Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Karanović: Podržaću sve što je pozitivno, ali se bojim da je ovde najveća stvar da nastavite da dišete

Pokrenuta je inicijativa da glumica Mirjana Karanović dobije titulu Počasnog građanina Sarajeva.

Za N1 kaže da je time prijatno iznenađena i ističe da ima poseban odnos sa glavnim gradom BiH. A govoreći o odnosima u regionu i o stanju u Srbiji, priznala je da je više nego očajna. Ali, veruje u mlade ljude koji hoće da se pobune.

Upitana kako gleda na situaciju u regionu, generalno, na odnose među zemljama i retoriku vraćanja na devedesete, na to što mladi odlaze iz zemalja, ali i na građanske proteste u Srbiji – kaže da je više nego očajna zbog svega.

„Mislim da mi je mnogo teže nego devedesetih. Tada sam mislila da ako se budemo borili, udružili, ako uložimo neki napor da se stvari promene – da će se one jednog dana i promeniti. I sada, 20 godina posle svega, mi radimo ponovo isto. Sve je ponovo isto. I zato to je tako teško prihvatljivo. Nemam baš neki odgovor. Ne znam, jednostavno ne znam. Nastaviću da budem to što jesam, ali ja nemam više onaj entuzijazam koji sam imala devedesetih. Podržaću sve što je pozitivno, ali se bojim da ovde je najveća stvar zapravo da nastavite da dišete, da postojite, i tako… Da malo pustite neki glas od sebe, ali… Ne znam, ne bih želela da zvučim pesimistično, ali…“, rekla je Mirjana Karanović.

Polaže nadu u mlade ljude. Mislim da mladi moraju da slušaju taj svoj instinkt da neće da trpe neke stvari, i da prosto ne pristaju i da hoće da se pobune, i to meni ipak daje neku nadu u budućnost, jer možda ja kao neko ko je toliko toga prošao, možda nemam snage za neke nove obrte, ali mislim da ima mnogo mladih, koji to imaju, i ja ću uvek biti na njihovoj strani, navela je poznata glumica za sarajevski studio N1.

Mirjana Karanović je u prošlosti mnogo puta bila izložena kritikama zbog svojih stavova. Na pitanje kako je nositi se s tim, kaže da bi joj teže bilo da se sakrije. „Svako bira u životu kako će da živi i s čim će da živi, a uvek, bez obzira na sve ljude okolo, moraš sam sa sobom da živiš. Kad se zatvoriš i ne čuješ mišljenje drugih o sebi – čuješ sebe, kako te tvoja savest vidi… Mislim da je mnogo bolje biti otvoren, iskren, reći šta misliš… Kada sam sama – mogu, barem, da budem mirna sama sa sobom“.

Prošle godine je čitala i potresne ispovesti žrtava genocida i rata, a ispričala je i kako se osećala: „Znate, ja se bavim ljudskim sudbinama. Bilo da su one sudbine nekih stvarnih ljudi, ljudi koji žive i koji su živeli, bilo da su to neki likovi koje je neko osmislio, u mašti – ali u oba slučaja mene zapravo zanima šta se dešava iznutra – koje su to emocije i kakva je to logika koja pokreće neku osobu. Ja sam sve ove ratove koji su se dešavali na Balkanu. devedesetih, veoma teško podnela, jer to je prekinulo sve u čemu sam ja živela i potpuno me nekako rastavilo, potpuno me rasturilo… Sve vesti o stradanjima ljudi su za mene bile teške. Jedna od tih stvari je opsada Sarajeva. Mene često optužuju da imam previše osećanja za jedne, a da nemam osećanja za druge – imam za ‘njihove’, a ne ‘naše’. Nikad nisam razmišljala ko je moj, a ko njihov. Za mene su svi ‘naši’. Ne mogu da razmišljam na taj način. Neko deli ljude na naše i tuđe, meni su svi ljudi samo ljudi. Mislim da tamo, ako išta postoji posle smrti – svi su oni tamo zajedno. Oni su samo mrtvi i ništa nije ostalo osim sećanja na njih. Ako mi koji smo ostali živi nastavimo da mrzimo jedni druge – sve smrti su uzaludne i onda je to strašno. Kada bih ja bila mrtva, kada bi me neko ubio iz mržnje – ja bih, tako mrtva, volela da niko više ne bude ubijen iz mržnje. To je svet u kojem bi volela da živim“.

Karanović naglašava da su smrti na Balkanu strašne, jer su besmislene, instruirane i nemaju neko ljudsko opravdanje, ako uopšte ima opravdanja za smrt. Kaže da je, kao umetnik, uvek na strani onih koji stradaju.

U filmu Grbavica, koji se bavi ratom u BiH, ostvarila je jednu od potresnijih uloga. Priznaje da joj je taj glumački zadatak bio izuzetno težak. „Kada sam upoznala žene koje su bile prave žrtve rata, žene koje su bile silovane, ja sam zapravo smatrala da ja ne mogu to da odglumim, jer je to nemoguće odglumiti… To je za mene bilo toliko strašno da sam smatrala da film nije dovoljno dobar za to, da to nije dovoljna slika toga… Međutim, zapravo, ono što je bitno u tom filmu nije samo ta žena, već ono što taj film ima, nešto što prenosi dalje na gledaoce, a to je da život može da se nastavi. Da to dete koje je rođeno iz mržnje, to dete se može voleti. Ta Esma, ona je odlučila da voli to dete, bez obzira što je začeto u mržnji i to je za mene jedna od najhumanijih poruka filmova koji se bave događajima iz devedesetih godina“, kazala je za N1.

O inicijativi za titulu
Inače, pokrenuta je inicijativa da se Mirjani Karanović dodeli titula Počasnog građanina Sarajeva, a predlagač je glumac Emir Hadžihafizbegović.

Karanović kaže da je to sve potpuno iznenadilo. „Ne mogu da objasnim, to je toliko divno. Ja sam u ovom gradu redovno od 2001. tad sam počela da igram predstave u Kamernom. Radila sam neke filmove, dolazim i na predstave da gledam, dolazim na Sarajevo film festival… Imam poseban odnos prema ovom gradu, valjda zbog tih ljudi i zbog svega što se desilo“, kazala je za sarajevski studio N1.

Mirjana Karanović je u Sarajevu povodom izvođenja predstave „Helverova noć“, u režiji Dine Mustafića, koja se izvodi 15 godina.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Povodom 40 godina kultnog filma "Majstori, majstori"

Goran Marković: Osamdesete su laka vremena, danas imamo ogoljeni fašizam


Jel’ vidiš prijatelju šta škola učini od čoveka? Mogao je lepo da bude majstor kad toliko voli – kaže Zoran Radmilović, odnosno, nastavnik tehničkog Sava u antologijskoj sceni iz filma „Mastori, majstori“ pošto mrtav pijan Aleksandar Berček, to jest, nastavnik srpskog Đoka Viski izrecituje pesmu o majstorima u kući.

U kadru su još i nastavnica biologije Kristina, koju blistavo tumači Olivera Marković i prosvetni inspektor Miroslav Savić koga igra Bogdan Diklić. Celo ovo kultno ostvarenje Gorana Markovića se sastoji od niza tragikomičnih momenata koji se dešavaju u jednoj osnovnoj školi. U njoj se priprema priredba povodom odlaska u penziju čistačice Keve, a taj događaj, kao i tužba profesorke engleskog protiv svog kolege samo su povod da upoznamo zamršene odnose u kolektivu i to sve tokom jednog dana. Film „Majstori, majstori“ nazvan je po prvom stihu pesme „Majstori u kući“ pesnika Aleksandra Sekulića. Povodom 40 godina ovog filma u Dvorani Kulturnog centra Beograda u utorak, 25. februara u 18 sati biće upriličena njegova projekcija, a od 19:30 i razgovor s ekipom filma.

*Kako je došlo do filma „Majstori, majstori“, ideje da se on snimi, i zašto ste izabrali da se cela drama odvija u školi?

Hiljadu devetsto osamdeste godine je grupa mlađih autora odlučila da izađe iz klasičnih, državnih producentskih kuća i osnovala je nezavisnu produkciju. Firmu smo nazvali Art film 80. Dobili smo od Dragiše Đurića, bivšeg direktora Avale filma a tadašnjeg direktora parkirališta i garaža, tri prostorije u dvorišnom delu kuće u Knez Mihailovoj. Svako od nas je doneo po neki komad nameštaja i kupili smo tri fotografije Josipa Broza (po zakonu, u svakoj kancelariji morala je na zidu stajati njegova slika) i od parket lajsni (nismo imali pare za uramljivanje) napravili okvire za te fotografije. Onda smo seli i počeli da smišljamo šta da radimo. Aca Stojanović, producent i direktor nove kuće, tražio je da svako od nas predloži nekakav projekat. Ja sam imao samo tu pričicu o čistačici u jednoj školi koja odlazi u penziju, a kako niko drugi nije imao ništa bolje rešili smo da to snimimo. Tekst sam napisao za manje od dve nedelje. Ušli smo u produkciju bez igde ičega, sa nešto trake i uz besplatno učešće svih, od mene do glumaca. Ljubaznošću direktorke, dobili smo školu „Đorđe Krstić“ na Julinom brdu za snimanje vikendom i noću, kada nema đaka. Snimili smo film za osamnaest dana, uglavnom noću. Montirao sam ga četiri meseca, po dvanaest sati dnevno. Toliko o ideji da se taj film snimi.

*Kakav je bio vremenski kontekst u kojem je nastajao i u kojem je prezentovan ovaj film? Navodi se 1980. godina. Da li je to bio momenat kada je rigidnost ondašnjeg sistema u kulturološkom smislu postala labavija ili trenutak kada ga je trebalo još više braniti?

Osamdesete godine su predstavljale, po meni, završnicu pada Jugoslavije. Sve je počelo 1968. studentskim nemirima i eksplozijom u bioskopu 20 oktobar. Na to se nadovezala sramotna epidemija Variole vere 1972. i sve je lagano počelo da se klima. U vreme snimanja „Majstora“ bilo je jasno da je hipokrizija opšta karakteristika društva u kome smo živeli. Ja sam instinktivno birao male, zatvorene sredine kao manekene društva uopšte. I u „Specijalnom vaspitanju“, „Majstorima“, „Verioli veri“, i tako dalje.

*Našla sam negde podatak da je film bio ili mogao biti zabranjen. Da li je to tačno i da li su postojali bilo kakvi problemi u vezi sa ovim filmom odozgo?

Zamislite, „Majstori, majstori“ je jedno vreme stvarno bio zabranjen. Zbog vređanja lika prosvetnih radnika. Bili smo očajni. Onda se glumac Mića Tomić setio da poznaje visokog partijskog rukovodioca, zaduženog za kulturu, Najdana Pašića koji je došao na sledeće zasedanje cenzure (bilo je to u Malom Odeonu) i spasao film jednim odmerenim i pametnim nastupom. Film je oslobođen ali su i dalje svi bili prema njemu neprijateljski raspoloženi. Tek kasnije je doživeo pun uspeh. Ima tu jedna pikanterija: taj sjajni čovek, Najdan Pašić, je deda Marka Đurića. Fizički unuk neodoljivo podseća na dedu ali, nažalost, po svemu ostalom se razlikuje…

*“Majstori, majstori“ je praktično rađen bez budžeta, ekipa filma, uključujući i glumce, radila je bez honorara, iz entuzijazma.

Da, svi su radili to sa nekim posebnim užitkom. Ja sam dozvoljavao mnoge improvizacije, bilo mi je stalo da se, kad svi rade besplatno, i to noću, bar svi dobro zabavimo. I stvarno nam je bilo lepo. Teško i slatko.

*Iako je film rađen sa veoma skromnim sredstvima, on je pun života. S tim u vezi, slušala sam razgovor Srdana Golubovića i Srđana Vučinića, koji imaju tezu da ste vi s „Majstorima“ zapravo anticipirali ono što je danas novi rumunski film. Šta mislite o toj opservaciji ?

Moguće je, mada ja slabo poznajem rumunski film. Uopšte, sa godinama sve manje gledam filmove. Ipak mislim da su Majstori moj „najčeškiji“ film. Nisam sa tim računao, tako je samo od sebe ispalo.

*Da li u ovom filmu ima i onoga što ste vi lično iskusili tokom svog školovanja, da li su neki likovi inspirisani vašim profesorima?

Ne. Moje školovanje je bilo drugačije. Ali moj saradnik na scenariju, pokojni Miroslav Simić, sa kojim sam sarađivao na „Specijalnom vaspitanju“, bio je pun pikanterija o profesorima. Onda, tu su bili i glumci koji su mnogo toga doneli i izmislili. Kažem, bila je to kolektivna zabava. Neponovljiva.

*Da li bi danas bilo moguće snimiti ovakav film?

Naravno. Sada je digitalna era. Možete film snimiti i telefonom. Ali ono što je suština to su – ideje. One su ključ. I ljudi okupljeni oko ideja. Ako toga nema ništa ne vredi.

*Kako vidite povezanost i značaj ovog filma sa aktuelnim trenutkom i, ako uzmemo da su majstori metafora za neku vrstu intrudera, ko su za vas ti „majstori“ danas?

Ovo su mnogo ozbiljnija i gora vremena nego osamdesete prošlog veka. Tada smo se izražavali metaforama i alegorijama a danas prosipamo žuč i psovke. Onda smo imali protivnika koji je dopuštao štošta, pa i finansirao umetnička dela koja su ga kritikovala, a danas ispred sebe imamo ogoljeni fašizam, oličen u sprezi države i kriminala. Ono su, u poređenju sa današnjim bila laka, operetska vremena.

*Kakvo mesto za vas lično ima film „Majstori, majstori“ u odnosu na dosadašnji opus i da li biste podelili sa čitaocima Danasa neku anegdotu/priču sa snimanja ovog filma?

Ovaj mali film je kod publike, u neku ruku, postao najomiljeniji od filmova koje sam radio. Kako se to dogodilo, ne znam. Valjda je u pitanju atmosfera u kojoj je stvaran. U njemu se pojavljuju moji omiljeni glumci, moji roditelji, radili su ga najbolji prijatelji. To je neponovljivo, događa se jednom u životu. Jedna anegdota: kako smo radili u školi u koju su nas pustili besplatno, ja sam scene u menzi, u kojima se Mira Banjac pošteno zabavljala, nastojao da sakrijem od pravih kuvarica, bojeći se da će se one uvrediti likovima koji liče na njih. Zamolio sam, pod nekim izgovorom, da se menza isprazni ali Mira više nije mogla da igra! Kuvarice su joj iza kamere bile publika i bez njih ona nije želela da nastavi.

*Da li vi sami, gledajući ovaj film posle četiri decenije, nailazite na neka mesta koja referišu na aktuelnu stvarnost?

Hipokrizija. Samo što je ona bila, kao što rekoh, salonska a ova današnja je surova, ubitačna. Ovo su olovna vremena…

Smešna strana tužne stvarnosti

Na pitanje da li je scenom u kojoj Berček govori stihove pesme „Majstori u kući“ a Zoran Radmilović na to replicira želeo da poentira iščašenost tadašnjeg sistema ili da da univerzalnu sliku odsustva komunikacije, uopšte mogućnosti razmene među ljudima ovde, Goran Marković odgovara: – Kada tako to protumačite onda mi se čini mogućim. Ali kada nešto pišete i snimate onda ne mislite o takvim stvarima. Pre svega sledite instinkte. I, u ovom slučaju, tražite smešnu stranu tužne stvarnosti.

Upitan postoji li neka replika ili scena u filmu koju posebno voli, sagovornik Danasa kaže da ih ima nekoliko ali da najviše voli Berčekov cinizam i nastupe Ljube Moljca – Naročito volim cinizam profesora koga igra Aleksandar Berček. Ili gluposti koje izvaljuje Ljuba Moljac – kaže Marković.

Razgovor

U razgovoru koji će biti organizovan nakon projekcije filma „Mastori, majstori“ učestvuju: reditelj Goran Marković, direktor fotografije Milan Spasić Papi, kompozitor Zoran Simjanović i glumci Snežana Nikšić, Mira Banjac, Mirjana Karanović, Tanja Bošković i Bogdan Diklić. Razgovor će moderirati Maja Medić koja je priredila izložbu fotografija sa snimanja ovog kultnog filma, poznatog, između ostalog, i po sjajnom glumačkom ansamblu koji pored navedenih čine još: Semka Sokolović-Bertok, Predrag Laković, Milivoje Mića Tomić, Olivera Marković, Zoran Radmilović, Pavle Vuisić, Aleksandar Berček, Stojan Dečermić, Miodrag Andrić (Ljuba Moljac), Rade Marković, Dobrila Ćirković, Branko Cvejić.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Maja Pelević: „Publika se poziva na dijalog među jednakima”

Trenutno (ne)vreme nas je prinudilo da komunikaciju prenesemo u digitalnu dimenziju. Isto tako, znamo i da digitalni mediji - oh taj Frankeštajn postmoderne - imaju dve strane medalje - onoliko koliko su nam olakšali komunikaciju u izolaciji, toliko smo i osuđeni na to da budemo poplavljeni uraganom informacija koje su - pa, filtrirane.

Gde je kritičko mišljenje? Mi smo ga tražili u pozorištima. Trenutno nam je i tu pristup ograničen, pa ga tražimo u fragmentima koji su nam na internetu prezentovani.

„Filozofski teatar”, koji organizuje Bitef, jedan je od ventila u toj poplavi informacija, gde u razgovorima sa pozorišnim autorima, koje vode Maja Pelević i Srećko Horvat, dolazi do nefiltriranih dijaloga i kritičkih osvrta na aspekte krize u koju je Covid-19 doveo ne samo pozorišta, već i celo društvo.

O svemu ovome, kao i o predstavama, porazgovarali smo sa Majom Pelević, dramaturškinjom, rediteljkom i - možda za ove teme najvažnije - aktivistkinjom za slobodu govora i mišljenja.

„Filozofski teatar” u svom digitalnom obliku, koji ste nedavno vodili sa rediteljkom Anjom Šušom, delimično je bio posvećen problematici održavanja pozorišnog medija u novom, digitalnom formatu. Iako je očevidno da su okolnosti u kojima se svi nalazimo gotovo distopijske, u kolikoj meri se uopšte može očekivati ikakva drastična promena u vezi sa samom društvenom ulogom pozorišta?

Mislim da se društvena uloga pozorišta neće promeniti, kao što se nije menjala do sad, čak ni i u slučaju velikih katastrofa, ali ono za šta mislim da postoji opasnost jeste da se promeni odnos preme kulturi i radnicima u kulturi, koji u ovom slučaju spadaju u ona neesencijalna zanimanja. To je već sada vidljivo na primeru rebalansa budžeta, gde samostalni umetnici nisu obuhvaćeni Uredbom Vlade kojom je predvđjena ekonomska pomoć. Da li ćemo se na kraju izboriti da se ta pomoć dobije, veliko je pitanje, ali već ovakav stav jasno daje do znanja u kom će se pravcu kretati odnos prema kulturi koja nije profitablna, bez koje se može, jer svi znamo kakva nas ekonomska kriza tek čeka. U tom smislu, smatram da umetnici ne smeju da odustanu od svoje primarne društvene uloge, a to je borba za prava svih obespravljenih kategorija društva i borba za bolju budućnost bez nepotizma, korupcije, bahatog sprovođenja autokratije i uništavanja svih sektora društva.

Diskutovali ste takođe i o činjenici da digitalno pozorište, zapravo, nije nova pojava. U kolikoj meri se takva pozorišna praksa razlikuje od regualrne prakse, u smislu - zadržava li ona i dalje osobine performativne umetnosti? Po čemu se takva dramaturgija značajno razlikuje od onakve od koje se očekuje fizički prisutna publika?

Pozorište je prešlo u digitalnu sferu još sa masovnom upotrebom interneta, kada su počeli eksperimenti sa takozvanim internet teatrom. On je tad imao za cilj da pokaže kakva će se promena u paradigmi dogoditi sa pojavom novih tehnologija i komunikacijom na daljinu. To nije dovelo do toga da „regularno” pozorište prestane da postoji, ali su se pojavile nove pozorišne forme koje su više ili manje uspešno uspele da prenesu pitanja i probleme budućnosti koja nas čeka. Danas svi nesvesno živimo svojevrsno digitalno pozorište učestvujući u raznim „predstavama” na društvenim mrežama, istovremeno, a da nas to baš mnogo i ne zanima, radeći za korporacije poput Fejsbuka i Instagrama. Proizvodimo sadržaje više nego bilo koja institucija kulture i pokazujemo u šta se naša realnost pretvorila i kako izgleda svest savremenog čoveka. Zanimljivo je danas posmatrati dramaturgiju našeg korišćenja digitalnih platformi: koje sve sadržaje na svakodnevnom nivou primamo, koje proizvodimo i šta nam na kraju od toga ostaje.

Često se pominje i prezasićenje umetničke i teatarske scene političkim sadržajem. Iako je sasvim logično da je svaki oblik umetnosti direktno ogledalo društva u kome nastaje, šta bi mogao biti koren iz kog je poteklo ovakvo mišljenje i da li je ono signal da i sami autori, pored publike, padaju u pasivnu poziciju?

Postoje dve vrste političkog teatra, odnosno političnosti u teatru – jedna je ona glasna i didaktička gde mi autori sa scene pokušavamo da ubedimo publiku da je ona kriva za sve, ali mi ćemo je sada podučiti da bude bolja. To je po mom mišljenju podjednako patronizirajuća pozicija kao kada imperijalne sile poput Amerike u ime demokratije „oslobadjaju” društva za koja oni smatraju da su nerazvijena i da im treba pomoć. Druga je ona vrsta političkog teatra gde mi kao autori i izvođači polazimo od sebe i svih loših, pogrešnih poteza i kompromisa koje radimo u životu, jer zapravo od starta nastupamo iz privilegovane pozicije onih koji mogu javno da govore. Takva vrsta pozorišta je tiša, stidljiva, pomalo i posramljena sopstvenom nemogućnošću da bilo šta promeni. Da bismo mogli da govorimo o pasivnosti društva, prvo moramo da prihvatimo da je i naša (umetnička) pozicija takođe u većini slučajeva prilično pasivna. Aktivnom je neće učiniti urlanje nego tiho al’ uporno preispitivanje.

Zbog čega se dešava da umetnost pada u određeni vid statusa quo i lartpurlartizam, i onda kada je svojim temama prividno angažovana?

Upravo zbog ovog gore navedenog – nije bitno šta, već kako. Svi mi volimo da se uhvatimo u koštac sa nekim velikim temama i da koristimo velike reči, ali to ne znači da ćemo njima proizvesti velike misli. Tendencija da se sa scene vrišti i dere podseća me na sve demonstracije na kojima sam bila gde se svi dobro izurlamo, osećamo se bolje i onda se vratimo svojim kućama da nastavimo da radimo po starom. Iako ovih dana rado lupam o šerpu na terasi, iako ću sutra čim budem mogla izaći na ulicu da se derem protiv vlasti, u pozorištu volim da pristupam stvarima drugačije, baš zato što znam koliko je sve ovo što radim u političkom smislu zapravo jalovo. Bolja i pravednija budućnost se gradi onaj „dan posle revolucije”, što bi rekao Žižek. Ne vredi nam ništa bez strpljenja i upornosti. Isto tako i u pozorištu ne možeš edukovati publiku (ne volim ovaj izraz) tako što ćeš je udariti maljem o glavu, već tako što ćeš je pozvati na dijalog među jednakima. Ako ćemo da se zalažemo za pravu demokratiju, ona mora da postoji i u pozorištu.

U vašoj predstavi „Bolivud” obrađeni su motivi koji se dotiču kritike kapitalizma i pozicije kulturnih radnika. Sada, kada su ustanove kulture zatvorene, koliko je prisutna solidarnost u toj sferi?

Postoji određena vrsta solidarnosti, negde više, negde manje; neki bi ipak da se ne zamere, kao što to obično biva, neki hrabro govore ono što misle, svesni posledica. Sve je kao što je bilo i do sada i tako će se i nastaviti. Neki privilegovani, koje ne zanima budućnost ostalih, zadovoljno će se povući jer nemaju za šta da se bore, oni su podmireni. Neki, iako su podmireni, imaju želju i potrebu da se bore za svoje kolege. Situacija sa koronom je samo još više pokazala pravo lice sistema, kao i ljudi u tom sistemu.

Već samom svojom estetikom u ovoj predstavi pravi se kontrapunkt između očekivanja - estetike bolivudske produkcije i ideje predstave koja je u biti aktuelna društvena kritika. Koliko je sadržaj koji se plasira u komercijalna pozorišta kritički izraz, a koliko čist zabavni sadržaj bez angažovane vrednosti?

Postoji određena vrsta komercijalnih predstava koje su istovremeno isplative, gledane, zabavne i angažovane. Ali to je vrlo retka pojava i ona se dešava slučajno. Retko se desi da neko sa namerom pravi komercijalni sadržaj koji ima kritički potencijal. To su obično rizični projekti u koje se ulazi sa svesnim rizikom i koji spletom okolnosti uspevaju da probiju četvrti zid i postanu popularni i gledani. To je onda neka vrsta džek pota – em ne praviš nikakve kompromise, em ti se još desi da to dopre do velikog broja ljudi. Nažalost, većina kvalitetnih angažovanih predstava ne doživi tu sudbinu, nego ostane na marginama.

Vaša predstava „Testirano na ljudima”, ,koja se izvodi u Ateljeu 212 problematizuje viziju budućnosti u kojoj vlada tehnokratija dok su ljudi gotovo sekundarna sirovina za eksploatisanje informacija. Takođe, poslednje izdanje Filozofskog teatra vodili ste sa Štefanom Kegijem, jednim od osnivača grupe Rimini protokoll, čije se imerzivne predstave bave sličnom temom manipulacije veštačke inteligencije ljudskom svešću. Zajednički trop im je da veštačka inteligencija želi da razume ljude. Dešava li nam se trenutno suprotno - da su ljudi postali dehumanizovani u nameri da sebi olakšaju egzistenciju i oslobode se, postavši robovi sopstvene kreacije?

Mislim da bi sada jedan robot mnogo lakše razumeo čoveka nego obrnuto. Jer, čovek je praveći veštačku inteligenciju razmišljao o tome da joj da sve svoje osobine, pa i empatiju, ljubav, solidarnost. Robot ako je programiran da voli, on će da voli, ako je programiran da razume, on će da razume. Sa nama ljudima je situacija malo komplikovanija. Ono što me je iz predstave „Testirano na ljudima” podsetilo na ovu situaciju u kojoj se trenutno nalazimo jeste fenomen human zoo-a odnosno ljudskog zoološkog vrta gde smo svi mi zatvoreni u svojim kavezima, a tehnologija (naši kompjuteri, telefoni) nas posmatra, bez nje ne možemo, prati svaki naš pokret, zna da li smo tužni, besni, uznemireni, srećni. Situacija se u tom smislu već izvrnula, mi smo sada oni koji smo posmatrani od strane mašina koje smo napravili da bismo mogli druge da posmatramo. Sve na kraju dođe na svoje, u panoptikonu smo svi i nadzirani i nadzornici.

Često se provlači i polemika o pozorištu kao klasnoj privilegiji. Na koje načine je danas umetnik u kapitalizmu prinuđen da pristupa pozorištu (i umetnosti uopšte) kao konzumerističkom proizvodu?

Pozorište je odavno postalo klasna privilegija, znamo ko ide u pozorište i koju vrstu pozorišta posećuje. U tom smislu ja nikog ne mogu da optužim što nakon osam ili deset sati mukotrpnog rada ne želi još da ide da gleda nešto „teško”, već hoće da ide da se malo relaksira i zabavi. Zato u poslednje vreme pokušavam da pravim pozorište koje je pristupačnije široj publici, ne zato što patim od toga da budem gledana, već zato što više ne verujem u pravljenje elitističkih predstava za mali krug istomišljenika koji će to moći da razumeju. Kao što kad govorim o nekim temama, nije mi cilj da govorim nerazumljivim jezikom. To ne znači da treba praviti kompromise i srozati nivo da bi se stvar „približila” što većem broju ljudi, nego uvek razmišljati i o tome da predstava može biti i kritička i eksperimentalna i kvalitetna, a da bude i duhovita i zabavna. Pozorište, ako mu je cilj da ima smisla, jedino što mora jeste da radi pošteno i sa posvećenošću, kao i bilo šta drugo u životu.

Ima li teatar i dalje u sebi istinske reakcionarske ideje, ili autori i dalje imaju sklonost ka tome da se oslanjaju na ostatke prošlih ideologija? Kakav je Vaš stav po pitanju politički angažovanih autora na prostorima Evrope u smislu inovativnog pistupa materiji?

Mislim da u ovom trenutku, onoliko koliko ja mogu da pratim, postoji velika kriza pozorišta i novih pozorišnih formi, kao što mislim da postoji i kriza promišljanja drugačijeg sveta i društva. Nalazimo se trenutno na nekoj vrsti istorijske prekretnice, mislim da je pojava ovog virusa to samo i pojačala i da je sada pitanje da li ćemo imati snage da iskoristimo ovu situaciju, trgnemo se i pomerimo iz mrtve tačke ili ćemo ostati tu gde jesmo i pustiti da nas ovaj (neo-liberalni) poredak još jednom nanovo usisa. Pitanje umetnosti je uvek i pitanje društvene realnosti, pa se iskreno nadam ako je kuga svojevremeno dovela do pada feudalizma i pojave renesanse, da će ovakva kriza možda dovesti do mogućnosti stvaranja jednog novog sveta zasnovanog na ravnopravnosti i solidarnosti. Ali to ne zavisi ni od kakvih viših sila, već od nas samih, pa je na nama da li ćemo se ušuškati u svoje privilegije i stare navike, ili ćemo da zasučemo rukave i da idemo u neizvesno (bolje) sutra.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Reditelj za Danas o teatru u doba korone, kako danas braniti umetnost i umetnike, predstavi "Putujuće pozorište Šopalović"...

Jagoš Marković: Zašto je pozorište otrovno a kafane i kafići nisu?

Ne gledam ko je najveću a ko najmanju cenu platio, ne bavim se poređenjima.

Piše: Marija Krtinić

Ona su uvek kobna. Naročito kada je zdravlje i zdravstvo s druge strane. Ali s obzirom na to da su kockarnice radile, potom teretane i šminkeraji, to jest kozmetički saloni, i naposletku čuveni klubovi, a da su pozorišta zjapila zatvorena – ja nemam šta da dodam ovim činjenicama. To je više nego jasno i samo govori za sebe više i strašnije nego šta bih ja umeo da izgovorim – kaže na početku razgovora za Danas reditelj Jagoš Marković upitan da li je kultura platila najveću cenu tokom pandemije, s obzirom na to da se u drugim oblastima našlo načina za nastavak rada, ali ne i u pozorištima, bioskopima…

Samo sedam dana pre uvođenja vanrednog stanja u Srbiji zbog epidemije korona virusom premijerno je izvedena njegova predstava „Putujuće pozorište Šopalović“ po tekstu Ljubomira Simovića u Jugoslovenskom dramskom. Ubrzo sve je stalo, da se vremenom gotovo sve oblasti vratile u kakav-takav život, ali ne i teatri. Šta to znači za kulturne radnike, ali i publiku, kada je vreme za pozorište, a kada nije, kako danas braniti teatar, priča za Danas jedan od najcenjenijih domaćih reditelja Jagoš Marković.

* Pozorišta ne rade od polovine marta. Kako to utiče na živote njegovih radnika i poslenika?

– Neukusno mi je da kukam u trenutku kad je svima teško i najteže svakom. Takva je priroda ljudska. Kako utiče na nas – nebitno je i previše je narcisoidno da o tome govorim, dovoljno je narcisa, i previše… od političara do estrade, a sa obe smo grupe zatrpani medijski. Važno je reći kako utiče na društvo, na naše kolektivno ja, na naš duh i na naš identitet! Kako? Šta smo bez kulture i teatra u njoj kao alem kamena? Šta? Šoping mol koji radi do devet a kafane do jedanaest. One polupekare što prodaju hladno testo što je ostalo od jutros, sa ponekom bubicom… Ali dobro. Korona je. Politički je korektno ćutati i biti u nekoj kao koroti. Bože, mi oprosti. Dubrovnik igra, Rijeka igra predstave… O čemu se radi?

* Kako je sve ovo uticalo na vaš život? Vaša predstava „Putujuće pozorište Šopalović“ imala je premijeru samo sedam dana pre početka vanrednog stanja…

– Imala, bila, dogodila se, ostala u duši publike, imala veliki odjek kod mladih, naročito glumaca, što je meni jako, jako značajno itd. Ima tamo scena kad Milun zabrani pozorište i pojede im dozvolu. I oni, gde će, šta će – nigde!?! Eto dosluti ga pozorište po ko zna koji put… Neukusno mi je da o sebi uopšte govorim… Brod nam se ljulja mnogo, a kad god upalim TV ili otvorim novine, neko govori o sebi i naravno proziva druge usput. Nemam više toleranciju uopšte ni na kakav prostakluk, agresiju. Nemam ni za suvišne reči, ni tuđe a kamoli sopstvene, a kamoli za mrvu zla koja je izgleda nužna. Je li nužna? Ne znam.

* Jedno od pitanja koje komad nosi jeste – kada je vreme za pozorište, a kada nije. Kako vam ono danas deluje u svetlu aktuelne situacije? Da li bi pozorišta mogla da rade, uprkos pandemiji? Videli smo slike sala sa pojedinim izvađenim sedištima u Nemačkoj, a u nekim državama se predstave izvode napolju…

– A što ne bi mogla sada da rade napolju? Sa razmakom i sa maskama? Kako kafane mogu? Car je go, aman! Zašto je pozorište otrovno a kafane i kafići nisu? Osim što je pozorište mesto slobode i duha, a kafići su mesto za nešto drugo. I volim ih. Teretane i kockarnice su nešto drugo. Izvinjavam se zaista (smeh)… zaboravih kozmetičke salone. Igra Dubrovnik, igra Rijeka, igrala je Skala di Milano čuh… Što mi ne možemo? Šta je na primer s Belefom? Nekad smo igrali „Elektru“ na Kalemegdanu.

* I predstava „Putujuće pozorište Šopalović“ je svojevrsna odbrana pozorišta i pozorišne umetnosti. Kako danas u aktuelnim okolnostima braniti pozorište?

– Pa i ovako, a i čuvajući sopstveni sistem vrednosti. Ne prodati se nikad, pa ni sad kad svašta preti. Al’ ko se nije prodao do sad – neće ni posad. A ko se prodaje – on se vazda prodaje. Mi smo izrasli devedesetih u mraku mrklom, sve bivajući svoji i sami i slobodni, lajući na sva usta od ujutro do uveče, i umesto da nas mrak pojede, mi se uspostavismo pa još i trajemo! Bezobrazno dugo! Kako? Ne znam. Znači prekalismo se dovoljno, i to tad kad smo stvarno bili „niko i ništa“, da upotrebim tu frazu čuvene spremačice Perse. Sad li ćemo da se bojimo i prodajemo? I koga? Ma bešte bre. Eto tako se brani pozorište. Što svoj duh i svoju slobodu čuvaš. Naravno, mislim na etičke ali i estetičke postulate! Ne odvajam etiku i estetiku! Etika i estetika! Pa ko me shvati, shvatio me. Ostalo ide samo od sebe. Posle u realizaciji predstave, il’ često bi se reklo sad – tokom procesa, i uspeh i propast. (smeh) To kod nas ide skupa, zajedno.

* Teatri su svoje predstave ponudili publici onlajn. Kako gledate na to?

– Ok je, al’ je to suštinski antipozorište. To je informacija. Sam sam neke, za mene, značajne predstave u životu video samo na TV snimku takođe, i obogatile su moj život. Na primer „Višnjik“ u režiji Pitera Bruka, pre oko 30 godina. Nužna u onom času dugom, naše zatvorenosti. Al’ tu nema čula. Ni magije. A to je bit. Al’ i to vam govori koliko su ljudi željni teatra. Po par hiljada ljudi je gledalo našu „Ministarku“ tri put čak. „Hadersfild“ sa Glogijem su hiljade ljudi gledale – možete misliti koliko je taj susret sa njim tek značajan bio i ostao tim gledaocima, o tome nemam kapaciteta ni da govorim. Dakle, sve ide u prilog onlajn teatru. Ja to pozdravljam, al’ ja to privatno, intimno, lično – očima ne mogu da vidim. Taj onlajn. Ja sam čovek pozorišta, ne televizije. Ekran, slika, a ovako čula, dodir, dah, sad i ovde i nikad više. Razumete? Ono vraćaš i premotavaš a ovo sad ovako i nikad više. Različito je skroz al’ ne umanjujem taj onlajn. Govorim šta ja osećam. Gorčin je o tome lepše i bolje govorio…

* Da li je trebalo autorima i ansamblima platiti autorska prava za emitovanje kad već nije nađeno neko trajnije rešenje kako pomoći umetnicima bez stalnog angažmana koji su ostali bez sredstava tokom pandemije?

– Moralo se misliti na njih, naravno da je moralo. Radili su šta su mogli. A to sa tantijemama, nasmejaste me… O svemoćna uzaludnosti! Al’ slab sam vam ja za te sindikalne stvari i udruživanja itd. Nemam dara za to. To prava, pare, itd… Ima ko ga ima – ja ne. To je isto dar. Retko ide sa drugim darovima, priznajem. To znamo iz istorije pozorišta.

* A kada bi se ipak uredile stvari tako da postoji mogućnost za izvođenje predstava – šta igrati i kako igrati, imajući u vidu događaje oko nas?

– Neka nas dozvole sa pomenutom razmakom i maskama (Kako u autobus mogu ljudi? Šta ja to ne razumem?), a vi ne brinite šta ćemo igrati. Nema tu teatroloških teza. Nismo ni na festivalu, Bogu hvala – da nismo. Treba igrati valjano i živo i uverljivo, prave drame sa vrhunskim glumcima – i čarolija teatra će sama naći put do duše ljudske kojoj treba, sada više nego ikad, i utehe i lepote i radosti i suza. Cela je ta stvar visoko iznad intelekta, naročito ovdašnjih provincijalnih kriterijuma lokalnih velomoža, kako teatarsko-kako-kritičarskih (svaka čast izuzecima), kako ovih društveno-političkih. Ali nije iznad publike i onih koji predstave prave i tvore i čine. Nit je iznad, nit je ispod, nego je „al pari“. I tamo, u tom svetu i virtuelnom i stvarnijem od ovog realnog, tamo je sve u redu. Tamo vas uvek sačeka red. Tamo ima pravde, tamo tirani nastradaju, tamo se Romeo i Julija zajedno dignu iz mrtvih i klanjaju, a vi im pljeskate, svi zajedno, ako su bili stvarni i istiniti. Zavolite ih i nosite u srcu zauvek. Tamo ima pravde i nema smrti. Tamo uvek ima smisla. Jedinstva, zajedništva… Što ljudi idu svako veče? Što nam sale behu pune zadnjih 30 godina! Mislim dok smo bili živi, dok smo postojali… Sad smo samo na papiru, kao u zamrzivaču… Samo da se zna… kad se izgovori istina u mom mikrokosmosu, mnogo je već učinjeno.

* Kako da se glumci osećaju bezbedno na sceni zbog epidemije? Publiku ćemo odvojiti centimetrima, ali šta je sa izvođačima?

– E to je lična stvar i mora ali mora da se poštuje pravo izbora svakog čoveka. Ima onih koji ne žele da igraju, da se lepe, da rizikuju zdravlje. A ima onih koji to ne vide tako i igrali bi. Nisu u svim predstavama zalepljeni mizanscenski. Nek se igraju te predstave i nek igraju oni koji hoće da igraju, pa neka se odvoje, ako treba… Niko nikog ne sme da tera i da ga dovodi u delikatnu situaciju. Naročito kad je zdravlje u pitanju. Al’ na sceni je bar sve rešivo. Na sceni sve može. Snima se mnogo serija i to me raduje. Život ne sme da stane. Moramo naučiti da živimo sa tim virusom, dok ne prođe. Al’ ne mogu da ne kažem kolika je on metafora za naše otuđenje koje je odavno tu. Daljina, nema rukovanja, zagrljaja, jedni smo drugom potencijalni neprijatelji. Izolacija, virtuelna komunikacija, kao da nam se materijalizovalo ono što smo sami napravili ranije. Ne znam da l’ je jasno šta hoću da kažem? Verujem da je Tesla u pravu, starija je energija od materije. Sve počinje od misli, od emocije… kud ja odoh…

* Vi ste predstavu „Putujuće pozorište Šopalović“ posvetili našoj pozorišnoj umetnosti i njenim velikanima – Miri Stupici, Mariji Crnobori, Ljubi Tadiću… Zašto? Koga treba iznova podsetiti koje su vrednosti velikih umetnika i kakvo bi mesto oni trebalo da zauzimaju u našem društvu?

– Ma nemate koga podsećati. Ko zna – zna. A ko zna, doživeo je to kao njihovo neko, ako smem reći, …čuo je njihove glasove u njihovom teatru, u njihovom JDP-u. I sva metafizika smrti i nesmrti bila mu je jasna. Nema smrti – ima seoba, lepo je rekao Crnjanski. Nije sve upereno našem političkom biću, a naročito ne našim političarima. Imamo i estetsko biće, aman! Ima li pitanja ikad igde, koje će se ticati tog bića? Ovako smo u krugu decenijama, i to bez izlaza, s tim sto je kružnica sve manja. Mi i oni, političari i mi. A ko smo mi? Pa mi ih glasamo, čoveče, i mi ih dajemo. A ne pitamo se ko smo mi. A sve smo gori. E neću da im se obraćam sa scene. Ja se obraćam publici, ako se već nekom obraćam jer pozorište postoji zbog publike. Bar ovo „retrogradno“ kojem celim bićem pripadam. (smeh) Šalim se, jer meni recitali s političkim angažmanom nisu bliski. Ta mi je forma mnogo nalik onim recitalima u Titovo vreme koje smo u školama spremali, a forma ne samo da zrači – ona i znači. Rekla je jednom velika, najveća Mira Miočinović. Njeni smo đaci, na sreću. Mada, neću reći ovo prvi put, najiskrenije – talentu praštam sve, a netalentu ni vrlinu. Znači, kad je s darom, nek je halal pa šta god bilo.

* Čime se trenutno bavite? Šta novo pripremate, ako vam to trenutni uslovi dozvoljavaju?

– Nije zabranjeno kući čitati, ni misliti, ni maštati. To je meni fotosinteza. To mogu do mile volje. Planova je puno, poziva i dogovora, samo da nas otvore. Pa na tri dana na neku livadu da se izjurcamo s narodom, pa onda hajd’ opet kući do sledećeg leta verovatno. Jer kažem kockarnice i teretane i kafane mogu… Možda ja nešto ne razumem, al’ blizina u pomenutim objektima, kao u javnom prevozu, nije veća nego u teatru kad bi bio razmak između stolica. O šta ja govorim. Dokle smo došli. Realnost svako bira svoju, znam to odavno, al’ zar činjenice da dokazujemo sa santimetrom u rukama. Meni nije žao mene, al’ mi je ovih mladih žao, koji ako se sad ne uspostave i ne urade što se mora do tridesete u pozorištu, posle je kasno za neke stvari. Pozorište ima svoju biologiju i svoje vreme i mladost glumca i reditelja, ma koliko bila relativna, ipak je u dubokoj vezi i sa njihovom krštenicom. Ako zakasne u mladosti – zakasnili su za sve posle. Kako oni tako i ovi mladi. Ima li nešto što nije protiv njih na celom svetu u ovoj stvarnosti sada?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

"DOŠLI SMO DO TAČKE BESMISLA" Dejan Mijač, reditelj: Ja sam kažnjen što sam prinuđen da živim ovu realnost i u ovoj realnosti

Tatjana Nježić

Rijaliti nije samo celodnevni I celonoćni popularni TV program nego je i vladajući vrednosni mejnstrim, zahvaljujući kome se gotovo dobilo stanovništvo sa pretežno marvinskim ponašanjem i istim takvim osećanjima - kaže proslavljeni reditelj Dejan Mijač.

Pomalo tmuran, mada ne i hladan 25. decembar. Sat iza podneva. Sipi kiša…

Susret s velikim rediteljem Dejanom Mijačom upriličen je u kafeu u centru grada, prijatnom mestu gde se katkad sastaje sa prijateljima. Toga dana takođe. I dok je još pristizao, jedan od njih komentariše njegovu vanrednu bistrinu uma, lucidnost, izrazitu mudrost, a nepretencioznost i ležernost…

Pominjemo i njegov tekst o pozorištu iz vremena NATO bombardovanja, objavljen kao reprint u najnovijem listu Udruženja dramskih umetnika Srbije "Ludusu"…

Ubrzo, pomeramo se za drugi sto i uz kafu s malo mleka razgovor gotovo sam od sebe počinje upravo od pomenutog teksta…

Tekst ste naslovili "Živimo u tuđim režijama", a kada je o pozorištu reč, može li se porediti sa današnjim, kako ga zovu, koronarnim vremenom?

- Ima neke suštinske sličnosti. Tada sam prvi put uočio jednu bitnu pojavu koju bih mogao nazvati - uterivanje straha. Učinilo mi se to kao jedna od odlika tog vremena, a sada sam svestan da je reč o generalnoj liniji u strategiji moćnih prema siromašnima i nemoćnima. Nije im dovoljno što vladaju, ni što su ljude ekonomski porobili. Njihov cilj je promeniti ljude toliko da više nemaju onaj duhovni sadržaj koji smo navikli da očitujemo u pojmu čovek. Mislio sam da čak i iz perspektive tadašnjih ciljeva stranih sila NATO bombardovanja uopšte nije trebalo da bude. Pao bi Milošević i bez bombardovanja. Ali, tada je zapravo početa operacija uterivanja straha, i mi smo bili pokazna vežba i primer za mnoge druge.

I?

- Delimično su uspeli. Bilo je prilično smrti, kao i sad. Poprilično smrti u poprilično providnoj igranki…

U kom smislu, na koji način providnoj igranki?

- Tu bih igranku približno nazvao - prolazak kroz tunel. Mislim na špalir na Golom otoku kroz koji su prolazili osuđenici pristigli brodom, a tučeni i malteretirani od svojih sapatnika koji su već bili u logoru. Tako mi treba da prođemo kroz špalir i utuvimo u glavu i gde živimo i kako živimo i koga treba da slušamo. Ovo vreme je rezervisano za trening tim povodom. Da se razumemo, korona je ozbiljna i opasna bolest. Ljudi koji su bolovali imali su ozbiljne probleme, mnogi su i umrli. Ne dovodim to u pitanje. Ali način na koji se, da tako kažemo, bolest i sve u vezi s njom distribuira, prikazuje i reklamira - e, tu je problem. Međutim, ima jedna pojava opasnija čak i od straha. To je gubljenje samog smisla. Došli smo do izvesne tačke besmislenog.

Kako besmislenog?

- Dovoljno je, na primer, samo da pogledate rascvetali proces zaglupljivanja. Recimo, rijaliti. To je ne samo celodnevni i celonoćni popularni TV program nego je i vladajući vrednosni mejnstrim, zahvaljujući kome se gotovo dobilo stanovništvo sa pretežno marvinskim ponašanjem i istim takvim osećanjima. To je trend na svetskoj sceni, dodatno unapređen u našem provincijalnom izdanju.

A kad se fokusiramo na našu scenu, šta upada u oči?

- Bože, šta je to što upada u oči… To je toliko nisko da ne može da upadne u oči. O tome ne volim ni da razmišljam, toliko je mizerno to u čemu živimo i što mi imamo oko sebe. Bolje da ne mislim o tome. Nemojte me terati da o tome pričam, pozliće mi, bukvalno i zaista, pa šta ćete onda.

Upravo su vaši prijatelji pominjali da imate čak 174 režije…

- Jeste. Iznenadio sam se da je toliko malo, s obzirom na to koliko sam bio radno raspoložen. Što se smejete, ozbiljan sam. Ceo svoj radni vek imao sam neku, što bi u narodu rekli, huju... A imao sam i potencijal. Želeo sam i voleo da se time bavim i onda mi nije bilo teško da u tome spajam dan i noć radeći, mesece bez predaha i odmora, sezone umesto godina… Kada sam otišao u penziju, nisam imao ni jedan jedini dan bolovanja.

Šta bi vas danas vratilo režiji?

- Možda kad, što kaže Matija Bećković, budem bio još mlađi. Mene je, naravno, sustigla starost i sve nevolje koje nosi, a povrh toga - ja sam kažnjen što sam prinuđen da živim ovu realnost i u ovoj realnosti.

Šta to odlikuje ovu realnost?

- Pre svega, zatvaranje svih puteva i svih mogućnosti za iskazivanje ikakvog personaliteta. Davno sam služio JNA i smatrao da je to nešto najbesmislenije što sam doživeo. Međutim, ne lezi vraže, evo dočekao sam da živim u orvelovskom oboru. Koliko god se trudio, ne mogu da se distanciram od žestokog treninga na putu kao otuđivanju i obezljuđivanju.

Hoćete da kažete da je ključ u otuđivanju i obezljuđivanju?

- Jeste. Milom ili silom, po svaku cenu i na razne načine utiče se na to da zaboraviš da si čovek. Recimo, nemaš više prava da budeš ponosan pojedinac. Ne. Možeš samo da se na ovaj ili onaj način uklopiš u vladajući tok. U svakom susretu možeš da očekuješ najgadnije stvari od ljudi oko tebe. Ja sam vaspitan da imam poverenja u ljude i da mislim da su u načelu dobri. A oni sada, posebno u ovom našem provincijalnom ataru, već imaju izgrađen osećaj da su dobri tačno onoliko koliko su otuđeni, koliko su na liniji najbednijeg koristoljublja, koje je postalo i legitimno i preporučljivo. U stanju su da te unište i ubiju, i metaforično i doslovno. Nizašta.

I kuda sve ovo vodi, šta nas čeka u 2021?

- Rado bih vam kazao neke umilne reči primerene novogodišnjoj čestitki. Možda bi u njima bilo i zrno optimizma kada bi poverovao da tzv. veliki igrači imaju ideju, neki smisao koji povezuje start i cilj. Ovako - ubeđen sam da je stvar izmakla svakoj kontroli. Bog haosa preuzeo je komandu u svoje ruke, a mi smo kao zahvaćeni cunamijem; nit šta možeš da čuješ, nit da vidiš, a neka te sila negde nosi… To je moje osećanje i viđenje našeg realiteta i bestelesnog kretanja, i mnogo mi je žao što sve ovo moram da izgovorim.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Dejan Cicmilović – Put posut daskama koje život znače

Od Naissus Info

Dejan Cicmilović je prvak drame, glumac u pozorištu, na filmu, televiziji i radiju ima trocifreni broj ostvarenih uloga u dosadašnjoj karijeri. Režirao je u amaterskim i profesionalnim pozorištima preko četrdeset predstava.
Dejan Cicmilović se bavi pedagogijom od 2005. godine kao asistent na predmetima scenski govor i tehnika glasa na dramskom odseku pri Fakultetu umetnosti u Nišu IUNP. 2009. godine je počeo da predaje glumu u zvanju docenta na Fakultetu umetnosti u Kosovskoj Mitrovici. Od 2019. godine je u zvanju redovnog profesora na ovom fakultetu.

U intervjuu govori o različitim temama iz glumačkog i pozorišnog života, kao i o predstavi „Deobe”.
Posle višegodišnjeg iskustva na daskama koje život znače, ali i na televiziji i filmu, šta je za Vas ono što glumu čini da bude više od profesije ˗ da bude život i da bude ljubav?

“Ja se glumom bavim veoma dugo profesionalno, od 15. godine svog života kada sam upisao glumačku školu u Nišu, potom akademiju. To znači da sam u ovoj profesiji više od 30 godina. Ta vrsta idealizacije teatra i glume je odavno prošla, u smislu da se razmišlja o tome da pozorište može da menja svet ili da napravi neku veliku promenu.

Pozorište može da promeni pojedinca, u to sam siguran. Misija teatra jeste u tome da onim što mi glumci izvodimo na sceni probamo na neki način da postavimo izvesna pitanja i ponudimo određene odgovore. Naravno i da promenimo koliko možemo nečije mišljenje u sali, odnosno kod publike koja nas gleda. To je moć koju mi imamo. Još uvek me drži vera u to da je misija koju glumci pozorišta treba da ispunjavaju pokušaj da se utiče na nečije mišljenje u pozitivnom smislu i uticaj na nekog da promisli o svom životu i postupcima. To je nešto što me goni da se ovim poslom bavim.”

Šta birate, pozorište, film ili TV seriju?
“Nažalost, usled nekih turbulencija koje se dešavaju u estetskom smislu, pozorište me u poslednjem periodu nekako manje izaziva, iskren da budem. Neke nove tendencije u teatru nisu moja šolja čaja. Postdramsko pozorište, mada se ono pogrešno naziva postdramskim, u pitanju je totalno pozorište, nije nešto čime sam oduševljen. Nemam ništa protiv te vrste teatra. Ipak, toliko je besmislenih i nebitnih tema obrađivano kroz tu vrstu pozorišta da je počelo da me se ne tiče, zbog čega mi je krivo.

Trenutno sam u fazi kada se sklanjam iz pozorišta. Sklanjaću se još neko vreme jer ne bih želeo da mi se pozorište smuči. Želim da ostane nešto lepo u meni, pa onog trenutka kad budem bio spreman da ponovo uđem u neke takve angažmane koji su veći, onda ću se vratiti u tom smislu. Teatar je moja prva ljubav. Ona uvek ostaje u meni, a ovi ostali mediji su prosto deo našeg posla i u njima se takođe dobro osećam kao i u pozorištu”.

Profesurom se bavite već jako dugo, a od pre dve godine ste i redovan profesor na fakultetu. Da li sebe više nalazite u profesuri ili glumi i zašto?
“Profesura i pedagoški rad su bili neka posledica mog ličnog iskustva. Posledica potrebe da mladim ljudima prenesem svoja iskustva i znanje koje sam stekao u ogromnom broju predstava koje sam u životu uradio. Bilo ih je preko 130, koliko se ja sećam, što je za glumca mojih godina baš velika cifra.

Ja u pedagoškom radu zaista uživam. Svaki moj student mi je zaista veoma drag i kao kolega. Pokušavam i da sa većinom njih igram koliko mogu i kad mogu. Ali to je potpuno jedna druga priča u odnosu na samo pozorište. Nema tu nikave sličnosti osim toga što se bavimo istim poslom. Pedagogija i sam rad u pozorištu i u drugim medijima nisu isti. Pedagogija ima svoje zakonitosti, svoja pravila, pozorište je nešto drugo”.

Kakvo je Vaše zapažanje o budućim glumačkim generacijama koje uveliko stasavaju?
“Kad dođe ta četvrta godina, studenti uvek pitaju šta ćemo posle fakulteta. Uvek mi je veoma loše kada dođe do tog pitanja, prosto nemam odgovor. Kažem, ako se ugledate na mene, nećete u karijeri proći onako kako vi zamišljate. Ja nisam čovek koji se ikada bavio politikom, klanovima, vezama, kombinacijama itd. Uvek sam se oslanjao na svoj talenat i on me je gurao i doveo tu gde sam sada.

Kvalitet je nešto što bi trebalo da se prepozna, a vreme u koje živimo i život, društvo, okolina me apsolutno demantuje u tom smislu. Ali, da im nije lako, nije, u to sam siguran. Naša generacija je drugačije ulazila i prolazila kroz pozorište. Naravno da su postojala određena pravila. Prvo, glumaca je mnogo manje bilo, kao i akademija, škola i nije bila ove vrste hiperprodukcije glumaca kao što je poslednjih desetak godina. Naše generacije su prolazile kroz jednu trijažu.

Na sve ispite i diplomske dolazili su upravnici, reditelji, producenti, filmski reditelji, kolege itd. Na taj način su, kako da kažem, „kupovali“ glumce, u želji da ih vide u svojim ansamblima. Tako je većina ljudi iz moje generacije ulazila u pozorište. Pritom, svako ko je došao u pozorište imao je probni rad koji je trajao 6 meseci ili godinu dana. Tu su date prilike glumcu da odigra određene uloge. Onda je umetnički savet na kraju procenjivao koliko je taj glumac vredan, ne osporavajući njegov talenat i školu, već koliko je kao čovek i kao osoba kvalitetan i koliko se on uklapa u ansambl u koji treba da uđe.

Dakle, bila je vrlo stroga selekcija u tom smislu. U ovom smislu sada, hiperprodukcija glumaca ne dovodi do toga. Naprotiv, sad je, po mom mišljenju, jedna anarhija i nema više takve vrste trijaže. U pozorište se ulazi na raznorazne načine koji su najmanje umetnički i ne odnose se na kvalitet”.

Kakva je razlika u razvoju jednog glumca danas i u vreme kada ste Vi bili student?
“U vreme kada sam dobio prvi angažman ‘91. godine u Teatru „Joakim Vujić” u Kragujevcu, uprava pozorišta i umetnički savet su vodili računa o apsolutno svakom glumcu, naročito o mladom glumcu. Vodili su ga kroz različite uloge i podele i na taj način proveravali u svim žanrovima. Tako su se glumci oblikovali i sticali iskustva u različitim žanrovima i prelazili mnogo literature, pisaca i svega onoga što je potrebno da se glumac maksimalno edukuje. Ono što inače fali glumcima sadašnjih generacija je upravo to – opšta kultura. Ona je trebalo da se stekne u osnovnoj i srednjoj školi, a ne postoji uopšte.

Dolazi do jednog pada kvaliteta. Ne u smislu talenta, već u smislu opšteg obrazovanja. Glumac pre svega mora da bude vrlo obrazovan, vrlo načitan, vrlo obavešten o svemu i da bude stalno znatiželjan, ne samo u posmatranju ljudi i okoline već i uključujući se u neke društvene okolnosti, posmatrajući šta se to oko njega dešava u opštem smislu.”

Šta nam možete reći o predstavi “Deobe”, a šta o liku Koste Cvetića koji tumačite?
“„Deobe” su nastale dramatizacijom Spasoja Ž. Milovanovića, upravnika Niškog pozorišta i dramaturga Srpskog narodnog pozorišta na osnovu romana Dobrice Ćosića, jednog od najvećih i kapitalnih dela srpske književnosti. Ta dramatizacija je, po mom mišljenju, napravljena prilično kompleksno. U radu sa rediteljem se dosta toga razbistrilo i došli smo do predstave koja prati jednu priču.

Prati priču o porodici, što je esencija našeg društva i našeg života. Prati priču o tome kako mogu deobe, koje su i ideološke i političke (obrađuje se period početka Drugog svetskog rata) da utiču na porodicu i kako ideologija i politika mogu da dovedu do tragičnog raspada jedne porodice. To je tema ove naše predstave.

Sam roman „Deobe” obrađuje još mnogo tema. Ipak i deobe same su nažalost u našem društvu i našoj istoriji postale odlika našeg mentaliteta.
Mi ne umemo da se ne delimo, a onda su nam krivi neki drugi što se dešava to što se dešava. Ako se vratimo u istoriju, mi smo se delili od Obrenovića, Karađorđevića, Tita, partizana i četnika pa do Miloševića, Đinđića, Vučića, Đilasa i šta ja znam…

Dakle, nikad nismo uspeli da se konsolidujemo kao društvo i da se negde u nečemu složimo. Te deobe su nam glave došle i o tome u stvari Ćisić govori u romanu. Naravno, mi u našoj predstavi uopšte nemamo tu vrstu političke konotacije niti se time bavimo. Mi se vraćamo na esenciju društva, koliko ta deoba može da utiče na porodicu i kako to može tragično da se završi.

Ko je Kosta Cvetić?
Kosta Cvetić je major kraljeve vojske. Školovani oficir, profesionalac, čovek koji je u službi države, odnosno po njemu u službi kralja jer je njemu vrhovni komandant kralj. Bez obzira što je u tom trenutku kralj otišao za Englesku i dolazi neka nova partija i novi ljudi. On se u svom tom previranju slabo snalazi, u tim deobama ne zna na koju stranu da ode. Da li da se priključi četnicima, partizanima, da ostane kraljev vojnik…

On je svestan da je država u tom trenutku okupirana od strane Nemaca, a zbog patriotizma i ljubavi prema sopstvenoj domovini normalno da dobija vojnički poriv da je brani, ali ne zna sa kim da je brani, kojoj struji da se priključi. To je njegova deoba. Tako da čak i svoju porodicu žrtvuje zbog toga. Pred ultimatumom koji mu je postavljen ˗ da se preda ili će mu porodica stradati, on odluči da se ne predaje. Jer je ideološki potpuno na strani svoje države. Patriota je, profesioalac je, vojnik je i drugačije niti želi, niti hoće, niti ume da razmišlja.”

Kako ste se pripremali za ovu ulogu i u kojoj meri je ona bila izazovna za Vas?
“Nije bilo teško, s obzirom na to da je većina uloga u našem komadu više tipskog karaktera i oni prate jednu liniju. Nemaju neku vrstu velikog razvoja ili transformacije jer je ceo komad baziran na jednoj vrsti fragmentarne dramaturgije. Scene su brze i slike nailaze jedna za drugom. Mi kroz ceo komad pratimo sve to. Osim glavnog lika koji ima neku svoju dramu koju nosi od početka do kraja, likovi više prikazuju koncepciju i temu komada nego što mogu da se razviju.”

Vaš kolega iz ansambla Miloš Cvetković takođe igra u predstavi. Kakav je odnos vaših likova?
“Miloš igra sina glavnog junaka. To je jedna tema, jedna linija radnje. Mi ostali koji smo da kažem produkt tog vremena, vučemo neku drugu liniju radnje. Paralelne su priče. Nas dvojica konkretno nemamo zajedničkih scena, samim tim ne možemo ni da imamo određeni odnos na sceni.”

Šta privatno mislite o svom mlađem kolegi?
“Mislim sve najbolje, naravno. Samo mi je žao što je jedan tako odličan, veliki, sjajan glumac i čovek i jedan posvećenik teatra morao 10 godina da čeka da bude primljen za stalno u Narodno pozorište Niš. Miloš Cvetković važi za jednog od 10 najboljih glumaca njegove generacije. Hvala bogu pa se desilo da bude primljen u Pozorište i eto, valjda je zaslužio da bude u stalnom angažmanu posle ne znam koliko glavnih uloga, premijera i nagrada u svojoj karijeri.”

Koje su to sličnosti i razlike SNP-a i Narodnog pozorišta Niš ˗ od produkcije pa do same arhitekture zgrade pozorišta?
“SNP je ogromna zgrada koja ima u sebi tri ili četiri scene. Velika scena SNP-a je otprilike veličine jednog fudbalskog igrališta. Mala scena je 4 puta veća od scene Niškog pozorišta. U gledalište na Velikoj staje 1200,a na Maloj 500 i nešto ljudi.

Drugo, SNP u svojoj organizaciji i svojoj koncepciji ima 3 ansambla. Dramu, koja ima najmanje članova, negde oko 40 u angažmanu. Onda je tu balet i opera. Kad kažemo opera, samo tu dolazi hor, orkestar itd. Dakle, SNP je jedna ogromna mašinerija i jedna velika firma. Fabrika za proizvodnju umetničkih programa koja broji negde oko 600 ljudi, tako da je u tom smislu neuporediva sa Niškim pozorištem.

S druge strane, nedaće Niškog pozorišta su uglavnom zasnovane na tome da pozorišno sveto trojstvo ˗ansambl, uprava i Grad, nikako da se spoje i počnu da razmišljaju isto.
To se retko dešava, a kad se povremeno desi, onda se i dese neke predstave. Ali niško pozorište ima naravno svoje kvalitete. Pre svega mislim na to da još uvek u Narodnom pozorištu Niš postoji određen broj glumaca koji su vrlo kvalitetni, u punoj snazi. Oni mogu da od tog pozorišta naprave nešto dobro i da izađu dobre i kvalitetne predstave.

S druge strane, Niško pozorište takođe ima jednu jako dobru zgradu, funkcionalnu jer je zgrada pravljena namenski da bude pozorište. Ono što nedostaje Niškom pozorištu u odnosu na SNP prosto je nemoguće napraviti. Produkcijski, normalno da SNP, s obzirom na to da je finansirano i od Republike i od Pokrajine i Grada, može sebi da priušti takve vrste programa kao što su opera, balet i drama. Čim ima više novca, produkcija je naravno i bolja i veća i snažnija. Ono što Narodnom pozorištu Niš fali, to je upravo novac.”

Savet za mlade, buduće kolege?
“Use i u svoje kljuse.”

Autor: Stanislava Petrović
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Kokan Mladenović: Među partijama na vlasti i u opoziciji nema razlike, neophodna jaka levica

Pozorišni reditelj Kokan Mladenović izjavio je da vlast u Srbiji ne bi bila "bahato nedodirljiva", da opozicija "uistinu postoji" i ocenio da među partijama na vlasti i onima u opoziciji nema razlike, kada je u pitanju "diktat kapitala i poštovanje neofeudalnih bogataša".

"Duboko verujem da nam je potrebna jaka levica, sposobna da zaustavi ovo divljanje neoliberalnog kapitalizma koje besramno uništava svet u kome živimo. Došli smo do stadijuma da, među partijama na vlasti i onima u opoziciji nema razmimoilaženja po pitanju diktata kapitala i poštovanja neofeudalnih bogataša. Njima će se prodavati zemlja u bescenje, njima će se iznajmljivati radnici kao roblje, nakon što su u parlamentima usvojeni sramotni zakoni o radu. Zbog njih će se kršiti svi ekološki, etički i logički standardi", rekao je Mladenović za portal "UGS Nezavisnost".

On je izjavio da nema poštovanja za izgovore kojima ljudi pravdaju "svoje saučestvovanje u zločinu koji se odigrava protiv naše države i protiv svakog od nas".

"Odgovornost tih 'običnih ljudi' je ogromna. Uostalom, partija na vlasti se hvali podatkom da ima preko 700.000 članova. To bi značilo da je gotovo svaki peti punoletni stanovnik Srbije kolaborant sa ovim sistemom političko-mafijaške oligarhije i voleo bih da jednom, ako to jednom ikada dođe, 700.000 ljudi, nakon poštenog i argumentovanog suđenja, bude osuđeno za saučesništvo nad zločinom koji su počinili nad sopstvenim životima", kazao je Mladenović.

Reditelj je rekao i da je neumesno upoređivati žrtve ratnih zločina, bilo da su u pitanju Srebrenica, sarajevski civili, ili operacija 'Oluja' i da je, prema njegovom mišljenju, "suštinski genocid" u ratovima devedesetih izvršen nad Jugoslovenima.

"Gotovo dva miliona ljudi se, na poslednjem popisu stanovništva u SFRJ izjasnilo Jugoslovenima. Oni su danas, poput Hazara, narod bez zemlje, proganjan i ponižen, izbrisan iz spiskova, neprihvatljiv za nove političke 'elite', valjda zato što ih podsećaju na to sa koliko su evidentnog uspeha razorili zemlju koja je po ulaganju u kulturu, prosvetu i zdravstvo, po poštovanju radničkih prava, bila sve ono što nekadašnje republike, a sadašnje državice, nikada neće biti", kazao je Mladenović.

Prema njegovim rečima, presuda bivšem komandantu Vojske Republike Srpske "razgolitila je naše sramotno nesuočavanje sa stravičnim delom naše novije istorije".

"Presuda Ratku Mladiću, masovnom ubici i kukavičkom beguncu, pokazala je koliko je metastazirala revizija prošlosti u režiji vlasti u Srbiji, razgolitila je naše sramotno nesuočavanje sa stravičnim delom naše novije istorije i jasno stavila do znanja da će istorijska istina biti uspostavljena tek onda kada ovi veliki falsifikatori istorije nestanu sa naše javne scene", ocenio je Mladenović.

Rekao je, citirajući Šekspira, da je pozorište ogledalo društva i dodao da je teško očekivati da će to ogledalo reflektovati "lepši ili ružniji lik od onoga koji se pred njime nalazi".

"Naše pozorište je, tako, ogledalo jednog dezorijentisanog društva, društva naopakog sistema vrednosti u kome je kukavičluk postao preporuka za uspeh, a poltronstvo sinonim za napredak. U takvom društvu nema istine, a ni potrebe za njom, pa je, na žalost, logično da je istina proterana i sa pozornica naših teatara koji se, veoma retko, gotovo na nivou izuzetaka hvataju u koštac sa ovim slobodnim padom u katastrofu, kojeg trenutno živimo", ocenio je Mladenović.

Prema njegovim rečima, odgovornost pozorišta je veća u zemlji u kojoj je "suspendovana demokratija, a parlament ne funkcioniše".

"U vreme kad je u zemlji u kojoj živimo suspendovana demokratija, kada parlament ne funkcioniše, a mediji neumorno proizvode laži skovane u vrhu aktuelne vlasti, odgovornost pozorišta je tim veća, jer neko mora da sagleda širu sliku našeg trenutnog stanja, postavi neprijatna pitanja i sačuva ono malo preostale duhovnosti koja nas odvaja od stada koje će potrčati za svakom klepetušom ili pred svakim prutom", izjavio je Mladenović.

(Beta, 06.15.2021)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

BOJAN DIMITRIJEVIĆ: ‘Rade i Lenka trebali bi osnovati ansambl, ja bih volio biti član’

Autor: Zrinka Vrabec Mojzeš

Srpski glumac Bojan Dimitrijević igra glavnu ulogu u predstavi ‘Nosorog’, jedinoj premijeri ovogodišnje 21. sezone Teatra Ulysses na Brijunima. Kako je rekao, proces stvaranja ‘Nosoroga’ i redateljica Lenka Udovički ono je što ga suštinski zanima, a predložio je i osnivanje stalnog ansambla
Predstava “Nosorog”, rađena prema drami Eugènea Ionesca i u režiji Lenke Udovički, dramska je premijera 21. sezone kazališta Ulysses, koja je odigrana u subotu 31. srpnja. Dramaturginja je Željka Udovičić Pleština, scenografiju je napravila Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografiju Bjanka Adžić Ursulov, koreografiju Staša Zurovac, glazbu Nigel Osborne, autor tekstova pjesama je Davor Rocco, pijanist i glazbeni voditelj Karlo Hubak, autor videoprojekcija Ivan Marušić Klif, a oblikovatelj svjetla Andrej Hajdinjak. Glumački ansambl čine Bojan Dimitrijević, Deni Sanković, Mladen Vasary, Maja Posavec, Filip Nola, Dado Čosić, Anja Sabol, Tonka Mršić, Gala Nikolić, Vanda Velagić, Martin Grđan i Rok Juričić.

Na predstavljanju ovogodišnje sezone Lenka Udovički istaknula je kako do sada nije postavljala Ionescova djela te da ju je iznenadila aktualnost dramskog teksta “Nosorog”, koji je primjeren vremenu apsurda u kojem živimo. Naime, radnja se odvija u malom provincijskom gradu u kojem vlada nepoznata epidemija koja zaražene pretvara u nosoroge. Takva apsurdna situacija nedvosmisleno postaje metafora o konformizmu i relativizmu koji, brišući granice dobra i zla, stvaraju plodno tlo za nastanak totalitarizama. Kao inspiracija Ionescu je poslužila Kafkina pripovijetka “Preobražaj”, kao i osobni doživljaj buđenja nacizma.

Glavnu ulogu u predstavi Nosorog igra srpski glumac Bojan Dimitrijević, kojem ovo nije prva suradnja s teatrom Ulysses i Lenkom Udovički, budući da je glumio u sjajnoj predstavi “Shakespeare u Kremlju”. Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu, a od 2015. član je ansambla Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Široj publici najpoznatiji je po ulozi narkomana nadimka Pikac u televizijskoj seriji “Vratiće se rode”. Glumio je i u brojnim predstavama Ateljea 212 i Zvezdara teatra, ostvario je i zapažene uloge u predstavama “Trainspotting” i “Shopping and Fucking” Bitef Theatrea. Na svom prvom gostovanju u Zagrebu za ulogu Žike u predstavi “Sumnjivo lice” Branislava Nušića u produkciji Jugoslavenskog dramskog pozorišta dobio je nagradu Mladen Crnobrnja Gumbek za najbolju mušku glumačku izvedbu na 37. Danima satire Fadil Hadžić 2013. godine u Zagrebu. Nakon premijere na Malom Brijunu i tvrđavi Minor, Bojan Dimitrijević dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni premijerom i reakcijom publike?

Prezadovoljan sam reakcijom publike. Nisam imao nikakva očekivanja, ali sam i jedva čekao doživjeti trenutak spajanja s publikom, koji je meni uvijek katarzičan u kazalištu.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s Lenkom Udovički i teatrom Ulysses?

Lenka i ja radili smo 2013. zajedno u predstavi “Shakespeare u Kremlju”, prema tekstu Ive Štivičića, i super smo se razumjeli, shvatili da govorimo istim umjetničkim jezikom i da odlično zajedno funkcioniramo. Kada je iskrsnula ova prilika, Lenka me zvala, iako je znala da sam dosta angažiran na raznim projektima jer je u Srbiji nakon covid-pauze nastupila hiperprodukcija serija i filmova. Zato sam morao otkazati razna snimanja kako bi se ova suradnja uopće mogla dogoditi. Onda sam shvatio da me se u biti niti ne tiču ta snimanja i da ni sam ne znam zašto sam to uopće radio, kao i da sam u posljednje vrijeme krenuo raditi neke komercijalne stvari koje me zapravo uopće ne ispunjavaju.

NACIONAL: Ali su vam donijele veliku popularnost, ne samo u Srbiji…

Ne ganjam ja nikakvu popularnost, ja sam kao mlađi čak bježao od toga i doživljavao se kao nekog underground umjetnika. Popularnost se dogodila sama od sebe i to samo preko jedne serije i jedne uloge – Pikca u seriji “Vratiće se rode”. A opet, s druge strane, ovaj proces stvaranja predstave “Nosorog” i ta divna ekipa i Lenka s kojom sam radio jest ono što me suštinski zanima. Ako sam i krenuo nekom stranputicom, srećom kraćom, mislim da sam se ovime vratio sam sebi.

NACIONAL: Nažalost, rijetko tko si može dopustiti da radi samo ono što voli, treba i preživjeti…

Točno, to je problem umjetnosti u današnjem brutalnom kapitalističkom okruženju. Jer umjetnost sama po sebi nije profitabilna, a onda se traži od nje da to postane. Pa se onda rade kalkulacije i kompromisi da to ipak postane komercijalno i na kraju se sve urušava. Filmska industrija je industrija, a opet bi trebala biti i umjetnost. Za to je potrebno biti alkemičar.

NACIONAL: “Nosorog” je nastao prema Ionescovom tekstu koji na apsurdan način zapravo govori o situaciji u kojoj se svijet našao suočen s pandemijom. Koliko se te paralele vuku kroz vašu predstavu, koliko ste osuvremenili tekst?

Mi nismo posebno isticali neku vezu s koronom, ona se sama po sebi nameće, zato što je tekst toliko apsurdan da je zapravo realističan. Naime, život je sam po sebi sve više apsurdan u ovo naše vrijeme. No, taj nosorogitis, kako kasnije u komadu nazovu tu epidemiju, Ionesco je koristio zapravo kao naziv za nacizam i za objašnjavanje kako dolazi do takvih tragičnih društvenih anomalija.

NACIONAL: Podloga za nacizam su konformizam i relativizam, pa i strah – možemo li sličnu situaciju prepoznati danas? Kako se to odražava u likovima predstave, koliko oni slijede velike vođe da bi spasili sebe?

Da bi spasili sebe ili pobjegli od sebe. Pitanje je s čime tko sebe identificira – sa svojim ambicijama, sa željom da postane legitimno priznat dio društva ili s onime što mi se čini danas ključnim u društvu kojem živim, a to je uspjeh. To je imperativ koji svakom visi nad glavom, i ako čovjek nije uspješan, kao da ne postoji. To zapravo nije osobni problem, već je to nametnuto prije svega od kapitalističkog uređenja koje je obezdušeno i nehumano. Taj lik kojeg ja tumačim predstavlja običnog čovjeka koji zapravo neće i ne može ostaviti tu svoju ljudskost i neke ljudske vrline koje su nam preostale. A takvi su ljudi svugdje u manjini.

NACIONAL: Ali u tom liku ima i humora…

Ima, itekako, pa to je ipak Ionesco. On je takav, on se bavi najtežim temama na jedan duhovit način, a to je, po meni, jedini pravi način. I najbrutalnije i najcrnje istine lakše se prihvaćaju uz smijeh.

NACIONAL: Zar nije uvijek bilo lakše prikloniti se masi nego se izdvojiti kao pojedinac?

Točno, mnogo je lakše pobjeći od sebe i postati dio krda koji će skandirati nekom nogometnom timu, nekom vođi i stopiti se s masom. Očito je da ovo nije doba individualizma jer se, uostalom, svi oblače u istim dućanima, izlaze na ista mjesta, slušaju istu bezveznu muziku i žele izgledati isto. Kad sam bio mlad, svatko od nas je bio u nekoj supkulturi. Ja sam bio mali darker i nisam se družio, na primjer, sa šminkerima. A folk maltene nije ni postojao. Težili smo tome da se svatko od nas istakne svojim stilom i da se suprotstavi učmalosti mase. Umjetnost danas nije nešto što je bitno. Sjećam se da su meni, dok sam bio mlad, neke predstave, knjige ili filmovi mijenjali život. Tada se čitalo, nije bilo tehnologije, koja je ljude odvojila i od umjetnosti i od čitanja knjiga.

NACIONAL: Osim Maje Posavec, Filipa Nole i Mladena Vasaryja, u predstavi su i mladi glumci..

Da, to su bivši studenti Rade i Lenke s njihove klase iz Rijeke. Koliko vidim, oni su manje-više svi jedni s drugima radili. Mislim da smo dobro kliknuli.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni kostimima? Koliko su oni groteskni?

Kostimi su savršeni. Bjanka Adžić Ursulov je to kao i uvijek savršeno odradila, a ja sam dobio kostim za koji smo se šalili da bih ga mogao nositi cijeli život. Kostimi idu iz likova, koje je jako promišljala. Malo su groteskni jer je i Ionesco sam takav i to sve skupa, uz scenografiju Zdravke Ivandije Kirigin, savršeno funkcionira u tvrđavi Minor, koja je najbolja ambijentalna pozornica.

NACIONAL: Ulysses je jedinstven festival i po tome što u predstavama okuplja ansamble iz cijele regije, koja govori sličnim jezicima. Je li to model koji bi trebalo slijediti, ne samo u umjetničkom nego i u političkom smislu?

Točno, mislim da je ta umjetnička suradnja način i rješenje da se izađe iz naših skučenosti, naših lokalnih problema koje nosimo. Baš sam rekao da je jedini problem vezan za Ulysses taj da ne traje tijekom cijele godine jer bih ja svakako želio biti član takvog ansambla. Mislim da bi Rade i Lenka možda mogli pokrenuti takav teatar u nekom državnom prostoru koji se ne koristi, uz sredstva iz europskih fondova, kojima se upravo potiče ta regionalna suradnja.

NACIONAL: Ne samo u ovoj našoj regiji nego i u ostatku Europe, još od ekonomske krize 2008., preko migracijske krize, do korone došlo je do jačanja populizma i raznih desničarskih pokreta, koji se igraju velikih zaštitnika svojih nacija. Od Orbána preko Kaczyńskog do Marine Le Pen. U Hrvatskoj je usprkos svoj korupciji HDZ i dalje najjača stranka. Kako se to odrazilo na Srbiju, u kojoj je Vučić i dalje na vlasti, kao najpopularniji političar?

Ne znam je li politika postala toliko kontaminiran prostor u kojem samo takvi likovi i mogu opstati. Ne znam ni može li netko tko stvarno želi neki opći napredak i dobro nama građanima uopće uspjeti u politici. Jer sada se koriste bezočna sredstva. Boriti se protiv njih njihovim oružjem je nemoguće, budući da su oni u Srbiji postali gospodari svih medija. Ja čak tu ne govorim o korupciji, govorim o apsolutnoj vladavini nad medijskim prostorom. Od pet televizija s nacionalnom frekvencijom, mi u Srbiji nemamo niti jednu koja nije u njihovim rukama i koja ne služi kao brutalna totalna propaganda Vučića i njegove stranke. Oni lažu bez prestanka, stalno. U deset godina koliko je on na vlasti mi smo imali takve afere da bi u nekoj normalnoj državi samo zbog jedne od njih pala cijela vlada. Od tada do danas nižu se afere iz tjedna u tjedan, svaki dan se otkriva nešto strašno i nikome ništa. A oni samo idu po tim svojim televizijama, sudjeluju u raznim emisijama, nešto slažu i narod im vjeruje. A tom narodu i dalje treba kult lidera.

NACIONAL: Nije neka utjeha, ali tako je i u ostatku svijeta, a ne samo u našim državama na Zapadnom Balkanu…

Problem Srbije je da su na vlasti već desetljećima oni isti ljudi koji su devedesetih sudjelovali u svim ratnim zločinima ili podržavali politiku koja ih je provodila. Vučić je bio Šešeljev radikal, lijeva ili desna ruka, nevažno, bio je ministar informiranja u Miloševićevoj vladi devedesetih kada je ubijen novinar Ćuruvija. Svi oni su odgovorni za ono čudo koje su napravili i koje je završilo bombardiranjem Srbije od strane cijelog svijeta. Nevjerojatno je da za njih narod i dalje glasa, dok su oni prigrabili sve mehanizme vlasti, korumpirali sve institucije i doveli svoje ljude na njihovo čelo. Oni su najnestručniji kadar u državi. Mi imamo ministre koji su kupovali diplome. Siniši Malom, ministru financija, dokazano je na Univerzitetu da je plagirao doktorat.

NACIONAL: Medijska situacija u Hrvatskoj, koja je članica Europske unije, nije ništa bolja. Mnogi novinari uspoređuju političku kontrolu nad medijima, a osobito nad HRT-om, s devedesetima. Uostalom, Vučić i Plenković pripadaju istoj političkoj obitelji – Europskim pučanima – i očito se služe istim sredstvima…

U Srbiji je ta vlast nakon gotovo deset godina toliko indoktrinirala narod, zasipajući ih raznim programima koji ih čine popularnim, da su oni zaveli totalnu nekulturu koja je zapravo postala neki standard. Tako da oni više ne strše kao neki nekulturni ljudi. Oni tendenciozno zaglupljuju narod i uništavaju kulturu. Narod guta te reality show programe u koje dovode kriminalce, prostitutke, ratne zločince, koji onda postaju idoli mladima. Gledamo horde nekakvih navijača koji bezglavo bježe u tu gomilu. I tu je ta veza s “Nosorogom” i s krdom toliko evidentna. Mi imamo dva medija koja su slobodna – N1 i Nova – na kojima se može gostovati, ali njih gleda publika koja ionako slobodno misli. Do one druge se ne može doprijeti.

NACIONAL: Imaju li antivakseri, teoretičari zavjere i ravnozemljaši veliki utjecaj na javnost u Srbiji i zašto je to tako?

Mislim da je to ponovo neka vrsta propagande, koja dolazi od nekih moćnih ljudi. Uostalom, i sam predsjednik Vučić omalovažavao je u početku taj virus, tvrdio da se liječi čašicom rakije, a onda je za mjesec dana prešao u drugu krajnost i uveo najrigoroznije mjere u Europi. To je dovelo do mirnih protesta koje su njihovi naručeni kriminalci učinili nasilnima, a onda je uoči parlamentarnih izbora iznenada opasnost nestala, što je dokazalo da im nisu sveti ni zdravlje ni životi ljudi. Pandemija se zloupotrebljava kao i svako veliko zlo koje se dogodi – bio to terorizam ili elementarne nepogode. Od toga na kraju netko, a taj je najčešće na vlasti, jako profitira. Kao i velike korporacije.

NACIONAL: Pandemija korone ostavila je psihičke posljedice na ljude i na društvo. Kakva je situacija u Srbiji, koliko se to može primijetiti?

Mislim da su ljudi u Srbiji već dulje vrijeme u nekom stanju nekog živčanog sloma koji traje, kao jedna konstanta. Tako da, kad se pojavio covid, kratko je nastala panika, ali bilo je i dosta ljudi kojima je čak prijalo da se malo povuku iz te mašinerije koja ih je pojela. Mislim da kapitalizam najviše koristi pandemiju koronavirusa za otpuštanje ljudi. Dakle – tisuće ljudi ostaju bez posla, a tehnologija može zamijeniti stotine milijuna radnih mjesta. To se ne događa samo u Srbiji već u cijelom svijetu. Cijele grane privrede nestaju, a najviše je stradala kultura. Ljudi doslovce nemaju za koru kruha. Vlasti u Srbiji ljude namjerno drže siromašnima jer ih je tako lakše indoktrinirati i njima se lakše manipulira. U Srbiji se i ne možete zaposliti bez iskaznice Srpske narodne stranke, koja sada broji 750 tisuća članova, a Srbija danas ima manje od šest milijuna stanovnika. To je taj neki virus, to krdo nosoroga koje postaje sve bučnije, koje tutnji sve više, a kulturni i obrazovani ljudi se povlače i skrivaju u mišje rupe.

NACIONAL: Hoće li “Nosorog” biti zabavan publici, hoće li natjerati publiku na razmišljanje i kakvu će poruku poslati?

Mislim da će biti i jedno i drugo. Bojim se reći kakva bi bila poruka. Umjetnost treba ostaviti publici slobodu da donese neki svoj zaključak. Vjerujem da će u predstavi koja govori o rađanju nacizma mnogi prepoznati današnje vrijeme. Mi živimo u vrijeme nacista, ovo današnje društvo je sve samo ne demokratsko. Naše slobode su sve manje i manje, čemu ide u prilog i pandemija koronavirusa. Mi u ovoj našoj regiji smo samo jedna mala slika onoga što se događa u cijelom svijetu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Jasna Đuričić o elektricitetu koji je osjetila čitajući scenarij za Quo Vadis, Aida i ulogama zbog koji je jedna od najvećih glumica regije

Davor Špišić razgovarao je sa srpskom glumicom nakon povratka sa Sarajevo film festivala gdje je predsjedavala žirijem

FOTO: NEBOJŠA BABIĆ

U vrelo ljeto 1990. oboje smo bili apsolutni početnici. Na KPGT-ovom festivalu Balkanske tragedije u Subotici, pod vizijama Batmana Ljubiše Ristića. Radio sam kao dramaturg s redateljem Aleksandrom Tovstonogovim, na Sofoklovoj “Antigoni”. Sjećam se, ušla je Jasna na prvi čitaći pokus i za stolom, onako iz voleja, raspalila sve demone Antigonine tvrdoglave pravde. I nije ih pustila do premijere, nego je gonila tu slobodu do kraja, držeći sve nas na nogama.

Danas je srpska glumica Jasna Đuričić, jedna od najčudesnijih amazonki na nebu iznad patuljastih država bivše Jugoslavije, a naslovnom ulogom u filmu “Quo vadis, Aida?” s pravom se vinula u svjetsku premijer ligu. Brutalno iskrena i tvrdokuhano nježna u svom umeteonstvu, takva je i u intervjuu koji ubrzo postaje blagoslov za onog s druge strane. Telegramčili smo nakon što se Jasna vratila iz Sarajeva gdje je na 27. Sarajevo film festivalu predsjedavala žirijem.

TELEGRAM: Kakve dojmove nosite iz Sarajeva? Nije lako “suditi” kolegama?

ĐURIČIĆ: Bilo je to veoma intenzivnih nedjelju dana. Kao prvo, taj zadatak predsjednice žirija nije nimalo lak. Zatim, imala sam obavezu i predstavljanja filma “Quo vadis, Aida?”, i treća stvar je bila oko “TV Awards” koje su se po prvi put dodjeljivale na ovom festivalu… Dakle, bilo je puno obaveza i ja se ne sjećam da sam ikada u životu bukvalno imala dane isplanirane u minuti. To su bili razni red carpeti, press-konferencije, intervjua sam dala mnoštvo…

Sve u svemu bilo je jako lijepo, divno sam se osjećala kao što se svi uvijek divno osjećamo u Sarajevu, na tom festivalu. I sad je još meni intenzivnije bilo, zbog “Aide”… Jer, svjetska premijera filma je bila na Venecijanskom festivalu 2020., gdje smo bili Jasmila Žbanić, Boris Isaković, producent Damir Ibrahimović i ja, i onda se opet pogoršala situacija s koronom, krenulo novo ludilo i ja zapravo od snimanja nikog nisam vidjela. Tako da smo se sad u Sarajevu opet sreli, jedan manji dio bosanske ekipe, i to je bilo divno. Osim toga, bosanski mediji jedva su me dočekali uživo i ja sam se baš onako s užitkom dala. Pristala sam biću sve što hoće, ha, ha…

TELEGRAM: Gledao sam vas na crvenom sarajevskom tepihu, fakat sad u zrelim godinama imate u gardu nešto od Helen Mirren.

ĐURIČIĆ: Oh, hvala vam… Nemam pojma, ako je tako meni je drago, to je jedna ogromna glumičetina i može mi to samo imponirati. Inače imala sam moje dizajnerice iz sarajevskog Kaftan studija, one su besprijekorne… Za Veneciju su mi napravile haljinu na neviđeno, i sad se ta suradnja nastavila. Kako ja nisam zbog covida mogla ići u Los Angeles na ceremoniju dodjele Oscara, Emina Hodžić Adilović, glavna dizajnerka Kaftan studija, rekla je u Sarajevu: “E, sad će tu svako veče biti Hollywood”, i tako je i bilo, ha, ha…

Što se tiče žiriranja, ne volim to, godinama odbijam sve takve pozive, to je nezahvalna pozicija. Ja sam užasno nesretna zbog toga, isto kao što se na fakultetu zalažem da se prestane s ocjenama, to mi je skroz bez veze. Jednom sam, još kao mlada glumica, bila u žiriju Sterijinog pozorja i onda mi je to mnogo teško palo. Bilo je raznih reakcija, ono, neke kolege nisu sa mnom pričale dvije godine, i tada sam rekla sad i nikad više. I ovo mi je zaista bio drugi žiri u životu. Ovo je ipak nešto drugo, na širem međunarodnom nivou, a i velika je razlika Jace s trideset godina i današnje Jace s pedeset i pet. Danas me te reakcije ne mogu povrijediti… Osim toga, ako dobro radiš svoj posao, kad si dugo u poslu i radiš od srca svoj posao, uvijek dođu i nagrade.

TELEGRAM: Na SFF-u ste u kategoriji najbolje televizijske glumice nagrađeni za sjajnu ulogu Sremice u seriji “Grupa”. Ona se nalazi u svojevrsnoj poziciji Michaela Corleonea?

ĐURIČIĆ: Jeste, dobro ste to zapazili. Nisam dosad razmišljala tako, ali u pravu ste. To jeste neko tko pokušava da taj kriminal i tu porodicu ogrezlu u kriminalu, nekako kanalizira i dovede u biznis tokove. Što nije daleko od naše realnosti, toga smo se nagledali na našim prostorima. Bilo mi je krajnje zanimljivo raditi tu seriju. Mladi ljudi Uroš Tomić i Jelena Gavrilović su me pozvali i ponudili mi zaista nešto drugačije. Ja tu vrstu uloga nisam imala u karijeri i to mi je veoma prijalo. Serija je bila jako uspješna u Srbiji, donijela je nešto drugačije, ali ova nagrada u Sarajevu me je baš iznenadila. Zato što sam nekako imala utisak da je to ipak jedna epizoda, međutim to samo dokazuje da nema velikih i malih uloga… Mislim ima, naravno, ali pokazuje kako se i na malom prostoru može nešto veliko napraviti. Pogotovo na filmu i na televiziji. Mada, ja sam u kazalištu naučila sve. Pa i to što znače epizode.

TELEGRAM: I sami kažete da niste baš igrali negativke. Bilo mi je fascinantno, kako ste prije nekih sedamnaest godina obranili “negativku” Femu, pokondirušu iz znamenitog komada Jovana Sterije Popovića. Vi ste ju igrali žestoko, u naporima da se izdigne iz egzistencijalnog blata…

ĐURIČIĆ: Divno je da se sjećate toga… Znate, ja tako stalno razmišljam u životu i potpuno identično se odnosim prema ulogama, odnosno prema karakterima koje tumačim. Pokušavam da ne budem sudac, da shvaćam kako smo svi ljudi kojima se sve može desiti u životu. Koji u sebi nosimo i crnu i bijelu stranu, samo je pitanje konteksta i obrazovanja, mada često vidimo da obrazovanje gubi bitku… Nikad ne znamo što će kod čovjeka jače bljesnuti – crnilo ili bjelilo. Zamislite kako bi ružno bilo da igraš Femu tako da ju samo ismijavaš. Tko je Fema? Samo jedna nesavršena žena koja ima svoje neispunjene snove i malo se presanjala, malo se zaletjela. A to nam se svima dešava, stalno.

TELEGRAM: I vaš suprug, glumac Boris Isaković je u Sarajevu nagrađen za maestralnu ulogu Slobodana Miloševića u tv-seriji “Porodica”. Znači, puna kuća svježih nagrada. Najiskrenije, pojavi li se makar zrnce ljubomore ako jednom od vas loše krene?

ĐURIČIĆ: Ako se nekad i pojavilo takvo razmišljanje, onda je to bilo kad smo bili mladi. To sada već dugi niz godina apsolutno ne postoji. Boris radi non-stop, prije svega zato što je dobar glumac. Ali, kako da kažem, ima i nas dobrih glumica pa ne radimo stalno. Mi smo još uvijek svi u izrazito muškim društvima i ako si ti muškarac ne moraš uopće biti nešto iznad prosjeka i ti ćeš igrati stalno. Ja sam to godinama promatrala u teatru, sasvim osrednji muškarci glumci idu iz podjele u podjelu. Isto tako na filmu i televiziji. Sa ženama je posve nešto drugo. Tako da je Boris sigurno prije radio više od mene, pa i sada je tako, ali nikada nam to nije bio neki problem koji bi predstavljao prepreku da mi ne možemo zajedno živjeti. Moraš biti svjestan svega i da taj drugi nikako nije kriv što ti ne radiš. Za sve to treba nekakvo strpljenje i naravno poštovanje i ljubav. A ne da kriviš drugog za sve. No, prije svega mi uopće ne pričamo kod kuće o poslu. Dobro, nekad se desi da ga samo pitaš “Ej, kako ide?”…

TELEGRAM: Kao komšiju?

ĐURIČIĆ: Da, ha, ha… Ali to jeste nekakvo povjerenje i sigurnost koje imamo jedno u drugom. Dovoljna mi je samo jedna rečenica njegova pa da mi se rasvijetli problem, isto tako je i njemu s moje strane… Mnogo je sad života iza nas, životnog iskustva i profesionalnog i pojedinačnog i zajedničkog, neraskidivo je to i skroz normalno.

TELEGRAM: Da, jednom sam pročitao u nekom Borisovom intervjuu gdje kaže da u vašim očima najbolje vidi što je uradio… Imate istu refleksiju u njegovim očima?

ĐURIČIĆ: Jeste, mi smo jedno drugom ogledalo. Svako se u svom partneru ogleda, u tim očima.

TELEGRAM: Za razliku od pozornice, na filmu i televiziji niste često bili izravni partneri. Ne spajaju vas u castingu ili sami izbjegavate?

ĐURIČIĆ: Ma ne, što glumac uopće može odlučivati. Mi smo birana kategorija, ha, ha… Nije to naša odluka, to je naprosto tako. Što ne znači da se u budućnosti neće promijeniti, ne razmišljamo o tome. Kad smo bili mladi glumci možda i jesmo razmišljali u smislu kako bi bilo divno da zajedno radimo ovo ili ono… Naravno, razmišljamo mi o nekim stvarima koje bismo jednog dana htjeli uraditi, ali to je uglavnom vezano za kazalište. Dakle, mogu nas zvati ali ni ne moraju.

TELEGRAM: Zanima me kakve ste reakcije osjetili na prvo čitanje scenarija “Quo vadis, Aida?”, koji vam je bio prvi impuls?

ĐURIČIĆ: Kad sam prvi put pročitala scenarij, odmah mi se učinio poznatim, učinio mi se mojim.

TELEGRA: Mora da je fenomenalan osjećaj za glumicu…

ĐURIČIĆ: Jeste, osjećala sam kao da je nešto kroz mene prolazilo, neki elektricitet… Ima tih uloga kad na prvo čitanje prođu kroz tebe neke frekvencije, kao da ti je odnekud poznato. Zanimljivo je da je taj dan kad mi je Jasmila poslala scenarij, bio 8. mart. Nakon kratke prepiske, kad je ona primijetila koji je dan, napisala mi je: “Vidiš, možda nije loše što je baš osmi mart datum za naš početak…”

TELEGRAM: Jedna od najdragocjenijih postavki Jasmile Žbanić je da u impostaciji Aide prvo krene iznutra, iz njene nagonske i najsebičnije odluke da se zvjerski bori prije svega za izbavljenje svoje porodice iz zvjerinjaka. To vam je bio pravi, izazovni putokaz?

ĐURIČIĆ: Da, to je identična stvar kao što ste i za Femu primijetili. Ljudi koji su zaista bili u toj užasnoj situaciji Srebrenice, ponašali su se identično kao što se svi mi ponašamo, a to je da spasim živu glavu, majka da spasi živote svoje djece i muža, i ne pitam za načine. Tu su, dakle, moguće neke naše glumačke predrasude, da sad ona mora biti neka velika heroina. Ne, ne mora. Kad radim, uvijek se nekako trudim ići od situacije do situacije. Evo, sad dok radimo ovaj intervju mi smo u jednoj situaciji, neka Jasna i neki Davor, a već u narednoj situaciji vi ćete biti sa svojom dragom a ja ću sići na kavu kod komšija…

U svakoj situaciji se i mi mijenjamo. Kamoli u kompletnom ludilo kao što je bila Srebrenica. Otkud ona ima vremena da misli o bilo čemu drugom osim o svojima, to je laž… Da misli jesam li dobra ili loša, o tome se tada ne misli. Pogotovo kad imaš tako ogromnu rolu, gdje nema kadra bez mene, čekaj, imat ćeš vremena, pokazat ćeš i da si dobra i da si loša, i da si grozna i osjetljiva, sve. Mislim da se to prije svega tiče neke osude glumačke a da nisi ni svjestan da si to napravio. Uvijek moramo tragati za tom čistom situacijom u kojoj se neko nađe. Sjećam se, čak i na setu su mi neki govorili: „Nije ta tvoja Aida baš tako dobra…“ Pa, naravno da nije.

TELEGRAM: U svakom slučaju, bio bi fejk kad biste igrali na samo jednu dimenziju.

ĐURIČIĆ: Zamislite samo, bila bi totalno patetična i lažna.

TELEGRAM: Da li društvena odgovornost može u nekom trenutku biti kočnica u gradnji uloge?

ĐURIČIĆ: Ne znam, meni se čini da se uspješno nosim s tim. A naravno da to utiče, ako se sputavaš tako da radiš nešto a cijelo vrijeme se bojiš što će drugi ljudi reći.

TELEGRAM: To je ono što se kaže pojela ga tema.

ĐURIČIĆ: Tako je. To se moglo dogoditi i Jasmili i meni, svima nama. Moraš imati uzemljenje, da se vraćaš na zemlju. Ne možemo igrati teme, ni metafore. Aida nema konkretna saznanja o Srebrenici. To su naša saznanja o Srebrenici, kakav se užas tamo desio. Ona nema pojma. Nada se do posljednjeg časa. Oni ne mogu ni pretpostaviti što će se dogoditi, u što će se to pretvoriti. Ona ima neke slutnje ali čak ni te slutnje ne mogu imati sliku u kakvim će se razmjerima to zlo otvoriti.

TELEGRAM: Budući da niste otputovali u L.A., gledali ste televizijski prijenos dodjele Oscara. Kakva je bila atmosfera? Jeste klopali kokice, grizli nokte od napetosti?

ĐURČIĆ: Ma, ja sam bila mnogo napetija kad su birali ove filmove u posljednji krug od pet nominacija. Kako smo mi zbog slova “Q” u naslovu bili zadnji na redu, kad su došli do četvrtog filma ja sam ustala naglo, krenula u kupatilo, nisam više mogla to gledati, i onda čujem “Quo vadis, Aida?” i počela sam skakati po kući… Kasnije, pošto sam u međuvremenu odgledala filmove koji su bila s nama u konkurenciji, vidjela sam “Još jednu rundu” i film mi se odmah jako svidio, bila sam sigurna da oni pobjeđuju. Imala sam osjećaj da je taj film za nijansu više pogodio trenutak u kojem živimo.

TELEGRAM: Ali sama ta činjenica da se dogodila iscjeljujuće važna “Aida”, pozlatila je i vas njene stvaraoce i nas koji je nosimo dalje u pamćenju… To je Oscar koji živi u nama.

ĐURIČIĆ: Slažem se. Hvala vam na tome. To je evidentno velik film i potvrđeno je to sa svih strana ove planete. Divno bi bilo da smo dobili Oscara, naravno, ali te ogromne količine zahvalnosti od ljudi ne samo iz regiona, nego doslovce iz cijelog svijeta, to je stvarno vrednije od ičega. Jer, kad vi uđete u tih prvih pet, to osigurava enormnu gledanost svuda po svijetu. A film je tek sad krenuo u distribuciju. Sjećam se da nam je tijekom snimanja svima bilo važno da to preraste u nešto univerzalno. Jer, svjedoci smo da se to dešava svuda po svijetu. Ljudi iz svijeta kada gledaju film imaju svoju vrstu refleksije i identifikacije, iskreno su zabrinuti za svoja društva, za svoje bližnje… Film govori o tome da zlo nije iza nas, nego da se svijet opet i opet nalazi u sličnim situacijama. Mi imamo dvoumljenje planete hoće li krenuti lijevo ili desno. Zapravo, nema to veze s planetom…

ĐURIČIĆ: Baš tako. Samo o nama ovisi što će prevladati.

TELEGRAM: “Aida” vas je definitivno izbacila u europsku premijer ligu. No, desetak godina prije dogodio se jedan film koji vam je bio istinska prekretnica: “Beli, beli svet” Olega Novkovića koji je potpuno atipičan u gabaritima cijelog regiona. S tim čudesnim spojem Brechta, antičke tragedije, oporog luzerstva…

ĐURIČIĆ: To je prije svega čudesna dramatičarka Milena Marković i njeno pismo. Ja sam u toj fazi imala iznimnu sreću da sam u kazalištu odigrala sve što je ona tada napisala. U to vrijeme je Oleg odlučio da njeno pismo pokuša sprovesti i na filmu. Čini mi se da je predstava “Nahod Simenon” koju smo radili u Srpskom narodnom pozorištu prema Mileninom tekstu, režirao je Tomi Janežič a fantastičnu muziku je napisao Boris Kovač, da je nekako inspirirala Olega i Milenu da to pokušaju i na filmu. I onda je Kovač napisao i songove i muziku za čitav film… Da, potpuno ste u pravu, to je neka posebna vrsta filmskog izraza, drukčija od svega što se radi u regionu. I taj film je veoma uspio i za tu ulogu sam dobila razne svjetske nagrade.

Svakako da su Oleg i Milena učinili puno da ja nekako krenem s filmom. Jer, kad si iz Novog Sada, odnosno kad nisi u prestolnici, nekako te te stvari mimoilaze, barem je u moje vrijeme bilo tako. Sada je već drukčije, jer televizijska produkcija u Srbiji je ogromna, tako da sad mnogo glumaca koji nisu iz Beograda igra u serijama, uzimaju se i glumci iz drugih sredina, što je dobro. U moje vrijeme je bilo drukčije. Kad sam bila mlađa to nije bio slučaj, ali ja sam imala toliko divnog posla u Srpskom narodnom pozorištu, toliko divnih uloga sam radila, da nisam bila nesretna. Život mi je zaista bio ispunjen, jer smo velike stvari tada radili. Ali ja naprosto nisam tip koji bi se nudio ljudima, muvao se svuda…

Naravno, ne govorim o dobrom ili pogrešnom, ja mislim da sam ja pogrešna. Više sam kao neka vezana vreća, ha, ha… Mislim si ako me neko baš treba, sigurno će doći i reći trebaš mi za taj i taj film ili seriju. Ja zaista razmišljam tako, a ne ono, joj bila sam genijalna a nisu me uzeli. Ne, nije sve u talentu. Talent podrazumijeva svašta. Jednostavno, nekim ljudima je potrebno dugo vremena a neki odmah imaju sve. Meni je dugo trebalo da se ja sastavim, da povežem sve moje unutarnje i vanjske emocije, da se osjetim dobro u svojoj koži.

TELEGRAM: Veliki glumac i redatelj Radoslav Milenković kaže da je pogrešno ono kukanje kao “nisam imao sreće, nema me u podjeli…”, jer nije li sama sreća u tome da se možeš baviti ovim božanstvenim zanatom?

ĐURIČIĆ: Super je to Rale rekao. Često ljudi od šume ne vide drvo. Čekaj, što si očajan, je l’ imaš sad ulogu, na čemu sad radiš? Ma da, radim, ali bez veze je… Pa čekaj, ako ti kažeš da je bez veze, onda će tako i biti, ali ako ti kažeš da je značajno, onda će i biti značajno.

TELEGRAM: U kazalištu ste radili s mnogim sjajnim režiserima, ali rekao bih da ste najviše domete postigli u suradnji s Egonom Savinom i Tomijem Janežičem, kao da ste s njima dvojicom otišli najdalje.

ĐURIČIĆ: U pravu ste. To su baš redatelji s kojima sam ja i najviše predstava radila, otprilike podjednako sa svakim. Oni su došli u različitim periodima mog života i mog profesionalnog života. S Egonom sam radila prvu profesionalnu predstavu “Lud od ljubavi” Sama Sheparda, onda se nastavilo, Egon je obilježio zapravo prvih desetak godina mog rada u teatru. Prva Sterijina nagrada mi je bila s njim, Cmilja, “Čudo u Šarganu”…

TELEGRAM: I kultnu Krležinu barunicu Castelli ste stvarali sa Savinom.

ĐURIČIĆ: Tako je, i “Pozorište Šopalović”… To je nekad bio zakon. Nakon Akademije ti se školovanje zaista nastavljalo u kazalištu, ja kažem da su to sve moji masteri bili. Bilo je tu još sjajnih redatelja, i Dejan Mijač i Rale Milenković, da sad ne nabrajam… To je takvo učenje bilo s Egonom, neverovatno, ja sam za te predstave dobila mnogo raznih nagrada, išlo se po festivalima, ali nije bilo lako, nije me puštao, bio je rad, nikada se to ne završava. Jer, ti kad dođeš kao mlad glumac s Akademije, ti si tek neka znanja usvojio, moraš da nastaviš. I ja sam imala sreću da se to Egon pojavio, ali nije moralo da bude tako.

Onda se kasnije pojavio Tomi Janežič, negdje od 2006. I tekstovi Milene Marković, i to je bilo također u pravom trenutku. Ja sam tada petnaest godina već bila u stalnom angažmanu u Srpskom narodnom pozorištu, igrala sam i u drugim gradovima, nekako mi je postalo tijesno u Novom Sadu… I onda mi je Tomi pružio nadogradnju, nešto što mi je falilo da zaokružim svoje i razmišljanje o teatru i sav svoj rad. Strašno me poneo njegov način rada. Izvukao je iz mene neke stvari za koje nisam ni mislila da postoje u meni, i to je bilo iznenađenje kako za mene samu tako i za publiku. Naučio me kako biti prisutan na sceni, sad, ovog trenutka, ne zatvarati se nego naprotiv, otvarati sve, totalno. I to je bio šlag na torti. Mislim da je to iskustvo strašno olakšalo moj ulazak na film.

TELEGRAM: Sva ta iskustva donosite i pred svoje studente na novosadskoj Akademiji umetnosti, gdje ste redovni profesor na Katedri za glumu. Ako u pedagoškom procesu opazite da lutaju, da griješe, kako im kažete istinu a da ih ne ranite?

ĐURIČIĆ: Kako kad, znate. Često bude veoma teško. Kako god da to kažeš, a moramo izreći jer samo tako možemo dalje, diplomatski ili netaktično, uvijek to povrijedi. Mladi ljudi dolaze sa svojom nekom predstavom o ovom zanatu, dolaze iz raznih sredina, u svakom slučaju treba to nekako razmekšati, napraviti taj put ka otvorenosti, naučiti ih kako da postanu otvoreni. Da vide kako stvari nisu crno-bijele. Gomila predrasuda je s kojima dođu. Dakle, to mora ponekad da zaboli, ali onda je pola posla napravljeno, i nekako stvari već krenu na bolje. Ja ne mogu zamisliti da stanem pred bilo kog čovjeka i da ga lažem. Pogotovo pred mladog čovjeka.

Danas kad je strašno stanje u kulturi u svim ovim našim državama, kad nam zavrću slavine do kraja, mladi ljudi moraju imati svijest o tome. To vam je kao u porodici, bolje da ti majka i otac otvoreno kažu da nije sve med i mlijeko, nego da te kasnije život udari po glavi. Kako im dati neke smjernice, kako im otvoriti linkove, jer oni su svi daroviti, ne bi bili tu da nisu daroviti. Ne postavlja se tu pitanje talenta. Nešto drugo je mnogo važnije. Kako im otvoriti um? Jer svjedočimo totalnom jednoumlju, ne samo u našem regionu nego u cijelom svijetu. Stalno utjerivanje u neke torove, a glumac mora imati širinu uma, vjeru u sebe i golemo samopouzdanje. Da osjete da su građani svijeta.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta