Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
tanja
Postovi: 401
Pridružio se: 08 Dec 2010, 13:15
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od tanja »

I Ungi sjajno izgleda, nemoj tako.... :shock:
The only difference between a good day and a bad day is your attitude.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Kokan Mladenović: Fali nam prava levica

Posle uspešnih režija u regionu, Kokan Mladenović u Narodnom pozorištu u Kikindi postavlja komad „Kauboji“, koji je pozorišni hit u Hrvatskoj već sedmu sezonu. Rad u provinciji doživljava kao privilegiju.

- Sa haosom koji vlada našim pozorišnim tržištem gotovo nigde ne možete dobiti glumce koji su suštinski posvećeni onome što rade. Nažalost, kod nas se pozorišta sve češće rađaju iz apsurdnih, nemogućih uslova. Raditi u Beogradu na način na koji se radi znači stalno praviti kompromise, a kompromis po kompromis, kako bi rekao Marko Šelić Marčelo, donosi kompromiskuitet. Mislim da je kompromiskuitet stanje duha u našim teatrima. Nama je potrebno veliko provetravanje u načinu mišljenja i velika provera kvaliteta svih nas.

Ima li u pozorištu više lepote nego u društvu?
- Teško je očekivati da pozorište bude lepo i uspešno ako je društvo ružno i naopako. Mi živimo u špageti vesternu i da nismo statisti u njemu, to bi ustinu bilo jako zabavno i smešno. Ali, živeti u ovakvom divljem zapadu, koji se zove Srbija, u ovoj balkanskoj krčmi koja se pretvorila u salon sa divljeg zapada, gde po istom obrascu pobeđuju isti junaci i gde sve gubi smisao, nije nimalo prijatno. Ja verujem da bismo kao država mogli da izađemo iz tog špageti vesterna i da pređemo u neki ozbiljniji i dostojanstveniji žanr.

Šta nam je potrebno za to?
- Pamet, koja je u Srbiji deficitarna roba, poštenje, koje je u Srbiji kvarljiva roba, i levica, čiji je nedostatak na tržištu omogućio da se u praznim rafovima naših glava iznova pojave desničarski proizvodi sumnjivog kvaliteta, sa odavno isteklim rokom trajanja.

Koliko je naša društvena situacija inspirativna?
- Naša situacija je puna društvenih devijacija, a one su uvek plodno tlo za zasnivanje pozorišne igre. Paradoksalno je da se naša pozorišta gotovo po pravilu ne hvataju u koštac sa svim onim što nas tišti, sa zemljom koja se raspada i sa ibijevštinom koju živimo. Ja mislim da je Srbija trenutno postavljena pozornica za kralja Ibija u kojoj još samo nema majke Ibi, sve ostalo je original kao iz tog komada. Mi prenebregavamo sve nakarade društva u kome živimo. Umorni smo od revolucije, prevrata, razočarani bilo kakvim promenama. Za ovakvu situaciju nisu krivi samo ovi koji su trenutno na vlasti, nego oni koji su do te mere iskompromitovali pojam demokratije da su omogućili starom režimu da se vrati na vlast. Već 20 godina gledamo jedna te ista lica koja se presvlače u svoje radikalske nacionalne, komunističke, leve, desne, demokratske i ostale opcije, a valjda je i laicima postalo jasno da je jedina ambicija te grupe da ostane na vlasti, da koristi sve moguće društvene privilegije i da oni nikakvog morala i nikakve ideologije uistinu nemaju.

Ali imaju doktorate. Da li su ovi na vlasti toliko jaki, a oni koji su do juče bili na njihovim mestima toliko slabi, da je strah postao najjači?
- Ako je država u kojoj živimo falsifikat jedne zemlje ponosnog i poštenog naroda, kakvim volimo da se prikazujemo, ako ta država falsifikuje svoju noviju istoriju punu nakaradnih političkih odluka, izgubljenih ratova i zločina, ako je u toj državi moguće da dojučerašnje četničke vojvode i korifeji anticivilizacijskog ponašanja postanu lideri društva i vođe proevropskih promena, onda je prostom multiplikacijom te „falsifikatorske svesti“ logično da svako ima pravo da nekažnjeno prekraja sopstvenu biografiju i u njoj, kao u Nušićevom delu „Dr“, prikazuje sebe na način koji mu donosi najviše društvene koristi. Mažoretkinje sa doktoratima defiluju našom javnom scenom, kao na kakvom palanačkom karnevalu, dok mi statiramo u toj sveopštoj rasprodaji zvanja i titula i inflaciji vrednosti koje nikakav „deda Avram“ više ne može učiniti konvertibilnim. Onaj čija diploma se osporavala, sada posećuje biblioteke, muzeje, velike sportske događaje, deli odlikovanja. Predsednik njegove stranke uvodi reforme, mnogo radi i kažu o svemu odlučuje.

Zavisimo li od jednog čoveka?
- U Srbiji ne postoji, niti je ikada postojala, demokratija. Pogledajte naše porodice, te „osnovne ćelije društva“, kako ih Marks definiše. U svakoj od njih stoluje po jedan apsolutista, bio on otac, majka, najstariji sin, ili ko god. Rešavaju li se problemi unutar naših porodica demokratskim razgovorom ili demonstracijom sile „vođe“ porodice? Školstvo? Zanima li ikoga u obrazovnom sistemu šta uistinu misle mladi ljudi o gomili besmislica koje moraju da nauče i već sutra zaborave? Političke partije? Da li je u nekoj od njih dozvoljen pluralizam mišljenja ili će svaki pokušaj unutrašnje kritike biti shvaćen kao atak na vođu i završiti osnivanjem još jedne besmislene stranke u kojoj će dojučerašnji otpadnik dobiti priliku da vlada onako kako on misli da treba? Nemajući gde da spoznamo suštinsku demokratiju mi, po ko zna koji put, bezuspešno tragamo za Vođom. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, te tako naša, od naroda izabrana vlast, mnogo više i gore govori o nama samima, nego o sopstvenoj gluposti i nemoći. Pogledate li ljude koji vode našu državu videćete da gotovo niko od njih nema moralno pravo da se nalazi na mestu na kome se nalazi. Ja nisam Ketrin Ešton pa mogu sebi da dozvolim da se sećam devedesetih i dvehiljaditih i da ne prelazim preko toga što mi ljudi koji su u naš javni život uneli vulgarštinu, nemoral i primitivizam svake vrste, presvučeni u odela sa zadenutom značkom Evropske unije, propovedaju moral, poštenje, ljudska i manjinska prava i kroje društvene vrednosti.

Dok ste bili direktor pozorišta, pokušali ste da nešto promenite. Ovih dana upravnici pozorišta izabrani su na isti način kao i ranije?
- Izbor upravnika pozorišta deluje mi kao velika tuča za to ko će voziti jedan autobus koji juri u provaliju i nema kočnica. Svejedno je ko će ga voziti. Nama sistem ne valja. On je do te mere upropašćen da ne može da se popravi, mora da se sruši i da se napravi novi, na nekim zdravorazumskim osnovama. U Mađarskoj, Rumuniji, Sloveniji, Hrvatskoj... postoje mnogo veća prava, ali i mnogo veća odgovornost teatara u odnosu na osnivača, finansijere i u odnosu na njihovu umetničku funkciju.

Kikinda

Zadovoljan sam opštim nivoom ansambla u Kikindi. Probe smo počeli serijom improvizacija na temu „Kauboja“ pa tek onda napravili podelu. Mislim da ćemo napraviti predstavu bez ijednog slabog mesta. To je veoma veliki kompliment za ovaj teatar. Neke predstave sam gledao uživo, odgledao sam mnogo video-materijala, ali mi njihova razigranost i potpuna posvećenost, pre svega starijih članova ansambla, od kojih očekujete neku vrstu zasićenja teatrom, jako imponuje. Iskreno uživam u probama „Kauboja“. Glumci su sa mnogo talenta i mnogo šarma. Nadam se da će kikindski „Kauboji“ biti popularni kao i hrvatski. Naša predstava će se drastično razlikovati od zagrebačke, nama je glavna pažnja posvećena procesu nastajanja jedne pozorišne predstave. U Zagrebu je to manji deo, a značajniji deo predstave je mjuzikl koji već stasala glumačka ekipa odigrava na kraju komada. Centralni zamajac komedije kod nas je proces učenja glume i proces nastajanja predstave. Verujem da će kikindska publika dobiti jednu raskošnu komediju koja će dugo živeti na repertoaru a, sa druge strane, da će u tome biti i mnogo lepote, mnogo duše i mnogo neke dobre pozorišne nežnosti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Nastavak trgovine drugim sredstvima

"SPOLJA INDUKOVANE MRŽNJE, NACIONALIZAM, VERSKI FANATIZAM, POTREBA DA SE DRUGI ‘OSLOBODE’, DA IM SE UVEDE ‘DEMOKRATIJA’, SVE TO IDE NAUŠTRB OBIČNIH MALIH LJUDI KOJI ‘TREBA DA ODRADE PRLJAV POSAO’. I KOJI NA KRAJU SKAPAVAJU, DOK NA NJIHOVOJ NESREĆI STASAVAJU NEKE NOVE GENERACIJE TAJKUNA"

Slika

Ana Tomović je režirala dramu Bertolta Brehta Majka Hrabrost i njena deca u Narodnom pozorištu, poslednju premijernu predstavu upravo završene pozorišne sezone u Srbiji. Pre godinu dana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu režirala je predstavu Zločin i kazna, dramatizaciju Andžeja Vajde romana Fjodora Dostojevskog. Obe ove predstave se smatraju iskorakom iz aktuelnog repertoara. Prethodila im je predstava Prst albanske autorke Doruntine Baša u beogradskom Bitef teatru. Najpoznatija predstava u režiji Ane Tomović je Brod za lutke Milene Marković u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, za koju je pre četiri godine dobila Sterijinu nagradu. Ana Tomović je član novog saziva Upravnog odbora Narodnog pozorišta.
Smatra se da je Brehtova Majka Hrabrost i njena deca jedno od najznačajnijih dela dramske literature prošlog veka i jedan od najvažnijih antiratnih komada.
"VREME": Uobičajeno je da režiju Brehtovih drama, a posebno ove, potpisuju muškarci iznad četrdeset. Vi ne zadovoljavate ove uslove, pa ipak ste se prihvatili režije Majke Hrabrost.
ANA TOMOVIĆ: Predlog za realizaciju ovog komada dolazi od direktora drame Narodnog pozorišta Spasoja Ž. Milovanovića, koji je gledao moju predstavu Brod za lutke, dopala mu se, i predložio mi da režiram Majku Hrabrost u Narodnom pozorištu. Ja se sama verovatno ne bih usudila da predložim taj komad, barem ne bih sad. Breht je pisac koga do tog trenutka nisam posebno istraživala, a takođe, nisam dotad gledala nijednu predstavu rađenu po njegovom tekstu. Na našim scenama, on se izuzetno retko postavljao i kao da postoji neki, ako mogu tako da kažem, zazor prema njemu. Pristala sam, zato što su mi i Breht i rad na velikoj sceni sa velikim ansamblom predstavljali izazov.
Za novu inscenaciju rađen je nov prevod iako već postoje prevodi Ivana Ivanjija, Slobodana Glumca, Jovana Ćirilova.
Prevodilac Olivera Milenković je uspela da sa novim prevodom potpuno osveži i osavremeni Brehtov jezik kod nas. Breht je uveo dijalekt i kolokvijalan jezik u svoje komade a zapravo i u nemačko pozorište tog vremena. Ovaj svež prevod, oslobođen akademizma i arhaičnosti prethodnih prevoda, dao nam je krila i otvorio mnoge misli iz Brehtovog teksta na nov način. Ja sam sama imala dugotrajnu pripremu, tragajući za sopstvenim razumevanjem tog komada. Otključala sam ga najviše kroz njegovu poeziju. Brehtova poezija me je približila njemu kao izuzetno osećajnom autoru koji nosi, pre svega, unutrašnju bol prema društvenom poretku čovečanstva. Njega duboko uznemiruju klasne razlike među ljudima koje su izvor nepravdi. Ima jedna divna pesma O čedomorki Mariji Farar iz njegove najranije faze.
Osetila sam da kod Brehta iza svega stoji duboki humanizam. On ima potrebu da menja nepravedno ustrojstvo sveta i u stalnoj je potrazi za boljim, pravednijim društvom u kome čovek čoveku neće biti vuk. Tu sam negde tražila i svoju Majku Hrabrost.
Kakva je vaša Majka Hrabrost, Ana Firling?
Ana Firling, pod nadimkom Majka Hrabrost, spoj je dve suprotnosti – požrtvovane majke troje dece i ratne profiterke. Ona je jedna od najkompleksnijih dramskih likova. Njene dileme su teške i egzistencijalne. Ona je već u startu predstavljena na jedan neobičan način: umesto da beži od rata sa svojom decom, ona ka njemu ide, vukući sa sobom svoju decu i svoju kantinu, da bi preživela, ali i željna zarade. Njena filozofija preživljavanja je: od bežanja nema ničeg. Ako beži, čovek će završiti gladan. Ona želi da profitira i da klasno napreduje u ratu, da iskoristi taj opšti lov u mutnom, jer svi znaju da se rat vodi zbog profita, pa da kad se rat završi nema čega da se stidi, kao što kaže. Ona je žena koja je sve preživela i svemu može da se prilagodi.
Zvuči poznato? Ko je zapravo Majka Hrabrost danas?
Majka Hrabrost nije nikakav istaknuti predstavnik u koga bismo mogli da uperimo prstom. Majka Hrabrost smo zapravo svi mi, obični, mali ljudi, koji se dovijamo, preživljavamo, trpimo razne istorijske trenutke, smene vlasti, društvene nepravde, ratove u ime ovoga i onoga, sve što može da nas zadesi nas, a mi sve to trpimo i stradamo i još potpomažemo i hranimo sistem koji nas uništava.
Zbog te potrebe za sticanjem, ona gubi decu.
Kod Brehta, zaslepljenost profitom, novcem, uvek je ta koja se ispreči između Majke Hrabrost i njene dece. U prvoj sceni komada, ona se bori kao lavica da ne dozvoli da joj regrutuju sina za vojsku, ali izgubi ga u onom trenutku kada dođe do trgovine sa jednim od vojnika. Dok mu prodaje šnalu, ona gubi opreznost i drugi vojnik joj odvodi sina. U verovatno najuzbudljivijoj sceni u komadu ona mora da bira između života svog poštenog sina i svojih kola, koja za sve njih znače egzistenciju. I to što se predugo cenjkala, što nije mogla da proda kola u zamenu za njegov život, dovodi direktno do njegove smrti. Ipak, i pored svega toga ona priželjkuje da rat što duže traje da bi mogla što više da zaradi a kada izbije mir, oseća se prevarenom, jer je propala. Ovaj ovako drastično postavljen Brehtov lik sam po sebi nosi taj čuveni "fau efekat" – ili efekat začudnosti, na kome je Breht izgradio svoju dramsku literaturu i pozorišnu teoriju: obične stvari moraju postati začudne da bismo ih sagledali drugim očima, da bismo osvestili društvene, klasne, socijalne mehanizme u kojima živimo i zapitali se: da li ovo ovako mora da bude? Na kraju, kada i poslednje njeno dete, nema Katrin, izgubi život, ona se vraća praznim kolima i kaže sebi: "Moram da se vratim nazad u posao." Taj poslednji momenat je istovremeno i emotivno-psihološki i društveno kritički, pa su mnoge glumice, pa i čuvena Helena Vajgel, imale problem kako da ga igraju. Ali tu je čar i lepota Brehta – što su kod njega ti pojmovi izmešani na tako divan način, koji nas istovremeno gađa u srce, ali čini i da budemo zgranuti, začuđeni pred takvom odlukom.
Po Brehtu, za razliku od Majke Hrabrosti, njena nema ćerka Katrin ima uzvišene ciljeve. Da li ima takvih među nama?
Naravno, u svakom društvu postoje pojedinci koji su poput Katrin spremni da pomognu drugima, viđamo ih svakodnevno. Sigurna sam da ne treba da podsećam na brojne mlade koji su tokom nedavnih poplava pomogli ljudima koji su ostali bez domova. Inače, Majka Hrabrost i njena ćerka Katrin su dva sukobljena principa, to je najznačajniji sukob unutar drame. Pohlepa, egoizam, profiterstvo s jedne strane i nežnost, samilost, plemenitost, požrtvovanost sa druge strane. Katrin jedina od svih likova u komadu iščekuje mir – ona je zarobljenica rata i svoje majke koja je čuva od užasa rata kao zver u kavezu ne dajući joj nikada da se realizuje, da živi, da voli. A Katrin je željna života i željna ljubavi. Tokom rata, ona biva unakažena, nakon čega sve njene nade da će ikada doživeti ljubav padaju u vodu. Ipak, Katrin je jedina istinska heroina u komadu. Ona bubnjanjem budi usnuli grad i spasava ga od napada vojske, pri čemu svesno gubi život. Ali takođe uspeva da spreči pokolj čitavog grada i na taj način čak i izmeni tok istorije. Njen čin je jedino istinsko herojstvo i odražava poruku Brehta: "Nijedna žrtva nije dovoljno velika u borbi protiv rata." Ovaj kvaziistorijski čin u toku jednog autentičnog istorijskog događaja, Tridesetogodišnjeg rata (1618–1648) između katolika i protestanata, u kome su smeštani likovi ovog komada – predstavlja Brehtovu poetsku i humanističku poruku.
Breht je u malom čoveku video velikog čoveka istorije. Da li publika to može da oseti? Da li će naša široka javnost nenavikla na Brehtove tekstove umeti da prihvati Brehtov cilj – da pozorišna predstava pobudi malog čoveka u publici da promisli o onome što vidi i da reaguje?
Breht je napisao Majku Hrabrost neposredno pre početka Drugog svetskog rata 1939. godine maltene u jednom dahu, u roku od samo mesec dana. Prvi naslov komada bio je Užasi rata, ali ga je promenio u Majku Hrabrost i njena deca sa željom da taj tako pompezan naslov u opštoj atmosferi buđenja nacionalizma i nacionalnog ponosa bude mamac da što više ljudi pohrli u pozorište da vidi njegov komad. Verovao je da će ljudi posle gledanja predstave ustati protiv rata i ne dozvoliti da se on ikada dogodi. Nažalost, taj komad nije tada izveden, Breht je otišao u izgnanstvo, i tek po njegovom povratku u Istočnu Nemačku 1949, komad je prvi put postavljen. Breht je želeo da osvesti ljude da je rat u stvari "nastavak trgovine drugim sredstvima", gde samo veliki profitiraju, a mali čovek, poput Majke Hrabrosti, nikada ne može da profitira, već gubi sve. Rat je najveće zlo koje može da zadesi čovečanstvo i zato se ljudi ne smeju zavlačiti u mišije rupe, poput intelektualaca u sukobima u bivšoj Jugoslaviji, moraju svim snagama ustati protiv njega. Ernest Bevin, britanski političar, 1945. godine kaže da "do sada nije postojao rat, koji nije mogao biti sprečen, ukoliko se činjenice stave mirno pred obične ljude... Običan čovek je velika zaštita od rata". Spolja indukovane mržnje, nacionalizam, verski fanatizam, potreba da se drugi "oslobode", da im se uvede "demokratija", sve to ide nauštrb običnih malih ljudi koji "treba da odrade prljav posao". I koji na kraju skapavaju, dok na njihovoj nesreći stasavaju neke nove generacije tajkuna. Breht je "svetopopravitelj", koji je osećao da opstanak čovečanstva zavisi od borbe za promenu sistema u kakvom živimo. Ključna reč kod Brehta je "promena". Ne treba se poistovećivati sa zadatom stvarnošću nego treba imati otklon od nje i menjati je, na dobrobit svih ljudi. Zanimljivo je da on potiče iz bogataške porodice, a odlučio se da priđe radničkoj klasi.
Gledaocu je nemoguće da se ne poistoveti sa Brehtovim rečenicama, na primer sa utiskom da rat nikad neće prestati...
On govori o ratu kao o večnom stanju ljudskog duha, kao o civilizacijskoj neminovnosti...
... kaže da su vrline pogubne, da ih niko ne ceni...
Gde su te vrline danas, gde su nestale, a posebno se iskreno pitam gde su u našem društvu te vrline nestale...
... njegovi likovi su stalno između dobrog i zlog dela...
Mislim da čovek nije srećan ni zadovoljan u svom egoizmu koji je sada opšta bolest društva, ta izolovanost, ta briga samo o sebi samom, nebriga za druge, društvena slabovidost. Poplave koje su nas zadesile, koliko god tragične bile, zapravo su probudile ovo društvo. Ljudi su pokazali humanost, požrtvovanje, borbenost. Teško je živeti srećan život bez vrlina, kaže savremeni nemački filozof Otfrid Hefe. Vrline poput čestitosti, saosećajnosti, smelosti, svesti i odgovornosti kao da su nestale iz našeg društva, iz porodice, iz nas samih i to nas čini dezorijentisanim. A mi kao ljudska bića težimo toj vertikali, tim vrlinama, jer jedino one daju smisao našim životima.
To je takođe i jedan od stavova Zločina i kazne, predstave koju ste pre godinu dana režirali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. I Dostojevski je kao i Breht čuven po velikim mislima i važnim porukama, i on priča o moralu...
Da, ali s različitih polazišta. Zločin i kazna govori o unutrašnjem moralu čoveka, o granicama koje ne sme da prekorači unutar sebe da bi ostao čovek. On govori o nevidljivoj sili, možemo je nazvati Bog, koja u nama samima postavlja takve moralne granice. Prekoračenje tih granica je istovremeno i pitanje "ima li Boga". Da li postoji neki viši poredak koji deluje na čoveka i njegovu svest i čini ravnotežu na ovom svetu ili je sve u čovekovim rukama, pa samim tim sve je i dozvoljeno. Zločin i kazna je religiozno-filozofsko delo gde čovek otključava osnovna pitanja o postojanju Boga i slobodne volje.
Neke vaše kolege ne žele da režiraju tekstove domaćih savremenih autora, a vi se očigledno ne slažete s takvim stavom s obzirom da ste režirali Brod za lutke Milene Marković, i predstave Filipa Vujoševića Halflajf i Ronalde, razumi me. Da li je uopšte važno odakle je autor teksta?
Režirala sam takođe i Prst Doruntine Baše, autorke sa Kosova, koji je prvi albanski komad postavljen kod nas, a koji takođe govori o upravo minulom ratu – ali iz perspektive žena, onih koje ostaju. Ova naizgled mala ženska duodrama za mene je bila izuzetno tvrd orah, a rad na njoj bio je buran, ali mi je otvorio neke nove pozorišne perspektive. Izuzetno mi je zadovoljstvo i uzbuđenje kada se susretnem sa tako jakim savremenim domaćim komadima, kao što su ovi koje ste naveli. Mislim da imamo izuzetno jake savremene pisce. Na primer, ja svaki Milenin komad iščekujem sa velikim nestrpljenjem, jer ona je savremena autorka i pesnikinja koja neprestano poziva na pozorišnu i ljudsku izuzetnost, kao i u svom poslednjem komadu, Zmajeubice.
Da li u Brehtovom stavu da je "pozorištu potrebna jaka reč i misao i dobra gluma" čitate kritiku zabavljačkog pozorišta?
Radeći na drami Majka Hrabrost, kao svoj osnovni zadatak sam postavila da sve Brehtove misli dopru do publike. Zato smo ja i glumci imali uzbudljiv posao da pre svega naučimo da mislimo i govorimo Brehta. A gde je dobra i jasna misao, tu je i emocija povezana sa tim mislima. A te dve stvari, po meni daju dobru i istinitu glumu. Glumu oslobođenu viškova, preigravanja ili dokazivanja, naprotiv, glumu koje kao i da nema. A što se tiče kritike zabavljačkog pozorišta, ja lično pozorište doživljavam kao mesto okupljanja i zajedničkog promišljanja velikih i značajnih ljudskih tema. Ali to ne znači da je pozorište suvoparno. Naprotiv, ono pre svega treba da bude zabavno. Predstava mora da bude uzbudljiva. Zato je Breht fenomenalan: uzbuđenje, zabava, odlična priča i kroz to snažna misao, snažna poruka i kritički pogled na društvo!
Uzbudljive predstave, predstave koje zapamtite, retkost su na našem aktuelnom repertoaru.
Moj osećaj, evo iznutra vam govorim, potpuno je suprotan od vašeg. Za mene su se neke od najuzbudljivijih predstava desile u poslednje vreme: Otelo Miloša Lolića, Čarobnjak Borisa Liješevića, Radnici umiru pevajući Anđelke Nikolić, Galeb Tomija Janežiča...

Hoćete da kažete da bi trebalo, s obzirom na okolnosti, na male budžete, da budemo zadovoljni i sa nekoliko vrednih predstava?
Para realno nema, pozorišta su ponižena, neka dobijaju pare za samo jednu produkciju godišnje, što je traumatično. Ali osećam da su ova vremena, paradoksalno, izuzetno plodna za pozorište. Osećam da su ovo vremena koja pozivaju na izuzetnost. To vidim i po tome što se pozorišta okreću velikim piscima. Pozorište sabira svoje snage u želji da opstane. Evo u ovoj velikoj ansambl predstavi koju sam radila niko ni dan nije izostao, svi su bili koncentrisani na ono što rade i bilo im je važno to što rade. Niko nije bio u nekoj drugoj sferi zbog čega bi umetnost trpela. Mislim da je, koliko god bila suštinski nepovoljna klima zbog nedostka novca, ovo uzbudljiva i potencijalna klima za neke značajne pozorišne događaje.
Šta se na kraju desi sa Majkom Hrabrost? Da li izađe iz tog rata?
Mi je srećemo negde u šestoj godini tog Tridesetogodišnjeg rata, pratimo je 12 godina, a na samom kraju komada, u potpuno devastiranoj zemlji, rat i dalje traje i kraj mu se ne vidi. Ona nastavlja da vuče svoja kola, da ide za vojskama, do kraja ne shvatajući kako su njeni postupci doprineli smrti njene dece.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Интервју: Кокан Младеновић, редитељ

Горе од ове власти је потрошена опозиција


Наша представа покушава да на јавну сцену врати дух побуне и непристајања, дух који је красио Београд шетача, Београд који више не постоји

Slika

Позоришно- музичка представа „Догвил” настала као позоришна адаптација сценарија истоименог филма Ларса фон Трира, у режији енергичног Кокана Младеновића биће премијерно изведена у петак увече, 19. децембра у београдском „Миксер хаусу”. На сцени су три музичара, две глумице и глумац, а наратив се представља глумом, концертним извођењем, али и интеракцијом са видеом, односно филмским сценама на великом платну, које доминирају сценографијом.

Бранислав Трифуновић игра све мушке улоге у комаду, а улогу Грејс и све остале женске улоге тумаче Милица Мајсторовић и Тамара Алексић. Музику композитора Марка Грубића изводиће уживо група „Врум”.

После Темишвара, Ријеке, Кикинде, Новог Сада... ево Вас премијерно и у Београду. Зашто сте одлучили да се баш са „Догвилом” представите Београђанима?

Иза мирних породичних живота становника Догвила, који воле да о себи говоре као о верујућим, племенитим, локалној заједници оданим људима, крију се мржња, агресија и нетолеранција према сваком другачијем начину мишљења, вољења или понашања. Догвил је, живећи у изолацији, изградио своја правила и у њему су се развиле неке посебне врсте људи, које постоје само у малим, затвореним срединама. Интерес тих људи је да Догвил никада не постане део неког ширег простора, јер ће та промена обесмислити њихову важност, моћ и вредност које постоји само унутар изолованог света Догвила. Догвил не прашта различитост и сурово ће се осветити сваком ко помисли да било шта промени у тој паланачкој идили. Желите ли да вам набрајам још неке непријатне паралеле са градом у коме живимо, или...?

„Догвил” је колико позоришна представа, толико и концепт. О каквом сценском рукопису је, заправо, реч?

Представа „Догвил” прављена је потпуно супротно од начина мишљења и функционисања наших тромих и од свог времена одрођених театара. Подразумевала је окупљање истомишљеника око једне позоришне идеје, изналажење партнера, сарадника и простора, одабир глумаца на аудицији и истраживање другачије сценске форме, која, у нашем случају, доноси представу која је истовремено и концепт и место друштвене полемике и, надамо се, узбудљив позоришни чин. Уочавајући неуралгичне тачке нашег града и наших живота, покушавамо да, на сав глас, говоримо и певамо о овом руглу погрешне политике, упропашћене културе и уништене будућности једног града и једне државе.

Истоимени филм Ларса фон Трира који се бави питањем моралности, алтруизма, америчких вредности, капитализма, релативизма није за свакога. За коју публику је Ваш „Догвил”. Које поруке ћете својим читањем овог дела послати у „етар”?

„Догвил” свакако није представа за оне који, сваке вечери, седају пред екране своји телевизора, као пред иконостас, и чекају да им се обрати вођа са божанским визијама. Насупрот тој огољеној ибијевштини у којој живимо, наша представа покушава да на јавну сцену врати дух побуне и непристајања, онај дух који је красио Београд шетача и опозиционара, Београд који више не постоји, или који се не види од медијске магле у којој вас убеђују да сваки дан живите све боље, иако имате много разлога да се стидите онога што вас окружује.

Данас је морално немати морал, глупо бити паметан, а демодирано бити поштен. Који то жанр живимо?

Ми статирамо у једној лоше написаној, а још горе режираној фарси, у којој неки полусвет, изнова пресвучен у нова одела и костиме са звездицама Европске уније, покушава да нас, мимо морала и културе сећања, убеди у своје пророчко превратништво и очекује од нас да свакодневно понижавамо своју интелигенцију и грађанску храброст, верујући у њихове бесмислене фразе, покупљене на брзину из каквог приручника типа „Фолирајте се – Европа”.

Тешко је очекивати да позориште буде лепо и успешно ако је друштво ружно и наопако. Како гледате на позоришне околности код нас?

Позориште је, како то Шекспир каже, огледало друштва, а наше позориште је слика и прилика једног друштва без идеолошке вертикале, друштва сумњивог морала и још сумњивијег укуса. Систем по којем функционишу наше институције културе одавно је превазиђен, али опстаје, нимало изненађујућим компромисом власти, која о култури и њеном значају за судбину једног народа не зна ама баш ништа, и позоришног света, који је одавно заборавио на суштину наше уметности и живи своје уљуљкане животе који се мере јевтином популарношћу и уредно исплаћеном платом. Тај се систем више не може поправити и на њега је примењива сјајна реченица краља Лира: „Нека се све промени, ил’ нека нестане све!”

Уморни смо од револуција, преврата, разочарани било каквим променама. Потребно нам је велико проветравање. Од чега кренути?

Ни од чега. Србија је, вероватно по први пут у својој историји, земља без опозиције и без икаквог опозиционог потенцијала који може да је поведе напред. Једино што је горе од овакве власти коју смо, не заборавите, сами изабрали и која тако више говори о нама самима него о себи, је српска опозиција, скупина људи без икакве визије, потрошена у бескрајним привилегијама посланичких мандата, намирена из периода некадашње власти, са устима пуним демократских фраза и џеповима пуним сумњивог новца. Са запрепашћењем изговарам да је време власти Слободана Милошевића, те накарадне власти која је уништила наше животе и простор у коме живимо, имало много већи опозициони потенцијал оличен у Београдском кругу, Грађанском савезу, радију Б 92, Студију Б, „Нашој борби” и читавом једном широком покрету мислећег и правдољубивог света. Тај свет више не постоји. Србија је земља без икакве будућности, Догвил коме, бојим се, следи исти крај као у сјајном Фон Трировом филму.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU: Dušanka Stojanović Glid, glumica

Da mi je Verbić ministar i ja bih srljala


Slika

Kada mi se ukazala prilika da preko telefona razgovaram sa gospodinom Ljubomirom Simovićem, pričajući o svemu i svačemu, upitala sam ga ko je ta vlasnica kafane Ikonija, iz „Čuda u Šarganu”, na koga je mislio pišući to delo 1974? Rekao mi je: „Žiža osovina”, priča Dušanka Stojanović Glid, prvakinja Drame Narodnog pozorišta u Beogradu koja se ovih dana upustila u svoju novu scensku avanturu: Ikoniju, držeću, iskusnu vlasnicu privatne kafane „Šargan” u spomenutoj kultnoj Simovićevoj drami, premijerno će tumačiti u februaru 2015, na velikoj sceni nacionalnog teatra u režiji Egona Savina.
Drama „Čudo u Šarganu” tokom koje sve vreme pljušti kiša smeštena je u krčmi na periferiji Beograda…

Kafana „Šargan” postaje stecište kelnerica, kurvi, političara, skitnica… Šta je zajedničko svim ovim ljudima?
Ta kafana je metafizički, poetski prostor koji relativizuje realnost, mesto gde istina napada, laž je uljez, ljudi govore sve ono što, inače, dok pognute glave hodaju ulicom, samo misle duboko u sebi. Dom za usamljenog, mesto gde se nađe ili muž, ili mušterija, ili ljubav. Ako nema utehe, ima pića, ako krče creva, ima hleba, ako duša plače, grlo peva. Zašto je, inače, kafana uvek važila i za mesto najveće opozicione i političke rasprave?

Simović u pisanju teži onome što je definisala Marina Cvetajeva: „Meriti visokom merom”. Kako tom merom meriti u ovakvim vremenima?
Svi osećamo da se nenormalni, apsurdni, tužni, dramatični događaji nižu bez prestanka. Sve je ludo, da luđe ne postoji… Svet je upaljen, a mi smo kao nagazna mina. Da ne nabrajam događaje koji su obeležili ovu jesen: parade, utakmice, prebijanja, ukidanje nekoliko emisija koje možda nisu bile mera demokratije, ali su bile dugogodišnja navika i odušak. Sada ni toga nema. Povratak džokera iz Haga, koji se kao neki zli klovn sveti mlitavim pajacima, kao u pozorištu lutaka… S tim što ih on gađa kokicama iz prvog reda, jer nije zadovoljan što bivši epizodisti igraju glavne uloge, ali očajno, patetično, neuverljivo diletantski. Podseća čak i na srednjovekovno pozorište kada su publika i glumci mogli da se i tuku… Ipak, sve nas čeka Beograd na vodi. Budućnost deluje apokaliptično, bez gasa i bez te vode, jer je Beograd na njoj. Nema novca, penzija, plata, zdravlja, života, lepote i umetnosti. Nisu Srbima smanjeni prihodi deset posto, vlast nam je ukinula život 90 posto. Zbog mera štednje, deca ove nove godine neće dobiti ni napolitanke od „dede”.

Oduvek izražavate sopstveni stav. Da li se nečega odričete zbog takvog stava?

Ne! Kada bi se umetnici i uopšte ljudi manje plašili šta drugi o njima misle, imali bi slobodu u kojoj se ne bojiš posledica jer ništa nije tako strašno kao bedan život, nepravda i laž, a to je trenutni scenario u Srbiji. Ništa neću reći što svi ne znaju i ne vide. Ne brinem više za sebe, odavno. Ali ponovo se oseća ono u atmosferi termin „opasna vremena” i „svi su pukli”. Za to nisu dovoljne samo društvene mreže. Javna reč je javna reč. Potresa me šta se događa na Filozofskom, u srednjim školama. Profesori štrajkuju i ujedno obrazuju našu decu. Brinem za našu decu da ne stradaju na svim nivoima propasti. Da sam đak ili možda profesor i da mi je ministar prosvete Verbić, i ja bih isto srljala. Brinem i u isto vreme divim se „pokretu za okupaciju bioskopa”. Oni su trenutno jedina kulturološka i svaka druga opozicija. I sada kada su izvršili taj puč i upad, ministarstvo nema ništa protiv. Kilavi režimski reditelji daju im podršku, a u međuvremenu su unakazili kinematografiju i svi se divili Kusturici, pravoslavlju, i venčanjima i slavama folk ikona. Pružiću im svu moguću podršku. Šta je na kraju krajeva entuzijazam nego spremnost na akciju. To su nova imena, koja nemaju na koga da se oslone u skoroj prošlosti, osim na Žiku Pavlovića, Sašu Petrovića, Purišu Đorđevića, Makavejeva, Šijana, Karanovića, Markovića. A od Soje Jovanović nemamo žene reditelje, sada imamo dve: Maju Miloš i Minu Kostić.

Na šta vas asocira rečenica koju Simovićeva Ikonija izgovara „Sve se može kad zašušti lova!”?

Primetila sam pre neko veče, kada sam došla da izmirim svoj dug na šanku pozorišta, mladića sa telefonom veličine male sveske, nešto manji od ajpeda, i zainteresovala se za model! I zbog načina na koji sam dobila odgovor shvatila sam da je to novi partijski regrut-demagog, i da će, sa svoje 24 godine, on i vojska onih kojima je obećan posao, sa telefonima u šakama, trčeći u ambis, zgaziti mene, moju porodicu, moje prijatelje, moje pozorište. I da će oni uživati u gradu-kulisi na vodi, da biciklističke niti bilo koje staze neće biti, da će se osećati kao Evropljani. Da će sve raditi na organski otpad, a mi ćemo jesti đubre. Uplašila sam se dok sam ga slušala kao nekog trbuhozborca i shvatila da je moja mašta mnogo korisnija na drugom mestu, na sceni. U realnosti bih volela da dođe ogroman krokodil i da ih proždere sve. Uh, baš je realno!

Zašto nam je „Čudo u Šarganu” danas potrebno?

Najavljuje neko čudo „u formi urbane fantastike”, sa mitskim paganskim simbolima Balkana. Ratni i ljubavni dert zabeležen u večnosti i tragedija permanentnog ponavljanja. Oda uzaludnom ratnom stradanju zarad izgubljenih, zaboravljenih i izmenjenih ciljeva. Mrtvi među živima i obrnuto. Proročke, paranormalne isceliteljske moći ovog komada dovode nas do „bogalja civila”, duhovnih, moralnih i nervnih. Tako se većina ljudi baš danas oseća dezorijentisano, rastrojeno i sluđeno. Muškarci su izgubili muške osobine, ponašaju se kao okrečene fasade nekadašnjih ljudi pred svojim bivšim i budućim ženama i pred svojom decom, koja po njima mogu da žvrljaju uvredljive grafite… Žene, one koje su bile neprimetne, postale su sredovečne lepotice, voditeljke i novinarke i jako poslovne neke osobe. A ove prirodno lepe i talentovane verovale su u ravnopravnost, ljubav i ideale i izgubile se u gužvi. Zato je najveće uporište u profesiji za koju si predodređen, i u porodici za koju si spreman da učiniš sve. Na koncu se, ipak, zna ko je ko. Možda nisu svi Srbi čitali Simovića, ali sigurno, kad ostavljaju utisak da su pametni, kažu za njega: veliki pisac i nekompromitovan gospodin. To bi bilo divno, da se čudo desi na nekoj simboličkoj raskrsnici svega. Čim se upustim u ovo dramsko delo, do februara ću imati sasvim drugačiji uvid u stvarnost, što ne znači da će mi se više dopadati, ali biće svakako drugačija atmosfera u meni.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Scensko odelo više se na razlikuje od svakodnevnog

Kostim mora da govori o delu, ulozi, epohi, a savremeni kostim je postao neka vrsta tendencije sporta i kiča, kaže Milena Jeftić Ničeva Kostić

U Kući legata u Beogradu, kojoj je Milena Jeftić Ničeva Kostić 2006. godine poklonila svojih 30 originalnih radova, ova specifična autorka ponovo ih je izložila. Ovom prilikom Kuća legata priredila je izložbu kojom je pružila uvid u Milenin legat. Postavku čine 22 slike iz svih njenih ciklusa, 12 dela na papiru, pozorišne skice, kostimi i lutke jer je Milena Jeftić Ničeva Kostić jedna od kostimogrfkinja koja je svojim izmaštanim kostimima, scenografijama i lutkama dala poseban pečat scenskoj iluziji, pokazavši ujedno koliko je tanana linija između likovnog i pozorišnog stvaralaštva.

Multimedijalnost naše sagovornice ogleda se u njenom dugogodišnjem radu, u kojem je sa podjednakom ozbiljnošću svoj umetnički rukopis ispisivala kako u slikarstvu, tako i u kostimografiji i kreiranju lutaka, budući da je lutkarskim radom počela da se bavi davne 1969. u Malom pozorištu „Duško Radović”.

– Ovakav koncept izložbe nije pravljen zbog atraktivnosti, već je osmišljen tako da se mogu uočiti podudarnosti izvesnih slika, čak i nekih ciklusa i lutaka, pa čak i kostima i scenografije. Slike liče na lutke, lutke na slike. To se posebno primećuje kod radova iz ciklusa „Bele slike” u kojem su zastupljene figure sa fizionomijama bez puno crta, sa dečijim rukopisom, jer sam tu „belu” fazu radila na osnovu sećanja iz detinjstva, lutke su imale primitivnu formu obrađene u ,,zakrpama” tople i veoma su radovale decu. Sa druge strane, kada sam radila ciklus „Cvetanje”, u isto vreme sam kreirala kostime za „Fausta” u režiji Mire Erceg u Narodnom pozorištu u Beogradu, tako da sam Margaretine haljine pravila od svilenih margareta, pa se pozorišni kostim kao logičan sled povezao sa slikama iz ciklusa „Cvetanje”. Nekako paralelno radila sam i predstavu „Pobuna lutaka” u pozorištu „Boško Buha”, u kojoj sam scensko odelo za dva patuljka rešila cvetnim aranžmanima na haljinama, kapama – kaže naša sagovornica uz napomenu da je imala i obrnute situacije, kao u slučaju rada na predstavi „Dve babe i tri žabe” u pozorištu „Duško Radović”.

– U tom slučaju prvo sam radila scenografiju koju su činile četiri pozorišne zavese koje sam rešavala likovno. Tako je jedna zavesa bila obojena u razne zelene boje, slikana polikolorom, akrilom, kolažirana, a dodala sam joj novu dimenziju našivajući razne detalje od raznobojnog tekstila pa je ličila na livadu. Ovaj rad poklopio se sa ciklusom „Životinje”, to je slikarstvo oštrih ivica, nema slobodnih poteza, sve je skoro geometrijski precizno, gde su važne linije – objašnjava umetnica i dodaje:

– Tu ideju sam sprovela i u ciklusu „Žita” u kojem su podni delovi rešavani slično pozorišnim zavesama za ostvarenje ,,Dve babe i tri žabe”. Imam sliku koja je zove „Njiva moje mame u Tomaševačkom ataru”. Posle konfiskacija kao što je poznato, zemlja je uzeta seljacima i na zaparloženim njivama nicale su bulke u izobilju, a to nije ništa drugo nego korov.

Milena Jeftić Ničeva Kostić najbolje je na svom primeru pokazala koliko umetnici kroz svoja dela progovaraju o sebi. U svojim radovima ova draga umetnica uvek se vraćala rodnom Banatu odakle i danas crpi kreativnu i životnu energiju.

– Naravno da kroz svoje radove pričamo o sebi, jer sami sebe najbolje i poznajemo. Ne izmišljam ništa što nije ovozemaljsko, ili viđeno. Radim ono što vidim svojim očima, i što je ostalo u mom sećanju, u ovom slučaju u pitanju su oranice koje vidim svaki put kada idem u Tomaševac, a i kada ne boravim tamo stalno su mi u podsvesti ti motivi.

Milena Jeftić Ničeva Kostić gradila je svoju karijeru ne robujući formama, predrasudama, obaveznim proporcijama, modi, tehnici...

Međutim, ova specifična autorka ne radi više u pozorištima. Evo i zašto:

– Scensko odelo se više ne razlikuje od svakodnevnog života.

Zato sam i otišla iz pozorišta jer je kostim savremen, muškarci nose odela, žene haljine, ali je sve konfekcijsko i bez emocije, bez lepote. Osušeno, bez mašte! Otišla sam jer nemam šta da izmaštam. Pozorišni kostim mora da govori o delu, ulozi, epohi, a savremeni kostim je postao neka vrsta tendencije sporta i kiča. Kič može i da uveseli, ali glumci na sceni uglavnom nose trenerke i patike, svečane ili ne, u svim varijantama. Više nema autentičnog odela, verovatno zato što mali narod želi da se poistoveti sa većim narodima. Gledaju preko granice, internet ne ispuštaju iz ruke. I ranije su se naše žene oblačile u Beču, Pešti, nikad nismo imali autentičnog kreatora. Čitava moda se diktira iz jednog centra, e sada zavisi ko to kako obrađuje – kaže umetnica i izražava posebno žaljenje što je lutkarstvo u Srbiji na margini i što mu se ne pridaje značaj kao, recimo, u zemljama u okruženju.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU: Milovan Vitezović, pisac

Sterija je umro potišten i ponosan


I danas je aktuelan aforizam: Kad Srbima bude dobro biće to kraj istorije!

Premijera predstave „Rodoljubac” autora Milovana Vitezovića, u režiji Nebojše Bradića, biće premijerno izvedena večeras u 19.30 sati na sceni „Danilo Bata Stojković” Zvezdara teatra u Beogradu. Pisac Milovan Vitezović prihvatio je, kako kaže, svim srcem i sa zahvalnošću poziva Zvezdara teatra i njegovih čelnika Dušana Kovačevića i Nenada Brkića da napiše dramu o Jovanu Steriji Popoviću. Tim povodom Vitezović je ispisao čak dve drame. Jedna je kamerna, a druga ansambl drama. U kamernu dramu prenete su dve scene iz ansambl drame, i to je „Rodoljubac”.

Jovana Steriju Popovića tumači Igor Đorđević, a njegovog oca Radoslav Milenković. U glumačkoj ekipi su i Isidora Minić, Zorana Bečić, Dejan Lutkić i Ivan Janketić. Scenografiju potpisuju Nebojša Bradić i Mile Jeremić, kostime Marina Vukasović Medenica, a kompozitor je Zoran Erić.

Jovana Steriju Popovića privlačila je tragedija, a htela ga komedija. Koja mu je forma u životu bila bliža?

Ja sam u malom predisloviju ovom pozorju, uglavnom za sebe, zapisao da je Jovan Sterijin Popović i tragediju i komediju doživljavao i pisao. Imao je izbor da ne bude Srbin. Mogao je da bude Grk. Opredelio se za Srbe, tako da nikad nije zažalio i kad su mu za to davali dovoljno razloga. Ponekad i previše. Voleo ih je neizmerno i davao im još i više. I oni su mu uzvraćali baš na srpski način. Spoznao je i iskusio srpske karaktere. Srbija mu je bila usudna zemlja. Tragedije je kao velike opomene zasnivao na srpskoj istoriji, u koju je ušao komedijom. Tragedija je bila njegov san da Srbi dožive veliko pročišćenje. Srbi su pročišćenje doživljavali u njegovim tragedijama, a da ga nisu bili svesni. Imali su samo pun doživljaj.

Sa kojim i kakvim emocijama ste ispisivali dramu o ovom autentičnom patrioti?

Jovana Steriju Popovića spoznavao sam decenijama, i to višestruko. Spoznao sam ga književno sa Radojem Domanovićem i Branislavom Nušićem. Spoznao sam ga spoznavanjem epohe prve polovine 19. veka koju sam dramski i scenaristički obnovio u seriji „Vuk Karadžić”. Ipak, u spomenima, najdraže mi je spoznavanje Jovana Sterijinog krajem šezdesetih i samim početkom sedamdesetih u razgovornim šetnjama sa Vaskom Popom od Terazija do Tašmajdana, koji je Jovana Sterijinog Popovića doživljavao kao sam zavičaj, priređujući „Milobruke”, koje je znao napamet, za zavičajnog izdavača kome je i ime dao – Vršac, lepa varoš.

O čemu, zapravo, progovarate u ovoj drami o malom, sitnom i bolnom čoveku sa velikim, zdravim i silnim duhom?

Ako bi trebalo da odredim vrstu ovog dramskog ispisa, onda je to Sterijin termin – žalosno pozorje. Ovo je težak i iskren razračun sa sopstvenim životom, ispovedanje pred sobom. Poslednje ispovedanje. Vidi se kako je Jovana Steriju Popovića stigao sopstveni život koji mu je poslednji udarac zadao šlogom. Za one koji uvek pri pomisli na Jovana Sterijinog Popovića iščekuju veselo pozorje, ovo je veselo onoliko koliko može biti iščekivanje smrti koju iščekuje komediograf.

U drami progovarate i o odnosu oca i sina. Kakav ste nam to pogled iza zavese Sterijinog života priredili?

U poslednjem ispovednom satu svoga života pred Jovanom Sterijinim pojavljuje se njegov odavno mrtav otac Sterija ot Popovič, koji mu je poslužio kao prototip za lik Kir Janje, i njihov razgovor je razračun Jovanov sa sopstvenom savešću.

Sterija je zbog političkih igara u izvesnom smislu bio udaljen iz Beograda. On je pokrenuo priču o pozorištu u prvoj polovini 19. veka, osnovao sve danas poznate kulturne institucije. Ne čini li vam se da je pomalo zaboravljen?

Sterija je u Srbiji izvršio uistinu epohalnu i istorijsku ulogu. Svojom školskom spremom, svojim znanjem, svojom vrednoćom i svojom savešću stvorio je osnovne institucije prosvete i kulture. Udario je temelje modernom srpskom školstvu i uzakonio ga. Njegov zakon je samo dopunjavan s vremenom i modifikovan, ali nije menjan, slobodno možemo reći, do bolonjskih reformi. Utemeljio je čitalište, odnosno Narodnu biblioteku, osnovao pozorište u Beogradu, i po njegovim sugestijama u više gradova u Srbiji započeo osnivanje Narodnog muzeja. Predložio je osnivanje Srpske akademije nauka i umetnosti, koju je kao zakonodavac preimenovao u Društvo srpske slovesnosti... Udaljen je iz Beograda kada su ljudi iz partije ustavobranitelja Tome Vučića Perišića digli pobunu protiv učenih Srba, došlih iz preka. Steriji je udaljavanje iz Srbije teško palo, ali je bio siguran da od onog što je uradio nema udaranja natrag za sva vremena. Umro je potišten i ponosan. Zaboravljamo ga koliko smo zaboravili sebe. I to bi trebalo da nam bude velika kulturna opomena. On je državno zaboravljen. Kao pisac je živ. Pozorišta ga ne zaboravljaju. Ona su najzahvalnija i kad im je najteže. I ovo je jedan od dokaza.

Živimo vreme velike apatije, slično vremenu iz Sterijinog doba. Međutim, odlikovala ga je snažna volja. O čemu bi Sterija danas pisao?

Mislim da bi video raspaljene rodoljupce u današnjim odelima, u savremenim enterijerima i institucijama i direktnim prenosima.

Da li je još uvek aktuelan aforizam: Oni koji su nas doveli dovde odvešće nas još dalje?

Sigurno da je aktuelan, kao što je aktuelan i aforizam: Kad Srbima bude dobro biće to kraj istorije!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Nebojša Glogovac za „Blic“: Neće stado na svog čobana

Odnos čobana i stada je izvežban, kaže Nebojša Glogovac, koji igra jednu od glavnih uloga u predstavi „Razbijeni krčag“, čija je premijera sutra u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Komad nemačkog pisca Fon Klajsta (1777-1811) je, veli čuveni glumac, bio zanimljiv i inspirativan već na prvo čitanje: „Reč je o ozbiljnoj komediji koja ima duboku, mračnu podlogu. Posebno je intrigantno to što je već u petom minutu publici jasno, metaforično govoreći, ko je ubica, a borba traje još bezmalo dva sata“.

Ključna nit?

- Održavanje sistema, njegova moć samoodržanja, samoobnavljanja... I na šta su sve spremni njegovi nosioci. Pregaziće i pravo i pravdu i sudbinu pojedinca i leševe ako treba - sve za sistem.

Adam, vaš lik je...?

- U funkciji sistema. Potpuno. Na početku čak govori kako je usnio san u kojem ga tužitelj tuži, a on sudi samome sebi pri čemu se, naravno, ne osudi. Vidimo u predstavi da u nekom trenutku dolazi neko ko je iznad njega, čini se da će taj konačno srediti stvari. Međutim, ispostavlja se da je i on tu da održi sistem i rasporedi svoje piune bez obzira na sudbinu oštećenih, pregaženih.

Na konferenciji povodom premijere u umetničkoj ekipi govorilo se o aktuelnosti, paraleli s današnjim vremenom?

- To je odlika velikih komada.

A kako vi lično gledate na tu realnost koja se ogleda u ovom komadu?
- Istorijski, porazno je što su vekovima vazda iste ljudske slabosti plodno tle na kojem cvetaju sile mraka. Danas vidimo kako pod parolom i velom demokratije razni rade i govore šta hoće, a kad svi govore šta hoće, to niko ne čuje pa i ne važi. Ta buka i kakofonija u stvari služe sistemu da traje i gazi sve što mu se nađe na putu.

Javlja li se element pobune?

- Nešto bledunjavo. Kao da ljudima daš igračku koja se zove pobuna da se malo poigraju, a onda, po oprobanom sistemu koji pali iz generacije u generaciju, ispostavi se da je sve bila šarena laža. Dobro, možda za ponekog bude i igračka plačka, ali to je to. Eto, beše Volstrit, beše i još ponešto, ali to više niko i ne spominje.

Hoćete da kažete da ne vredi pokušavati?
- Ne, naprotiv, samo ne vidim da se išta dešava. Kod nas, i ne samo kod nas, odnos čobana i stada je utemeljen, izvežban. Teško je ovde očekivati od stada da se pobuni protiv čobana. Ovce su za šišanje, kaže naš narod.

Romeo i Julija

Najaktuelnije u vašoj karijeri?
- Nedavno je izašla predstava „San letnje noći“, posle „Razbijenog krčaga“ nastavljam s Mikijem Manojlovićem rad na predstavi „Romeo i Julija“. Radimo je zajedno sa odličnim albanskim glumcima s Kosova. Oni igraju Romeovu familiju. Julijinu igramo mi. A u središtu, kako je Šekspir genijalno napisao, besmisleni sukob koji sprečava ono najlepše i najvažnije u životu - kaže Glogovac.

Ipak, neretko se može čuti kako se sve više oseća izvesna društvena napetost?

- I Kula vavilonska je rasla do negde pa se raspala. Verovatno će taj neki današnji globalni sistem pući. Informacione tehnologije, način života koji davi ljude preplavljujući ih koječime. Ljudi su u sve većoj trci i jurnjavi za nečim, ni sami više ne znaju za čim, a sve dalje od nečega što bi za njih imalo suštinskog smisla. Kao zver koja juri svoj rep. Taj višak svega i svačega će prepumpati balon i to mora pući. Mora jer je u suštini beskorisno.

Gledamo vas trenutno na TV ekranima u seriji „Branio sam Mladu Bosnu“.

- Nisam, nažalost, stigao da pogledam nijednu epizodu, ali čujem da je veoma dobro primljena, a i film „Enklava“ Gorana Radovanovića će imati premijeru uskoro na Festu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Slika

Љубомир Симовић, песник и драмски писац
Много је жаба пред поткивачницом

Јесте ли негде чули да се власт заинтересовала за документ САНУ којим се доводи у питање мегаломански чардак ни на небу ни на земљи – „Београд на води”?

У ишчекивању смо новог читања комада „Чудо у Шаргану”, академика Љубомира Симовића, у поставци редитеља Егона Савина. Премијера је у петак, 20 фебруара у 19.30 часова на великој сцени Народног позоришта у Београду. Драматург је Славко Милановић, сценограф Герослав Зарић, костимограф Бојана Никитовић.

У бројној глумачкој екипи су: Душанка Стојановић Глид, Наташа Нинковић, Хана Селимовић, Иван Босиљчић, Александар Ђурица, Небојша Кундачина, Предраг Ејдус, Бранко Видаковић, Слобода Мићаловић, Борис Пинговић, Бојан Кривокапић, Александар Срећковић и Никола Вујовић.

Егон Савин je причу „Чуда у Шаргану”, смештену у крчми на периферији Београда шездесет и неке године, преместио у деведесете године прошлог века. Шта се све тачно, и на који начин, променило од настанка ваше драме до данас?

Све се променило. И све се променило на начин који нас је највише коштао, и највише унесрећио, и највише деградирао. Догодили су се и неки коперникански обрти: странке које су Србијом владале током деведесетих година, (СПС, радикали, и ЈУЛ) и које cу после 5. октобра биле пред забраном, поново су дошле на власт. Део радикала се у међувремену преобразио у напредњаке, и сад се боре за остварење циљева потпуно супротних њиховим дојучерашњим програмима.

Драма „Чудо у Шаргану”, током које све време пљушти киша, говори о напетости између локалног и универзалног, о необичним животним судбинама, али и о патњи. Због чега пате ваши јунаци: Иконија, Ставра, Цмиља, Танаско, Госпава?

Пате, између осталог, и зато што живе у околностима које им не дозвољавају да остваре ни своје најелементарније, ни најминималније жеље и снове. Али то је само полазна тачка, из које се, претпостављам, развија нека драма која превазилази њихове појединачне судбине.

Чини се да је наш највећи проблем некомпетентност, из које се рађају сва друга зла: корупција, беда, незапосленост. Откуд толико неквалификованих људи на кључним местима?

Нису нам пали с неба. На та места су их довели они који су за њих гласали. А гласали су, најчешће, зато што су заборавили њихов минули рад, што су заборавили за које су се програме и циљеве борили, шта су радили, говорили и обећавали, и у какве су невоље и страдања увукли земљу. Кад све то заборавите, нема никакве препреке да им укажете пуно поверење! А онда се то пуно поверење претвори у љубав, и епидемија те слепе љубави захвати преко 50 процената, не само оних који су изашли на изборе, него и неке од оних који су апстинирали.

У поплави толике љубави расте осећање моћи, а губи се осећање за реалност. А кад се изгуби осећање за реалност губи се и самоконтрола. Не треба изгубити из вида да то заљубљено мноштво има и своју рачуницу, и да очекује да његова љубав буде награђена. Притом је свако убеђен да има највеће заслуге, да je способан за најодговорније дужности, и да заслужује највише положаје. Без обзира на знање.

И ви све до краја века не бисте могли да избројите све жабе које стоје у реду испред поткивачнице.

Недавно сте преображење радикала у напредњаке упоредили са операцијом промене пола?

He само радикали, многи су извршили ту операцију, неки чак и по неколико пута. Чекаонице владајуће странке, и чекаонице владе, препуне су оних који чекају да буду подвргнути тој операцији.

Са носталгијом гледамо на прошла времена, када се ценио динар, када нам је држава била боље организована. О чему би данас могли да проговоре Доситеј, Стерија, Домановић или Нушић?

Наша представа о бившој држави, о Титовој Југославији, формира се на основу стања у коме се налази данашња Србија. Што је стање у данашњој Србији горе, то нам се бивша држава чини лепшом и бољом.

Али да се вратим на ваше питање. Ни Доситеј, ни Стерија, ни Домановић, ни Нушић, а могли бисмо им додати и Змаја, и Диса, и многе друге, не би данас морали да напишу ништа ново. И „Родољупци”, и „Покондирена тиква”, и „Страдија”, и „Покојник”, и „Госпођа министарка”, и Дисова песма „Наши дани”, као да су написани данас!

Данас су пропале најугледније издавачке куће, угасили се многи књижевни часописи, затворени су најважнији музеји, угрожена су позоришта, култура је гурнута на маргину. На основу свега тога, ви за себе кажете да сте песимиста зато што сте реалиста.

Зар бисте могли да будете оптимиста ако знате, на пример, да је број „Српског књижевног листа” за септембар, октобар, новембар и децембар (један једини број за четири месеца), припремљен без струје, телефона и интернета?

Сведоци смо честих опаски на рачун Српске академије наука и уметности, чији сте редовни члан. Зашто су академици заћутали?

А да ли ви и ја сад ћутимо или разговарамо?

Наравно, знам за те „опаске” на рачун Академије. Грађани од Српске академије наука и уметности понекад очекују да буде присутнија у политичком животу, и замерају јој што не ради оно што и није њен задатак и посао, што се не понаша као политички арбитар, и као политичка институција. Ако би се тако понашала, Академија би дошла у опасност да буде увучена у страначке свађе и борбе, да у тим борбама изгуби своју самосвојност и свој идентитет, и да се хтела не хтела претвори у сервис власти, или још гope у сервис неке странке.

To што се САНУ, као институција, не бави политиком, не значи да се не брине о заштити националних интереса. А национални интерес се не исказује, и не брани, само у сфери политике. Академија се тим проблемима бави у оквиру својих научних, па ако хоћете и уметничких компетенција, и њима се бави дугорочно, а не по диктату дневне и страначке политике. Од мноштва примера, навео бих вам само један од најновијих. Иницијални одбор за архитектуру и урбанизам Одељења ликовне и музичке уметности САНУ ставио је на увид јавности своје „Примедбе и сугестије” које се односе на пројекат „Београд на води”. Те примедбе, засноване на најозбиљнијим стручним анализама и аргументима, доводе у питање тај мегаломански чардак ни на небу ни на земљи, који прети да уништи идентитет Београда. Јесте ли негде чули да се власт заинтересовала за тај документ? Да га је узела у обзир? Или да је бар чула за њега?

Где видите излаз из наших нагомиланих проблема, у којима, нажалост, највише страдају обични, осиромашени грађани?

Малочас сте употребили једну реч која се све чешће чује у нашој јавности – некомпетентност. Ако смо толико сигурни да је некомпетентност извор свих наших невоља и проблема, од стања у привреди, просвети, здравству, судству, саобраћају, до политичких, дипломатских и протоколарних гафова, неће нам бити тешко да закључимо да послове и судбину земље треба поверити компетентним људима. А какав је наш однос према њима?

Кад су га, током деведесетих година, питали шта мисли о одласку преко 150.000 младих стручњака у иностранство, тадашњи портпарол СПС-а их је практично отписао, рекавши: „Најбољи су остали!” А ти „најбољи”, који су остали, све су узели у своје руке.

Председник СПС-а је председник жирија за осликавање унутрашњости Храма Светог Саве.

Министар енергетике, из СПС-а, председник је Одбора БИТЕФ-а.

Од девет чланова Савета Филмског фестивала на Палићу, осморица су чланови Српске напредне странке.

Једном сте казали да смо ми, на изборима током ранијих година, у страху да не победи црно гласали за сиво. Шта данас мислите о тој алтернативи?

Бојим се да је у међувремену и то сиво избледело.

На РТС-у је управо завршена серија „Читање слика”, базирана на вашој књизи есеја о нашим сликарима и вајарима?

Изненадило ме је кад сам видео колико је људи, познатих и непознатих, реаговало на те емисије. Оне су пробудиле интересовање за дела наших сликара и вајара, и за ликовну уметност уопште, и из тога би и РТС, и друге телевизије, могле да извуку неке закључке, и да своје програме шире отворе за такве садржаје.

Актуелни сте амбасадор винске културе. Кад смо већ код тога, шта сте урадили са вином (225 литара) које сте добили у оквиру награде „Подрума Радовановић”?

Мислим да се та фирма, „Подрум Радовановић”, легитимно умешала у наш систем награђивања књижевних дела. Ту легитимност она црпе непосредно од бога Диониса. Од многих улога које вино има у религији и митологији, мени пада на памет она у којој вино, као божја крв, иницијанту, у овом тренутку мени, а сутра неком другом, даје духовну или животну моћ.

Борка Г. Требјешанин
објављено: 15.02.2015.

http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/ ... recommends
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Komedija danas ne umiruje nego uznemirava

Predstave koje su viđene u izboru za selekciju 44. „Dana komedije” u Jagodini znače pobedu života nad globalnom krizom, kaže selektor Ivana Vujić

Predstojeći, 44. po redu „Dani komedije” u Jagodini, tradicionalni pozorišni festival smeha, koji svake godine od 20. do 27. marta uveseljava brojnu publiku, ove godine proteći će u znaku Branislava Nušića. Bilo da je u pitanju njegov komediografski opus ili novonastala dela inspirisana Nušićevim životom i radom. Ivana Vujić, selektor „Dana komedije”, ovoga puta uvrstila je u takmičarsku selekciju sedam predstava pozorišnih kuća iz Beograda, Novog Sada, Subotice, Šapca, Zrenjanina, Sombora i Kruševca.

Tako će prve festivalske večeri Jagodinci gledati delo „Mister dolar”, u režiji Snežane Trišić, u produkciji Narodnog pozorišta iz Subotice. Slede ostvarenja „Postmoderni kabare dobrog vojnika Švejka” J. Hašeka, u režiji Aleksandra Lukača, u izvođenju Šabačkog pozorišta, i „Ćelava pevačica” Ežena Joneska, u režiji Isidore Goncić, u izvođenju Ateljea 212 iz Beograda. Tu je i „Potpuno skraćena istorija Srbije”, autorska predstava Maje Pelević i Slobodana Obradovića, u režiji Olivere Đorđević, koju će izvesti Pozorište mladih iz Novog Sada. U selekciji je i Nušićevo delo „Vlast”, u režiji Dušana Petrovića, a u izvođenju ansambla Zrenjaninskog pozorišta, zatim „Rođendan gospodina Nušića” Dušana Kovačevića, u režiji Nebojše Bradića, u produkciji Zvezdara teatra, ali i predstava „Doktor Nušić”, reditelja Kokana Mladenovića, nastala u koprodukciji Narodnog pozorišta iz Sombora i Kruševačkog pozorišta.

– Smeh je zavera! Francuski filozof Anri Bergson kaže: „Smeh je vrsta društvenog gesta, kazne za krutost društva.” Veličina komedije leži u tome što je ona bliža stvarnom životu nego drama, ništa kao komika ne može uneti raznolikost i kretanje u monolitnu stvarnost. Humor je postupak kojim se ugroženo ja brani od uvreda koje mu nanosi spoljni svet. Humor je prevlast nad realnom situacijom i zato u vremenu planetarne globalne krize, 40 predstava koje su viđene u izboru za selekciju 44. „Dana komedije” u Jagodini, pre svega znače pobedu života nad globalnom krizom – kaže Ivana Vujić.

– Tokom 2014, odnosno, u godini obeležavanja 150-godišnjice rođenja Branislava Nušića ostvaren je veliki broj predstava koje su nastale po tekstovima ili kao montaža različitih tekstova jednog od naših najvećih komediografa. Vredno je to što većinom reditelji mlađe generacije, kao i ansambli srpskih pozorišta sa pažnjom i inovacijom postavljaju Nušića, a tokom istraživanja Nušića susreću se i sa Brehtom, Joneskom. U većini predstava koje su viđene, a u svima koje su ušle u selekciju Nušić je naš savremenik.

Šta je to osobeno u novim čitanjima Nušićevih komada koje ćemo gledati u Jagodini, pitali smo Ivanu Vujić.

– Za razliku od renesansne komedije koja umiruje, ulepšava, a one koji su tužni uveseljava, izbor predstava festivala komedije u Jagodini predstavlja savremenu komediju koja ne umiruje, već uznemirava čoveka koji je zarobljen i okovan tranzicionim mukama društva i manipulativnim racionalitetom savremene civilizacije. Humor sadrži kritički duh i to je jedina mogućnost kojim raspolažemo da bismo bili na odstojanju od naše nelagode postojanja– objašnjava naša sagovornica.

Ivana Vujić podvlači da se trudila da u Jagodinu pozove dela u kojim igraju veliki glumački ansambli. To je značajno za razvoj tog pozorišta, ali i za svakog pojedinačnog umetnika iz te kuće.

– Dakle, pozorišta koje ne izbegava svoje članove, već ih sve upošljava kao u dobroj utakmici u kojoj dobar igrač inspiriše i slabijeg igrača da postane dobar. Dužna sam da pomenem i veliki broj predstava koje imaju od dva, tri do četiri glumca, male predstave koje su veoma vredne, jer ukazuju na vitalnost glumišta i glumaca koji se ne predaju, nego praveći sopstvene projekte koji su male forme ipak ostvaruju određenu vrstu komičkog i pozorišnog kretanja u našoj sredini – zaključuje selektor „Dana komedije” u Jagodini.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

DUŠAN KOVAČEVIĆ, dramski pisac

I kaldrma se utišala dok je Sterija umirao


Uvek neko ima više od drugoga, i uvek neko nekome može da pomogne. Čak i onaj koji nema, ima više od nekoga koji apsolutno nema ništa. I to bi bila jedna lepa poruka koju bi svako morao da pokrene od samoga sebe

„Meni je bila davnašnja želja da se na sceni Zvezdara teatra ispričaju priče naših velikih i najznačajnijih ljudi iz pozorišta. Pre svega mislim na Steriju koji je i pokrenuo priču o pozorištu u prvoj polovini 19. veka kada je napustio Vršac, koji je tada dat austrougarskoj i došao u siromašnu Srbiju bez institucija, bez ikakvih naznaka da bi jednoga dana ona bila zemlja u kojoj će kultura biti iole važna. I on počinje iz početka da radi po uzoru na Beč, gde ga je poslao otac Sterija po kojem je dobio poznato ime. Jovan Popović otprilike nikome ništa ne znači dok se ne kaže Sterija i umesto da ode u Beč kao što je njegov otac želeo, da tamo završi studije prava i postane ozbiljan čovek, on je nekako, po majčinoj želji otišao u Srbiju, u to doba i osnovao sve danas poznate kulturne institucije, počevši od Akademije nauka, muzeja, pozorišta...”

Ovako akademik, dramski pisac Dušan Kovačević objašnjava zašto je poželeo da na sceni Zvezdara teatra, na čijem je čelu dugi niz godina zaživi predstava „Rodoljubac” posvećena: Jovanu Steriji Popoviću. Predstavu nastalu prema tekstu Milovana Vitezovića, a na osnovu drama „Misterija” i „Sterijin put u Srbe” adaptirao je i režirao Nebojša Bradić, koji se ujedno pobrinuo i za scenografiju. Premijera je krajem januara 2015. godine.

Komad o Jovanu Steriji Popoviću, „malom, sitnom i bolnom čoveku sa velikim zdravim i silnim duhom” unapred pobuđuje interesovanje. Kakvu ćete nam priču ovoga puta ispričati?

Nažalost, Sterijina priča nije se završila kao i većina priča naših čuvenih pisaca na najlepši način. On je na izvestan način bio udaljen iz Beograda, to je najblaže što mogu da kažem, zbog političkih igara u koje je bio ne svojom voljom uključen, da bi se ta nesrećna sudbina završila njegovom smrću u nepunoj pedesetoj godini, u očevoj kući u Vršcu. Moj dragi profesor Jovan Hristić mi je pričao, i to je bio negde motiv za tu situaciju koja će se događati u tom komadu, scenu koju je on opet čuo i koja je po predanju izgledala ovako: kada je Sterija došao posle već teškog oboljenja, vezanog za pretrpljeni moždani udar i za problem sa plućima u Vršac, i kada je zadnje dane provodio ležeći u očevoj kući, inače poznatog vršačkog trgovca, onda su građani Vršca ispred njegove kuće na kaldrmu postavili kukuruzovinu da ga kola koja prođu ne uznemiravaju dok napušta ovaj svet. To je bila scena koju sam zapamtio kao filmsku sliku, kao sliku sudbine čoveka u koga se mi i danas kunemo, a koji će testamentom zabraniti izvođenje „Rodoljubaca” pedeset godina posle svoje smrt. I to je, takođe, malo poznato jer svaka naša priča o pozorištu počinje sa „Rodoljupcima” kao jednim verovatno od najznačajnijih komada u ukupnoj istoriji dramske literature. Sterija se plašio da bi priča o „Rodoljupcima”, u kojoj su pomenuti neki ljudi skriveni iza simboličnih pseudonima bili prepoznati i da bi porodice mogle da imaju problema. I to je ispoštovano, naravno, kao i priča sa „Sumnjivim licem” koje nije igrano dvadeset i nešto godina, pa ga je onda Nušić prepravljao i igrana je tek neka četvrta ili peta verzija. Moja velika želja je bila da se ispričaju priče, sudbine Sterije i Nušića. Tokom naredne jeseni nadam se imaćemo i priču o Domanoviću na sceni.

Pišete naučnofantastični komad čija priča se odvija na jednoj planini u Srbiji. Kada će zaživeti na sceni?

Taj komad me ne napušta sigurno dvadeset godina. Ja njega napuštam, ali on mene ne. To je, zapravo, priča koja je dosta realistična i koja je pogled na ovaj naš svet iz ptičje perspektive. Priča je naučnofantastična zato što se jednoga dana na jednoj planini pojavljuje čovek za koga se sumnja da nije sa ove planete. I taj pokušaj da nekome ko o nama ne zna ništa objasnimo gde je došao, jeste tragičan. I smešan. Kako godine prolaze, istorija ove planete se ubrzava i počinje da dobija na ubrzanju koje je opasno po opstanak. Pre svega mislim na događaje u Ukrajini koji su iz dana u dan sve komplikovaniji i vrlo uznemirujući. Mene posebno oneraspoložuju činjenice da sam se dva puta u životu sretao sa obiljem dokumentarnog materijala radeći priče koje se događaju početkom Prvog svetskog rata i početkom Drugog svetskog rata. Jedna je „Sveti Georgije ubiva aždahu”, to su meseci uoči rata, imao sam silan dokumentaran materijal, novine iz vremena uoči Cerske bitke. Mesecima uoči bitke se pričalo slično kao što se danas priča: „Hoće biti rata, neće biti rata”. U velikoj želji da ne bude rata ljudi su previđali nekakve stvari. Slično se desilo i posle aneksije Austrije, od strane Nemačke, a pogotovo posle napada i okupacije jednog dela Poljske, kada se već znalo da je počeo rat. Veliki deo sveta se pravio da se ništa nije dogodilo. I tek kada rat zahvati kuću do krova, onda se ukućani, stanovnici Evrope uplaše. Krajnje je neodgovorno i za civilizaciju neozbiljno da se na granice Rusije dovlači oružje koje je opasno po opstanak planete. Za mene je to potpuno začuđujuće što se niko nije pobunio izuzev grupe od stotinak intelektualaca u Nemačkoj, koja je digla glas i ponovila tu strepnju završenu juče. Juče se završio Drugi svetski rat. Danas se ponavljaju iste scene, iste slike. Da li neko razmišlja da može neko da popusti sa živcima, da ne kažem goru stvar da poludi i da pritisne jedno od onih opasnih dugmadi koja nose u sebi oružje, koje ako se upotrebi onda u tom ratu nema pobednika. To je za mene u ovom trenutku na kraju 2014. godine, kada se obeležava sto godina od početka Prvog svetskog rata nepojmljivo, jer je situacija skoro identična.

Došli smo do tog apsurda da nas nijedan užas ne zaustavlja i ne opominje. Kakve su političke prilike danas u Srbiji?

Vrlo su teške, izuzetno teške. Biću iskren. Mislim da se zaboravlja činjenica da smo 1945. godine ušli u slepu ulicu. Neću sada da pravdam niti da optužujem bilo koga, već je to činjenica. Ušli smo igrom velikih sila u nešto što nije bilo realno. Zatim smo dvadeset, trideset godina dobijali kredite. Nepovratni krediti su se merili desetinama milijardi dolara da bi tadašnja Jugoslavija ostala neutralna. Danas više nema pomoći niotkuda, u međuvremenu smo se zadužili. Tokom ratova devedesetih godina prošlog veka smo osiromašili, pa je onda došlo bombardovanje koje je uništilo i ono malo što je ostalo. A onda posle tih promena 2000. kada smo očekivali da će nešto bitno da se desi, nije se desilo ništa. To je bio zbir jako neozbiljnih, neodgovornih ljudi koji su kriminal od devedesetih legalizovali. Stvar je zapravo vrlo jednostavna: nije se desilo ono što smo svi očekivali. Ako je neko početkom tih devedesetih, uoči rata bio prosjak, jadan i bedan, a tokom deset godina se obogatio, jednostavno pitanje onoga o čemu smo stalno razgovarali 2000, 2001, 2002. jeste: „Izvinite, gospodine kako ste došli do tih para.” To pitanje se nikada nije ozbiljno postavilo.

Dobili smo novu klasu bogataša i nesreću raseljenih?

Nažalost, ratovi služe da bi neko poginuo, a neko se obogatio. To je posledica svih ratova. Nije ovo ništa novo kod nas. Rat pokreće nezajažljiva želja za bogatstvom u svakom smislu. Da li je to rat kao što je nekada bio za teritorije, za zlato, za naftu, kao što je sada neskrivena želja pojedinih zemalja da podele Sibir, na primer. Sibir svima smeta. Jednostavno, ljudi ne mogu da shvate da je Sibir ruska teritorija. Otvoreno se priča da jedna zemlja ne sme da drži resurse toliko bitne za planetu. To je kao kada bi Rusija rekla da nije normalno da Kalifornija bude toliko bogata, da bi je trebalo podeliti. Kako bi se reagovalo na to?

Često se osvrćete i na bolni problem Kosova? Očekuje se nastavak briselskih pregovora. Šta od njih očekujete?

Kosovo je naša muka koja nikada neće proći. I kada se bude definisala, i kada bude nepravno završena. Pravno ne može nikako, jer to što je oteto ne može nijedno pravo da odbrani. Onda počinjemo priču o pravu i pravdi. Nikada neće biti prava i pravde u istoj meri, ali Kosovo će ostati nešto što je naš identitet. Neko kreće kao što se radi poslednjih 10–15 godina, da falsifikuje vaš rodoslov. Menjaju se imena mesta, naselja, pokušavaju da manastire pretvore u građevine koje su tobože gradili Albanci, jednom rečju događa se nasilje nad istorijom jednog naroda. E, to je priča danas o Kosovu i završiće se velikim kompromisom koji mora da se napravi. Mi nemamo više nikoga ko će da nas brani. Toga moramo da budemo svesni. I moramo biti strašno pametni da dobijemo maksimum od minimuma koji je preostao. Ako budemo postavljali uslove, naše želje, ono što svako od nas privatno želi nećemo dobiti ništa. Ono što bih ja voleo, što mogu da napišem kao svoju želju, jeste da se Kosovo vrati u okvir Srbije, onako kako je nekada bilo. Da se ja pitam, a pošto se uopšte ne pitam, mogu samo da napišem jednu protestnu pesmu. I verovatno ću je napisati ako je to bilo za kakvu utehu. Napisao sam dosta priča o tome, i to je kao da pišete nekome ko vam je jako blizak i drag i teško bolestan. Pa mu pišete neke lepe reči da ga utešite. Ne vidim u ovom trenutku nijednu drugu mogućnost, izuzev velike, velike pameti i velikog strpljenja.

Osećamo se umorno, izgaženo, blatnjavo... Zašto je zaćutala srpska inteligencija?

Pa nikada Srbija nije imala toliko bitnih i važnih ljudi koji su se slušali. Imala je ljude koji su pričali, ali su pričali na mestima koja nisu bitna za političko odlučivanje. Vrlo su bili retki ljudi koji su bili i vrhunski intelektualci i ljudi u politici. To u Srbiji skoro da nije bilo, i ako je bilo onda možemo da izdvojimo nekoga ko je kruna toga, kao na primer Slobodana Jovanovića, jednog od najumnijih, najtalentovanijih ljudi, a usput i jednog od najdarovitijih političara. I onda ima bezbroj mesta bez imena i prezimena, ljudi koji su ulazili u politiku, izlazili iz politike ne ostavljajući bilo kakav trag. Mislim na ljude iz kulture. Jedan od takvih ljudi je bio Andrić, ali on je bio čovek diplomatije, on je veći deo života proveo u svetu, čak mu je to kasnije i ozbiljno zamereno zbog fotografije u Nemačkoj kada se rukovao sa Hitlerom, u trenucima dok još nije bilo rata. I Jovan Dučić koji je gotovo ceo radni vek proveo u diplomatiji, a bio je sjajan pesnik, i on se nije usrećio previše.

Šta biste poželeli našim čitaocima u 2015. godini?

Ako je ikako moguće što manje nerviranja u okolnostima koje će biti izuzetno teške. Proći ćemo kroz period, mislim pre svega na ekonomiju gde ćemo se boriti da preživimo. Verujem da se moramo osloniti na sopstvene snage i da ono što meni nikada nije bilo jasno postane jedna vrsta realnosti i za ljude koji vode ovu zemlju, a i za nas koji živimo u Srbiji. Nikada mi nije bilo jasno kako je moguće da zemlja koja ima Vojvodinu, Mačvu, Šumadiju... sva ta ogromna prostranstva ne može da ishrani sedam miliona ljudi. Mislim da bismo u sledećoj godini morali svi zajedno da povedemo malo više računa o zdravlju, svako ponaosob i da koliko je moguće, malo više obratimo pažnju na one kojima možemo da pomognemo. To bi bilo izuzetno dragoceno. Uvek neko ima više od drugoga, i uvek neko nekome može da pomogne. Čak i onaj koji nema, ima više od nekoga koji apsolutno nema ništa. I to bi bila jedna lepa poruka koju bi svako morao da pokrene od samoga sebe. Ne možemo očekivati više da nam sve reši neko drugi.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Rale Milenković: Možeš da pucaš sebi u m..., ali to neće promeniti društvo

Dao bih sva pozorišta i bolnice za dobar sistem školstva, ne mora čovek da bude Čomski da bi ukapirao da, kad ti ne znaš, ja tobom lakše manipulišem, kaže u intervjuu za mojnovisad.com jedan od najpoštovanijih dramskih umetnika u Srbiji.

Radoslav Rale Milenković iza sebe ima ravno 91 pozorišnu režiju, kao i ogroman broj odigranih pozorišnih, filmskih i televizijskih uloga, što ga čini jednim od najplodnijih stvaralaca na ovim prostorima. Rođen je 1958. godine u Novom Sadu, gde je završio glumu na Akademiji umetnosti u klasi profesora Branka Pleše, a pozorišnu i radio režiju diplomirao je u klasi profesora Dejana Mijača, na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Od tih pa do današnjih dana, njegova karijera je izrasla u jedan od najimpresivnijih ovdašnjih glumačko-rediteljskih životopisa, koji je od pre nekoliko dana obogaćen i predstavom "Ivona, burgundska kneginja", rađenom po tekstu Vitolda Gombroviča, a koja je svoju premijeru imala 23. marta u Srpskom narodnom pozorištu. Na početku razgovora za portal mojnovisad.com sa Raletom Milenkovićem govorimo upravo o već "slegnutim" utiscima sa premijere, o zadovoljstvima, ali i nezadovoljstvima koja je ta priča sa sobom donela...

- Premijera je prošla odlično. Mislim da je to ogroman posao i stvarno sam zahvalan slučaju da sam uopšte mogao da radim takvu i toliku predstavu. Ono što mi kvari radost jeste to što mi nismo završili tu predstavu onako kako smo hteli. Mi smo izveli premijeru koja je za mene bila dan pred tehničku probu. Zahvaljujući nebrizi kuće, sve smo radili na preskok, stihijski... Imamo mi kobajagi i svetlo, i kobajagi scenografiju, i kobajagi predstavu, i kuća je, kobajagi, završila predstavu. Kuća nije završila predstavu, i u tom smislu ja sam apsolutno nezadovoljan. Mislim da je to jedan ozbiljan problem.

Reč je o jako zahtevnoj predstavi, koja je upravo stoga izuzetno retko izvođena. Mislite li da bi njena realizacija negde drugde bila jednostavnija, budući da imate dosta međunarodnog iskustva?

- Bilo bi sigurno drugačije. U Mađarskoj bi bilo drugačije, bilo bi bez stresa, imali bismo vremena da završimo posao do kraja. Ovako imamo predstavu koja je prikazana, ali nije završena. Ali šta da se radi. To je očigledno pitanje toga šta je kome važno. To je pitanje i ukusa, i toga kako ko od nas gleda na pozorište. Reč je zapravo o tome koliko neko poštuje tuđ rad. I o tome koliko neko zna o pozorištu i o tome kako se predstave prave.

Jedna od najčešćih vaših izjava koja je prenošena neposredno pred premijeru bila je da je reč o predstavi koja govori "o malom čoveku u sudaru sa svemoćnom vlašću" i o bezizlazu u kom se taj mali čovek nalazi. Gde je taj "mali čovek" kada se transponuje iz predstave u realnost koju živimo?

- Taj čovek je uvek u bezizlazu. U svakoj epohi, u svakoj vlasti. Nema velike razlike između Engleske 15. veka i klanice Ričarda i Henrija i nekakve, kobajagi, demokratije u nekakvim, kobajagi, državama. Prema tome, to je pitanje pozicije i prirode vlasti, njene suštine, njene stalne potrebe da se bezgranično širi. A može da se širi samo na račun običnog sveta. Međutim, ono što je važnije to je taj istorijski tok i nauk, to jest da je u svim vremenima isto. Svi stradaju. Čim je vlast upletena u nešto, a upletena je u sve, stradanje je neminovno. To nam je usud i prokletstvo. Ne postoji ta zemlja utopija u kojoj je sve prema potrebama i mogućnostima i u kojoj postoji nekakva harmonija. Sve što se dešava među ljudima je to da svako uvek dobija nešto nauštrb drugog. Možda u nekom manastiru neki monah ima neki svoj mir i svoju zaštićenost, ali i on je tamo radi kajanja i radi svoje vere, a ne radi toga što je on društveno upotrebljiv. Ti možeš da odeš u pustinju, ili da se ubiješ, da pucaš sebi u muda, šta god da izmisliš, ali to neće poremetiti ustaljenu šemu po kojoj se događa društveni život.

A šta je to što ostaje "malom čoveku" usred tog bezizlaza? Jedna Gombrovičeva rečenica iz teksta po kom je rađena predstava veli: "Naša epoha je suviše pronicljiva, smokvino lišće je sve pouvenulo. Ništa nam ne preostaje, sem iskrenosti." Zašto se, ipak, svi, pa čak i taj "mali čovek" toliko uporno boje upravo te iskrenosti?

- Ljudi se boje za život, da ne izgube ono što im je najvrednije, boje se mogućih posledica. Neko funkcioniše tako da svoj opstanak pronalazi u ćutanju, uzmicanju, nekome strah omogućava da bude iskren. Ali mnogo važnije od toga je da, ako se i bojimo, da se iskreno bojimo. Najvažnije je zapravo da ne lažemo. Mislim da je laž zapravo osnovni problem. Kad laž postane sredstvo opstanka, onda je to kraj, onda je taj opstanak bezvredan. To više sad nije pitanje kako da živimo u određenim okolnostima, nego zašto uopšte živiš u određenim okolnostima, zašto uopšte postojiš, šta si radio ceo svoj život, ako si lagao? Svi pravimo svoje izbore. Na kraju krajeva, i politika, i svi drugi, mogu da nam urade sve što im dozvolimo, ako se mi pravimo ludi. Ako ti ideš da radiš nešto što prezireš, ili što je nečasno, nije opravdanje "radio sam da bih imao da jedem". Imaš izbora, možeš da ne jedeš.

Ali je činjenica da su ljudi generalno uplašeni, kako ovde, tako i u Americi, i u Iraku, i bilo gde...

- Svakako. Strah je jedna od osnovnih poluga svake vlasti. Strah za radno mesto, strah za život, strah za sve...

Zanimljiv je jedan momenat koji stoji u vašoj biografiji i nekako "odudara" od onog zvaničnog dela, a čini se da je upravo taj momenat najnaglašeniji. Naime, tamo ste o sebi napisali: "Ljubin i Đorđev sin, Arsenijev i Natalijin otac." Da li je možda upravo u tome izlaz iz onog bezizlaza, to jest u korenima i u "malim" životima koji nam preostaju kao jedini prostor za moguću sreću?

- Da, apsolutno. Sve drugo su samo razne igre, prividi, taštine, sujete, ambicije... Ali, u samoj suštini, mi smo svi ili potomci ili preci, ili, neko vreme, i jedno i drugo. I u tom smislu smo samo delić nekog kontinuiteta, ako uopšte tog kontinuiteta ima. Ali potreba da osvetlamo obraz precima i potreba da svoju decu naučimo osnovnim vrednostima, na tome u stvari počiva naša snaga. Dokle god to imamo, dokle god iza sebe imamo jasno šta smo i odakle smo, i dokle god ispred sebe gledamo svoju decu koja bi trebalo da budu ne bolja od nas, nego da budu ono što je suštinski ljudsko, dotle još ima neke šanse za sistem vrednosti, makar on bio samo u okviru porodice. Ali, tako isto bi trebalo i ovo društvo da zna odakle je, odakle potiče i kuda bi htelo. Međutim, ono što se dešava je trenutna pohlepa, vlastohleplje, gramzivost, sebičnost, bezdušnost, bezosećajnost, jer tako se bolje pravi profit.

Koliko je, generalno, društvo svesno tog aktuelnog trenutka, koliko mari za njega, koliko mu je stalo do čoveka i koliko je samom čoveku stalo do samog sebe?

- Mislim da pre treba postaviti pitanje da li smo mi uopšte društvo, da li smo mi uopšte država. Mislim da smo pre, jednostavno, neka zemlja. Društvo nije društvo, već je samo narod. Neki narod koji ima zemlju, a još uvek smo daleko od društva koje ima svoju državu.


Da li, generalno, kao narod, zaslužujemo da budemo tu gde jesmo? Kad vas to pitam, mislim pre svega na tu činjenicu da u Srbiji postoji ogroman broj nepismenih, neobrazovanih, učaurenih u rđavu "izvesnost", nespremnih da išta u sebi i oko sebe promene.

- Odgovornost je na onima koji bi narod trebalo da opismene. U svetu su takođe jednom bili nepismeni, ali su se opismenili. Ne mora čovek da bude Noam Čomski, da bi ukapirao da, kad ti ne znaš, ja tobom lakše manipulišem. Kad ne znaš da čitaš, ja mogu da te lažem šta tu piše. Ja bih dao sva pozorišta za neki dobar sistem školovanja, koji bi, recimo, obećao, a da mu poverujem, da će te škole za 20 godina napraviti od naše dece neke pismene, misleće, slobodne ljude. Jer tebi hrabrost počiva na znanju, na samouverenosti, na tome da veruješ u istinu nečega. Sve, ali zaista sve bih dao za dobre škole. Možda je užasno ovo što ću reći, ali i bolnice bih dao. Ima uvek tih trava, korenčića, vračeva, šamana. Ali znanje se ne može dobiti bez škole. Zamisli kad bi ovde svi bili pismeni, zamisli kad bi svi čitali, zamisli kad bi u Africi svi imali vodu, kako bi svet bio lepši i drugačiji, kako bi lepši bio ovaj naš razgovor...

A gde vidite kulturu u tom našem takozvanom "sistemu"?

- Koliko god ovo bilo ponavljano i izvikano, ali postotak za kulturu u budžetu govori sve. Znači, kad je jedan ili ispod jedan odsto, o čemu mi tu pričamo? Ne možemo da idemo pa da otimamo. Država procenjuje koliko joj kultura vredi i znači.

Koliko je realna ta priča da nema para, a koliko je reč o krivo posloženim prioritetima? Zar je moguće da se, recimo, za maketu nekog "grada na vodi" izdvoji više novca no što se u kulturu slije za ko zna koji period?

- Problem je što je izbor ta maketa grada na vodi. Novom Sadu nedostaje, za početak, deset pozorišta, hitno, urgentno! Novi Sad je deset ili dvadeset puta veći nego kad je osnovano Srpsko narodno pozorište, a nema deset ili dvadeset pozorišta. I sve institucije su nam potrebne. Mi smo država koja petnaest godina nema Narodni muzej. On stoji tamo na trgu, u nekim skelama, nekim reklamama, sad kao neki sat odbrojava do otvaranja, a otvaranje će biti kad zamene prozore.

Mislite li da se visoka kultura guši ciljano, ili je opet reč o nečijem neznanju i nekompetentnosti?

- Mislim da ti ljudi koji odlučuju o tome, odlučuju iz svog ukusa i svoje "lektire". To su ljudi koji odlučuju da je važnije da daš 50.000 evra za Cecin koncert, nego da za taj novac opismeniš ljude. Deset pozorišta koja sam pomenuo, to je jako mala investicija, a korist je nemerljiva. Ne mislim da ima nekog predumišljaja protiv kulture, stvar je samo u jednom neukusu i neznanju. Ti si možda čuo za Mocarta, Betovena, Vivaldija, pa ih pominješ, ko ovi naši jadnici, ali ne možeš znati ako nisi slušao, ako nisi čitao, ako nisi učio.

Ali može da vas inspiriše da napišete govor...

- Da, da, ali to koristiš tako jadno, da bi me impresionirao. Možeš da impresioniraš nepismenog. Ali kad bi svi ljudi bili pismeni, malo bi ih teže impresionirao svojim suštinskim neznanjem. Iskreno, neću da bude ništa lično, mene je baš briga za njih. Ali pogledajte ko nam vodi državu poslednjih petnaest, dvadeset godina, ko su ti ljudi... Moja mama ima jednu divnu, narodsku rečenicu koju mi je ponavljala još dok sam bio dete i koje se ja često setim, a to je: čega se pametan stidi, time se budala ponosi. I to je naša situacija. Ovde ljudi, kad ih neko postavi za direktore, misle da to znaju da rade. Otkud ti pravo da misliš da nešto znaš, samo zato što te partija negde postavila? Ali oni to misle i piče samouvereno. Zato što je ovo, ipak, zemlja, u kojoj nema posledica. Ni za loše, ni za dobro. Posledice ne postoje. I ne zna se šta je strašnije. To što ne snosiš posledice za loše koje si uradio, ili to što si genijalan, a nikad ne dobiješ stipendiju. Ne znam šta da kažem. Tužno. Tužna zemlja.

Da se vratimo malo na vašu ličnu priču. Bavite se glumom, režijom, čak ste i dve knjige poezije napisali, ne znam, možda još uvek pišete...

- Pišem i dalje, ali izbegavam da objavim, sad sam malo pametniji.

A gluma i režija. Gde se više vidite, gde ste više svoji?

- Nemam ja to da nešto više volim, ili da me nešto više ispunjava od onog drugog. Za mene je i jedno i drugo pravljenje pozorišta. Da li kao reditelj ili kao glumac, to je pitanje zanata, tehnologije, nekih načina na koje stižeš do svog rezultata. Sve sam to ja, to je moj život.

A što se tiče medija kroz koje delujete, gde se najviše nalazite u tom trouglu pozorište-film-televizija?

- I to je maltene isto. I kao glumac i kao reditelj si biran, neko te pozove da negde igraš ili da nešto režiraš. Izazovno je i jedno, i drugo, i treće. U suštini, radiš jedno isto, iako je drugačije, ali svuda tragaš za nekom dubinom, za suštinom, za sobom, a samo taj način na koji to postižeš, ili češće ne postižeš, zavisi od medija.

Kako vam, iz perspektive glumca, izgleda to kada neko mora da prihvati ulogu iza koje apsolutno ne stoji? Možda ste i sami nekada bili na to prinuđeni, ali verujem da, pre svega među mlađim glumcima, ima mnogo onih koji su uistinu dobri, a koji su na neki način primorani da prihvataju uloge u, recimo, najjadnijim TV serijama, samo zato što znaju da će od toga mesec, dva ili tri moći da prežive?

- To je đavolja rabota, zato što si prosto prinuđen da živiš od toga. Kod nas se radi jako malo i malo ko ima poziciju da bira. Igrao sam i ja u slabim predstavama i u slabim filmovima, ali sam dosta toga i odbio. Ne možeš da igraš uvek u klasicima, istina. Ali bilo je slučajeva kada sam odbio, zato što nisam video nikakvog smisla, osim nekog pukog predumišljaja da se jeftino i banalno napravi nešto što će dobro proći. To je uvek problem interpretatora. Da li ćeš ti, kad završiš muzičku akademiju, ceo život da sviraš u kafani, ili na ne znam kakvom konzervatorijumu, tu je pitanje na koji način ti možeš da opstaneš i na koji način možeš da obezbediš egzistenciju sebi i svojoj porodici. Ali to je lična stvar. Čovek mora da zna šta treba, a šta ne treba da radi. A kad se nečega prihvati, onda nema alibija.

Opet ona iskrenost s početka.

- Da. Ako čovek zna zašto nešto radi, onda on nema nikakav problem.

U čemu je vaša satisfakcija od bavljenja ovim poslom?

- Nema satisfakcije. Svaki je posao uzaludan. I naš je život uzaludan. Pitanje je samo šta nam se dešava, počev od onog trenutka dok nas mame rađaju, raskrečene nad grobom.

Šta vas još uvek drži u tome što radite i sprečava vas da puknete i odete.

- Gde da odem?

Bilo gde, ne znam, gde ljudi već odlaze...

- Nemam nameru da odem. Ja živim u onome što je moj život. Meni ne treba druga geografija, niti mi treba metro, da bih se osećao vredan kao ljudsko biće. Mogućnost da još uvek svoju ljudskost pronađeš i da je podeliš sa nekim, to je ono od čega možda ništa više i veće ne postoji. Možda to više, ukoliko ga tražimo i očekujemo, pripada samo taštini i gordosti, oholosti. Meni je dovoljno to da se sa svojom decom, sa svojim bližnjima, sa svojim prijateljima, osećam kao čovek. Kako kaže Hamlet, "mogu biti zatvoren u orahovu ljusku, pa se osećati gospodarem beskrajnog prostranstva". Kako god da je okolo, u meni je beskraj. Ne bih da gledam spolja, i ne mislim da je to narcizam. Ali, zaista, ja sam srećan čovek.


Sa Radoslavom Milenkovićem razgovarao Duško Domanović

http://www.mojnovisad.com/vesti/rale-mi ... id524.html
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Jagoš Marković: Svaku tradiciju ubismo

Mladi nam odlaze iz zemlje, a stari sa ovog sveta gladni i poniženi - kaže Jagoš Marković koji režira Molijerovog „Uobraženog bolesnika“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Uprkos svemu, život mora da se hvata za gušu

Poslednji komad čuvenog francuskog pisca, u čijem središtu je jedna porodica kao slika društva, slovi za njegov obračun s konzervativizmom, nadriučenjaštvom, šarlatanstvom... Naš proslavljeni reditelj kaže da nas Molijer daruje i smehom.
Molijer je kroz „Uobraženog bolesnika“ vivisekcirao stanje stvari u društvu...

- Kad se nenormalno, naopako i opako uspostavi ne samo kao normalno, ispravno i poželjno nego i kao uslov opstanka, tu pucaju i razum i duša. Mene osim slike društva zanima pojedinac, njegova sposobnost da voli ili ne voli, odnosi, porodica... Hipohondrija, o kojoj se, između ostalog, u komadu govori, jeste metafora za samoopsednutost, za neljubav, za ego, samim tim za otuđenje, za apokalipsu. Bez ljubavi čovek je nula, skamenjeni ego manijak sa ciljem banalnim. Kad se čovek skameni u sebičnosti, zar je živ?!

A vaše viđenje naše situacije?

- Užasan galimatijas. Dugalić odlazi!? Što bi reko Šekspir u „Hamletu“ - ostalo je ćutanje. Pozorišta umesto sedam-osam premijera godišnje imaju maksimum po dve-tri i još treba da budu srećna i zahvalna ako imaju i toliko. Navedem li podatke o kulturnoj apokalipsi, neko će reći da „ima onih koji ni za hleb nemaju“ i reći će istinu. A ne znam hoće li iko makar šapnuti da je kultura hleb za dušu. Olja Bećković sklonjena je sa TV programa. Ko je voleo, ko nije, ja jesam, ali njena je emisija bila naše kulturno dobro, bila nam je koren u vremenu. Svaku tradiciju ubismo, a toliko se o njoj priča. Jadni su oni koji bez svakog mogu pa spadaju na sve lošije igrače. Jadni! I to nije najstrašnije!

Šta jeste?

- Mladi nam odlaze iz zemlje, a stari sa ovog sveta gladni i poniženi.

Da li smo danas većinom Dugalići?

- Znam na šta mislite kad me to pitate i u tom smislu retorički bih odgovorio - da. Ali nismo u biti. On je glumac i ima petoro dece. A šta znači hraniti decu glumačkim hlebom, o tome ne bih. Treba čuvati dostojanstvo profesije. A i izbegnimo poređenja. Ona su često kobna. Zbog njih i jesmo nesložni... ko da se trkamo kome je teže. Biti čestit, biti glumac, biti roditelj, biti odgovoran i to danas u svemu ovome. Divim se Dugaliću i kao glumcu i kao roditelju i kao domaćinu. I svakome ko svoju malu barku uspeva da usmeri ka suštinski dobrom.

Kako živeti u tom galimatijasu o kom govorite?

- Mutna nam voda do po lica došla a samo blješte kojekakvi tzv. šoui i preglasna tzv. muzika dok se mi svađamo, u neslozi za vratove vatamo zajedljivi i jadni bez trunke svesti da bez opšteg dobra nema ni pojedinačnog. Uprkos svemu, sa uzvičnikom...

Jer...?

- Jer, uprkos svemu, život mora da se vata za gušu, da se živi, da se slavi... Mora, i to sa razlogom. Verujem u ljudsku snagu, elan, poslednje zrnce zdrave pameti... Verujem u ličnu odgovornost, verujem u rad, radujem mu se... Verujem u odnose sa drugim ljudima. To je naše jedino blago. Sve drugo prolazi. Slava svaka bledi, novac se troši...

Pa šta čoveku suštinski ostaje, šta je najvrednije?

- Odnosi sa drugim ljudima, emocije, ono što smo proživljavali u duši. I u pozorištu je tako, nama ne pripada rezultat, nama pripada samo proces kojim smo došli do rezultata, a on sam pripada onom višem, čemu služimo. Ali o tome neću... potrošene su reči. S godinama sve više shvatam da su empatija, nežnost, ljudskost - bit življenja. Bez ljudske dobrote čovek je ništa.

Verujete li političarima?

- U principu ne verujem uopštavanju, političari, Srbi, Hrvati, bogataši, crni, beli... Uz to idu razni pridevi, kao ono: siromašan - pošten. To su laži. Verujem ili ne verujem čoveku. Gledam glavu, ne bavim se kapom. Želim da među onima koji se bave politikom bude onih u čije dobre namere mogu verovati. Takođe, koliko god negovao svoju, nazovimo to, naivnost, glup nisam. Ne verujem im - naravno. Ali i ne bavim se njima. Nemam potrebu da im verujem.

Jadu da se nasmijemo

Rekli ste da nas Molijer i nasmeje?
- Molijer nas nasmeje i tim smehom ohrabri, a to nije malo. Jadu da se nasmijemo? Pa tad smo korak do pobede istog tog jada. Tim načinom nas Molijer vodi do sušte one lepote, one zbog koje ljudi idu u pozorište, zbog koje su teatri puni. Pozorište je utočište, ostajem duboko zahvalan na tome... zahvalan i posvećen. Apsolutno. I treba.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Slika

Slobodan Cica Perović: "I umetnik mora od nečega da živi!" (1973)

Jun 1973: Dragan Džajić služi vojni rok u Somboru. Priznaje da sada više očekuje pisma obožavalaca: "Dok sam bio kod kuće, mnoga nisam stigao ni da otvorim, a sada svako čitam po nekoliko puta. Kada bi samo znali oni koji pišu koliko su pisma dragocena za vojnika, pisali bi često, pisali bi stalno!" Ponosno pokazuje pismo svoje majke Vide, koja komentariše Džajinu prvu vojničku fotografiju i poručuje: "Sine, mnogo si mi lepši kao vojnik, nego onako!"... Počelo je, počelo za TV Novi Sad - u temelje buduće zgrade izliven je prvi betonski blok, a očekuje se da će do 12. januara 1974. biti završeni kompletni građevinski i zanatski radovi, kako bi redovan program iz vojvođanskog studija krenuo do kraja 1974. Zanimljivo je da je predsednik Pokrajinske skupštine Vojvodine Sreta Kovačević zalio u beton metalnu kapsulu sa spomen-pergamentom na kome su ispisani tekstovi na pet jezika naroda i narodnosti koji žive na tim prostorima... Sve je spremno za najpopularniji letnji muzički festival u Splitu, koji će ove godine početi petog jula. Prošlogodišnji pobednik Đorđi Peruzović ("Di si bija kad je grmilo") spremio je još jedan potencijalni letnji hit - "Gala, gala", ali ostaje da se vidi da li će da ga prihvati cijela kala, ili će mu planove o novoj pobedi pokvariti "Marina" grupe Pro Arte... U okolini Sarajeva snima se kriminalistička komedija "Pegava devojka" reditelja Mirze Idrizovića, u kojoj glavne uloge igraju Milena Dravić, Bata Stojković, Rade Čolović i Bata Živojinović... Novak Novak poziva sve zainteresovane i bar pomalo talentovane gledaoce TV serije "Pozorište u kući" da mu pomognu u pisanju budućih epizoda: "Potrebno je samo da na najviše dve kucane stranice opišete nešto što se dogodilo vama ili nekom drugom; događaj treba da je moguć; događaj treba da je smešan. I to je sve. Odabrani sinopsisi biće obrađeni u scenarija, a na špici epizode stajaće vaše ime, kao autora ideje!"... A dok su nove epizode "Pozorišta" u fazi pripreme, na televiziji se prikazuju sjajne drame u kojima igra Slobodan Cica Perović, nedavno nagrađen na TV festivalu u Portorožu, za ulogu u "Paviljonu broj 6"...
"Uvek se rаdujem kаd se nа nekom poslu sretnem sа nekim svojim kolegаmа koji imaju istа shvаtаnjа nаšeg poslа. Nije mi teško dа priznаm dа volim dа se sretnem zа Zorаnom Rаdmilovićem. Zа vreme tog nаšeg profesionаlnog odnosа mi imаmo neke prijаtne privаtne uspomene, koje vrlo vešto koristimo, upletemo u mrežu drаme"
Na nedаvno održаnom TV festivаlu u Portorožu Slobodаn Perović je dobio nаgrаdu zа nаjbolje glumаčko ostvаrenje (doktor u "Pаviljonu broj 6"). Nedаvno smo gа videli nа televiziji u "Žutim fešficаmа", а ovih dаnа snimа "Drveni sаnduk gospodinа Vulfа", tаkođe zа Televiziju Beogrаd.
Rаzgovаrаmo u bаšti beogrаdskog "Šumаtovcа". Slobodаn pijuckа "šveps"...
- Je li to nekа аpstinencijа?
- Od čegа? Od аlkoholа? Mа jok, brаte, nego još nije pаlo veče.
- Štа se dogаđа kаd pаdne veče?
- Ondа, аko nаiđe prijаtno društvo, ondа se poruči čаšicа.
- A аko nаiđe neprijаtno?
- Ondа bežim u krevet.
- A kаd je prijаtno, ondа čаšicа čegа?
- Pа, votkа. Onа je sаdа populаrnа. Ne znаm zbog čegа, аli je populаrnа.
- Zbog Čehovа?
- Zbog Čehovа, verovаtno. U stvаri, brzo vetri, ispаrаvа... I to je dobro.
Sada sve ovo što radim, ja vraćam dugove
- Kako god okrenem, morаm dа vаs pitаm o tim vаšim putovаnjimа...
- Tа pitаnjа... toliko putа sаm već dаo odgovor dа već ne znаm štа dа kаžem, čаsnа reč. Jednostаvno... ne znаm zbog čegа ljudi ne putuju! Jа bih pre vаs pitаo zаšto vi ne putujete! Recimo, očekujem dа negde zа sto godinа čitаv svet bude u pokretu. To je čitаvа kuglа i oko nje kreće kolonа... Jer, ovаko je dosаdno, ovo je jedаn grаđаnski, prevаziđen život...
- Je li bitno kаko i čime se putuje?
- Pа, trebа čovek... mаkаr i peške dа ide! Što kаže Krležа: "pа mаkаr i nа mrtvаčkim kolimа"!
- Dа li je glumа zа vаs isto tаko nekаkvа strаst kаo putovаnjа?
- Onа je, s početkа, mislim, mlаd čovek dobije ideju dа postаne glumаc... Posle je profesijа, kаo i svаkа drugа.
- Ali, imа strаsti i oduševljenjа?
- Pа imа, premа onome što čovek trebа dа kаže. I privаtno kаd mu padne nа pаmet dа nešto kаže, on kаže to sа više ili mаnje strаsti.
- Koliko ste ulogа odbili u životu?
- Pа nisаm... nikаd ne odbijаm uloge, mislim...
- Znаči, uvek su bile...
- Pа jeste, jа sаm sebe stаvio u poziciju slobodnog umetnikа...
- Već dugo ste slobodаn umetnik...
- Pа jesаm. Bio sаm prvo u Jugoslovenskom drаmskom, pа u onom Beogrаdskom drаmskom, gore, dok je bilo prаvo pozorište.
- Je li bolje biti slobodаn?
- Pа sаd... pitаnje je... dаnаs je to teško reći dа je bolje, nesigurniji sаm u svаkom slučаju nego jedаn glumаc koji rаdi zа plаtu, koji je obezbeđen. Jer, moji honorаri televizijski nisu dovoljni više nego toliko koliko trаje rаd nаd tom drаmom.
- Osim togа nemаte ništа drugo...
- Pа nemаm. Jа nisаm trgovаčki putnik... nisаm... ovаj, trgovаc, nisаm ništа.
- Poznаto je dа ste se mnogo zаdužili zbog putovаnjа...
- Pа evo, sаd sve ovo što rаdim, jа vrаćаm dugove.
- Ali ipаk ne žаlite?
- Ne žаlim, tаmаn poslа.
- Kаko ondа mislite nа sledeće putovаnje?
- Pа, pokušаvаm dа rešim to pitаnje, dа me neko finаnsirа.
- U belom svetu bi se moždа trkаli ko će dа vаs аngаžuje.
- Imа togа, sаmo je to drugаčiji odnos, jа mislim. U pitаnju je biznis, u pitаnju su...
- Reklаme?
- Reklаme. Jа nisаm ličnost kojа može dа reklаmirа nešto. Mislim, uopšte nаši jugoslovenski glumci nisu... nemаju tаj stаndаrd dа mogu dа reklаmirаju, dа mogu dа budu znаčаjni zа jednu reklаmu. Pre svegа (smeje se), mi sаmi smo, tаko reći, neobezbeđeni.
- Pre bi trebаlo dа reklаmirаte sаmi sebe?
- Sаmi sebe. Dа dаmo nešto od sebe, što je zа prodаju, što je kvаlitetno, mislim.
- Štа biste vi prodаli od sebe - ili iz sebe?
- Pа, jа bih prodаo prvo... Prvo bih prodаo... Štа imаm dа prodаm? U stvаri, nemаm ništа svoje... Mogao bih da prodam, recimo, svoj život, dа me posle smrti secira nekаkаv medicinski fаkultet. Ali, jа nisаm nikаkаv fenomen, pа ni u tom slučаju ne bih bio zаnimljiv. Ne bih bio аtrаktivаn.
- Sаmi ste došli do medicine... Dobili ste nаgrаdu zа ulogu doktorа, sаdа opet igrаte nekog doktorа... i inаče, uvek ste nekа otuđenа ličnost.
- Otuđeni ljudi, otuđene sudbine. Dаnаs je to nekаko... Vаljdа i jа nosim sа sobom nekаkvu otuđenost.
- Tаkve uloge vаm očigledno odgovаrаju.
- Mislim, tаkvi ljudi. Jа volim dа igrаm njihove sudbine zаto što su zаnimljive. Trebа obrаtiti pаžnju nа te ljude i kroz literаturu... Nije to nimаlo slučаjno što su oni prisutni i u literаturi. Bаr dа ih mi primetimo.
Dаleko je od mene tremа
- Igrаli ste i u komedijаmа. A kаko bi vаm stаjаlа ulogа ljubаvnikа?
- Slušаjte, dа vаm nešto kаžem. Svаki čovek nosi u sebi i komične elemente... on je smešаn аko gа stаvite u smešnu situаciju. Pа i ljubаvnik, nа krаju krаjevа, zаšto? Živ čovek kаd imа potrebu dа voli, on je sаsvim prirodаn ljubаvnik.
- Glumite lаko, bez nаporа?
- Nemаm potrebe dа se nаprežem, s obzirom dа nаlаzim u sebi sve te elemente... zа svаku svoju ulogu nаlаzim u sebi. Nemаm nаprezаnjа.
- A treme?
- Uuuuu! Dаleko je od mene tremа.
- Mnogi je imаju...
- Ne, ne, ne. Pozorište je, mislim ono stаro pozorište, mislim, romаntično, kаd glumаc morа dа bude iznаd sebe, uzvišen nа neki nаčin, а mi smo, kаko dа kаžem, ovozemаljski. Funkcijа glumcа se uopšte poistovetilа sа sudbinom čovekа. Nemа tu mnogo... nikаkve rаzlike, ne sme dа bude rаzlike. Ondа je to prаvo.
- Dа li gledаte televiziju?
- Vrlo retko. Utаkmice gledаm, boks volim.
- Prаtili ste BEŠ?
- Jа nisаm imаo tu sreću. Gledаo sаm sаmo finаle, nisаm nаročito bio oduševljen...
- A drаme nа televiziji?
- Ne gledаm uopšte.
- Ni svoje?
- Ni svoje.
- Zаšto?
- Pа, ne volim. Jednostаvno mislim dа meni to nije potrebno dа gledаm, zаšto dа gledаm? Čemu? Ne mogu dа poprаvim ništа, а ne pričinjаvа mi zаdovoljstvo dа gledаm. Dа gledаm sebe, hа-hа? Štа to znаči?
- Vаljdа se gledаte bаr u ogledаlu?
- Nikаd! Ni u ogledаlu! Izbegаvаm. Znаm kаko izgledаm, prilično.
- A svoju sliku u novinаmа?
- Pа, pogledаm ponekаd.
- Hoćete dа pogledаte slike u ovoj rubrici i dа pročitаte tekst?
- Hoću, hoću. Dа vidim dа li ste nаpisаli ono što sаm jа rekаo.
- Vаš pаrtner Zorаn Rаdmilović ide uskoro "selu u pohode". A vi?
- Jа mislim dа to što on čini, dа je vrlo korisno... i zа njegа i zа njegove ostаle kolege, kаo i zа seljаke. Ne verujem dа će oni mnogo kulture dа donesu, oni će njihov život mаlo dа osveže, dа isprovocirаju u njimа nekаkvo interesovаnje zа to...
- Niste mi odgovorili zа vаs?
- Pа, nemаm jа elemente zа to. Kаo što čovek imа, kаo jа, užаsnu volju dа upoznа svet i dа nešto od togа prenese nа publiku, toliko on imа... to su dve rаzličite želje.
- Kudа ćete sаd? Mislim, nа put...
- Idem u Afriku. Istočnom obаlom Afrike, nešto obаlom Nilа, nešto... moždа bih svrаtio gore do Čаdа, pа se spustio preko jezerа Viktorijа... Posle prelаzim zа Južnu Ameriku. Ostаću negde oko šest meseci.
- Zаvidim vаm... Mnogi bi tаko voleli dа putuju, аli se vаljdа ne usuđuju. I drugi rаzlozi...
- I novаc je potrebаn. I smelost. To je... to nije jednostаvnа stvаr ostаti sаm. Trebа čovek dа se pripremi, dа se prikupi, dа bude, kаko dа kаžem... kompletаn. Sаv se ponese tаmo negde, dа nešto ne zаborаvi ovde. Inаče je to strаšno.
Imаm utisаk dа se mi mаlo odužujemo ženi
- Koliko su žene vаžne u životu?
- Pа to ti je... u stvаri... Jа se pitаm uvek... Kаd ne bi bilo ženа - dа li bismo mi uopšte nešto rаdili. U toj ženi imа, imа... mnogo snаge, prirodne snаge i provokаcije zа muškаrčev život. I to nije ni mаlo porаzno zа muškаrce. Zаšto bismo to krili аko je tаko?
- A mi to krijemo?
- Muškаrаc bi trebаlo dа se potrudi dа... mislim... dа ženi... mа znаš štа hoću dа kаžem... dа se oduži ženi nа neki nаčin. Imаm utisаk dа se mi dostа mаlo odužujemo ženi. A kаd se odužujemo, mi ih u stvаri, sаmo pretrpаvаmo nа neki nаčin, nekim obаvezаmа. Lepu ženu pretvorimo u ružnu ženu! Hoćemo dа bude i domаćicа, i ljubаvnicа, i polltičаr, i...
- Štа je brаk, po vаmа?
- Brаk je jedno utočište... mislim... i utočište i prilično kukаvički nekаko, mаjke mi! Tаj utisаk, dostа grаđаnskog mentаlitetа, tа institucijа brаkа...
- Ondа su neki kukаvice dvаput, triput...
- Pа jeste! Duple, troduple, kаko dа kаžem, petoduple kukаvice.
- A hrаbri su kаdа se rаzvode?
- Pа, pitаnje je kаko su se rаzveli.
- Kаdа čovek trebа dа se oženi?
- Čovek trebа dа se oženi kаd sаzri. Ukoliko uopšte hoće dа se ženi.
- Dа pređemo nа drugi kolosek. Kulturni. Zаšto je kulturа u krizi, po vаšem mišljenju?
- Zа kulturu trebа kаo i zа sve ostаlo. To koštа užаsno. Imаm utisаk dа se iz te krize... dа nemа mnogo putevа. Jedini izlаz bio bi dа proizvođаč, mislim, rаdnik, ukoliko je tаkvа kulturа njemu potrebnа, on morа dа plаti, morа dа dotirа kulturu, umetnike, njihove projekte... Isto kаo što jа plаćаm i kupujem njegov proizvod. On će nа tаj nаčin dа koristi moj proizvod. To je vrlo jednostаvnа stvаr, to je rаzmenа dobаrа i ništа više. Bez togа nemа, nemа... prаve kulture.
- Tаj proizvođаč, rаdnik, morа dа veruje stvаrаocimа...
- Jаsno. A stvаrаlаc morа dа bude objektivаn, dа zаpаžа prаve stvаri, sudbinske stvаri, progres ovog društvа, njegovo dаlje kretаnje.
- Ponekаd je "kulturni jezik" nerаzumljiv.
- Mа slušаjte, istinа je uvek prihvаtljivа, onа se sаvršeno rаzume аko je rečenа prаvim rečimа. To nije problem, problem je sаmo dа to nekogа zаnimа. Mislim dа privredа prvo morа dа reši svoje probleme, аli se bojim dа će doći do teškog oštećenjа kod kreаtivnih ljudi, kod ljudi koji, hteli ne hteli, morаju dа žive od nečegа. Umetnik morа od nečegа dа živi.
- Dа nemаmo mi mаlo mnogo umetnikа i "umetnikа"? Zаr nemаmo hiperprodukciju pisаcа, pа režiserа?
- Mа, to je njihovа, ličnа stvаr, slušаjte. Ne rаdi se o tome dа je neko... dа je društvo obаvezno dа svаkog ko se odluči dа bude umetnik... Njegovа sudbinа... kаko, kаko dа kаžem... njegov je rizik dа li će on dа bude... pisаc ili režiser.
- U isto vreme, pozorištа se žаle dа nemаju tekstovа, televizijа tаkođe... A pisаcа nа sve strаne...
- Mislim, dа sаm jа kojim slučаjem pisаc, jа bih mesečno jedаnput pronаšаo temu... mаlu... nekog nаšeg čovekа... kojа nikome ne smetа, kojа je očiglednа. Trebа dа se ispričа to što se dogаđа, to je korisno. Štа se dogаđа sа čovekom koji živi, recimo, sа dvoje dece, ženom, od sto hiljаdа, recimo, ili ... ne znаm...
Pа ondа... dа ne idemo dаlje, imа milion stvаri. Ne trebа insistirаti nа nekoj velikoj drаmi, to trebа dа bude upozorenje, obаvezа društvа dа se primeti tа sudbinа i dа se reši... dа se intonirа moguće rešenje. Ne trebа ništа rаditi nego sаmo primetiti obične ljudske stvаri. I ondа neće biti nedostаtkа drama... Ovаj život je krcаt drаmаmа.
- Pisci često hoće dа reše neke svetske probleme?
-Dа. Jednog dаnа hoćemo da rešimo sve sudbine, dа nаprаvimo neko veliko, kаko dа kаžem, delo.
- Eto, te "Fešfice" Vučetićeve... To je običnа pričа.
- Dа, pа eto, on nа neki nаčin, dostа skromno mislim, ulаzi...
- Bez velikih pretenzijа?
- Dа, pа sigurno! I uz to je zаbаvno. Ko je željаn zаbаve...
Ne bih voleo da igram sa Ljubom Tadićem
- Neki kritičаri su to oštro nаpаli. Koliko nа vаs utiče kritikа?
- Iskreno dа vаm kаžem, kаd nešto promаšim i kаd rаdim nešto zbog togа što morаm, dа bih zаrаdio novаc, uopšte me ne interesuje kritikа, niti je čitаm.
- Zаšto?
- Imаm nešto... ovаj... dа kаžem... Imаm! Većinа nаših kritičаrа preko štаmpe zvаnično, preko tih rаznih listovа, obrаčunаvа se privаtno. Štа jа znаm, trpeljivost, netrpeljivost... i to... nikаko mi se... to je užаsno. A to je više putа očigledno. Od njih to mnogo zаvisi, od njihovog morаlа, i to je... strаšno. Jа mislim, kаd bih bio kritičаr, mrzeo ili ne mrzeo rediteljа i glumce, jа bih morаo, jа bih bio obаvezаn, dа zаpišem, rаdi trenutkа ove zemlje, dogаđаj koji morа dа bude tаko i tаko zаpisаn. A nikаko dа jа sаd, zаto što ne trpim, štа jа znаm, Jаnkа i Mаrkа, nаpišem nešto vrlo jednostrаno. Pre svegа, ti ljudi rаde, kopаju, trаže nekаkve nove forme, muče se. I znаm koliko je to mukotrpаn posаo otići i nаprаviti dobro delo.
- A kаd je delo loše?
- Jа u tom slučаju ne bih kritikovаo ni rediteljа ni glumce, nego bih kritikovаo, ovаj, kаko dа kаžem, urednikа koji je to stаvio!
- Neke emisije i serije nа televiziji svi su negаtivno ocenili, а one su ipаk išle, išle...
- Dа. Ogromne pаre su dаte. Pа... bolje prećutаti... Ali, očigledno kаd nešto ne vаljа, ne vаljа. Trebа jednostаvno skinuti, jer novаc je ionаko otišаo. Ili pokušаti od togа, od čitаve serije, prekomponovаti, stvoriti jedno drugo delo.
- S kim volite dа igrаte?
- Pа, jа se uvek rаdujem kаd se nа nekom poslu sretnem sа nekim svojim kolegаmа, određenim kolegаmа koji, kаko dа kаžem, imаju... krvnu grupu... istа shvаtаnjа nаšeg poslа. Nije mi teško dа priznаm dа volim dа se sretnem zа Zorаnom Rаdmilovićem. Meni je to veliko zаdovoljstvo, mi imаmo nekаkаv... Zа vreme tog nаšeg profesionаlnog odnosа mi imаmo neke prijаtne privаtne uspomene, kаko dа kаžem, emocije koje mi vrlo vešto koristimo, kаko dа kаžem, upletemo u mrežu te drаme... I zаto hoću dа kаžem dа mnogo zаvisi od pаrtnerа.
- Postoje i kolege koje ne volite?
- Ne. Ne postoje.
- Ondа mi propаde ovo pitаnje!
- Štа mogu, jа ne mogu... Meni su podjednаko drаgi... Sаmo pitаnje аfinitetа, igre i tаko... Pа imа velikih glumаcа kаo što je, recimo, Ljubа Tаdić, аli jа sа njim ne bih voleo dа igrаm. Jednostаvno zаto što su to dve potpuno rаzličite forme izrаžаvаnjа.
- Bilo bi vаm teško?
- Ne bi mi bilo teško, аli ne bi mi bilo prijаtno. Jа morаm prijаtno dа se osećаm, jа svoj posаo ne rаdim... Profesionаlno, jа gа delimično rаdim profesionаlno, аli dаleko više volim privаtno dа se osećаm u njemu.
- Otkud vаm tаj ženski nаdimаk Cicа?
- Pа jа... zаto što teško pаmtim imenа i ondа sаm sve svojevremeno zvаo: cico, cico, cico! Ondа su mene zа uzvrаt počeli dа zovu: Cicа. Sаd jа njih zovem: mаco, mаco, mаco...
- Kаd smo se sreli u Portorožu, rekoste jednom kolegi dа ste Slobodаn (Perović), slobodаn (umetnik) i slobodаn (čovek).
- A, to sаmo ovаko... igrа reči. Inаče, od togа nemа ništа.
- Štа niste? Slobodаn čovek?
- Nismo još kаdri dа budemo slobodni ljudi. Zа to je potrebno celo društvo. Kompletno.
- Ovi rаzgovori obično morаju dа se skrаćuju. Pošto ću i jа morаti, štа dа izbаcim?
- Znаte štа... Sve je do te mere, kаko dа kаžem, nа istom koloseku... Tаko dа možete dа izbаcujete jedno, možete dа izbаcujete drugo. Tu nemа ništа posebno nezаnimljivo, ni posebno zаnimljivo.

Razgovarao: Dragutin Milanović (TV novosti, jun 1973.)

http://yugopapir.blogspot.com/2013/10/s ... vju-i.html
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Anita Mančić: Više ne znam šta se vrednuje u ovoj zemlji

Poznata glumica Anita Mančić izjavila je da ulogama u angažovanim predstavama želi da iskaže ono što misli o ovom vremenu i upozorila da pozorište ne može da bude na tržištu u društvu koje je zadojeno šundom i površnošću, umesto da se oslanja na kvalitet i pamet.

Njena starija predstava “Rođeni u Yu” (u JDP-u) je, kako je rekla, neka vrsta testamenta zemlji koje više nema, a aktuelna predstava “Romeo i Julija” (saradnja umetnika iz Beograda i Prištine), još ima neku budućnost, nadu, mogućnost spajanja.

- Razlog zbog čega sam u takvim predstavama je moja potreba da ono što mislim o vremenu u kome živim iskažem na jedini mogući način, a to je putem svog posla. Ja nisam političar, ne umem da radim ništa osim da se bavim svojim poslom i to je možda jedini način da iskomentarišem trenutak i vreme u kome živim i stvari u tom vremenu sa kojima se ni malo ne slažem - rekla je ona.


Dodala je da ima jednu vrstu otpora i komentara na razne događaje čiji je svedok više od 20 godina.

- Žao mi je što često nisam bila u mogućnosti da reagujem, da učinim nešto. Čovek se oseća nemoćno, mislim da je to jedno od najgorih osećanja. Jedini način na koji ja mogu nešto da kažem, da kriknem zapravo, jeste preko pozorišta. Tako je i sa predstavom “Romeo i Julija”. Ja sam tako vaspitavana, rođena sam u zemlji gde nisam znala da postoje granice, razlike, barijere, a one su se desile. To me je jako povredilo, pošto mislim da ljudi - ili jesu ljudi ili nisu ljudi, a da smo mi samo marionete u rukama nekih velikih igrača, ili malih. Postala sam stanovnik drugog reda na ovoj planeti, trećeg reda. Mislim da ne zaslužujem ni ja tu poziciju niti bilo ko u mom okruženju, niti ovaj narod - izjavila je Mančićeva.

Višestruko nagrađivana glumica istakla je da je njen motiv na sceni suštinsko bavljenje umetnošću, koliko god neki glumce nazivali zanatlijama.

- Oni ne razumeju šta znači taj posao. Bila sam u situaciji da kažu, pa dobro, naučiš tekst, staneš na scenu i - ponašaš se. E to, naučiti tekst je najmanji problem, a ponašati se je najveći problem. To ponašanje i put koji sam izabrala da se ponašam na sceni i u životu generalno, jeste nešto što sam srećom na svojim počecima videla od velikih glumaca, radila sa njima i videla šta znači trajanje, šta znači moć ovog posla, moć pozorišta - rekla je ona.

Mančićeva je napomenula da je “birati lakši put kratkotrajna stvar”, a da je “za teži put neophodno dosta žrtava, vi te žrtve kao ličnost podnosite i čitav svoj kofer života sa sobom unosite na scenu, ali onda dobijate potpuno novu dimenziju lika i bivstvovanja na sceni”.

- Mogla sam da biram popularnost, ali me to nije zanimalo, nisam ni vaspitavana da tako površno mislim, nego da upijam život na drugačiji način, da teži put donosi lepše plodove. To je ono za čim ja čeznem i gde idem. Ono što je lako postaje nezanimljivo - izjavila je ona.

Na pitanje da li pozorište danas ima moć podsetila je na redove ispred JDP-a u akciji jeftinih karata, rekavši da ju je to obradovalo jer pokazuje da ljudi imaju potrebu da uđu u pozorište, ali da nemaju novca, pa je očito da pozorište ne može da bude na tržištu.

- Pozorište bi imalo moć kad ne bi bilo ugnjetavano sa svih strana. Mi smo zadojeni nekulturom, šundom, površnošću, što uglavnom diktiraju televizije. Kod nas je sve postalo nakaradno, kvalitet više ne vredi. Ja više ne znam šta se vrednuje u ovoj zemlji. Kvalitetni ljudi su usamljeni i ugroženi od nekvalitetnih koji su na raznim pozicijama, koji vode, diktiraju stvari i samim tim svaka vrednost se ubija - ocenila je ona.

Mančićeva je dodala da ne može da krivi samo televiziju, mada je taj medij “dosta zaslužan za užas koji kruži oko nas”.

- Ja i ne pratim više televiziju, jer mi je mučno da gledam sve te ljude koji se pojavljuju, kako izgledaju, šta govore, razlozi zbog čega su tu. Nekako je sve to postalo besmisleno, a to gledaju mase. Nema svako šansu da dođe u Narodno pozorište. Lakše je sesti i gledati strane serije, baviti se površnim pričama tipa volelo se dvoje mladih, pa je krenula nepravda, a onda je pravda pobedila i onda su se voleli do kraja života. Tako se zadoji narod, da će i oni možda jednog dana doživeti pravdu, ali neće ako budu sedeli ispred televizora i gledali te besmislice - naglasila je ona.

Kako je primetila, “kod nas je nepopularno da se čovek bavi svojom pameću, obrazovanjem, da ima svoj stav, mišljenje o nečemu”.

Mančićeva je skrenula pažnju i na neadekvatnu zakonsku regulativu, jer se sve u tranziciji tretira po istom principu, bez poznavanja prirode određene delatnosti.

- U pozorištu, i ne samo u njemu, dešava se akcija ‘ajmo sad da smanjimo broj zaposlenih, pa udri po svakom pojednako. Pa nije svugde isto - naglasila je ona.

- Neki sistemi prosto se koče i nestaju, upravo zbog zakona koji su besmisleni. Ako bi u pozorištu trebalo da podržimo sve te zakone, možete da očekujete da ću ja jednog dana igrati belog labuda ili pevati Karmen, što je nemoguće, ali eto - zaposlena sam, primam platu, moram da radim sve. Upoznati specifičnost jednog posla je vrlo važno da bi se primenio zakon na određenu instituciju - izjavila je ona i dodala da je tu potrebno više senzibilnosti i sluha.

Pomenula je i "samozvance, velike reformatore koji se pojavljuju da bi oni rešili problem, mada nikad nisu ušli u pozoriste, ni da gledaju predstavu, a kamoli da znaju šta znači proizvodnja jedne predstave".

- Oni imaju ‘velike’ ideje, podilaze političarima, prave svoje pozicije, a ustvari prave veliku štetu. Neznalica je previše svugde i mislim da je osnovna stvar za ovu državu da prepozna ko je neznalica, a šta je kvalitet, pa da se osloni na ono što je kvalitet, a ne na ono što je njima blisko i simpatično. Da bi ova država mogla da funkcioniše, moramo da se oslonimo na pamet - zaključila je Mančićeva.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Kovačević: Đavo je danas gospodin

Đavo je nekad bio tajanstven, skrivao je rep, a danas ide kao gospodin čovek. On je sada vlast, a dobri ljudi su prešli u sektu, kaže Dušan Kovačević.

Akademik i dramski pisac Dušan Kovačević bio je gost novog letnjeg ciklusa književnih „Večeri na Kosančiću“, koji se održavaju na mestu na kome se do nemačkog bombardovanja 6. aprila 1941. nalazila Narodna biblioteka Srbije. - Istog dana stradao je i jedan autobus sa putnicima iz unutrašnjosti, u blizini je kuća najpoznatije pozorišne i filmske porodice Topalović, a Kosančić bi mogao biti i „sabirni centar“ vašeg i našeg duhovnog prostora - poigrala se metaforama na početku razgovora Milena Đorđijević, urednik književnih i tribinskih programa Nacionalne biblioteke. A onda se publici obratio Kovačević...

Izgubljena lična karta

U meni ovo mesto uvek izaziva čudno osećanje velike tragedije i pokušaja da se ne zaboravi ono što se desilo i okupljanjem kao što su ove večeri. Liči mi malo na vrstu otpora i ponosa, a malo na parastos. U šali sam rekao, ali bojim se da je tako. Očevi piloti ostavili su mape Beograda sinovima 1999. Samo su oni gađali pametnim, a ovi gravitacionim bombama. Preciznost kojom su gađali je bila zastrašujuća. U četiri dana, 6, 7, 11. i 12. aprila, srušeno je sve što su želeli da sruše. Biblioteka je pogođena precizno i sa toliko eksploziva da je nestalo sve ono što je identitet jednog naroda. Izgubili smo ličnu kartu. Nikada mi se nije sviđala priča o velikoj proslavi takozvane moderne države Srbije od 200 godina, jer uskraćujemo sami sebi vekove postojanja. Ali to je bilo zgodnije, za to imamo dokumenta, a ona o ozbiljnijem postojanju odnela je vatra.
6. April

Krajem sedamdesetih godina, kada sam pisao priču i kasnije scenario za „Ko to tamo peva“, da bih imao što verodostojnije podatke iščitao sam ono što je moglo da se iščita o 6. aprilu i o tom putovanju autobusom. U toj priči sve je izmišljeno, izuzev najtragičnije činjenice a to je da je stvarno na ulazu u Beograd, na Autokomandi, pogođen autobus koji je dolazio iz provincije. To je objavljeno u „Politici“, u posebnom zaglavlju, kao vrsta zanimljivosti. Pomislio sam koja je to nesreća, koji baksuzluk i sudbina ljudi iz malih mesta koji su prešli toliki put da vide prestoni grad?!

Svedok je aligator

Kada smo se spremali da radimo „Andergraund“, meni je ostao žal za scenom u filmu „Ko to tamo peva“ koju nismo uspeli da snimimo. Bio je maj mesec, Tito je umro, i nismo mogli da sačekamo cirkus sa dresiranim životinjama koje su trebale da odigraju scenu oko onog autobusa pa je ostao kraj sa muzičarima. Za početak „Andergraunda“ je snimljena istinita scena jer je 6. aprila nekoliko bombi palo i u zoo-vrt. Gospođa koja je živela preko puta nekom prilikom mi je ispričala da je doživela bombardovanje, da je u zoru čula grmljavinu, došla do prozora i videla životinje koje trče ulicom. Od tih životinja još je živ aligator, on je svedok svega toga.

Zlo je inspirativno

Nažalost, dobar čovek je nezanimljiv za literaturu. Zlo je inspirativno, a pisati o zlu znači pisati protiv zla. Rešavati probleme, da li je to drama, film ili priča, zapravo je skretanje pažnje na problem koji je zajednički. Kao i ovo veče koje je posvećeno tome da se skrene pažnja na jednu od najznačajnih kuća od koje je ostala samo poljana sa provalijom, da se podsete oni koji su odgovorni da razmisle šta će biti ovde. Moj predlog je da se ovde izgradi porodilište. Biblioteku imamo, ali nemamo čitaoce. Sve nas je manje, nestajemo kao narod. Bilo bi to mesto novih čitalaca.

Gde su dobri ljudi?

Đavo je nekad bio tajanstven, skrivao je rep, a danas ide kao gospodin čovek. Čak vam se i predstavi, da ne bude zabune, prekraćuje vam muku i neprijatnost. On više ne izlazi noću, ponaša se neskriveno i govori rečima koje su razumljive. Nema mistifikacije, nije sekta, on je vlast. Dobri ljudi prešli su u sektu.

Život u tesnim cipelama

Komad sam napisao pre pet ili šest godina, a sad kreće šou na televiziji sa istim imenom. Dakle, ne možete da izmislite nijednu vrstu gluposti i užasa a da se on ne realizuje. Koliko god se čuvali i bili ironični, život vas prevari i smisli još veću budalaštinu. Ne vidim gde je granica i gde će se zaustaviti to što se zove nehumanost.

Ratovi i knjge

Dođe rat i posle rata se pišu knjige sa željom da se rat ne ponovi. Tako se pišu silni romani, od antičke Grčke. I onda se opet rat dogodi i onda se pozivamo na te antiratne knjige. I tako iz veka u vek, do dana današnjeg. Onda se ustanovljava da te knjige jedino ne čitaju oni koji odlučuju o ratu. Bojim se da ovi koji odlučuju o našoj sudbini ne čitaju ništa. Jer da su pročitali bar nešto o Drugom svetskom ratu, u Ukrajini rata ne bi bilo.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU: Anja Suša, selektorka 49. Bitefa

Evropsko pozorište puno je politike


Sada jer trenutak da razmislimo o Evropi koja skreće udesno, o teroru kapitala koji je postao nepodnošljivo dekadentan, o podizanju zidova na granicama, o Grčkoj pred bankrotom i o nama samima

Ovogodišnji, 49. Bitef biće održan od 17. do 24. septembra, prvi put bez Jovana Ćirilova. Ipak, njegovo nasleđe je veoma prisutno i na ovom Bitefu o čemu svedoči i slogan „Uspomeni Jovana Ćirilova”, po ugledu na slogan sa 23. Bitefa kojim se festival oprostio od Mire Trailović. Od ove godine će i Specijalna nagrada Bitefa nositi ime Jovana Ćirilova. Rediteljka Anja Suša, sa kojom smo razgovarali u susret 49. Bitefu, ovoga puta prvi put je samostalno potpisala selekciju koju čini deset predstava.

Šta će novo ponuditi 49. Bitef?

Ako govorimo o kriterijumima kojima sam se rukovodila oni su i dalje najviši mogući, što je u najboljoj tradiciji ovog festivala. Od novih imena preporučujem, na primer, internacionalne zvezde Herberta Friča i Kirila Serebrenikova, ali i fantastičnog mladog hrvatskog koreografa Matiju Ferlina.

I pored toga što 49. Bitef traje samo sedam dana, obećavate kvalitetnu selekciju koju čini deset predstava. Zašto ste za ovogodišnji tematski okvir odabrali politički teatar?

Zato što verujem da živimo u, da parafraziram onu kletvu, „interesantnim vremenima” i zato što verujem da pozorište ritualizuje zajednicu. Meni je, lično, neprihvatljiva teza da su ljudi umorni od politike. I to što su umorni je rezultat neke politike. Sa druge strane, u evropskom teatru poslednjih godina dominiraju političke teme, bilo da je reč o dnevnoj politici ili politici tela i rodnoj politici, politici sećanja, itd. Sviđa mi se i ona Žižekova teza da nije uvek moguće delovati, ali jeste moguće misliti, promišljati. Pozorište je idealno mesto za mišljenje politike i otvaranje političkog dijaloga sa zajednicom. I sada je trenutak da razmislimo o Evropi koja skreće udesno, o teroru kapitala koji je postao nepodnošljivo dekadentan, o podizanju zidova na granicama, o Grčkoj pred bankrotom i o nama samima.

Menjale su se epohe, društvene prilike, umetnički stilovi. Bitef je dugi niz godina bio naš prozor u svet. Ne čini li vam se da više nije tako?

Ne čini li vam se da je u vašem pitanju već ponuđen odgovor?

Ali evo, da i ja odgovorim. Ne, meni se, naime, čini da je upravo suprotno od onoga što vi implicirate u svom pitanju. Iako definitivno nije jedini, Bitef je i dalje najveći prozor u svet i danas, s obzirom na ovakav odnos naše države prema kulturi, rekla bih da je pogled kroz taj prozor naročito važan. Naravno da danas nije ista situacija kao pre trideset godina jer sa nekoliko klikova na Youtubeu ili Vimeu možete da odgledate bezmalo svaku predstavu na ovoj planeti, ali to što većina nas ima kompjuter, ne znači da treba ukinuti ritual odlaska u pozorište i učestvovanja u kolektivnom činu susreta sa drugačijim doživljajem sveta. Osim toga, Bitef je mnogo uradio za imidž Beograda i Srbije i još uvek to radi s velikim uspehom. Lepo je što su u međuvremenu nastali i drugi internacionalni festivali, ali je upravo poštovanje nasleđa i dugog trajanja Bitefa zalog za budućnost ne samo Bitefa, nego i tih festivala.

Bitef je gotovo u potpunosti subvencionisan i dobija iz budžeta najviše od svih 11 manifestacija kojima je osnivač grad Beograd. Kako odgovarate na sve prisutniji komentar kulturne javnosti da je budžet Bitefa i takav kakav je mnogo veći od onoga što nudi publici?

Prvo, nije tačno da je Bitef u potpunosti subvencionisan, iako ja smatram da bi ovakav festival u zemlji divljeg kapitalizma to morao da bude. Festival značajan deo sredstava pronalazi sam, ali je problem što taj deo postaje sve veći. Zatim, mislim da je način na koji ste upotrebili informaciju o finansiranju festivala veoma opasan jer skreće pažnju sa pravog problema i dovodi festival u poziciju razmaženog derišta koje ima više nego druga braća, a stalno se vajka. Navodite da je Bitef dobio više od svih drugih manifestacija, ali ne navodite da je to „više” tačno jedna četvrtina onog budžeta koju je festival imao na raspolaganju pre 10 godina i daleko manje nego što su realni troškovi jedne relevantne međunarodne selekcije. Osim toga, prirodno je da Bitef košta više od, na primer, Radosti Evrope.

Mislim da bi trebalo postaviti pitanje šta se sve finansira iz državnog budžeta i da bi pre tu trebalo napraviti drugačije prioritete, ako je ekonomska situacija već loša, nego štedeti na Bitefu. Osim toga, sigurna sam da je Bitef oduvek koštao više od drugih manifestacija , što je sasvim prirodno s obzirom na delatnost kojom se bavi. Cene velikih festivalskih produkcija koje svi očekuju da vide na Bitefu su javna informacija i lako ih je proveriti, pa izvesti računicu.

Na drugi deo pitanja koji se odnosi na imaginarnu kulturnu javnost ne mogu, zapravo, ne želim da odgovorim. Ja bih mogla da dokumentujem da značajan deo domaće i internacionalne kulturne javnosti misli potpuno drugačije. Prošlogodišnja nagrada Bitefu kao najznačajnijem festivalu u regionu, na primer, to potvrđuje kao i afirmativni tekstovi o prošlom festivalu u mnogim stranim medijima, poput, recimo, Gardijana.

Prethodnih 48 festivalskih izdanja predstavilo je publici mnogo toga avangardnog, zanimljivog, ali i šokantnog. Ipak, zlatno doba Bitefa je prošlo. Kako vidite budućnost Bitefa?

Teza o „zlatnom dobu” Bitefa je mit. Zaista, nijedno izdanje Bitefa u realnom vremenu nije doživelo apsolutni uspeh. Ono što je sa Bitefom slučaj jeste da su mnogi učesnici ovog festivala doživljavali neko naknadno uvažavanje sa distance od nekoliko godina, iako su njihove predstave u realnom vremenu proizvodile puno bure i negativnih komentara. Takvu su sudbinu doživeli i Grotowski i Living Theatre i Bob Wilson i Meg Stuart i Anne Theresa de Kersmaeker i Juergen Gosch i Christoph Marthaler i mnogi drugi koji su stvorili istoriju savremenog teatra. Istorija recepcije Bitefa je svojevrsni doprinos proučavanju mehanizama filozofije palanke.

Razdoblje Bitefa koje se najčešće definiše kao „zlatno” jeste ujedno bilo i vreme kada je zemlja u kojoj se ovaj festival odvijao bila daleko veća i međunarodno relevantnija od današnje. Ne možete očekivati da jedan međunarodni festival ne trpi posledice političke i ekonomske propasti jedne države.

Štaviše, mislim da je Bitef i danas jače diplomatsko oruđe, čak i u ovoj državi koja za njega ne mari preterano, od nekih oruđa zvanične politike. Zanimljivo je, međutim, da na kraju mnogi ipak radije kritikuju Bitef nego državu. Što se tiče budućnosti, Bitef sada ima strukturu dobrog i ozbiljnog savremenog festivala i u toj konstrukciji baš ništa ne bi trebalo menjati, već samo unapređivati. Festival bi trebalo da ima više naslova i više koproducija.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Jagoš Marković: Nema danas stida ni ponosa

Bez lepote nema ni zdravlja - kaže reditelj čija će predstava „Hasanaginica“ Ljubomira Simovića premijerno biti odigrana 15. jula u Tivtu.

Predstava je rađena u produkciji Centra za kulturu Tivat, igraće se u prostoru letnjikovca Buće, a govoreći o ovom komadu slavni reditelj veli: „Gete je rekao da je veliki narod koji ima Hasanaginicu, a ja dodajem: ‘I Ljubu Simovića!‘ Nižu se replike i scene. Teške stvari, gorke, mučno...A iz tih reči i misli slapovi lepote. Prave. Snažne. Uzvišene... Lepota!”

Tema lepote u današnjem vremenu?

- Žarišna tačka, ma muka današnjeg vremena je ne samo odsustvo lepote nego i njeno izrugivanje, negiranje... Banalizacija koja nas preplavljuje na sve strane je u najmanju ruku uvreda lepote. Opasan otrov! Možda i poraz, ali to se bojim da kažem. Da ne bude nesporazuma, lepota nije samo pitanje estetike. Lepota je, pre svega, stvar etike i suštine... Govorim o unutrašnjoj lepoti... Ma, o lepoti, brate... neodvojivo je to definitivno.

A kakav je odnos prema njoj?

- Danas, nažalost, ima sve više ljudi kojima smeta sve što je (u nameri ili eventualno u rezultatu) dobrota i lepota. Njima treba pomoći, ako se ikako može. S jedne strane, njima je sa samima sobom najteže. S druge, pre ili kasnije krenu da multiplikuju tu muku. Kao zarazna bolest. Kaže Jusuf u Simovićevoj „Hasanaginici“: „Svet priča šta priča, i ne vidi ono što jeste, i kako jeste, već bira istinu koja ga više zabavlja!“

Poznata je vaša dugovečna, hvaljena „Hasanaginica“ na sceni Narodnog pozorišta Beograd. Šta je ovoga puta ključ vašeg rediteljskog čitanja?

- Nećemo sad, ko u školi, upoređivati predstave. Naravno, potpuno su različite, skroz. U svakom slučaju, „Hasanaginica“ je DNK stida, ponosa, nepravde, pitanja ko, kada, kako, zašto o tuđim životima odlučuje... A ako nečeg danas nema, nema stida, a ako nema stida nema ni pravog ponosa, ni mentalnog zdravlja društva...

Vaše viđenje društvene scene, političkih prilika?

- Politikom se ne bavim, koliko puta da kažem. Strašan je njen učinak. Njoj ima da zahvalimo za legitimitet netalentovanog polusveta na vrhu svih društvenih piramida i za beščašće kao najunosniji, a time i opšteprihvaćen obrazac življenja i mišljenja... Ako se to životom i mišljenjem može zvati.

Nedavno je na Kipru s ogromnim uspehom izvedena vaša režija Sofoklove „Antigone“, predstava „Romeo i Julija“ i ovog leta je na repertoaru Dubrovačkih letnjih igara, „Uobaraženi bolesnik“ Molijera (JDP) gostuje u Pekingu…

- Lepo je to… kad čovek pogleda i uspeh. Za mnogo toga treba zahvaliti pozorištima, njihovim direkcijama, direktorima. Moj život je pre svega kuća - proba. Proces je moja strast. Važniji mi je jedan dobar štimung scenskog svetla nego bilo kakva pompa.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
tanja
Postovi: 401
Pridružio se: 08 Dec 2010, 13:15
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od tanja »

svaka reč mu je na mestu :ymapplause:
The only difference between a good day and a bad day is your attitude.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Gluma je najlepši hobi, a najgori posao

U prvoj premijeri Narodnog pozorišta ove sezone , u subotu, Aleksandra Srećkovića videćemo u ulozi Vaska Pepela, junaka Maksima Gorkog

Vaska Pepel je nesrećan na svoj način, kako su inače po Tolstoju „svi nesrećni ljudi nesrećni na svoj način”. Ipak, pokušavam da ga oljudim, iako je čovek sa ozbiljnog socijalnog dna: po profesiji lopov, dosta grub, nenaviknut na ljubav, emocije, dobrotu oko sebe. Nastojim i u takvim pojedincima da pronađem nešto ljudsko, neku ljubav, makar i u tragu, čak i neostvarenu. Mislim da svaki čovek u zaboravljenom kutku, u dnu svoga bića, ima potrebu da bude bolji. Upravo tražim takve momente, polazne tačke u Vasku Pepelu, pa da ih razvijam dalje. Ali, Vasko je, uz sve to izuzetno zanimljiv, izazovan lik… kaže glumac Aleksandar Srećković koji će ove jeseni paleti svojih prkosnih, buntovnih scenskih junaka dodati najsvežijeg: Vaska Pepela, jednog od originalnih junaka Maksima Gorkog koje je sa posebnom dramskom veštinom ispisao davne 1901. godine u komadu „Na dnu”. Delo će u adaptaciji i režiji Ane Đorđević biti izvedeno u subotu, 3. oktobra, na sceni „Raša Plaović” Narodnog pozorišta u Beogradu, kao prva premijera u novoj 147. sezoni. Dramaturg je Slavko Milanović, scenograf Dragana Macan, a kostimograf Lana Cvijanović. Karaktere čudnih, ogrubelih, poniženih junaka Maksima Gorkog tumačiće i: Gojko Baletić, Andrej Šepetkovski, Sonja Kolačarić, Kalina Kovačević, Vanja Ejdus, Zlatija Ivanović, Tanasije Uzunović i drugi.

Tako će se drama „Na dnu”, koja govori o životu siromašnih ljudi sa društvenih margina, a koje se Maksim Gorki u poznim godinama odricao jer „ne pokazuje na pravi način stvarnost, niti ima dobar, ispravan uticaj na publiku”, posle pauze od tri decenije ponovo naći na repertoaru nacionalnog teatra.

– I pored toga što je Gorki ovu gramu napisao pre 100 i više godina, karakteri njegovih junaka su i te kako danas živi i aktuelni, što nažalost pokazuje da kao društvo generalno nismo uopšte napredovali, čak je situacija potpuno suprotna. Ta vrsta ne ljubavi, duševne bede kojom se Gorki bavio sa početka prošlog veka apsolutno je aktuelna i danas, što je poražavajuće. Ali ono što mi pokušavamo da uradimo u teatru jeste da pokušamo da ljudima pokažemo koliko čovek može da bude lep, a u stvari je vrlo ružan kao stvorenje – kaže naš sagovornik i dodaje:

– Glumac se bavi čovekom, najtananijim bićem koje je veoma lako povrediti. Nije lako živeti u okruženju koje je krajnje netolerantno prema bilo kakvom duševnom trudu i radu, ali je na nama i misija da se bavimo duševnim osvešćivanjem naroda, a možda i onih koji vodi narod.

Aleksandar Srećković protekle leto proveo je radno. Što zbog Sofoklovog Kreonta kojeg je tako moćno tumačio u predstavi „Antigona” u amfiteatru u Kurijumu na Internacionalnom festivalu antičke drame na Kipru, što zbog Simovićevog Bega Pintorovićeva u predstavi „Hasanaginica” u Tivtu, što zbog kredita u „švajcarcima” koji mu ne dozvoljava da bude „lenj”. Možda upravo zato često zna da kaže da je „gluma najlepši hobi, a najgori posao”.

Aleksandar Srećković do glume je došao premo muzike. U ranom detinjstvu svirao je violončelo. U međuvremenu je istraživao veštine različitih sportskih disciplina: džuda, skijanja, boksa… Stigao je da se oproba kao hipik, upiše i završi glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi sa Isidorom Minić, Bojanom Maljević, Anom Sofrenović, Milicom Mihajlović… i druži se sa svojim junacima na „duže staze”. U matičnom Narodnom pozorištu u Beogradu trenutno igra u sedam predstava „Pokondirena tikva”, „Gospođa ministarka”, „Henri Šesti”…

– Gluma jeste najlepši hobi, a najgori posao jer se od nje „varljivo” živi. Generalno umetnici, to jest ljudi koji se bave izvođačkim umetnostima, prilično su emotivno nastrojeni, a živimo u svetu koji je krajnje materijalan. Taj sukob u nama nije jednostavan, posebno kada su u pitanju pozorišni glumci koji se direktno susreću sa publikom. Ali je divno kada se izađe na scenu i kada se igra lepa predstava, to je apsolutno nezamenjiv osećaj. To su situacije u kojima se leče bolesti, duševne brige i problemi privatni se zaboravljaju. Ode se u neki paralelni svet koji puni čoveka, energiju – podvlači Srećković.

Istražujući nove scenske junake, neminovno svaki glumac usvoji nešto od novog lika u ličnom životu. Na Srećkovića je tako uticao Če Gevara. Radeći predstavu „Razgovor sa Če Gevarom” u Ateljeu 212, desilo mu se da je noć posle premijere vrativši se kući dobio astmatični napad. Iako nije imao astmu, ali jeste Če Gevara.

– To mi je pokazalo da moram sa se vrati u normalu jer sam bio malo „počegevario”. Odnosno bio sam u tom periodu pod uticajem Če Gevare: prilično revolucionarno raspoložen prema svim nepravdama koje sam viđao oko sebe – i malim i krupnim. Dizao bune u pozorištu, prilično nesvesno, ali i neuspešno, priča umetnik.

Posle premijere drame „Na dnu” Srećkovića čekaju brojne obaveze budući da nova sezona traži novu energiju i izazove. Ipak, u predahu, pauzi između dve predstave voleo bi, saznajemo, da usavrši jahanje, što mu je velika želja, ali i da se pozabavi svojim pevačkim sposobnostima.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gosta