Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Opet se spremaš za preletanje?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Nemam ja kuda da prelećem, moj Muselime. Gde god da odem Izgnanik bih bio. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Za tako umnog insana, svuđe ima mjesta, moj efendija.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Mjesta ima, moj Muselime, no sampasa nejma. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Ne kontam, moj efendija. Kod nas je sampas - sloboda, skitanje. :-???
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Bezbeli, moj Muselime: riječ označava srećniji, ali i rizičniji, period u životu kopitara i papkara. To je ono vrijeme kad ih vlasnici puste u planinu da se sami o sebi brinu i uživaju u slobodi. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

I ko te ne pušta, papak, da paseš na miru?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Mnoga alčak-marva nenasita, Hajvane. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Hajvan ti u gaćama, Ćutuče!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Bibliotekar »

Glava se vazda po jeziku poznaje. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Bezbeli!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Predrag Ejdus: Cela jedna Srbija živi izvan naših granica

O starim šovinistima i ostarelim gastarbajterima, Fidelu Kastru, Josipu Brozu i zemlji koje više nema...Društvo se sada obnavlja, radujem se povratku dijaspore

PRVAK Drame Narodnog pozorišta Predrag Ejdus (69), formalno penzioner (neformalno rekorder) - daleko je od svake "mirovine". Ovih dana upisaće još jedan naslov u svoj repertoar, što znači da trenutno igra u sedamnaest različitih predstava - u matičnoj kući, pa Jugoslovenskom i Beogradskom dramskom, Madlenijanumu, kao i na nekim manjim scenama. Veliki umetnik obeležiće sledeće godine i veliki jubilej: četvrt veka kako briljira u ulozi Kir Janje u istoimenoj predstavi nacionalnog teatra. Ali, briljira Ejdus i u mnogim drugim predstavama, pa je i to jedan od razloga njihove dugovečnosti.

- Dolaze nove, a ostaju stare predstave. To je oko hiljadu i po stranica teksta - jednostavno objašnjava popularni glumac. - Nikada nisam izašao na scenu, bez obzira na to koliko dugo igram neki komad, a da se nisam posvetio obnovi uloge tog dana. Nisam od onih "fah idiota" koji mogu da tekst izrecituju u svakom momentu, za mene je to ponekad i višednevna priprema jer se prave i pauze između igranja. Mora da se odvrti film tokom dana, svako od nas ima nekih "belih mesta" na koje mora da obrati pažnju. Tim pre što u velikim pozorištima igramo sa suflerima, u malim bez njih.

* Uskoro ćete u "Horu bečkih dečaka" u teatru "Kart blanš" zaigrati gastarbajtera koji se u poznim godinama odlučio da potraži hleb u inostranstvu?

- Mnogo je onih koji su u tranziciji ostali bez posla. Mladima je lakše, ali i stari koji imaju neke zanate i profesije sanjaju da odu negde gde mogu da zarade - kaže Ejdus. - Rade na "crno" i "polucrno", ne bi li izdržavali to malo familije. Kao i cela radnička klasa koje više i nema, žive u neorobovlasničkom sistemu. Pokušavaju da se prilagode, ali im teško ide. U stalnom su kontrastu sa bogatim Zapadom, načinom života i tamošnjom kulturom.

* Naša gastarbajterska priča počela je šezdesetih godina, i dalje ne prestaje?

- U Beču je gotovo sto hiljada Srba i to različitog sveta. Obrazovani i neobrazovani, odlazili su u talasima, uglavnom iz socijalnih razloga. Mislim da naših ljudi - što poreklom, što pridošlih - izvan zemlje ima gotovo pet miliona. Dakle, to je još jedna Srbija izvan njenih granica. Pa i moja sestra živi u Engleskoj, trenutno je tamo i moj sin, brat od tetke je u Kanadi... Iz generacije, polovinom osamdesetih, otišli su mnogi koji su se ovde već etablirali u svojim profesijama. Krenuli su kada je počeo da puca socijalizam i nastala ekonomska kriza. Sada se mnogi vraćaju, iako su im deca ostala u inostranstvu. Doduše, sa inostranim penzijama. Mada su se dobro snašli, nisu se navikli na tamošnji način života. Radujem se njihovom povratku i zbog njih samih, i zbog društva koje se obnavlja. Malo lamentiramo nad starim vremenima, malo bistrimo međunarodnu politiku, ali najviše čeznemo za - Grčkom. Jer smo, među prvima, u buljucima tamo odlazili i "otkrili" svako grčko ostrvo.

EVROPSKE IDEJE

- POSLE raspada Jugoslavije sreo sam se sa Antom Markovićem u Makedoniji, gde je on boravio kao tamošnji savetnik Vlade. Sećam se da mi je ispričao kako mu je Žak Delor (nekadašnji predsednik Evropske komisije) tvrdio da smo mi već jednom nogom bili u Evropi. I to četrdeset godina ispred nekih zemalja koje su sada u EU. Pitanje je šta će i sa Evropom biti u budućnosti, ali bih voleo da tamo uđemo.
* U "Vikipediji" piše da ste Jugosloven, da li se još tako osećate?

- Uvek. Tako sam se izjašnjavao i posle raspada zemlje. Imam pravo da se osećam kao Jugosloven (ili kao Čuburac), mada nisam ostrašćen jugonostalgičar. Za mene je verovatno najtragičniji trenutak kad se i kako se ta zemlja raspala.

* Da li je išta ostalo od njenih vrednosti?

- Nažalost, ne. Posle rata smo imali jedan od najvećih ekonomskih napredaka u svetu. Besmisleno je govoriti koliko je u prethodnom periodu napravljeno puteva, fabrika, da ne govorim o radnim mestima i platama. Kažu, bila je diktatura. Pa i njih ima raznih. Nismo za poređenje sa jednom Libijom ili Irakom, ali i tamo su ljudi ranije odlično živeli. Mi smo sigurno bili jedna od najdemokratskijih zemalja u istočnom svetu. U vreme Broza, uostalom, za kulturu se izdvajalo sigurno deset puta više nego danas, a Beograd je bio centar mnogih međunarodnih dešavanja. Da ne govorim o školstvu, zdravstu, pravnom sisitemu. Sudstvo je bilo uređenije, i u njemu je bilo više pravde. Za Ruse, Poljake, Rumune - bili smo Amerika. Sada su neki od njih u EU, a mi još daleko iza njih...

HULjE I ŽOHARI
- IGOR Mandić ima jedan genijalni esej u kome kaže da je raspad Jugoslavije bio tektonski poremećaj, posle koga su iz pukotina počeli, bez kontrole, da izlaze žohari: hulje, bitange, problematični likovi. Taj se proces desio ovde, u Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, svuda. Naravno, svemu su puno doprinele raznorazne službe, strane i domaće - kaže Ejdus.

* Kad govorimo o besplatnom školstvu i zdravstvu, to su neki od razloga zbog kojih se Kubanci ovih dana s poštovanjem i žaljenjem opraštaju od Kastra?

- Reč je o jednoj vrsti populističke diktature, koja je imala veliki broj protivnika u emigraciji, kao i kod nas posle rata. Na Floridi i u Majamiju postoji enklava Kubanaca koji su izbegli iz rodne zemlje. Ali, režim koji su imali u vreme Batiste, a koji su revolucijom srušili Kastro i Če, doveo je do velikih poboljšanja. Nisam siguran da će Kuba nastaviti istim putem, mada će neke stavari ostati. Pod embargom su uspeli da razviju nauku i medicinu. S Kube su u talasima leve struje zahvatale i Venecuelu, Brazil, Peru, Čile. Kastro i Če postali su simboli otpora američkom imperijalizmu, pa i raznim oligarhijama u tim zemljama. U narodu će on sigurno dugo živeti kao ideal slobode i hrabar čovek, sa vizijom. Ipak, i Kuba se menjala prethodnih decenija. Posetili su je papa i Obama, počeo je da ulazi strani kapital. Sve mi to liči na neko otopljavanje. Ali, i Kuba će doživeti neku tranziciju. Samo da ne ne bude kao naša - jer to je tunel u kome znate početak, ali ne znate kraj.

* S Josifom Tatićem i "Šovinističkom farsom" obišli ste celu nekadašnju zemlju, ispraćeni aplauzima. Hoće li doći vreme da se Srbi i Hrvati ponovo smeju i sebi i onima "preko"?

- Već razmenjujemo gostovanja. U Hrvatskoj postoji jedan Frljić, kontroverzan i hrabar reditelj, neomiljen u političkom establišmentu, ali kojeg podržava jedan deo tamošnje javnosti. S "Rodoljupcima" u Zagrebu smo doživeli stajaće ovacije... Što se tiče "Farse", mi smo napravili andergraund predstavu, na ivici zabrane, kada nije bilo ni "š" od šovinizma. Okolnosti i događaji u vreme igranja počeli su da se radikalno menjaju. Predstava je krenula kao satirična komedija, a završila se kao tragična farsa. U Zagrebu smo u "Lisinskom" igrali pred četiri hiljade ljudi, da bi potom, te 1989. otišli u Knin u Dom armije, gde je u vreme izvođenja vladao muk u sali. Tek pred kraj počeli su da se smeju. Onda nam je tamošnji novinar rekao da od 700 prisutnih ljudi, ima njih 500 koji su nekog izgubili u prethodnom ratu... Poslednju predstavu smo igrali u Dubrovniku, u doba predizbornog mitinga Savke Dabčević i Mike Tripala. Ipak, mi smo na Lapadu imali više posetilaca nego oni na Stradunu.

* Iz današnje vizure, kako vam se čini da je publika doživljavala ovu predstavu?

- Ogroman broj ljudi nije osetio naš odijum prema novim etnogenetičarima i teorijama o poreklu Srba i Hrvata. Narodu je godilo da se smeje kako su Hrvati duhovitiji od Srba, i obrnuto. Sećam se da je jednom tokom rata probijen koridor i mi smo otišli vojnim džipom u Banjaluku da odigramo četiri predstave. Jedna tamošnja pozorišna kritičarka "iscepala" je predstavu, a glavna zamerka je bila što je Hrvat mnogo duhovitiji od Srbina! Veoma mali broj ljudi je shvatao da smo kritični i prema jednima i prema drugima, jer su opasni. To su sve "rodoljupci" koji su profitirali na ratu, dok su drugi ginuli. Uostalom, najveće zlo tokom poslednjeg rata nisu doneli stari nacionalisti već konvertiti.

SVET NA RASKRŠĆU

* KAKVA nas budućnost čeka?

- Svet se neviđenom brzinom menja. S jedne strane je probuđena Rusija s veštim predsednikom koji je vratio dostojanstvo državi i narodu, s druge, SAD s milijarderom na čelu. Veliki je porast desnice i u istočnoj i u zapadnoj Evropi, tu je i "bregzit" i jedna krajnje neizvesna ekonomska i migrantska kriza. Doći će verovatno do ogromnih promena. Neizvesno je šta će se dešavati i u okruženju i u Evropi. Sve govori da imamo jedan neverovatno turbulentan period pred nama...
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Radoslav Rale Milenković, glumac i reditelj, govori za Danas

Korumpirani smo golom koricom hleba


S njom sam išao u istu školu, nismo išli u isti razred ali smo se sretali po hodnicima Jovine gimnazije", kaže Radoslav Rale Milenković, glumac i reditelj, posle predloga da bismo, osim o komadu "Sirena i Viktorija", u intervjuu mogli da se dotaknemo i teme ovdašnje društveno-političke scene. "Radije bih prvo o komadu. U njemu su ionako protagonisti ogledalo posledica političkih odluka. Ne samo ovih s početka teksta, nego i onoliko godina unazad..."

Režirali ste i glumite u komadu Aleksandra Galina, komediji zabune, čiji su glavni likovi novopečena bogatašica, pobednica tranzicijskog maratona, njena profesorka engleskog jezika Viktorija i "Pastuv", odnosno, vremešni astronom koji, da bi preživeo, šiša pse po kućama. Sve savremeni likovi a vama je to uvek, kako kažete, važno, dok aktuelnost i nije?

- Pa, da. Mislim da je tu bitna razlika i jako je važno da pozorište pokuša da izbegne dnevnu aktuelnost a da zapravo bude savremeno u pogledu problemskog bavljenja stvarnošću. Znači, da važna pitanja savremenog trenutka izađu iz tkiva komada. U tom smislu jednako moraju da budu savremeni i Sofokle, i Šekspir, i Galin... Kad je samo aktuelno, onda to postane jednako banalno i zamorno kao što je stvarnost sama, dok savremenost, zapravo, ima više šanse da postavi ozbiljnija pitanja.

Devedesetih je bilo mnogo aktuelnih komada. Pomene se Slobodan Milošević i eto "kritike" režima. Kako to komentarišete i da li biste eventualno imenovali takve primere?

- Beznačajni su i zaboravljeni. Verovatno takve komade više nikad niko neće ni igrati.

Da li se, ne samo u pozorištu nego i u drugim kreativnim oblastima, ta vrsta pseudokritike može smatrati robom?

- Takvi komadi se i pišu iz želje da se čovek okoristi, da se zaradi, ne samo novac nego uopšte - ime, CV, štagod... A umetnost i pokušaji umetnosti uvek počivaju na našoj unutrašnjoj potrebi da postavimo pitanje ili da ispričamo neku priču verujući da bi ona i drugima mogla biti uzbudljiva, da bi i drugima mogla reći nešto malo više o ljudskoj sudbini i ljudskoj prirodi, o svetu kakav je.

Pa, kakav je?

- Ništa se u svetu i u ljudskoj prirodi i funkcionisanju sveta nije promenilo i taj točak istorije i točak vlasti je isti kao u vreme Ričarda Trećeg, na primer... Svet je isti, oduvek i zauvek, od Švedske ili neke druge uređene države, do Srbije ili bilo koje druge Banana republike.

Koji od likova u komadu bi mogli biti "najlepljiviji" za publiku - Sirena pobednica tranzicije, Viktorija koja joj drži časove engleskog da bi se izdržavala ili astronom, koji je greškom registrovan kao seksualni predator?

- Mislim da će publika jasno prepoznati ono što se u tranziciji desilo s intelektualnom elitom - astrofizičar i doktorka filologije, ozbiljni ljudi utemeljeni na znanju i obrazovanju sa jedne, i novopečena bogatašica sa druge strane, uzorci su žrtava i pobednika tranzicije. Tu niko nije ni dobar ni loš po sebi, nego komad na plemenit način pred nama uspostavlja sliku savremenog društva i razume ga kao mesto u kome je došlo do promenjenog sistema vrednosti. U takvom društvu nemaš više pravo da budeš slab i nemoćan, jer samo jači i brutalniji pobeđuju. I pokreće ih glagol: imati.

Umesto biti?

- Da, jer glagol "biti" označava postojanje u najdubljem utočištu. U našem komadu to utočište od sveta, koji je postao divlji i bezdušan, pronalazi se u osećanju ljubavi. Kad voliš, onda te baš briga da li je taj koga voliš bogat ili je siromašan. U našoj predstavi radi se o sukobu sistema vrednosti.

Sunovrat sistema vrednosti je naročito vidljiv i u takozvanom rijaliti programu iz Skupštine. S Majom Gojković ste, rekoste, išli u školu. Da li biste nekako mogli da objasnite onaj njen gaf sa zvoncetom u Skupštini gde ga je koristila na dosad, mislim, neviđen način? Tako što kad izgovori "stavljam ovaj predlog za glasanje" i pritisne dugme, to jest, zazvoni, to je signal za naprednjake da glasaju, ali kad to isto kaže, a zvonjava izostane, za kolege je to znak da "miruju", odnosno, ne glasaju. Na Jutjubu su ove situacije snimljene a naslovi su im "U Skupštini ne sede ovce, ne treba im zvonce" ili "Zvonce za naprednjačko stado". Šta vi kažete?

- To je dosta jednostavan jezik znakova ali mislim da je to pitanje za vaše kolege koje prate Skupštinu i za sve medije. Za mene je, znate, to ponižavajuće ali je to očigledno način da se održi partijska disciplina. Tako ti ljudi i shvataju svoj boravak tamo - da treba po partijskom zadatku da glasaju za Vladine predloge. Liči mi to na Pavlovljev uslovni refleks kad se psu zazvoni, on počne da luči pljuvačku jer zna da će dobiti da jede. To sa zvoncetom nije ni tužno, to je sramno.

Da li je naša trenutna socijalna situacija, u stvari, stanje srama?

- Emil Sioran, francuski filozof rumunskog porekla, izdržavao se jedno vreme tako što je u robnoj kući Lafajet pakovao. On ima jednu važnu rečenicu: "Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi". I mislim da smo mi trenutno u takvoj situaciji - mi više nismo korumpirani robom sa najskupljih spratova u Lafajetu, nego golom korom hleba. Mislim da će u tom smislu izgledati i razrešenje naše egzistencijalne situacije. Ukidanje i same pomisli na neke ideale jednom će prestati da funkcioniše. A dokle god vi niste spremni da umrete od gladi, osuđeni ste na ovakav život koji je, zapravo, mrcvarenje i nevolja.

A kako gledate na nervozu vlasti, posebno sada kada se tu kao kandidat za predsedničke izbore pojavio Saša Janković?

- Dvojako. Jedan aspekt je generalna nevaspitanost i spremnost vlasti da svakog neistomišljenika oblati. To su njihove stare, radikalske navike. Retorika im se menja u skladu sa promenom interesa ali teško je promeniti navike i metod koji su oni godinama vežbali i na isti ovakav način se ponašali. E sad, pošto vlast uopšte ne mora da bude nevaspitana, nepristojna, bahata, s huliganskim, siledžijskim rečnikom, a ipak to čini (i ne samo da čini, nego tako baš voli), znači da je u pitanju karakter. A karakter je, kaže Heraklit, "čovekova sudbina".

Da se vratimo umetnosti. Diplomirali ste i režiju i glumu. Kad su vas pitali šta vam je draže, parafrazirajući Čehova, objasnili ste da vam je režija zakonita supruga a ljubavnica gluma. Ali, kako ljudi različito gledaju na supruge i na ljubavnice, kako stoje s tim u vezi stvari kod vas?

- Čehov je na taj način govorio o medicini i literaturi, budući da je radio oba posla. Ma koliko se trudio, čovek ne može istovremeno i sa predumišljajem da se jednako bavi i jednim i drugim poslom. Nekada više režiram, nekada više igram. To zavisi od mnogih okolnosti.

Galin u svojim dramama, a posebno u komadu "Sirena i Viktorija" ne gleda svet s gorčinom i cinizmom, nego s plemenitošću. Kako vi negujete plemenitost u sebi? Delujete ljuto kad pričate o nekim temama.

- Bes je jedna od sasvim ljudskih i razumljivih opcija kad je u pitanju reakcija na stvarnost i razumem ljude koji ga osećaju. Ali, u meni nema besa bez obzira na to što aktivno govorim o društvenoj stvarnosti. Sve je stalno i uvek iznova - isto. Dosadno je već koliko je isto, isti mehanizmi, iste laži i obmane... Ne mogu da se ljutim zbog toga. Samo nastojim da shvatim šta je stvarnost i po kom mehanizmu je proizvode za nas.

Da li biste prokomentarisali bivšeg ministra kulture i informisanja Ivana Tasovca i aktuelnog Vladana Vukosavljevića?

- O Tasovcu sam govorio dok je bio na toj poziciji. On je jedna lenština i kicoš. A novog ministra ne znam kako bih komentarisao. Nisam čuo da je išta rekao.

Kako nije, pa baš se često pojavljuje u medijima, daje intervjue?

- Pa da, ali ništa ne govori. To je valjda dar trgovaca nekretninama, da mnogo pričaju a ništa ne kažu.

Poučan primer Tomislava Nikolića
Osvrnuvši se na tezu Siorana o tome da sve nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi, Milenković je zapazio da je dokaz uspešnosti te formule demonstrirao aktuelni predsednik Republike Srbije Tomislav Nikolić. "On je spreman da umre od gladi na stiroporu i izbori se za to da postane predsednik Srbije. I to je možda jedna od najvećih sramota koju smo doživeli, ali je poučna", konstatovao je naš sagovornik

Da nismo u problemu?
"Mi bismo bili u velikom problemu kad bismo imali funkcionalan sistem sa svim institucijama demokratskog društva u punom kapacitetu i tada imali gubitaše od 700 miliona evra. Tu bismo bili u ozbiljnom problemu", primetio je naš sagovornik.

Do najdublje tačke
Govoreći o rediteljskom poslu Milenković je, između ostalog, rekao: "Moje je najdublje uverenje da je zadatak reditelja da to što je veliki pesnik i pisac napisao stigne do gledalaca. Ne nekim pukim uprizorenjem ili ilustracijom nego najdubljim pronicanjem u sve slojeve i značenja. Da što je moguće više našeg doživljaja i profesionalnog i umetničkog dara upotrebimo u svrhu toga da, recimo, Galinovo viđenje sveta i razumevanje ljudi, svake večeri kad igramo predstavu "Sirena i Viktorija", stigne do što je je moguće dublje tačke u srcu gledalaca. Da nas razumeju."
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

POMODORO intervju - Glumac, pesnik, pisac...

Šerbedžija: Janković hoće da pomogne narodu


Posle koncerta prethodne noći u Novom Sadu, konferencije za novinare u Medija centru, potpisivanja knjiga „Do poslednjeg daha“ i „Stranac“, bliceva fotoaparata, kamera, mikrofona, koktela, Rade Šerbedžija je konačno „naš“.

Dobro, oko njega je još njegovih prijatelja i sin Danilo, koji mu dobacuje dok ulazi u lift „Ti Rade izigravaš proleće u toj jakni“. On se nasmeje kao dete koje je nešto sitno zabrljalo i krene da se zakopčava. U stvari, tu ispred u pasažu na Terazijama dok se prebrojava ko će gde i s kim do „Pomodora“ Rade ostatku ekipe objašnjava kako da stignu do tamo. „Kako ne znaš? Pa, Hilandarska, ulica odmah ispod „Radio Beograda“, kaže kao da je rođen ovde.

Konačno smo tamo. U toplom.

Pa, nisu vas odnijeli bolje napisani...

- A, jel da su dobri stihovi? Rundek i ja smo napravili muziku za tu pesmu (počinje da je peva). On je završio režiju na Akademiji kod mene na klasi, Dalje smo bili prijatelji a onda sam zajedno sa njim potpisao režiju u teatru koji smo osnovali u Zagrebu 1982. godine – on, ja i Vjeran Zupan. I, to su bili moji studenti koji su završili četvrtu godinu . Ja sam ih zadržao i napravili smo predstavu na osnovu poezije Ronalda Dilenga čuvenog antipsihijatra tog doba. Predstava se zvala „Kažu da je sova nekad bila pekareva kći“ po stihu Ofelije koji ona govori u svom ludilu.

Šta ste rekli Saši Jankoviću danas na koktelu dok ste razgovarali?

- Rekao sam mu kad se izvuče mač iz korica da se njime mora zaseći.

Čime ste bili inspirisani da mu baš to kažete?

- Inspirisali su me njegovi komentari da li će sudjelovati u toj trci za predsednika ili ne. Onaj koji se odluči za politiku iz plemenitih pobuda hoće da pomogne svom narodu. Ja znam takve ljude. Jedna od njih je slučajno moja svastika Kori Udovički, koja je tri puta napustila mjesto u svjetskoj banci i visoke funkcije. Familiji je tada objasnila „ja moram da pomognem svojoj zemlji“.

A kad ste vi Saši Jankoviću rekli to za mač šta je on kazao?

- Rekao je da se odlučio i da upravo to želi da čini. Da ide do kraja, da je nepokolebljiv i da će dati sve što može od sebe. Pa, to je jedini način na koji ispravni, moralni ljudi ulaze u politiku. Dakle, pravi poriv je to. Kao što se u ispravnim revolucijama rađaju prave vođe. U ispravnim revolucijama prave vođe postaju pravi lideri. Ostvari se san tih nezadovoljnih proletera ili pobunjenika I, to je jedini recept. Vjerovati u svoju ideju i biti vođen.

Da se vratimo na početak razgovora, da ima neprikosnovenih, ali da vas nisu odneli bolje napisani prema onome što se da pročitati u vašim knjigama. Da li ste vi zadovoljni, recimo „Strancem“ u kojem su vaše „izabrane pjesme“ Kako se slažete sa njim?

- S ovim tipom na koricama? Pa ja sam napisao o tome ...

Jeste na početku. Nego, kako stojite s njim ovih dana, jeste li u dobrim odnosima?

- To je zapravo riječ o podijeljenoj ličnosti. Jeste, podijeljenoj. Jedan deo u meni je zaista pravi stranac a drugi dio u meni je pitom čovjek koji pripada. A ovaj drugi dio je samac, samotnjak. Povrjemeno sam baš uz njega potpuno. Slažem se s njim, patim s njim, ispaštam zbog njegova položaja ali sam uz njega.

Na kraju knjige ima proznih pasaža prilično psihodeličnih i erotizovanih s onom ženom u crvenoj haljini sa zmijama, što ostavlja za sobom krvav trag?

- Koja me napušta i zauvijek odlazi. To je Jugoslavija, a napisana je znaš kad 1986. godine. „Crveni bik se ne da“je isto o potpunoj smrti socijalizma i knjiga Crno Crveno iz 1985 o smrti socijalističkih i komunističkih ideala. U samom naslovu je priča o tome, o propasti revolucije. To je bilo neko moje duboko osećanje tada da se sve ruši naročito posle Titove smrti ali i prije. Ali, to su neka moja iskustva druženja sa Miroslavom Krležom. Slušanje njegovih rečenica koje nisu ni objavljene, duboko u noći kad me pozivao u stan. On nije tad spavao nego pisao i onda bi negde pred zoru zaspao. I tako cijeli život. Za njega jutra nisu postojala. On ih pamti samo iz svoje neobuzdane mladosti.

Stranac je knjiga strukturalno organizovana kao rulet - po američki ili po ruski?

- Po američki. Ima 36 brojeva i svaki broj ima svoju pjesmu. I, onda sam ja papiriće s tim brojevima stavio u Krležin šešir a moji Lucija i Danilo su ih izvlačili. I, kako su ih izvlačili tako sam napravio raspored pjesama. Dakle, sve je bilo u znaku ruleta ali sve je imalo i neki dadaistički prizvuk u konceptu.

Zamislili ste se nešto?

- Da, prošla mi je ta slika kroz glavu mene kad snimam filmove i dok čekam pijem neko piće, sedim sa knjigom i čitam.

„Stranac“ je sav sačinjen, odnosno, isprepletan filmom, istinitim događajima, mnogim poznatim i značajnim ličnostima, ali su možda najsnažnije one pesme posvećene nepoznatim ljudima kao što je, recimo mladić Goran K. Najlepši leš na VMA dovežen kamionom s ratišta?

- Da, Gorana K. ja ne znam ali sam upoznao tog doktora mladog na VMA, koji mi je rekao da on nije heroj jer nije poginuo od razmene vatre na ratištu (nego od „infraktusa“ zbog straha koji je tamo doživeo prim. A.Ć.) . To što je taj doktor rekao me je užasno izbezumilo i povredilo naravno. To jeste potresna pesma i točna. Ja sam zbog toga napisao i onu „Neću protiv druga svoga“ koju sam pjevao.

To je jedna od prvih antiratnih pesama.

- Napisao sam je kao poruku mladim ljudima da ne idu u rat. To je poziv na dezerterstvo jer je strašna bila tadašnja mobilizacija. Ona nije pozivala da braniš svoju zemlju, nego je to bila mobilizacija da se u ime neke političke ideje napada tuđi teritorij. To je ista stvar kao što je Bertold Breht pisao: Moj brat je pilot bio. Pismo mu jednom dođe. On uze vojnički sanduk svoj i naprijed ka jugu pođe. Moj brat osvajač bješe. Prostora sad našem narodu treba. A osvojiti zemlju i nebo je naš vekovni san. Moj brat osvoji prostor... Leži u Kvaderama masivu dug je metar i osamdeset i dubok metar i po. To je bila moja poruka mladim ljudima koji su zatečeni na redovnoj vojnoj obuci! I koji su zadržani da ratuju u ratu koji mnogi od njih nisu željeli, a mnogi od njih poginuli zbog toga kao i taj Goran K. kome sam posvetio pesmu. Poginuli po nalogu nekih užasnih političkih moćnika.

Tu ste pesmu otpevali sa Svetlanom Cecom Ražnatović rođenom Veličković. Tad je bila Veličković. Kako gledate na njen put koji je kasnije otišao u potpuno drugačijem smeru?

- Uopšte ne razmišljam o njoj. Tad je bila jedna djevojčica koja je imala 17 godina i pjevala je fantastično. Došla je s mamom i tatom na snimanje. Meni je trebao jedan glas prateći i ona je rekla „ja ću pjevati“. Posle, kad je završila film ne znam šta je sa njom bilo. Nikad je poslije toga nisam vidjeo u životu. Postala je Arkanova žena ili neko drugi . To me se ništa ne tiče.

Komentarisali ste već političko nadmetanje Hilari i Trampa i šta znači njegova pobeda, a šta mislite zašto ovaj Sanders kao levičar nije uspeo?

- Nije uspeo zato što za tako nešto u Americi nije sazrelo vrijeme i neće možda nikad. Možda je to stvarno domet pameti ove civilizacije. Da ostane roblje. Oni koji su rođeni i označeni kao robovi da to ostanu. Možda je to u prirodi, te životinje, koja se zove čovjek.

Vi se bunite i ne mislite tako.

- Naravno da ne mislim. Ja želim ravnopravnost. Želim da ti nesretni ljudi proleteri, kojih je danas više nego ikada u svijetu i koji su nesretniji i siromašniji nego ikada prožive dostojanstven život. A, onda ti mozak stane kad ti isti proleteri više vole nacionalističke opijume negoli sreću svoje djece i svoje obitelji. I, to je ono porazno i strašno. E, tu onda počnem razmišljati o čovjeku kao mehanizmu i da je sveukupna energija čovječantsva takva kakva jeste. I, da će ona biti takva dok jednom vrijeme ne sazrije i kaže - e, sad je dosta. Kao što se sazrijevalo putem revolucije.

Znači, opet krv?

- Ne može drugačije. Jer, revolucija bez krvi nije revolucija. O čemu bi se pisale pjesme?

Onda lepše teme. Kako je prošao koncert u Novom Sadu?

- Uvijek je između mene i novosadske publike bilo neke posebne interakcije, neka vrsta zavođenja.

A Beograđani?

- Beograđani. To je već strast. (smeh) To je druga vrsta strasti.

Postoji li neki momenat između te dve tačke koncerta, njegovog početka i kraja da se dogodi trenutak nešto vas baš rastuži, razveseli, učini da odlutate. Eto, recimo, sinoć, da li se desilo tako nešto?

- Bilo je nešto smiješno. Ja sam na početku koncerta, uopšte ne znam zašto počeo akapela da pjevušim pred publikom i oni su svi krenuli zajedno sa mnom da pjevaju „Kako je dobro vidjeti te opet...“ (smeh)

Glumac ste pa se verovatno to ne primeti na vama, ali postoji li nešto što tokom koncerta ume da vas iznervira?

- Kad ja, zbog nekog razloga, jer loše čujem zaje..m ritam. U stvari sam se prije znao zbog toga iznervirati i tu me naročito nervirao moj sin Danilo. Zato što je on pravi muzičar i oseti najmanju grešku, ako ja zakasnim u ritmu, desetinku sekunde i onda on to meni govori. I, dodatno me puni. Dok mu jedanput nije predočeno: „Shut up Beba! Ti ga pratiš i ima da ga pratiš ako se zabuni. On vodi pjesmu. Možda namjerno hoće tako“. Poslije toga sam dobio krila. Prije sam strijepio hoću li pravi ritam pogoditi. A. onda sam shvatio da je sve u mojim rukama i da oni trebaju svirati kako ja pjevam.

Rekli ste danas da ste želeli da upišete književnost ali mora biti da vam je bez obzira na to gluma u pisanju pomogla. Govorili ste uđu poeziju kao svoju. Slažete li se sa tim?

- Slažem se s tim u smislu ritma pisanja poezije i proze. Pomaže vam taj ritam kojim ste čitali i otkrivali neku poeziju. S tim što nije to sada samo osobina glumaca iako je njima lakše. To je osobina i pisaca. Jeste li primjetili kako pjesnici neprirodno čitaju svoju poeziju kada je čitaju za nas obične gledaoce i slušaoce. E, oni imitiraju, taj ritam kojim pišu. Recimo, Dragutin Tadijanović je imao dubok glas i svi su voleli kako on recitira. Ovako je recitirao svoju pesmu „Dugo u noć“ (imitira dočaravajući patetičan prizvuk koji ima ova pesma kada ju je izvodio njen autor, a zatim demonstrira kako ona zvuči u interpretaciji glumca)... Razumiješ? Pjesnici govore poeziju kako pišu.

Vama se posrećilo da možete i jedno i drugo.

- To, da. O tom se radi. Iako i ja u stvari loše govorim svoju poeziju (ahahahaha ha) Ne zato što je toliko lošija poezija od ovih velikih pjesnika koje govorim nego posvako te nešta, onako duboko lično potakne . Kao kada govorim „Do poslednjeg daha“ ili „Prijatelj ga kaže više ne poznaje“.

Ovde stei zahvaljujući Pokretu „Novi optimizam“. Mogu li ovakve inicijative da pomognu svetu da bude bolji?

- Ja mislim da je svaki pokušaj da se svet napravi boljim bez obzira na to kako se zove prava stvar. Ja to činim cijeli svoj život, Samo riječ „novi“ u nazivu je u neku ruku ispravno, a u neku malo zastrašujuće. Zato što to znači da je već jednom bio optimizam koji se sunovratio. Svaka riječ novi optimizam je garancija, da se misli na nešto drugačije od onog starog optimizma. A, naši ljudi su ponekad zlopamtila u tom smislu. Što se tiče politike. I, pamte. Tako su mnogi razočarani. Prema mom mišljenju u samom naslovu i objašnjavanju pokreta bi trebalo biti nešto što se zove Pokret. Jednostavna riječ, bez ikakvih „e sad smo mi bolji od nekoga“. Ne! Pokret kao poziv na neumitnu akciju. To je ono što treba Srbiji – Pokret, idemo! Dignite svi ruke, svi se upeti činiti boljim ovaj naš život. Za mene je to neki mogući izlaz iz teške situacije u kojoj se nalazi ova zemlja.

Meni dovoljno
„Ja sam već mnogo pogrešio ali sam morao to učiniti. Svjesno sam žrtvovao svoju poziciju omiljenog glumca svojim političkim stavom koji su bili protiv mnogih politika u ovoj zemlji. Morao sam to učiniti i vjerojatno bih tako ponovo postupio, jer ipak na koncu da postoji samo petoro ljudi na svijetu koji će mi stisnuti ruku i reći „ja isto tako mislim“- meni dovoljno, a znam da ih ima mnogo više koji slično razmišljaju. Prvenstveno u smislu mirnog riješavanja svih problema u odnosu na drugačije ljude, drugačije prirode, drugačije pokrete, drugačije religije, drugčije odgoje.“ , kazao je, između ostalog, u razgovoru za Danas Rade Šerbedžija.

Strogi Basara
Kako je Šerbedžija ranije u nekoliko telefonskih razgovora istakao da u Danasu mnogo voli da čita Basaru upitan šta mu se kod njega sviđa odgovorio je: „Sviđa mi se kako je pametan pisac, zaje.n, strog, nepomirljiv, kako je oštar, kako je kritičan i kako je zajebant.

Prvo krompir
„Ovo je odlično!“ dvaput je ponovio Rade Šerbedžija posle ručka u Pomodoru. Izabrao je paradjz čorbu, meso, krompir, crno vino. A, onda je pitao: „Znate li kako se za stolom prepoznaje Ličanin ? Tako što, ma šta da je u tanjuru prvo nabode krompir.“ kazao je i potvrdio tu tezu precizno zabadajući viljušku prvo u prilog , tj, krompir.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

NTERVJU: IGOR VUK TORBICA, REDITELJ

Mirno spavam sa vukom u sebi


Da li govori nešto činjenica da oči političkih elita još uvek zasuze od uzbuđenja kada govore o šest ruskih MIG-ova, a da im se isto oko zatvara, na primer, po pitanju i slika i samog statusa Narodnog muzeja

Višestruko nagrađivana predstava „Hinkeman”, nemačkog autora Ernsta Tolera, u režiji Igora Vuka Torbice i u izvođenju Zagrebačkog kazališta mladih gostovaće na velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu u utorak 24. januara u 19.30 sati.

Igor Vuk Torbica rođen je u Drvaru, odrastao u Rovinju i Puli, a pažnju beogradske pozorišne javnosti privukao je još kao student treće godine režije Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Njegova predstava „Pokojnik” B. Nušića, nastala kao ispitna vežba, dobila je, naime, glavnu nagradu festivala „Studio fest” i ušla u redovan repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Torbica radi kao asistent na predmetu pozorišna režija FDU.

Antifašistički komad „Hinkeman” Ernst Toler napisao je za vreme boravka u zatvoru 1922. godine. Ovo retko izvođeno delo bavi se krizom identiteta muškarca… Šta vas je podstaklo da se pozabavite ovim komadom?

Ono što Toler analizira u „Hinkemanu” jeste društvo koje nastoji da se uzdigne i uspostavi nakon minulog rata. Pucanje se možda završilo i rovovi su možda zatrpani, ali to nije ono što okončava masakr. Iluzija je da rat počinje i završava se nekim datumom. Upravo suprotno, posledice rata komplikuju stvarnost u mnogo čemu, dugo nakon što pucnji utihnu. Potrebni su izuzetna volja, rešenost, plan i program nekoliko generacija ne bi li rat i konačno bio okončan. To je moja misao po tom pitanju. Lik Hinkemana, povratnika iz Prvog svetskog rata, u tom pogledu je jedna Tolerova metafora kojom autor opisuje, uslovno rečeno, atrofirano telo celokupne nacije. Ono što je bio moj motiv i razlog rada na „Hinkemanu” jeste uverenje da živim upravo u takvom okruženju, društvu i zemlji. Zemlji čija je društvena patologija posledica delovanja rata ili ratova, za koje nikad nije bilo snage da se jednom zauvek završe.

Reč je, zapravo, o vašem autorskom rukopisu u kojem kroz pozorišni dijalog s izvornim tekstom preispitujete poimanje sebe. Koja pitanja zapravo otvarate u svom scenskom čitanju „Hinkemana”? Šta to Hinkeman kao invalid više vidi od drugih ljudi?

Hinkeman je kao invalid i kao bolestan pojedinac sposoban da sa jedne strane ukloni, bar trenutno, sve one trivijalne stvari koje i čine našu svakodnevicu i sagleda sav jad i bedu, zablude i laži u kojima živi i u kojima žive drugi. Mnogi su pisci, između ostalog i Čehov, pisali o tome koliko susret sa bolesnim osobama jeste zapravo susret sa najboljim od čoveka, da su tada ljudi spremni i da govore bez pritvornosti i emotivno otvoreno. Prava je mala nesreća što svoje vreme najjasnije vidi Hinkeman koji je umoran i nemoćan da zaista nešto i promeni ili učini. Nastoji da po svaku cenu održi svakodnevicu, da se uklopi, ali jedino što društvo hoće, može i želi jeste da uživa u njegovoj tragediji i da je izdigne u prostor dnevne potrebe za spektaklom, za uživanjem u tuđoj nesreći, za voajeristički uvid u tuđu patnju. To su pitanja i motivi koje otvaramo u ovoj predstavi, paradoksi koji su tu da bi ljudsku sudbinu pretvorili ili u česticu medijske zabave ili u figuru nacionalnog heroja ili pak u disfunkcionalnu osobu, u sve moguće verzije koje nas onemogućavaju da se zaista unesemo u tragediju jedne individue i da na trenutak saosećamo sa njom.

Tolerov „Hinkeman” spada u teška štiva, neke ranije postavke ovog komada su, čak i zabranjivane. Plakat za vašu predstavu „Hinkeman” izazvao je uoči premijere u Zagrebu negodovanja pojedinaca. O čemu je zapravo reč?

Plakat „Hinkemana” koji sam radio u saradnji sa studijom „Omazić”, predstavlja golo telo muškarca kojem su genitalije prekrivene naknadno nanesenim fotografijama ratnih razaranja. Pojedine verske organizacije i određene osobe digle su glas protiv ovog rešenja jer uznemiruje vernike, a pre svega decu koja se suočavaju sa nagim telom muškarca. Da li je to bilo pitanje toga što je muško telo, za razliku od ženskog, još uvek suviše velik tabu za naša društva? Ne bih rekao, mislim da je problem ležao u tome što je rešenje i samo imalo u sebi jedno pitanje koje u najmanju ruku redefiniše standardizovano i prihvatljivo poimanje i prikazivanje ratnog veterana i njegovog tela uništenog ratom. Za pojedince su dakle fotografije stradanja bile neprihvatljivo postavljene u takav odnos sa telom. ZKM na čelu sa upravnicom Snježanom Abramović odmah je oštro odgovorilo na ove apele i zahteve za skidanjem rešenja i odbranilo pravo na slobodu izražavanja.

Pozorište ima zadatak da mlade ljude podstakne da misle. Na kakvo ih razmišljanje može podstaći vaša predstava „Hinkeman”?

Upravo na ono o čemu sam govorio na vašim prvim pitanjima. Da stanu i da razmisle, da se pitaju koju i kakvu stvarnost žive. Da li im govori nešto činjenica da oči političkih elita još uvek zasuze od uzbuđenja kada govore o šest ruskih MIG-ova koje bi kako kažu „... mogli celi dan ostati da gledaju”, a da im se isto oko zatvara, na primer, po pitanju i slika i samog statusa Narodnog muzeja kojeg verovatno nisu nikad ranije posetili, a ni sad im nije stalo da ga vide otvorenog i ostanu celi dan da posmatraju dela. To je atrofirano i razoreno biće jednog naroda. Mladi ljudi, kako kažete, mogu odbiti da budu ili da postanu degenerisano potomstvo svojih degenerisanih predaka.

U svom pozorišnom izrazu kao da želite da zaustavite vreme. Koliko je delikatno biti dosledan u svom pozorišnom izrazu u ovom društvu spektakla kako znate da ga kvalifikujete?

Gi Debor je naše društvo nazvao tom sintagmom, a ja se trudim da se u što većoj meri povučem i izolujem od tog i takvog društva. To dakako ne znači da ga u potpunosti ignorišem kao ni da je to sasvim moguće, ali to je ono što nastojim. Već sam o tome mnogo govorio, ali i ovde ću reći da još uvek učim i otkrivam teatar i svaki rad za mene je prilika za nova saznanja. Ne trudim se da budem u tom pogledu dosledan, nisam siguran da još uvek imam izraz ali nastojim da učim i na greškama i na uspesima. Drago mi je što ću posle dve godine odsustva opet imati priliku da radim u Beogradu, sa pažljivo biranom ekipom u Narodnom pozorištu u Beogradu gde se okupljamo oko dela „Carstvo mraka” Lava Tolstoja i gde ću, nadam se, nastaviti da radim ono o čemu sam govorio tokom razgovora.

Zaintrigirao nas i jedan simboličan novinski naslov „Ne plašite se Igora Vuka Torbice”…. ? Kako se borite sa vukom u sebi?

Taj naslov je, mislim, star nekoliko godina i pojavio se od prilike kad i pomenuta predstava „Pokojnik”. Možda tada još nije bio uočen ali neko ga je skoro postavio na društvene mreže i mislim da ga je veći broj ljudi video. A ono što pretpostavljam da je izazvalo takav naslov jeste moja suzdržanost i rešenost da ne govorim upravnicima pozorišta na svaki predlog „DA” i da ne pristajem na bilo koje uslove koji nas apriori sprečavaju da stvaramo predstavu kakvu bi trebalo i kakvu bismo hteli. Naravno da zbog ovih principa mnoge pozorišne kuće nisu htele da sarađuju sa mnom, ali ja sam sa svojim izborima na miru, tako da mirno spavam sa vukom u sebi.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Autorski tekst Voje Brajovića: Narod koji ne potpomaže svoje pozorište ili je mrtav ili je na umoru

Jubilarni 200. broj "Ludusa", jedinih pozorišnih novina u ovom delu Evrope i 30. takođe jubilarni "Dobričin prsten", naše prestižno glumačko priznanje koje dodeljuje Udruženje dramskih umetnika Srbije. Svečan i tako važan trenutak. Bez sumnje. I šta reći? Barometar veličine ili klonulosti?

Govoriti o problemima? Problemima pozorišta, problemima umetnika, problemima Udruženje dramskih umetnika Srbije. A ima ih. Brojni su i teški. Ali da li ih treba pustiti da kao neman pojedu sve pred sobom, uključivši i svečane i važne trenutke? S druge strane, šta znači i čemu vodi ako ih ćuteći gutamo?

Dok se ta dilema prostirala kroz moje dane i misli, do ruku mi je došao tekst velikog Federika Garsija Lorke ( F. G. Lorka “Publika”, izdavač Književna opština Vršac, 2016). Naslovio ga je “Reč-dve o pozorištu”, napisao 1935. - uzgred samo godinu dana pre nego što će biti ubijen - i u njemu tako sjajno i tako snažno iskazao zapravo suštinu, esenciju brojnih i teških problema koje pomenuh.

“Pozorište je jedan od najizražajnijih i najkorisnijih instrumenata za duhovno uzdizanje jedne zemlje i barometar koji određuje njenu veličinu ili njenu klonulost”, kaže Lorka i dodaje:

”Prijemčljivo pozorište, dobro utemeljeno u svim svojim žanrovima, od tragedije do vodvilja, može u roku od nekoliko godina da promeni senzibilitet naroda; dok razoreno pozorište u kome kopita zamenjuju krila može da obezvredi i uspava čitavu naciju.

Narod na umoru

“Narod koji ne potpomaže i ne neguje svoje pozorište ili je mrtav ili je na umoru; isto kao što pozorište koje ne podržava pulsiranje društva, istorijsko pulsiranje, dramu svog naroda i nepatvorenu boju svog krajolika, sa smehom ili suzama, nema pravo da se zove pozorište, već sala za igru ili mesto za onu užasnu rabotu koja se zove ubijanje vremena.“

Pišući o krizi pozorišta, veliki književnik napominje:

“To zlo leži u lošoj organizaciji. Dokle god glumci i pisci budu prinuđeni da stvaraju profitabilne, nečasne predstave, predstave lišene svakog kriterijuma i bilo kakve odgovornosti, glumci, pisci i čitavo pozorište svakog dana će sve više tonuti, bez mogućnosti spasenja.”

Ističe zatim:

”Pozorište mora da se nametne publici, a ne publika pozorištu. Stoga pisci i glumci moraju da se naoružaju velikim autoritetom, makar i po cenu krvi, jer je pozorišna publika poput dece u školi: obožava ozbiljnog i strogog učitelja koji je zahtevan i pravedan, a posipa surovim iglicama stolice na koje sedaju stidljivi i ponizni učitelji koji ne umeju ničemu da nauče, a ne dozvoljavaju drugima da to čine.”

Ubijanje mašte

“Publika se da naučiti - namerno kažem publika a ne narod. (…) Postoji potreba da se to učini zarad dobrobiti pozorišta i zarad ugleda i hijerarhije glumaca.”

Lorka posebno naglašava da “treba zadržati dostojanstveno ponašanje jer će ono zasigurno biti obilato nagrađeno. Za razliku od drhtanja od straha iza paravana i ubijanja fantazije, mašte i draži pozorišta, koja je uvek, uvek umetnost i uvek će biti uzvišena umetnost, premda je postojalo doba kada se umetnošću nazivalo sve što se ljudima dopadalo da bi se narušila atmosfera, da bi se uništila poezija i da bi pozornica bila izložena vetrometini”.

I gotovo da se u njegovim ispisanim rečenicama, i između njih, može čuti topao, a povišeni ton kada kaže:

”Umetnost iznad svega. Najplemenitija je umetnost; a vi ste, dragi glumci, najveći umetnici. Umetnici od glave do pete, budući da ste se zbog ljubavi i poziva popeli u taj bolni svet pozorišnih dasaka. Umetnici po zvanju i zaokupljenju. Reč ’umetnost’ valjalo bi pisati u salama i garderobama svih pozorišta: od najskromnijeg do najluksuznijeg; u protivnom bismo morali da upotrebimo reč ’trgovina’ ili neku drugu koju se ne usuđujem da izgovorim. Kao i reči hijerarhija, disciplina, žrtva i ljubav.”

Kome i ove reče ne bi za srce prirasle, kada su ovako tačne?

”Ne želim da držim lekcije jer sam u poziciji da ih primam. Moje reči proističu iz ushićenja i uverenja. (…) Znam da nije u pravu onaj ko govori: Sad, odmah, sad, sad - pogleda uprtog u šalter biletarnice, već onaj ko kaže: Sutra, sutra, sutra - i oseća dolazak novog života koji lebdi nad ovim svetom.”
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Vlasta Velisavljević, dobitnik Zlatnog ćurana za životno delo: Gluma mi je spasla život

Imam želju da kupim novi auto, ovaj stari nije izdržao, rekao je glumac Vlasta Velisavljević (91), živa legenda srpskog glumišta, u amfiteatru Fakulteta pedagoških nauka u Jagodini, kada se susreo sa studentima koji su ga pitali da li ima neku želju.

Vlastin život - kao scenario za najuzbudljiviji film: počeo je da glumi kao dvanaestogodšnjak 1938. godine, tri puta je hapšen, preživeo je i nacistički logor Dahau, tri godine je odležao na Golom otoku, glumio 350 uloga, a sada, iako je već prevalio 90. godinu života, glumi u šest predstava!

Kaže da se veoma obradovao nagradi za životno delo Zlatni ćuran, koju je dobio na 46. Danima komedije.

- Lepe su sve nagrade, ali Ćuran je nešto posebno u svetu glumaca. Ima raznih nagrada, raznih festivala, ali nijedan festival u glumačkom smislu ne znači toliko koliko znači ovaj Ćuran jagodinski. Skoro sam dobio odlikovanje od predsednika Tomislava Nikolića. Zlatno odlikovanje, nosio sam ga. Čoveka ne znam, nikada ga nisam upoznao, ali na tom prijemu svi koji su odlikovani, Španovićka je sedela pored mene, došli su do Nikolića, svi ga znaju, grle, ljube se i tako. Kada su mene prozvali, u tom hodu shvatio sam da nisam ni reč progovorio sa njim u životu, međutim, spaslo me je pozorište, jer su najednom ovi koji su primali odlikovanja shvatili da izlazi i jedan glumac i osetili su potrebu da počnu da aplaudiraju. Prilazim predsedniku i kažem: “Ala ovi aplaudiraju, srećan ti rođendan, daj mi to, molim te“. O tom događaju je pisano, ali niko to nije fermao, što kaže narod. Ali kada sam dobio Zlatnog ćurana za životno delo, svi me zovu. Pun mi je telefon čestitki, pune novine intervjua, sve televizije me zovu. Sa RTS me zvali dva puta da kažem nešto. Jagodinski festival ima umetnički svoju cenu. Čuvajte ga - poručio je Velisavljević studentima i Jagodincima.

On je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu dobio zvanje doživotnog počasnog člana i još učestvuje u radu pozorišta.

- To je najveća na nagrada za glumca. Ja sam svetski prvak u igranju jednog komada. Reč je o “Bubi u uhu“. Rada Đuričin i Branka Petrić su, pored mene, ostale iz prve podele. Preko 40 godina igrali smo tu predstavu po celom svetu. Za premijeru sam dobio kostim i cipele. Četrdesete godine igranja te cipele su se raspale, cipele nisu izdržale, ali ja jesam. Branka i Rada su takođe izdržale, ali nisu igrale sve predstave zbog privatnih razloga, jedino sam ja sa pokojnim Nikolom Simićem odigrao sve. Međutim, mi nismo ušli u Ginisovu knjigu rekorda, a zaslužili smo. Još se igra “Buba u uhu“, u novoj podeli. Rada i Branka su me zvale da igramo u novoj podeli, pitao sam ih “Šta biste vi da igrate, mlade lepe devojke iz javne kuće? Ja bih mogao da igram gazdu, ali šta vi da igrate?“ Bile su malo ljute, razumele su da se šalim, posle su shvatile da ne mogu više da igraju šiparice - priča Velisavljević.

Nedavno su ga mlade kolege iz JDP-a primile u njihovu klasu, pošto je posle Đuzine smrti Vlasta definitivno ostao bez svoje
- Ja sam ostao poslednji u životu sa moje klase. To je prva klase Pozorišne akademije koju je vodio Mata Milošević. Doskora samo bili dvojica, Đuza i ja. Svakom susretu sa Đuzom sam se radovao. Kada smo radili predstave u Ateljeu 212, ja sam igrao u podrumu, a on gore ili obratno, jedva smo čekali da se sastanemo u bifeu, da malo porazgovaramo, popijemo ponešto, jer smo tako naučili. To smo i radili. On je otišao i sada sam ostao sam. I pričam to mojim kolegama klincima. Kažem: “Ja sam sada ostao bez klase“, a oni će: “Mi ćemo te primiti u našu klasu“. Prihvatio sam. Tako da ja sada ponovo imam svoju klasu i ponašam se kao da sam primljen u pozorište - sa osmehom prepričava dogodovštine Velisavljević.

Posle Rezolucije Informbiroa, osuđen je na tri godine i robijao je na Golom otoku od 1950. do 1953. godine.

- Te tri godine sam proveo uludo na Golom otoku. Te godine nisu mi uračunate u radni staž kada sam se penzionisao, umanjili mi zbog toga penziju tri odsto. A sud me je rehabilitovao. Tražio sam da mi kažu šta sam kriv i sudija čita dosije, veliki neki, ona čita i kaže: ,,Au, ala ste vi bili avanturista, pa sve ste prošli!“. Reko’: “Nije to bila avantura, to je bio život!“. Odmah me je rehabilitovala. Pošto sam rehabilitovan, ja ću tih tri odsto da tražim da mi plate retroaktivno. Tako da ću dobiti neke pare, častiću na sledećem festivalu ako budem dobio, a moraju da mi daju - objašnjava Velisavljević.

Kaže da mu je glumačko umeće spaslo život na Golom otoku.

- Volim život i, što je još važnije, radim posao koji volim. To je vrlo važno. Bio sam u logoru u Dahauu, pa kod ovih Titovih na Golom otoku. Gluma me je izvadila jer sam stalno kukao. Vozili su nas brodom, hteli su da nas tuku, a ja sam čuo jednog milicajca kako kaže drugom za jednog zatvorenika “njega smo već tukli“... Kad su došli do mene, odmah sam zavapio: “Nemojte mene, već ste me tukli!“ Ovaj kaže: “Vraćaj budalu pod palubu“. Tako me je gluma spasla. Da sam pogrešio i šmirao, ubili bi me od batina - priseća se Vlasta Velisavljević.

Marš, budalo!

O Titovoj Jugoslaviji kaže da je bila ozbiljna ali i gruba država. Sve što je rađeno bilo je sistematski. Posle izlaska iz zatvora bio je prokažen u Beogradu.

- Neki Zeka je bio upravnik Terazijske scene. Hteo sam da pogledam komad u kome je igrao moj prijatelj Brana, koji mi je dao kartu. Seo sam na svoje mesto, kad dođe do mene upravnik Zeka. Pita me: “Šta ćeš ti ovde? Je l’ imaš kartu?“ “Imam“, kažem ja, a on uze kartu, iscepa je i kaže mi: “Marš napolje!” Takvi su bili. A sada, kada sretnem tog Zeku, on mi se javi sa “zdravo, Vlasto“, sav odrtaveo i mator. Odgovorim mu: “Marš, budalo!“ A šta da mu kažem drugo? Zbog takvih sam otišao u predivno pozorište u Mostar. Cela pozorišna klasa je dovedena sa beogradske akademije, gostovali su najbolji reditelji bivše Jugoslavije. Posle sam prešao u pozorište u Tuzli kod Dejana Mijača - priseća se Velisavljević.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

INTERVJU – IGOR VUK TORBICA, REDITELJ

Dovoljno je samo – reditelj


"ONO ŠTO SE MENI ČINI, I NA ŠTA BIH JA VOLIO DA SKRENEM PAŽNJU, JESTE DA SMO PRESTALI ČINITI BILO ŠTA POVODOM BEDE. I TO JE NAJVEĆI GRIJEH DATOG NAM KONTEKSTA. ŠTO MI NEMAMO NI ODGOVOR NI ŽELJU ZA ODGOVOR NA PITANJE KAKO DA ZAUSTAVIMO PATNJU, BIJEDU, ZLO, LAŽ, PROPADANJE"

U CV-ju Igora Vuka Torbice ima manje predstava nego nagrada. Evo nekoliko: njegova ispitna predstava na trećoj godini, Nušićev Pokojnik, dobila je glavnu nagradu Studio festa, proglašena je za najbolju predstavu Nušićevih dana u Smederevu, i trajno je ostala na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Razbijeni krčag u istom pozorištu dobio je prošle godine pet nagrada na Danima komedije u Jagodini, tri plus jednu pohvalu na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, tri nagrade na danima satire u Zagrebu. Igor Vuk Torbica je zatim režirao Ožalošćenu porodicu u Kranju, Don Žuana u Zrenjaninu, Hinkemana u Zagrebačkom kazalištu mladih (najbolja predstava Jugoslovenskog pozorišnog festivala "Bez prevoda" u Užicu, Nagrada "Ardalion" za režiju, najbolja predstava na Gavelinim večerima u Zagrebu, nagrada za režiju...), Priče iz bečke šume u zagrebačkom pozorištu "Gavela", a prošle nedelje je bila premijera Carstva mraka Lava Tolstoja u Narodnom pozorištu u Beogradu.
Igor Vuk Torbica je rođen u Drvaru (Bosna i Hercegovina), detinjstvo je proveo u Rovinju, u Puli (oba grada su u Hrvatskoj) završio je Srednju školu za primjenjenu umjetnost i dizajn, a režiju je diplomirao 2013. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (Srbija) u klasi profesorke Alise Stojanović.

"VREME": Carstvo mraka je tekst o bednim ljudima koji postaju zločinci ne bi li došli do novca kojim će promeniti život. U Carstvu mraka su jedno ubistvo, jedno čedomorstvo, i niz prevara i preljuba. Da li ste se odlukom da baš sad režirate delo baš ovog naslova deklarisali šta mislite o vremenu i podneblju u kom živite?
IGOR VUK TORBICA: U Tolstojevom tekstu fokus je na trenutku u kojem se jedno vrijeme mijenja. Minulo je jedno vrijeme i rađa se drugo. I u takvim vremenima ljudi uglavnom izgube referentne sisteme, vrijednosti, ono u šta vjeruju. Samim tim raste i kriza u čovjeku. Tolstoj piše o vremenu prvih banaka, akumulacije prvog kapitala i društvu koje nije osviješteno, obrazovano i u kojem taj kapital priziva najgore instinkte. Da li je još uvijek potrebno da govorimo o analogiji sa našim vremenom? Mi s jedne strane imamo Potemkinovo selo koje govori da će s dolaskom kapitala sve biti dobro, a s druge strane svjedočimo da ljudi žive u najvećoj bijedi. Evo, recimo, slučaj radnika koji se objesio prije nekoliko dana. Čedomorstva i ubijanje tek rođene djece ispunjavalo je novinske odjeljke u prethodnom periodu. Kad bih se iskreno izrazio, morao bih reći da me sablažnjava što me to više ne sablažnjava, što kad vidim takve stvari, kažem "pa da, ovo je moja stvarnost, ništa čudno". To govori koliko smo kao ljudi izgubili odnos prema drugom čovjeku, a samim tim smo izgubili i društvo.
U Carstvu mraka nema pozitivnog junaka, što bi takođe mogla biti vaša poruka. Pa ipak, moglo bi se reći da Matrjona navodi druge likove na zločine da bi sinu obezbedila bolji život, istina posredno i sebi, dok Anisja novcem hoće da kupi Nikitinu ljubav.
Naravno da možemo stvari posmatrati i tako, ali nije svaka pomoć ili dobra namjera put ka nečem dobrom. Naročito kad to vodi u jednu centrifugalnu silu i niz nesretnih događaja, pa samim tim i niz zla. Pitanje je u sljedećem: pomenuto vrijeme koje se mijenja jeste datost u kojoj svi žure jer znaju da nikad u istoriji nisu date iste polazišne tačke, potrebno je presložiti karte, oteti za sebe najviše moguće. Zato tokom te promjene oni koji imaju jači instinkt za preživljavanjem kreću u jedan šakalski skok – sad ili nikad, jer znaju da ako na brzinu dođu do kapitala, šanse za opstanak postaju mnogo veće nego drugima. A novac je sredstvo koje okida u ljudima ono najgore. Tolstoj jednu naizgled melodramsku strukturu razara činjenicom da ništa od datih postulata drame nije posljedica melodramskog prosedea, talog emotivnog, nego duboke računice i interesa u materijalnom sticanju.
Ko je kriv za sadašnju bedu?
Bijeda je nešto što nije proizvod našeg vremena, bijeda je uvijek postojala, ona je pitanje prije svega državnog ustroja, izvjesno je da neke ontološke ravni kao što su bijeda, mržnja ili zlo nikada nećemo riješiti do kraja, ali nas ova premisao nikako ne bi smijela amnestirati od stalnog pokušaja da se izborimo sa ovim fenomenima. Ali ono što se meni čini, i na šta bih ja volio da skrenem pažnju, jeste da smo prestali činiti bilo šta povodom bijede. I to je najveći grijeh datog nam konteksta. Što nemamo ni odgovor ni želju za odgovor na pitanje kako da zaustavimo patnju, bijedu, zlo, laž, propadanje.
Prozirnim zidom odvojili ste pozornicu od gledališta. Da li zato da se zlo iz Carstva mraka ne bi proširilo? Naime, nemoguće da je vaš razlog za postavljanje četvrtog zida, zbog kog glumci niti vide niti čuju publiku, onaj koji ste naveli pred novinarima – kako glumci ne bi glumili za publiku pa zato i preterivali u glumi – jer vi sigurno mislite da glumci jesu profesionalci.
Ima više razloga, a jedan od njih je činjenica da bi neke od scena bez tog stakla, konkretno scena ubistva bebe, imale umanjenu scensku snagu ili čaroliju postavljene neposredno pred publiku. Riječ je o malom paradoksu, ali vjerujte, tako je. Ponekad je postavljenje izvjesnog odstojanja od publike upravo, ono što pogađa publiku na najtačniji način.
Ne verujem, pa sva čar pozorišta je u neposrednom kontaktu glumac–gledalac.
Kad biste bili na dva metra od te bebe, koja je u stvari lutka, bez stakla, lako biste izgubili iluziju jer biste vrlo brzo, prebrzo, primijetili lutku, njen materijal, i više ne biste gledali glumca. To su delikatne stvari. Ali, najbitniji razlog je ovo: ja sam htio staviti četvrti zid jer mislim da mi zaista živimo živote koji su odvojeni od ljudi na kojima se bijeda najviše slama. Njihov život se uvijek događa iza nekih zidova. Mi, nažalost, možemo da se udaljimo i kažemo to su neki drugi ljudi, to je nemoguće izvući iz nas. A zapravo uveliko ignorišemo i okrećemo leđa od onoga kako žive naši, ako ne bližnji, a ono jedinice našeg društva. Govorim o posebnoj bijedi gdje život postane kovitlac zla i zločina. Teško je imenovati koji su to ljudi, ali oni postoje, nalazimo ih na stranicama crne hronike. I znamo razlikovati zločine koji se dese u jednom sloju ljudi od zločina koji se dese u drugom sloju ljudi.
Ljudi koji pokreću ratove nisu iz sloja bednih, a njihovi zločini su nemerljivi.
Grozim se i nad tim, pa ja sam se, na kraju krajeva, bavio u svojim predstavama i tim zločinima (Hinkeman, Bečka šuma). Kad krene rat, to je zlo koje je zaustavljivo, a stvari o kojima govorimo u ovoj predstavi opstaju i u mirnodopskim vremenima kada je rat, taj naizgled viši stepen civilizacijske histerije, smanjen a bijeda počinje da izjeda ljude. Radi se o mom ličnom odnosu prema nečem čemu stalno svjedočim, stalno čitam o tome, i stalno pokušavam da mislim o ljudima koje je egzistencija, nemogućnost da održe porodicu, dovela do toga da počine zlo nad sobom ili nad drugima.
U Carstvu mraka jedino devojčica Anjutka ne počini nikakav zločin. Da li to znači da za svet ima nade?
Ostavljam dijete na kraju kao tačku koja zatvara predstavu zato što je ono svijet na kojem se lomi sve ostalo. Djevojčica u toj sceni pušta krik koji niko ne čuje. U okruženju u kojem je odvrnuta česma zla, i to je moje duboko uvjerenje, zlo postaje standard bivanja, prakticiranja, življenja. Zlo kao kovitlac počinje uzimati primat nad cijelim životom, naravi, mom odnosu prema vama, bilo kome. Zlo ili bijeda jeste sila koja sve ljude povlači na dno.
Parafraziraću, Matrjona kaže: svako zlo smo otklonili, sad samo treba da živimo i uživamo.
To je upravo ta logika. Vi ga zakopavate, ali ono se vraća iznutra. Tako je i sa društvom koje nije priznalo svoje zločine ili svoje greške i suočilo se s njima, nije prihvatilo krivicu niti ispunilo nalog savjesti – uvijek će dobiti efekat vraćanja svega onog crnog iz jame što jeste carstvo mraka. To će stalno izlaziti, ne možete tu stvar zakopati.
Tolstoj je napisao Carstvo mraka po istinitom događaju – neki čovek je na dan svadbe svoje ćerke javno priznao zločine i tražio iskupljenje grehova. Kakvog efekta ima priznavanje zločina?
Iskreno, mislim da izvinjenje nema nikakav efekat. Ono što zapravo ima efekat jeste dugi niz godina odgajanja generacija koje se neće čak morati ni izviniti nego će znati jasno i glasno da kažu, jer će biti naučeni i obaviješteni, koje smo greške i koje smo činove zla i neljudskih radnji poduzimali u prošlosti. To je jedino izvinjenje koje nešto znači. Riječ "izvini" nad bilo čijim grobovima ne znači apsolutno ništa. Kad bi se okupili istoričari i kad bi imali jasan i iskren konsenzus o našim grijesima, i kad bi ti konsenzusi ušli kao tematske jedinice u udžbenike naše djece, i kad bi naša djeca rasla sa saznanjem o tome šta su sve naše zablude, ne samo prema drugima nego i prema samima sebi, to je jedino izvinjenje i iskupljenje u koje bismo mogli da povjerujemo.
Da li imate utisak da se od vaše generacije traži da rešite taj problem? Problem koga u vreme kad se dešavao vi niste ni mogli biti svesni?
Ne mogu sebi više dozvoliti da vjerujem u pojam generacije, barem ne na način kao što je to nekad bilo. Ono što mogu da vjerujem jeste da postoje u datim godištima istomišljenici ili osobe sa određenim senzibilitetom i profilom, pa samim tim nije ni potreban veliki broj ljudi kako bi se nešto mijenjalo. Ali, ono što nam otežava, toj "mojoj generaciji", jeste što je naš fokus mogućnosti gdje možemo da se pobunimo, da radimo ono što najbolje radimo, sužen. Čini mi se da je tako jer neke generacije za koje vjerujem da čak i kad su kretale da čiste dvorišne deponije vlastitih društava, nisu taj posao napravile ni dopola. Stali su i zasjeli na mjesta sa kojih se više ne sklanjaju i do kojih se ne može doći. Tako da, ne samo moja generacija, nego rastu mladi ljudi koji će morati da razbiju ovaj i ovakav lanac. I to, to usporavanje, ta apatija, ta zatečenost vidljiva je u svemu pa i u umjetnosti. Evo, na primjer, vi nemate jedan kapitalni roman o ratu. I to na cijelom Balkanu. Nemamo ozbiljan roman o Bosni, o Srebrenici, o bilo čemu što bi nas se trebalo ticati, jer nekad tijelo cijelog naroda može sačuvati jedan veliki pisac. Dežulović, Jergović, Kecmanović ili Vlada Arsenijević u romanu U potpalublju koji su pisali o ratu, bavili su se samo pojedinačnim događajima ili pojavama. Nama treba jedan fundamentalan, ozbiljan roman, sasušen od potrebe da jednog dana postane scenario ili bilo šta drugo. Činjenica da ga nemamo mene brine. No, vjerujem da će ljudi koji tek rastu i nisu ni bili rođeni u vrijeme rata pisati romane i revidiraće vrijeme koje mi nismo uspjeli do kraja sagledati, u tome leži moja nada.
Vi to pokušavate vašim predstavama. Hinkeman i Bečka šuma su direktne antiratne poruke...
Kroz pozorište pokušavam da postavim sva moja pitanja koja sebi postavljam nad ovim vremenom u kojem živim. To je jedna stvar koju radim. Druga stvar je da ovaj medij koji sam odabrao za vlastito izražavanje, istražujem. I mijenjajući njega, mijenjam i sebe. Pokušavam raznim rukavcima i načinima otkrivati i na kraju krajeva igrati se pozorišta, ali ipak dovoljno ozbiljno da se osjete unutarnji razlozi za stvaranje predstave. Jer, da je suprotno, ne bih nikad ni krenuo ovim putem kojim hodam.
Ako se slažete da pozorište ima moć da utiče na mišljenje gledaoca, zašto ne postavljate predstave o nečem lepom, plemenitom, pozitivnom, nego birate sumorne teme i probleme?
Evo u čemu je stvar. Nemam ništa protiv toga, pozdravljam to, i mislim sve najbolje o tome. Ali, pozorište u ovom trenutku, kako ga ja vidim, jedino je odgovorno kada problematizuje stvari. Kada vas nešto žulja, kada nešto u svakodnevici nije onako kako osjećate da bi moralo biti postavljeno, morate tražiti dramu čiji su sukobi ili unutarnja previranja dovoljne supstitucije da možete vlastitu stvarnost realizirati kroz umjetničku obradu u materiju koja za vas predstavlja vaše okruženje, vašu stvarnost. U tom pogledu, u ovom trenutku u kojem se nalazi ovo društvo, i ja u njemu, ne vidim načina i razloga da postavljam nešto što bi bila lijepa ili plemenita tema. Ja hoću da se ljudi iskreno uznemire i zapitaju. Možda ću vam za deset godina reći: e sad je vrijeme da ja želim ljudima poručiti lijepa osjećanja... i to bi bilo divno. Zaista. Znači, nije moja perverzna unutrašnja želja da pričam ružne priče. To je pitanje stvarnosti i naloga lične odgovornosti.
Vi ste asistent Alisi Stojanović na studijama režije Fakulteta dramskih umetnosti. Kakve su predstave vaših studenata?
Naši studenti Tara Manić, Maksim Milošević i Jovana Stojanović imaće u naredna dva-tri mjeseca svoje diplomske ispite. Te će se predstave moći vidjeti, tako da se radujemo zbog toga. Oni su snažni mladi ljudi koji tek kroče u pozorišta, ali se njihovi radovi, pojedine predstave već mogu vidjeti po beogradskim pozorištima. Raduje me i što ćemo u junu Alisa i ja da biramo novu klasu.
Postoji mišljenje da mladima danas nije lako da realizuju stečeno znanje, da nisu dočekivani kako zaslužuju. Pa ipak, vi ste primer da kvalitet nađe put.
Pretpostavljam da je tako. Ali koegzistira kao istina i ovo što ste rekli da mladi nisu dočekivani. Nemamo mi plan i program i logistiku gdje i šta sa mladošću ove zemlje. Nemamo ni kapacitete ni sisteme zašto želimo toliko i toliko filozofa, psihologa, doktora. U tom smislu mladima nije lako, pa se odlučuju da odu u zemlje koje imaju i kapaciteta i potražnju tih kapaciteta.
Vi nemate taj problem, režirate svuda po regionu. U Hrvatskoj, na primer, jedna od obaveznih odrednica uz vaše ime "srpski reditelj" napisana je s nedvosmislenim poštovanjem...
Mislim da je bilo kakva podjela višak. Dovoljno je reći – reditelj. Kad se bavite ovim poslom, možete da radite čak i na jeziku koji ne poznajete jer se služite jezikom znakova i osjećanja. Jer to nije pitanje jezika, ili isključivo jezika, nego unutarnjeg saznanja šta je to gluma i šta je to pozorište. Ja imam tu privilegiju da sam poslije fakulteta brzo bio pozvan da radim i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Uskoro idem u Rijeku, tamo ću u Hrvatskom narodnom kazalištu raditi Kritiku škole za žene, manje poznat Molijerov tekst, a postoje dogovori da naredne godine u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici režiram Brehtovu Majku hrabrost. Nakon toga, u Zagrebačkom kazalištu mladih još jednom ću biti gost reditelj. Htio sam reći ovo: kad imate privilegiju, a ja sam stvarno zahvalan na toj privilegiji, da putujete po cijelom našem bivšem prostoru, shvatite da ste na prostoru vrlo malih razlika a potpunog razumijevanja. Nažalost, na prostoru koji je te razlike pretvorio u veliku mržnju istih tih malih razlika. Ali ovdje gdje se ja krećem, ljudi su otvoreni, jednaki, znatiželjni, i voljni da imaju kulturnu razmjenu. To jeste privilegija.
Ovaj naš razgovor biće objavljen pred početak izborne ćutnje, pa zato iskoristimo to vreme na pitanje kako biste režirali predstavu o predsedničkim izborima u Srbiji?
To bi morao biti neki performans, a ne predstava. Jer, kad imate takvu apsurdnu stvarnost u kojoj su moguća razna uprizorenja, u kojoj je moguća vožnja ljudi s jedne strane na drugu stranu da bi igrali masu na nekom uprizorenju, pa na kraju i šala sa predsjedničkim izborima i pojava kandidata koji nemaju politički prosede, to ne možete nadjačati nikakvim umjetničkim radom. Tu se stvorila predstava unutar stvarnosti koja odbija da bude predstava. Tako da bi praviti od toga predstavu bio pucanj u prazno. Moj odgovor je: odbio bih režirati predstavu o izborima.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Šnajder: Neki Srbi i Hrvati vruće žele da budu detonatori globalnog rata

Tatjana Nježić

Rat koji se sada najavljuje bit će uistinu zadnji, imaju li se u vidu ratovi koje počinju ljudi. Jer štakori, koji će biti jedini stvarni pobjednici, vode svoje ratove te ih drugačije broje, kaže Slobodan Šnajder, čuveni hrvatski književnik i gost ovogodišnjeg Prozafesta održanog u Novom Sadu.

Razgovor počinjemo osvrtom na činjenicu da je danas obeležavano Svetski dan knjige. Pominjem da mi je naša poznata spisateljica Gordana Ćirjanić pre desetak godina rekla da se uvek uplaši kad se ustanovi „dan nečega” jer to odmah znači da je to nešto zapravo ugroženo...

"Imate pravo", kaže Slobodan Šnajder i dodaje: "Na to, između ostaloga, upućuje tako nešto kao Dan vode. Budući ratovi vodit će se radi vode, kao što se ovi vode radi nafte. U kamenom dobu ratovalo se radi lovišta, kasnije su to bili pašnjaci. Jasno je da je posebno ugroženo ono što treba čuvati kao zjenicu oka."

Sada je to...

- Sada su to, nakon što je bratstvo-jedinstvo izvisilo, naše obogotvorene države. One pak, slaveći sebe, imaju mnogo svojih dana. Široki slojevi jedva da znaju kada se i zašto nešto slavi. Taj stalni osjećaj ugroženosti upućuje na jednu naročitu paranoju političke klase. Njezino ukupno ponašanje duboko je proturječno: žarko želeći novu monolitnost, to jest novo, premda suženo, „bratstvo i jedinstvo”, ta politička klasa uneređuje svoj uži prostor i upravo ona čini tako nesigurnim i same države. Katastrofa Agrokora, na primjer, koji je bio velik državni projekt, maskiran povlaštenim privatnim poduzetništvom, veoma daleko od slobodne konkurencije unutar kapitalizma, na dosad najjasniji način pokazuje da su države proizašle iz raspada Jugoslavije uistinu neuspjeli projekti novih kvazielita. Od tog Todorićeva brašna pogače biti neće, a za to ćemo i opet biti krivi mi ljevičari. No, vratimo se knjizi...

Učesnik ste ovogodišnjeg Prozafesta. S kojim osećanjem dolazite ovoga puta pred čitalačku publiku u Srbiji i na susret sa kolegama po peru?

- Pa što je ljepše nego sresti se s kolegama po peru... dobio sam nedavno Kočićevo pero, a davno sam, u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, držao u rukama pero Kranjčevićevo... Pero tamo, pero ovamo, dok se ne kitimo tuđim, sve je u redu. Prozafest je nevjerojatna manifestacija za današnje pojmove. Naravno da ja vidim kako je ona u nekom smislu paradržavna... ali ne radi se, zar ne, o diplomatskom lovu niti o nekom arčenju javnog novca u čemu je politička klasa tako vješta. Kad bi netko, na primjer, u Hrvatskoj zgromio sve moguće književne nagrade u jedan iznos, on bi ukupno iznosio manje od mjesečnog beriva europarlamentarca. Ta klasa zna naplatiti svoje nepostojeće zasluge. Pisci su drugačija čeljad. Neke koje sam poznavao površno ovdje sam bolje upoznao, a to je za mene čist dobitak. Moj, naravno nesravnjivo uspješniji kolega po peru jest i Peter Handke, koji je ovdje dobio nagradu za koju vjerujem da mu je naročito draga. Nakon ceremonije proglašenja, uglavnom čedne i dostojanstvene, Handke je sve stavio na poeziju, na književnost, i nije održao politički govor. To je pamet i osjećaj za nijanse koju može donijeti jedino starost.

Vaš, zasad poslednji, višestruko nagrađivani roman, koji je i svojevrsna freska istorijskih zbivanja na ovim prostorima „Doba mjedi”, izazvao je i polemike...

- Ne vidim neke osobite polemike. Knjiga se svakako uveliko čita, neuporedivo više no moje ranije stvari, kao na primjer roman „Morendo” koji jedva da je itko otvorio. Ta čitanost za mene je nova situacija i ne smijem biti lažno skroman: jako me veseli. Ukupno, čini se da su žene bolji čitatelji „Mjedi”, što me isto tako čudi, budući da je gro romana priča o „malom poljskom ratu” jednog od protagonista, dakle, to je ratna proza. Ako ima nekih polemika, one se uglavnom dešavaju između čitateljica koje zastupaju različite verzije feminizma, pa neke misle da u romanu prevladava muški princip, ali neke druge, također feministkinje, ne slažu se s time. Bilo je nadalje i nekog mrmora u vezi s nekoliko rečenica o Sremskom frontu i golemom danku u krvi koji je platila tadašnja država u nastajanju. Ispalo je da sam dao za pravo srpskog čaršiji (ja, dobitnik nagrade Radomir Konstantinović) koja je oduvijek tvrdila da je taj dio rata bio osveta komunista za poraze partizanskog pokreta u Srbiji 1941... U romanu nema ništa o srpskoj čaršiji. Ima jedino nešto o tugama onih koji su dobijali na kućnu adresu drvene sanduke. Kad bi to bila istina što se s tim u vezi prigovara, onda bi i za moje pojmove sjajan roman Slobodana Selenića „Očevi i oci” imao biti manifest srpske buržoazije. Ali...

Ali?
- Sve to je daleko stišanije kad se mjeri problemima koje sam dosad imao u vezi s nekim drugim mojim stvarima. Većina mi ipak priznaje da je slika povijesti u drugom i trećem dijelu romana diferencirana, i da je u nekom višem smislu riječi, boljem no što o njemu može sanjati bilo koja politička pragmatika, ona nekako ekumenska, pomiriteljska. Iako naravno „Doba mjedi” u osnovi ostaje biti roman o apsolutnom strancu.

Junaci knjige, vaš otac i vaša majka, Georg i Vera Kempf, kako se u romanu zovu, mogli su, kako ste naveli, biti i neprijatelji da su se mesec ranije sreli jer - bili su na suprotstavljenim stranama u datom istorijskom trenutku. Šta nas to kao pojedince u istorijskom vrtlogu opredeli da nekom budemo prijatelj ili neprijatelj?

- Jedno od zapanjujućih saznanja do kojeg sam došao u desetgodišnjoj pripremi za roman svodi se na ovo: Ta crta razgraničenja, taj osnovni motiv - da li lijevo ili desno, unutar društvenih pretpostavki i konvencija koje su identične - zna biti tako iracionalan, tako sićušan... često jedan pogled, riječ dobačena kod stola... A zna biti i usud koji se prima kao što se prima sakrament. To možda na sam pojam povijesne krivice baca neku difuzniju rasvjetu od one kojoj sam i sam dosad, do treće dobi bio sklon. Ali ne mogu vam to objasniti u novinskom intervjuu. Da je to bilo moguće, ne bih napisao roman od 560 tipkanih stranica.

Početkom prošle godine u Beogradu govorili ste „moral je kapitulirao”, „novac je bog”...

- Jasno je, zar ne, da se u novim hramovima potrošnje klanjamo još jedino zlatnom teletu. U romanu, na tom je mjestu zmija od mjedi koju je Mojsije, po naredbi Boga, načinio da spasi narod koji su otrovale zmije ljutice. No ta biblijska metafora ne upućuje naravno na riđovke i poskoke, već se radi o otrovanosti sumnjom. Zvuči strašno, ali to su bila relativno sretna vremena, parafrazirat ću jedan stih: Kad je sumnjati još pomagalo...

Kako vidite svet danas?

- Meni nije jasno s kojom se nepojmljivom lakoćom iznose prognoze o trećem svjetskom ratu. One zvuče kao ona mitska proročanstva koja se sama ispunjavaju. Prvi rat prvo je zvan Velikim jer se mislilo da će biti i posljednji. Nakon drugog rata, a u vizuri atomskih gljiva, ta je nada bila manje stamena. Ipak, moja je generacija, sve do početka trećeg balkanskog rata, proživjela u miru. Treći rat koji se sada najavljuje, međutim, bit će uistinu zadnji, imaju li se u vidu ratovi koje počinju ljudi. Jer štakori, koji će biti jedini stvarni pobjednici, vode svoje ratove, te ih drugačije broje.

A srpsko-hrvatski odnosi?

- Ponekad mi se čini, a volio bih da u tome ostanem samo zloguk prorok, da bi se moglo ostvariti mračno Huntingtonovo proročanstvo o srazu kultura, civilizacija, u prvom redu vjera, upravo na ovom prostoru, pri čemu bi Hrvati i Srbi bili sićušni pješaci, možda detonatori globalnog rata. I na vašoj i na našoj strani imade onih koji to vruće žele.

Kada biste pisali nastavak vašeg kultnog komada „Hrvatski Faust”, jedna od replika bi glasila?

- Mefisto bi zaprijetio prstom i izustio: „Tanja Nježić, ne trči pred rudu!”
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Predrag Ejdus: Jedini kontinuitet koji mi imamo je kontinuitet šljama

Razgovor s proslavljenim dramskim umetnikom Predragom Ejdusom rađen je nedavno, na festivalu "Nušićevi dani" nakon izvođenja predstave "Hor bečkih dečaka" Miroljuba Nedovića, u režiji i adaptaciji Irfana Mensura (teatra Carte blanche i Yugoart produkcije).

Uz Ejdusa, koji je tog dana dobio nagradu za glumca večeri, igraju Slobodan - Boda Ninković i Irfan Mensur, a publika je aplauzom na nogama pozdravila ovu tragikomediju o srpskim gastarbajterima u Bečkom podrumu, o žrtvama tranzicije, o moći humora i duhovitosti...

Ejdus je bio nagrađen priznanjem “glumac večeri”, što je bivao u tri navrata ranijih godina, 2008. dobio je Nušićevu nagradu za životno delo glumcu komičaru. I pričajući o upravo odigranoj predstavi pominjemo kako ti likovi maštaju o budućnosti, a zapravo se bore za sadašnjost.

- Ti likovi, moj takođe, žrtve su tranzicije, odnosno divljačke privatizacije, socijalnog raslojavanja, neoliberalnog koncepta... Svega u čemu živimo poslednjih dvadeset godina. Ali on ima želju da, iako je u šezdesetim godinama, počne nešto. Da zaradi neki novac i počne privatan biznis. I on kao i ogromna većina ljudi nema pojma šta je to privatan biznis nego samo vidi da druge nema. Bio bi on sposoban za tako nešto - ima neke škole, iskustva - ali ništa od toga jer misli da će poštenim radom na zapadu nešto uspeti. Kao što su nekada tzv. gastarbajteri uspevali. Ali sada, s jedne strane svetska kriza, migracije... s druge strane manipulacija, beznađe... i našao se u situaciji koju ne zna kako da savlada jer sve njegove ideje su pale u vodu kada je došao u realan svet obećanog razvijenog zapada.

STRES

Kroz smeh pominjemo kako je njegov lik prepoznao “spasonosnu ideju”, a to je da se vrati u Beograd i učlani u partiju na vlasti... Jer, bio je on svojevremeno svesrdno predan i borbi protiv partije na vlasti, ali mu je to donelo samo razočaranje.

- Nema izvođenja na kojem publika grohotnim smehom nije ispratila kad njega pitaju da li je bio protiv režima. On odgovara šta je sve radio, demonstrirao, duvao u pištaljke... Kažu mu, ma kad je to bilo, tad su ovi bili to. A on odgovori: ”Sad su i ovi i oni zajedno, a ja sam i dalje sam. Pa su me i ovi i oni oterali ovde, e a sada i ovi i oni rade ono što im ovi ovde kažu”. Smeje se publika od srca, svi kažu tačno je koliko god želeli da priznamo ili ne. Ali, ima nečeg veoma opasnog u tome, a to je činjenica da se ljudi na to navikavaju.

Razgovaramo o fenomenu navikavanja, prihvatanja, pristajanja na stvari koje su doskora bile nezamislive, koje evidentno rade u korist propasti i pojedinca i društva, o pitanju šta to zapravo donosi...

- Pre svega ogroman stres. Mislim da živimo u katastrofalno stresnom vremenu. I oni koji imaju i oni koji nemaju, kada je o finansijama i materijalnom dobru reč. Nije u pitanju samo egzistencijalna bitka. Nego pre svega naglo propadanje: intelektualno, moralno, kulturno, civilizacijsko... Nema nikakvih valjanih repera, a nude se neverovatne stvari. Očigledno; nivo javnog diskursa se sve više srozava. A što je nivo niži, ljudi su sve izgubljeniji jer nema orijentacije šta je dobro šta je loše, šta treba, šta ne... Živimo u vremenu “post truth”, u teroru javnog mnjenja?! Ne samo da je diskutabilno šta je istina, nego osporava se pravo istini da uopšte postoji. Nije to samo kod nas, s tim što je kod nas dovedeno do dubokog, apsurdnog nivoa. Zato su ljudi „lost in spejs“, pogotovo oni koji su u srednjim i starijim godinama. A opet mladi ljudi negiraju prethodna saznanja i iskustva. Okrenuti su ka uspehu koji je kao stalno tu nadomak ruke, a u stvari ga nema. I onda čak i kad uspeju, zasluženo ili ne, udare u zid - a šta sad?! Šta s tim uspehom?! Jer on ne donosi ni smirenje ni sigurnost. Ne donosi smisao. Zato što nema izgrađenih kriterijuma. Tako se uspeh ispostavi kao jednodnevna mušica, bez poente. Dosta se družim s mladima i često, onako, više sam za sebe, razmišljam - do koje mere su oni prihvatili stvari koje su virtuelne. Za koje ne možeš da se uhvatiš. Ekrani su bekstvo u ništavilo. Ogromna je to i posebna tema. Ostaje nam, a pokazalo se to i ovom predstavom, to što ima još duha. I smeha. Cinizma. Mnoge političke ličnosti s javne scene nam nude obilje materijala za smeh. Satire i komedije je u ovom narodu bilo uvek.

Pričajući dalje o pozorištu, njegovim brojnim, kako se to kaže, živim ulogama, nametnuo se razgovor o izuzetnoj predstavi “Ivanov” Narodnog pozorišta Beograd.

- Divna predstava. Cela ekipa je voli. Vrlo uspešna i vrlo interesantna režija Tanje Mandić koja je tog grandioznog Čehova pročitala na sasvim poseban način. Pronaći danas ugao je komplikovano, teško, ali mislim da smo uspeli. Kolektivna predstava sa izuzetnim individualcima.

Konstatujemo da je “Ivanov” jedno od najređe rađenih Čehovljevih dela, a na pitanje ko je po njemu Ivanov danas, Predrag Ejdus - ne štedeći komplimente za Nikolu Ristanovskog koji ga u pomenutoj predstavi tumači - kaže...

- Po meni Ivanov je neko ko je krenuo sjajno, ko je izvanredna ličnost, čovek od uspeha i integriteta okrenut hrabrosti i promenama, a onda u jednom trenutku biva iskorišćen. Razočaran! Danas ima puno Ivanova. Pa danas ako nisi ništa napravio do 35. godine, i to po ovim nakaradnim standardima, ti si mrtav. Otrovna je klima u kojoj živimo. Ljudi su mislili dolazi demokratija, promene, dolazi neki red. I doživeli ogromno razočaranje. Jer ovde nisu uspeli kvalitetni i uspešni, nego oni kojima u svakom smislu manjkaju kvaliteti i vrline, ali su beskrupulozni za sve pare. Ono što primećujem za ovih poslednjih 25 godina jedini kontinuitet koji mi imamo je kontinuitet šljama. Šljam vezan za politiku i biznis, a koji onda zapravo taj svoj model legalizuju. A to će reći i preporučuju jer ljudi kažu “pa, čekaj...”.

PROMENE

Uz par duhovitih opaski pali cigaretu, a na pitanje šta misli o politici i kuda idemo, duboko uzdiše.

- Stalna iščekivanja promene. Rat, raspad zemlje, devedesete, oktobarske promene dvehiljadite... I evo, izgleda, pred ponovnim gibanjima. Liči na lipanjska gibanja jer su u pitanju studenti... Znak da nije totalno ubijeno stanovništvo. Neukusno je u ovim godinama očekivati budućnost. Ali ubrajam se u one koji kažu: da mi je makar pet dana živeti u slobodi i demokratiji. Beskrajno bih voleo da doživim da vidim da mi nismo narod koji je samo slugeranski i da nismo do te mere ubijeni u mozak da nema šanse za promene, nego da još ima duha, smisla, ljudi od hrabrosti koji krče put do slobode i demokratije.

Poziv iz Hrvatske

Predrag Ejdus igra u predstavi “Tako je ako vam se tako čini” Luiđi Pirandela u režiji Jagoša Markovića u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

- Radimo svojski. Uzbudljiv komad. Videćete na premijeri 4.juna. A sem toga, što mi je izuzetno drago, imam poziv Dubrovačkih letnjih igara za ulogu u predstavi "Gospoda Glembajevi" koju po Krležinom delu režira Zlatko Sviben. Jedini sam gost. Vrlo sam uzbuđen, imponuje mi... Glumački, scenski se vraćam u Zagreb i Dubrovnik posle dosta godina.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost