Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Dejan Mijač za "Blic": Tipovi koji služe za podsmeh dobijaju važne funkcije

Na Sterijinom pozorju 28. maja (17.00) biće promovisana knjiga “Dejan Mijač, novosadski (i drugi) period”, Darinke Nikolić (izdavač Srpsko narodno pozorište Novi Sad), što je bio povod za razgovor sa proslavljenim rediteljom.

Dan beše pomalo oblačan, 22. maj, vreme oko podneva, a mesto omiljeni kafe Dejana Mijača “Muha”. Uz kafu, u neobaveznoj priči na početku susreta, napominje, sa nekom mirnoćom, čak vedrinom u izrazu lica, da mu je tog jutra prva, gotovo nekontrolisana misao bila o smrti, o tome da mu se bliži...

Misao o smrti!? Nije nam to svakako bio povod za susret, ali ne mogu da ne primetim da o tome govorite bez imalo zebnje?

- Ne, nemam nikakvu zebnju. Niti me to na bilo koji način pritiska.

A kad ste režirali smrt?

- Bivalo je umiranja u mojim predstavama. Nisam se nikad bavio filozofskim aspektom, a pogotovo ne fizičkom vivisekcijom tog trenutka. To je bivalo u pretpostavci pošto od datog trenutka pa nadalje tog glumca neće više biti na sceni.

Na Pozorju je 28. promocija knjige o vama, u kojoj je posebno apostrofiran vaš novosadski period, s osvrtom na prethodni tuzlanski i potonji beogradski kroz vaša svedočenja, kao i kroz iskaze drugih. S kojim osećanjem idete u susret promociji?

- Biće mi milo da se podsetim nekih lepih i bezbrižnih dana.

Diplomirali ste u Tuzli sa predstavom “Plug i zvezde”. Iz ove perspektive, reklo bi se da je taj naziv zapravo simbol vašeg životnog puta?

- (smeh) Da, duboko sam orao čitav svoj radni vek da bih se kretao ka zvezdama. Naravno, preterujem.

“Pokondirena tikva” SNP Novi Sad vas je, kako kažu, izbacila u orbitu, tj. potom ste prešli u Beograd da biste u Novom Sadu radili, ispostaviće se, zabranjenu “Golubnjaču”, mnogo godina kasnije genijalnu predstavu “Mera za meru”...

- Nikad nisam prekidao vezu sa Novim Sadom, s novosadskim pozorištem. Voleo sam da radim i u Somboru i u drugim vojvođanskim pozorištima. Bosna i Tuzla su mi bili izmakli zahvaljujući ratu koji “nismo vodili”.

Možemo li izdvojiti neku predstavu iz vašeg kasnijeg rada u Beogradu, recimo u Jugoslovenskom dramskom?

- Ne bih izdvajao predstave, a kad sam došao u Beograd, vezao sam se uglavnom za Jugoslovensko dramsko. Bila je to lepa saradnja. Rekao bih obostrano korisna. Divno sam radio i u Ateljeu 212. Čovek može da bude na kom god hoćeš nivou, ali ako položi u Ateljeu, onda je dobar.

Pozorišni bifei?

- U to vreme i bife Ateljea i “Stupica” u JDP-u su bila najbolja mesta u gradu. Tu je vredelo izaći, tu si mogao sresti dobrog sveta, čuti lepih stvari, dobrih orijentira, osetiti pozitivne energije. I kad sediš u kafani, nisi traćio vreme, naprotiv - obogaćivao si se.

Bili ste optuživani da imate svoj klan?

- Gluposti. Nisam ga imao svesno. Možda se to nekom činilo kao klan. Pa svako ima pravo da se okruži i radi s nekim sa kim mu je prijatnije, da teži kvalitetnim ljudima. I onda sam, odgovarajući na pritiske i optužbe oko tog mog navodnog klana, rekao - da, imam klan, a moj klan su najbolji.

S ovim vremenom i iskustvom šta je pozorište, šta je režija?

- Čarolija koja obuzima. Pozorište je mogućnost otkrivanja dubokih nivoa i smisla.

Vaše predstave su uglavnom imale i snažan društveni angažman?

- Društvena pitanja, političke okolnosti nisu nešto čime sam se posebno bavio. To me zanimalo onoliko koliko sam bio zatečen, zarobljen datim trenutkom, vremenom. Pokušavao sam da to pogledam objektivnije, da vidim šta se zapravo događa sa nama.

Postoji li neki naslov za kojim žalite što ga niste uradili?

- Mali je život, a puno lepih komada.

Kad smo se jutros čuli da bismo potvrdili susret, rekli ste da pregledavate vesti?

- Da, obično ujutro pregledam vesti, prvo iz belog sveta. A onda polako siđem u ovaj naš balkanski karakazan, ili ostatak Balkana, tj. kako ga zovu - zapadni Balkan. Ne znam zašto zapadni? Valjda zato što Zapad ima pretenzije. Ako je tako - nemam ništa protiv.

To je manje zlo?

- Nekakav izlaz jeste. Za nas nema bolje opcije.

Rekli ste da vam je zapala za oko jedna vest?

- Zapela i za pamet. Sapleo sam se o tu vest i pomisao šta ona znači i sa sobom nosi. Stvarno... čudno. U neverici čovek gleda kako se neke važne funkcije dele nekim ne samo evidentno nekompetentnim ljudima nego figurama koje služe za podsmeh. I takva pojava treba da postane nešto izuzetno važno!? Nikada nijedna vlada nije imala toliko smešnih spadala. Recimo, tip koji je označen budalasto smešnim postavljen je da rukovodi Koridorima?! Valjda da se vidi da oni svoje ljude izdašno nagrađuju, čuvaju. A i nemaju koga među svojima. Kad se taj čovek, neću ime da mu pomenem, kad se okrene oko sebe, on vidi samo pustoš i malo ostrvce njemu prikačenih ljudi kojima se gaće tresu, ali ne od životne egzistencije - to ne, oni su osigurani do kraja života - nego od toga da svaki čas može da prestane ta pozicija koja omogućuje dobar život i poprilične pare. Možda to i nisu neke velike pare, ali za mene, na primer, jesu. A novi kadar u BIA! Nije li BIA zamišljena kao zaštita građana? E, bojim se da će sad to biti zaštita vlasti od građana. A i od koga bi drugog? I zaštita građana od građana. Ali meni je važno da ću se ja osećati zaštićenim. Jer svakakvih građana ima. Ima ih kojima pada na pamet da menjaju vlast. Znate kako je, svašta ima....budi bog s nama.

Koji je to žanr?

- Ne samo ovaj trenutak nego sve što nam se na javnoj sceni dešava poslednjih godina je farsa na ivici lakrdije, žestoke nesreće i tragedije bez heroja.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Tena Štivičić: Nacije su izmišljotina

Poznata hrvatska dramska spisateljica Tena Štivičić, koja je naklonost ovdašnje publike stekla svojim ranijim delima ("Dvije", "Svici", "Nemreš pobjeć od nedjelje"...), već neko vreme živi i radi u Engleskoj. Komad je praizvedbu imao u Londonu, do sada je postavljan u Nemačkoj, Estoniji, uskoro će premijera u Americi, a govoreći o izvođenju na Pozorju, kaže:

- Predstava "Tri zime" u HNK Zagreb je premijeru imala pre oko godinu dana, u međuvremenu gostovala, učestvovala na festivalima, nagrađivana, a ja sam sticajem okolnosti sada prvi put s njima na gostovanju. I to mi je posebno drago, jer gostovanja u uvek poseban doživljaj. Sa godinama koje imam, prirodno, nemam u iskustvu zlatno doba Pozorja o kome se i danas priča, a meni su bitni i dragi susreti s Pozorjem. Prvi put sam bila pre dvadesetak godina sa predstavom „Dvije“. Ima nečeg vrlo zanimljivog u tome kad se vraćate na isto mesto u određenim vremenskom razmacima, svaki put stariji, ili ajmo reći - sa više iskustva.

Šta je bila inicijalna kapisla za komad "Tri zime"?

- Sa mamine strane, četiri generacije unazad smo sve žene, a od pre pola godine tu je i peta. I kad se sagleda, kroz porodične anegdote i priče, kroz motive i živote tih žena, prelama se deo istorije ovih prostora i svakako odraz onoga što jesu pomaci po pitanju položaja žena. Moja prabaka je bila nepismena, doživela je izvesne traume, a nije imala glas, vokabular, nije imala umeće da ih izrazi, ali zahvaljujući njenom instinktu i velikoj žrtvi da svoju kćer pošalje u školu, ja danas imam magisterij i vokabular i glas koji koristim na dva jezika.

Nije li, ma šta ko o njemu danas mislio, socijalizam, vidi se to i iz predstave, puno uradio za položaj i prava žena?

- Apsolutno. Od prava glasa, prava na rad i društvenog statusa, pa nadalje. I to je ono što mene interesuje - koliko su i kako promene u režimima uticale na položaj žene.

Neretko se može čuti da je na delu ozbiljna regresija, da su i normativno i običajno današnje mlade žene u znatno težem položaju nego, na primer, polovinom 20. veka?

- U svakom slučaju, primerice, osamdesetih godina na ovim prostorima smo i kulturološki i socijalno bili znatno napredniji nego danas. U to nema sumnje. Što se položaja žena tiče, delimično je evidentna regresija i velike su pretnje i pritisci neokonzervativnih sila. Ali, s druge strane, ovo doba premreženo je informacijama, dostupne su, tako da se nadam da ta ženska putanja ipak ide napred, pa makar ima sada privremeni korak unazad.

Da citiram vaš lik iz komada; šta je nacija?

- Izmišljotina, i ja citiram. Mislim, to je jedan od stavova. Ako se odmaknemo od ostrašćenih mikropozicija i sagledamo nacije i nacionalne države u širem istorijskom kontekstu, sve su one izmišljene.

Neki od likova govore o rasturanju Jugoslavije kao koraku unazad, ulasku u EU, prave i duhovite opaske...?

- Zatvaranje u male, izolovane sredine i rasturanje asocijacija neretko se ispostavi kao suštinski korak unazad. Odlazak Velike Britanije, u kojoj živim, iz EU je mislim tragedija. Daleko od toga da je EU idealna. Ali tranžiranje na male zemlje koje će biti u šakama desničara i interesa korporacija - mislim da je to najstrašnija vizija budućnosti.

Novi komad?

- Još od "Nemereš pobjeć od nedjelje" htela sam se vratiti temi muško-ženskih odnosa, dinamici roditeljskog života, rodne uloge u društvu. Time se sad bavim u novoj drami.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Грци код Андрића налазе своје легенде и митове

Ако постоји додирна тачка између нас и Грка, нешто као колективно искуство, онда је то сигурно „На Дрини ћуприја”. У то сам могао да се уверим из прве руке на пробама

Редитељ Никита Миливојевић приводи крају рад на својој новој представи „На Дрини ћуприја” по делу нобеловца Иве Андрића које ће имати премијеру на Атинском фестивалу 10.јуна.

У бројној глумачкој екипи су: Танос Токакис, Софија Кокали, Костас Коронео и други. Музику ради Димитрис Камаротос, а покрет Амалија Бенет.

Зашто је ова прича из 16. века из средње Босне занимљива вашим колегама у Атини које су између више наслова изабрале баш Андрића и „На Дрини ћуприја” за ово лето?

Готово сам био сигуран да ће од свих наслова о којима смо разговарали директор атинског фестивала изабрати Андрића. Постоји опште мишљење да Грци и Срби имају доста заједничког, између осталог и сличну историју. Ако заиста постоји додирна тачка, нешто као колективно искуство, онда је то сигурно „На Дрини ћуприја”. У то сам могао да се уверим из прве руке на пробама. Глумци рецимо одмах препознају у роману своје легенде, митове… Имају чак и мост који памти сличне ствари.

Пре неколико година дело „На Дрини ћуприја” режирали сте у диселдорфском Шаушпилхаусу. По чему се разликује ваш немачки и грчки редитељски рукопис овог дела?

На почетку проба у Диселдорфу око нас су биле мапе Балкана и Европе из времена балканских ратова, Берлинског конгреса... Да бисмо уопште разумели где смо, у ком времену, које државе и границе су биле део Андрићеве приче, али и да бисмо стигли до нашег времена и наше представе. На том путу једна реченица из романа била нам је водич. Један од јунака каже како није могао ни слутити да су ствари на свету тако повезане, и да оно што се дешава негде на другом крају света има одјека чак на мосту у Вишеграду. У Диселдорфу сам инсистирао управо на томе да су Босна, односно мост, и немачка публика много ближи него што се то у први мах чини. Данас ћете у готово свакој улици Диселдорфа срести Босну, па смо тако и мост на Дрини пронашли, односно људе који су пореклом из Вишеграда. Представу је завршавала девојчица рођена управо тамо, у Вишеграду. Када се ради о Грчкој, оно што мислим да се данас дешава у тој земљи само је један нови круг у којем Запад са неким новим мотивима поново окупира Исток, као што је то некада било.

Велика историја увек се своди на малу људску димензију. По Андрићу историја је арена човекове животне битке и представља оквир његове судбине. Шта се на овим просторима променило од времена градње Соколовићевог моста до данас?

У време када сам радио представу у Диселдорфу одлучио сам да накратко одем у Вишеград, у којем нисам био од неке давне школске екскурзије, коју наравно једва памтим. И оно што сам понео као утисак и што ме је заиста изненадило јесте да је у читавом граду, који је после свега што се дешавало деведесетих изгледао страшно уморно и тужно, мост и даље деловао некако „најмлађе”, управо како га Андрић описује. У исто време, заиста је могуће да осетите и сву дубину историје и времена који се налазе у њему. Вероватно у томе и јесте снага великих прича у сваком времену, то продирање из прошлости у садашњост. Историја код Андрића чини се, слично као код Шекспира, стоји у месту, у ствари исписује круг.

Мост као постојана племенита идеја, непромењива вечита тачка, одувек је спајао људе. Какву поруку ћете публици послати кроз ваше читање овог романа у Атини?

Мост је једна од најплеменитијих и највећих људских идеја. Радити позоришну представу мени увек помало личи на градњу моста. И сва наша нада је, како каже Андрић, „на другој страни”. Увек верујете и желите да са друге стране буде неко коме ће тај сусрет нешто значити, донети му неко узбуђење, некакву емоцију, неки врло посебан тренутак.

Грчка је, рекло би се, ваша друга домовина. Каква је актуелна грчка свакодневица?

Препуна контраста. Споља би утисак могао лако да вас завара, нарочито у ове летње дане када на све стране врви од живота. Али испод тог привида „нормалности” много је пукотина, разних проблема, генерално свега онога што обично доноси сиромаштво. Оно што ме ипак фасцинира јесте и даље невероватна виталност града: на све стране се нешто занимљиво дешава. Позоришна сцена је такође веома жива.

Радите много више у иностранству него код нас. У Србији, како кажете, дуго времена сте имали утисак да радите и живите са ножем у леђима?

Наравно, имам озбиљне разлоге када нешто тако кажем, уосталом и даље имам сличан утисак, само годинама човек научи да се другачије носи са разним стварима, па и са тим. Све то је прилично сложена тема. У вашем питању је рецимо већ део одговора за такво осећање. Нешто друго ми се међутим чини у овом тренутку много важније. Наиме, имам утисак да се код нас већ годинама успоставило нешто као правило да бисте опстали: када други лају, ви треба да лајете више, када други уједају, ви треба да уједате јаче. „Нож у леђима” је наравно такође део оваквог начина мишљења. И непрестано се питам како је и да ли је уопште могуће нормално живети и радити у таквом окружењу?

Инђија је ваша лична Итака. Каква је овогодишња судбина вашег Шекспир фестивала у Чортановцима?

Сигурно бих много мирније живео без све те гужве око Шекспир фестивала , али страшно верујем у ту причу. Тај простор Виле „Станковић” је чаробан, и уз мало више слуха и разумевања то би врло лако могао да постане некакав позоришни „Егзит”. Шекспир фестивал већ има своју публику којој тих неколико дана заиста нешто значи. Међутим, и ове године се нажалост понавља иста ствар као и прошле: читаве године планирамо, уговарамо, резервишемо термине разним трупама широм света. И онда, на крају, не добијемо никаква средства, тако да готово све што сам испланирао и договорио морам да мењам, пишем мејлове на све стране, извињавам се, објашњавам… Најкраће речено, доводим себе у страшно глупу и непријатну ситуацију . Верујем да Андрић није на то мислио када је рекао да је „човек дужан свом завичају”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Vida Ognjenović: Dobru predstavu ništa ne može da korumpira

"Novi tvrđava teatar" vrhunski je pozorišni događaj koji se održava na obroncima Fruške gore, u čortanovačkoj vili "Stanković", baš na mestu gde Dunav ljubi nebo.

INTERVJU Vida Ognjenović: Dobru predstavu ništa ne može da korumpira Foto: Branko Lučić

Ove godine, njegovo četvrto izdanje biće upriličeno od 3. do 8. jula. Publika će videti nekoliko izuzetnih predstava iz zemlje i regiona.

Izabrala ih je Vida Ognjenović koja je i pokrenula ovu uzbudljivu letnju pozorišnu adresu. O festivalu, publici, predstavama i srpskom društvu, o tome šta je pozorište nama danas a šta smo mi njemu, govorila je uoči festivala...

Onaj ko bira predstave za neki festival uvek ima neku ideju vodilju ili se ona ispostavi po odgledanim predstavama, a to se vrlo često pretvori u moto festivala. Po kom ste ih principu birali? Da li imate neku takvu priču u kontekstu ovogodišnjeg NTT?

Moje osnovno polazište za sastav festivalskog repertoara je pre svega dobra predstava i njen odjek u umetničkom i širem društvenom kontekstu. Malo šta može da korumpira taj kriterijum, jer on nije nimalo skučen i jednostran, pošto dobro znamo da predstavu, taj univerzalni scenski pogon kojeg pokreću ideje, dobrom čini mnoštvo činilaca. Savremeni scenski izraz je, naime, višestruko izoštren u teatarskom smislu kao i u društvenom angažmanu, pa među predstavama biram one koje spremno i žestoko odgovaraju na savremene izazove.

Zato smatram da odabir treba da je slobodan i što manje uslovljen spoljnim ograničenjima, pa ni unapred zadatom temom festivala. I moto zbog toga izostavljamo. Naravno, jedan uslov je neizbežan, a to je da se predstava može izmestiti iz omeđenog u otvoren prostor, a da ne gubi od svoje zaokružene izražajne forme i strukture. Dovoljno.

Koliko ste videli predstava? Je li bitan broj? Zašto se u selekcijama uvek on naglašava? Šta taj broj (ne)govori o pozorišnoj Srbiji?

Ne znam broj, ali znam da nije mali. Bitan je jer je po logici stvari što širi uvid, to bolji i raznovrsniji izbor. Selektori naglašavaju broj da bi istakli objektivnost izbora, odnosno obim ponude, pa i svoju odgovornu prilježnost. Brojnost viđenih predstava govori i o bogatstvu produkcije i vitalnosti pozorišta. Mada nikad nije utvrđeno da li broj predstava u sezoni određuje i njen uspeh.

Pitam se, a bez odgovora, je li bolje napraviti tri dobro opremljene predstave, sa pažljivo izabranom podelom, sa redovnim mesečnim izvođenjem, ili pak skrpiti na silu i uprkos mnogo čemu, desetak što manjih, što većih, tako da se glumci zaposle i da se publici izađe u susret, po principu za svakog po nešto. Novi Tvrdjava teatar je međunarodni festival, što znači da je i prostor za selekciju znatno širi.

Kakvo je srpsko pozorište? Bolje od srpske stvarnosti? Moralo bi biti. Ili upravo suprotno, govori li o pravom stanju duha ljudi koji ovde žive?

Kako mu je, još je i dobro. Stvarnost i pozorište su po definiciji antipodi. Pozorište je skupa, ali i skupocena umetnost. Kod nas se još uvek misli da je samo skupa, pa se dotira gledalac, a štedi na pozorištu. Tako da majstor koji dođe da konstatuje kvar na veš mašini uzima za to 1.600 dinara, a posle dođe onaj koji je popravlja i naplaćuje popravku, već prema prirodi kvara, ali svakako više od onoga ko da dijagnozu. Međutim, vrhunsku predstavu, odličnog postavljačkog tima, sa prvacima i glumačkim zvezdama, možete da gledate za četvrtinu sume za bilo koju uslužnu delatnost.

Inače srpsko pozorište je, kao i englesko, ili francusko, recimo, dugo bilo izrazito glumačko pozorište, a onda je negde sedamdesetih, po ugledu na rusku, a onda i na poljsku i češku školu, lagano preraslo u modernije, rediteljsko, da bi danas bilo izrazito takvo. Ima nekoliko značajnih rediteljskih rukopisa, glumački je otvoreno prema inovativnim idejama, ponekad u nakani da aktivira gledaoca, prešaržirano je političkim nabojem, ali ne bez teatarskog pokrića.

Inače je bez nekog naročitog društvenog uticaja. Primat na tom planu su preuzele politika i estrada.

Naše pozorište opstaje na odanosti i poverenju publike i na neutaživoj histrionskoj potrebi pozorišnika. Politički establišment je manje zainteresovan, čak pomalo zazire od njega ako nije kao ukrasna biljka koja oplemenjuje prostoriju, ali na potpuno bezopasan način.

Šta znače pozorišni festivali danas? Čemu služe? Kako pomažu pozorištu?

Festivali su po mom mišljenju izazovni pozorišni forumi gde agon međusobnog nadigravanja dovodi do posebnog usijanja u odnosu gledališta i scene. Oni su neka vrsta javnog rezimea jednogodišnjeg pozorišnog učinka, pa je i sam plasman predstave u određenu selekciju potvrda njene uspešnosti.

Istovremeno, učešće na festivalu je prilika da umetnici svoje rezultate na dobar način odmere u takmičarskom poređenju sa drugim i drugačijim ostvarenjima. To je značajno proširivanje predstavljačkog iskustva, što mnogo znači.

Jesu li festivali dovoljno profilisani kod nas?

Mislim da jesu. Uostalom, verujem, da svaki pozorišni festival koji ima publiku ima opravdanja da postoji, pa čak i oni koji su poluvašarište. Igra je sama po sebi raznolikost, pa čemu stroga profilacija.

Šta je posebnost NTT?

To što se odvija na otvorenom kaskadnom prostoru, pred divnom vilom "Stanković", u dubokoj tišini pošumljene zaravni, na uzvišici sa koje puca pogled na Dunav i široku bačku ravnicu. To jedinstveno mesto sasvim posebno obogaćuje doživljaj predstava.

Kakvu energetsku vrednost NTT-u daje čortanovačka vila?

Veliku. Zvučaće kao legenda, ali je priča istinita. Vila "Stanković" je sagrađena na mestu koje je izabrano po svojoj lekovitosti. Vlasnik je, naime, istraživao razne lokacije koje bi bile najpogodnije za život njegove supruge obolele od astme. I pronađena je ta mala zaravan na kojoj se neprekidno stvara ruža vetrova sa visokim ozonskim nabojem. Sada se na tom izabranom, lekovitom mestu, i glumci i publika osvežavaju u julskim večerima. Eto, zar to nije prava energetska vrednost.

Kakva je srpska publika (kakva je festivalska)?Šta publika danas uopšte ište, a šta joj se nudi? Treba li joj dati, bar na kašičicu ono što traži, a traži, čini se, nadu koju je izgubila u životu? A nade nema ni u pozorištu... Ili?

Uvek sam mislila da je srpska publika odlična i mora se uzimati ozbiljno. Ko god kaže da ga publika ne zanima, vara se, ili pak vara nas kojima to kaže, jer sumnjam da postoji baš potpuna nebriga za gledaoca, tu važnu četvrtu dimenziju scene. Ne mislim da treba povlađivati njenom ukusu, ni svakom njenom hiru, već naprosto računati na to da je publika grupa složena od različitih ljudi, a predstava je dijalog sa publikom i u dijalogu ne treba potcenjivati sagovornika, jer će ispasti da jedna strana razgovara sama sa sobom.

Jeste, publika dolazi u teatar kao u sklonište od svakodnevice, pa možda i u potrazi za nekim zračkom nade i iz najrazličitijih drugih razloga. Pozorište, međutim, nije ni predikaonica, ni riznica nade. U stvari, ono jeste vrsta iluzije, ali je najgore kad je razbibriga, propaganda, ili obmana, kad naprazno rastužuje, ili nasilno uveseljava kao prozak, američki lek protiv depresije. Pozorište je mesto gde se mire iluzija i stvarnost na sasvim virtuelan način. Mislim da manji deo naše publike ide u pozorište da mu prođe vreme, pa i taj razlog nije nevažan.

Ali u aprilu sam bila deo vrhunske publike i uverila sam se koliko dijalog scena za gledalište može biti ozbiljna. Za selekciju sam gledala predstavu "Naš razred", poljskog autora Tadeuša Slobodnjaneka u mađarskom gradu Miškolcu. Predstava je bila odlično režirana i glumljena, duga i složena, o stradanju Jevreja u Poljskoj, sa mnoštvom vrlo ozbiljnih i teških scena. Odvijala se, međutim, u pobožnoj tišini i s pažnjom kakva zamišljamo da je u tibetanskom hramu.

Jasno je bilo da je publika u potpunom saglasju sa scenom. Na kraju su stajaće ovacije trajale više od deset minuta, a ono što je ostavilo još veći utisak, publika je iz sale izlazila lagano, ćutke, svečano, zamišljeno, kao u pogrebnoj povorci. Predstava je to zaista zaslužila, ali i publika je te večeri zaslužila moje duboko divljenje.

Kao retko koji profesor vi brinete o svojim studentima i kada odu sa akademije. Neki od njih imaju blistave pozorišne karijere. Koje vas vaše pozorišno dete uvek posebno ozari?

Svako, ne odvajam ih. Sjajni su i zaista su se razvili u prave umetnike. Najviše se ozarim dok ih gledam na sceni. Začudim se koliko su se vinuli nebu pod oblake, prave su zvezde. E, pa, pomislim s osmehom, zaista, nije bilo uzalud.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

BEZ DLAKE NA JEZIKU Siniša Kovačević za Blic: Koljači goveda sad nam se prodaju za VEGANE

Obala Dunava u Surduku i prostrano dvorište njegove kuće je scena na kojoj Siniša Kovačević, dramski pisac, reditelj i scenarista, razrađuje dijaloge nekih budućih drama i serija.

Onoj stvarnoj, u Narodnom pozorištu gde mu se već 15 godina igra Velika drama - odavno klasik našeg teatra, ne prilazi. Njegovi Vučići tamo na sceni vode svoje bitke, ovamo komanduju neki drugi njihovi prezimenjaci.

- U Narodno pozorište ne ulazim otkako su naprednjaci na vlasti. Mogao bih reći da sam bio prva žrtva novog načina mišljenja, ponašanja i komesarskog delovanja i u državi i u kulturi u kome je sve trebalo preokrenuti kao kurva čarapu. Tako mahniti i bahati parkirali su džipove ispred Narodnog pozorišta i kao oni oktobra 1944. uleteli u njega dok su se iza njih vitlali peševi kožnih kaputa. Odmah su promenili upravu i shodno svom poimanju vrednosnog sistema postavili instruktora fitnesa za zamenika upravnika, a čizmom otvorili vrata od probne sale i prekinuli rad na mojoj predstavi "Čudesni".

Je li to bila osveta, čime ste se i kome zamerili?

- Ne znam šta je. Da li je salijerijevski kompleks tada moćnog čoveka u naprednjačkoj hijerarhiji, a potonjeg savetnika bivšeg predsednika Srbije, da li je neslaganje sa mojim političkim stavovima ili neslaganje sa poetikom drame, ne znam, ali je to irelevantno. Suština je da se u civilizovanim državama rad na predstavama tako ne prekida, sudski proces tim povodom traje, a pozorište je poslednja instanca za koju pravda treba da se traži na sudu.

Kakav je aktuelni trenutak u našoj kulturi?

- Mnogo gori nego ikada i teško mi je da o tome pričam. Skerlić je govorio da u teškim vremenima kada su država, nacija, sistem vrednosti u opasnosti, intelektualac nema pravo na pesimizam, ali ovo moram reći. Kažemo, stanje u kulturi! Može li biti definicije nekog stanja a da to stanje ne postoji? U Beogradu je otvoreno na desetine splavova, kockarnica i raznih drugih prčvarnica, a nijedan muzej. Ima isti broj pozorišta kao onda kada je imao 20.000 stanovnika. Ne postoji kultura u Srbiji.

Da nije malo preoštar zaključak, ipak se nešto radi?

- To što nekih četiri-pet pozorišta radi i što se tu i tamo snimi neki film je incident, to nije kultura. Da bi kultura postojala, vi morate imati jasno uređenu političku i kulturnu misao, razvijenu i razrađenu kulturnu strategiju a ničeg od toga nema. Male države i nacije poput naše u kulturu kao čuvara identiteta moraju da ulažu isto novca koliko ulažu u odbranu. Po svetskim standardima, ako nemate 2,4 procenta godišnjeg budžeta investiranog u kulturu, vi kulturu nemate. Male države nemaju tržište, a imaju talentovane ljude i kulturu moraju stipendirati. Ako imate genijalnog pesnika, a takvih u Srbiji imate nekoliko, čiji se tiraži završavaju na brojevima od trista i petsto primeraka ili ako imate roman ovenčan Ninovom nagradom u tiražu od 1.200 primeraka, bez pomoći države vi ćete te ljude oterati u firmopisce, kafedžije ili u računovođe. Zato država mora o tome da brine, ali ta briga tu treba da se i završi, a ne treba da odlučuje ko će snimati filmove i čiji će se knjige štampati. Kulturni sunovrat u Srbiji završava na poklopcu jedne septičke jame u kojoj je sav silikonski otpad zajedno s odavno formiranim silikonskim pogledom na svet.

Užirene i zadrigle politikante koji su na sceni tri decenije treba da pomete plejada mladih i iskrenih ljudi
Izneverismo Skerlića...?

- Evo, da se bavimo i neophodnim optimizmom. Srbija ima neverovatan kulturni potencijal. Pogledajte to fantastično srpsko glumište, pogledajte broj ljudi koji zaista pišu odlične pesme, ljude koji zaista imaju taj kosmogonijski dar da snimaju, sviraju ili komponuju... Potrebno je samo malo, ali samo malo, brige o njima.

Pozvali ste predsednika Vučića da napiše tekst o kulturi. Šta ste očekivali da bude tamo?

- To je više bio retorski, nego stvarni poziv. On je sad na olimpijskim visinama, sreće se sa Putinom, uskoro će i sa Trampom, nema on vremena da misli o kulturi. Ali eto, mislio sam kako, ipak, može da odvoji bar onoliko vremena koliko je odvojio da bi pisao o oklagijama i rendaljkama da napiše nešto i o kulturi. Da vidimo šta najmudrija glava nacije misli o tome. Mislim da se njegov kulturni model završava na košarkaškoj utakmici i to je kulturološki svetonazor naše političke elite. Ništa više od košarke i ništa manje od kik-boksa. Sumnjam da bi taj tekst uopšte i mogao da bude napisan.

Na šta ste tačno mislili kad ste govorili o potrebi "velikog praska" u našoj politici?

- Mislio sam da ove užirene i zadrigle politikante koji su na srpskoj političkoj sceni trideset godina - samo su iz trećeg ešalona prešli u prvi - treba najuriti. Da ih jedna iskrena i mlada plejada ljudi kojima je zaista stalo do Srbije pomete sa političke scene. Ovo što se dešava je zastrašujuće. Koljači goveda koji su donedavno trgovali junećim mesom i volujskim kožama danas nas ubeđuju da su vegani. Samo su krvave kecelje, maljeve i noževe ostavili u podrumu, za slučaj da ponovo zatrebaju. Normalna je ljudska potreba za promenom, ali kod ovih naših vlastodržaca ta promena nije plod sazrevanja, kajanja, intelektualnog ili moralnog napretka, nego koristoljubive političke procene: onako se više ne može ostati na vlasti, ovako može i hajde da se menjamo. Otuda taj politički veleobrt. Oni su se pretvorili u kastu, bahatiji nego pre trideset godina, sa dva broja većim okovratnikom, u crnoj limuzini, cupkaju na kolenu starletu kojoj su obećali posao, i što je najgore, ona će već u ponedeljak biti na radnom mestu u ministarstvu ili konzulatu, svejedno. Politika tu više nije servis i način da se pomogne državi i narodu kome se pripada, nego način života i način mišljenja, jedna fantastična sinekurčina gde se oni osećaju kao ribe u vodi.

A opozicija?

- Postoji opoziciona scena koja, uz jedan ili dva izuzetka, zagovara istu političku poetiku kao i ovi na vlasti. Ako Vučić kaže da sve kuće u Srbiji treba okrečiti u plavo, i vi kažete to isto, onda vi niste opozicija. Na obe strane imamo to glavinjanje ka Evropskoj uniji i tom užasnom neoliberalnom konceptu u kome nebo, zemlju, vodu, decu sve treba dati strancu i to u bescenje. U čemu je razlika? Mi bismo to isto, samo bolje, brže i jeftinije.

Otprilike tako!

- Mora se razviti politička i ekonomska premisa koja će zaista biti opoziciona i koja će formirati čitav jedan sistem vrednosti koji je direktno suprotstavljen Vučiću i idiotskom konceptu da strancima treba dati sve u ovoj zemlji. Ako Austrijanac hoće da šije ženske gaće u Srbiji, dobiće sve - put, plac, infrastrukturu, subvencije... Srpski državljanin ako hoće da šije te iste gaće, moraće da savlada milion prepreka i neće dobiti dinara subvencije. Šta je onda ideal kolektivne sreće ove zemlje - da jednog dana svi radimo za strance! Objasnite mi gde ide profit iz tih fabrika? Da li se iz jedne korejske fabrike pravi obdanište u Seulu ili u Leskovcu? Ovo gde smo sada je svinjarski kraj gde je do pre dvadesetak godina svaka kuća gajila po dvadeset-trideset svinja. Sad ste nekom nemačkom gigantu dali desetine hiljada hektara naše zemlje da nas on uči kako se gaje svinje. I onda ćete pare koje dobijete čisteći Tenisove svinjce i baveći se klanjem i preradom njegovih svinja, trošiti u Ikei, Idei ili sutra u Lidlu. Ko je tu lud?

Ima i ludih i zbunjenih, ali šta bi bilo pametno?

- Srbija je zemlja sa neverovatnim potencijalom kojoj treba dve godine da se oporavi ali mora da se oporavlja na temelju vlastitih potencijala. Srbija nije zemlja koja ima dijasporu već dijaspora ima nešto malo Srbije. Imate četiri miliona Srba od kojih bi se bar deset odsto vratilo u zemlju, samo im dajte iste uslove koje dajete Korejcima i Arapima. Vraćanjem 20.000 naših iseljenika iz inostranstva dobićete milijardu dolara investicija, pamet i znanje stečeno na Zapadu. A taj Srbin koji se vrati iz Beča ili Toronta neće sutra svoju fabriku razmontirati i odneti u Moldaviju jer je tamo jeftinija radna snaga. Ne mislim da Srbija treba da se kapsulira i izoluje, naravno da treba da dođe i neki strani investitor ali da posluje pod istim uslovima kao i ovaj naš.

Najavljuje se Deklaracija za opstanak srpske nacije. Šta mislite o tome?

- Vidim da je ta ideja dočekana sa dosta loših komentara i podsmeha ali lično mislim da je ta deklaracija neophodna. Pitanje je samo ko je piše i koji je intelektualni i kreativni potencijal ljudi koji će se njome baviti i koliko će ona biti zaista uputstvo za opstanak jedne nacije, a koliko politički pamflet za jednokratnu upotrebu. Ako imate zemlju u kojoj stolari koji prave kolevke nemaju hleba da jedu a oni koji prave mrtvačke sanduke žive kao bubrezi u loju, ako imate državu u kojoj jedna Ruma nestane sa lica zemlje svake godine, a za deset godina nema Novog Sada, ako nam iz pragova škola raste zova i ako su nam ljudi sve stariji, a groblja sve mlađa, zar ne mislite da je potrebno uraditi jedan koncept - možete ga zvati deklaracijom, rezolucijom, programom - da taj narod opstane. Ja mislim da jeste.

Kažete da se izdaja ne može kolektivizovati. Koja to izdaja visi u vazduhu - Kosovo?

- Da, mislio sam na Kosovo, ali smatram izdajom i prodaju obradive zemlje strancima. Zemlju koju sam ja nasledio od mojih dedova nije moja, ona pripada mojim potomcima. Ako ja, zahvaljujući svojoj političkoj plitkosti i potkupljivosti, prodam tu zemlju nekom Arapinu ili Norvežaninu, svejedno, kod koga će moj unuk raditi kao magacioner ili kao traktorista a na vlastitoj dedovini, šta je to nego izdaja? Ali da se vratim na Kosovo. Nemojte vi, uvaženi predsedniče, pozivati na dijalog a onda sebi zadržati pravo da govorite poslednji. Dijalog je razgovor u kome svako, u skladu sa svojim intelektualnom sposobnostima, stepenom vlastite emocionalnosti izlaže svoje stavove i mišljenje a njega inicira onaj koji progovori prvi. Vi ste u obavezi da kažete "ja mislim ovako" a onda ćemo mi da kažemo šta mislimo.

A da li kao nacija uopšte znamo šta je činiti i imamo li predstavu šta nam je Kosovo?

- Svi su Srbi rođeni na Kosovu, samo vam pišu pogrešne informacije u ličnim kartama. Kosovo je mesto nastanka i srpske države i jezika i identiteta i crkve, mesto rođenja najlepših srpskih pesama i najlepših žena. Kosovo je, dakle, mentalni i identitetski fenomen. Ko se jednom prekrstio pod svodovima Gračanice zna o čemu govorim. Te crkve nisu samonikli korov na kupusištu, te crkve su građene na plećima naših očeva i dedova a njihove krstove u nebesima drže naši nerođeni sinovi. Simonida nije tapet kupljen u obližnjem Merkatoru. To je za Srbina Kosovo. Dakle, ono je za nas otadžbinsko pitanje i ono je u tom smislu neopozivo i definitivno srpsko. Ali s druge strane, Kosovo pripada i Albancima koji su tamo rađali decu i sahranjivali roditelje. Dakle, Kosovo je njihov zavičaj. Morate ustanoviti distinkciju između pojmova otadžbina i zavičaj i onda će stvar biti potpuno jasna.

To bi morali da urade Srbi i Albanci sami ali to im se ne dozvoljava?

- Dok su tu Brisel, Vašington, Moskva od toga nema ništa. To mora biti dogovor ta dva naroda bez posrednika koji samo duvaju u požarišta. Vučić to ne razume i ne treba na silu da traži mesto u istorijskoj čitanci kao neko ko će taj problem razrešiti. Treba ga ostaviti vremenu i nekoj pametnijoj srpskoj i albanskoj deci da ga razreše na pravi način. Onda će ono biti trajno rešeno. Čemu žurba, je li pao šećer u vodu, pa moramo da ga rešimo u četvrtak?

Trostruki dobitnik Sterije i Nušića

Siniša Kovačević je autor više od deset pozorišnih, nekoliko televizijskih drama, filmskih i televizijskih scenarija. Trostruki je dobitnik Sterijine nagrade i trostruki dobitnik nagrade "Branislav Nušić" za pozorišne drame, a njegova televizijska drama "Svečana obaveza" svrstana je u pet najboljih TV drama ikad snimljenih. Angažovao se i u politici kao član Demokratske stranke Srbije, posle je osnovao Srpski otadžbinski pokret, a na pitanje kakva iskustva nosi, kaže:

- Tužna i ružna. Nekako sam se neuspešno okušavao u politici. U DSS-u je bilo sjajnih ljudi, vrsnih intelektualaca a onda se posle fijaska na izborima ta stranka faktički, raspala i veliki deo ljudi koji su branili političku poetiku zasnovanu na evroskepsi i vojnoj neutralnosti Srbije našli su se u prvim redovima stranke koja je na vlasti i zagovara put u Evropu. Ne razumem tu olaku promenu šinjela gde si u ponedeljak filatelista, a u sredu numizmatičar.

O izboru Ane Brnabić

- Da li primećujete ijednu političku razliku u Vučićevom ponašanju otkako je postao predsednik i prestao biti premijer? Ne. Da li neko može da mi objasni zašto je Ana Brnabić premijer? Ja ću vam reći. Nepopularno je, ali ću rizikovati. Samo zato što je žena, što je gej. To je bilo dominantno. Sad da odbranim ovo što govorim - sve sam samo nisam homofob. Ako šta prezirem kod ljudi, prezirem homofobiju, mizoginiju i šovinizam. Jer, kad usred noći odvedete u bolnicu bolesnog oca, ne pitate da li je dežurni lekar gej. I kad biste se odrekli svega što je produkt činjenja gej populacije, vi biste u nauci ostali bez antibiotika, a u umetnosti bez Sikstinske kapele, Mona Lize, Labudovog jezera... Međutim, kod uvažene gospođice Brnabić samo je to bio tas koji je pretegao, osim primetnog smisla za poltroneriju, i što je neko na svaki način hteo da opere svoju raniju homofobičnost i kroatofobiju.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Miloš Latinović: Ukrašćemo vam dan koji biste glupo utrošili

* Pauza u predstavi "Olimp" biće onda kada gledalac to oseti da mu je potrebno. To je kao neki njegov angažman, ali i tu pauzu moći će da ispuni na način koji mu najviše odgovara. Sava centar će biti pretvoren u jedan umetnički prostor, a on podrazumeva uz kreativnost i odmor, i dokolicu i umetnički iskorak. Pauza tokom predstave "Olimp" mora biti kreativna. To je smisao te dugotrajnosti, tog mamutskog trajanja, da vam ukrademo dan koji biste glupo utrošili

Dugotrajnost predstave Olimp jeste posebnost, jer naše vreme je obeleženo fragmentarnošću. U tom kontekstu ta priča o predstavi koja traje 24 sata je nametnuta ali to ipak nije suština - kaže za Danas Miloš Latinović, direktor Bitefa.

Nakon Berlina, Jerusalima, Atine, Avinjona, ekskluzivno u Beogradu publika će imati priliku da prisustvuje pozorišnom spektaklu Olimp - U slavu kulta tragedije - predstava od 24 sata, koji će 23. septembra svečano otvoriti 51. Bitef u Sava centru u 18 sati.

* Šta bi onda bila suština predstojećeg pozorišnog spektakla?

- Suština je ono što je rekao Niče da "prava ljubav razmišlja o trenutku i o večnosti, a nikada o trajanju". Čovek savremenog doba razmišlja o večnoj mladosti, o trajnoj nenarušenoj lepoti, o beskonačnom trajanju moći i dugom lepom životu, sve ostalo može, i mora trajati kratko, kao da nam je dan, nedelja, život ispunjen tako važnim stvarima, koje moramo uhvatiti, dotaći, pojesti, popiti, posedovati, te da ako nešto od toga ne učinimo sada i odmah propustićemo zauvek. Predstava Jana Fabra ima za cilj da nas u toj suludoj trci zaustavi na raskrsnici koje se zove teatar, da nas snagom igre pripitomi, umiri, odobrovolji, kazujući da naše vreme, i mi nismo nikakva posebnost, te da i ta trka ima kraj, a da vreme nije večno i da ga nema previše, pa ga ne treba uludo trošiti.

* Koliko na vas utiče ideologija ubrzanja današnjeg sveta i da li nam savremene tehnologije, osim što nam pomažu da brže obavimo mnogo stvari istovremeno, neretko oduzimaju dah i bude glad da idemo bržim tempom ma koliko nas to zapravo frustrira?

- Najkraće rečeno. savremen život me frustrira, jer od mene čini apsolutno podeljenu ličnost. Osećam da nisam čovek ovog vremena, a ako nije tako onda sam nevina žrtva, jer sam nemoćan da mu se suprotstavim. Volim da čitam knjige, a rado gledam televiziju, volim da šetam, ali zbog posla i obaveza koristim automobil i druga prevozna sredstva, srećnim me čine dugi, pametni i duhoviti razgovori, a moj dan ispunjavaju brzi, surovo hladni i praktični sastanci. Ne prezirem, ipak, savremenu tehnologiju, jer u određenom smislu olakšava život. Pogledajte to iz ugla književnika i sve će vam biti jasno. Možda se to ubrzanje odražava na kvalitet, ali proces je dinamizovan do maksimuma. Opasno je međutim što ta ideologija, kako kažete, kao i svaka skupina ideja želi da čoveka zaslepi i osvoji.

* Kako vi doživljavate vreme tokom trajanja pozorišne predstave?

- Pozorište je sigurna kuća jednog umetnika, te je i vreme provedeno pod svodovima hrama gde ljudi s duhovima obitavaju nekakvo vreme nadahnuća i ispunjenosti. Ako ste iskreni, jer u svakoj predstavi, kao i u svakom čoveku, postoji bar zrno dobrog. U teatru tragam za zlatnim grumenom. Nekad je to zlatna žila, nekad kamičak za ispod nokta, ali to je definicija tog vremena.

* Šta je u organizacionim smislu sve trebalo obaviti za predstojeći teatarski maraton i koji su za vas kao direktora Bitefa s tim u vezi bili najveći izazovi?

- Ako mislite na trupu Jana Fabra i predstavu Olimp to je kao da vam u goste dolaze Rolingstounsi. Što se ostalih poslova tiče nema novina u pripremi i organizaciji. Tako da je izazov u stvari u tome što imate nešto apsolutno novo i jednu rutinsku i pedantnu organizaciju festivala koji traje više od pola veka. To je svakako izazov.

* Hajde još jednom da podsetimo publiku na servisne informacije spram Fabrovog "Olimpa". Kad su i šta podrazumevaju pauze?

- Da ne budemo previše formalni, jer ni ta predstava ne podleže baš tim pozorišnim uzusima. Pauza u predstavi Olimp biće onda kada gledalac to oseti da mu je potrebno. To je kao neki njegov angažman, ali i tu pauzu moći će da ispuni na način koji mu najviše odgovara, pa čak na način kakav nije imao prilike nikada da izabere. Sava centar, koji nam je partner u realizaciji projekta, biće pretvoren u jedan umetnički prostor, a on podrazumeva uz kreativnost i odmor, i dokolicu i umetnički iskorak. Pauza tokom predstave Olimp mora biti kreativna. To je smisao te dugotrajnosti, tog mamutskog trajanja, da vam ukrademo dan koji biste glupo utrošili.

* Vi ste od 2013. na poziciji direktora Bitefa, možete li da izdvojite i okarakterišete njegove faze, od tada, do danas?

- Ovo je četvrti festival koji potpisujem kao direktor i svaki je bio različit. Svaki je bio faza. Kad sam došao 2014, festival je bio gotovo spreman i trebalo je samo poštovati ono što su Jovan Ćirilov i Anja Suša uradili u pripremi. Godinu dana kasnije vodila se bitka za Bitef. To je bila najgora situacija u kojoj sam se našao kao umetnik i čovek posvećen kulturu. Bez sredstava, bez podrške. Sami bez ikoga svog. Uklješteni između želja za gašenjem nepotrebnog festivala i pripajanja nekome preskupe manifestacije. Gola borba za opstanak. Sreća uspeli smo da nastavimo niz, da održimo vatru u ognjištu, pa je jubilarni festival 2016. dobio pažnju, ali i oblik i formu, kakvu ovakva manifestacija zaslužuje. Bilo je, uostalom za očekivati, jer, u Srbiji žive veseli ljudi, koji vole jubileje, pažnju i slikanje. Bitef festival koji je pred nama je novo doba i verujem da će biti tako ne samo zbog nesvakidašnjeg i svetskog spektakla koji priređujemo, nego i zbog opredeljenja u kom pravcu treba da ide kultura u našoj zemlji.

* Istorijat Bitefa predstavljen je 13. septembra u Parizu?

- Pariz i Berlin su dve nezaobilazne tačke na svetskoj kulturnoj mapi. Bitef festival kao važna manifestacija mora da ima te informativne iskorake, jer nije dovoljno što veličinu Bitefa prepoznaju predstavnici naše branše u svetu, moramo i ostali deo kulturne i ne samo kulturne javnosti podsećati na te reference našeg festivala. Zbog toga moramo, kao što smo bili u Berlinu i Parizu, sutra biti u Moskvi, Pekingu, Njujorku i Buenos Ajresu.

* Verujem da vas zanimaju sve predstave na ovogodišnjem Bitefu ali koju vi lično očekujete s najvećim nestrpljenjem i zašto?

- Očekujem Carstvo nebesko s velikim nestrpljenjem i nadom, jer ta predstava je koprodukcija Bitef teatra i festivala sa Narodnim pozorištem. Takva saradnja je unapred ocenjena kao nemoguća, kao promašaj, kao greška, ali smo mi našli način zahvaljujući direktoru NPDejanu Savići i direktoru drame Željku Hubaču, ali i neverovatnom angažmanu tima Bitef teatra. S druge strane to nestrpljenje je uzrokovano i režijom Jerneja Lorencija, čija predstava Poludela lokomotiva za mene predstavlja definiciju teatarskog uživanja - odličan tekst, inventivna, magijska režija i virtuozna gluma. Lorenci je tip umetnika kakvog želite da imate u blizini i on, ali i njegov umetnički tim je potvrdio da je značajan umetnik, i svojim izborom materijala, kooperativnošću, stavom o načinu rada i svojim ponašanjem tokom procesa. Ovo mu je prva režija u Srbiji, a režira predstavu kojoj je literarna baza epska poezija - srpska i balkanska. To mora biti interesantno.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

NEBOJŠA ROMČEVIĆ ZA BLIC Nemamo kud nego u EU, ali budimo svesni da to podrazumeva odricanje od naših BAZIČNIH STVARI

Nebojša Romčević ono što govori podvlači pesimizmom, ali to radi s osmehom. Kao što i njegovi pozorišni komadi sa nijansom oporog humora ne nude rešenje, ali ponegde ostave tračak nade. Makar u samopregoru pojedinca.

Međutim, iluzija, koja po svojoj suštini pripada pozorištu, često pravi izlete u svakodnevni život u kome se prepliću i nadgornjavaju istina i laž. Čega ima više, bilo je naše prvo pitanje?

- I jedna i druga reč su krajnje relativne. Ne postoji ni apsolutna istina ni apsolutna laž, Prepametni Aristotel je u “Nikomahovoj etici” rekao da ne postoji čovek koji svesno čini zlo i da svaki čovek veruje da čini dobro. Što su posledice zle, pa ga proglasimo zlim, druga je stvar. Tako je i s istinama i lažima. Teško ih je razdvojiti i obe su kategorije percepcije a ne kategorije koje su apsolutne. Istina je ono što se proglasi od strane jačeg, ili od strane istorijskog pobednika ili onoga na vlasti. Mislim da je istina precenjena. Njena težina na nekom opštem tasu je jako relativna. Istina jeste nešto čemu težimo ali jako retko dosežemo. Mi imamo moralnu obavezu da joj težimo, ali imamo intelektualni problem da je definišemo i tu jeste apsurd našeg postojanja. Iz sve snage težimo nečemu što nam nije jasno.

Imamo i situaciju u takozvanom javnom diskursu da se laži boje istinitošću?

- Kad govorimo o našem javnom i političkom diskursu, moglo bi se reći da je to jedan paralelni svet, jedna beskrajna, sumanuta i bolesna razmena uvreda koja nema nikakvog smisla osim tog ad hominem napada na pojedinca. To je kontinuirana, besprizorna svađa ljudi koji sebe smatraju političkim akterima u zemlji gde postoji samo jedan politički akter. Svi ostali su nosači plašta, nosači onog palminog granja iznad glave ili kraljevske nosiljke... U tom smislu se kroz taj pseudopolitički diskurs savršeno može analizirati smrt demokratije i smrt komunikacije i, u krajnjoj liniji, njihova izlišnost. Države vrlo uspešno funkcionišu u totalitarnom ozračju, a i države koje stoje iza ideje demokratije jako malo demokratiju upražnjavaju. Tako da se nalazimo u jednom međuprostoru gde taj diskurs slovi kao demokratski, a zapravo je totalitarna praksa. I tu istina i laž nisu izjednačene, već imamo vladavinu poluistine ili polulaži. To je u političkoj praksi Srbije, uključujući i titoizam i sve totalitarne periode, nova praksa. Agresivnost i zatiranje drugosti je glavna politička agenda i koliko je to opasno dugoročno ne samo po vlast, nego i po opstanak naroda i njegovo duševno zdravlje, tek će pokazati vreme. Posledice ovog nekritičkog samoljublja će decenijama osećati čitav narod. Nijedna vlast nije trajala večno, nevolja je što se svaka vlast pojavljivala kao spasilačka, a mi posle svake vlasti ližemo rane sledećih nekoliko godina. I posle ovog spasavanja ne znam da li će nam biti spasa.

Na koji način vi pravite otklon od svega ovoga. Pretpostavljam da, ma koliko se trudili, ne možete da budete potpuno apolitični?

- Stvari pokušavam da posmatram fenomenološki, a ne kroz prizmu dnevnopolitičke prakse koja je jedan neprekinuti ritam skandala. Kad čovek ovo posmatra kao neku matricu, ima mnogo više razloga da se zabrine zato što shvata da je ovo modus operandi vlasti. Skandali koji sustižu jedan drugog nisu incidenti, već način vođenja države. Iz toga ne može proizaći ništa dobro.

Šta je strategija odbrane pojedinca od te halucinacije?

- Ja zabijam glavu u pesak. U sebi više nemam ni emotivne ni psihičke snage da razmišljam šta bi valjalo činiti i tu sam jedan od mnogih koji su položili oružje. Jedino na šta čovek može da se osloni je vreme. U doglednoj budućnosti ne vidim nadu u boljitak i u evoluciju u nešto što bi se moglo smatrati demokratskim poretkom.

Zbog čega je tako?

- Ne zato što je ova ili ona garnitura na vlasti, već zato što je narod potpuno malaksao i konačno je upropašćen. Mi smo kao stanovništvo u tako dubokoj konfuziji i podeljenosti, a ideološki i idejno dezorijentisani, da je u krajnjoj liniji ljudima postalo potpuno svejedno iza koje će opcije stati. Dramatičan egzodus čitavih generacija najveći je pokazatelj bankrota našeg društva. Imao je Jonesko jedan divan izraz - “tragički umor”. To je osećanje potpune iscrpljenosti i svest da je pukla sajla na liftu i da više ništa ne možete da uradite. I svi smo u tom liftu, bez obzira što neko viče da je na terasi, neko da je kraj bazena ili šeta kejom. Nemam na osnovu čega da gradim bilo kakvu optimističku hipotezu osim da se uzdam u Boga, a vernik nisam. Nemam nijedan argument kojim bih potkrepio tezu da se ovo društvo kreće u pravcu srećnog pojedinca. Pritisak državnog aparata po raznim osnovama govori da je država u ozbiljnoj krizi i da od stanovništva pokušava da iscedi poslednje resurse. U toj vrsti malaksalosti nema mogućnosti ni stvaranja otpora ni partnerstva sa vlašću. Imamo samo spuštanje ruku u nokdaunu.

Vaše predstave “Brod ljubavi” i “Pasivno pušenje” su neka vrsta refleksa na hipokriziju Zapada i indisponiranost Istoka. Okupiraju vas te teme?

- Mi smo suviše opterećeni sami sobom. Što jednom neko reče, „šta me se tiče što se samo mene tiče”. Mi smo u svakom trenutku u proteklih dvadesetak godina bili pod nekom krilaticom i te krilatice su bile tipa: Zapad nema alternativu, suverenitet nema alternativu, Rusija nema alternativu, ćirilica nema alternativu... Kad stvari stavite u neki širi kontekst, i ta idolatrija prema Zapadu je pogrešna. Mi od Zapada imamo mnogo šta da naučimo, ali ga ne treba preceniti i oponašati po svaku cenu. Zapad čine imperijalne sile koje i dan-danas krckaju svoja kolonijalna nasleđa. To su zemlje koje su izmuzle materijalne resurse iz čitavog sveta, a danas muzu i ljude i ideje. Male zemlje koje su ušle u Evropsku uniju su ušle kao topovsko meso. Pitajte ljude u Hrvatskoj da li žive bolje, pitajte one u Bugarskoj ili Rumuniji. Ne žive bolje, jer niko od njih tamo nije pozvan da sedi u čelu stola. Nije nikakva tajna da se proizvodi iz EU pod istim brendom, ali različitog, to jest lošijeg kvaliteta, izvoze u članice EU koje su na istoku. To vam govori da mi tamo nikad nećemo biti ravnopravni.

Ipak i mi hrlimo tamo?

- Nemamo kud nego da budemo deo te i takve Evropske unije, ali moramo biti svesni da naše putovanje ka tamo podrazumeva uništavanje naše supstance i odricanje od naših bazičnih, infrastrukturnih stvari - izvorišta pitke vode, obradivog zemljišta, frekvencija... U trenutku tog ulaska, ući će samo stanovništvo, sve ostalo će već biti tamo. Bićemo podstanari u sopstvenoj zemlji i pritom ćemo plaćati skup zakup.

Ko je gori: “svinje sa istoka” ili “govna sa Zapada”, kako je neko opisao putnike sa vašeg “Broda ljubavi”. Ili su možda žrtve i jedni i drugi. „Zveri koje je Bog stvorio sebi na sramotu i zabavu“, kako reče jedan vaš junak.

- U pitanju je zakon spojenih sudova. Prometeju su potrebni njegovi orlovi da bi bio Prometej, tako je i Zapadu potreban Istok, i obrnuto. U tom prelivanju jednog u drugo stvara se neka buduća evropska nacija koja će biti upravo nešto po sredini, nekakav čudni amalgam jednog i drugog koji će govoriti nekakvim evropskim engleskim koji već danas preovladava. Male zemlje će konačno potpuno izgubiti svoju fizionomiju. To su sve neka geopolitička kretanja i njihova pravila zapravo određuje odnos sa Rusijom. I sve što se nama događa je refleks toga. Sudbina malih naroda je, može se reći, zapečaćena. Ne bih se smeo zakleti da će se za pedeset godina ili možda kraće u Hrvatskoj govoriti hrvatski ili ovde srpski i da će postojati nešto što će se, osim u malom krugu ljudi, čuvati kao autohtono. Istorija pamti ovakve situacije. Rimsko carstvo je opstajalo na apsorbovanju različitih kultura, helenizacija je radila istu stvar. To su sve procesi koji su se dešavali i ne verujem da mi tu nešto možemo da učinimo, ako realno pogledamo koji su naši intelektualni i materijalni kapaciteti - da sačuvamo autonomnost. To što ćemo vikati da se mora pisati na ćirilici je potpuno bedasto. To je jedan uzaludni ljubavni trud, jer se veći deo komunikacije više ne odvija ni na srpskom jeziku, a kamoli na ćirilici. Pogledajte vokabular današnjih srednjoškolaca...

Hoćete da kažete da su nam male šanse u tom civilizacijskom kolopletu?

- Srbija već godinama nema nijedno ideološko usmerenje. Srbija funkcioniše kao korporacija. Nema idejni pravac niti zna da li bi bila leva, desna, centar, socijalna država... Srbija funkcioniše bez ikakve ideologije, ona se vrti u svim pravcima, potpuno suludo. Kada pogledate medije, mi smo pod utiskom da se nešto dešava, ali kada se odmaknete, shvatite da se ne dešava ništa. Naš ulazak u EU je daleka budućnosti, citiramo pohvale MMF-a i Svetske banke, što je groteskno. Kao kad vam, daleko bilo, lekar kaže umrećete za tri meseca, ali danas super izgledate.

Kako biste trenutnu vlast definisali u dve-tri rečenice?

- Pre desetak godina kada su me pitali kako će izgledati vlast u Srbiji za deset godina, rekao sam da će vlast biti levo, desno i centralno orijentisana, a na vlasti će biti šizofreni bog Janus sa hiljadu lica. Izgleda da sam ispao prorok.

Uzalud čekamo idealnu vlast

- Teško je reći gde smo u ovom trenutku kao društvo i kao pojedinci. Ja sam uvek pledirao da egzistencija čoveka mora biti samodovoljna i otporna na politički kontekst, jer je svaki čovek dužan da sam sebe definiše i gradi sopstvenu sreću. Ne možemo mi čekati idealnu vlast da bismo bili srećni. I ako ne možemo da postignemo sreću, to znači da je tražimo na pogrešnom mestu. Na primer, ako je tražimo isključivo u materijalnim dobrima, to nije garancije da ćemo je naći. Ni Roman Abramovič se ne budi svakog jutra sa mišlju al‘ sam uspeo u životu. Novac stvara probleme, ali ih ne rešava. Kao što ni politika ne može biti alibi za našu nesreću. Mislim da se mnogo vadimo na nezadovoljstvo vlašću, a vrlo malo radimo sami na sebi.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ivan Medenica: Miriše mi na revoluciju

Padom Berlinskog zida neoliberalni kapitalizam se preko svake mere razgoropadio i odveo nas u novu varijantu totalitarizma, kaže Ivan Medenica.

Razgovor sa prvim čovekom Bitef festivala, što će reći i selektorom 51. Bitefa, rađen je u večeri zatvaranja manifestacije - nepunih petnaestak minuta nakon izvođenja švajcarske predstave "Istrebljenje" Ersada Mondtaga - na stepeništu nacionalnog teatra.

U burnom tempu došli smo do kraja 51. Bitefa, vaš utisak "glavnog krivca" je...?

- Moram da kažem, mada to možda ne zvuči lepo u smislu dobrog ukusa, da sam ja prezadovoljan. Jednostavno, posle i večerašnje predstave ne samo što se videlo sedam, po mom mišljenju kvalitetnih i relevantnih predstava, nego je i dramaturgija festivala zaokružena. Nekada iz organizacionih, produkcionih, ovih ili onih razloga, niste u mogućnosti da predstave složite redom kojim želite i mislite da treba. Mi smo to ovog puta uspeli, a to nije mala stvar. Naprotiv.

Što će reći?

- Od prologa koji nas je uveo u temu trajanja, vremena i svega o čemu smo već govorili do epiloga i ove večerašnje predstave koja nas na tematskom planu zapravo vraća u naše vreme. A u međuvremenu bilo je epsko putovanje kroz različita vremena i različite epohe i njihove narative koji formiraju našu civilizaciju. “Istrebljenje” nas je vratilo u savremeno doba, između ostalog, prikazujući grupu mladih ljudi koji se drogiraju, ne znaju šta da rade, izbacuju parole o menjanju sveta, a ne znate da l’ hoće da menjaju svet iz suštinskih snaga i uverenja ili ubijaju dosadu, a sve izmešteno iz urbanog miljea, u tripoznu halucinantnu pastoralu. Kao lažni raj i lažna arkadija koja nas sa tim neverovatnim svetlosnim i drugim efektima podseća na, primerice, neki od noćnih klubova u Berlinu gde ta populacija izlazi pokušavajući da svakog vikenda sebe učini živom i da sebi kaže - mi smo živi, potentni, možemo nešto da uradimo. Ja ovu predstavu vidim i kao neku vrstu generacijske samokritike.

U kontekstu celog festivala "Istrebljenje" je završnica, a početak su bili "Kvizula" i "Olimp"…

- Stalno mi govore da tu metaforu ne koristim, ali ja ne razumem zašto je ne bih koristio. Bitef je počeo sa nastankom civilizacije iz grčkih mitova sa snažnom erekcijom penisa koja je zapravo kosmogonijsko stvaranje sveta, a završio se u rastočenoj tripoznoj pastorali na ekstaziju sa landaranjem jedne piše. I to je ta zaokružena priča odakle smo krenuli i gde smo danas završili. I čini mi se da je jedan poziv na promenu u društvu i u pozorištu. Ova estetika koju smo večeras videli može da se svidi ili ne svidi ali je sigurno nešto novo i drugačije od svega u našem pozorištu, a i na Bitefu. Da l’ će to ovim mladim ljudima koji su „Istrebljenje“ iznedrili uspeti - to ćemo da vidimo. Meni je drago što je Bitef prvi međunarodni festival koji ih je prepoznao i koji ih je eksponirao na jedan, ako mi dozvolite, hrabar način.

Nije li "Olimp..." ponajviše obeležio festival?

- Najgromoglasnije. S “Olimpom“ smo uvideli da nije samo bitno pitanje novuma u pozorištu, nego i promene društva kroz pozorište. Ne samo toga da teatar pokreće važne teme, kritikuje društvene fenomene - a za grupu manje-više istomišljenika - nego da postigne ono što je pozorište nekad bilo. Ključni činilac stvaranja zajednice, grupe koja u osnovi deli iste vrednosti, a koja može energetski i emocionalno da se spoji u jednu snagu koje ima dejstvo i izvan pozorišta. “Olimp...” je, između ostalog zahvaljujući RTS-u, tako nešto i postigao. Pukla je bomba o kojoj se priča nedelju dana, pozorište je postalo tema svih medija i izveštaja. I možda je već to po sebi iskorak pozorišta iz sale.

Kao selektor, profesor, čovek koji promišlja odlike vremena, pitanja, odnose... u čemu živimo? Šta je neuralgična tačka konteksta u kome smo?

- Mislim da je neuralgična tačka to što se padom Berlinskog zida i urušavanjem bipolarne ravnoteže nije desila priželjkivana utopija života u postistorijskom, beskonfliktnom društvu. Kao civilizacija nismo sazreli do faze da nam nije potrebna ravnoteža moći. Nego je potrebno da se na pretnju odgovara pretnjom, potrebno je imati politiku napete ravnoteže snaga da bi se održavao mir. I, s druge strane, s padom Berlinskog zida neoliberalni kapitalizam se preko svake mere razgoropadio i odveo nas u novu varijantu totalitarizma. Ne samo da su istočnoevropske zemlje, uključujući i našu, potpuno zgažene tim neoliberanim konceptom. Zaboravili smo šta znači država kojoj je istinski, a ne manipulativni, socijalni momenat jedan od prioriteta što smo imali za vreme državnog socijalizma u bivšoj Jugoslaviji. Nego su najemancipovanije evropske države, kao npr. nordijske, Nemačka - iako još održavaju koncept socijalne države, ali sve težom mukom - u ropcu pod neizdrživim pritiskom neoliberalnog koncepta.

I?

- Tu se postavljaju dve paradigme; ili će se zapadno demokratsko društvo - a to je sad zapravo globalno društvo - nekako iznutra resetovati. Unutrašnje resetovanje može se dogoditi samo ako se tržišnim principima - i onome što se uz njih šlepuje - postave granice i barijere. Da li će se te barijere postaviti na nacionalnom ili internacionalnom nivou, to je već pitanje za mnogo složeniju debatu. No, moraju se postaviti granice tom tzv. tržišnom principu, koji zapravo i nije tržišni u izvornom, suštinskom smislu, a tu kultura, obrazovanje i štampa mogu imati veliku ulogu.

Na primer?

- Kao što su odigrale u 18. veku - to govorim kao istoričar pozorišta - kada se građansko društvo stvaralo. Tada je stvaranju građanskog društva pozorište bilo jedan od najjačih argumenata ili ako hoćete udarnih pesnica u borbi protiv reakcionarnog aristokratskog, monarhističkog, klerikalnog društva. U tom istorijskom trenutku građansko društvo je najjaču podršku dobijalo od slobodne štampe koja je simultano u isto vreme u istom kontekstu vrednosno delovala kao i građansko pozorište. Vremenom je građansko pozorište postalo samodovoljno i zatvoreno i više nema emancipatorski potencijal. Štampa, odnosno mediji, sve je više u raljama tržišta kao i političkim raljama gde više ne možeš ni da prepoznaš ko, šta, kome, s kojim interesom, samo vidiš da nije ono što bi trebalo i moralo biti.

Dakle?

- Ili će se naći načini da se društvo samo iz sebe obnovi, pod udarcima krize u okviru čega slobodni mediji i građansko pozorište bi morali da odigraju svoju ključnu ulogu, ili će se dekadencija nastaviti. Ne umem, niti mogu da budem slepi prorok Tiresija pa da kažem u čemu to može da se završi, ali da vreme miriše na revoluciju - miriše.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Dejan Mijač: "Golubnjača" otkrila koliko je Srbija mala

Srpski reditelj: Rat srpskih i vojvođanskih komunista nije me se ticao. Nisam ideološko govedo već čovek na vetrometini koji trpi iskušenja

DIPLOMSKOM predstavom "Junona i paun" počeo je davnih pedesetih u Tuzli profesionalni angažman Dejana Mijača, a zvanično se završio pre šest godina "Višnjikom" u Jugoslovenskom dramskom. Ipak, kulturna javnost još se nada da bi rediteljski mag mogao da prekrši reč. Jer, njegove predstave decenijama su "mera za meru" pozorišnog trajanja, bio je i ostao uzor mnogim kolegama, a "njegova" se i danas čuje i sluša u teatru.

Ako se i oprostio od scene, od umetničkog života nije: od sutra će predsedavati žirijem 22. Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu, nedavno je (u izdanju Srpskog narodnog pozorišta) izašla i prva monografija o Mijačevom stvaralaštvu (autorke Darinke Nikolić), uostalom, veliki reditelj i dalje je redovni posetilac svih značajnijih premijera u glavnom gradu.

* Novosađani su vam priredili monografiju, u SNP ste kao stalni reditelj proveli čak dvanaest sezona...

- Da, bio je to moj najduži angažman u karijeri. Porodica je živela u Beogradu, a ja sam odlazio na radne dužnosti u Novi Sad. Imao sam stan tamo i ovde, i iz ove perspektive sve izgleda veoma dobro. Pomaljaju mi se samo lepe slike, a ono što je bilo teško i oporo sam i zaboravio. Poneko me podseti da nije sve bilo sjajno kao u mom, sada izglađenom i upeglanom sećanju. Postojali su i teški trenuci, vezani ne samo za "Golubnjaču", koju sam, uostalom, uradio kao gost kad sam se već preselio u Beograd. Zato sam i bio "sumnjiv", jer sam je izrežirao kao beogradski reditelj.

* "Slučaj" predstave "Golubnjača", rađene po tekstu Jovana Radulovića uzburkao je mnoge duhove ondašnje Jugoslavije?

- Pre 35 godina predstave su imale mnogo veći značaj nego što imaju danas. Kad se pojavila "Golubnjača", citatima iz predstave vađenim van konteksta moglo se nešto iskonstruisati. Ali cela pozorišna priča bila je neverovatno naivna. Ipak, možda je "Golubnjača" bila lakmus papir za neke podzemne strasti u izraženom nacionalističkom vidu. Po mom mišljenju, predstava je bila bezazlena, ali je poslužila da se napravi velika buka. Zbog nje sam nezasluženo slavljen i kuđen - zavisi koja je strana učestvovala u diskusiji.

SLOVENCI PRONAŠLI KOSTI U JAMI
POSLE izvođenja u Sloveniji, domaćini su organizovali simpozijum na temu "Golubnjače", a o tome je izveštavalo ljubljansko "Delo" u nekoliko nastavaka. Prethodno, poslali su i svoje speleologe u tu jamu iznad sela Jove Radulovića, gde su pronašli i snimili ljudske kosti i napravili stručni izveštaj. Prema tome, ne samo da su nagradili predstavu, već su istražili kako treba, sve do kraja - kaže Mijač.

* Radnja priče odvija se u Dalmatinskoj Zagori?

- Reč je o šezdesetim godinama prošlog veka i malom, siromašnom selu u kojem se oko jednog izvora okupljaju i razgovaraju meštani. Tu Drugi svetski rat još nije prošao, a ono što je Savez komunista propagirao kao rešeno, zapravo to nije bilo, što se videlo i u odnosima između srpskih i hrvatskih naselja.

* To je priča o srpskim jamama iskopanim u prošlom ratu?

- Između ostalog. Ali je, pre svega, priča o ubogom, siromašnom dečaku bez majke, sa ocem nasilnikom koji ga tuče. Dečak ima iz rata sakrivenu ručnu bombu i nameru da se raznese zato što je u utrobi osećao užasno zlo i problem koji nije mogao da reši. Na kraju se i ubija. E, to je priča o tome, a ne o srpskom nacionalizmu i ustaškom fašizmu. Inače, "Golubnjača" nosi ime po jami u kojoj su pokopani žitelji tog sela, žene i deca, žrtve ustaškog zločina.

* Zašto je, iz vaše današnje perspektive, predstava izazvala toliku buru i posle dva meseca skinuta s novosadskog repertoara?

- Zato što je bila politička priča. Vojvođani su hteli da Ivanu Stamboliću - tada predsedniku GK Beograda, s tendencijom da preuzme CK - stave jak pečat nacionalizma i optuže ga za "import" tih težnji u, inače, stabilnu i srećnu Vojvodinu. Pisac Jovo Radulović je u to vreme zvanično radio kod Stambolića kao lektor u Komitetu, a zapravo mu je pisao govore. Pa je, "kao", on "poslan" da napiše ovaj tekst, a ja sam mu kao reditelj omogućio izvođenje... Odjednom sam shvatio koliko je ovo što se zove Srbija na nišanu i koliko je mala. Rat između vojvođanskih i srpskih komunista, u svakom slučaju, nije me se ticao: niti sam pripadao niti navijao za neku stranu.

* "Golubnjača" je, ipak, neometano nastavila svoj pozorišni život u beogradskom Studentskom kulturnom centru i doživela je prirodan kraj...

- Ne bih mogao reći da je imala ni prirodan kraj ni prirodan tok. Ušla je u žižu interesovanja, SKC nam je ponudio scenu i tamo je mnogo izvođena. U svakom zakazanom terminu igrale su se po dve predstave.

* Čime tumačite toliko interesovanje?

- Spinom. Narod je hteo da vidi o čemu se tu radi, a meni je stalo do toga da se uvere da se ne radi o onome o čemu novine pišu. Međutim, eho je bio svakojak i ono što je bilo uzburkano je taj mutljag Drugog svetskog rata koji se ponovo pokrenuo. Zaboravio sam sve te stvari iz mog detinjstva i bio potpuno zabezeknut šta ljudi pričaju. Naravno, da sam znao da će se sve to desiti, ne bih ni radio ovu predstavu.

* Gde su bili vaši motivi kad ste se prihvatili režije?

- Nalazili su se u sledećem: niti je naše detinjstvo bilo tako idealno kao što su pričali, sa letovanjima i kampovanjima na moru, niti je prošlost iz Drugog svetskog rata bila tako svetla kao što su nam recitovali na koncertima i proslavama.

* "Golubnjaču" su, ipak, jedino razumeli, pa i nagradili, Slovenci na festivalu "Alpe-

-Adrija"...

- U ono vreme političari iz cele Jugoslavije, osim Slovenije, napravili su halabuku a da nisu ni gledali predstavu. Ovi su se, pak, kao i uvek, pokazali kao veoma ozbiljan narod. Pozvali su nas na gostovanje, odigrali smo tri predstave u Novoj Gorici i Ljubljani pred prepunim gledalištem. Izvođenju su prisustvovali i ljudi iz političkog i društvenog establišmenta.

* Da li su zbog ove predstave vama često pripisivali i postavku popularne "Kolubarske bitke" u JDP, koju je režirao Arsa Jovanović?

- Zlonamerni i plitkoumni povezuju to kao niz mojih aktivnosti, pa im je jako zgodno da me definitivno "upakuju" na neku stranu.

* Dobili ste osam nagrada Sterijinog pozorja, a mnogi ne znaju da ste u valjevskom pozorištu počeli kao glumac u "Pokondirenoj tikvi"?

- Igrao sam pesnika Ružičića i sa mojih 16-17 godina ništa nisam razumeo šta taj čovek priča. Ali, tu sam se "zarazio" pozorištem, a "Pokondirenoj tikvi" vratio se kao reditelj mnogo godina kasnije. I prvi put je razumeo. Inače, Steriju sam zavoleo jer je bio "na moju ruku", samotnjak kao i ja. Radio je mnogo, nisu mu mnogo taj doprinos cenili, tek se docnije videlo šta je uradio. Uglavnom melanholičan, dobro orijentisan u nimalo jednostavnoj političkoj situaciji svog vremena. I u tome je bio usamljen i poseban.

U GLEDALIŠTU
* KAKO se osećate ugledalištu? - Zanimljivo mi je. Nisam sasvim u toku. Ponovo sam u onoj istoj fazi kad mi se nešto sviđa a da ne znam zašto. Poslednji put sam to osetio dok sam na Bitefu gledao Lorencijevu "Ilijadu".
* Govorite o njemu kao ličnosti. Veoma rado ste i postavljali njegove komade. Kakvo je njegovo delo?

- Takvo da nadmašuje naša saznanja o njemu. Kada se udubite, vidite koliko je značajan mislilac svoga doba. Umro je relativno mlad, sa samo pedeset godina.

* Više ste ga cenili od Nušića?

- Više sam ga voleo, a podjednako cenio. Nušić je veliki komediograf, i ja sam sa velikim zadovoljstvom režirao njegovu "Gospođu ministarku" i "Sumnjivo lice". Čak je kao predstava u celini osvojila i nagradu na Sterijinom pozorju.

* Posle svih ovih godina, kako biste opisali svoju rediteljsku poetiku?

- S jedne strane, svaka predstava bila je neki moj lični odgovor na mučninu koju sam osećao u susretu s vremenom, s druge, neka vrsta demantija i prevazilaženja prethodne predstave.

* Da li ste prema njima ponekad bili kritični, pronalazili im nedostatke?

- Greške su uglavnom proizvod zabluda i opterećenja predrasudama. Srećom, predstave su mi otvarale vidike i otkrivale poneke istine. Tako sam se, na izvestan način, čistio i orijentisao u svom saznajnom prostoru.

* Koja je predstava, za vas lično, bila posebno katarzična?

- Najviše su poučne bile one u kojima sam najviše grešio.

* "Višnjik" ste odabrali za oproštaj s rediteljskim radom. Zašto baš taj komad?

- Rekao sam, napraviću dve predstave, i to kao moj omaž Novom Sadu i SNP (Bulgakovljevu komediju "Zojkin stan") i JDP (Čehovljev "Višnjik"). Mislim da obe imaju pečat mog ličnog rastanka. Nisu vrhunske, ali su imale notu u kojoj nije bilo ničeg nostalgičnog. Kao posle dobrog letovanja i dugih večernjih druženja, kada kažemo: "E, za ovu priliku je gotovo. Videćemo se nekom drugom..."

* Da li ste ikada posumnjali?

- Vera je, između ostalog, i ispit sumnje. I odolevanje. Nisam ja ideološko govedo već čovek na vetrometini koji stalno trpi iskušenja.

* Postoji li neko pozorišno iskušenje zbog kojeg biste se vratili na scenu?

- Ako čovek ne može svojom voljom da uradi nešto, onda će priroda da mu oduzme i tu volju. I onda neće odlučivati on nego njegova nemoć.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

DEJAN MIJAČ ZA "BLIC" "Nisam dobro, zašto bih bio kad NIŠTA NIJE DOBRO?"

Ne optužujem nikoga, ali na našem političkom poprištu ne postoji ličnost koja može da iznese kvalitativne promene, kaže naš proslavljeni pozorišni reditelj u intervjuu za novogodišnji broj "Blica".

Dogovor za intervju sa Dejanom Mijačem, našim velikim pozorišnim rediteljem stao je u tri reči; podne, "Muha", pivo. I, tako je i bilo...

Dobro ste?!

- Nisam. Zašto bih bio kad ništa nije dobro? Ali u svemu ovome što ništa nije dobro ja sam najbolje.

Predsedavali ste žirijem na Užičkom pozorišnom festivalu, jesu li vas kritikovali zbog odluka?

- Možda i jesu. U to vreme sam bolovao. A i inače nisam osetljiv na kritike, ni pozitivne ni negativne. To nikad nije uticalo na moje nerve.

Bitniji vam je bio sopstveni, unutrašnji mir?

- Možemo i tako da kažemo. Proveo sam život posvećen svom zadovoljstvu, a moje zadovoljstvo je bilo pre svega pozorište.

Nije li jedno od najvećih postignuća upravo to da se čovek izbori da radi ono što voli?

- Jeste, i za čoveka i za posao. Ali ima ljudi kojima su važnije finansijske, statusne i druge ambicije. Nisam bio taj tip.

Kako vidite današnje pozorište?

- Ili sam se ja udaljio od pozorišta ili pozorište od mene. Tek, uglavnom, teatar nije više ono što sam ja radio i što sam voleo.

U kom smislu?

- I u formalnom i u suštinskom. Pozorište danas, iz ne znam kojih razloga, pokušava da anulira umetnost, previše se priklanjajući i trivijalnosti i banalnosti. Briše nekadašnje umetničke ideale i principe. I tu me nekako izneverava. Ima svetlih primera, divnih izleta i ja im se uvek obradujem, ali uglavnom savremeno pozorište uživa u proizvodnji trivijalnosti. Ima čak i teorijsku i ideološku podršku u tome pa se to, recimo, zove politički korektno, aktuelno, dokumentarno... čitav niz modernih izraza koji to pokrivaju.

S pozorištem ili bez njega, ono u čemu živimo je...?

- Čudo. Najviše začuđuje da se ovo što baulja oko nas, a svi ga nazivaju životom, uopšte može, takvo kakvo je, smatrati vrhuncem nečega čemu čovek teži. U vreme moje mladosti i kasnijih godina deviza je bila izdržati, a danas je - preživeti.

To je suštinski različito...

- Veoma različito. Izdržati znači opstati zbog ovog ili onog uprkos nečemu. A preživeti znači biti u matrici, sagnuti glavu, poviti kičmu pa biti ono što se zove in. Što se više čovek u to adaptira utoliko je više prihvaćen i više hvaljen.

Nije li to, šire gledano, put ka sunovratu?

- Otkud znam. Moj životni status je jesen...

Pa, jesen može biti divna...

- Može, al’ ipak opada lišće i dolazi zima. Neumitno stiže mraz. I, iz te perspektive ne mogu da prosuđujem o sunovratu. Ako ljudi uživaju u onome što se meni čini da je ispod nivoa, onda ima nekog vraga u tome. Nešto mami čoveka da bude to i tu. Naročito ako u tome ima tzv. uspeha. A vi novinari puno pratite uspeh i uspešnost. Istorijsku ili rijaliti, svejedno. Nađem jednog dana, lutajući po internetu, diskusiju, i to ozbiljnu, na temu da l’ je neka “ona” bila s gaćama ili bez gaća. Razvlačilo se to i po novinama, onoliko.

Kako gledate na ovo predizborno vreme?

- Koji izbori. Pa nema tu nikakvih izbora, završeni su. A opet, od pre četiri-pet godina otkad su počeli samo traju, jedni druge sustižu. A uvek su završeni pre nego što su počeli a i dalje traju. S vremena na vreme malo se digne prašina, potroši se nešto para kao recimo na ovu beogradsku jelku. Tako je to kad zapravo nema nikakve politike, onda neka ima izbora. A sve je izabrano, gotovo, sve se zna. Ko se nada da će biti neke promene taj se grdno vara.

Ko su i kakvi su nam političari?

- Šta se to vas tiče? Evo, vi ste novinar; da li znate ko je pravi vlasnik bilo koje banke? Ni u većini privatizovanih firmi se ne zna ko je zaista vlasnik. A pitate ko su i kakvi su političari? To su neki ljudi koji misle da imaju neku vlast. Jednog dana će doći neko i samo reći - iš, e sad će neko drugi malo da bude vlast. Svaki od njih, bilo da ga obožavate ili vas nervira, je izmišljen da bi pravio buku da bi sve drugo prošlo.

Šta je to "sve drugo"?

- Korupcija, netrpeljivost, osiromašenje, otuđivanje resursa, oduzimanje ljudskih i građanskih prava… Ne optužujem nikoga. Na našem političkom poprištu ne postoji ličnost koja može da iznese kvalitativne promene. Svaki je samo prateća paradigma. Jedan je bio Đinđić pa je na vreme ubijen da ne bi slučajno bio drukčiji i da ne bi nešto bilo drugačije nego da sve bude baš ovako kako jeste. Dovedeni smo na to da smo ništa i da nemamo ništa. Niko i ništa je svuda oko nas.

Nema perspektive?

- Kakvu vi perspektivu očekujete? Recimo, ja juče nisam mogao da kročim na ulicu, nisam mogao da dobijem taksi čitav sat. Ludilo od saobraćajne zagušenosti. Narod se bezumno veseli. Slavlje na sve strane a niko ne zna ni zbog čega ni zašto. Jelka caruje. I to veštačka, ona simulira jelku. A kad takav simulant caruje, ovako kako je kod nas slučaj, onda nam ni Bog ne može pomoći.

Šta očekujete u 2018. a šta je obeležilo 2017.?

- Ovu 2017. je obeležilo ništavilo, u sledećoj očekujem nastavak.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Povodom premijere "Klošmerl" 23. aprila u Beogradskom dramskom pozorištu Kokan Mladenović govori za Danas o svom novom pozorišnom podvigu

Nadam se da će se publika toliko smejati da će joj biti neprijatno

Ja se nadam da ćete tog 23. aprila videti nešto što bi trebalo da bude pozorišni podvig – jedan ogroman napor svih ovih ljudi koji zajedno sa mnom rade nešto što je prilično neobično u našem pozorišnom životu.

To je poručio Kokan Mladenović na početku jučerašnje konferencije za novinare povodom premijere predstave „Klošmerl“ u Beogradskom dramskom pozorištu.

Mladenović je rekao da se „Klošmerl“ bazira na satiričnom romanu Gabrijela Ševaljea, da se radnja zbiva 1923. godine u jednom malom gradu na jugu Francuske – u Klošmerlu – u oblasti Božole gde nova ambiciozna vlast, umesto ratnog memorijala koji su svi pet godina nakon Velikog rata podigli u svojim mestima, odlučuje da napravi jedan impozantni javni WC na centralnom gradskom trgu a ispred katedrale.

– I to je uzrok svih komičkih kalambura i kompletne satire u ovoj predstavi jer se i čitav grad podeli na urinofiliste i urinofobiste dok se to ne završi u građanskom ratu i masakru. Sve ovo se dešava tamo negde daleko, negde u prošlosti, a ja ne želim ni da pomislim šta bi bilo kad bi se dešavalo ovde i u današnje vreme – konstatovao je Mladenović. On je, između dve probe, u kratkom razgovoru za Danas odgovorio na nekoliko pitanja.

* Kako je došlo do saradnje, kako je ona izgledala, sa Slobodanom Ćustićem, čelnim čovekom BDP-a, imajući u vidu da ste vi izraziti protivnik aktuelnog režima a da je direktor simpatizer vlasti? Pitam vas to jer su, izgleda, paralele sa našim društvom kada je reč o „Klošmerlu“ očite.

– Mi smo imali izuzetno profesionalnu saradnju – od mog predloga da se radi „Klošmerl“ do toga da je to jednoglasno usvojio Upravni odbor pozorišta. Meni je važno da tu gde radim ne bude nikakvih političkih presija, nikakva polja zabrane i nečeg što se ne sme. Samim tim je to više nego dovoljno da se napravi jedna ovakva predstava. Ona će neminovno imati svoju satiričnost, ali ona izvire iz srži samog romana. Zato, šta god budu komentari i šta god smo napravili dalje od toga, to je bazirano na osnovnom štivu.

* Rekli ste da predstava nema domet dnevnopolitičkog.

– Jesam, ali vi ne možete da ne prepoznate ono što se i nama danas zbiva. Sve se to zbiva i u regionu i u nekoj Americi gde postoji neki Tramp. Ta vrsta zloupotrebe parlamentarne demokratije, devijacija političkog sistema, nije nešto što je specifično samo za nas ali ona postoji u ovoj predstavi gde ambiciozna lokalna vlast 1923. godine u Klošmerlu reši da revolucioniše to mesto i da, umesto ratnog memorijala žrtvama Velikog rata koji su svi već podigli u susednim mestima, učini veliki iskorak i napravi, jer to je simbol jednakosti po njima, grandiozni WC.

* Možda znate, a možda i ne, da Beograđani kojima se fontana na Slaviji ne dopada kažu da ona liči na gigantski pisoar. Ta fontana je isto blizu crkve, kao i skulpturalno primenjeno delo u Klošmerlu 1923. Baš ima mnogo sličnosti. Da li biste to prokomentarisali?

– Nisam znao da tako nazivaju fontanu. U ovoj predstavi uzrok čitavog zamešiteljstva jeste upravo jedna politička grandomanija – želja da se nešto krajnje neprimereno napravi tamo gde ne pripada.

* Jesmo li mi ovde Klošmerl ili košmar?

– Mi smo i Klošmerl i košmar sve zajedno, ali mislim da je ceo svet postao Klošmerl i da je upravo zato ovaj roman toliko popularan na globalnoj ravni.

* Da li su urinofobisti i urinofilisti u komadu striktno podeljeni ili su pomešani?

– Jesu podeljeni, ali u našoj stvarnosti ne treba verovati ni urinofilistima ni urinofobistima. Kod nas je to sve manipulacija i mislim da ne postoji poštena ideologija ili ideološka platforma koja bi delila naše političke partije ili pokrete. Mislim da je sve pitanje toga s koje strane manipulišete javnošću.

* Šta je vas najviše prodrmalo i pokrenulo u romanu „Klošmerl“, da li te pukotine koje se dešavaju u tranzicionim društvima ili okidači koji ih stvaraju?

– Najviše način na koji je politička manipulacija ogoljena i to kako se veoma lako pristaje na manipulaciju i ide direktno u propast. Pisoar Klošmerl je odveo čitav grad u građanski rat do istrebljenja zbog apsurdne ideje.

* Da li ćemo se više smejati ili plakati na ovoj predstavi ili, šta biste vi voleli da izazovete kod publike?

– Ja se nadam da će se publika toliko smejati da će joj biti neprijatno.

Satira

Govoreći o načinu na koji je oblikovao predstavu Kokan Mladenović je istakao da se držao ogromnog satiričnog potencijala romana rekavši između ostalog: „Držimo se satire pa će se prepoznavati i ovi i oni u njoj. Mi se prepoznajemo i u Domanoviću 100 godina kasnije i u Steriji 150 godina kasnije pa ćemo se valjda prepoznati u Ševaljeu. Nije nam bila namera da potenciramo političnost same priče nego da satira bude dobrim sklopom događaja pokazana za neku vrstu prirodne i normalne komparacije.“

Ekipa „Klošmerla“

Glumačku postavu „Klošmerla“ čini čak četrnaestoro glumaca i glumica među kojima su: Marko Živić, Paulina Manov, Jovo Maksić, Aleksandar Jovanović, Vesna Čipčić, Branko Janković, Milica Zarić, Ivan Tomić, Milica Milša Milorad Damjanović Anja Alač, Slađana Vlajović, Boba Stojmirović, Nikola Malbaša. Dramatizaciju su radili Kokan Mladenović, Dimitrije Kokanov i Maša Stokić. Scenografija je poverena Mariiji Kalabić, kostimografija Dragici Laušević, a kompozitorka je Irena Popović Dragović.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Mladenović: Bunt je obaveza i pojedinca i pozorišta

Poznati reditelj Kokan Mladenović za “Vijesti” govori o pozorištu, angažovanoj umjetnosti, vremenu i društvu u kojem živimo

Zbog čega za jednu od najnagrađivanijih predstava u regionu “Jami distrikt” Kokana Mladenovića kažu da “udara u glavu i stomak”, osjetila je i publika nedavno završenog Međunarodnog festivala alternativnog teatra “Korifej” u Kolašinu, a reditelj kaže da je jasna poruka koju nosi taj komad bila neophodna.

Forma satiričnog kabarea omogućila mu je da, zajedno sa sjajnom glumačkom ekipom, koju su činili Isidora Simijanović, Nina Nešković, Vanja Nedić, Marko Grubić i Danica Grubački, a po tekstu Milene Bogavac, upozori da se “na prostoru bivše Jugoslavije sprema novi rat, a da iz starog još nijesmo izašli”.

“Radio sam sa sjajnom mladom ekipom I radili smo predstavu iz nužde da na ove teme mora da se progvori. Počeli smo bez ikavog budžeta, honorara skupljajući se kao ekipa, koja je smatrala da je važno da se gvori o tome, da nam se sprema novi rat u Jugoslaviji. Još nijesmo izašli iz starog, ali nam se sprema neki budući. Žrtve smo iste retorike, istih politika I što je najgore, istih ljudi iz 90-ih, koji govore ponovo iste stvari. Predstava je tu da upozori i, ako može da im se stane na put da nam se zlo koje nas je toliko koštalo ne ponovi“.

Mladenović je poznat kao oštar kritičar dijela svojih kolega, koji nemaju hrabrosti da se “uhvate u koštac sa fenomenima našeg doba i okreću glavu od stavrnosti koja ih okružuje”. Tetatar, objašnjava, ima obavezu da “drži širom otvorene oči, detektuje probleme svoga doba i upozorava na njih”.

“Sve to da bi svoje vrijeme popravili. Međutim, nažalost, naša su pozorišta uglavnom malograđanska, uglavnom okreću glavu od stavrnosti I ne hvataju se u koštac sa fenomenima našeg doba. Ja mislim da pozorište ima obavezu pred sobom da bude korektivni faktor, da popravimo svoje vrijeme I državu u kojoj živimo. Nužne su nam predstave koje otvraju oči I upozoravaju, jer je previše onih koji se ponižavaju i podilaze“, kaže Mladenović.

Patriotizam je, kaže reditelj, kad svom narodu i svojoj naciji govorite o onom što ne valja kod njih, kao preduslovu za promjene na bolje. Mledenović priznaje da ne voli institucionalna pozorišta i ansamble i smatra da ovo nije vrijeme za udoban život umjetnika. Većina glumaca, reditelja, saradnika…, u takvim pozorištima, smatra, “vole što su tu, vole da prime stabilne plate, I da se ono što rade što manje tiče onoga kako živimo”. Utješno je, kaže, što postoje i oni koji drugačije doživljavljavaju pozorište, pa mu je kompliment što je kolega sa stavraocima kao što su Boris Lješević, Igor Vuk Torbica, Oliver Frljić, Andreaš Urban…

“Kukavičluk u pozorištu podrazumjeva povlađivanje sopstevenoj umjetničkoj udobnosti. Umjenik nije neko ko treba da lagodno živi, ko treba da uživa u svom dobu. Možda, kad bi to doba bilo idalnlno. Ovo naše doba, gdje su promijenejna sve vrijednosti, gdje nam laž prodaju kao istine, a nemoral kao moral, gdje zlo postaje dobro, gdje su neke od najgorih mentalnih nakarada 90-ih postali iznova vladari, to nije vrijeme u kojem umjetnik može da ćuti ili da bude samozadovoljan nekim svojim predstavma. Ovo je vrijeme koje poziva na burnu rekaciju”.

Mladenović smatra da ne bi trebalo propuštati prilike da se iskoristi moć javne riječi kazane na sceni. Sličnu moć nad publikom, tvrdi, gotovo da nema ni jedna druga umjetnost. Bunt je kaže Mladenović moć i obaveza svakog pojedinca.

Svjestan je, međutim, da “napasivniji u ovom trenutku su obični ljudi, koji odbijaju da odlučuju o svojim sudbinama”.

“Pobuna je više nego nužna. Buntovnik mora da razobličava laž. Džulijan Asanž u knjizi “Neautorizovana autobiografija”, koju jako volim, kaže da svaki put, kad vidimo laž i nepravdu i na nju ne ragujemo, mi učinmo svoj mozak da postene popustljiv I da postane prijemčiv za promjenu sistema vrijednosti. Mora se ragovati na laž, na evidentne nepravde, mora se reagovati protiv političkih elita, koje su sve, samo ne pravedene i poštene. Mora se nekim zahuktalim nacionalistima kazti da je strašno to što rade. Mora se nekim neobrazovanim političkim liderima kazati da su neobrazovani I glupi I da to prepoznajemo. “

Mladenović najavljuje još predstava čija će poruka biti i jasna i provokativna, kao ona koja je poslata komadom “Jami distrikt”. Ovu sezonu, kao i mnoge do sada provešće van Srbije. Očekuje ga saradnja sa mađarskim i rumunskim pozorištima. Najavljuje i rad na komadu po stripu, kod nas poznatijem kao film, “V kao vendeta” za koji kaže da je “priča o Srbiji danas, ali i ostatku svijeta”.

Veliki navijač amaterskog pozorišta

Mladenović za sebe kaže da je “veliki navijač amaterskog pozorišta”. I dalje radi predstave u beogradskom pozorištu “Dadov”, gdje je počeo da radi još kao student režije. Teško mu je, kaže, da zamisli da će ikada “prekinuti komunikaciju sa pozorišnim amterima”. “Paradoksalno ili ne, ali u amaterskim pozorištima je ostalo mnogo više ljubavi prema tatru, mnogo više želje da se uradi nešto važno I mnogo su skloniji novim pozorišnim formama i istraživanjima. To jeste mjesto gdje napunite dušu. Poslije mnogo profesionalnih predstava, kad to prijeti da bude vaše zanimanje, a ne vaše opredjeljenje prema svijetu, sa amaterima punim baterije I to je mnogo vrijedno. Dođem na mjesto gdje su ljudi presrećni što mogu da se bave pozorištem”.

Nema velikih gradova i malih pozorišta

Mladenović tvrdi da ne može biti razlike između publike u malim i velikim mjestima. Dokaz za to je, objašnjava, i način na koji su Kolašinci reagovali na predstavu “Jami distrikt”.

“Ovo je jedna od najboljih publika pred kojom smo igrali. Nema tu vrstu konvencionalne rekacije, ljudi su čisto i lijepo reagovali. U 50-ak igranja “Jami distrikta”, pred kolašinskom publikom je bilo, što se našeg osjećaja i odnosa sa publikom tiče, jedno od pet najboljih. Nema malih gradova i malih pozorišta, postoje dobri pozorišni gledaoci ili oni koji to nijesu. Oni koji su dobri su ljudi koji su sačuvali čistotu duše, znatiželju I I želju da prisustvuju kulturnim događajima”
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

"U TOKU JE LOV NA ONE KOJI VIDE CARSKU GOLOTINJU" Vida Ognjenović o "ustanku protiv botova", političkoj situaciji i rijalitijima u Srbiji

"Neću o politici!" U odsečnom tonu kojim je to saopštila Vida Ognjenović moglo bi se prepoznati razočaranje, duboka svest o uzaludnosti priče na tu temu, pomalo i umor od dnevnopolitičkih trivijalnosti, ponajpre teški prezir.

Da je sreće, sa njenom impresivnom biografijom priznatog pisca, reditelja i profesora, pitanju o politici ne bi ni bilo mesta. Ovako, odakle god smo krenuli, nekako bismo došli do tog najomiljenijeg "srpskog zanata" za koji se još nije utvrdilo da li ga više obožavaju, mahom nedoučene ali profesionalizovane kalfe koji od njega sjajno žive ili običan puk koji se politikom bavi o svom trošku, strasno i glasno, gotovo do pogibelji.

Bar da krenemo od književnosti. Vidin najnoviji roman "Maksimum" okarakterisan je kao "roman o mehanizmu hajke i progona". Na koji način funkcionišu danas i koje su posledice?

- Imaju istu moralnu bezobzirnost i ciljanu razbijačku energiju. Uz to računaju s potvrđenim iskustvom da se u sredini bez kultivisane društvene svesti klevete uglavnom primaju po principu: gde što šuška nešto živo ima. Mali je procenat onih koji će se prisetiti da, na primer, i vetar može da izazove šuškanje. I još nešto, uz ovu savremenu komunikacijsku efikasnost, hajke i progoni su pogubniji, naročito u situaciji medijske blokade. Posledice su takve da se jedva razlikuje istina od klevete, jer je arbitraža korumpirana političkom pragmom i ograničena neznanjem.

Ovih dana smo svedoci svojevrsnih medijskih i političkih hajki, kako vi gledate na to, ako ste pratili šta se dešava?

- Hajka je, kao što znate, lovački izraz. Dakle, koliko ja shvatam, ovo je vreme lova na divljač u koju se ubrajaju svi koji primećuju carsku golotinju. Ne fali ni ovih koji trče sa spremnim pelerinama da cara pokriju.

Kojih je više?

- Ne znam kojih je više, ali podjednako su štetni i jedni i drugi. Najgore što se društvo tako nepomirljivo podelilo na jedne i druge i tu nema razgovora ni dogovora.

Koji će biti rezultat?

- Treći srpski ustanak!

Protiv koga, ne mislite valjda da će Srbi na Srbe, mada nam ne bi bilo prvi put?

- Treći srpski ustanak, ne znam protiv koga. Recimo, protiv botova.

Na koji način i kako se menja naše društvo. Junak u jednoj vašoj priči iz "Otrovnog mleka maslačka" kaže u jednom trenutku "Ako si došao da menjaš, begaj za vremena, bolje ti je...". Postoji li strah od promena u ovom društvu i da li su promene koje se događaju uvek na našu polzu?

- Termin promena spada u reči koje se olako upotrebljavaju. Odnekud se uobičajilo shvatanje da je promena uvek nabolje, a iskustvo nas uči da nije uvek tako. U stvari, nevolja je u tome što svaka promena kod nas izaziva izvestan otpor. Nažalost, izgleda naročito se odbijaju one koje su pozitivne.

Postoji li prostor za promene, potreba sigurno postoji?

- Postoje i potreba i prostor, ali ih treba koncipirati kako treba. Treba ih zamisliti i planirati i imati u vidu građanske potrebe i mogućnosti ovog društva, a ne samo vlast i njeno održanje. Ovde oduvek imamo strašan otpor vlasti prema promeni same sebe i svaka vlast veliku energiju troši na sopstveno održanje, a vrlo malo na razvoj društva i društvene svesti. Svaka se vlast kad dođe na čelo kolone počne plašiti upravo te kolone, plaši se građanstva i razvijene društvene svesti i čini sve da tu svest zadrži na istom ili još nižem nivou i da građane ubedi da im je dobro i da će im biti još bolje. A što im nije dobro, to su sami krivi.

Princip svake vlasti je da se što duže održi. Koliko ima krivice u građanstvu i narodu koji pristaje na tu vrstu igre?

- To nije krivica nego nužnost. Ako prvo narod i građane izgladniš do te mere da jedva žive i da im je važan svaki dinar koji zarade na bilo koji način, ne možete od takvog građanina očekivati nikakvu promenu. On se trudi da promeni samo sopstveni status, da prestane biti gladan, da preživi. Maksimum njegovog angažmana je da sanira sve nestašice koju su ga snašle.

Svedoci smo i olakog potezanja reči "fašizam" u našem javnom govoru, ovde gotovo svakodnevno neko nekog nazove fašistom. Koje je vaše mišljenje o tome?

- Ne smatram da se ta reč poteže olako, nego da se olako prelazi preko takve optužbe i time se nipodaštava njena oštrina.

Gledate li televiziju, da li je baš ta zabava miliona u stanju da pravi toliku štetu koja joj se pripisuje?

- Sudeći po masovnom odzivu ta vrsta zabave pravi štetu jer anestezira svako iole razumno prosuđivanje o stvarima. Zato je vladajuća politika favorizuje kao jeftin i prijemčiv opijum za narod, kako su nekad komunistički ideolozi zvali religiju.

Jesu li nam za sve krivi rijaliti programi ili su oni samo logična faza u genezi našeg opšteg "uneozbiljavanja"?

- Šta jedan naručen program sam po sebi može da skrivi? On je samo ogledalo, dakle pomoćno sredstvo, vid zabave smišljen da bude pokriće za neznanje, intelektualnu nemoć i animalizaciju čulnog. Tim prizemno pornografskim budalaštinama se podvaljuje gledaocima, prodaje im se populistički program za samozadovoljavanje masa. Međutim, mladi ne pasu tu travuljinu, nego i na to odgovaraju masovnim bekstvom. Ne znači, naravno, da toga nema tamo gde će ubežati, ali oni već prema tome imaju stav i neki imunitet.

Kako smo došli do ove preokupacije politikom, da nam ona postaje život i da odlučuje o svemu?

- Ne znam kako, ali trpim tu činjenicu. Komunizam je imao formulu: socijalizam plus elektrifikacija. Ovo naše bezimeno društveno uređenje koje se izdaje za demokratsko, održava se na formuli populizam plus pornografija. Po toj formuli politika ulazi u sve pore podanika.

Potpredsednica ste međunarodnog i predsednica srpskog PEN centra. Koji je uticaj književnosti i poslenika pisane reči danas u svetu, hoće li ih pobediti "laconica brevitas" digitalnog komuniciranja?

- Pa da, komunikacije su iz naučne fantastike prešle u realnost, pa knjiga nije više jedno od svega nekoliko značajnih sredstava brzog saobraćanja među ljudima. Pa iako više nije sredstvo brzog obaveštenja, jeste pouzdanog i solidno proveravanog. Knjiga, složićete se, ne prikazuje samo rezultat, nego i proces na osnovu koga se do njega došlo i još mnogo toga što je potrebno da bi se rezultat razumeo. Tu će ona, po mom mišljenju, zadržati uticaj, ma u kojem se obliku ubuduće pojavljivala.

Vi ste i dramski pisac, pišete li kad knjige rediteljskom rukom?

- Ako pod rediteljskom mislite čitalačkom, odgovaram potvrdno. Pišem.

Šta kažete na događanja u Narodnom pozorištu?

- Svaka pobuna unutar jedne profesije ima smisla i malo ih je kojima ne treba poklanjati ozbiljnu pažnju. Ova je sigurno zaslužuje.

Stručnjaci su ovde pojeftinili

- Ljude koji misle svojom glavom i saopštavaju šta misle ovde vrlo lako proglasimo ludim. Davno je Karl Poper rekao da demokratija nije vladavina naroda nego vladavina stručnjaka, a stručnjak je kod nas užasno pojeftinio i zato u njega imamo vrlo malo poverenja. Tome je doprinelo i odlazak pravih stručnjaka preko granice, fabrikovanje lažnih diploma, tako da ovde svako može biti sve. Od profesora Mićunovića sam čula jednu anegdotu o Česima. Pita Čeh drugog Čeha kako je moguće da nam predsednik bude Novotni, a ovaj mu odgovara: "U našem ustavu piše da svako može biti predsednik, pa i Novotni". Tako i ovde. U ovoj partokratskoj koncepciji društva svako može i direktor i ministar svega i svačega. Ne može jedino ako nije član vladajuće partije. U takvom društvu individualac koji misli svojom glavom nema nikakve šanse. On se uzalud trudi da bude najbolji u svojoj oblasti, usavršava se i specijalizuje.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Nikola Ristanovski: Jedva čekam da napunim okruglo 50

Glumac u intervjuu za "Novosti": Belmondo ili Brando, glumci SU uverljiviji kada vidimo "pređenu kilometražu"

PRVAK Makedonskog narodnog pozorišta (ali i član Drame našeg nacionalnog teatra), ovih dana je u Beogradu za manje od nedelju dana odigrao dve predstave: Čehovljevog "Ivanova", a onda, 28. decembra, sa ostatkom ekipe, obeležio i deseti rođendan predstave "Derviš i smrt", rađene po istoimenom romanu Meše Selimovića. U oba naslova Nikola Ristanovski, jedan od najznačajnijih glumaca s prostora bivše Jugoslavije, u samom je vrhu glumačke podele. Uostalom, od pedeset predstava u karijijeri, samo u četiri nije igrao glavne uloge.

- Razmišljao sam, ako osim "Derviša" ne bih imao nijednu drugu predstavu na repertoaru, apsolutno bih bio ispunjen kao glumac. I zaista je tako - kaže harizmatični Nikola Ristanovski, u razgovoru za "Novosti". - Jer, i posle cele decenije, ova predstava se ne igra po navici, već je sve uvek iznova. Reditelj Egon Savin obično svrati pre ili posle predstave, ne znam da li je i odgleda...

* Uloga Ahmeda Nurudina vas ispunjava na poseban način?

- Ne samo da mi prija predstava, komunikacija s publikom, zadovoljstvo igranja s kolegama, nego i činjenica da je taj lik, podsvesno, promenio i moj način razmišljanja. Svako izvođenje je posebno, dešava se samo tog dana. Iako je u ovoj predstavi sve fiksirano, precizno, tačno do koraka, identično u manifestaciji - unutrašnji život je uvek drugačiji. I taj svečani trenutak dopire do ljudi u publici. Tim više što su veliki autor i literatura važni za kolektivnu svest ovih prostora. Iznad i izvan jednog grada, oblasti, države.

* Na koji način je Mešin junak promenio vaš način razmišljanja?

- Da bi nešto na tebe uticalo, mora postojati deo toga u tebi samom. Tlo na koje bi se "primilo". Nikada neću zaboraviti moju izbezumljenost kad sam shvatio da treba da ponesem tu ulogu. U početku sam veoma pozitivno gledao na lik, da bih posle nekoliko godina shvatio da je Ahmed izdao svog najboljeg prijatelja. Dakle, radi se o kompleksnosti ljudskog bića. Borio se s nečim, poneo teret, otpatio svoje, ali je i pogrešio. Kao kod Čehova: niko nije dovoljno dobar, uostalom, ponekad ne može ni da odlučuje kakav će postati. Taj dijapazon između dve krajnosti veliko je more... A na ovim prostorima kontekst se nikad nije promenio - kontekst je vlast. Čak i kada u najboljoj nameri dođeš na vlast, gubiš. Promeniš sebe. Jer, "čovek je uvek na gubitku"... Sloboda je najzloupotrebljivaniji termin na svetu. Pod njom se svašta kupuje i prodaje, kao i pod pojmom demokratije. To se odnosi na sve sisteme, kako u prošlosti, tako i u budućnosti.

* Za Ahmeda ste dobili više od deset festivalskih nagrada širom bivše Jugoslavije. Sa istim rediteljem, Egonom Savinom, radili ste tri puta...

- Egon je, sigurno, jedan od dva najvažnija reditelja u mom životu. Veoma mi je važan i zbog predstave u Skoplju ("Zločin i kazna", 1996), bio sam na početku karijere, ali on nije imao dilemu da me stavi u podelu. Potom je usledio i njegov poziv u Crnogorsko narodno pozorište 2003. godine ("Nigde nikog nemam"), pa u Narodno u Beogradu. To su tri veoma važna punkta u mom životu. Jednom sam mu rekao: "Hvala ti što si rizikovao sa mnom." Odgovorio mi je: "Ma jok, ja sam ziheraš!" Svaki reditelj, kao i glumac, ima neku posebnost. Ipak, na kraju se sve svede na jednu jednostavnu stvar - ili imaš želju s nekim da radiš, ili nemaš. Postoje predstave koje ti s vremenom postanu teret i one koje stalno želiš da igraš. Uhvatim sebe kako između dva izvođenja prolazim kroz određene tekstove i "kačim" ih na određena stanja i okolnosti.

* Poslednje tri predstave koje ste radili bili su Čehov, Turgenjev, pa opet Čehov?

- Ruse sam, generalno, mnogo igrao. Bulgakova, Dostojevskog, Gogolja i celog Čehova! I ponovo bih okrenuo krug. Bez obzira na to da li bih imao iste ili druge uloge u njegovim komadima.

* U Beogradu, uz "Ivanova" i "Derviša", bili ste i u "Gospodi Glembajevim" na sceni Ateljea 212. Hoćemo li vas uskoro gledati u nekom novom naslovu?

- Uvek ima poziva, samo pazim da se ne natovarim previše. Bolje u dve predstave "pristojno" nego u četiri - osrednje. U matičnoj kući, Makedonskom narodnom pozorištu, igram trenutno u pet-šest naslova. Imao sam do sada pedeset premijera, bar polovina od tih predstava živela je između pet i petnaest godina. "Bure baruta" (režija Slobodan Unkovski) na repertoaru je opstalo čak sedamnaest sezona.

* Igrali ste i u Paskaljevićevom filmu "Bure baruta", u Bjelogrlićevom "Montevideo, bog te video", Marinovićevom "Igla ispod praga", "Balkan nije mrtav" Aleksandra Popovskog?

- Film mi nikada nije bio u fokusu, osim možda kad sam bio veoma mlad. Pozorište ima prednosti koje volim. Da sam samo pročitao ono što sam odigrao, dovoljno je za posvećeno bavljenje literaturom. Neke važne knjige utiču na naše stavove, ne samo umetničke. Velika je i privilegija što sam radio sa glumcima kojima se divim. Imao sam sreću da igram, ali i da budem pored velikana starije, srednje, a bogami i mlađe generacije. Nažalost, neki već nisu među nama... Veliki deo uspeha zavisi od glumačke podele. Kao u kulinarstvu, reditelj kombinuje različite "sastojke" i to daje poseban kvalitet predstavi. Ni "Derviš" ne bi bio ovakav kakav jeste da za partnera nisam imao Ljubu Bandovića. Naši junaci su dva antipoda, s različitim odnosom prema životu.

* Čuvena je Mešina rečenica "četrdeset mi je godina, ružno doba...". Vi ćete 23. januara napuniti "okruglo" pedeset?

- Jedva sam čekao da dođem do pedeset! Jer, sa pedeset godina glumac već ima drugu težinu, mogućnost da ide dalje, na mesta gde nije mogao da ode dok je bio mlađi. Uvek sam se divio kad u jednoj predstavi vidim sve generacije na sceni (od dvadeset do osamdeset godina), zato što mi je to blizu života. U tom smislu, baš se radujem jubilarnom rođendanu i tom činjenicom se ne bavim na drugačiji način. Dopadali su mi se Belmondo i Brando u njihovim starijim godinama, kao i Piter O'Tul. Glumci su uverljiviji kada se vidi određena "kilometraža". To je za scenu fantastično. Inače, kad bih ja pravio podelu za Ivanova, dao bih naslovnu ulogu nekom ko nema ni trideset godina. Jer, sa trideset je zaista strašno ako osećaš sav besmisao života.

* Čini se da je danas sve više takvih tridesetogodišnjaka?

- Čovečanstvo se nalazi u dekonstrukciji i u samozadovoljstvu postmodernizma. Potrebno je da se ispriča nova, čista priča. A priča je, zapravo, jedna od samog početka. U kosmičkom i svakom drugom smislu...

TEROR MLADOSTI

* NISTE podlegli teroru mladosti, za razliku od mnogih vaših kolega - posebno koleginica?

- Sve zavisi s kim si u poslu. Ja ništa ne prodajem, nisam u biznisu maskulture. Zato ne prodajem ni princip večne mladosti, uspeha, bogatstva. Pozorište mora biti izvan toga. Sve ostalo je legitimno u svakoj, pa i ovoj profesiji.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Najveći neprijatelji umetnosti su uspeh i ušuškanost

Taman kada smo pomislili da je dramska autorka Maja Pelević napravila umetnički iskorak u godini za nama autorskom predstavom „Bolivud” u produkciji Narodnog pozorišta u Beogradu, koja je bila deo takmičarske produkcije 52. Bitefa, pažnju javnosti skrenula je televizijskom serijom „Jutro će promeniti sve”, kao jedan od njenih sedam scenarista.

Vaš posao je da pišete drame, a pisanje je način života. Hit serijom „Jutro će promeniti sve” pokušali ste da ispričate priču o nama. Šta se krije iza naslova „Jutro će promeniti sve”?

Kad su me Goran Stanković i Vladimir Tagić, kreatori serije, zvali da pišem scenario za „Jutro”, prvo mi nije bilo baš najjasnije kako sam im ja pala na pamet jer nikad do tada ništa ozbiljnije nisam radila za televiziju. Međutim, već posle prvog susreta bilo mi je jasno da oni zapravo žele da probamo da ispričamo priču o nama samima. Našoj generaciji, mukama kroz koje smo prolazili prilikom odrastanja, neuspesima, kompromisima koje smo pravili ili odlučili da ne pravimo i odlukama koje su nam obeležile dalji tok života. Kroz taj jedan dan koji počinje jutrom i završava se nekim novim dilemama vidimo probleme svih nas koji pripadamo toj nekoj „ispuštenoj” generaciji koja se ne snalazi baš najbolje u ovim konfuznim tranzicionim društvenim okolnostima.

Nikad nisam volela Novu godinu
Da li smatrate da su naše najlepše godine zauvek izgubljene? Kakvu 2019. biste želeli?Nažalost, nisam imala prilike da živim u godinama koje bih nazvala na bilo koji način najlepšim tako da ne mogu ovako fiktivno i nostalgično da mislim da su one zauvek izgubljene. Nikad nisam volela Novu godinu jer imam utisak da se toj promeni datuma nadamo na sličan način na koji se nadamo kad nam vlast kaže da će sledeće godine sve biti bolje. Pa eto, volela bih da u 2019. ne moramo više da čekamo neka bolja vremena nego da probamo da promenimo ovo u čemu smo danas. A tu promenu nam neće doneti Deda Mraz.
„Jutro” je za nas bilo početak preispitivanja sopstvene prošlosti i toga kako smo uopšte dospeli ovde gde smo danas. Ona možda nije na prvi pogled politička serija, ali za nas je bila bitno mesto za iskazivanje stavova o socijalističkom nasleđu koje smo tako olako zaboravili i neoliberalnom kapitalizmu koji smo tako lako prihvatili. Naši junaci često počinju dan u nadi da će „jutro promeniti sve”, a završavaju sa činjenicom da „jutro sve promeniti neće”.

Za pisanje serije „Jutro će promeniti sve”, kao uostalom i nagrađivanih drama „Pomorandžina kora”, „Miki Maus”, „Bolivud”… studiozno ste se spremali. Šta vam je bilo polazište?

Polazište je bila Goranova lična priča mladog čoveka koji se vraća iz Amerike u Srbiju jer tamo nije uspeo da pronađe sebe. Sećam se kad je emitovana prva epizoda da su mnogi komentarisali kako mi ustvari hoćemo da napravimo seriju o tome kako je u Srbiji bolje nego bilo gde drugde. Mislim da je bilo jasno kako je vreme odmicalo da nam to uopšte nije bio cilj. Epizodama smo se bavili detaljno i trudili se da u njih ugradimo što više ličnih iskustava jer smo smatrali da će to svemu dati mnogo veću autentičnost. Zapravo smo želeli da ispričamo priču o tome zašto se mladi ljudi vraćaju, zašto ostaju i na kraju zašto ipak odluče da odu.

Koji junak je „vaša šolja čaja”? Kakve kompromise ste pravili zarad njega budući da je vaš pogled na stvarnost obojen jarkim bojama?

Moji glavni junaci su uglavnom junakinje i često sam birala da kroz „nju” ispričam priču o temi koja bi me u tom trenutku okupirala. U „Pomorandžinoj kori” je to bilo preispitivanje ženskog identiteta kroz medijske slike, u „Jutru” sam u liku Anđele pronašla način da govorim o napuštanju stereotipa, preispitivanju seksualnosti... „Bolivud” je bio specifičan po tome da sam se tu možda najviše bavila nekom vrstom dnevne politike, ali opet kroz „laki” žanr mjuzikla. Evo sad pokušavam da napišem dramu o robotima i životu u savremenoj digitalnoj realnosti, iako nisam baš najsigurnija kako će to funkcionisati u pozorištu, ali me jako raduje pomisao na to. Mislim da je najbitnije da pišemo o stvarima koje nas zaista zanimaju, da se prepuštamo rizicima i da u tom smislu ne pravimo kompromise zarad sigurnog puta do publike.

Poznati ste po svojim britkim mislima i stavovima. Ne volite da se izlažete nečemu što vam ne prija. Koja umetnička linija je, zapravo, po vašoj meri?

U pozorištu me zanima ono što me uzbuđuje, a često me uzbudi ono što me zbuni, ono nakon čega se zapitam i što me tera da dugo razmišljam nakon što izađem iz sale. Isto važi i za ostale umetnosti. Jako volim istraživački rad i eksperimente kao i hrabrost umetnika da kroz umetnost iskažu svoje stavove u ideološkom i estetskom smislu. Mislim da je najveći neprijatelj umetnosti uspeh i ušuškanost jer mnogi kad „uspeju” odluče da se tu zaustave i bezbedno žive na staroj slavi. Volim da vidim da se umetnici razvijaju, da isprobavaju nove stvari, da se prepuštaju rizicima, da izlaze izvan svojih zona komfora čak i po cenu toga da ne dožive uspeh.

Jedan od događaja u kulturi tokom 2018. svakako je protest umetnika Narodnog pozorišta u Beogradu. Kakvo je vaše viđenje značaja ovog protesta, kako vidite epilog i budućnost nacionalnog teatra?

Mislim da je protest umetnika i zaposlenih u Narodnom pozorištu zaista bio jedan od najznačajnijih događaja u poslednjoj deceniji, a ne samo u prethodnoj godini i da je način na koji je protest bio organizovan i vođen imao prizvuk revolucije koja se na kraju, posle velike borbe, zaista i dogodila. To je bio jedan čaroban trenutak koji nam je svima dao nadu da, kad se ljudi udruže i veruju u kolektivno dobro, stvari mogu da se promene. Ono što mene brine jeste, znajući sudbinu mnogih svetskih revolucija i toga kako su propale, šta će se dogoditi dan nakon. Mi sada prisustvujemo tom „danu nakon” koji je, kao što znamo, najozbiljniji deo posla. I sada će se pokazati da li će se istrajati do kraja u borbi za sistemsku promenu ili će stvari ostati iste.

Nedavno ste postali i predavač na Cetinjskoj akademiji umetnosti. Kakva su vaša iskustva tim povodom?

Jako sam srećna što sam konačno dobila priliku da predajem dramaturgiju na FDU na Cetinju, posebno što već šest godina živim na relaciji Beograd–Bečići. Rad sa studentima me ispunjava na poseban i dragocen način, a da stvar ne bi bila previše idilična, došla sam tamo takođe u trenutku ozbiljnog potresa i protesta. Naime, Rektorat UCG je odlučio da nekim čudnim obračunima vrednuje rad profesora na Univerzitetu umetnosti mnogo manje nego na drugim fakultetima, zato što se predaje malom broju studenata, pa smo se tako svi mi spoljni saradnici našli u situaciji sličnoj Monti Pajtonu, gde na primer predavač na glavnom predmetu prima platu za svoj mesečni rad u visini od 12 evra! Priča naravno ima mnogo dublje korene, ali ono što je bitno jeste da je ova situacija kapi u prepunoj čaši dovela do toga da se stvari pokrenu, da se veliki deo kolega s fakulteta aktivira, poslato je otvoreno pismo Rektoru, predsedniku Vlade, predsedniku države i medijima, koleginica Sandra Vujović je pokrenula kampanju za osvešćivanje značaja kulture u društvu. Dobra vest je da je u međuvremenu Univerzitet Crne Gore odlučio da plate ipak vrati na staro. Ali to ne znači da sve treba na tome da završi. Borba za bolje uslove rada mora konstantno da se vodi i svi smo svesni da je ovaj slučaj bio samo jedna od posledica dubljih problema nipodaštavanja kulture koje se stalno događa.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Pozorište, šta to beše

Mnogo je kiča, proste zabavnosti, destruktivnog eksperimentisanja, prezira prema smislenom i ostrašćene politizacije. Ako je do iskazivanja umetničkih sloboda, ja to pozdravljam, ali u alternativnom pozorištu i za svoje pare

Autor: Egon Savin

Nestaje razlika između profesionalnog i amaterskog pozorišta, ne zato što se amaterizam profesionalizovao već zato što je naše profesionalno pozorište postalo u mnogo čemu amatersko. Po skromnim sredstvima kojima raspolaže, deficitu ljudstva u tehnici i operativi, zastareloj opremi i zapuštenim zgradama, po proizvoljnoj repertoarskoj politici, površnom odnosu prema probama i klasičnoj dramskoj literaturi... Vreme socijalizma u kojem je pozorište bilo poštovano i imalo značajno mesto u društvu nepovratno je prošlo.

Master klas na festivalu u Trebinju zamislio sam kao niz obaveštenja rediteljima amaterima o studiju pozorišne režije onako kako se ona izučava na Katedri za režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Ali pitanja koja su najčešće postavljali mladi ljudi koji vole pozorište bila su: Šta ću da radim kad završim? Može li se živeti od pozorišta? Kakvo pozorište treba praviti?

Nema recepta za uspeh, ali zna se kako treba da izgleda kreativni proces proba u pozorištu, a dobru predstavu svako prepozna.

Nije bilo koje događanje u teatru umetnički proces, niti je sve što se zbiva na sceni pozorišna predstava, kao što ni svaki tekst pisan u dijalogu nije drama. Nikada nije bilo više slobodoumnog umetničarenja i proizvoljnosti na našim scenama. Mnogo je kiča, proste zabavnosti, destruktivnog eksperimentisanja, prezira prema smislenom i ostrašćene politizacije. Ako je do iskazivanja umetničkih sloboda, ja to pozdravljam, ali u alternativnom pozorištu i za svoje pare. U takvoj klimi talentovani mladi ljudi se pitaju šta je svrha pozorišta i kako prepoznati vrednosti.

Parafraziraću Jana Kota. Da bi institucionalno pozorište bilo profesionalno i umetničko, potrebno je da ispuni tri vrste obaveza: prema tradiciji i jeziku, prema savremenosti i prema samome sebi.

Odnos prema tradiciji podrazumeva afirmaciju klasičnog dramskog stvaralaštva kroz nove maštovite postavke, ali tako da ih običan svet razume i u njima uživa, poistovećuje se i promišlja... Mnogi sadržaji na našim scenama su tako oblikovani da dramske klasike možete identifikovati jedino po naslovu. Kako se govori u našem pozorištu? Mnogi glumci se ne čuju i ne razumeju s naših profesionalnih scena, očuvanje književnog jezika takođe je obaveza pozorišta, govor je postao nevažan, dramska konstrukcija, likovi, odnosi... Verovatno je reč o prepisivanju nekih alternativnih estetika sa Zapada, iz sasvim drugačijih kulturnih sredina koje imaju mnogo bogatiju i raznovrsniju pozorišnu ponudu.

Nažalost, na sceni našeg velikog pozorišta u „postdramskom” rediteljskom postupku čak je i Nušić ispao neduhovit
Odnos prema savremenosti kroz igranje novih dramskih tekstova i kritičko sagledavanje sveta u kome živimo, potreba je pozorišta da vrednuje stvarnost, osudi sve zlo ovog sveta, ludilo vlasti, pohlepu i oholost... Pozorište se obraća malom čoveku, obično poniženom i uvređenom i daje mu nadu, makar na dva sata, da je moguć bolji svet, da su ljudi rođeni jednaki i imaju jednaka prava na život. Teatar, to je human, drzak i neprijatan kritički pogled na svet nepravde, predrasuda i manipulacije, bez straha i autocenzure. Mnogo puta u istoriji pozorište je služilo za glorifikaciju vladara i vladajućih ideologija, srećom, oslobodilo se tog jarma, to je valjda tekovina višepartijskog društva, ali isto tako ne treba da bude poligon i tribina za ostrašćena opoziciona ispoljavanja. Pozorište se ruga i podsmeva ljudskoj rugobi onako narodski, zato i jeste narodno, a ne dvorsko pozorište. Treba podsetiti na značaj srpske komediografije od Sterije preko Nušića, Ace Popovića i Duška Kovačevića do Nebojše Romčevića, vrednu u svetskim razmerama, koja čeka nove reditelje. Nažalost, na sceni našeg velikog pozorišta u „postdramskom” rediteljskom postupku čak je i Nušić ispao neduhovit.

Možda najveću obavezu pozorište ima prema sebi samom. Reč je o neophodnoj obnovi na planu izraza u duhu osećajnosti novog vremena. Mnoge inovacije ubrzo postaju okoštali šabloni. Mejnstrim je u nas zamenjen alternativom, avangarda je zavladala velikim scenama i ubrzo postala opšte usvojeni kliše: mikrofoni, govor u publiku, nepodnošljivo glasni šumovi i muzika... Eto i to je prošlo. U provinciji neće još neko vreme. A onda valja tražiti nove forme: znaci, metafore, simboli… Oblici se menjaju, ali značenja odolevaju, promena u pozorištu nije samosvrhovita, ona treba da izrazi duh novog vremena i odoli pomodnosti, uspostavi objektivan, a ne snishodljiv, provincijalan odnos prema zapadnom pozorištu. Istraživanja na planu pozorišnog jezika nisu sama sebi svrha, ta večita ponavljanja, njihova osnovna namena je da dovedu do perfekcije scenskog izvođenja: režije, glume, scenografije, kostima, muzike... Savršenstvo interpretacije, to je ono što publiku podiže na noge.

Breht je rekao: „Jabuka se dokazuje jedući se, a pozorište gledajući se.” Šta je to što održava pažnju gledalaca? Šta to publika napeto prati pored užitka u vrhunskom izvođenju? Retki su reditelji koji su uspevali da stvaraju predstave koje publika želi da gleda više puta. Pa to je uspeh, predstava koja nije jeftina zabava ili prosta lakrdija, a da publika želi da dođe ponovo i ponovo. Svaka generacija nosi novo i drugačije poimanje pozorišta, ali ono što traje, ono što nam najviše nedostaje i čega se nikada ne možemo zasititi, to je dobro ispričana priča. Šta sve znači ispričati priču na sceni, to je tema koja zaslužuje mnogo vremena i prostora. Režija je pre svega način pričanja priče. O tome je vrlo davno pisao Aristotel i dao odgovor na pitanje kako uspeti u pozorištu, ili na filmu, bez razlike.

Bez punih sala neće biti naše umetnosti ni novih pozorišnih zgrada u Srbiji. Uspesi su nam potrebni jer treba da stvaramo novu publiku. Prava pozorišna publika više ne stanuje ovde, to su oni obrazovani ljudi koji su se mahom iselili iz ove zemlje ili nerado izlaze iz svojih kuća. Nove tendencije, samoljubive i pretenciozne udaljavaju prostodušne gledaoce iz sala. S obzirom na broj stanovnika, Beograd bi trebalo da ima bar dvadeset institucionalnih pozorišta i desetak neformalnih, a naša produkcija u ovih nekoliko sve je ređa i siromašnija.

Hitno nam je potreban zakon o pozorištu da sačuvamo ovo što imamo, teatarsku baštinu i savremeno stvaralaštvo, ali i da otvorimo perspektive za umetnički rad generacija dramskih umetnika koji dolaze.

Pozorište je sintetička umetnost koja se odigrava na sceni, ali i u gledalištu, u politici i tradiciji, u jeziku, filozofiji, literaturi, likovnoj umetnosti i muzici. Pozorište može postati laboratorija novih formi, ideja, nove osećajnosti i novog viđenja sveta.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

NATAŠA NINKOVIĆ ZA KURIR O ULOZI U PREDSTAVI SELESTINA: Čovek je lako kvarljiva roba

Predstava „Selestina“, nastala po tekstu Fernanda de Rohasa u režiji Milana Neškovića, biće premijerno izvedena 4. oktobra na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Iako je prvi put objavljen krajem 15. veka, ovaj roman nudi niz savremenih tema. O svetu u kom je novac glavni vladar i vrhovni bog, prepun lažnih moralista, koristoljubivaca, svet bez ljubavi i empatije, govorila nam je njegova najbolja predstavnica, glavna junakinja Selestina, koju tumači Nataša Ninković.

Koji je trenutak u životu kada shvatimo da zlo nosimo i sami i da smo i te kako odgovorni za stvari koje nam se događaju?

- To je trenutak suočavanja sa sobom. Ne mislim da svi funkcionišu kao moj lik Selestine, ali mislim da se ljudi na važnim funkcijama, oni koji odlučuju o našoj sudbini i sudbini ove zemlje, mogu i te kako prepoznati u tome. Ona je licemerna i pokvarena, ali s druge strane se teši činjenicom da ne radi ništa što neko od nje ne traži. Kako vrana vrani oči ne vadi, Selestina radi samo ono što od nje traže i na taj način spira odgovornost sa sebe, te ljude čini saučesnicima, a kada dođe trenutak raščišćavanja i upiranja prstom ko je kriv, ona jednog po jednog razotkriva u svem njihovom licemerstvu, manipulativnosti i pohlepi, a krajnji ishod ne docnosi razrešenje, već ogromne žrtve.

Da li su izgledi da u ovom surovom svetu jedino čovek bez empatije, poput likova u predstavi, može da preživi?

- Ne mislim tako. Nažalost, oni su najprepoznatljiviji jer čovek je lako kvarljiva roba, lako podložno biće koje nije imuno na takve stvari. Upravo ovaj komad pokazuje da je tako još od 15. veka, kada je i napisan. Čovek se nije promenio, promenile su okolnosti, ali taj karakter, želja za moći, novcem, manipulacijom... uvek nekako preovladava. Retki su, nažalost, oni drugi i one vrednosti kojima mi težimo.

Kako se lično nosite s takvim ljudima?

- Tako što smatram da mogu na ovaj način, kroz svoj posao, da uprem prstom u nešto što postoji u našem društvu, pa se možda neko i prepozna i zapita. To na kraju predstave i pitam: „Srećom, mi nismo ovakvi. Je l’ tako?“ A razume se da jesmo i šta smo i ko smo. Međutim, mi volimo da mislimo da se to tamo negde dešava i nekom drugom. Nije tako. Zato se okrećem svom mikrosvetu. U mom životu me novac i materijalne stvari nikad nisu pokretale.

Igrate u drugoj sezoni „Senki nad Balkanom“. Šta je za vas značila saradnja s Bjelogrlićem?

- To je potpuno drugačija uloga od svih koje sam dosad radila. Iskorak u nešto drugo. Bila mi je velika čast da igram u toj seriji jer mi se prva sezona mnogo dopala. Na osnovu onoga što sam dosad videla, mislim da smo uradili dobar posao, da je to to. Igram glavnu madam, desnu ruku Kaluđeru. Ona vodi sve poslove, klub... Ona je kao trostruki agent na tom mestu. U to vreme takve žene su znale sve tajne. Ona je to maksimalno iskoristila, ali i one ipak imaju slabu tačku, to je mladi istražitelj koga igra Andrija Kuzmanović. Što se tiče saradnje s Bjelom, bilo je sjajno. On vodi sve, otvoren je, zna šta hoće, osluškuje glumce i zaista sam srećna što sam imala priliku da radim s njim.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ljudi, sećanja: Nebojša Romčević

Sve je relativno, a naročito ideje dobra i zla

Ne volim da se sećam. Ni lepih, ni ružnih stvari.


Piše: Rade Radovanović

Sećanje u meni ne proizvodi lepa osećanja. Nemam ono slatko zadovoljstvo ispunjenosti, postignuća ili spokojstva. Naprotiv, sećanje doživaljvam kao suđenje samom sebi u kome je nemoguće očekivati pravdu.

***

Ne verujem da prošlost i budućnost postoje kao objektivne kategorije. Sećanje nije prizivanje objektivnih slika, ono je projekcija sadašnjeg trenutka na nestabilne slike prošlosti. Sve postoji samo iz nas i iz našeg trenutka. Prošlost je ono što mogu da volim, ili ono što moram da potisnem da bih preživeo sadašnjost.

***

Ne uči se iz prošlosti, već iz našeg razumevanja tih slika. Konačno, sećanja i ne postoje da bi bila objektivna, već da bi našoj subjektivnosti dala legitimitet. Isto je tako i sa istorijom: ona je veliki supermarket iz koga biraš samo ono što ti treba za današnji ručak.

***

Ne volim preterano da se vraćam u prošlost, ali to i nije voljna radnja. Ne postoje hronologije dešavanja u mojoj glavi; postoji album slika i prizora koje je poneo vetar. To su emocije koje vise u vazduhu, to su mirisi, suze ili seta, ali otkuda su, imaju li veze sa trenutkom u kome su nastale ili samo sa trenutkom u kome se same prizovu, ne znam.

***

Lična istorija je mit koji gradimo o sebi da bi odbranili lik koji igramo- najčešće sami za sebe.

***

Moja sećanja su sasvim nepouzdana i smetena; mnogo je vremena iza mene, a kao da nije ni počelo da teče. Slika za koju verujem da je prvo što pamtim je vreo letnji dan, grob moga oca, jedan mali žuti pas i puno prašine koju vetar podiže. Osećanje zbunjenosti i žeđi.

***

Ja sam odrastao u blizini Novog Groblja i počasni plotuni nedeljom, Lenjinov marš iz daljine, kolone u crnini, kandilarke, miris venaca koji trule su pozadina tih sećanja. Kada posmatrate groblje dečjim očima, bez nužnog pijeteta, to je savršeno igralište.

***

Možda deca nenaučena na bitno i nebitno, a u stalnoj žudnji za zadovoljenjem trenutnog ćefa, umeju da žive bolje i zdravije.

***

Osnovna škola u koju sam išao, „Dragica Pravica“, bila je jedna od prvih eksperimentalnih škola u Jugoslaviji. To je bila celodnevna nastava, sa popodnevnim „časovima učenja“. Jednom mesečno smo išli da čistimo Zvezdarsku šumu, skupljali stari papir da bi se deci koja nemaju za ekskurziju dodalo u budžet, sadili borove u ogromnom školskom dvorištu.

***

Kifle i kokta, dan škole, svečani zbor i himna „O tebi pevam devojko Dragice“. Školske uniforme. Osmaci tuku sve ostale. Škola više ne postoji pod tim imenom, a Dragica je ostala i bez svoje ulice. Valjda je bilo malo to što je samo jednom poginula za slobodu.

***

Deca su uglavnom živela na ulici ili u školskom dvorištu. Automobili su bili retkost. U ulici je bila turska kaldrma od koje su kolena teško krvarila.

***

Sećam se policajaca koji su patrolirali po kraju i znali svakog lično i mi njih; bili su deo zajednice. Sećam se inkasanta za đubre, svetskog prvaka u pimplovanju lopte glavom, koji je sa ulice vikao „Ide Žika đubre!“ Steklenih flaša za mleko.

***

Sećam se plakata za gostovanje cirkusa koje su izbacivali iz aviona, a koji su se presijavali na nebu. Jurili smo za njima čak do Karaburme. Nikad nisam uhvatio nijedan.

***

Puno se učitelja i profesora sećam, a naročito strašnog profesora fizike, Gedeona Petrovića (mnogo kasnije sam shvatio da je on od nas pravio ljude) i moje razredne, Mire Gregorešak. Ti ljudi verovatno nikada nisu saznali koliko su nam značili.

***

Odrastao sam sa majkom, koja je bila žena-lav. U osmom razredu sam bežao iz škole (takoreći uopšte nisam išao u školu); sedao sam na bicikl i odlazio bilo gde, najčešće negde odakle se vide i Sava i Dunav, ili sam ostajao sam u kući, slušao Status Quo i pio konjak ‘David‘ s koka-kolom.

***

Jugotonova radnja u Makedonskoj i hiljadu dolazaka da pitam kada će se pojaviti singl taj i taj. Iz čije kuće se čuju narodnjaci, svi ga gledaju sa žaljenjem ili čuđenjem. Većina drugova iz osnovne škole je svuda po svetu, ali mi koji smo ostali ne shvatamo da je prošlo pola veka našeg prijateljovanja; kao da je još prvo pologođe.

***

Bio sam prva generacija ‘usmerenog obrazovanja’; nisu postojale gimnazije, a teško da bih se u neku i upisao. Tada je bilo puno povike na Stipu Šuvara, a danas znam da je to bio dobar obrazovni sistem; u svakom slučaju, bolji od svih koji su usledili.

***

Upisao sam II Ekonomsku školu, turistički odsek, verujući da se turistički vodiči najbolje provode na svetu. Nisam puno pogrešio. U ovoj školi je Srpskohrvatski jezik predavao čovek koji me je možda presudno opredelio za posao kojim se bavim.

***

NJegovo ime je Paja, i nikada ga nismo znali drugačije. Bio je čovek krajnje nekonvencionalan, na svoju ruku i na svoj način. On mi je u dva – tri navrata za neke sastave rekao: „Nemoj mi ovo đubre predavati, nego sedi pa stvarno piši“. Kao da su takvi ljudi nestali u tišini, zgađeni i rezignirani.

***

Osamdesete su godine koje svi pamtimo kao vrhunac i krize i opšteg cvetanja one zemlje. Diskoteke, ska muzika, Madness i Boom Town Rats, pa i disko, pijanstva po Kališu, SKC, poneka tuča i pre svega devojke.

***

Poslastičarnica, bioskop, ljubljenje u školskom. Sve to danas izgleda kao da se desilo nekom drugom, ili svima drugima. Osećaj sigurnosti, radosti života, osećaj pripadanja gradu i njegovoj neuništivoj civilizaciji. Svet u kome je fukara znala svoje mesto.

***

Posle vojske sam krenuo na studije. Moje studije ekonomije su trajale do prvog časa matematike. Odmah mi je bilo jasno da mi ništa nije jasno i da bolje nikada neće biti. Uzeo sam svesku i izašao da se više ne vratim.

***

To je bilo i vreme kada sam se strasno zaljubio u Savu i Dunav. Radio sam preko leta (prodavao sladoled i vukao kože u jednom stovarištu) i zaradio za čamac i motor. Na reci sam otkrio značaj i snagu sanjarenja. Sanjarenje je postalo moja najvažnija duhovna delatnost. Osluškivanje neočekivanih misli i slika, delova tuđih rečenica, parčadi nečije poezije, udaljenih zvukova tegljača sa Dunava… Danas mi je potreban značajan mentalni napor da se dovedem u to stanje.

***

Kada se setim sebe iz tih godina vidim samo srećnog klipana. Šta god da sam radio, vazda sam čitao, pisao i crtao. Satima, danima. Nisam ni znao da postoji Fakultet dramskih umetnosti, sve dok me majka nije poslala kod svoje drugarice iz Pete, legendarne profesorke režije Borjane Prodanović, sa sve mojim papirima i snovima.

***

Tek tada sam čuo da postoji škola za pisanje. Sećam se svoje prve drame, pisane pod utiskom prvog čitanja Ibzena. Likovi su svi od reda bili doktori filozofije, a zvali se Stokman, Borkman, Helmer i slično. Onda sam upoznao i reditelja Slavenka Saletovića, koji mi je dao najdragoceniji savet: „Piši ono što poznaješ!“ I napisao sam „Život u Grobljanskoj ulici“, koji je vrlo brzo kao TV drama koju je on režirao, donela neke veoma važne nagrade i veliko samopouzdanje, a mene upoznala sa velikim svetom i obratno.

***

Kada sam upisivao dramaturgiju, zapravo ništa nisam znao ni o pozorištu, ni o filmu, a generalno, slabo da sam znao išta iočemu. Slobodan Selenić je u mojoj „Grobljanskoj“ video nešto što je prevagnulo nad mojom potpunom ignorancijom i tako sam, uprkos lupetanju na prijemnom, uspeo da upišem dramaturgiju.

***

Fakultet dramskih umetnosti je bio na vrhuncu svoje opšte kreativnosti; nedogledno veliki profesori, fantastičnog znanja, moralnog stava, talenta i integriteta. To su bile godine nadoknađivanja propuštenog, stalnog učenja i radosti novih spoznaja koja me i danas drži.

***

Naravno, presudan uticaj na mene kao čoveka, pa tek potom kao umetnika, a kasnije teoretičara, izvršila je profesorka Mirjana Miočinović, čijoj naučnoj i moralnoj beskompromisnosti nisam uspeo da se približim, ali sam se bar trudio. Postao sam njen asistent i od tog trenuka je počelo moje umetničko, naučno i intelektulano putovanje u pravcu koji sam mogao da artikulišem.

***

Početkom rata, prilikom bombardovanja Dubrovnika, iracionalna, očajanička i duboko ljudska reakcija profesorke je bila da da otkaz iz protesta i ode sa Fakulteta. Nasledio ju je profesor Petar Marjanović, od koga sam se učio profesorskoj etici, delikatnosti i finoj ironiji prema životu.

***

Kada se danas osvrnem, ne mogu da verujem da sam imao toliko sreće da budem student takvih profesora, a kamoli da nekoga od njih jednog dana nasledim. Slobodno mogu da kažem da me je Fakultet dramskih umetnosti oblikovao kao umetnika i kao čoveka.

***

Na studijama dramaturgije je došlo do velike studentske ljubavi i braka sa Mirjanom koji je došao krajem 80. kada je cela država počela ozbiljno da se ljulja. Pojavile su se teme i tonovi koji su me zbunjivali. Smatrao sam sebe odraslim.

***

Diplomirao sam s dramom Sile u vazduhu, od koje je Jovica Pavić napravio čarobnu predstavu u Skopskom dramskom teatru, a koja je izuzetno lepo prošla i nagrađena na Sterijinom pozorju. Nekako u isti čas sam postao asistent-pripravnik na FDU i umetnički direktor Pozorišta na Terazijama. Sve je izgledalo savršeno. A onda je krenulo ludilo koje i danas traje.

***

1992. godine sam dobio sina Luku i sećam se njegove prve Nove godine kada nisam mogao da mu kupim ni jelku, ni poklon sa svojom asistentskom platom. Stajao sam u Bulevaru sa gomilom bezvrednih čekova i plakao. To, naravno, sa strane izgleda beznačajno u poređenju sa svime što me je moglo snaći i što je snašlo mnoge iz moje generacije.

***

Ipak, osećao sam kako narod počinje da se menja; umalo sam se tukao za mleko na otvranju prodavnica, ljudi su se tukli za hleb na terazijama, a profesionalne patriote su hvatale zalet.

***

Moja majka je do penzije radila za slovenačku Industriju kože. Ti ljudi, koji se nikada nisu potpisivali, osim kao ‘radnici IUV’ slali su nam pelene i mleko u prahu.

***

Moji komadi su počeli da se igraju u mnogo pozorišta. Dočekan sam sa puno dobre volje i u pozorištu, a naročito na televiziji, zahvaljujući uredniku Radomiru Putniku, koji je otkriće novog pisca smatrao svojim ličnim uspehom i misijom.

***

I danas se pitam, kao i većina građana Srbije moga godišta, kako sam preživao proklete devedesete. Majčina penzija je verovatno bila jedan od razloga. Pokušavam da potisnem te slike opšte propasti, histerije, ludila i očajanja i da shvatim ljude koji govore dobro o Miloševiću, njegovoj partiji i njihovim raznim koalicionim gmazovima.

***

Sećam se, a nažalost i moj sin, kada smo jedne zime prolazili ispred kordona policije. Isplivali su ljudi praznih glava, pustih duša, a usta punih Srbije. I još uvek plutaju po površni.

***

To su bile godine stalnih demonstracija. Više se i ne sećam kojih i kada; šetali, zviždali, (bila je i jedna tuča) hrabrili studente i sami sebe. Tokom devedesetih, možda i kao pokušaj da pronađem deo stvrnosti u kome mogu da postojim bez patnje, stekao sam gotovo fanatične radne navike.

***

Okolnost da se bavim i umetnošću i teorijom za mene je značila da moram da vodim dva simultana života i u oba sam sebi postavio lestvicu najviše što sam umeo. I danas sam uveren da mi je teorija jako pomogla u artikulisanju sebe kao pisca, a da mi je spisateljski rad pomogao da razumem teoriju bez mistifikacije. Teorija i praksa ne pulsiraju i istom ritmu; u tom čestom razilaženju, čovek lako prepozna da ga teorija tera da svet promišlja, a umetnost da svet oseća.

***

Sećam se da nisam imao novaca da odštampam magistarski u dovoljnom broju primeraka i da mi je Fakultet u tome pomogao. Mitinizi, jurnjave, glad i vera da je Milošević jedina prepreka da ovo društvo postane normalno.

***

Opet, radio sam mnogo i bio puno izvođen. Tokom devedesetih sam dospeo na nekakvu listu (to sam saznao kasnije) nepoželjnih pisaca, ali su se pozorišta nekako odupirala vlastima i sačuvala dignitet.

***

Sredinom devedesetih sam se razveo i sreo moju Maju, koja me je naučila šta je to voleti. Mislio sam da je to jednostavno, a ispostavilo se da je to posao za ceo život.

***

U drugoj polovini devedestih sam doktorirao, bio dve godine direktor Drame Narodnog pozorišta; na te godine sam ponosan. Majka mi umire. Drugi sin, iz braka sa Majom, Nikola, rađa se pod bombama. Izašao je iz ‘Dragiše Mišovića’ nekoliko sati pre nego što je bolnica pogođena.

***

O devedesetima nemam snage da razmišljam. To je neprekinuti, zgužvani užas, bol u grudima, buka u ušima. Sećam se lajavih ludaka koji su tada dograbili pravo na javni dikurs; nekakvo zverinje izlazi iz svojih mračnih rupa, a mi stojimo nemi. Ne možemo da shvatimo da je sve dopušteno.

***

Napisao sam nekoliko komedija o paru nezavisnih intelektualaca da bih se smejao pre svega sebi i svojoj naivnosti. A opet, svest o tome da sam uvek pripadao samo sebi, da nisam izneverio ono što sam osećao kao dobro i pravedno, da nisam oteo i da nikome ništa na svetu nisam dužan, da starim mirne savesti, pokazalo se kao najbolji izbor. To nikako ne znači da sam bio u pravu, ali je sve bilo posledica mog promišljanja ili zabluda.

***

Biti profesor i pisac nisu poslovi, već pozvanja. Nijednim od ova dva posla čovek ne može da se bavi ako je svoju savest posudio nekoj organizaciji. Intelektualac mora biti apsolutno nezavisan i plaćati cenu te nezavinosti. Možete biti vrhunski stručnjak i biti partijski funkcioner, ali ne možete biti intelektualac.

***

Dovoljan je jedan trenutak, jedan dan u kome odluku niste doneli sledeći svoje osećanje dobra, pa zauvek izgubite pravo da sebe smatrate intelektualcem. Moć intelektualca počiva na njegovoj moralnoj besprekornosti u spoju sa ozbiljnim znanjem. Biti profesor, znači upravo to. Biti umetnik, ne znači ništa drugo.

***

Naravno, živimo postmoderna vremena; sve je relativno, a naročito ideje dobra i zla. Reč nema snagu, misao duža od slogana ne dopire do zaglupljenih masa. Jedino što čovek može da čini, jeste da radi na sebi, da besomučno uči, da neprekidno misli, da se vazda preispituje, da bude centar svog kosmosa.

Kao ateista, spas sam potražio u filozofiji koja mi pomaže da našu sudbinu ne shvatam previše tragično. Tragično je što je čovek rešio da se više ne pita, već da stiče. Možda živimo u najgorem od mogućih svetova, a možda samo moja generacija ne ume da prihvati da je nestao svet i da je nastalo selo kojim vladaju globlane i lokalne seljačine.

***

Srbija je zemlja koja nestaje. Demografski, geografski, ekološki, ekonomski, duhovno i moralno. U javnom diskursu su se zapatili mikroorganizmi koji privode kraju truljenje ovog našeg nesrećnog istorijskog projekta. Vlast smrtonosnom efikasnošću razara i poslednje elemente države. Nestajemo u neokolanijalnom viru. Likovi iz crtanog filma umišljaju da su junaci „Orestije“. Ološ je odneo pobedu. Nemanjići, džaba se krečili. Istorijo, hvala na pažnji i doviđenja.

***

Imao sam lep život i još uvek ga imam, a opet, kada me se natera na sećanje, imam potrebu da plačem gorko, detinje, da lelečem i da se zacenim. Živeo sam uprkos životu kao i svaki građanin ove nesrećne zemlje, koja više ne zavređuje ni sažaljenje. Nisam bio neki muž, ni neki otac, ali sam verovao da dajem sve od sebe.

O sagovorniku

Nebojša Romčević je rođen 1962. godine u Beogradu. 1989. godine diplomirao je na FDU na Grupi za dramaturgiju. 1994. godine magistrarao, a 2001. godine doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde je zaposlen kao profesor na predmetima Istorija južnoslovenskog pozorišta i drame, Istorija srpskog pozorišta I drame, Savremene metode dramske analize i Metode analize predstavljačkih umetnosti i Teorija I praksa sitkoma. Napisao je preko dvadeset pozorišnih komada, tri tv drame, dvanaest serija i scenaria za četiri igrana filma. Komadi su mu prevedeni na engleski, francuski, nemački, ruski, španski, bugarski, poljski, slovački, ukrajinski, katalonski, slovenački… Živi u Beogradu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Molina Udovički Fotez: Niti sa mnom Drama počinje, niti će završiti

Ona je na to mesto promptno postavljena nakon medijskih napisa o ostavci na tu funkciju njene prethodnice Tanja Šljivar, iako je upravnica Ivana Vujić to negirala na konferenciji za novinare.

Naime, na direktno pitanje da li je direktorka Drame otišla s tog mesta, Ivana Vujić je izjavila da je Tanja Šljivar zamolila da uzme dva meseca neplaćenog odsustva zbog obaveza u inostranstvu.

Takođe, samo sedam dana pre toga na sednici Upravnog odbora na direktno pitanje njegove predsednice Jasne Dimitrijević upravnici, da li je tačno da je Tanja Šljivar dala ostavku, Ivana Vujić je odrično odgovorila.

Na istom sastanku upravnici je postavljeno pitanje šta se dešava sa Slobodom Mićalović i da li je otišla iz ansambla, Ivana Vujić je rekla da nije, iako je glumica u tom trenutku imala već nekoliko dana potpisan ugovor sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem.

Usledilo je brzopotezno postavljanje Moline Udovički Fotez na mesto v. d. direktora Drame, a iz svega ovoga moglo bi se reći da se u nacionalnom teatru kadrovska pitanja rešavaju na pomalo haotičan način.

Nova v. d. direktora Drame u izjavi za Danas to nije želela da komentariše, jer, kako kaže, „ne zna ništa o tome“.

Rekla je da joj je drago što je u timu koji predvodi Ivana Vujić i da primećuje promene od kada je ona na njegovom čelu.

– Vidim da su se neke stvari promenile za ovih nepunih godinu dana od kada je Ivana Vujić upravnica Narodnog pozorišta, da se ona zaista brine o ljudima i želim da se priključim tom timu. Imamo izvanredan umetnički ansambl, izvanredne umetnike koji su reditelji naše kuće i najpre ću brinuti o njima, ali će Drama i dalje biti otvorena za sve umetnike iz zemlje i šire koji žele da rade u Narodnom pozorištu. Moj posao je da o svima njima brinem na najbolji mogući način i volela bih da svi oni naprave najbolje predstave u narednom vremenu – kazala je za Danas Udovički Fotez.

Upitana da li će menjati repertoar odgovorila je da će se „zasad sve odvijati onako kako je dogovoreno“.

– Ne mislim da od mene Drama počinje niti će se sa mnom završiti. Ova kuća postoji 150 godina i ako mogu da parafraziram rečenicu Stevana Raičkovića, mi smo samo niti između naših predaka i naših potomaka, odnosno ja sam samo nit između prethodnog i budućeg direktora Drame – konstatovala je Molina Udovički Fotez za naš list.

Pre skoro godinu dana u Narodnom pozorištu je organizovana pobuna dela zaposlenih pod nazivom „Nije umetnički ćutati“, koju je inicirala smena tadašnjeg direktora Drame Željka Hubača, a koja je naposletku dovela do smene tadašnjeg upravnika nacionalnog teatra Dejana Savića.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta