onih koje pozorište okuplja, onih koji ga pišu, onih koji ga prevode, onih koji ga osvetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga tumače, onih koji se njime bave, onih koji u njega idu. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Verujem da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sećam se jednog reditelja starog kova koji je pre podizanja zavese, iza kulisa, svako veče govorio čvrstim glasom: „Mesta za pozorište!“ Biće to reč za kraj. Hvala.
Sa francuskog jezika prevela Kristina Koprivšek
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Svetski dan pozorišta 27. mart

Post od branko »

Poruka za Svetski dan pozorišta 2018

Sajmon Mekbarni, Ujedinjeno Kraljevstvo

Glumac, pisac, reditelj i sаosnivač pozorišta „Théâtre de Complicité“


Na manje od kilometar od Kirenajske obale u severnoj Libiji nalazi se ogromno kameno sklonište. 80 metara široko i 20 metara visoko. Na lokalnom dijalektu zove se Hauh Fteah.

Testom utvrđivanja starosti pomoću ugljenika iz 1951, ovde je utvrđeno postojanje neprekidnog ljudskog prisustva pre najmanje 100.000 godina. Među iskopanim artefaktima bila je i frula od kosti, koja datira negde između 40.000 i 70.000 godina pre nove ere. Kada sam kao dečak čuo za to, upitao sam oca – „Imali su muziku?“ Nasmejao se. „Kao i sve druge ljudske zajednice.“ On je bio preistoričar rođen u Americi, prvi koji je učestvovao u iskopavanja u Huah Fteahu.

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam evropski predstavnik na ovogodišnjem Svetskom danu pozorišta.

Moj prethodnik, veliki Artur Miler, 1963. godine rekao je da se nad svetom opasno nadvija pretnja nuklearnog rata: „U vremenima kada su ruke diplomatije i politike tako kratke i nejake, delikatan ali nekada dalekosežan domet umetnosti mora da ponese teret toga da na okupu održi ljudsko društvo.“

Značenje reči drama potiče od grčkog „dran“ što znači „raditi, činiti“… reč teatar potiče iz grčkog, „Theatron“, što doslovno znači „mesto viđenja“. Ne samo mesto gde gledamo nego gde vidimo, shvatamo, razumemo. Pre 2.400 godina Poliklet Mlađi projektovao je veliko pozorište u Epidaurusu. Sa auditorijumom koji prima 14.000 gledalaca, zapanjujuća je čudesna akustika u otvorenom prostoru. Šibica upaljena na sredini pozornice može se čuti u celom auditorijumu sa 14.000 mesta. Kao što je bilo uobičajeno u grčkim pozorištima, iza glumaca se video i pejzaž. Tako se, istovremeno, spajalo ne samo više prostora, prostor zajednice, pozorišta i prirodnog sveta, nego su se spajala i sva vremena. Kako su predstave prizivale u sadašnjost mitove iz prošlosti, mogli ste se, iznad pozornice, zagledati u ono što će postati vaša konačna budućnost. Priroda.

Jedno od najupečatljivijih otkrića rekonstrukcije Šekspirovog Glob teatra u Londonu takođe ima veze sa onim što vidimo. Ovo otkriće ima veze sa svetlom. I pozornica i auditorijum jednako su osvetljeni. Izvođači i publika mogu da vide jedni druge. Uvek. Gde god pogledaš, vidiš ljude. A jedna od posledica je i to što nas ovo podseća da veliki monolozi, recimo Hamleta ili Magbeta, nisu tek intimna promišljanja, nego javna razmatranja.

Živimo u vremenima kada je teško jasno videti. Okruženi smo sa više fikcije nego u bilo kom drugom trenutku istorije ili praistorije. Svaka „činjenica“ može se osporiti, svaka anegdota polaže pravo na našu pažnju kao „istina“. Naročito nas jedna fikcija neprekidno okružuje. Ona koja teži da nas odvoji. Od istine. I jedno od drugog. Da smo odvojeni. Narodi od naroda. Žene od muškaraca. Ljudi od prirode.

Ali jednako kao što živimo u vremenima podela i fragmentacije, živimo i u vremenima ogromnog pokreta. Više nego u bilo kom trenutku u istoriji, ljudi su u pokretu; često bežeći; hodajući, plivajući po potrebi, migrirajući; po celom svetu. A to je tek početak. Odgovor je, kao što znamo, da se zatvore granice. Podignu zidovi. Da se isključi. Izoluje. Živimo u svetskom poretku koji je tiranski, gde je ravnodušnost valuta, a krijumčarska roba nada. Deo te tiranije je i u kontroli ne samo prostora nego i vremena. Vreme u kojem živimo zazire od sadašnjosti. Koncentriše se na nedavnu prošlost i blisku budućnost. Nemam to. Kupiću ovo. Sada, kad sam to kupio, treba mi sledeća… stvar. Daleka prošlost se briše. Budućnost nema značaja.

Mnogo je onih koji kažu da pozorište neće ili ne može to da promeni. Ali pozorište neće otići. Zato što je pozorište mesto, rekao bih, utočište, gde se ljudi okupljaju i odmah formiraju zajednice. Kao što smo oduvek činili. Sva pozorišta su iste veličine kao prve ljudske zajednice od 50 do 14.000 duša. Od nomadske špilje do trećine stare Atine.

Upravo zbog toga što pozorište postoji samo u sadašnjosti, ono čini izazov ovom pogubnom viđenju vremena. Pozorište se uvek bavi sadašnjim trenutkom. Njegovo značenje gradi se u zajedničkom činu između izvođača i publike. Ne samo ovde nego i sada. Bez čina izvođača, publika ne bi mogla da veruje. Bez verovanja publike, predstava ne bi bila celovita. Smejemo se u istom momentu. Ganuti smo. Zadržavamo dah ili iznenađeni ostajemo bez reči. I u tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: ono što smo smatrali najintimnijom granicom između nas, granica naše lične svesti, takođe je bez granica. Ona je nešto što delimo sa drugima.

I ne mogu da nas spreče… svake večeri. Svake večeri će se ponovo okupiti glumci i publika. I ponovo će se odigrati ista drama. Po rečima pisca Džona Bergera, „Duboko u prirodi pozorišta je osećaj ritualnog povratka“, a upravo zbog toga je ono oduvek umetnička forma bezdomnika, što mi zapravo jesmo zbog tog rastakanja našeg sveta. Gde god ima izvođača i publike, igraće se priče koje se ne mogu ispričati nigde drugde, bilo da govorimo o operskim i pozorišnim kućama naših velikih gradova, ili kampovima u koje su se sklonili migranti i izbeglice u severnoj Libiji i širom sveta. Uvek ćemo biti povezani, kao zajednica, u ovom ponovnom odigravanju.

A da smo u Epidaurusu, mogli bismo da podignemo pogled i vidimo kako nam je to zajedničko sa širim krajolikom. Da smo uvek deo prirode i ne možemo od nje pobeći, kao što ne možemo pobeći ni sa ove planete. Da smo u Glob teatru, videli bismo kako se naizgled intimna pitanja postavljaju svima nama. A da držimo u rukama kirenajsku frulu staru 40.000 godina, razumeli bismo da su prošlost i sadašnjost nerazdvojne – lanac ljudske zajednice nikad ne mogu raskinuti tirani i demagozi.

Sa engleskog prevela Lidija Kapičić
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Svetski dan pozorišta 27. mart

Post od branko »

Poruka Ivet Hardi povodom Svetskog dana pozorišta za decu i mlade 2019.

Naš svet je pokidan podelama i podeljenošću. Sa svih strana nas okružuju vodje i strategije koji streme tome da ljude okrenu jedne protiv drugih, po osnovu rase, jezika, kulture, ekonomskog statusa, roda, seksualne orijentacije, privrženosti nekoj ideji, pripadanja ili nepripadanja... Gotovo svaki aspekt naše ljudskosti neko je iskoristio kako bi uneo još veću podelu i izgradio još više zidove sumnje i mržnje. Kao rezultat toga, izgleda da smo okrenuli ledja Ubuntuu, afričkoj mudrosti koja kaže „ja jesam zato što ti jesi“ i „čovek je čovek kroz svoje odnose s drugim ljudima“.

Kako možemo da radimo na tome da ispravimo tu strašnu nepravdu koju nanosimo svojoj deci i, naravno, sebi samima?

Deca moraju da budu u prilici da uživaju u trenucima u zajednici, koji ih podsećaju na ono šta nam je zajedničko i gde mogu da cene višestruke realnosti onoga što biti ljudsko biće znači. Trebaju im prostori u kojima će istraživati nove načine mišljenja kojima se preispituju narativi koji unose podelu, u kojima će osećati empatiju s onima koji su najmanje nalik na njih same. Potrebna su im konkretna iskustva zajedništva u zajednici, da ih podsete na radost i lepotu koju ovaj svet može da ponudi.

ASSITEJ veruje da pozorište pruža mnogobrojna vrata u osećanje veće povezanosti s drugima i, što je vrlo važno, nama samima.

Nedavno je pozorište New Victory iz Njujorka objavilo rezultate petogodišnje studije o dobrobitima pozorišta za decu i mlade. Jedan od ključnih, a neočekivanih, zaključaka bio je i taj da je izloženost pozorištu ovoj deci dala veću nadu za budućnost. Ti rezultati uporedjeni su s rezultatima kontrolne grupe u kojoj oni koji nisu bili izloženi pozorišnim predstavama i radionicama tokom istog perioda imaju doživljaj manjih mogućnosti vezanih za učenje i poslovne prilike u budućnosti.

Zašto je nada toliko važna? Nada stvara pozitivnu energiju koja se onda prevodi u samouverenost, snagu volje, otpornost i na kraju konkretne akcije koje za cilj imaju menjanje sopstvenog života i života drugih. Svako dete mora da ima nadu.

Hajde onda da se danas posvetimo tome da još danas povedemo neko dete ili mladu osobu u pozorište i da prikupimo podršku neophodnu da obezbedi da svako dete ima pristup umetnosti i pozorištu, bez obzira na svoje lične ili društvene okolnosti. A mi kojima je to zanimanje, posvetimo se tome da stvaramo kvalitetna iskustva koja će promeniti način na koji mlada generacija doživljava svet – kako u ime sadašnjosti, tako i budućnosti.

Ivet Hardi,

Predsednica ASSITEJ International

Sa engleskog prevela Marija Stojanović.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Svetski dan pozorišta 27. mart

Post od branko »

Порука поводом Светског дана позоришта
(27. март 2020.)

Шахид Надим, Пакистан

„Позориште као Светилиште“


Велика ми је част што пишем писмо поводом Светског дана позоришта 2020. Осећам захвалност, али сам и узбуђен мишљу да је Међународни позоришни институт, најутицајнија и најрепрезентативнија позоришна организација нашег доба, изабрала пакистанско позориште и сам Пакистан. Ова част указује поштовање и Мадихи Гаухар, икони позоришта и оснивачици Позоришта Ајока, као и мојој животној сапутници, која је преминула пре две године. Тим Ајоке прешао је дуг и напоран пут од трња до звезда. Али то је, верујем, судбина многих позоришних група. Тај пут никад није ни лак, ни једноставан. И увек је борба.
Ја долазим из доминантно муслиманске земље која је преживела неколико војних диктатура, стравичне нападе верских екстремиста и три рата са суседном Индијом, с којом хиљадама година делимо историју и баштину. И данас живимо у сталном страху од отвореног рата с нашим суседом и братском земљом – обе земље сада поседују нуклеарно оружје па страхујемо и од нуклеарног рата.
Некад у шали кажемо: „Тешка времена су добра за позориште.“ Ми не оскудевамо у изазовима који су пред нама, контрадикцијама које треба открити и статуса quo који треба срушити. Позоришна група Ајока хода по овој ивици већ тридесет шест година. Та ивица је заиста оштра јер одржавамо баланс између забаве и подучавања; између потраге за прошлошћу и учења од ње, те припреме за будућност; између слободног креативног израза и изазовног сукоба с ауторитетима; између друштвено критичког и финансијски одрживог позоришта; између приклањања масама и авангарде. Неко би рекао да позоришни стваралац мора да буде врач, мађионичар.
У Пакистану постоји јасна разлика између Светих и Профаних. Профани верују да не постоји простор за верска преиспитивања, док Свети одбијају могућност отворене дебате или нових идеја. Заправо, конзервативни естаблишмент сматра да су уметности и култура ван граница „светих игара“. Стога је простор за сценске извођаче налик на трку с препонама. Они прво морају да се потврде као добри муслимани и покорни грађани, али и да покушају да докажу да су плес, музика и позориште „дозвољени“ у исламу. Многобројни послушни муслимани стога зазиру да прихвате сценску уметност иако су елементи плеса, музике и позоришта уткани у њихову свакодневицу. А онда смо набасали на субкултуру која је имала потенцијал да споји Свето и Профано на истој сцени.
Током војне власти у Пакистану осамдесетих година прошлог века, група младих уметника, који су се супротстављали диктатури својим друштвено и политички одважним театром дисидентства, основала је Позориште Ајока. Спознали су да је један суфистички бард, који је живео пре око триста година, прецизно изразио њихова осећања, њихов бес и њихову тескобу. То је био чувени суфистички песник Бале Шах. Позориште Ајока је схватило да може да износи политички запаљиве поруке користећи његову поезију и да се супротстави корумпираним политичким ауторитетима и предрасудама верског естаблишмента. Власти су могле да забране или да угасе позориште, али не и цењеног и популарног суфистичког песника као што је Бале Шах. Открили смо да је његов живот био драматичан и радикалан колико и његова поезија, што му је донело више фатви и забрана током његовог живота. Тада сам написао Балу, комад о животу и мукама Бале Шаха. Њега су масе широм јужне Азије од миља звале „Бала“, а он је потицао из традиције суфистичких песника који су стварали на панџаби језику и својом поезијом и учењима без страха пркосили владарима и свештеницима демагозима. Ти песници користили су народни језик и писали о тежњама маса. У музици и плесу проналазили су начин да остваре директну везу Човека и Бога, заобилазећи, с презиром, верске чиновнике експлоататоре. Они су се супротстављали родним и класним разликама и посматрали свет са чуђењем, као приказ Свевишњег. Уметнички одбор града Лахора одбио је текст, тврдећи да то није драма већ биографско дело. Међутим, када је комад изведен у алтернативном простору, тачније на Гети институту, публика је видела, схватила и усвојила симболику живота и поезије тог народног песника. Могла је потпуно да се идентификује с његовим животом и временом у којем је живео и да увиди паралеле.
Тог дана 2001. родила се нова врста позоришта са религиозном Кавали музиком, суфистичким плесом дамал, као и рецитовањем инспиративне поезије, чак и медитативним појањем закир. Група Сика, која се затекла у граду на конгресу посвећеном панџабију, свратила је да види представу – на крају је у сузама похрлила на сцену, грлећи и љубећи глумце. Тада су се први пут на сцени нашли са муслиманима Панџаба након што је 1947 Индија подељена на Индију и Пакистан, чиме је подељен и народ Панџаба. Бале Шах је њима био драг колико и муслиманима Панџаба, пошто су Суфији изнад верских или географских подела.
Ова незаборавна премијера покренула је индијску одисеју Бале Шаха. На трагу пионирске турнеје индијским делом Панџаба, Бала је доживела извођења свуда по Индији, чак и у време најжешћих тензија између две државе и у местима где публика није знала ниједну реч панџабија, али им се представа допадала. Иако су се сва врата за политички дијалог и дипломатију затварала, једна по једна, врата позоришних кућа и срца индијске публике остала су широм отворена. Током турнеје Позоришта Ајока индијским делом Панџаба 2004, након што је сеоска публика, коју је чинило неколико хиљада гледалаца, врло лепо прихватила извођење, један старац пришао је глумцу који је играо великог суфистичког песника. Са старцем је дошао и један дечак. „Мој унук је јако болестан. Молим вас, да ли бисте га благословили?“ Глумац се изненадио: „Бабађи, ја нисам Бале Шах, ја сам само глумац који га игра у представи.“ Старац је заплакао: „Молим вас, благословите мог унука, знам да ће га то опоравити.“ Предложили смо глумцу да услиши старчеву жељу. Глумац је благословио дечака. Старац је био задовољан. Пре но што су кренули, рекао му је: „Сине, ти ниси глумац – ти си реинкарнација Бале Шаха, његов аватар.“ Одједном, указао нам се нови концепт глуме и позоришта у којем су глумци постајали реинкарнације оних које су представљали на сцени.
Током осамнаест година турнеје са представом Бала, приметили смо сличне реакције наизглед неупућене публике за коју ово извођење није само забава или искуство које стимулише интелект, већ потресан духовни сусрет. Заправо, глумац који је глумио Балу Шаха био је толико под утицајем овог искуства да је и сам постао суфистички песник и до сада је објавио две збирке песама. Извођачи који су били део ансамбла открили су ми да би, након што представа почне, осетили да је дух Бале Шаха међу њима, а да је позорница уздигнута на виши ниво. Пишући о овој представи, један индијски научни радник насловио је свој текст „Када Позориште постане Светилиште“.
Ја сам секуларна особа и моја интересовања за суфизам су стриктно културолошка. Мене више интересује извођачки и уметнички аспект суфистичких песника Панџаба од моје публике коју не чине само екстремисти или људи пуни предрасуда, већ и они са искреним верским уверењима. Истраживање приче попут оне о Бали Шаху – а оваквих има много у свим културама – може постати мост између нас, позоришних стваралаца и неупућене публике пуне ентузијазма. Заједно можемо да откријемо духовну димензију позоришта и да градимо мостове између прошлости и садашњости, идући у будућност као у судбину свих заједница – верника и неверника, глумаца, стараца и њихових унука.
Разлог зашто са вама делим ову причу о Бали Шаху и нашем истраживању суфистичког позоришта јесте тај што се, док глумимо на позорници, понекад занесемо сопственом филозофијом позоришта, својом улогом претеча друштвене промене, и у томе изоставимо публику. У тој спони са изазовима садашњице, лишавамо се могућности да уронимо у изразито потресно духовно искуство које позориште може да произведе. У данашњем свету, нетрпељивост, мржња и насиље поново су у порасту, нације се хушкају једна на другу, верници се боре против других верника, а заједнице шире мржњу против других заједница... у исто време, деца умиру од неухрањености, мајке умиру на порођају услед недостатка адекватне медицинске неге, а идеологије мржње цветају. Наша планета све дубље тоне у друштвену катастрофу, и ми поново чујемо копита коња Четири јахача Апокалипсе. Треба да се надахнемо духовном снагом; да се боримо против апатије, летаргије, песимизма, похлепе и игнорисања света у којем живимо, планете на којој живимо. Позориште има ту улогу, племениту улогу, да испуни човечанство енергијом и покрене га да се издигне изнад амбиса. Оно може да узвиси позорницу, простор извођења, у нешто свето.
У јужној Азији, уметници с поштовањем додирују даске сцене на коју ступају, а та древна традиција потиче из времена прожимања духовног и културног. Време је да поново остваримо ту симбиозу уметника и публике, прошлости и будућности. Рад у позоришту може да буде свети чин и уметници заиста могу да постану аватари улога које глуме. Позориште подиже уметност глуме на виши духовни ниво. Позориште има потенцијал да постане светилиште, а светилиште простор за извођење.

Биографија аутора

Шахид Надим, драматург

Шахид Надим је водећи пакистански драматург и управних чувеног Позоришта Ајока. Рођен је 1947. у граду Сопоре у Кашмиру. Постао је избеглица већ у првој години живота када је његова породица морала да мигрира у новоустановљену државу Пакистан након рата који се водио 1948. између Индије и Пакистана због спорне регије Кашмир. Живео је у Лахору у Пакистану, где је завршио мастер студије психологије на Универзитету у Панџабу. Прву драму написао је као студент, али се посветио писању драма кад је, из политичког егзила у Лондону, почео да доставља драме пакистанској дисидентској позоришној трупи Ајока, коју је основала Мадиха Гаухар, једна од првих позоришних активисткиња, са којом је касније ступио у брак. Шахид Надим је написао више од педесет оригиналних драма користећи језике панџаби и урду, као и неколико адаптација Брехтових драма.
Повезан је са Телевизијом Пакистана као продуцент и члан управе. Три пута је био у затвору због супротстављања различитим војним властима да би га организација Amnesty International прихватила као затвореника савести. У озлоглашеном затвору Мијанвали почео је да пише викенд-драме које су затвореници постављали за друге затворенике. Касније је радио за Amnesty International као координатор међународних кампања и официр за комуникацију за азијско-пацифички регион. Добитник је стипендија Гетијевог института, Међународног ПЕН центра и америчког Националног фонда за демократију. Учлањен је и у мрежу Позориште без граница.
Његове драме изводе се и објављују широм Пакистана и Индије. Уз то, доживеле су извођења широм света – комад Бала је игран у Лондону (позориште Хамерсмит), Глазгову (позориште Тремвеј) и у Данској (позориште Хелсингер), комад Amrika Chalo у Вашингтону (Дејвис центар за сценске уметности на Универзитету Џорџтаун), Bala King у Ослy (позориште Блек бокс), Burqavaganza у Сан Францискy (позориште Брава за жене у уметности), Acquittal у Санта Моники (позориште Хајвејс) и Њујорку (позориште Рау), а Dara у Лондону (позориште Литлтон) и на Универзитету Северна Каролина.
Његове драме су преведене на енглески језик и објављене код неколико издавача, укључујући Oxford University Press и Nick Hern Publishers, као и у више антологијских избора. Добитник је Медаље за понос извођача председника Пакистана 2009. Поставио је представе за извођење у позоришту и на телевизији и покренуо фестивале Позориште за мир у Индији и Пакистану. Сарадник је водећих пакистанских и индијских листова, те Би-Би-Сијевог програма на урду језику. Продуцирао је документарце о културним појавама, делатницима и институцијама – између осталог и о Музеју Лахора, обичајима Панџаба, песнику Икбалу и сликару Садекаина.
Драме Шахида Надима су добро прихваћене због својих друштвено релевантних и понекад табуизираних тема попут верског екстремизма, насиља над женама, дискриминације против мањина, слободе говора, климатских промена, мира и суфизма. Неколико његових драма тематизују поделе држава у јужној Азији и заједничко културно наслеђе те регије. Он вешто комбинује савремене друштвене и политичке теме са традиционалним формама и народним наслеђем, стварајући представе које су забавне и интригантне. Музика је саставни део његових позоришних продукција. Предаје креативно писање на Ајока институту сценских уметности и на Институту уметности и културе у Лахору.

Са енглеског превео: Драган Бабић
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Svetski dan pozorišta 27. mart

Post od branko »

Međunarodni pozorišni institut (ITI)

Svetska organizacija za scenske umetnosti



Autor poruke: Helen Miren, Ujedinjeno Kraljevstvo

Pozorišna, filmska i televizijska glumica

27. mart 2021.



„Ovo je bilo veoma teško vreme za žive nastupe i mnogi umetnici, tehničari i zanatlije, muškarci i žene mučili su se i borili u profesiji koja je već prepuna nesigurnosti.



Možda ih je baš ta, uvek prisutna nesigurnost učinila sposobnijima da visprenošću i hrabrošću prežive ovu pandemiju. Nihova mašta se već pretočila u inventivne, zabavne i potresne načine komunikacije, naravno velikim delom zahvaljujući internetu…



Prelepa pozorišna kultura živeće sve dok nas bude ovde. Kreativni poriv pisaca, dizajnera, plesača, pevača, glumaca, muzičara, reditelja, nikada neće biti ugušen i u vrlo bliskoj budućnosti ponovo će procvetati novom energijom i novim razumevanjem sveta koji svi delimo. Jedva čekam!“



Helen Miren
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost