Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Glumac Svetozar Cvetković: Cela država se drži za jedan reket

- Skloni smo da glorifikujemo ono što rade naši vrhunski sportisti ili da se zaklonimo iza uspeha nekog filma, ali to nismo mi. To je on, to je njegova porodica - kaže veliki glumac Svetozar Cvetković.

U predstavi „Razbijeni krčag“ JDP-a, koja je nedavno otvorila 20. Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu, Svetozar Cvetković igra naizgled časnog nadzornika Valtera čija maska pada i razotkriva koren pravosudne korupcije.

- Dok ne odemo na sud pa se mesecima sudimo sa nekim, nemamo svest da se to dešava jer neko utiče na to. To nije boljka svih sistema u tranziciji koji počivaju na nečemu što je korumpiranost koja proizlazi iz realnog socijalizma u kome se živelo i koji nikako da se pretvori u nešto drugo - kaže Cvetković za “Blic”.

Ima li nade da se pretvori u „nešto drugo“?
- Veliki sam pesimista. Kada god pogledate kroz našu istoriju, šta god nam se dešavalo, uvek je to bilo manje loše od onog što nam se trenutno dešava. Neko će reći: „Čekaj, tada se ratovalo, danas ne“. Jeste, ali smo tad znali da će doći kraj rata, da niko neće pobediti, i da oni koji vladaju nama jednom moraju da se promene. A sad to više ne znamo.

Gde smo to onda?
- U dobroj meri na stranputici. Ne shvatamo da, kakva god bila ekonomska situacija, govorimo kako se upravo završio rat. Upravo, pre 20 godina? Stalno nalazimo alibi da nam je za sve loše što se dešava kriv neko drugi.

Kako se tretira kultura u Srbiji i gde je ona danas?
- Kultura je plod individualne akcije. Pozorište, kinematografija - to je samoubilačka borba. Snimiti film je plod žrtve, i ko to želi da uradi, treba da bude dovoljno lud da nađe oko sebe još ludaka koji će se time baviti. Svi koji su se bavili kulturom imali su želju da je izgrade, ali se uvek dešavalo da je stizala do jednog mesta, tu se zaustavljala i rušila.

Svesno? Zato što je odgovaralo režimima?
- Pre bih rekao linijom manjeg otpora. Pusti, oni će to sami uraditi. Kultura i sport su dva štita ovog naroda za koje društvo nije uradilo ništa da postoji sistem. Skloni smo da glorifikujemo ono što rade naši vrhunski sportisti ili da se zaklonimo iza uspeha nekog filma, ili nekog glumca koji je, ne daj bože, nešto osvojio. Cela država se drži za jedan reket i govori - to smo mi. Nije tako! To je on, to je njegova porodica.
Najbolji primer je Marina Abramović. Da je ostala u ovoj čaršiji, mi bismo na to gledali kao na nakaradnu sliku stvarnosti neke umetnice koja radi nešto moralno neprihvatljivo. A kada iz sveta stigne potvrda da je to nešto uvaženo, onda se mi krijemo iza Marine.

Povodimo se za lažima

Izgleda da je samo „rijaliti Srbija“ sistemski uspostavljena?

- Takva vrsta programa i to pravljenje veštačke situacije me ne interesuje i ne uzbuđuje. On postoji zato što se masa koja ga gleda neće pobuniti protiv njega i ne bi funkcionisao da ljudi ne uživaju u tome. Rijalitije gleda većina ljudi, a vladavina većine je demokratija. Nemamo tradiciju demokratije, nego se povodimo za onima koji nam više laži serviraju kao moguću istinu. A istina je realnost u kojoj živi celo društvo.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Lazar Ristovski, glumac, reditelj, pisac

Glumci se prepoznaju po pogledu


U Srbiji danas postoji samo monolog glavnog glumca Ja sam borac i uvek sam išao malo ispred sebe

"Mene je gluma skupo koštala. Morao sam da odaberem drugi svetionik koji će mi biti vodilja. Moje priče su odraz prošlog u meni i sadašnjeg o kome već mislim kao o prošlom. Podržavao sam one ljude i partije koje su Srbiji bile neophodne da se dođe do građanske slobode. Da sam hteo, mogao da budem političar. Pa zar je to tako teško?", rekao je, između ostalog, u razgovoru za Danas Lazar Ristovski, glumac, reditelj, producent i pisac. Zbog ovog poslednjeg posla, tačnije knjige "Jednostavne priče", koju je objavila Laguna, privukao je veliku medijsku pažnju. Ispričao ih je tako da su za veoma kratko vreme doživele peto izdanje. Pre njih napisao je dva romana "Belo odelo" i "Kako sam dobio Oskara".

Šta vas je pokrenulo da pišete i koju vrstu zadovoljstva vam donosi ovaj kreativni proces u poređenju sa glumom?

- Dugo su te priče i ti likovi sa mnom, a razlog zašto baš sad da ih prikažem čitaocu je jednostavan. Sad sam imao dovoljno vremena u pauzama raznih snimanja da te priče stavim na papir. Ja sam uvek mnogo radio.

Možda će zvučati čudno, ali mislim da gluma i pisanje imaju mnogo sličnosti. Glumačko biće je veoma osetljivo i zbog toga kreativno. Biće pripovedača takođe mora biti senzibilno i hrabro. Pisac barata iskrenošću, koja mora imati meru, kao što glumac mora imati meru u glumi, jer inače ono što radi je ili preterano ili nedosegnuto. Osećanje mere je u svakoj umetnosti važno.

Gluma je kolektivni posao koji me je umorio. Sada sam se malo povukao u svoju ložu usamljenosti iz koje se svet bolje vidi.

Pripovedač ima jedinstvenu priliku, kao retko ko u umetnosti, da se stavi u poziciju nekoga ko posmatra, ali u isto vreme i kreira ono što će videti. To je uzbudljiv proces, zar ne?

"Jednostavne priče" su vaša treća knjiga. Kako u retrovizoru vidite sebe kao pripovedača od trenutka kada ste počeli do sada?

- Za mene je važno to emotivno pamćenje, ili kako ga nazvaste retrovizor. Ono što se u mom životu dešavalo nekada u mojim pričama - ta prošlost je sadašnjost. Moje priče su odraz prošlog u meni i sadašnjeg o kome već mislim kao o prošlom.

One su ispričane na jednostavan način, kako su se nekada pisale i pričale priče dok još nije bilo televizije i interneta. Kada se pripovedaču verovalo i kada se on slušao sa pažnjom i punim poverenjem da je ono što priča "živa istina".

Pripovedač, a ja to želim da budem, mora da vlada umetnošću posmatranja. Mesto, loža iz koje se svet najbolje vidi je usamljenost.

Moje priče su jednostavne, istinite i ljudske. U njima su tuga i humor pomešani kao i u životu. Ako ih budeš čitao otvorenog srca, verujem da ćeš pronaći i sebe u nekoj od njih.

Kazali ste da vas u životu uvek vodi strast. Da li se ona istrošila dok ste radili u pozorištu i šta vam je nedostajalo u tom poslu i uslovilo da se više posvetite filmu?

- Ako se bavite kreativnim poslom, u tom procesu mora vas voditi strast. Bez strasti nema umetnosti. To ne znači da emocije treba prebijati preko kolena, jer mnogi pod strašću podrazumevaju samo spoljnu ekspresiju.

Kao što je i Munkov krik nem, tako je i stvaralački krik umetnika unutrašnji krik. On je krik na unutra. On je preispitivanje sebe. Spremnost umetnika da kopa po svojoj utrobi na kraju meri i njegov uspeh. Kada je pozorište prestalo da emituje povratni signal, ja sam morao da odaberem drugi svetionik koji će mi biti vodilja.

Iza vas je mnogo uloga, kom liku ste najviše dali sebe?

- Teški su odgovori na ovakva pitanja. Ima nekoliko uloga koje su mi oduzele veliki deo života. Gluma nije, ili bolje reći gluma je sve samo ne lep i lagodan posao. Uloge vam oduzimaju najbolje delove života. To je cena uspeha. Bar je moj slučaj takav. Ima glumaca koje ništa ne boli. Koji dođu na predstavu nasmejani, odigraju predstavu nasmejani i isto takvi odu kući. Mene je gluma skupo koštala. Verovatno zato više i ne igram u pozorištu. Možda je ipak Petar Popara Crni iz Kusturičinog "Podzemlja" najbolje što sam kao glumac uradio.

Imali ste prilike da zaigrate i u holivudskim filmovima. Kako je izgledalo to iskustvo?

- Igrao sam u nekoliko filmova koji su bili tipični holivudski. Što se produkcije tiče, ima razlike. To su skupi filmovi. Ali što se tiče glume i saradnje sa kolegama, tu je manje-više sve isto. Glumci se prepoznaju po pogledu. Kao što se borci mere pred neki meč, tako se i glumci pogledaju pre prvog zajedničkog kadra. Izmere se. Nisam se postideo niti uplašio nijednog tog pogleda.

Igrali ste ljude koji su na vlasti. Ulazeći u takve karaktere da li ste umeli i sebi da objasnite zašto se političari nje toliko grčevito drže i da li ste nekad i sami poželeli da imate tu vrstu moći? Ako niste i ako jeste - zašto?
- Da sam hteo, naravno da sam mogao da budem političar. Pa zar je to tako teško? Igrao sam zaljubljenike u vlast. Ali kada sam shvatio da su oni u stvari zatočenici vlasti, nikada to nisam sebi u privatnom životu poželeo.

Plašio sam se političara koji umisle da su oni sami država. To se završava tragično i za njih, ali nažalost i za državu i za narod.

Ja sam čovek koji iznad svega ceni ličnu slobodu i mogućnost izbora. Nekima se to čini kao prevrtljivost, ali ja to smatram ličnim izborom.

Igrao sam Tita dva puta, ali nisam nikada poželeo da budem Tito. Ha, ha, ha.

Podržali ste javno G17 i Demokratsku stranku. Da li ste posle razočaranja što nisu ispunili očekivanja poželeli da to niste uradili i mislite li da umetnike u Srbiji danas može da košta karijere ako kritikuju vlast?

- Podržavao sam one ljude i partije koje su Srbiji bile neophodne da se dođe do građanske slobode. To što su oni kasnije sebi davali autogolove nije moja krivica. Da, i sada bih, i uvek ću biti na strani prosperiteta i novih progresivnih ideja. Ja sam borac i uvek sam išao malo ispred sebe. Kreativan čovek mora biti takav.

- Nažalost danas politički dijalog u Srbiji ne postoji. Postoji samo monolog glavnog glumca. Ja bih, ipak, bez ikakve malicioznosti, voleo kao čovek koji želi bolju Srbiju za svoju decu da taj glumac dobije veliki aplauz na kraju filma koji gledamo, međutim, gledajući kako se on i njegova ekipa odnose prema kulturi sumnjam da je to moguće. Obamrlom narodu su davno stavljene naočari sa drvenim okvirom, a dioptriju nam menja kako ko stigne.

U reklami za pivo izgovorili ste "Svetsko a naše". U srpskoj kulturi ima ljudi koje je zahvaljujući postignućima prepoznao svet. Da li biste izdvojili neke od velikana koji su i na vas lično uticali i zašto?

- Moji uzori su u apsolutima. Moji uzori nisu ljudi. Moji uzori su osećanja, pamćenja, ljubav i moral. Mene vode emocije. Moji uzori su utisci. Ono što se ne može opisati rečima, a što boli ili se voli do bola. Uzor ne može biti čovek jer on je promenljiv i varljiv, što bi značilo da bih i ja morao često da menjam uzor. Ono na šta se ugledam i čemu težim jesu konstante.

Posvećeni ste različitim kreativnim profesijama. Kada saberete dosadašnje iskustvo, u kojoj najviše otkrivate intimnog sebe?

- Postao sam ono što sam najmanje želeo. Hteo sam da budem samo glumac, ali sam iznuđenim potezima koje je vukao život, postao i reditelj i producent i sada pripovedač. Odigrao sam preko 4.000 predstava u pozorištu i preko 70 filmova i TV serija. Kao producent sam napravio 15 igranih filmova. Napisao sam tri knjige, za sada...

U svemu tome sam uvek ja, i to ja svim svojim bićem. Nisam se nikada i ni u čemu štedeo i kalkulisao. Mene ispunjava proces stvaranja, a najviše od svega me uzbuđuje kada na delu vidim nečiji talenat.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Akademik Ljubomir Simović za Danas povodom 80. rođendana

Neko ovom narodu izbegava da kaže istinu o Kosovu


AUTOR: ALEKSANDRA MALUŠEV

Autor nekoliko drama koje su postale kultne u domaćim, ali i nizu svetskih pozorišta, prevođene na isto toliko stranih jezika, potpisnik zabranjivanih stihova, majstor pesničkih slika i nijansirane ironije koja prožima njegovu dramu, prozu, poeziju, ali i javne nastupe u kojima postavlja svetlo samospoznaje u lice svih društvenih namernih i nenamernih zabluda, obeležava na današnji dan svoj 80. rođendan. Ljubomir Simović ovim povodom za Danas govori o savremenim "urbanim uzusima", mitovima i stvarnosti...

Nema više grada onakvog u kakvom ste odrasli, nema običaja na koje ste navikli, nema ni ljudi, knjiga niti razgovora... Može li čovek da opstaje u svojoj pesmi, u sećanju?

- Smem li da se zaustavim na prvom delu vašeg pitanja: "Nema više grada onakvog...", i tako dalje? Zašto se zaustaviti na tome? Zato što su gradovi rastu mehanički, nekontrolisano, mimo svih urbanističkih planova. Divlja gradnja je jača od svih planova i zakona. Davno sam rekao da je moje rodno Užice bilo urbanije onda kada je imalo osam hiljada nego danas, kada ima 80.000 stanovnika. Identitet današnjeg grada ne ugrožava samo stihija izbeglica i doseljenika, koji traže mesto na kome će podići bilo kakav krov pod koji će skloniti golu glavu. Taj identitet ugrožava i sama gradska i republička vlast. Ako ste pomislili da ciljam na projekat "Beograd na vodi", pogodili ste. Otkad se taj projekat pojavio, i otkad sam video njegovu maketu, najredovnije pratim sve što je sa tim u vezi. Tom projektu se, svakako sa svojim argumentima, protive, pre svega, arhitekte i urbanisit, inženjeri, ekonomisti, pravnici, sociolozi, novinari, akademici, profesori, reditelji, građani. Vanredni profesor arhitekture i urbanizma na Univerzitetu u Njujorku, Miodrag Mitrašinović, na primer, smatra da je taj projekat: "U najmanju ruku nepristojan. Sa profesionalne tačke gledišta. I u mnogo čemu nepismen." Bojan Kovačević upozorava na postojanje "svesnih manipulacija notornim pojmovima arhitektonske struke". Borislav Stojkov piše seriju sjajnih, bogato argumentovanih tekstova, u kojima pokazuje kako se ovim projektom Beograd urbano pretvara u "plutopolis, fizičku i socijalnu strukturu u kojoj dominiraju veliki kapital, gigantski objekti i klasna segregacija, grad bez identiteta". Džon Lempi, profesor istorije na Merilend univerzitetu, za "Beograd na vodi" i za prugu Beograd-Budimpešta, kaže da nisu investicioni projekti u proizvodnji i izvozu nego da su to "projekti koji podsećaju na investicione planove Donalda Trampa." Kritike tog projekta pišu i Momčilo Grubač, Miodrag Zec, Milan Kovačević, pišu Mrđan Bajić i Slobodan Giša Bogunović, piše Ksenija Petovar, piše na desetine zabrinutih građana! Inicijalni odbor za arhitekturu i urbanizam Odeljenja likovne i muzičke umetnosti SANU je u oktobru prošle godine javnosti uputio "Primedbe i sugestije" povodom "Beograda na vodi". Akademija arhitekture Srbije upozorava da su "predstavnici vlasti pristali na najskandalozniji član ugovora, kojim se na prostoru Savskog amfiteatra stavljaju van snage svi važeći zakoni Srbije", i traži da se ugovor sa arapskim investitorom raskine, i da se za taj posao raspiše međunarodni konkurs.

Kako je vlast na sve to reagovala?

- Vlast je reagovala u svom stilu. Kad je u Skupštini Srbije izglasan leks specijalis za "Beograd na vodi", naprednjaci su pred Skupštinu doveli demonstrante sa transparentima na kojima je pisalo: "Vučiću, sve ih uhapsi!". Uhapsi koga? Uhapsi arhitekte, urbaniste, planere, inženjere, uhapsi ekonomiste, pravnike i sociologe, uhapsi novinare, pisce, glumce, profesore, akademike, uhapsi sve pismene, sve Beograđane, ako treba uhapsi i celu Srbiju, samo usreći te demonstrante, koji ne znaju protiv čega se bune, i zaštiti one koji jedini znaju kakve su ugovore potpisali! I koji bi da na obali Save podignu Abu Dabi. Dolazim u iskušenje da se za opis ove masovne scene hapšenja poslužim jezikom Luja Ferdinanda Selina, i to, ako je moguće, u njegovom najsočnijem izdanju!

Protivnici ovog projekta okupljaju se, i protestuju, pod devizom "Ne da(vi)mo Beograd".

- Ja mislim da bi bilo mnogo primerenije i efikasnije ako bismo se svi okupili pod sloganom koji bi glasio jednostavnije i tačnije: "Odbrana Beograda"!

Istini za volju, danas nema više ni zabranjenih pesnika niti njihove poezije, među kojima ste svojevremeno bili i vi. Da li (sad tek) treba da se plašimo?
- Ovo su drugačija vremena od onih u kojima su pisci progonjeni i knjige zabranjivane. Onima koji danas vladaju knjige uopšte nisu u vidnom polju. Što bi moglo da znači da ne treba da se plašimo zabrana i hapšenja, nego nečeg drugog. Jeste li primetili kako poslanici, stranački funkcioneri, ministri, šefovi poslaničkih klubova, članovi glavnih i izvršnih odbora, munjevito, i kako arogantno, i kako agresivno, i kako udvorički reaguju na svaki pokušaj kritike premijera? Kad god ih čujem, setim se onoga što Eshilov Prometej kaže Zevsovom glasniku:

Tvoj govor dostojanstven, oholosti pun,

ko božijoj što dolikuje posluzi.

Kada zastanemo u ovoj našoj stvarnosti i osvrnemo se na dve Vaše najpoznatije drame, "Putujuće pozorište Šopalović" i "Čudo u Šarganu", stiče se utisak da su se dva zapleta slila u jedan i satkala naš život. U dramskom raspletu glumci odlaze svojim putem, sa svojom šarenom lažom, ali ostavljaju Užičane sa darom, promenjene... Šta se nama dešava?

- O tome šta nam se dešava govorio sam nedavno, u rubrici "Zaveštanja", koju već nekoliko godina, uz učešće naših glumaca, pripremam za Dan Akademije. Toj rubrici sam ove godine dao naslov "Put do parodije", i u njoj je, pored ostalog, pročitana i Disova pesma "Naši dani", napisana 1912. godine. To je, setićete se, ona čuvena pesma u kojoj Dis, između ostalog, kaže:

Progledale sve jazbine i kanali,

Na visoko podigli se sutereni,

Svi podmukli, svi prokleti i svi mali

Postali su danas naši suvereni.

Progledale sve jazbine i kanali.

I kaže:

Od pandura stvorili smo velikaše,

Dostojanstva podeliše idioti,

Lopovi nam izrađuju bogataše,

Mračne duše nazvaše se patrioti.

I, u istom tonu, sve do kraja:

Svoju mudrost rastočismo na izbore,

A poraze proglasismo za pobede,

Sad svu slavu pronađosmo u partiji,

...i tako dalje. U jednoj gradaciji koja se završava grmljavinom. Zaključujući da ovu pesmu možemo oceniti kao reprezentativan primer kritičke književnosti, postavio sam pitanje: "Može li se ići dalje od toga?" Evo kako sam odgovorio: Može.

Da se može ići dalje od toga ukazuje nam, u svom "Dnevniku", Vitold Gombrovič, kada, umesto "kritička književnost", neočekivano kaže: "apsolutna parodija"! "Siroti Žari, autor sjajnog 'Kralja Ibija'", kaže Gombrovič, "nikada nije zamišljao da apsolutna parodija može postati nešto ozbiljno i preko potrebno." A mi bismo, s obzirom na naša iskustva, mogli ići i korak dalje, i kazati: Postoje istine koje se ne mogu izraziti drugačije do parodijom. Apsolutnom!

Pitali ste me: Šta nam se dešava?... Jeste li videli najnovije performanse naših političara, "Hidžab" i "Tri poljupca"?

U kojoj meri se današnja politika bazira na mitovima, i koji su dometi takve politike?

- Tu imate celu seriju pogrešnih poteza. Prvi pogrešan potez je: zasnivati politiku na mitu. Drugi pogrešan potez je: zasnivati je na pogrešno pročitanom mitu. I treći: zasnivati je na svesno falsifikovanom mitu. Mi smo prolazili kroz sve te tri faze.

Kako tumačite izjavu predsednika SANU Vladimira Kostića da je Kosovo za Srbiju izgubljeno, kao i političku hajku nastalu tim povodom?

- Pre svega, trebalo je čuti ili pročitati Kostićev intervju u celini. Političari to u celini nisu ni čuli ni pročitali, nego su reagovali na ono što su im njihovi za to zaduženi službenici iz te celine izabrali i preneli. Kostić je, između ostalog, rekao da Kosovo "de facto i iure više nije u našim rukama", i da "to neko ovom narodu mora da kaže". Što znači da to, tu istinu, neko ovom narodu izbegava da kaže. Političari misle da je dovoljno izjaviti "Kosovo je Srbija", kazati "Nikada nećemo priznati nezavisnost Kosova", i da su tim završili posao. A Srbima na Kosovu je svakog dana sve teže i sve gore. Sve teže i sve gore. I ono najmanje što se u Briselu isposlovalo, Zajednica srpskih opština, svakim danom je sve neizvesnije. Bojim se da Srbima na Kosovu niko, ni Brisel, ni Srbija, ni vlada nezavisnog Kosova, ništa ne garantuju.

Oporavljena i konsolidovana SANU

* Dugogodišnji ste član jedne od najvažnijih ustanova posvećenih nauci i umetnosti. Kako uticaj SANU vidite u vreme kada ste Vi postali njen član, 1988, i kako ga vidite danas, više od četvrt veka kasnije? Da li su se njena uloga i njen uticaj danas promenili?

- SANU je tokom proteklih decenija, prolazila, bukvalno, kroz "toplog zeca". Napadana je zbog Memoranduma, koji nikada nije usvojen kao njen zvaničan dokument, jer je ukraden i objavljen pre nego što je njegov tekst predstavljen Skupštini Akademije. Pa je rad i stav Akademije posmatran i cenjen kroz delatnost onih akademika bliskih SPS-u, koji su podržavali Miloševića, ali se zanemarivala ona ogromna većina koja je, već 1992, od Miloševića tražila da se povuče sa političke scene. Da podnese ostavku. I da sada ne ulazimo u "sitna crevca", što bi rekao Basara. Posle udaraca koje eventualno jeste, i posle onih koje nije zaslužila, SANU je morala da se oporavi i konsoliduje. I ona se, u mandatima Nikole Hajdina, oporavila i konsolidovala. Sad su na čelo kuće došli mlađi ljudi, koji će se, oslobođeni nasleđenih i isfabrikovanih hipoteka, zalagati za to da ova kuća, vidljivije i otvorenije, bude ono kako je definiše njeno ime: Srpska akademija nauka i umetnosti.

Glose:

*Uhapsi arhitekte, urbaniste, planere, inženjere, uhapsi ekonomiste, pravnike i sociologe, uhapsi novinare, pisce, glumce, profesore, akademike, uhapsi sve pismene, sve Beograđane, ako treba uhapsi i celu Srbiju...

*"Siroti Žari, autor sjajnog 'Kralja Ibija'", kaže Gombrovič, "nikada nije zamišljao da apsolutna parodija može postati nešto ozbiljno i preko potrebno"

*Postoje istine koje se ne mogu izraziti drugačije do parodijom. Apsolutnom!

*Bojim se da Srbima na Kosovu niko, ni Brisel, ni Srbija, ni vlada nezavisnog Kosova, ništa ne garantuju.

* Pitali ste me: Šta nam se dešava?"... Jeste li videli najnovije performanse naših političara, "Hidžab" i "Tri poljupca"?

- See more at: http://www.danas.rs/danasrs/kultura/nek ... PEgOV.dpuf
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

ZAŠTO MLADENOVIĆ SMETA VUČIĆU, A FRLJIĆ KARAMARKU?

U kojoj meri vlast utiče na pozorište, cenzurišu li se pozorišne predstave u Srbiji i Hrvatskoj?

U Mostu RSE sagovornici su bili dva istaknuta pozorišna reditelja Oliver Frljić iz Hrvatske i Kokan Mladenović iz Srbije čije su predstave često trn u oku vladajućem establišmentu.

Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast utiče na pozorište, cenzurišu li se pozorišne predstave u Srbiji i Hrvatskoj, zašto Šekspirov “Julije Cezar” u režiji Kokana Mladenovića nije mogao da se nađe na reportoaru renomiranih beogradskih pozorišta, kako su se mnogi hrvatski glumci udvarali Tuđmanu, zašto je Tomislav Karamarko, lider HDZ-a, obećao da će kada dođe na vlast smeniti Frljića sa mesta intendanta riječkog Narodnog kazališta, zašto je protiv Kokana Mladenovića podneta krivična prijava, ima li previše politike u predstavama Mladenovića i Frljića, kao i o tome šta povezuje pozorišta na području bivše Jugoslavije.

Omer Karabeg: U kojoj meri vlast i političari danas utiču na pozorište u Srbiji?

Kokan Mladenović: Utiču svojim nečinjenjem, suštinskim nerazumevanjem fenomena kulture i obrazovanja koji su tako važni za zemlju uništenih moralnih vrednosti, kakva je Srbija. Utiču instaliranjem svojih partijskih kadrova na sva bitna mesta u kulturnim institucijama koji svojim neznanjem pokazuju kako se uništava kultura.

Oliver Frljić: U Hrvatskoj postoji direktno i indirektno uplitanje u ono što kazališne institucije proizvode. Tomislav Karamarko je nedavno na predizbornom skupu u Rijeci rekao da je kazalište koje trenutno ja vodim, a to je Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci, nehrvatsko i nenarodno i da će se to promijeniti nakon izbora. To je eklatantan primjer najgrubljeg zadiranja politike u sferu umjetnosti i kazališne produkcije. Postoje i drugi načini na koje se politika upliće u ono što rade kazališta, a to je da instalira različite poslušnike koji perpetuiraju jednu vrlo retrogradnu ideju da se kazališna umjetnost ne bi trebala baviti aktualnom stvarnošću.

Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, možete li vi da radite u Srbiji?

Kokan Mladenović: Ne mogu. To je veoma jasno. Iznositi jasno i glasno stavove koji se ne sviđaju srpskoj političkoj eliti znači biti izložen odmazdi sa njihove strane. Meni su zatvorena vrata pozorišta u Srbiji, tako da ja svoje predstave realizujem uglavnom u zemljama regiona. Beogradski pozorišni život trenutno obeležava uglavnom kukavičluk i potpuna nespremnost naših teatara da se uhvate u koštac sa aktuelnom istorijom. Naši glumci i ljudi koji vode teatre kao da kažu – dajte nam likove, dajte nam izmišljene priče, dajte nam izmišljene svetove i mi ćemo zaraditi platu, ali se ni na koji način nećemo izjasniti kao građanska bića, kao misleća bića, niti ćemo imati aktivan stav prema devijacijama ovog vremena, a tih devijacija je tako neoprostivo puno.

Omer Karabeg: Nedavno ste rekli da je mogućni razlog otkazivanja vašeg mjuzikla Koštana u Pozorištu na Terazijama bila cenzura.

Kokan Mladenović: Siguran sam da je bila cenzura. Posle godinu dana pripremanja tog mjuzikla usledilo je otkazivanje i to nakon što se premijer Srbije Aleksandar Vučić u nekoliko navrata latio mog imena rekavši da sam ja sramota Srbije i da se očekuje od ljudi iz kulture da se ne bave politikom i pozivaju na društvene promene. Pretpostavljam da je Pozorište na Terazijama požurilo da dokaže svoju lojalnost. Drugi neugodan problem je transrodnost nosioca glavne uloge Bože Vreće, sjajnog umetnika iz Sarajeva, čija pojava ni na koji način ne prija trenutnom pozorišnom establišmentu u Beogradu, koji ne trpi nikakvu vrstu različitosti.

Omer Karabeg: Gospodine Frljiću, da li ste se vi susretali sa cenzurom?

Oliver Frljić: U nekoliko navrata. Moj prvi susret sa cenzurom bio je 2008. godine, kada sam radio na Splitskom ljetu Euripodove Bakhe. Predstavu je zabranio tadašnji ravnatelj Splitskog ljeta glumac Milan Štrljić. Ta predstava je na kraju odigrana na intervenciju tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Meni je bilo neprihvatljivo da tu predstavu igramo nakon što se oglasio premijer, jer mi se činilo da se time daje legitimacija jednom sustavu gdje premijer osobno može odlučiti hoće li se jedna predstava igrati ili ne.

Drugi primjer je izjava Tomislava Karamarka koju sam maloprije naveo. Do sada nije bilo konkretnih posljedica, ali to što je napravio gospodin Karamarko je najava cenzure. U međuvremenu, za ovih godinu i pol dana – koliko sam ja na čelu Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci – imali smo različite oblike pritisaka čiji je konačni cilj trebao biti povlačenje i skidanje nekih predstava sa repertoara i odustajanje od nekih akcija koje su tematizirale političku situaciju u Hrvatskoj.

Omer Karabeg: Ali, s obzirom da ste intendant riječkog Narodnog kazališta, vi ipak nesmetano radite u Hrvatskoj, mada vas neki političari, kao Karamarko, kritikuju.

Oliver Frljić: Ne bih rekao da mogu nesmetano da radim. Mi smo u prvom dijelu mog mandata svako malo imali prosvjede od različitih braniteljskih udruga do crkvene udruge Opus dei. Na predstave su dolazili pojedinci i grupe s namjerom da te predstave prekinu. Na 20. obljetnicu Oluje, kada sam radio performans Drugi rat (sa pet žena različitih nacionalnosti) koji govori o ratu mimo dominantnih narativa u Hrvatskoj, koji su uglavnom autoviktimizirajući, dogodila se doslovna opsada kazališta. Prosvjednici su dva puta pokušali silom ući u kazalište s očitom namjerom da fizički napadnu one koji su se usudili doći na predstavu.

Na kraju, kada se cijeli performans završio, pola sata nismo mogli izaći iz kazališta, dok nije došla specijalna policija koja je napravila koridor da bi gledatelji mogli izaći iz zgrade. I pored toga dva gledatelja su dobila batine od prosvjednika. Tako da je teško govoriti o tome da se u Hrvatskoj može slobodno raditi.

Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, protiv vas je zbog jedne vaše izjave bila podneta krivična prijava. Znam da ste morali u policiju i da ste tamo bili saslušani, ali tužilaštvo je odbacilo tu prijavu.

Kokan Mladenović: U međuvremenu pojavila se još jedna krivična prijava protiv mene – ovoga puta za pokušaj nasilnog rušenja ustavno-pravnog poretka Republike Srbije, kako piše u prijavi. Podneo ju je publicista Ištvan Kajić koji je to s ponosom objavio na svom sajtu. I ne samo protiv mene, nego i protiv profesorke Vesne Rakić-Vodinelić i još nekoliko ljudi. To je ta metoda zastrašivanja.

Srbija je opasno prešla crvenu granicu totalitarizma i trenutno je na pragu ogoljene diktature. Ja sam samo bio pokusni kunić za tako nešto. To je bilo direktno pokazivanje svima koji imaju hrabrosti da govore na sav glas i da kažu svoj stav suprotan onome što misli politička većina – koliko će im život postati neugodan nakon iznošenja takvih stavova. Čitavo to privođenje i ta tirada sa policijom bilo je jeftino političko pozorište u neukoj režiji naše vlasti. Svi znamo ko je netalentovani reditelj te predstave.

Nedavno smo imali čitavu protivustavnu tiradu sa izvođenjem ljudi u maskirnim uniformama i sa dugim cevima na konferenciju za štampu u samoj vladi, mada nije bilo proglašeno vanredno stanje, niti je postojala ikakva opasnost. To je zloupotreba oružane sile i ustavnih ovlašćenja i to jeste otvoreno zastrašivanje, ne samo mene i ljudi koji misle kao ja, već čitave zemlje kojom vlada ta sada već nekontrolisana ekipa ljudi.

Omer Karabeg: Gospodine Frljiću, da li je protiv vas bilo krivičnih prijava?

Oliver Frljić: Podnešena je jedna krivična prijava zbog toga što navodno na dan neovisnosti nismo izvjesili hrvatsku zastavu na kazalištu. To je bio onaj dan kada smo izvjesili zastavu u duginim bojama – zastavu LGBT zajednice. Mislim da su jadni ljudi koji ljubav prema domovini svode na jednu zastavu. To je, kao što su mnogi prije mene rekli, obična krpa i ne mogu shvatiti ljude koji su spremni dati život za nju ili ubiti nekoga. Ta krivična prijava je odbačena. Dogodila se još jedna situacija sa zastavom na našem kazalištu. Puhala je jaka bura i zastava je na jarbolu spala na pola koplja. To se dogodilo neposredno uoči 20. obljetnice Oluje. I onda su se pojavili komentari u medijima i na društvenim mrežama da smo mi spustili zastavu u znak žalosti.

To pokazuje ono o čemu je govorio Danilo Kiš – da postoji jedna vrsta kolektivne paranoje koja u svemu vidi nešto čega nema u realnosti. Mislim da je cijelo hrvatsko društvo u proteklom vremenu bilo upravo takvo – i to možemo prvenstveno zahvaliti HDZ-u, najjačoj stranci u Hrvatskoj, i njezinom predsjedniku Tomislavu Karamarku, a onda i SDP-u koji je pristao na tu vrstu diskursa.

Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, vaš poslednji projekt Šekspirov Julije Cezar realizovan je na jedvite jade. Pošto predstava nije mogla da prođe u renomiranim beogradskim pozorištima, dobili ste finansijsku podršku od Centra za kulturu iz Svilajnca, pa je predstava na kraju izvedena u Omladinskom pozorištu Dadov u Beogradu. Otkud to da se Svilajnac usuđuje da radi ono što Beograd ne sme?

Kokan Mladenović: Svuda ima mnogo neslobode. Svilajnac je jedno od retkih mesta u Srbiji gde nas niko nije pitao kojoj partiji pripadamo, nego su ljudi napravili svoj novi teatar i poželeli da ga otvore nekim velikim naslovom. U beogradskim teatrima vlada sveopšti kukavičluk. Pozorišna javnost, koja se plaši Šekspirovog komada starog preko 400 godina, više govori o sebi nego o Šekspiru. Verovatno je neugodno danas čuti početak tog komada gde Šekspir kaže – šta biste vi uradili, kada biste videli da se vaša država kreće ka tiraniji, kada bi jedan čovek postao suviše moćan, šta biste uradili da ga u tome zaustavite. Verovatno upravnici naših pozorišta i naša javnost prepoznaju konkretnu ličnost u tim Šekspirovim stihovima.

Ja, međutim, mislim da je problem mnogo veći od jedne ličnosti. To je problem suštinskog nepoznavanja demokratije, to je problem jednog naroda koji uvek iznova sebi proizvodi vođe – zvali se oni Slobodani Miloševići, Vojislavi Koštunice, Borisi Tadići ili Aleksandri Vučići. Narod koji ima opsesivnu potrebu za vođom je narod sa ozbiljnim problemom.

Omer Karabeg: Kakav su vaša iskustva, gospodine Frljiću? Da li vam je bilo lakše raditi u Zagrebu ili van njega?

Oliver Frljić: Meni je uvijek bilo lakše raditi van Zagreba, jer je to jedan grad koji je u suštini provincija. Ja sam u jednoj fazi dosta radio u Zagrebu. U jednom trenutku zagrebačkoj kazališnoj zajednici se učinilo da razumije ono što ja radim, riječ je o predstavi Mrzim istinu koju sam radio u teatru ITD, ali znao sam da to neće dugo trajati. Danas je moja situacija u Zagrebu slična Kokanovoj u Beogradu. Ne postoji teatar koji bi surađivao sa mnom, iako sam manje-više radio u svim teatrima. Mislim da je to, zapravo, dobro jer mi pomaže da vidim koliko taj grad i njegova kazališna zajednica nisu spremni na bilo što, što ih suočava s njima samima. Kao što znate, u Zagrebu tokom devedesetih nije bilo predstava koje bi tematizirale Domovinski rat i govorile o ratnim zločinima koje je počinila hrvatska strana.

Podsjetio bih da je 1991. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu igrana predstava Ognjište, po romanu Mile Budaka, i da su 1997. godine moje drage kolege iz tog istog kazališta glumili u predstavi u režiji Zlatka Viteza koja je napravljena povodom rođendana Franje Tuđmana. Dakle, 1991. godine imamo početak stvaranja ideološkog kontinuiteta sa Nezavisnom Državom Hrvatskom, a 1997. nekritičku adoraciju vođe. Cijela ta predstava je bila smiješna, jer kao dovršetak hrvatske povijesti postavlja figuru Franje Tuđmana. Predstava se završava tako što se svi okrenu prema svečanoj loži u kojoj on sjedi.

Omer Karabeg: I vama, gospodine Mladenoviću, i vama, gospodine Frljiću, ne samo političari nego i neki pozorišni ljudi prebacuju da ste previše politike uveli u teatar?

Kokan Mladenović: Ja mislim da to, uglavnom, dolazi iz usta onih kukavica koji u Beogradu žive svoj udobni, malograđanski pozorišni život koji ih abolira od svake društvene odgovornosti. Sve to dolazi iz malograđanske uljuljkanosti u kojoj uživa beogradski teatar. Mislim da je Srbija zemlja sa toliko poremećenih vrijednosti da to za šta se ja zalažem nije nikakav preterano politički teatar. To je teatar zdravog razuma.

Kada ukinete moral i istorijsko pamćenje, kada mržnju, agresije i sve ono što se radilo devedesetih godina učinite društveno prihvatljivim, teatar ne sme da ćuti na takve stvari koje su suprotne svemu onome na čemu on počiva – a to je osećanje pravde, morala i istine. Zato ne mislim da je u teatru kojim se ja bavim reč o politici, mislim da je reč o odbrani zdravog razuma.

Oliver Frljić: Na te primedbe gledam kao na nepismenost onih koji takve stvari izjavljuju. Ne moraju nešto puno čitati, ali mogu uzeti Melhingerovu Povijest političkog kazališta i vidjeće da je prva predstava zapadnoevropskog kazališta bila politički teatar par exelance, govorim o Eshilovim Persijancima. To nije ništa novo. Po meni je svako kazalište, zapravo, jedna vrsta političkog čina samim tim što je riječ o javnom činu. Da ne kažem da je kazalište uvijek prostor sukoba različitih ideoloških silnica i od toga ne treba bježati.

Ja se najviše plašim onog kazališta koje je naizgled, ili se barem tako predstavlja, ideološki neutralno. Ako me bilo ko optužuje da je u kazalištu koje radim previše politike, mogu samo reći da mi je to kompliment, kao što mi je kompliment kad neko kaže za ono što radim da je pamfletsko.

Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, vi u poslednje vreme uglavnom radite predstave u kojima dominiraju klasici pozorišta – Eshil, Šekspir, Bomarše. Ne režirate drame savremenih dramskih pisaca.

Kokan Mladenović: Režiram te drame zato što mislim da smo mi kroz aktuelnu istoriju ponovili mnogo poznatih klasičnih obrazaca. U Eshilovom Okovanom Prometeju, kojeg sam radio u Nacionalnom teatru u Rumuniji, uočavam paralelu između Eshilovog teksta i Džulijana Asanža i fenomena Vikiliks. Danas imamo novi Olimp i nove vladare koji vladaju današnjim svetom. Džon Gej, engleski pisac s početka 18.veka, čiju smo Prosjačku operu reinterpretirali, govori o raspadu društva, nemoralu, novcu kao vrhovnom vladaru sveta i mnoštvu socijalnih problema u kojima se davi svet njegovog doba. Zar to nije prostor Balkana i ovog raspadnutog sveta u kojem moramo da živimo?

U Šekspirovom Juliju Cezaru i u mnogim drugim klasičnim dramama postoje jasni obrazci u kojima možemo da razaberemo našu aktuelnu situaciju. Pesnik Branko Miljković kaže – budućnost nije ono što će doći, mnogo šta će se jednostavno ponoviti. Pošto mi, kao veliki ponavljači istorije, ne izvlačimo pouke iz istorije nego ponavljamo greške prethodnika, mislim da se treba uhvatiti velike literature i kroz nju reći šta nam se danas stvarno dešava.

Omer Karabeg: I vi, gospodine Frljiću, ne radite drame savremenih pisaca. Uglavnom se oslanjate na vlastite projekte.

Oliver Frljić: Tačno je da se oslanjam na vlastite projekte, ali s vremena na vrijeme radim i klasike. Sve ovisi o tome što hoću reći i kojim jezikom. Prije dvije godine sam radio Šekspirovog Hamleta. Riječ je o komadu koji mi je uvijek prilikom čitanja stvarao takvu vrstu užitka da sam se na određeni način plašio njegove inscenacije. Činilo mi se da ne mogu ponoviti svu kompleksnost koja postoji u tom Šekspirovom tekstu, ali onda sam naučio lekciju koju je davno napisao teoretičar pozorišta Jan Kot – da se moramo odlučiti za onaj sloj Šekspirovog teksta, koji korespondira sa stvarnošću u kojoj živimo, i da ga na taj način treba čitati. Što se tiče mojih autorskih projekata, oni su neka vrsta direktnog odgovora na stvari koje primjećujem oko sebe i o kojima želim govoriti.

Pomenuo bih moju predstavu Aleksandra Zec o dvanaestogodišnjoj djevojčici koju su ubili pripadnici hrvatske vojske. Moja metodologija rada sa glumcima je da ih na neki način natjeram da se odrede prema temi kojom se bavimo. Često u predstavi želim koristiti upravo njihov jezik, tražim od njih da govore onako kako govore na probama, kada raspravljamo o temi, i kada se oni ponekad sukobljavaju sa mnom.

Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, zašto političarima, koji preko medija kontrolišu ogromno javno mnjenje, smeta političko pozorište koje u suštini ima relativno mali uticaj.

Kokan Mladenović: Mislim da se naša vlast u Srbiji opsesivno boji svake kritike. Mada građansko društvo, koje je bilo izvor pobune protiv Slobodana Miloševića, danas gotovo ne funkcioniše, vlast po svaku cenu želi da ukloni i poslednje centre nazavisnog mišljenja, da ih obespravi, ukine im pravo na rad – ne bi li imala potpunu kontrolu. Koliko god se ti ljudi, koji su danas u Srbiji na vlasti, presvlačili u demokratska i proevropska odela, njihov mentalni sklop je onaj totalitarni iz devedesetih godina – i oni to sve ogoljenije pokazuju. Ne možete se dugo pretvarati da ste nešto drugo od onoga što suštinski jeste. To je protiv prirode njihovih likova i protiv krvavog žanra u kojem su navikli da igraju.

Oliver Frljić: Ne bih se složio s vama da kazalište nema utjecaj. Dobar primjer je Kokan Mladenović. Podsjetio bih na njegovu predstavu Doktor Nušić koja je bila skoro zabranjena, jer su se u njoj isčitale određene aluzije. Kokan i svojim javnim djelovanjem, što ja ne mogu odvojiti od onoga što on radi kao kazališni redatelj, pokazuje da javno izgovorena riječ – što jeste esencija kazališta – itekako ima moć. Ukoliko Kokan svojom izjavom o devedesetima uspjeva isprovocirati centre političke moći u Srbiji, onda to pokazuje da to što on radi itekako ima utjecaja.

Kazalište uvijek ima poseban fokus na stvarnost oko nas. Jedna stvar je kad o ratnim zločinima, o Heliodromu i drugim logorima u zapadnoj Hercegovini, pišu tjednici u Hrvatskoj, a druga stvar je kad napravite predstavu o tome. To je kao u antičkoj Grčkoj – svi znaju sve, ali postoji neka vrsta prešutnog dogovora da se o tome ne govori, samo se u kazalištu taj prešutni dogovor ne poštuje. Tako i mi danas u kazalištu govorimo ono što svi već znaju, ali o tome šute.

Omer Karabeg: Poslednjih godina sve je više regionalnih pozorišnih festivala i predstava u kojima učestvuju glumci i reditelji iz različitih država sa prostora bivše Jugoslavije. I vi, gospodine Frljiću, i vi, gospodine Mladenoviću, često radite predstave u drugim državama bivše Jugoslavije. Može li se reći da postoji regionalni kulturni prostor, kad je reč o teatru?

Kokan Mladenović: Mislim da je svim valjanim pozorišnim ljudima jako tesno i da se jako loše osećaju u tim malim državama koje smo napravili raspadom Jugoslavije. Ja volim da govorim da mi te male državice liče na Galapagos pre dolaska Darvina – u tim malim sredinama razvijaju se posebne endemske vrste koje funkcionišu i bivaju važne samo u svojim izolovanim sredinama i zato su one protiv bilo kakvog mešanja i ukrštanja. Srećom, te barijere sve više padaju. Mislim da je prostor bivše Jugoslavije, ako ništa drugo, tržište jednog jezika, ma kako ga mi iz političkih razloga zvali – crnogorski, bošnjački, bosanski, srpski ili hrvatski. To je tržište razumljivog jezika i to je logično tržiste za sve one koji se na ovom području bave teatrom. Ja verujem da će povezivanje na tom tržistu biti sve intenzivnije.

Oliver Frljić: Ja sam nedavno radio predstavu Komleks Ristić, pa me je Ljubiša Ristić, veliki jugoslovenski redatelj i još veći član Jugoslovenske udružene ljevice (JUL-a), napao između ostalog i zbog toga što govorim o regionalnom kulturnom prostoru, a ne o jugoslovenskom. Sada ću – da vidim koga će to isprovocirati – govoriti o jugoslovenskom kulturnom prostoru koji postoji i nakon raspada Jugoslavije.

Mislim da postoje određene veze, određena tradicija i određeno naslijeđe koji se ne mogu izbrisati time što ćemo povući nekakve administartivne granice ili postaviti bodljikavu žicu. Mi smo upućeni jedni na druge prije svega zbog ovoga o čemu je govorio Kokan, a to je jezik. Mi se razumijemo. Ja sam ponosan na to što još uvijek govorim jezik koji zvanično više ne postoji, riječ je o srpskohrvatskom jeziku. Postoji i zajedničko kulturno naslijeđe koje nas još uvijek povezuje i nastaviće nas povezivati.

Kao što znate, u Hrvatskoj se je tokom devedesetih na svaki mogući način radilo na purifikaciji nacionalne kulture. Izmišljen je jedan umjetni jezik koji se čistio od svih tuđica, a ponajviše od takozvanih srpskih riječi. U kulturi su neka razdoblja prebrisana ili zaboravljena. Radilo se na reprogramiranju sjećanja, ali kazalište je prostor na kojem se pojavljuje kontrasjećanje. Mi u kazalištu imamo, ja bih rekao, moralnu obavezu sjećati se onih stvari koje društvo hoće zbog ovog ili onog razloga zaboraviti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Slobodan Šnajder: Novac je danas sve

Na ovim našim područjima se svakih par decenija skače na tuđe kuće i tuđe žene, kaže čuveni hrvatski pisac Slobodan Šnajder.
Slobodan Šnajder gost je Beograda (kuće za pisce, u organizaciji "Krokodila").

Razgovor sa čuvenim stvaraocem koji je publiku osvojio dramskim delima "Hrvatski Faust", "Nevjesta od vjetra", "Enciklopedija izgubljenog vremena", romanom "Morendo", pripovetkama "505 sa crtom" i mnogim drugima vođen je u Centru za kulturnu dekontaminaciju nakon uzbudljive promocije njegovog najnovijeg dela "Doba mjedi" ("Tiom press", Zagreb), kojoj su u prepunoj sali prisustvovali i Latinka Perović, Dragan Velikić, Vlada Bajac, Mirjana Đurđević, Vladimir Arsenijević i mnogi drugi.

"Doba mjedi" je porodični ep koji počinje 1770, odnosno naseljavanjem Nemaca u Slavoniju, te tako i Šnajderovih predaka po ocu, a fokus je na muškarcu i ženi, likovima koje je oblikovao prema svojim roditeljima, i na (surovom) učinku istorijskih vetrometina.

Kažete da niste bili dobar sin i da vaš otac nije bio dobar otac?

- Moj otac je ušao u moj život kad sam imao 15 godina. Nikada mu nisam govorio ti. Al’ ja sam tad već pomalo škrabuckao, a on je bio i pesnik, i mi smo razgovarali kao dva intelektualca. Raskol među nama bio je prilično surov, kako to među ljudima već zna biti.

Vaš otac je mobilisan u Hitlerove jedinice, ide u Poljsku, a vraća se kao pripadnik ruskih snaga...

- Bio je pripadnik nemačke manjine i nije imao izbora, morao je poslušati dobrovoljnu ili, kako ju je on zvao, silovoljnu mobilizaciju. Pišem u romanu i o strepnji nerođenog bića da će istorija njegovu mogućnost ukinuti. Jer, sve je bilo protiv toga da se ja rodim s tim ocem i majkom. Ona je bila u logoru, potom u partizanskom pokretu. Da su se sreli pre nego što jesu, neko bi nekog morao likvidirati i ja se ne bih rodio.

Govoreći večeras upotrebili ste par puta odrednicu "moralni kapital". Šta se danas s njim zbilo?

- Danas je u potpunoj inflaciji. U liberalnom kapitalizma niko ne govori o moralnom kapitalu. Moral je kapitulirao i nije kapital. To je nešto zbog čega sam veoma tužan. Mnogo je spoznaja koje me rastužuju. Breht je govorio o radosti koju spoznaja nosi, o užitku u spoznaji, skoro erotičnom. Ja to ne osećam. Mene većina mojih spoznaja užasava.

Naše vreme je, kažete, snažno obeleženo diktatom novca?

- A čime drugim? Recite mi neku drugu jaču silu. Užasavajuća spoznaja. "Moral je kapitulirao" plus "novac je bog" jednako je "oni koji nemaju novca su žrtve". A teško žrtvama. Pa pogledajte kako stvari stoje i kuda idu. Socijalne komponente države, što bi trebalo da bude njena prirodna odrednica, slabe. Država u tom smislu samu sebe narkotizira i postaje servis korporacija. Da li je logično da Hrvatsku vodi čovek sa čela korporacije?

A Srbiju?

- Vas ne vodi niko, znači još imate neke šanse (smeh).

Uporedili ste ovdašnje politike i društvene koncepte sa buvljom pijacom?

- Na buvljoj pijaci se prodaju stara odela, stara odlikovanja... i hoće se postići što bolja cena. A šta imamo na planu aktuelnih politika i ideja? Nekad zamrznute koncepte ponovo iznete na tržište i podgrejane u mikrotalasnoj... Doživljavamo uskrsnuće stavova i ideja za koje smo mislili da su iza nas - ali nisu.

Pitanje migracija i migranata je danas više nego aktuelno, a vi ste rekli da je Marija Terezija u tom smislu bila daleko bolja?

- To govore činjenice. Pogledajte, na primer, njen propis o odnosu broja lekara spram broja stanovnika. Videćete da je bilo bolje nego sada. I šta je sve ona davala svakom naseljenom licu. I opet je bilo sukoba migranata, stranaca i starosedelaca. A ljudi nisu stranci samo kad se nasele. Nego kad god to nekom zatreba pa dovede tu stvar do tačke ključanja. Ovde se svakih par decenija skače na tuđe kuće i tuđe žene. Pogledajte kroz istoriju.

Velika greška komunista

- Posle Drugog svetskog rata velika je glupost komunista što su proterali Švabe. Naravno, ne mislim na zločinačke horde divizija "Princ Eugen" i sličnih nego na običan, normalan svet, zato što su oni su mogli sprovesti industrijalizaciju, jer su to znali i umeli - kaže Šnajder.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Na izbore da ne bismo imali posla s tiranima

Premijer Aleksandar Vučić mi je potpuno nezanimljiv čovek. Žao mi ga je, a za sebe me srce boli. Ne bih o njemu ni da pričam. Svejedno koji je Vučić na vlasti. Nisam mislio bolje ni o onom Vučiću koji se zvao Tadić. Gledam samo šta ljudi koji vode državu čine za nas, kaže poznati glumac

Reditelj i profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu Radoslav Rale Milenković mišljenja je da sistem izbora u kojem jedan čovek ima jedan glas nije savršen, ali je svakako bolji od toga da se tirani moraju svrgavati silom. Iako poznat po oštrim izjavama na račun vlasti i političara, ipak ističe da je umetnost centar njegovog interesovanja.

- Ljudska priroda ima mnogo više zdravijih poriva, nagona i snage nego što su neke nametnute okolnosti aktuelnog političkog trenutka - kaže Milenković u intervjuu Kuriru.

Radite paralelno i kao reditelj i glumac. Šta je više vaša priča?
- Volim i jedno i drugo. Da li ću glumiti ili režirati, zavisi od sticaja okolnosti. Kad sam najviše želeo da igram, nisam mogao da stignem da izrežiram sve gde su me zvali. Kad sam poželeo da režiram neke značajne komade, nisam mogao da nagovorim upravnike da ih stavimo na repertoar. Mi smo u poziciji da budemo birani i vrlo je važno da imate strpljenje i sačekate da vas izaberu, bilo kao reditelja bilo kao glumca. Ne smemo da trošimo energiju kao ljubavnici koji potroše sve u zavođenju.

Samo godinu dana ste bili direktor drame Srpskog narodnog pozorišta (SNP) u Novom Sadu. Što se nikad niste prihvatili sličnog poziva?
- Pozicija upravnika pozorišta u potpunosti je zavisna od sistema, koji je u našoj zemlji krajnje nakaradan. Nekad mi se čini da je nama kultura kao neki šesti prst. Ako dobro pogledate ceo sistem naših pozorišta i kontekst u kojem bi ona trebalo da rade, nijednom upravniku nije lako čak ni kad najbolje zna šta bi želeo da radi, jer ne može ništa da planira. Uzajamne obaveze i osnivača i pozorišta nisu regulisane s istim ciljem. Gradu ili državi važno je da to što manje košta i uvek se pitaju šta će pozorištu toliko novca. A upravnici zbog svoje želje da što duže ostanu na položaju pristaju na sve. Za godinu dana svog direktorovanja u SNP uradio sam sve šta sam želeo. Kad je počeo pritisak na mene šta i ko treba da radi, samo sam isključio kompjuter, uzeo svoj notes i otišao. Mislim da je velika nevolja u pozorištu upravo u tome što upravnici jedino ili previše vole da budu upravnici, pa zbog toga pristaju na sve moguće zahteve. Na primer, zna se da u SNP nedostaje glumaca, ali mlade ipak ne može niko da zaposli. Ne znam da li je tako u bolnicama i da li nedostaju lekara i medicinsko osoblje. Nažalost, nemam utisak da oni koji odlučuju o našoj kulturi imaju istinsko znanje o tome šta rade. Da bismo pokrenuli stvar s mrtve tačke, morali bismo da imamo svest o značaju kulture i da se u tom smislu odmah, hitno donese, na primer, obavezujuća odluka da se za 200 odsto poveća broj pozorišta, galerija, muzeja, koncertnih sala. To bi bio znak da neko zna koliko je kultura važna i koliko je ona, na kraju krajeva, najisplativija investicija društvenog i nacionalnog bića.

Krajem prošle godine ste postavili mjuzikl „Spamalot Montija Pajtona“ kao neku vrstu komercijalnog pozorišta. Može li pozorište uopšte da funkcioniše na tržišnom principu i kakva je njegova dalja sudbina?
- Može, što je pokazala i naša predstava. Ali u ovakvoj vrsti avanture nije dovoljan samo novac već i upornost, strpljenje, energija i živci. O tome bi mogli više da vam kažu producenti. Kad je u pitanju privatna produkcija u pozorištu, mi smo goli početnici i sve se svodi na lake komade i nekoliko časnih predstava. A „Spamalot Montija Pajtona“ je ogromna produkcija sa 95 ljudi i s brodvejskom licencom. Ponosan sam što smo uspeli to da napravimo. Najveća zasluga što smo ovo izgurali je zasluga glumice i producenta Jelene Jovičić. Dodatni bonus za publiku je i to što je uspela da posle 25 godina vrati Nikolu Koju na scenu. Predstavu je na na premijeri u Sava centru i nekoliko repriza videlo više od 10.000 gledalaca i moj utisak je da su se svi dobro zabavili.

U komadu je kao junak završio ministar Bratislav Bata Gašić.
- Gašić se namestio. Kleknuo je, pa smo mu uslišili molbu. To je dokaz zdravlja jednog društva, dok je njegova izjava dokaz bolesti. Kad Gašića u predstavi ovitežimo i kad na to reaguje 4.000 ljudi ovacijama, vidite da ima nade i da pozorište ima funkciju koja se ne može dovesti u pitanje nijednom odlukom budaletine i prostaka koji odlučuje o sudbini jednog društva.

Za vreme vladavine Slobodana Miloševića radili su se pozorišni komadi o njemu koji su bili popularni. Što danas niko nema hrabrosti da radi komad o Vučiću?
- Ima časnih ljudi koji prave kritičke predstave. Nije poenta da se pljuje Vučić. Najslabije predstave tih devedesetih bile su one koje su doslovno ismevale Slobu i Miru. Pozorištu ne treba dnevno aktuelni, već društveno angažovani pisac, a to može biti i Sofokle. U teatru nije važno da bude nešto politički obojeno, već društveno angažovano. U toj distinkciji počiva razlika između umetnosti i prostakluka. Mi imamo sreće što su se umetnošću bavili geniji. Ljudi koji su pisali pamflete su zaboravljeni. Velika dela su značajna zbog toga što su i danas savremena. Ne moraš ti u predstavi da napišeš i kažeš sa scene: „Aleksandar Vučić!“ Dovoljno je samo da odigraš Ibija. On je ubedljivije Vučić nego da zamoliš njega da igra samog sebe. To je paradoks i čarolija umetnosti. Zato je ona večna, a život kratak. I zbog te činjenice svaka vlast brine o kulturi. Kako Hamlet kaže Poloniju: „Dobro postupajte s glumcima, nakon smrti bolje bi vam bilo da na grobu imate rđav natpis, nego da oni o vama loše govore dok ste živi.“

Krajem godine imali ste premijeru komada „Lice“ savremenog ruskog pisca Galina u Ateljeu. Predstava govori o tome da smo svi propali da bi država napredovala. Ima li smisla naša žrtva koju traži premijer - da radimo nedeljom, da ne idemo na letovanje u inostranstvo da bismo napredovali kao država? Šta biste rekli iz vizure svog lika?
- O smislu te žrtve morate pitati onog ko je o tome odlučio. Mi smo primorani na to. Perverznost našeg savremenog trenutka nije u tome što traže i primoravaju nas na nešto, već što od nas očekuju da nam se to sviđa. Nikad nije bilo da žrtva mora da voli svog dželata. Podrazumevalo se da, kao što kaže narod, ko gubi, ima pravo i da se ljuti. Samo u Srbiji u poslednjih nekoliko godina ko gubi mora to da voli ili malo blaže ko gubi, nema pravo da se ljuti. Ljudskoj prirodi je to teško da prihvati. A oni koji vode i odlučuju ponašaju se kao da su stvarno pametni.


Što sažaljevate Vučića?
- On je meni potpuno nezanimljiv čovek. Žao mi ga je, a za mene me srce boli. Ne bih o njemu ni da pričam. Meni je svejedno koji je Vučić u pitanju i kako se koji od njih zove. Nisam mislio bolje ni o onom Vučiću koji se zvao Tadić. Gledam samo šta ljudi koji vode državu čine za nas.

Hoćete li izaći na izbore?
- Uvek izlazim na izbore. Vidim mnogo mana u pravilu da je jedan čovek i jedan glas. Takav sistem je pun manjkavosti i mogućnosti potkupljivanja za sendvič ili obećanje radnog mesta. Ali radije bih i to nego da imam tiranina protiv kog moram da se borim i da mu stanem nogom na vrat. Ako još postoji nada u osvešćivanje ljudi i demokratske izbore.

Šta vam najviše smeta na našoj kulturnoj sceni? Da li probleme vučemo iz prošlosti?
- Mislim da bi svi problemi mogli da se reše odmah i sada. Ili barem da počnu zaista da se rešavaju. Ustaljeni način da se u podeli partijskog plena voljom stranke dolazi do pozicije je prevara svih izbornih obećanja od kraja osamdesetih do danas. Kad pogledate koliko je svim političkim kombinacijama i garniturama bilo i jeste nebitno sve što čini kulturu: pisci, kompoziroti, slikari... Svaki segment umetnosti... Da vas podsetim, još ne rade glavni muzeji u Srbiji. Menjali su prozore. Ali muzeji ne rade, ne postoje. Uče nas da živimo i prihvatimo uskraćenost i ja ne mogu na to da pristanem. Ne mislim da je dopustivo i prihvatljivo smanjivanje sredstava za kulturu. Mislim da se moraju višestruko povećati. Jedan poznanik mi je rekao nedavno: „Kad dođemo na vlast, napravićemo dva odsto za kulturu.“ A ja sam siguran da je sve ispod šest odsto - neprihvatljivo. Nevolja je, međutim, što naši političari veruju da je, na primer, Cecin koncert u Nišu neki kulturni događaj. Na televizijama s nacionalnom frekvencijom već duže vreme traje poplava prostakluka, a ministar za kulturu savetuje nam da uzmete daljinski, a ne kaže nam gde mu je muzej. Što on ne uzme daljinski za taj muzej? Ili što se barem ne ošiša, kao što je obećao. Istinske svesti o značaju kulture nema ni na vidiku.

Ko je krivac što je našoj deci uzor jedan Kristijan Golubović?
- Koliko ja razumem ceo taj slučaj, odgovornost je na Ministarstvu pravosuđa i onih koji omogućavaju da čovek koji je pravosnažno osuđen bude šampion u piplmetrima svojih javnih nastupa.

Za Cecu se priča da je darovita glumica. Igrala je u „Koštani“, a s njom i Rade Šerbedžija.
- Nisam gledao taj film... A nikad Radeta nisam pitao za Cecu. Upitaću ga kad se sretnemo. Možda je darovita, ali njeno učešće u tom filmu je, pretpostavljam, odluka reditelja i njegovo uverenje da mu za tu ulogu treba baš naturščik. Ima filmova u kojima naturščici doprinose ukupnom delovanju filma.

Treba li Srbiji da ulaže u naoružanje? Puni su nam naslovi i novine tih priča.
- Ne mislim da se oružjem nešto brani. I nemam uvida u temu trgovine oružjem. Meni je mnogo zanimljivije da shvatim kako Ričard da zavede tu Anu i da mi verujete kad to odigram.

Kako vam se čini okupljanje naše opozicije?
- Mislim da je tu reč isključivo o pragmatičnom interesu. Nisam primetio ni kod jedne političke grupacije da nešto radi iz uverenje pre nego iz interesa. Takva im je valjda delatnost. Zato se i ne bavim politikom.

Šta bi rekao Radoje Domanović, čiji komad „Naši dani“ još igrate, na sve ovo što ne prestaje da nam se događa?
- On je jedan od onih velikih pisaca koje sam već pomenuo i pitanje je samo šta koje vreme prepoznaje u njegovom delu. Radoje Domanović je svojim veličanstvenim talentom pronikao u ljudsku prirodu. A u našim danima izgleda da ga je naša stvarnost sustigla i prestigla. Nešto što je u njegovim pripovetkama bilo alegorija i metafora, mi danas prepoznajemo kao goli naturalizam. A možda je još i gore - naša je stvarnost mnogo nakaznija i nastranija nego što je on u svom literarnom štivu napisao. Kod Domanovića su svi ti likovi bili gomila glupaka, a danas imamo gomilu pokvarenjaka i prostaka.

Šta mislite o angažovanju Srđana Dragojevića i Predraga Markovića u SPS?
- Ne mislim ništa o tome. To je njihov lični izbor.

Kakvi vas novi poslovni izazovi čekaju?
- Igram svoj aktuelni repertoar u pozorištu. Trenutno se dogovaram o novom filmu koji bi trebalo u martu da se snima, a koji će režirati Miodrag Milinković Debeli. Radiću sa svojim studentima u Novom Sadu. Trebalo bi početkom oktobra da radim u Kraljevu Sterijinu „Pokondirenu tikvu“, a krajem godine u Novosadskom pozorištu komad koji još tražim s mađarskim ansamblom.

BATA ME JE NAUČIO JEDNOM TRIKU

Pripremajući se za slikanje, otkrili ste nam čemu vas je naučio Velimir Bata Živojinović. Koju tajnu je s vama podelio stariji kolega?
- Kad snima krupni plan, uvek pokušava nekako da prošvercuje parče papira da bi svom licu dao dodatni refleks. Pošto je Bata stari filmski vuk, direktori fotografije mu to tolerišu.

ISPAO SAM IZ KUSTINOG FILMA

Šta mislite o Kusturici?
- Kusta je naš najbolji reditelj. Ne dopadaju mi se jednako baš svi njegovi filmovi. Ali on je napravio neke naše najbolje filmove. Imao sam sreće da igram kod njega pre 28 godina u „Domu za vešanje“. Moja scena je kasnije ispala iz filma, ali nas dvojica i još nekoliko ljudi iz te ekipe znamo da sam učestvovao u tom filmu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Душан Ковачевић: „Дај да се распише конкурс за неког уљудног окупатора да нас доведе у ред“

Доћи ћемо у ситуацију да се боримо апсолутно за голи живот. И биће касно за све политичке опције и обећања – каже наш прослављени академик и драмски писац.

Живи класик српске књижевности, како га између осталог зову, Душко Ковачевић је однедавно (и) на челу Уметничког савета новооснованог позоришног фестивала у Шапцу а упитан шта нам та манифестација под именом „Седам дана пролећа“ данас значи, кратко и одсечно каже: „Драгоцену одбрану културе“.

А то ће рећи?

– У овој најезди и поплави ужаса некултуре шабачки позоришни фестивал „Седам дана пролећа“ је покушај да се један град, једна регија сачувају бар недељу дана. Пре 50 година гледао сам одличну представу „Село Секуле а у Банату“ са одличном Миром Бањац и то је јако утицало на мене. Можда ће се неким младим људима на овом фестивалу догодити нешто слично. Мора се младим људима понудити нешто друго наспрам свог овог ужаса неукуса и пораза памети којим су преплављени јер ко крене тим путем ужаса неукуса, колико год да је то постало мејнстрим, неће завршити добро.

Како ви видите и разумете тај ужас неукуса?

– То је врста обољења. Кад смо се ослободили стега лоших последица комунизма и цензуре и кад смо се дочепали слободе, ми смо се пре свега залетели у јавне куће. Од свих кућа на којима пише „образовање“, „напредак“, „развој“… масовно се потрчало у јавне кућу. Јавна кућа је постала симбол нашег занимања, јавног живота, духовног живота… Дијагноза. Али ни ту није крај. Јер у нашој јавној кући, за разлику од начина на који та институција вековима функционише, нема реда ни правила. Те се врло често са носталгијом сетим цензуре.

Убрзо нам следе избори?

– Избори су сад сваке две године тако да се човек више и не сећа кад оно беше није било избора. Све што сам старији уверен да, са ово памети колико ми је преостало, морам да размишљам пре свега из осећања будућности моје деце и унука, нарочито унука. Оне који ће изаћи у ту политичку арену треба гледати пре свега с обзиром на оно што ће да понуде. Уопште ме не интересује ко којој странци припада, него шта прича. Имам довољно искуства, довољно сам прошао система, партија, уређења да знам шта је лаж, шта је истина, да разазнам шта нам се прича и поручује.

А шта нам се прича и поручује?

– Приче су у принципу: „Ми то радимо за ваше добро. Ви нам не дате да вам помогнемо. И ви не разумете нас а ми изгинусмо због вас. Ми патимо због вас а ви то никако нећете да прихватите и мислите да ми то радимо из наше користи. И то нас јако вређа. А то што ви видите да смо се ми овајдили и обогатили то није тачно. Вас ваше очи варају. Ми се сломисмо због вас а то што смо успут ућарили, па то се нашло, онако, живи смо људи.“ Е, кад то склониш, онда можеш евентуално видети с ким имаш посла. Све ово говорим, истичем, из осећања одговорности према будућим генерацијама. Било би добро да се у предизборним кампањама што мање обећава глупости које нису тачне и нису могуће. Па ми више немамо не године, него ни седмице за бацање. Доћи ћемо у ситуацију да се боримо апсолутно за голи живот. И биће касно за све политичке опције и обећања. Кад погледате Србију, човек чудом не може да се начуди.

На пример?

– „Звездара театар“ је био у малој помоћи око народних кухиња сад за зимске празнике. Јад и беду које сам тамо видео и доживео срео сам само још у Дантеовом паклу. Па како је могуће да држава у оквиру које су регије што би објективно могле хранити трећину Европе као једно од најактуелнијих и најалармантнијих питања има – народне кухиње?!

Прича се о спољним, о унутрашњим непријатељима на сав глас а сваки дан је најмање једна жена убијена и питање сигурних кућа је такође једно од најактуелнијих у Србији.

И онда кажете па дај да се распише конкурс за неког уљудног окупатора да нас доведе у ред. Зато што то овако како је цивилизацијски служи само за заобилажење.

Доминирају значи силеџије и гладни. А ми животаримо између њих. И успут кад се образујемо и опуштамо, онда укључимо ријалити јер је немогуће избећи га пошто је на свим програмима. Тако да овај шабачки фестивал дође ко инцидент.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Pljačka sa maskom je moralnija od rijalitija

Pisac i scenarista Nebojša Romčević smatra da kulturna politika u Srbiji nije definisana, da se kultura doživljava kao "kamen u cipeli" i da je logično da nakon što je vlast ukinula institucije od nacionalnog značaja, ukine i kultura.

O nedavnoj raspravi o nacionalnim penzijama, Romčević je gostujući u Novom danu rekao da je ministar kulture imao stav pa izgubio stav pa sad ponovo ima stav. "To govori o ministru, o odnosu prema kulturi ali i strukturi vlasti".

Ta priča o nacionalnim penzijama, kako ističe, dira u taštinu samih umetnika, zaslužnih građana koji su osetljivi na svoj talenat a odsustvo kriterijuma je prostor za manipulacije, pritiske i greške. "Ja sam pre za to da par nezaslužnih dobije penzije nego da svi zaslužni ne dobiju penzije".

Čitava skupštinska rasprava koja se završila ukidanjem institucija od nacionalnog značaja je posledica odnosa prema kulturi. “Ako se kultura smatra šestim prstom na rukavici ili kamenom u cipeli logično je da se ukinu institucije pa ćete konačno ukinuti i kulturu. Svaki populizam je završavao napadom na kulturu, to je nekakav poslednji bastion gde se život odvija”.

Prema njegovoj oceni kulturu je marginalizovao odliv talentovanih ljudi, decenije jada, bede i truljenja same kulture ali i to što se ne zna šta je zapravo kultura. “Ministarstva se bave kulturnom baštinom a ne modernim stvaralaštvom. Kulturna politika nije definisana. Ne znamo kakva vrsta kulture je nama kao državi potrebna!”

Priznaje da je i sam imao velika očekivanja od postavljanja ministra Tasovca na čelo ministarstva jer je dolazio iz sveta kulture. Ipak napominje da kultura ne može da postoji izvan sistema vrednosti. “Ako nemate nikakav sistem vrednosti odnosno ako imate voluntarizam, jedan despotizam logično je da kultura tu ne može da bude pozicionirana i mi nemamo ideju za šta nam kultura služi”.

Romčevič ukazuje i da se veći deo stanovništa se odnosi prema kulturi kao da je u pitanja neki atavizam iz prošlih vremena ali joj ne vidi jasnu namenu. “U poslednjoj smo fazi rastakanja kulturnog bića građana”.

Tasovca ću pamtiti samo po frizuri
Na pitanje po čemu će pamtiti Tasovca kao ministra kulture, Romčević odgovara: “Samo po fruzuri” i dodaje da on nije komunicirao sa ljudima kojima je ministar i da za svog mandata nije imao nijednu kreativnu ideju. “Vrlo brzo je postao administrativni čovek a ne kreativni. Nadam se da će mu se vratiti kreativnost kad se vrati u muziku”.

Govoreći o snimanju filmova u Srbiji, Romčević ističe da mu je jasno zašto se desi loš film jer se ljudi iscrpu pre početka snimanja.

“To je jedan put po trnju i ne samo zbog nabavke novca nego najčešće ponižavanja, moljakanja... put nedostojan nekoga ko bi morao da ima zrno digniteta. Ta situacija u kojoj je sav novac u rukama države i da je jedini partner država vas nagoni da pravite kompromise moralnog tipa nakon kojih sebe ne možete tako lako da pogledate sebe u ogledalo”.

Rijalitiji: Zverski način da izvuče novac
Govoreći o rijaliti programima, Romčević ističu da oni menjaju kulturni model društva i tu su da popune sav prazan prostor koji nije popunjen. Kako ističe, zastrašujće je da ih publika u toj meri prati i da nema kulturne potrebe. Ta vrsta programa postoji svuda u svetu.

“To je neki vid planiranog zaglupljivanja naroda, nemoralna zloupotreba medija, zverski način da se izvuče novac. Pljačka sa maskom je mnogo moralnija i mnogo hrabrija nego rijaliti šou”, ocenjuje on.

Na pitanje da li se građani bave velikim terminima kao što su globalizacija, antiglobalizacija, evroskepticizam..... ili samo gledaju kako da prežive on odgovara: “Ako je preživljanje biološki opstanak onda je samo kilogram hleba, soli i ulja dovoljan ali vegetiranje ne može biti cilj ljudskog bića, cilj je sreća, spokojstvo, osećanje napretka, zaokruženosti. U situaciju u kojoj ne možete da definišete nijedan faktor koji vas okružuje i čini srećnim osećate se dezorijentisani. Logično je da onda kažete: kad sam sit onda ništa nije problematično...Sve je postalo relativno..:”

http://rs.n1info.com/a134870/Vesti/Kult ... na-N1.html
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Mira Stupica desetu deceniju gazi dostojanstveno: Ja upravljam starošću

Ne samo da sam prihvatila starost, ja njom upravljam. Prihvatila sam i Dom, bez unutrašnjeg protesta. Dok mi ovdje bude lijepo i prijatno, i sama ću se truditi da odgovorim toj prijatnosti. Ako dođe do trenutka u kome budem drugačijeg raspoloženja, ja ću se snaći – s vedrim osmijehom i punim uvjerenjem, kaže na početku razgovora Mira Stupica, “krunisana” kraljica glume 20. vijeka u velikoj anketi Večernjih novosti.

Njena nova adresa od skora je jedan veoma uređen beogradski Dom za stare. Dvospratna zgrada okružena cvijećem. U apartmanu ispunjenom uspomenama, s puno slika i fotografija, njeni “zemaljski dani teku”. Na stočiću pored kreveta “Večernje novosti”, novine s kojima oduvijek započinje dan.

– Vrijeme brzo prolazi. Imam pažnju, ali i želju za samoćom. Dovoljno imam i potrebe da pozovem u posjetu one koje želim, a dovoljno je i onih koji će na poziv odgovoriti. Sve biram sama. Posljednjih godina sam, i inače, morala da suzim krug kontakata. Počelo je da me zamara… Tokom života bilo je za mene i previše zainteresovanosti. Ipak, ne preko mjere, nikada me ta radoznalost nije uvrijedila. Valjda sam za prijatelje birala ljude takvog dara – otkriva nekadašnja Nastasja Filipovna, Petrunjela, Dorina, Baronica Kasteli, Glorija…

U 93. godini, potpuno je svjesna odmakle starosti, ali i dalje u suverenom stavu istinske dive. Svakom riječju i gestom demonstrira da podjednako vlada sopstvenim životom kao svojevremeno pozorišnom scenom.

– Vrijeme radi bez prekida, nije sentimentalno prema starim i bolesnim. Ono tjera svoje, mi se snalazimo. Ne gledam televiziju, pomalo čitam novine. Najčešće razmišljam o proteklim susretima s porodicom i prijateljima. Sa svakim imam drugu vrstu razgovora. Ljudi dolaze kad usklade obaveze. Borina supruga Karolina “prvak” je u tome: uvijek nađe vremena i razloga da me posjeti. Volimo da budemo kratke u razgovoru. Zadovoljna ona, zadovoljna ja.

Na pitanje da li se viđa sa ostalim stanovnicima doma i da li njeno prisustvo izaziva znatiželju, kaže:

– Susrijećemo se susjedski, bez puno pitanja i odgovora za čekanje. Onako pristojno, građanski. Valjda osjećaju i neki respekt, ili bar volim tako da mislim. Vodimo obične, svakodnevne razgovore. Rijetko primam posjete, ne zato što sam uobražena, već što sam svjesna svojih mogućnosti. Stalo mi je pametno da kažem to što hoću.

Mirina prijateljica Jadranka otkriva kako je čula u prolazu da našu glumicu, s velikim poštovanjem, neki stanari zovu “šaka soli”. Njena istoimena knjiga (koja je doživjela desetak izdanja) i sada je na stočiću pored uzglavlja:

– Dobra je to knjiga, ne stidim se što sam je napisala. Istinita je do kraja, ali je nijesam “preintimila”. Mislim da sam govorila o nekim važnim događajima i ljudima svoga doba. Treba to i umjeti. Pogotovo što ja ne volim da drugi “saopštavaju” ono što sam htjela da kažem…

Dok traje razgovor, ljubazna njegovateljica donosi joj voće. Zahvaljuje se, ispraća je sa osmijehom i šeretski kaže:

– Eto, sve sam ti ispričala. A sad sam zaslužila da jednu popušim na miru – dodaje vadeći elegantne, duge “ženske” cigarete iz fioke. – Nije dozvoljeno, ali ja krijući. Kao nekad dok smo bili djeca…

Okružena najbližima: Apartman u kome boravi glumica detaljima nedvosmisleno odaje da nije riječ o “običnom” stanovniku doma. Uz nekoliko komada ličnog namještaja, prostor ispunjava divan buket cvijeća, na stočiću omiljeni parfem, knjige i veliki broj fotografija, svuda oko nje.

– Okružena sam najbližima, a to mi je najvažnije – kaže Mira. – Vidiš, ono je moja unuka Mia i praunuk Maksim. Žive u Parizu, očekujem da uskoro dođu. A ona slika u ulju, moj Bojan, naravno…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Reditelj Egon Savin povodom postavke Pirandelovog komada "Čovek, zver i vrlina" u Beogradskom dramskom pozorištu

Pozorišta ne treba da liče na političke tribine


Komuniciramo kroz unapred stvorene šablone prijateljstva, ljubavi, braka, da ne govorim o društvenoj ulozi intelektualca bilo koje vrste, lidera, čoveka odgovornog da opominje društvo na njegove mane

"Lažemo zbog taštine", rekao je, između ostalog, reditelj Egon Savin na jučerašnjoj konferenciji za novinare povodom premijere predstave "Čovek, zver i vrlina" u Beogradskom dramskom pozorištu 26. februara. Tekst za ovu apologiju u tri čina je napisao nobelovac Luiđi Pirandelo, koji je, prema rečima Savina, bio opsednut lažima kao posledicom poštovanja društvenih konvencija. Pirandelo ih je i sam rušio napravivši revoluciju u pozorišnom jeziku ne izneverivši svoju osnovnu temu - licemerje.

- To je moj doživljaj i adaptacija Pirandela. U centru komada je licemerstvo društvene elite - intelektualca. Čovek koji bi morao da bude uzorni građanin zapravo vodi dvostruki lažni život kao i svi mi - kazao je Savin otkrivši da je glavni junak komada Profesor, istodobno i akademik.

Zašto Pirandelo i koji nivo njegovog teksta je bio posebno inspirativan za vas da ga povežete sa aktuelnom situacijom?

- Nisam siguran da je nužno da se pozorište bukvalno povezuje sa aktuelnom situacijom. Živimo, istina, u vremenu kada pozorišta liče na političke tribine i kad su manje-više naše društveno angažovane predstave kao neke pobune i žalbe upućene istomišljenicima. Pozorište jednostavno nije mesto gde dolaze oni kojima treba pljunuti istinu u lice. To se radi na drugom mestu. Uostalom, istina i nije estetska i umetnička kategorija.

U poslednje vreme, možda zbog nekog ličnog prezasićenja i tim imperativom aktuelnosti, posežem za klasičnim komadima i velikim klasičnim delima. Ovo nije najznačajnije Pirandelovo ostvarenje ali je iz njegove realističke faze, pre nego što je u svom futurističkom zanosu razarao pozorišne okoštale forme i uradio mnogo na unapređenju teatra kao žive institucije. To je bio svojevrsni protest protiv romantičarskih okoštalih pozorišnih formi.

Kako ga doživljavate kao pisca?

- Pirandelo je prema mom mišljenju pisac drame apsurda. Opsednut temom laži i svetom laži u kojem je govoriti istinu nedopustivo. Govoriti istinu i o samom sebi i zato posežemo za unapred smišljenim maskama koji su oblici društvenih konvencija. Mi zapravo komuniciramo kroz unapred stvorene šablone prijateljstva, ljubavi, braka, da ne govorim o društvenoj ulozi intelektualca bilo koje vrste, lidera, čoveka odgovornog da opominje društvo na njegove mane.

Kakva je elita iz Pirandelovog dela?

- Kao i današnja. Udvorička ili pogubljena ili je svoja znanja i osećanja sveta stavila u funkciju sopstvenog uspeha.

Glavni junak komada, profesor, kritikuje mediokritetstvo i u tome zaboravlja na sebe, to jest, da je i sam mediokritet.

- Kada stavljamo maske one postaju naša bit, suština. Toga nismo ni svesni i mi se saživimo sa njima pa poverujemo u sopstvene laži. Međutim, kad se dese društvene i intimne kataklizme, te maske padaju i čovek sagledava svoje pravo lice koje je uvek ružno. Pred njim smo zbunjeni i ne znamo šta da radimo. Mi, koji imamo iole savesti, bivamo pobunjeni protiv samih sebe. Zato pokušavamo da budemo ono što jesmo ali život u društvu tada postaje nemoguć.Pa masku vraćamo. Da bi se život nastavio, da bi situacije koje ga čine trajale i da bismo mi u njima trajali.

Kazali ste da ste se identifikovali s glavnim junakom. U kom smislu?

- Moja identifikacija ima najviše veze sa autoironijskim pristupom Pirandela. A što se tiče konkretnijih stvari, znate, ja sam sad već u godinama kada mi je zabranjeno da lažem. Da bih ostao normalan, ja moram da govorim istinu

Da li je to teško?

- Jako, i ostavlja velike posedice, i po vašu okolinu i po vas samog, ali posle svega što sam odživeo i proživeo moram da govorim istinu. Da bih trajao i da ne bih poludeo. Znate, opasno je lagati do u beskraj. Čovek može da poludi da zaboravi sebe i ko je.

Da li su prema vašem mišljenju repertoari beogradskih pozorišta profilisani?

- Ne postoje profilisani repertoari u našim pozorištima ali postoji druga vrsta odnosa prema teatru globalno. Zna se da je pozorište nekad bilo u centru pažnje, da je bilo važno šta se u njemu zbiva, da je danas marginalizovano i ostavljeno samom sebi bez prave društvene brige o umetničkim vrednostima, o jeziku, kulturnoj tradiciji. Pozorišta postaju zapravo mesta jeftine zabave.

Ko je odgovoran za takvo stanje?

- Nadležni koji bi trebalo svojom podrškom, finansiranjem, svojim centriranjem važnosti teatra da kažu to je zaista bitno mesto našeg kulturnog i nacionalnog identiteta. To je tvrđava srpskog jezika i nije neko mesto za jeftinu zabavu i šegačenje. U srpskoj kulturnoj tradiciji postoje veličanstvena dela koja zaslužuju da budu prezentirana novim generacijama. Kako, s kojim sredstvima, s kojim glumcima i rediteljima? To treba odnegovati. U tom smislu nadležni - Ministarstvo kulture je više nego odgovorno jer mu je to osnovna svrha a ne da izdaje restriktivne zakone na ovaj minimum.

Planirate li da promenite taktiku rada u Nacionalnom savetu za kulturu budući da resorno Ministarstvo slabo čuje vaše poruke?

- Ne, pa mi smo savetodavno telo. Naše apele niko i ne čita. Niko ne uvažava Nacionalni savet za kulturu. Ni Skupština koja nas je formirala, ni mediji... Objavljuju se naša skraćena saopštenja na pet rečenica na stranama kulture u ćošku. Osnovni respekt prema Nacionalnom savetu za kulturu ne postoji.

Svet bez moralnog rezimea

"Pirandelo je živeo u vreme fašizma i nije mu bilo nimalo lako - nije bio ni fašista niti antifašista što je bila posebno opasna pozicija. Ali je verovao u moralno iskupljenje, u kaznu i samokažnjavanje i u pokajanje. Njegovi komadi se završavaju uvek nekom vrstom moralne pouke i to je ono što je bitno različito od našeg vremena. U svetu koji nas danas okružuje nema moralnog rezimea. Naš svet licemerstva je potpun, završen i zaokružen", rekao je Egon Savin

Lica

Glumačku postavu komada čine: Marko Živić, Jovo Maksić, Ljubinka Klarić, Andrija Kuzmanović, Milica Milša, Vladan Milić, Milica Gojković, Sandra Bugarski. Kostimografiju je radila Jelena Stokuća, scenografiju Vesna Popović a muziku je birao reditelj Egon Savin

Organsko iskustvo

Prema rečima Savina, većina Pirandelovih dela nosi moralnu pouku. "Čovek zver i vrlina" neće imati završnicu u tom smislu, ukazao je, ali u njemu zato postoji veoma važna ironijska instanca do koje se jedino može doći ako se potpuno organski prođe kroz iskustvo dramskih situacija.

Dijagnoza

U centru zbivanja komada je intelektualac koji krije svoju pravu prirodu ispod maske, potiskivanjem svoje suštine zapravo ludi i raspada se. Prema Savinovoj oceni to je ujedno dijagnoza savremenog društva. "Mi svi lažemo jedni druge i na taj način činimo zapravo život podnošljivim. Ne radimo to uvek iz zlih egocentričnih razloga niti namera, već zato da bismo učinili svoj život mogućim i da bi određene situacije trajale."

Umetnički sadržaj

"Bavimo se banalnostima svakodnevnog života. To je tema. A kako prikazati banalnosti na prefinjen način nego duhovito", kazao je Savin, dodavši da je tim koji je radio na predstavi tokom procesa svesno izbegavao da bude direktan. "Izbegavali smo da budemo politička tribina, da agitujemo u pozorištu već smo želeli da se pozabavimo onim što zovemo umetničkim sadržajem što sve manje nailazi na razumevanje na beogradskom repertoaru."

- See more at: http://www.danas.rs/danasrs/kultura/poz ... BEVf8.dpuf
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

ČIME SMO IH ZASLUŽILI? Fenomen glumačkih legendi iz ugla njihovih prijatelja

Kad vidim današnje slobode, žalim za nekadašnjom cenzurom - kaže Duško Kovačević.

Već nekoliko godina na društvenim mrežama, kao veoma popularna, kruži svojevrsna fotografija nepoznatog autora čiji je naziv "Kafana kod besmrtnih". Na njoj su Pavle Vuisić, Bata Stojković, Zoran Radmilović, Toma Zdravković, Momo Kapor, Petar Kralj, Josif Tatić, a odnedavno i Dragan - Gaga Nikolić.

Nema sumnje, reč je o vrhunskim majstorima svog zanata. I ljudima koji su svojim postojanjem održavali masterklas iz nepriznate umetnosti, umetnosti življenja. Boemski i dostojanstveno, sočno i sofisticirano u isti mah. Izuzetna popularnost pomenute fotografije, između ostalog, otvorila je temu negdašnje stvaralačke scene na ovim prostorima, umetničkih veličina, značaja u svetskim okvirima... Parafrazira se i rečenica Radeta Šerbedžije s komemoracije Draganu Nikoliću, u kojoj je apostrofirao kako će mnogo vode proteći Dunavom i Savom dok se ne pojavi neko ko bi bio takav umetnik i čovek kakav je legendarni Gaga bio.

"Maratonci…"

Branko Pleša, Miloš Žutić, Mija Aleksić, Đuza Stojiljković, Čkalja, Cica Perović, Slobodan Aligrudić, Rade Marković ili pripadnice lepšeg pola poput Marije Crnobori, Olivere Marković, Nede Spasojević, Ruže Sokić, a ima ih još podosta koji više nisu s nama, ali jesu legende jednog vremena i umetnosti. U svakom slučaju,‘60, ‘70 i ‘80 godine 20. veka u državi koja se zvala Jugoslavija iznedrile su i umetnike i umetnička ostvarenja i poduhvate koji, s jedne strane, s punim pravom nose epitet junaci sa Olimpa Perikleovog zlatnog doba, a s druge, ono što su radili i uradili i dalje je izuzetno popularno čak među generacijama 21. veka. I mada se umetnici koji sada stvaraju po mnogima ubrajaju u najbolji deo ovdašnjeg društva, na poseban je način vrlo prisutna i dilema koju otvara paralela onda i sada.

Sinonim za odlične uloge: Glumačke legende

Slikovito govoreći o tome, Duško Kovačević kaže: "Jedna od meni lično najvažnijih slika iz tog slavnog vremena je prva proba 'Maratonaca'. Došao sam u Atelje 212 iz svoje podstanarske sobe u Jovanovoj, što je dva-tri ćoška dalje, a pošao sam, čini mi se, dan ranije od silne želje, strahopoštovanja, od bojazni da ne zakasnim... Proba je bila u 11 sati. Nikoga lično nisam poznavao, sem što sam se u dogovoru oko teksta prethodno sreo s Mucijem i Mihizom (Ljubomir Draškić, reditelj, i Borislav Mihajlović, čuveni pisac, u to vreme dramaturg Ateljea, prim. aut.), a znao sam da će igrati glumci koji su već bili imena. Proba je počela posle upoznavanja i kolektivnog čuđenja odakle ideja mladom čoveku da se bavi tako starom porodicom i tim zanatom koji će nas sve ispratiti, a koji se, evo danas vidimo, iz sveta simbola preselio u svet realnosti. Ta prva čitajuća proba bila je u kancelariji Mire Trailović, i tu počenje priča o istoriji Ateljea, i o kvit esenciji jednog vremena. U pročelju Mira Trailović, prva dama pozorišta. Daje uvodnu reč o radu na predstavi. Potom Ćirilov i Mihiz, umetnički direktor i dramaturg, govore o komadu. Mala digresija; pominjem samo one kojih više među nama nema. Zatim, par konkretnih napomena daje Muci, reditelj. I posle njihovih priča o drami, počinje čitajuća proba. A za stolom - Zoran Radmilović (koga će kasnije zameniti Butković jer je otišao da snima seriju), Taško Načić, Bora Todorović, kao najmlađi Dragan Nikolić... Čitali su jedno dvadesetak minuta s toliko improvizacija, dobacivanja, upadica... da ih je Muci u jednom trenutku prekinuo i rekao: 'Dobro, dosta ste čitali, ajmo sad na piće, pa se vidimo na premijeri'. I, naravno, otišlo se na piće, u šali i zafrkanciji. E sad, niko nikad nije izgovorio, a jako su dobro svi znali da to ajmo na piće... istovremeno znači majčino ćemo mleko propljuvati ako treba, al‘ ćemo ga raditi za medalju. U to vreme uopšte ne bi trebalo da vam objašnjavam ovaj drugi deo, podrazumevao se. Sad je neophodno da objasnim, vi zapišete i opet je pitanje da l' će se u potpunosti razumeti."

Džaba vam novci, moji sinovci

Upoređujući stvaralaštvo nekad i sad, proslavljeni reditelj Dejan Mijač bespogovornim tonom citira Njegošev stih iz "Gorskog vijenca" koji kaže: "Iz gremena velikoga lafu izađ trudno nije".

Dejan Mijač: To je bilo naše zlatno vreme

- To, između ostalog, znači: bila je veća država, veća konkurencija, veća razmena energija... I to je davalo rezultate. Pogledajte na primer samo u sportu koje je rezultate postizala Jugoslavija. Nijedna od novih država nastalih njenim raspadom ne može ni da joj se približi. Nije reč ni o kakvom jugonostalgičarskom vapaju, nego o zakonomernostima, činjenicam... Talentima neko mora da se bavi, on treba da se brusi, mora da se oproba u velikoj areni, u velikoj konkurenciji. Pogledajte Srbiju - to je zemlja koja nema i ne zna svoju definiciji, ni političku ni stratešku, ne zna čak ni gde su joj granice. Iz te zbrke ne može ništa značajno proisteći. Zlatne epohe svuda u istoriji su se događale u zrelim i optimalno sitim društvima. Nikako u histeriji i beznađu. Neću da kažem da u banam državama nema talenata, da nema recimo umetnosti. Ima je, al nema ničeg što bi bila značajna, prekretnička, antologijska ostvarenja. Ne može da bude. To naše zlatno vreme, koje je naravno imalo i svoje druge strane, karakterisala je drugačija društvena klima, drugačiji odnos prema poslu, prema životu... A potreba za rezultatima kakvi su onda postizani postoji i danas. Recimo, nove generacije gledaju stare filmove, stare predstave ako postoje snimci... Više puta se gledaju uglavnom samo stari filmovi. Čak i američki. Amerika, koja je danas vodeća u svemu, na planu umetnosti zapravo nema ništa značajno da ponudi. Džaba vam novci, moji sinovci! Zašto? Društvo histerije i neizvesnosti, i automatski nema uslova. Umetnost traži stabilan vrednosni sistem, stabilan odnos. Kad kritikuje, traži delikatno skoro nevidljivu tačku iz koje proizilaze problem, i onda upozorava. A umetnost kao prateća pojava nečega što je realpolitika ili marketiška ujdurma, to je koješta - kaže Mijač.

Talenat i brušenje

U jednom neformalnom razgovoru, Mira Banjac je, govoreći o glumcima nekad i sad, kazala da je talenat bez sumnje redak, božiji dar i suštinski velika tajna, ali kao dijamantu brušenje, i talentu štogod treba da bi se u svojoj čudesnosti ispoljio.

Mira Banjac: Talenat je velika tajna, ali su se nama bavili veliki majstori i usmeravali nas

- Veliki majstori su se nama bavili, usmeravali nas... Recimo, kažem mom velikom profesoru i reditelju Rakitinu kako hoću da igram neku ulogu. On mi odgovori da ću je igrati, da treba da je odigram jer je moja, ali za jedno dve-tri godine. Pre toga treba da odigram ovu i onu, treba da oblikujem neke slojeve svog glumačkog bića, da porastem do te uloge, pa onda dalje... Danas se mladim glumcima niko ne bavi na taj način - kaže Mira.

Gledajući fotografiju "Kafana kod besmrtnih", Jagoš Marković kaže:

- Gledam ovu sliku i divim im se kao što sam im se divio ceo život. Bili su veliki, bili su pravi, nesebični, velike ličnosti... Ključna reč je svest o zajedništvu, svest o slozi... to je ključno, jer to je ono bez čega nam nema ne samo napretka nego ni opstanka. Danas se izgubila svest da bez opšteg dobra nema ni pojedinačnog. U pitanju je drugačije vreme. I danas ima talenata! I to velikih! Ne fali nam dara, fali nam zajedništva, empatije, sistema vrednosti...

Bilo je to daleko gospodskije vreme. Ovo naše grca u banalnosti, u bljutavoj privatnosti. Jagoš Marković, reditelj
Onda je bilo sramota biti na ego tripu i bilo šta iz ega reći. Odmah si bio predmet sprdnje. Bilo je to daleko gospodskije vreme. Ovo naše grca u banalnosti, u bljutavoj privatnosti. Sada imamo kult (nazovi) slave, političkog tj. politikantskog pre svega, onda je bio kult ideje. Pre je bilo sramotno privatni život izlagati, a sad je to poželjno... Govorim načelno o vremenu.

Ali naši su glumci i sada bolji deo naše stvarnosti. Oni još uvek mnogo više nego mnogi drugi esnafi ne zaboravljaju da su etika i estetika nerazdvojne. Inače se u ovom vremenu, u ovom haosu koje traje jako dugo, ne bi zavesa podigla nijedno veče, ne bi da nema etike i danas.

Ondašnje vreme se neće ponoviti

Duško Kovačević ističe kako je u to vreme postojao ozbiljan odnos prema umetnosti u svakom smislu.

- Nije postojala ova današnja takozvana sloboda i demokratija u kojoj možeš da radiš i govoriš sve i svašta, i najveće gadosti, bez ikakve odgovornosti, bez osude, bez stida. Kad vidim ovu našu današnju demokratiju, počnem da žalim za ondašnjom cenzurom. Ondašnje se vreme neće ponoviti. Stvari su otišle u potpuno drugom pravcu. A mi pratimo veliki beli svet uglavom u onome što je u njemu najgore. Pa se još trudimo da budemo bolji, to jest gori od originala. Između ostalog, ubrzanje koje je došlo u naše živote pre svega je dokazalo onu staru narodnu - što je brzo, to je i kuso. Sve se pretvara u fast fud za oči i dušu. Lično, drago mi je i ponosan sam što sam živeo i radio s velikanima, što smo uspeli da uradimo stvari koje traju i dan-danas. Kolektivno smo verovali u istu ideju, istu priču, iste vrednosti. Bili smo posvećenici religije koja se zvala umetnost - priča Kovačević.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU ALEKSANDRA POPOVIĆA IZ 1991: Vratićemo se u neokolonijalizam i bićemo besplatni

Hoćemo dа se vrаtimo nаtrаg, а to nаtrаg zа nаs može biti sаmo neokolonijаlizаm. Jа sаm rekаo: volite kаpitаlizаm i vi mislite dа ćete imаti nemаčki kаpitаlizаm, аli kod nаs će biti jugoslovenski kаpitаlizаm sličаn sаmo nekom nikаrаgvаnskom ili аrgentinskom, rekao je Aleksandar Popović (1928-1996), jedan od najznačajnijih srpskih dramskih pisaca u intervjuu koji je dao još 1991. godine

"Pа, slušаjte, svi ti nаcionаlizmi i šovinizmi buržoаskа su izmišljotinа novijeg dаtumа i rаzvijene zemlje su tаj problem već аpsolvirаle.Nаmа izgledа dа tuđe iskustvo bаš ništа ne vredi. Celа ovа gužvа kojа se dаnаs u Jugoslаviji dešаvа, kаmo lepe sreće dа je jugoslovenskа! Jа bih se bаr ponosio kаko smo mi u stаnju dа izmislimo veliku gužvu. Ali, ne, ovo što se dešаvа sаmo je provincijski refleks velikih svetskih dogаđаjа, pа dok oni dođu do nаs...Znаte, kаo šlаger.A ljudi u tome učestvuju bаš kаo dа su oni sve to smislili".

Kаo dа igrаmo u tuđem komаdu što bi, pretpostаvljаm, rekаo jedаn drаmski pisаc poput vаs?­

Tаčno! Dа mi oproste mаlogrаđаni, аli to je isto kаo kаd ženа u Trsteniku gledа televiziju, pа hoće dа izgledа kаo Amerikаnkа, sаuverenjem dа je to onа.Neverovаtno koliko je to primitivno.Jer, prvo, niko ne znа celi komаd, sаmo mu se dаju po dve ­tri replike unаpred. Pа je tužno gledаti to koprcаnje.I sаd vidimo štа? Koji kepeci su se pojаvili! To su neki ljudi koji bi mogli dа se igrаju sа šibicаmа po аutobuskim stаnicаmа.Hoće dа igrаju šаh, а ne znаju kаko se vuku figure, pа vrаćаju poteze ili krаdu.
A, u politici, ko ne znа dа odigrа unаpred bаr dvаdeset potezа, nemа štа dа trаži.Pri tom su oni, svi redom, tаko strаšno ljuti, oholi, tаšti, svаki tu pаtuljаk vidi sebe kаo gromаdu.A, jа to morаm dа kаžem, svi oni su, ipаk, školu učili od jednog mnogo većeg mаherа.No, većinа ovih koji se sаdа pojаvljuju nisu imаli prilike dа budu u njegovoj blizini, pа dа gа skidаju, nego su gа skidаli od njegovih imitаtorа.I oni više liče nа Stevku Božurevku nego nа tog mаherа. To mogu dа im kаžem.
Štа predviđаte dа će se desiti sа ovom nаšom zemljom?­

Nemаm dovoljno informаcijа. Ali, znаte, аko u trenutku teške bolesti, recimo, vаše tetke u Beogrаdu, u Kini gine 700.000 ljudi odzemljotresа, to je zа vаs sаmo broj i vаs, ipаk, boli sаmo vаšа tetkа. Jа to tаko gledаm.Nаs boli ono što je nаše. A u svаkom selu u Vojvodini vi možete nаći Ruskinjicu kаko igrа bаlet sа Hаvаjа, kojа se bаvi prostitucijom, i to nаs se ne tiče. Rаdi se o velikoj seobi nаrodа, o rušenju jedne velike zemlje kаkvа je Rusijа. Oni su nа kolenimа, oni su u blаtu, to se tаko stropoštаlo dа se čoveku stegne srce. I mogаo bi dа urlа postаvljаjući sebi pitаnje ­ а kаd će se oni ponovo skupiti dа budu zemljа i nаrod. Bilo je pitаnje dа li socijаlizаm dolаzi nа bаjonetimа Crvene аrmije ili gа ljudi sаmi stvаrаju. Međutim, kаd je Crvenа аrmijа rešilа dа ne stoji više izа socijаlizmа, on se u roku od dvа dаnа rаspаo.Žаlosno, аli to je činjenično stаnje.

Štа biste rekli dа se Srbijа izdvoji, dа bude sаmа?

Vrlo mi je neprijаtno to dа kаžem, аli mislim dа ni Srbijа kаo Srbijа, ni Hrvаtskа kаo Hrvаtskа, nisu ni u kаkvoj igri. To se nаmа odnosno njimа sаmo čini. Obe su sаmo figure u jednoj opštoj igri kojа se igrа. Mi često mislimo dа se neko emotivno premа nаmа određuje, pа nаs mrzi i tаko to. Jа to ne mislim. Po meni, аko govorimo o Srbiji, Jugoslаviji, Bаlkаnu konаčno, rаdi se sаmo o snižаvаnju nаše cene. Dа se sаd svi rаstаnemo, pа mi bismo došli u situаciju dа puzimo i molimo dа nаs neko skupi nа kаmаru. Setite se Poljаkа! Mа, more, dovešću te u tаkvu situаciju dа ćeš preklinjаti dа te uzmem džаbe. I jа mislim dа se sаd uprаvo s nаmа to rаdi: mi ćemo biti besplаtni.

Dа li, ipаk, i nаs okrivljujete?­

Usuđujem se dа kаžem kаko je Amerikаncimа sаdа cilj dа u svim držаvаmа postаve mаrionetske vlаde i oni će se truditidа to učine. Pogledаjte kаko sаdа, nа primer, lome Frаncusku. Jedino Engleskoj, svom stаrijem brаtu, još gledаju mаlo kroz prste.I štа tu nаmа sаd nije jаsno? Jа ne rаzumem.

Rečeno je dа ste vi prаvi komunistа?­

Jа jesаm, jesаm i sаd komunistа. Ali, tu morаju dа se rаščiste neke stvаri. Ideologijа je, pre svegа, nаukа i to nemislim jа, to je tаko.Kod nаs je postаlo normаlno trpаti u isti koš Tuđmаnа i Mаrksа, Kiru Gligorovа i Engelsа, to je zа njih isto. Postoje tu dve grozne stvаri.Prvo, od Oktobаrske revolucije mnogo više koristi je imаo Zаpаd nego Istok, jer su oni u strаhu od socijаlističke revolucije žestoko krenuli nа socijаlizаciju svojih društаvа.Drugo, oni su ozbiljno, nаjozbiljnije, izučаvаli Mаrksа, а ovi ovde su gа kobаjаgi izučаvаli i znаju dа vаm kаžu dve­ tri reči.Sаd se kod nаs o Mаrksu govori kаo o nekom žiceru. A ne postoji nijednа svetskа istorijа filozofije u kojoj Mаrks ne zаslužuje jedno veliko mesto.Oni nа Zаpаdu se ne slаžu s njim, аli gа s poštovаnjem proučаvаju.E, sаd, što se tiče filozofije, nаučnog socijаlizmа i dijаlektičkog mаterijаlizmа ­ nekа mi Bog oprosti аko ne znаm, а jа to strаšno prаtim ­ ničeg novog nemа. Sаd skoro je u Smederevskoj Pаlаnci bilo predаvаnje "Mаrks ili Sveti Sаvа". To je smešno. Jа se opredeljujem zа Svetog Sаvu, аli i zаMаrksа, je l’ rаzumete?

I štа mi rаdimo? Hoćemo dа se vrаtimo nаtrаg, а to nаtrаg zа nаs može biti sаmo neokolonijаlizаm.Čuo sаm čаk od pаmetnih ljudi kаko govore: što ne uzmemo mаlo odаvde, mаlo odаnde.To vаm je kаo dа kаžete ­ što se stonogа ne spаri s krmаčom, pа dа nemаmo dve šunke, nego sto šunki.Ali, neće dа se primi.Jа sаm im rekаo: pа, vi volite kаpitаlizаm i vi mislite dа ćete imаti nemаčki kаpitаlizаm, аli kod nаs će bitijugoslovenski kаpitаlizаm.A on može biti sličаn sаmo nekom nikаrаgvаnskom ili аrgentinskom. Ne zаborаvite, Argentinа je velikа zemljа, imа velikih mislilаcа, velikih pisаcа i nobelovаcа, а tаmo decа rаde.

Vi, dаkle, mislite dа je pre bilo bolje?­

Živeo sаm jа u Americi i video kаko decu uče u školi dа prаve fišeke, а drugu decu uče kompjuterimа. Pа ti birаj gde ćeš, niko te nesprečаvа, sаmo se plаćа. Mi bismo hteli sve. Kаd se bude pričаlo dа se pedeset filmovа prikаzivаlo u Puli i dа to niko nije prodаvаo već su se oni prаvili onаko,iz umetnosti, reći će nаm dа lаžemo. Bilo je vremenа kаdа je u Beogrаdu bilo 90.000 studenаtа, nije studirаo sаmo ko nije hteo i bilo je džаbe. Kаd to budemo pričаli, reći će nаm dа lаžemo. Hoću dа kаžem dа nаm se može desiti dа se sećаmo komunizmа kаo Periklovog dobа. Nije postojаo čovek koji nije putovаo u inostrаnstvo, smаtrаlo se dа onаj ko ne ode nа letovаnje propаdа. Zаr nije tаko bilo?!

I štа se vаmа kаo piscu dаnаs nаjpre nаmeće kаo temа?­

Strаšno mnogo stvаri. Imаli smo oko sebe gužvu i iz nje crpli. Jа, Duško Kovаčević. A sаd već imаmo igrаnku nа mrtvom mаgаrcu. Sve se ljuljа.Govorio sаm dа ko prvi uzme stvаri u svoje ruke, biće nа užаsnim mukаmа.To vаm je isto kаo kаd vаm neko kаže: evo, konаčno i ti dа postаneš direktor ove fаbrike kojа je spаljenа.Nemoj, molim te, dаj mi dа budem poslovođа u nekoj kojа je celа.Vidite, jа sаm se i kаo čovek i kаo pisаc uvek pitаo štа je stаrije.Sаd gledаmo kаko se mrze Srbi i Hrvаti, kаko mrze komuniste i sve to jeste vаžno, аli jа ipаk mislim dа je nаjstаrije živeti.

Vi ste i sjаjаn poznаvаlаc nаšeg mentаlitetа. Kаkvi smo dаnаs, kаkvi smo postаli ukoliko mentаlitet uopšte podleže promenаmа?­

Vidim sаmo dа smo mi kаo nаrod postаli trаgično nemotivisаni.Recimo, Crvenа zvezdа je postаlа prvаk i to jeste zа rаdost. Ali, ljudi su to prihvаtili kаo svoj nаjsrećniji trenutаk u životu. I jа kаžem: pа, mnogo su oni jаdni kаd im je to toliko.A, opet, imаm i drugi primer.U jednom trenutku primetio sаm ogromne redove zа loto. Pitаm ženu nа kiosku o čemu se rаdi. Kаže, u tri kolа nije bilo prve nаgrаde, tаko dа je sumа nаrаslа do tri milionа mаrаkа.Jа sаm iz togа zаključio dа nаšem svetu mаnje od tri milionа mаrаkа ne vrši posаo.Jer, kаd je u igri bilo osаm stotinа mаrаkа, to im nije bilo potrebno i zаto nije bilo tolikih redovа.Kаd su čuli zа tri milionа, e tаmаn bi im to leglo.To vаm je isto kаo u nаšim pesmаmа kаd čobаnin čuvа tuđe ovce i rаzmišljа o tome štа bi bilo dа bude cаr.Filozofski to stoji. Sve je sаmo u svemu. Pošto on ne može dа reši nijedаn svoj problem, jer dа može on bi se njim bаvio, on hoće sve.

Sаd je vrlo živo u srpskoj politici. Dа li ste nаklonjeni, mаkаr mаlo, nekoj strаni, dа ne kаžem strаnci?

Ne, strаnke me ne interesuju.Sve je to tužno gledаti zаto što je sve isto: isti ljudi, istа ideologijа, isti nаčin mišljenjа, iste emocije.Mi sаd čudа očekujemo od opozicije, а sve njih je iznenаdio socijаlizаm i niko od njih nemа prаve klаsne svesti.Svi zаstupаju nаrod, svi su humаni...Njimа je teško dа misle o čoveku, rаdije bi o čovečаnstvu. Ako insistirаte nа pitаnju, morаm vаm reći dа jа i nemаm prаvа bilo štа dа kаžem.Jа sаm komunistа i pripаdаm porаženim snаgаmа.Tаj porаz koji smo mi doživeli, to niko nije!Jednog dаnа oni su se skupili i rekli dа nаs više nemа!Pа dа je bаr neko ustаo i kаzаo ­ čekаj.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Mira Furlan MOJ SMISAO ŽIVOTA

Razgovor sa velikom, slavnom dramskom umetnicom Mirom Furlan rađen je nedavno u vrlo s prijatnom pozorišnom bifeu riječkog HNK Ivana pl. Zajca nakon (druge reprize) predstave „Kasandra“ koju je po romanu Kriste Volf režirala Nada Kokotović, koja je privukla veliku pažnju i kritike i publike i koja je ovu proslavljenu glumicu vratila na pozornicu nacionalnog teatra Hrvatske posle 25 godina.

„To je duboka, snažna univerzalna priča o ratu, ženi u ratu“, kaže Mira Furlan govoreći za "TV & pop kulturu" o „Kasandri“. Pominjemo potom odlične reakcije publike, komentare koji govore da se u toj priči o ratu, Grcima, Troji i junakinji koja je protiv pošasti digla glas a zbog toga stradala, prepoznaje sudbina Jugoslavije, njen strašan krvavi raspad, kao i njena lična priča.

Dok ste radili na ulozi, prolazili kroz tekst, šta je to što vas je najviše nosilo?

- Tekst je strahovito težak. To nije dramski tekst. Drama, po pravilu, podrazumeva situacije, sukob, odnos između likova, karaktere, događaje. U ovom komadu toga nema, osim u naznakama. Zapravo, u suštini je to monolog, razmišljanje žene pred smrt. Ali ima fantastičnih stavova, promišljanja, uvida kojima je trebalo udahnuti scenski životvornost.

Vaša junakinja upravo svoju mogućnost uvida doživljava i kao svojevrsno prokletstvo jer njena upozorenja niko ne prihvata, svi srljaju u rat, a ona biva kažnjena?

- Ne kaže se uzalud - blaženi su siromašni duhom. U jednoj od izvrsnih replika ona kaže - radije kažnjavamo onog koji imenuje nego onog ko čini! Da ti stane dah... Meni lično uvek tako odjekne kad naratorka (odlična Olivera Baljak, prim. n.) kaže egzil je biti spasen i ni sa čim povezan. To me tako dirne svaki put. I to je tako tačno. Pa, priča o Odiseju koji se vraća posle trideset godina, ali nisu ga čekali. Ima tako puno toga. Mogla bi sad čitavu predstavu odigrati ponovo.

Da, šta se dešava kad Odiseja niko ne čeka?

- Krista Volf kaže treba se vratiti i ponovo izgraditi. Predstava vrvi od tema, pitanja, koji nas se tako mnogo sve tiču.

Jedno od njih je da li oni koji manipulišući žrtvuju druge bivaju odgovorni, reklo bi se da ne?

- Mislite da li zločinci bivaju kažnjeni. Ne, ne bivaju. Nas je strašni rat na ovim prostorima, koji nam je promenio živote iz korena, naučio da zločinci ne samo da ne moraju nego najčešće i ne bivaju kažnjeni. Mi svi želimo katarzu, želimo logiku priče, želimo razrešenje. To se sve uči u dramaturgiji, time se bavi pozorište, umetnost uopšte. Život je malo drugačiji. Nema razrešenja, nema kazne i zli ne nastradavaju a dobri nisu nagrađeni. To je naprosto tako. Teško je živeti s tim a ne hteti da budeš takav. Naravno, ako smo religiozni onda nam je lakše jer mislimo da će se sve te stvari desiti u drugom životu. Ja nemam tu sreću.

I, šta onda, kako dalje?

- Od rane mladosti mi je bliska filozofija egzistencijalizma. Recimo, Kjerkegorova ideja o autentičnom življenju. Pa to je, mislim, jedino što mi možemo. Jedino je što možemo je da budemo mi. Nema smisla, nema razloga, nema nagrade, nema kazne. Jednostavno si to što jesi i što možeš biti u najistinitijem i najpunijem smislu. Ja to zaista vidim, s godinama sve više, da je to jedina mogućnost, jedini smisao ako on uopšte postoji.

Nedavno ste postali stalni član ansambla HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Šta vam znači posle 25 godina ponovo biti stalni član HNK?

- Puno, zaista. U tome ima simbolike. Fascinira me da jedan mladi čovek koji je imao 15 godina kad je rat počeo upravo na sebe uzeo odgovornosti, osećao obavezu da se bavi tim stvarima, pa i onim što bi mogli nazvati mojim slučajem u ovoj zemlji. Moje kolege, moja generacija nije imala potrebe. Oni su hteli da to nekako nestane. A Oliver Frljić, kome se divim i duboko ga poštujem, ima veliki kvalitet koji se ogleda i u njegovoj spremnosti da zbilja zavrne rukave zaglibi se u mulj da vidi o čemu se radi i da pokuša nešto tu promeniti. Cenim to izuzetno. Taj gest me i doveo u Rijeku.

Upravo je krenula serija „Vere i zavere“ na TV Vojvodini u kojoj igrate. Kakvo je iskustvo rad na toj ulozi?

- Divan Tišmin tekst, odlična ekipa, intenzivno snimanje. Igram majku glavnog junaka, koga tumači Goran Bogdan. Jedna neobična žena. Ruskinja. Dok sam radila ulogu, dolazila je jedna autentična žena, Ruskinja, s kojom sam razgovarala, kroz nju upoznavala razne stvari. I to mi je bilo jako uzbudljivo.

Dete mi je u Americi

Vi sad živite gde?

- Živim globalno (smeh). Idem sad u Ameriku, tamo mi je dete. Komplikovano jeste, ali dobro.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

POZORIŠNI GERILAC Ljubiša Ristić: Ljudi vole da budu robovi

Malo nema vode, onda nema struje, ali pozorišta još ima. KPGT Ljubiše Ristića traje u ruševinama Šećerane i da nije pravih scena i probe konkretne predstave, čovek bi pomislio da je sve ovo samo još jedan performans "večitog otpadnika" jugoslovenske kulturne scene.

Pozorišni ilegalac, politički anfan teribl... ko je danas Ljubiša Ristić?

- Isti onaj koji je bio i juče.

Je li moguće ostati isti sve ove godine?

- To je stvar odluke. Postoji ta lažna propaganda da čovek mora da se menja i svi kojima je zgodno da se menjaju kako vetar duva stalno viču kako čovek mora da se menja i kako je to znak zrelosti. Mislim da to nije tačno. Čovek treba da se drži svojih principa i ideala, i ta teorija o tome kako su u mladosti svi levičari a u starosti desničari za mene ne važi. Ozbiljan čovek, bio on umetnik, naučnik, pravnik ili krojač, mora da se drži svojih principa i pogleda na svet. Jedini ispravan odgovor na to pitanje jeste da je jedini pravi čovek onaj koji je i danas ono što je bio i juče i da će to biti i sutra.

Da li je ta priča o promeni samo alibi hulja da bi mogli da presvuku kožu?

- Ponekad je alibi hulja, ponekad ljudska slabost. Ljudi su slabi, to je prirodno, pristisci su ogromni, ljudi moraju da se prilagođavaju, to je prirodna stvar i ne treba zbog toga osuđivati obične ljude. Međutim, čovek koji se pojavljuje u javnom životu i koji iznosi svoje stavove, ružno je i gadno kad ih svaki čas menja. Obaveza je ljudi koji se bave javnim poslovima da postoji neka konzistencija i doslednost u njihovom govorenju i delanju.

Danas je nešto mnogo pametnih?

- Svi su mnogo pametni i prepametni i svi se odlično snalaze. Mislim da ta stvar stoji obrnuto. Moje iskustvo u životu me je naučilo da je mnogo lakše ne prilagođavati se. Onaj ko se suviše prilagođava nailazi na ogromne teškoće. Treba da mudruje, smišlja, manipuliše... Lakše je ići pravo svojim putem iako izgleda teže. Čovek se tako čeliči i može više da izdrži. Zamislite čoveka koji na najmanji pritisak klima glavom i povlači se. Njega brzo pročitaju i onda ga stalno pritiskaju. Takvog sveta oko mene je na stotine.

Jeste li ikad bili u prilici da napravite kompromis nauštrb principa?

- Pa niko mi ne nudi kompromis. Pročitali su mene davno. Naravno, cena slobode je da možeš svega da se odrekneš i onda si slobodan čovek. Čim ti nešto treba bez čega ne možeš, bilo da je materijalno ili emotivno, što te drži pod kontrolom da bez toga ne možeš ti više nisi slobodan čovek.

Vi ste slobodan čovek?

- Niko nije savršen. Slobodan sam onoliko koliko uspem da budem slobodan. Imam jedno drugo iskustvo. Ljudi imaju strašnu tendenciju da budu porobljeni, tako im je lakše. Hoće da ih neko sa nekom moći i nekom snagom i autoritetom porobi da oni onda služe nečemu i nekome jer su tako oslobođeni odgovornosti. Problem je preuzimanja odgovornosti. Slobodan čovek je preuzeo odgovornost. Čovek koji klizi u ropstvo prebacuje odgovornost na drugoga i taj transfer ga čini, tobože, bezbednim. Neko umesto njega donosi odluke, a on ne može da odlučuje jer je, sirotan, porobljen. Mislim da je strašno to što živimo. Ovaj svet je postao strahovito sofisticiran u porobljavanju.

Ubedili su nas da je to za naše dobro?

- Pritisak je ogroman i metodi porobljavanja su tako razvijeni i suptilni, imamo na delu identifikaciju žrtve sa dželatom. Osim toga, imamo danas ceo pokret rehabilitacije raznih saradnika okupatora. I to nije samo kod nas, to je u čitavoj Evropi. Ti istorijski presedani treba da opravdaju današnje kolaborante, današnje saradnike okupatora. Onda oni u istoriji nalaze neke presedane kao opravdanje za svoje današnje ponašanje. To je sve isto od baltičkih zemalja, pa naovamo.

Kako to izgleda na našem tlu?

- Gledamo svaki dan. Vode se, tobože, neke rasprave velike - je li Nedić spasilac Srba i nacije ili je saradnik nacista, koji danonoćno skuplja Jevreje, komuniste i Cigane i šalje ih u logore. Da li je Sajmište ustaški, nemački ili nedićevski logor, kao da to ima nekog značaja. Njegova straža i specijalna policija šalju one koje će, ako ih tu ne pobiju, poslati u stočnim vagonima dalje u logore. Ja samo znam da je jedina konstanta cele naše istorije - saradnja s okupatorom. Kod nas su ustanci, pobune i borba za slobodu i oni koji to rade - incident. Posle dolazi do te velike inverzije: oni bivaju optuženi i proglašavani krivim - oni postaju krivi što su zločinci streljali hiljade nevinih ljudi. Kragujevac, Kraljevo... imamo sličan primer i iz ovog poslednjeg bombardovanja. Nije kriv NATO koji je bombardovao Televiziju, nego je kriv neko ko je kao znao za to i ostavio kolege da tamo umru. To je besramno. A to govori upravo o toj priči.

Četvrt veka po istoj matrici odigrava se i politika u Srbiji?

- Mi ne živimo bilo gde. Mi, nažalost, živimo na mestu koje je važno svima. Važno je velikim silama, važno je našim susedima, važno je svima koji hoće da putuju iz Azije u Evropu i obrnuto, važno svima koji hoće da pokriju važne saobraćajnice i reke. Ko je nama kriv što ovuda protiče toliko kilometara Dunava i Save, što je ovde Moravsko-vardarska dolina, što što je ovuda put za Solun i Carigrad, ko nam je kriv što je Bagrdanski tesnac jedino mesto kuda vojska može da prođe.

Šta je Bagrdanski tesnac?

- Najvažnija strateška tačka u Evropi i nalazi se kod Jagodine. To je onaj tesnac gde se spajaju pruga, autoput i reka Morava na šezdeset metara. Desno brdo i levo brdo i 350 km istočno i toliko zapadno ne može da prođe vojska, jer nema puta. Tu mora da prođe svako. Od Fridriha Barbarose do Nemaca u povlačenju u Prvom svetskom ratu, u Drugom svetskom ratu... da ne idemo dalje u tu priču.

Srbija nije Jugoslavija, ali kao da pokušava da živi od imitacije te zemlje?

- Mi smo imali jednu zemlju koja je bila moćna, važna, uticajna i neugodna i koja nije dozvoljavala stranu vojsku na svojoj teritoriji, ali koja je u isto vreme bila deo zapadnog vojnog saveza i socijalistička zemlja. To je istorijska saglasnost koja je povezivala interese Jugoslavije sa interesima dve velike svetske sile. Toga danas nema.

Ko je krivac za raspad Jugoslavije?

- Glavni izvođač tog raspada zemlje je Jugoslovenska narodna armija, jedna NATO armija koja u svojoj operativnoj zoni vrši operativne zadatke: demontira zemlju, formira nove vojske, nove države. Njen posao je bio da formira slovenačku i hrvatsku armiju i državu, da ostavi Makedoniju u nerešenom stanju u kome je i dan-danas, da do poslednjeg trenutka ne dira Kosovo, a da na kraju omogući ustanak Albanaca i smeštanje američke vojske tamo. JNA je trebalo da obezbedi u Bosni jedan mali građanski krvavi rat koji će omogućiti NATO-u da opstane da bi se tamo pojavio kao vojna sila i dao sebi smisao. Tu nije krivica ni Srba, ni Hrvata ni muslimana u Bosni. Taj rat i celu katastrofu omogućili su evropski i američki resursi.

Jeste li se pokajali zbog svog političkog aranžmana u JUL-u?

- Ne, naravno, zašto bih se pokajao. Levica je stvar budućnosti. Vidite da i u Americi imate jednog levičara koji vodi tesnu bitku s ovim aždajama. Sanders je socijaldemokrata evropskog tipa koji vodi bitku u takvoj zemlji sa takvom propagandom, da dobije nominaciju. Izgubiće je, verovatno, ali to ne znači da će Hilari Klinton dobiti.

A levica u Srbiji, pokušaj Borka Stefanovića?

- Kakav Borko, kakvi bakrači. Imate levičare tipa Zorana Đinđića, levičare moje drugarice Borke Pavićević, sve se to zove levičarima. Imate Socijalističku partiju Srbije, koja je dok je vladala Srbijom i SR Jugoslavijom donela jedan ustav koji uvodi kapitalizam kao i sve socijaldemokratske partije u Evropi. Ideološke razlike više ne postoje.

Odvratni su mi jugonostalgičari

- Naši nacionalisti i šovinisti sarađuju u regionu, izvrsno se razumeju i uvažavaju. Jedino što oni ne podnose su Jugosloveni. A Jugosloveni - to je jedan politički, socijalni i kulturni stav o tome da postoji jedinstven kulturni prostor. I mi u tom prostoru moramo da budemo Jugosloveni, ne jugonostalgičari. Jugonostalgičari su oni što su pobegli od svog jugoslovenstva, prilagodili se i sad su postali tobože nostalgični. Oni su mi najodvratniji. U međuvremenu su se upisali u Srbe i Hrvate, Bošnjake, Albance... i sad su jugonostalgični. A tu nostalgiju svode na klopu, nekakve šlagerčiće... Pa ova zemlja se raspadala tako što je organizovana hajka da se mrzi „fića“, „jugo“. Da je to nešto za podmseh. "Fića" je pravljen u četiri stotine fabrika u Jugoslaviji. On je povezivao Jugoslaviju. Uništiti „Zastavu“ to je kao uništiti "Hej, Sloveni", jugoslovensku zastavu. Na kraju i državu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Nikola Pejaković: Glupost se više ceni

Nikola Pejaković - Kolja, poznat kao glumac, režiser, scenarista filmova i serija kao što su „Lepa sela lepo gore” i „Vratiće se rode”, poslednje dve godine je u centru pažnje kao kantautor koji je okupio vrhunske domaće muzičare u bluz bend „Grobovlasnici” i za čijim nastupima vlada veliko interesovanje. Tako je bilo i pre neko veče na koncertu u klubu „Bitef art-kafe” na Kalemegdanu.

U razgovoru sa popularnim Koljom dotakli smo se pitanja nedostatka kvalitetnih autora na domaćoj sceni.

- Nikada nije bila neka poplava kvalitetnih kantautora, kompozitora, producenata, ljudi s idejama... Meni se čini da je svako vreme isto. Kod nas je pukao sistem, nema autora jer ne može da se živi od muzike, nema para od toga. Što bi neko udar’o u gitaru, ako može od dilovanja da zaradi „mercedes”. Što bi se neko bavio lepotom, ako ružno bolje ide... Zašto bi neko bio pametan, ako se glupost više ceni? Ali, proći će i to, vratiće se kvalitet na velika vrata - priča Nikola Pejaković, koji popularnu muziku koja je trenutno aktuelna opisuje kao „Lagane note za lagani život; besmisao za besmisao”.

Ovaj proslavljeni umetnik stanje u kulturi prvenstveno vidi kao nedostatak ideja, što je odraz stanja duha.

- To je borba za mrvice sa stola političarskog. Ali, nikada pare nisu problem, ko vam to kaže taj slabo razume; ideje, ljudi, to je uvek deficitarna roba. Naši su mozgovi blokirani; mi smo jedna hipnotisana gomila, što reče pesnik. Na kraju krajeva, kultura je slika duha jednog naroda, duhovni izraz, domet, stanje uma. Kakva nam je kultura - takvi smo. Ne možemo bolje. Zasad - tvrdi Kolja.

Nove pesme o nama slabima

- Nove pesme su o nama slabima. Pesme o smrti, ubijanju i praštanju. Pesme o ljubavi. I par pesama po Čika Jovi Zmaju. I puno svirke... Uživam uz ove moje prijatelje, muzičare u bendu "Kolja i Grobovlasnici"- navodi Kolja.
- Jedan sistem je propao, drugi ga nije zamenio, a ljudi moraju da žive. Mi smo 200 godina iza razvijenog sveta, ne po pameti, već po organizaciji. Još uvek mislimo kao Titovi pioniri: da smo najpametniji i da pravda pobeđuje. Najviše zna onaj ko zna da ne zna, a takvih je malo. Obično gledamo ego paradu, paradu umišljenih kretena. Skrušenost i smirenje je put, a ne busanje u prsa. S druge strane, krademo državu, decu svoju krademo, pa šta da očekujemo nego propast - zaključuje Nikola Pejaković.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Pomodoro intervju: Ljubomir Bandović, glumac

Ne može mali čovek da bude veliki umetnik


Glumac ulogu može da odigra samo ako je razume na ljudskom nivou. Mora da joj se prepusti. Moraju da ga bole problemi lika, mora u sebi da nađe makar ekvivalent tome

Glumac Ljubomir Bandović spada u najintrigantnije i najangažovanije naše glumce danas. Za svoj rad u poslednje vreme dobio je mnoštvo priznanja i nagrada.

Prijatan je i inspirativan sagovornik, te smo sa njim ćaskali o glumi, životu i još koječemu u ugodnom ambijentu restorana Pomodoro.

* Možete li nam reći nešto o prvom Samostalnom srpskom seljačkom teatru, kako je zamišljen?
- Prvi srpski samostalni savremeni seljački teatar je agencija koju sam osnovao kada sam postao slobodan umetnik. Ime mi je palo na pamet na službenom putu. Zamišljeno je da u početku meni služi da naplaćujem svoj rad i obaveze prema državi. Nadam se da će vremenom prerasti u nešto više... Možda pozorišnu trupu. Voleo bih da ideja o samoodrživoj organizaciji privuče mlade i talentovane ljude koji žele da služe umetnosti.

* Kao mlad glumac koji se već dokazao i koji je nekoliko puta nagrađivan, koliko Vam nagrade danas znače?
- Nagrade sam uvek doživljavao kao potvrdu onoga što sam uradio i kao odgovornost koja preda mnom stoji. Pepi Laković je lepo rekao: "Nagrade pripadaju mladosti. One, za čoveka u mojim godinama pružaju trenutno zadovoljstvo."

* Da li ste nekada reagovali na nešto što ste doživeli kao 'nepravdu' ili jednostavno samo pustite stvari da dalje idu svojim tokom?
- Često reagujem i to uglavnom kada se radi o nekom drugom. Opet, mislim da nisam dovoljno reagovao jer nepravda se koti brzo, kao i sve štetočine.

* Šta je potrebno da uradi reditelj, bilo filma ili pozorišne predstave, da bi delo koje stvori bilo prijemčivo za prosečnog gledaoca, a da pri tome sama umetnost ne izgubi na kvalitetu?
- Da bude sa sobom na Ti i sa delom na Vi. Da poštuje publiku. Zanatski, dovoljno je samo da odredi događaje na nivou scena i glavni događaj dela. Neophodno je i da veruje ekipi koju je izabrao.

* Da li vam se događalo da na predstavi u trenutku zaboravite tekst? Da li improvizujete?
- Trebalo mi je neko vreme da dođem do zaključka da greška na sceni postoji samo ako glumac dozvoli. Naravno da usled premora, prehlade, zvonjave telefona u sali ili bilo koje vrste dekoncentracije dođe do blokade u pamćenju, ali zato su tu kolege, partneri, sufler... Nekad je lakše, nekad teže izvaditi se iz toga. Ponekad je dovoljan samo pogled, gest rukom, pitanje, a ponekad prođe nekoliko večnosti dok se ne prizovemo i vratimo na pravi put. Smešno je, ali i stresno.

* Čini li vam se da su uloge koje ste igrali menjale vaš karakter i pogled na svet ?
- Naravno. Glumac ulogu može da odigra samo ako je razume na ljudskom nivou. Mora da joj se prepusti. Moraju da ga bole problemi lika, mora u sebi da nađe makar ekvivalent tome. To utiče, pogotovo na mlado biće. Sećam se Gorazda Kranjca iz "Janeza" Siniše Kovačevića, momka bez identiteta, gladnog svega. Desio mi se devedesetih, kada sam imao 23 godine. Idealno za lik, umalo pogubno za mene.

* Ove godine napustilo nas je nekoliko velikih glumaca, što je gubitak za kulturu ove zemlje. Mislite li da u novim generacijama postoje dostojni naslednici Dragana Nikolića, Bate Živojinovića, Marinka Madžgalja, Milorada Mandića Mande?
- Da. Ne postoji skala kada se o tome radi. Postoje glumci koje pamtimo po svakoj ulozi. Oni koji su uspeli na vreme da dođu do sebe, da se prihvate, pa potru i na kraju budu sa sobom na Ti. Oni čine svaku ulogu vrednom sećanja. Drugo, glumci kod nas imaju sreće, jer je lestvica već odavno visoko postavljena. Mora se takođe negovati publika, ne dozvoliti da njima pada kriterijum.

Trebalo mi je neko vreme da dođem do zaključka da greška na sceni postoji samo ako glumac dozvoli. Naravno da usled premora, prehlade, zvonjave telefona u sali ili bilo koje vrste dekoncentracije dođe do blokade u pamćenju, ali zato su tu kolege, partneri, sufler...

* Koji književni lik iz srpske književnosti dvadesetog veka biste voleli da igrate i zašto?
- Odigrao sam Hasana Dželebdžiju. Ne bih dalje da izvoljevam.

* Kao dete ste verovatno imali glumačke uzore koji su vas motivisali da i sami postanete glumac. Da li vas je neko od njih razočarao i pokazao se u mnogo negativnijem svetlu nego što ste očekivali?
- Neke uzore nisam stigao da upoznam. Ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje. Uglavnom - ne može mali čovek da bude veliki umetnik.

* Danas je mnogo glumaca na malom tržištu. Postoje li razlike među glumcima koji izlaze iz privatnih škola i sa Fakulteta dramskih umetnosti?
- Ne postoje suštinske razlike između glumaca, davne 1995, kad se otvarala Akademija BK, bio sam među retkima na Fakultetu dramskih umetnosti koji je to podržao i koji je rekao 'ako', jer tržište mora da bude otvoreno. Nije bitna polazna tačka, bitno je ko zna da radi posao. Ubeđen sam i uveren sam, što mi se na masi primera i dokazalo, da ima fantastičnih glumaca koji izlaze sa Akademije BK, sa Akademije lepih umetnosti i sa FDU kao što iz tih ustanova izlaze i promašeni ljudi. Bitna je škola, bitan je pedagog. Ali, više kao životni pedagog, a ne kao pedagog u glumi. Niko tebe 'ne može da napravi na glumca'. Sam od sebe praviš glumca. Neko od tebe treba da napravi svesnog čoveka koji u sebi pronalazi, budi i stvara glumca. Mislim da je u tome ključna razlika. Ako se škola poklopi sa talentom to je pun pogodak.

* Da li vam prijaju poređenja sa starijim ili mlađim glumcima?
- Neka mi poređenja naravno prijaju. Neka poređenja sam i priželjkivao da doživim. Prija kad vam kažu da podsećate na Paju Vuisića ili Batu Stojkovića... Da biste mlade glumce videli kao zrele i fantastične glumce, morate im davati zadatke, a ne kao poslodavac da razmišljate samo o zaradi i tome šta će publika prvo da prepozna: pa onda ako imate Bosanca, zovite LJubu Bandovića. Ne treba to raditi, naprotiv, LJuba je to već odigrao, dajte da vidimo ko drugi može to da odigra. Ne treba mlade ljude ukalupljivati, treba ih granati. Masa glumaca je upala u fah i ljudi iz toga ne mogu da se izvade. Dakle, dajte glumcima zadatke. Niko od nas nije upisivao i završavao akademiju da bi radio jedno te isto ceo život. Treba rizikovati i pogrešiti, pa će se onda znati zašto nešto ne treba da se radi.

* Na čemu trenutno radite?
- Na trećoj sezoni TV serije "Vojna akademija". Početkom jula počinjem da snimam prvu sezonu sitkoma koji se zove "Ne zvocaj". To je duhovita priča o tri bračna para koji ćemo raditi za Prvu televiziju, a u oktobru me čeka Duško Kovačević i Zvezdara teatar sa novim komadom o kome još ništa ne mogu da otkrijem.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Povodom premijere "Ivanova" o privilegijama svog posla, duhu vremena i politici

Nikola Ristanovski:Gubitak ideala je samoubistvo

Plašim se glumaca koji do kraja mogu da objasne ono što igraju *Svi smo mi uvek stavljeni u neki kontekst, želeli to ili ne *Ne može se sve ziheraški, a nije ni zdravo * Ne verujem u pozorište koje se ne tiče ljudi *Vanžanrovske situacije su najbliže životu *Nikada nisam gradio karijeru

"Nemam, niti želim da razvijam neku tezu o smislu života nego da sa svakom predstavom idem korak dalje u razumevanju ljudi.

Zbog toga radim u pozorištu", kaže za Danas glumac Nikola Ristanovski, koji igra naslovnu ulogu u Čehovljevoj drami "Ivanov" čija je premijera zakazana za večeras u 19.30 na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Komad je režirala Tatjana Mandić Rigonat, fokusirajući se na njegove egzistencijalističke ravni, a sam Čehov ga je pisao, čini se, u ime generacije koja se prerano umorila, izgubila ideale i ostala bez životne energije.

Ristanovski objašnjava za Danas da se, gradeći ovaj lik, ni za trenutak nije bavio društvenim kontekstom i okolnostima, nego da je više bio okrenut ka unutra, ka elementarnoj analizi samog sebe.

* Kakav je bio susret sa Ivanovim, ruskim Hamletom, kako ga još nazivaju?
- Komplikovan. Konkretno je počeo prilikom prvog čitanja teksta, nastavio sa svakom probom i to je susret koji još uvek traje.

* Oko toga ko je Ivanov su se lomila mnoga kritičarska koplja. Znate li vi?
- Kad bih znao konačan odgovor, ne bih imao potrebe da ga igram. Možda se razlikuje po količini iskrenosti prema samom sebi, što je veoma retko u svetskoj dramaturgiji. Iskren je onoliko koliko svaki čovek misli da je iskren prema samom sebi, samo to ne iskazuje, dok Ivanov upravo o tome govori.

* Kako je moguće izgraditi lik a ne proniknuti u bit njegove ličnosti? Pitam vas to zato što Ivanov na kraju oduzme sebi život.
- Mi ipak nismo klinika, nego pozorište. Dijapazon između iskrenosti i tehnologije pravljenja uloge je zapravo mesto gde treba tražiti odgovore. Moramo napraviti razliku između te dve stvari i istovremeno ne uništiti ni jedno ni drugo. U tome je caka pravljenja bilo koje uloge a ove ponajviše. Ne treba dramatizovati stvari, ne moramo biti samoubice da bismo ih igrali, ali se moramo baviti razlozima i nečijom psihologijom, možda i psihopatologijom mada ja tu ne vidim resku liniju. Ako bih morao da izdvojim specifičnost Ivanova, onda je to njegova kritičnost prema samom sebi, što je za svakog čoveka najteže.

* Kako gledate na to što je izvršio samoubistvo. Možda je to bila jedina opcija da preživi?
- On, uslovno rečeno, ne vidi razloga zbog čega bi živeo ali to imate i kod Hamleta, Don Žuana... Nećete dobiti konačni odgovor na to zašto se Ivanov ubio. Predstava se mora odigrati i videti. Nemoguće je izbaciti tezu tek tako jer bismo onda lagali ili bili pretenciozni. Ja se zaista plašim glumaca koji do kraja mogu objasniti ono što igraju.

* Šta ste saznali kroz ovu predstavu?
- Da smo svi podjednako dobri i podjednako zli. U ovom komadu čak ni pisac ne sudi nikome nego iznosi ljude takve kakvi jesu. U svakom čoveku postoji dobro i loše, iskreno i lažno. To su likovi bez teze. U tome je veličina Čehova i to je zapravo najteže sačuvati u igranju njegovih dela.

* Tanja Mandić Rigonat je spomenula da se "Ivanov" u poslednje dve godine postavlja u različitim delovima sveta i da je to komad koji na neki način odražava duh vremena. Slažete li se sa tim?
- Da, u smislu toga da je ovo doba došlo do ivice. Dakle, kada se preispituju sve vrednosti.

* Takođe, jedno od mogućih tumačenja "Ivanova", nastalog inače u vreme diktature cara Aleksandra III i okamenjenog idealizma, jeste da je ovaj komad bio svojevrsni izraz bunta protiv takvog gluvog stanja u društvu. Da li prema vašem mišljenju ovaj trenutak žudi za buntom?
- Svako vreme je podložno buntu od kada postoji čovečanstvo. Mnogo puta on donosi progres i nadu. S druge strane, nikada više u istoriji bunt nije bio toliko podložan manipulaciji a to je posledica i kolektivizma. Međutim, on uvek ima smisla kada se želi nešto bolje u društvu. Samo ja više ne verujem u velike stvari, nego da promena dolazi od svakog pojedinca.

* Govorite kao da ste se opekli o neke ideje.
- Pa, mi smo prošli svašta. Pad jednog sistema, ulazak u demokratiju za koju smo verovali da će nešto bitno promeniti a zapravo nije. Ranije je bila glavna ideja a sada kapital.

* Kako gledate na ove nove inicijative u regionu? Recimo, Šarenu revoluciji u Skoplju čiji bi pandan ovde mogao biti Ne da(vi)mo Beograd i Pravo na grad u Zagrebu.
- Svaka artikulacija slobodnog mišljenja i integritet istog su najveće ljudske vrednosti i to podržavam. U to verujem i zbog toga se i bavim ovim poslom.

* Rekli ste da se kroz likove koje igrate bavite i politikom.
- Nemoguće je ne baviti se politikom a svi likovi koje sam igrao su bili markantni u tom smislu. Leon u "Glembajevima" ili Ahmed Nurudin u komadu "Derviš i smrt". Igrati takve likove je velika privilegija za artikulaciju onoga što osećate i mislite.

* A šta mislite o tome da se glumac bavi politikom na neposredniji način. Recimo, vaš kolega Svetislav Bule Goncić je učestvovao u spotu SNS-a u predizbornoj kampanji.
- Nisam rigidan u tom smislu. Imam razumevanja. Neki ljudi veruju u to, neki žele da veruju, neki imaju druge ambicije. To se mora poštovati sve dok god ima dobrog ukusa u tome.

* Da li su vas nekad zvali političari i da li ste prihvatali takve ponude?
- Jesu, naravno, i uglavnom to nisam prihvatao ali smo svi mi uvek stavljeni u neki kontekst, želeli to ili ne. Svi se uvek na neki način nađemo iza nečega. Ja se trudim da se bavim drugim stvarima. Morao bih u ovim godinama da zaista poverujem u neke ideje.

* Kada pričate tako, zvučite kao Ivanov koji je izgubio ideale.
- Ja ipak verujem da može biti bolje i da treba imati ideale. Ivanov ih je izgubio a gubljenje ideala je samoubistvo i ono ne mora nužno biti fizičko.

* Više ste zastupljeni u pozorištu nego na filmu. Da li priželjkujete veću ravnotežu u poslu?
- Ponekad je ovaj posao jako težak, pogotovo ako u njemu otkrivate samog sebe. Tada on postaje potreba. Ja nikada nisam gradio karijeru. Naravno, u ovom poslu je velika privilegija što imate priliku da nešto podelite sa ljudima i da im govorite svoje mišljenje iz pozicije likova na sceni. Da imate prostora da slobodno mislite i osećate. Zato nikad nisam poželeo da nešto više radim, a ako treba da budem precizan - pozorište je moja profesija

* Istakli ste da u poslu volite neizvesne situacije kada nemate unapred gotova rešenja. Večeras će i ansambl i publika biti na sceni. Kakav imate odnos prema tome?
- Ne volim biti ziheraš. Svako od nas voli da ima neku zaštitu i sigurnost. S druge strane, kako dodirnuti neke stvari ako nema rizika. Ne može se sve ziheraški a nije ni zdravo. To što će publika biti blizu za mene nije specijalno nova situacija ali je ona potrebna ovom komadu i mislim da je Tanja dobro uradila jer to omogućava publici da se bolje saživi. Ja čak mislim da je pozorište mesto gde se ljudi skupe oko nečega. Duboki doživljaj toga sam imao kada sam igrao Ahmeda Nurudina u komadu "Derviš i smrt". Učinilo mi se da su se odjednom skupili ljudi oko jedne tuge. Tada kao da prestaje da bude važno kakva je predstava nego se desi neka zajednička istina u korelaciji sa publikom. To je meni najuzbudljivije.

* Kojom emocionalnom istinom će "Ivanov" okupiti publiku?
- Intimnim preispitivanjem svakog čoveka koji stane pred ogledalo. Retko govorimo o tome šta mislimo o sebi u tom trenutku. Meni bi bilo super da se oko toga skupi publika. Osim svih ovih metafizika mi želimo da se ljudima dopadne to što radimo, da ima i radosti i tuge, samo da publika ne bude indiferentna. Prosto ne verujem u pozorište koje se ne tiče ljudi.

* Kakav je film "Igla ispod praga" Ivana Marinovića u kojem vam je poverena glavna uloga?
- Nepretenciozan. Imao je premijeru na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Teško ga je žanrovski smestiti u neki fajl ali siže filma je da se u Crnoj Gori prodaje zemljište velikim kompanijama i da se jedan pop tome suprotstavlja. Opet nema velike teze i film se ne može odrediti ni kao drama ni kao komedija. Mene uvek zanimaju takve vanžanrovske situacije. One kao da su najbliže životu. Kao kod Čehova.

* Više puta ste pomenuli pretencioznost. Ona vas baš nervira, a za glumački posao bi se moglo reći da je po sebi takav.
- (Smeh). Možda se upravo njime bavim zato što želim da se izlečim od te pretencioznosti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Kokan Mladenović o svojoj predstavi "Na Drini ćuprija" i zlu koje nam se ponavlja

U Andrićevom romanu je "crna kutija" o našem zlu

"Da smo pažljivije čitali roman 'Na Drini ćuprija' mogli smo da izbegnemo još jedan ciklus zla.


Za ekipu koja je radila predstavu i za mene, centralna tema je bila istraživanje ciklusa zla, naših mentalitetskih i drugih devijacija koje dovode do velikih krvoprolića, u kojima ne postoji narod koji nije činio zlo drugom narodu na našem prostoru. Gotovo je neverovatno kako smo dozvolili sebi da budemo veliki ponavljači istorije", kaže Kokan Mladenović, čija je predstava "Na Drini ćuprija", za koju je napisao i tekst, otvorila 21. Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu, a koju je publika ocenila sa 4,29.

- Napisao sam tekst, koristeći veliki deo Andrićevog romana, tridesetak drugih priča, motiva, rečenica, izjava... Dva meseca smo istraživali taj neverovatni roman i krajnji rezultat pripada celom ansamblu. Etički gledano, to je Andrićevo, a ono što se izgovara na sceni je naše - objašnjava Mladenović, koji je u predstavi zahvatio istorijske događaje posle 1918. godine, kojom se roman završava, i završio ih ratnim sukobima iz 1992. godine.

* Andrić nije voleo da se njegova dela interpretiraju u pozorištu i šta mislite kako bi reagovao da je video Vašu inscenaciju njegovog romana?

- Kad režiram komad po nekom romanu, ne postavljam sebi pitanje šta je pisac napisao, nego zašto je to napisao. Verujem da je u Andrićevom romanu sadržana "crna kutija" jugoslovenskog pada i svega onoga što nam se desilo devedesetih godina. Centralna tema našeg komada jeste ciklično zlo, ali iz romana je moguće izvući mnogo drugih priča i dramatizacija. Mi smo hteli da ogolimo priču, da je svedemo na taj obrazac koji se besmisleno i mnogo puta ponavlja. Na kraju komada ostavljamo tri tačke, ukazujući da nije gotovo sa neučenjem iz istorije, koja ponovo može da nam se sruši na glavu.

* Šta nagoveštavate komadom - realno ponovno zlo ili nam upućujete uobičajenu parolu da bi trebalo da se zamislimo nad onim šta radimo?

- LJudi iz pozorišta često u rukavicama kažu - znate, mi to samo upozoravamo. Međutim, devedesetih smo mislili da je nemoguće da nam se dogodi krvoproliće, a onda nam se desilo. Pozorište ne treba da bude kamenčić u cipeli društva, nego treba da bude ekser u cipeli društva i to treba da boli. Posle četiristo godina, deca nam se svađaju oko istih problema. To je uvod u sledeći rat. Ukoliko se nešto radikalno ne promeni, šta će postati ta deca kad porastu. Za nas nije pitanje to da li će biti sledećeg rata, nego kad će ga biti.

* Likovi u predstavi trpe zlo, ali ništa ne čine da bi mu se suprotstavili i pokušali da uspostave životnu normalnost...

- Ne čine, ali to ne čine ni ljudi danas u Srbiji. Nas su ubedili da je nemoralno moralno, da je nepošteno pošteno. Na javnoj sceni gledamo najgore ljude, ljude sramnih biografija iz devedesetih godina, kako nam drže propovedi o moralu i upravljaju našim životima. I mi na to pristajemo. Taj običan građanin, pojedinac, koji trpi zlo i koji se poziva na neke više mehanizme kad mu se zlo dešava, najgori je zločinac. Mislim da smo kukavice i da smo zaslužili zlo koje nam se događa. Uostalom, u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj na vlasti su ljudi koje smo demokratski izabrali, zar ne?

* Imate li u planu da radite nešto novo?

- Vrata beogradskih, a sada sam uvideo i pozorišta u Srbiji, za mene su uglavnom zatvorena. Ja sam u prilično lagodnom egzilu, koji podrazumeva angažovanje u zemljama regiona - u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Mađarskoj i Rumuniji. Duže od četiri godine nisam imao premijeru u Beogradu i sve više shvatam da Srbija nije zemlja u kojoj ja kreativno išta radim. Ovu predstavu sam uradio posle mnogo vremena u značajnoj pozorišnoj kući u Srbiji, ali ko zna kada će biti sledeće prilike. Navikao sam se na taj emigrantski status, na to da plaćam cenu svojih reči. Ipak, mnogo bolje se osećam tako, nego u nekim kompromisima sa kojima čovek pozorišta teško može da živi sam sa sobom.

Logično je očekivati sledeći rat
- Na vlasti u Srbiji je najgori šljam iz devedesetih, presvučene četničke vojvode i Miloševićevi ministri informisanja, ubice-policajci, najgori izrod koji je mogao da da taj narod. Ništa bolje nije u Hrvatskoj i Bosni. Po ko zna koji put nismo raščistili sa zlom koje smo uradili jedni drugima i onda je logično očekivati sledeći rat, a ne sledeći mir - rekao je tokom okruglog stola Mladenović.

Nastavak festivala
Na festivalu, na kome se prikazuje sedam najboljih predstava iz regiona u prethodnoj sezoni, bez obzira na pozorišni žanr i poreklo pisca, a čiji je ovogodišnji moto Halmetov uzvik: "Ovo vreme je iskočilo iz zgloba", sinoć je izvedena predstava "Pijani", Ateljea 212 . Nakon toga, za nagrade Ardalion, takmičiće se i predstave "Hamlet" (JDP), "Marija Stjuart" (NP Beograd), "Hinkeman" (ZKM Zagreb), "Bela kafa" (NP Beograd) i "Šćeri moja" (CNP Podgorica). U čast nagrađenih, biće izvedena plesna predstava "Priča o vojniku", Bitef dens kompanije.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Evidentno precenjujete ulogu literature u ordinarnom životu, gospodine Mladenoviću. Znate, sledeći Vašu logiku dalo bi se zaključiti da su se i Prvi svetski rat i Aušvic mogli izbeći da je čovečanstvo pažljivije iščitavalo Volterovu „Poemu o Lisabonskoj katastrofi” (Poème sur le désastre de Lisbonne) iz 1755. Južnim Slovenima mogla bi se pak još doslednije staviti na teret i literarna indiferentnost spram didaktičke poetike Staroga Zaveta.

No uvažavajući Vaš toržesatveni lament nad „mentalitetskim i drugim devijacijama”, usudili bismo se da Vašoj pažnji preporučimo izglede režiranja po teatarsku katarzu Europe neuporedivo značajnijeg Tingšpila po literarnom predlošku u Srbiji & Hrvatskoj još uvek neprevedenoga Vernera Koflera, a po mogućstvu na sceni Nationaltheater-a u Manhajmu.

Čini se da bi sveevropski transponovani pojam šljama mogao da bude u potpunosti redefinisan ukoliko biste Vi bili kadri da elokventno, te samo u Vašoj osebujnoji istinski neponovljivoj interpretativnoj vizuri logički dosledno, osmislite likove dr Hansa Globkea i prof. Dr Karla Karstensa. Štaviše - i zavetna Artistička Mudovitost Angažovanog Tetra bila bi kontemporarno afirmisana ma i samim pokušajem ovakove tetarsko-artističke činidbe.

P.S: Na budžetske grantove nemačke vlade ovoga puta nemojte računati. Ona trenutačno ima nekih problema sa jednom u suštini efemernom i po Transcendentno Sudbinstvo Etičkog Individuuma irelevantnom institucijom po imenu Deutsche Bank. Svoje stanovište pravda kvazilogičkom aproksimacijom saobrazno kojoj zapostavljanje rešenja navedenog problema preti da ponovi neka nemila poglavlja iz istorije Evrope.

Srbima i Hrvatima u svakom slučaju od svega toga neće biti nimalo lakše, ali će barem donekle biti kolektivno abolirani od večnog kastiga Propovedne Tetaraske Umetnosti.
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gosta