Intervjui vredni pažnje

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Snežana Miletić – Gordana Đurđević Dimić

Glumac ostavlja glumu kad nađe sebe u sebi


Sterijina nagrada za glumu, za ulogu Lole u predstavi „Kuba libre”


Životni i umetnički moto glumice Gordane Đurđević Dimić, jednog od laureata poslednjeg Steriji-nog pozorja kojoj je Sterijina nagrada pripala za ulogu Lole u predstavi Kuba libre Ivana M. Lalića i režiji Kokana Mladenovića, mogao bi da stane u reči „poništi ego – nađi treptaj duše!”
Veliki ego koji svaki ozbiljan glumac u sebi mora da nađe da bi ga potom lavovskim snagama usmerio u istinska traganja za treptajem sopstvene duše, ova glumica našla je davno, iako sama tvr-di da ga i dalje traži te da nije sigurna da ga je moguće zauvek osvojiti. O traganju i treptajima i običnom životu koji se udenuo između njih razgovaramo jednog popodneva nakon čitaće probe predstave Oslobođenje Skoplja koja će glumici biti prvo glumačko putešestvije ne samo u sezoni 2001/2002. nego i sa novom upravom. Sedimo u glumičinoj garderobi, u njenom matičnom Srp-skom narodnom pozorištu. Sobičak izgleda gotovo kao isposnička ćelija u nekom manastiru. Višak je samo iritirajuće neonsko svetlo koje podseća na nimalo luksuzan i glamurozan život ovdašnjeg hodača po cirkuskom trapezu zvanom pozorišne daske.

Da bi postao istinski tragalac u svom poslu, da bi sasvim iskreno zavirio u lavirint svoje duše, glu-mac najpre mora da poništi sopstveni ego koji ga i čini glumcem. Kad to glumac shvati, od čega ili koga to zavisi, šta glumac mora da pronađe u sebi da bi uspeo da poništi taj ego?
Pre svega, mora da bude svestan tog svog egoizma jer samo tada može da se postavi prema tom egoizmu i da zavoli to što radi: lik, komad, da se veže za temu koja se igra. Kada to interesovanje za drugog koga si pronašao u literaturi, u onom što je literarni predložak za igru i ta radost bavljenja tuđim životom i tuđom egzistencijom bude za tebe toliko privlačna da zapravo zanemariš sebe i svoju situaciju, i ono što bi pozorišna predstava mogla da ti vrati kao nagradu za tu igru, a to su sla-va, aplauzi, popularnost, nagrade... onda se istinski baviš svojim poslom jer pokušavaš da se saživiš sa tuđim životom. Ako to uspeš, onda proširuješ svoje granice i to je ta fina frekvencija, to je taj treptaj duše jednog i drugog bića, to je umetnička avantura, umetničko traženje, tako ja doživljavam pozorište.

Koliko je umetničkih treptaja bilo u vašem dosadašnjem glumačkom životu? Koliko ste radili ono što ste zaista želeli, a koliko ste pristajali i na nešto što ste mislili da ne možete, što zapravo niste hteli da radite?

Kad si u angažmanu u jednom pozorištu to je službena stvar. Na platnom si spisku, imaš zadatke koje moraš prihvatiti, i nema šta tu da zanovetaš. Ja sam tako shvatila moju poziciju u pozorištu. Imaš radne zadatke koje moraš da prihvatiš i gotovo! Ali nisu sve moje kolege takve. Neke su vrlo vodile računa šta će igrati. Nekima je bilo važno da odmah u prvom čitanju nađu treptaj, tu sponu sa likom i ako to nisu nalazili, ako im se to nije dopadalo, oni su pošteno vraćali uloge. Ali ima glu-maca, u koje i sama spadam, koji drugačije shvataju angažman, suviše seriozno, ziheraški, koji mi-sle da ulogu treba uraditi onako kako se od njih traži. Zato sam odigrala i neke uloge koje nisu bile za mene.

Jeste li nekad insistirali na svom stavu, jeste li se suprotstavljali rediteljima?

Jesam, ali su me onda optuživali da sam lažno skromna, da imam komplekse niže vrednosti i da oni nemaju nameru da me ubeđuju ili „razubeđuju”, „privode razumu” ili jednostavno da ne žele da se pravdaju. Uopšte uzev, situacija u pozorištu danas je jako teška za glumca. U pozorište dođe redi-telj koji tu nije stalno zaposlen, donese svoju ideju i viziju projekta – a to što mi imamo dobre glumce koji godinama sede, a samo se desetak stalno vrti, i ne može da se kaže da oni nisu talento-vani, reditelja ne zanima. U ovoj kući ima eruptivnih glumaca, pogotovo glumica, ali nijedan redi-telj nije spreman da uđe u rizik zvani eksperiment. Učinilo mi se da je novi upravnik Lalić otvorio prostor za neku vrstu eksperimentalnog rada, gde će se institucija audicije i alternacije ponovo uve-sti i oživeti, što je jako dobra stvar jer samo tako se mogu plasirati sve dobre energije. Nema ništa teže za nekog čoveka sa potencijalom od toga da mu začepiš usta i sputaš telo. U tom smilu uprava mora da ima više širine u rukovođenju, da svako dobije šansu jer samo probuđen i zdrav takmičar-ski duh može da stvori dobru atmosferu i zdrave osnove za budući rad. Nije istina da u ovom pozo-rištu ne postoje glumice koje bolje do mene ne bi mogle da odigraju mnoge uloge koja sam odigrala ja. Nije istina da sam za mnoge uloge baš ja bila najbolja podela u ovom pozorištu. Tu je pre u pita-nju bila neka inercija, nepostojanje želje ili volje za novim, za eksperimentom, za upoznavanjem novih ljudi.

Da li biste odbijanje uloge u vremenima kakva su bila proteklih deset godina nazvali hrabrošću ili bezobrazlukom? Zašto vi niste odbijali uloge?

Zato što su bila u pitanju velika rediteljska imena, Dejan Mijač, Egon Savin. Teško je glumcu da od-bije takve reditelje. Meni je jako važno da igram u predstavi Egona Savina, ali kada ponudi nešto što nije za mene i kada osećam da mi se steže utroba svaki put pri pomisli da treba da igram tu predstavu, onda je to pravo mučenje.
Hoćete li da kažete koja je to predstava?

Laki komad. To mi je zaista bila teška muka.

Da li je to znao reditelj?

Jeste, ali valjda nije imao drugi predlog. Više se i ne sećam šta je tačno bilo. Uopšte, bilo je takvih situacija.

Niste, dakle, odbijali uloge iz poštovanja prema rediteljima, a poštuju li današnji reditelji vas glum-ce?

Oni nas ne poznaju dovoljno. Nedovoljno znaju i ansamble, nemaju vremena da ih upoznaju. Nji-ma je važno da vrlo brzo urade posao za koji su angažovani i plaćeni, prosto ne žele muku. Zato mislim da treba insistirati na stalnom reditelju koji će prirodno imati više vremena za sve glumce u ansamblu, koji će ih pratiti, misliti i brinuti o njima. Zato se radujem što sada radim sa Žankom To-mićem koji je iz kuće, mada je i on išao na podelu koja garantuje uspeh, što ne znači da će on ipak doći. To je uvek neki čudan splet okolnosti. Možda će Žanko prihvatiti instituciju alternacije u bu-dućim vremenima. Eto, sada, na primer, Egon će doći da radi Glembajeve. Zašto sada Egon Savin ne bi napravio audiciju, na primer, za Barunicu Kasteli?! Neka tri glumice nauče tekst, neka pokažu kako to zvuči i izgleda, i neka je najbolja potom odigra! Za to je potrebno samo malo dobre volje i da reditelj koji je odlučio da radi u nekoj pozorišnoj kući izdvoji malo više vremena za predstavu.

Koliko poznajete mlade ljudi koji na sceni glumački rastu pored vas?

Sentimentalna sam prema njima, sećam se sebe u njihovima danima. Ja sam imala jako dobre pro-fesore, bila sam paženo dete koje je ušlo u dobru školu i okružnje. Imala sam legendarnog profeso-ra Zekavicu, izvanrednog profesora u Jovinoj gimnaziji koji je vodio dramsku sekciju. Bio nam je drugi otac. Druženje i učenje s njim bio je najlepši način da se provede vreme izvan škole. Sa ploča smo slušali najbolje interpretacije, dobre komentare, opservacije o životu, tako smo prvi put čuli Plešu kako govori „Svakidašnju jadikovku”, čuli smo Mariju Crnobori, sve najbolje što je bilo u glumačkoj umetnosti. On nas je divno pazio i ja se uvek trudim da se u kontaktu s mladim ljudima setim kakav je bio taj naš profesor Zekavica. Dolazili su neki mladi ljudi po savet, da ih spremim za prijemni na akademiju. Mnogi su me sledili a i neki koji nisu bili izvorni talenti ušli su u uži izbor, što znači da taj naš rad nije bio bez odjeka. Naravno da je posle količina talenta uslovila njihov da-lji put. Oni su morali da se oslobode u odnosu na svoj posao, tekst, materiju, da imaju neki koncept i ideju, jer samo oni koji imaju ideju idu dalje. Prisećam se da smo mi, moja generacija, kada smo došli u pozorište, primljeni vrlo teško. Bilo je malo školovanih glumaca, tamo su bili neki ljudi koji su držali pozicije, koji su se bojali školovanog kadra. Bilo je velikih sukoba, ali se to tokom rada sredilo. Još tada sam obećala sebi da nikad prema mladima neću biti takva kakvi su tada, na mom glumačkom startu, neki ljudi bili prema meni i mojoj generaciji. Zato se jako radujem mladima, nji-hovoj otvorenosti, tome što imaju hrabrosti da eksperimentišu, što su razigrali pozorišni krov, bal-kon, foaje, stepenice ispred pozorišta... a i mi smo sve to nekada kao „Promena” radili na Akade-miji.

Imate li utisak da nijedna generacija posle vaše nije tako žustro kročila u pozorište, tako grunula kao vaša? Da li je u pitanju politika, decenija zatočeništva, nedostatak hrabrosti?

Možda je stvar u osećajnosti, u otvorenosti, međusobnom davanju i predavanju. Osim toga, mi smo se jako voleli. I danas pitamo jedni za duge. Puno smo vremena provodili na Akademiji, skoro da smo tamo i živeli. Taj prostor bio je za nas svetinja, kao neki manastir. Ne znam kako se ove nove generacije druže, koliko se otvore, koliko govore o životu, koliko ih život istinski interesuje, šta su im ciljevi, da li svojim radom žele da odgovore na suštinska, krajnja pitanja života ili pozorište do-življavaju kao nešto čime treba zaseniti svet, napraviti prodor u neku Evropu, na Brodvej... Ali, ako se ne druže, onda tu nema ni ljubavi, a sve je pitanje ljubavi, koliko su spremni jedni drugima da se daju, da iskreno progovore o sebi, da kažu ono što ih muči. Na kraju, to je uvek pitanje koliko si spreman i hrabar da se otvoriš i progovoriš o onome što te muči.

Rekoste da vam je Akademija bila kao manastir. Tu ste onda, na neki način, bili iskušenici. Života ili glume?

I jednog i drugog, a vreme je bilo uoči rata, onog velikog, poslednjeg velikog. Bili smo iz svih kraje-va Jugoslavije, svih veroispovesti, a to se nije ni znalo jer nikoga nije bilo briga. Ipak, osećala se neka prezasićenost vremenom, osećalo se da Jugoslavija odumire, iz nekih razloga koji nama nisu bili znani.

Mogu li se neki novi mladi ljudi sa tih prostora na neki zdrav i devedesetim godinama neopterećen način spojiti? U pozorištu, na primer, da makar budu iskušenici okupljeni oko jednog projekta?

To bi bilo teško. Pronalaziće se oni na nekim drugim prostorima, drugim meridijanima, u tamo ne-kim enklavama po Americi, Australiji. Mi ćemo tu našu tugu proživljavati, ali u neki drugim sredi-nama.

Poništavanje ega o čemu smo na početku govorili koriguje i glumčev stav prema nagradama. Vi ni-ste trčali za njima, ali su vas ipak stizale. Ove godine i Sterijina.

Za mene je život uvek bio veći od nagrada, iako su nagrade glumcu potrebne da bi osetio da nije promašio profesiju, da bi imao satisfakciju da taj posao dobro radi. Famozni ukus pobede mora da se oseti, ali kad se jednom oseti, onda više nije cilj u životu! Hvala bogu kad nagrade dođu jer tada čovek ne mora da se kida. Može mirno da se bavi ulogama.

Rekli ste mi da vam je neko iz žirija rekao da je ta Sterijina nagrada za opus, a ne samo za konkre-tan učinak sa sceni na tom festivalu. To vas je umirilo, dodali ste. Šta vam to znači?

Nikada ne mogu da kažem da sam neku ulogu uradila stoprocentno kako sam je zamislila. Ima, re-cimo, neki momenat koji ne mogu da rešim onako kako sam zamislila...

Koja vam je uloga najbliža zamišljenoj?

Tom idealu glumac se približava povremeno tokom života neke predstave i same uloge. Ja nikada ne znam kako ću odigrati neku ulogu sledeći put i ne mora da znači da, ako neku ulogu počnem da radim s dobrim osećajem, da će tako biti do kraja.

S kakvim ste osećajem počeli da radite „Oslobođenje Skoplja”?

Generalno pozitivnim osećajem da smo zagazili u nešto što će biti naša zajednička briga. Kolektiv je zdušno za komad, koji je, iako mu je dramaturgija fragmentarna, vrlo kvalitetan. U pitanju su dečje vizure: šta je to u nama odraslima zbog čega u nekim situacijama uradimo neke stvari koje se urežu u dečje glave da im posle odrede čitav život? Gde mi to pogrešimo da posle postanemo auti-stični, iskompleksirani, zločinci?

Kakvi ste prema sopstvenoj deci?

Stroga. Ima nečeg autobiografskog u mojoj ulozi. Lenče je tragično negativan lik: ili je u histeriji ili je besna. Uopšte, biću neprijatna žena i pokušaću to da opravdam. Pokušavam sa svojom decom da budem nežna, ali im često pridikujem, davim ih moralnim lekcijama... nekad me iznenade svojim postupcima, radoznalošću. Mnogo su videli u životu, a malo razumeli. U tom smislu, televizija je Pandorina kutija koja je otvorena danonoćno i, pošto ne možete stalno da budete s decom, često ih zatičete kako bulje u neke opscenosti i ne znaju šta o tome da misle. Samo se nešto mračno u njima kuva i izlazi.

Neke vaše kolege, tragajući po sopstvenoj duši da bi našle onoga kroz koga će prohodati scenom, našle su put do Boga. U poslednje vreme sve ih je više. Neki su se odrekli života običnog smrtnika, a drugi svoj život provode između molitvi i ovozemaljskih obaveza. Mislite li da je glumcu, koji svoj vek iživi brže i više nego običan smrtnik, lakše da dođe do Boga?

Kada glumac kroz glumu dođe do Boga, on po pravilu ostavlja glumu i počinje da se gnuša onoga čime se bavio jer je gluma po definiciji laž! Zato je velika muka kada glumac kroz te trnovite pute-ve duše dođe do svoje suštine koja je okrenuta Bogu. Kad glumac nađe istinu o sebi, kad nađe sebe u sebi, u najdubljem delu sopstvene duše, on ostavlja glumu i okreće se svom istinskom biću.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Petar Božović: Pocepali su nas kao atome

Poznati glumac uoči premijere Beketovog ”Kraja partije”, o apsurdu, moći , velikim i malima narodima: I ja sam hteo promene. I to nekoliko puta. Ali, promenio sam se samo ja. Oni su isti

PRVI put pojavio se u TV filmu “Gorski car” davne 1968.godine. U “Tajni Nikole Tesle” zaigrao je rame uz rame s Orsonom Velsom. Dobrim delom obeležio je poetiku i rediteljski opus Živka Nikolića. Kad se pomene monodrama, svi odmah pomisle na njegovog “Čegovića”, dok on već godinama s publikom deli misli i pouke vladike Nikolaja. Petar Božović, glumac od punog formata, uskoro će se okušati i u rediteljskoj ulozi. Za scenu Ateljea 212 sprema Beketov “Kraj partije”, s probranom ekipom u kojoj su Boris Komnenić, Vlasta Velisavljević, Renata Ulmanski i - Petar Božović.

* Ono što je u vreme nastanka dela (1957) bilo teatar apsurda, sada je realnost?

- Kada bih počeo da nabrajam, kraja ne bi bilo! Ako pođete od sebe, svojih, okoline, škole, vazduha, planete, shvatite da je sve krenulo onog nesrećnog trenutka kada su pocepali atom - na nesvakidašnji način počinje razgovor naš sagovornik. - Potom su počele da se cepaju osnovne ćelije civilnog društva (porodica, crkva, država), a onda se pocepao i sam čovek, njegova svest i podsvest. Od ideologije do mitologije, ljudskog roda uopšte, skoro je odvratno pominjati kakve sve očigledne gadosti moćnici u svetu rade. A sve u ime demokratije i njene odbrane.

* Za sve se traži i nađe opravdanja?

- Koliko je tek zla učinjeno u ime prave vere i u njenu odbranu, pravde i krivde, sreće i nesreće. Jer, čovek se “poasio” i uzeo na sebe ulogu boga. Poželeo da svemu bude sudija. Kakav apsurd, ako se setimo izreke da je čovek svemu prava mera. Ako je čovek, kao “prava mera”, došao u svom razvoju do čuvene maksime da je “čovek naše najveće blago”, danas je stigao do saznanja da su oni koji ovaj svet uređuju i vode - obična đubrad.

* Beketova misao da “ništa nije smešnije od ljudske nesreće”zvuči cinično, mada u našem vremenu prilično istinito?

- U ovoj fazi razvoja, koja se još zove kanibalističkom, ništa se nije promenilo. Možda će se neko na to “kanibalističko” začuditi, ali pogledajte kako nam počinje svako jutro. S kafom, novinama i TV programom. Više nas ne uzbuđuje vest sa sedam-osam žrtava. Vest je tek ako ih ima bar sedamdeset i ako su među njima žene i deca. Onda je to to. Ali, danas nije reč samo o gledanju žrtava nego o sistematskom ubijanju čitavih naroda i civilizacija. Jedna grupa ljudi, “tamo u gradu ko zna kom”, projektuje svet. Robovlasničko uređenje se ponovo rađa... Ubili smo komunizam i šta sada? Oni koji su nam rasturili zemlju sada je ponovo sastavljaju, s tim što seku deo po deo Srbije. Šta će tu još biti i ko će o svemu odlučivati? Vuku nas na kolenima, umesto da pokažemo da mi jesmo deo Evrope, da imamo svoj ponos i prava, čojstvo i junaštvo.

* Kako procenjujete trenutak u kome se nalazimo?

- Lazimo i pezimo ne bi li nam neka delegacija bacila nešto. Nedavno je Hilari Klinton, skoro sa suzom u oku, izjavila da veoma voli Srbiju. Kao da se i ne seća da je njen muž bombardovao ovaj narod i voz koji je samo išao svojim šinama... To nije cinizam već brutalnost! Naši bizgovi od političara tvrde da će biti “tako i tako”, pozivajući se na neke razgovore i dogovore s moćnicima. A ovde je milion i po gladnih ljudi. Toliko ih nije bilo ni u vreme Turaka. Davali su tada porez, a onda šta ostane. Sada ne znaš ni meru ni granicu... Više nije važno ni da li je nešto istina. Bitno je samo da li se obelodanilo i objavilo. I to u zemlji koja se kune u demokratiju i koja je sahranila tri civilizacije u Iraku. Gde je taj uzrok (za rat) koji je javno priznao da nije postojao, dok njihovi vojnici i dalje “patriotski” ginu za naftu?

* I šta mogu u takvom odnosu snaga da rade ovako mali narodi kao što je naš?

- Vežbaj svoje vrednosti, bre! Japanci se nisu održali zato što su bogati već zbog svoje vere, tradicije, ponosa. Reč drži čoveka. Naše telo se sastoji od 70 odsto tečnosti, dok je u “glinu” neka sila udahnula duh... Nama, pak, nevladine organizacije objašnjavaju osnovne stvari. Kako se peru zubi i ne znam šta još. Za to vreme sve partije čekaju svoj red, u stilu “dosta ste se vi obogatili, sada je vreme da dođemo mi”. Kad razmišljate o vlasti, morate da imate na umu - “sjaši Kurta da uzjaše Murta”.

* Razočarani ste?

- I ja sam hteo promene. I to nekoliko puta. Ali, promenio sam se samo ja. Ostareo i iznemogao. Oni su ostali isti.

TAJNA I UTEHA

* OVOM predstavom vratili ste se pozorištu?
- To je dom u koji se uvek možete vratiti, bez obzira na rođake i igre oko nasledstva. I kad je pod nečijim uticajem, u njemu ima mesta za sve. Pruža utehu onome ko ga razume. Prikazujući dobre i loše strane ljudskog karaktera, umetnik “očisti” i gledaoca i sebe samog. Čovek je i dalje najzanimljivija pojava i najveća tajna.

TIŠINA I NIŠTAVILO

* BEKET je pred kraj života izjavio da mu se svaka reč čini “nepotrebnom mrljom na tišini i ništavilu”. Nije prvi pisac koji govori o nemoći reči?
- Reč je ono što nas razlikuje od životinja kao najbližih srodnika. Ali, ponekad se izgubi njeno osnovno značenje i ona postane predmet različitog gledanja na stvari. Valuta od-do. Reč ne važi isto za pripadnika malog i za pripadnika moćnog naroda, onog koji može drugima da naredi da se njegovom vojniku ni slučajno ne sme da sudi. A kada je “reč” u rukama moćnika, sasvim je svejedno da li se prezivaš na “ić”, “ov”, “ski”, da li si crn, beo, žut. Mali si i nezaštićen, jedino se u boga možeš uzdati.

Večernje novosti
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

МИЈАЧ: Празног стомака не може се ни волети

Чехов је дубљи и проблематичнији него што изгледа на први поглед. Он није говорио како треба да се живи, као Њекрасов. Боловао је од туберколозе, у оно време неизлечиве болести, а био је лекар и неумитно је знао да су му дани одбројани, а ипак, до последњег даха, који је крвљу испраћен – радио је и причао људима. Он је нека врста специјалисте за неизлечиве болести, који каже људима: „Ако већ немате наде, онда се научите да живите са својим животом”.
Овако је наш новогодишњи интервју отворио позоришни редитељ Дејан Мијач, особа која нам се стваралаштвом, мишљу и интегритетом учинила најприкладнијом за празничну причу о нашој садашњости. Његова вера у Чеховљеву личну и литерарну снагу је толика, да је убеђен како великог писца српско партократско лицемерје и пљачка не би довели до крајности – замишљене ситуације у којој би се социјално хиперсензитивни аутор нашао стишњен између врхунског налета креативности и самоубиства. Штавише, Мијач сматра да Чехова не би поразила ни свеопшта баналност у коју је Србија потопљена с остатком Планете.
– Нису ни у његово време била цветна времена. Он је слутио да се љуља читав свет који је познавао, свет 19. века. За ту катаклизму и трансформацију светског поретка знао је у зачетку, не осећао – него знао, све те идеје... Није да га се нису дотицале, знао је куда то води.
Насиље је увек ишло уз новац и политичку моћ, међутим, данас је то партнерство запрепашћујуће очигледно, нескривено чак?
– У Сентандреји, за кратко време саграђеном насељу које је процвало када је било важно, трговачке магазе су имале уочљив цеховски знак – арапску цифру 4. Питао сам се шта то значи, а то је обавеза цеха, дата заклетвом и у пракси спровођења, која значи да имаш право да уживаш у четири посто од поштене зараде. Све остало улажеш у друштво и због тога је тај град цветао. То је био смисао за једну врсту колективитета. Данас је морал бездушја главна инспирација. Не пита се да ли то штети, кошта живота, узрокује невероватне патње милиона људи – важан је профит и то енорман. Када је тако, не можете очекивати од људи који се баве пројектовањем стварности да се служе било чим осим насиља. У сваком погледу, од државног до појединачног насиља.
Ближи нам се велики јубилеј – 150 година Српског народног позоришта. Чему се надате, а шта је реално да се догоди тим поводом?
– Надам се да ће макар да се обистине она обећања о поправци зграде, да не цури вода, рецимо.
Наде су вам физичке?
– Без даљњег. Без физичких околности нема никакве даље наде.
Да ли је ваша нада у домену реалног?
– Не, није реално да ће се догодити. И да ће, што каже Бранко, „остављам песме моје/сирочиће у ритама/отац вас оставља...” СНП тај славни јубилеј дочекује у ритама и подоста ми је жао што је тако, што се наше сиромаштво прво и најфлангрантније види у култури.
Зашто су у Србији обезвређени јубилеји, а није само због новца?
– Не само у овој земљи, него и иначе, све што је старо, не да је безвредно, него једноставно није финансијски ефикасно. Стари људи, пензионери, углавном само троше паре и не доприносе ништа. Тај став који потиче из духа времена, који цени само оно што је профитабилно, пренео се и на то. Шта ћете ви с једном прастаром установом, осим да се, тако, поносите да имате таквог старца. А он вам лежи на плећима.
Са светом, не само Србијом, нешто озбиљно није у реду...
– Реално.
...зашто се тим поводом нико не секира?
– А што би се секирао ? Немају времена да се секирају, зарађују.
Прошао је Божић, а где је богочовек данас, има ли макар спортску шансу?
– Много ме питате али нема, како да кажем – влада Молох! То о чему ви причате, то је питање доброте.
И љубави.
– Тога има само у неким причама, филмовима са срећним завршетком, у баладама које певају популарни певачи, да на три минута гану публику којој није до тога. Она више жели да истресе енергију, неку врсту компримованог беса. Зато се концерти не слушају више у побожној тишини, без даха, зато класична музика нема толико поклоника као они који таламбасају с јаким озвучењем.
Кажете да су љубав и доброта у култури, а предлог буyета показује да ће те паре бити јако, јако мршаве. Како се осећате тим поводом?
– Људи који руководе тим знају да се празног стомака не може ни волети. Од преког постоји прече, али када су Срби насељавали Војводину, под Чарнојевићима, они су са собом носили светиње и мошти предака. То су биле културне драгоцености и то им је служило као некакава база. Село не би било село све док не би имало цркву. Она није била само место за молитву, него и место друштвеног и културног окупљања. И у највећим невољама, тај народ је водио рачуна о будућности која није могла да никне из садашњости, јер она је бесперспективна, као и онда што је била. Будућност ниче из прошлости.
Да ли би ишта било боље да је Србија богатија?
– Напротив, континуитет је врло важан. Култура је ту битна, да опомене људе да он постоји, није све: хајде, пресецимо са свим и почнимо одрицањем од свега. 150 година СНП–а је важна ствар, има се на чему градити. Ако толико траје, то је знак да може и „ово” што ми живимо бити уложено у нешто што ће такође толико трајати.
Колико Србије има у представи „Трг хероја”?
– Оно је била уска расправа о кривици и жртвама безумља који нису умели да га препознају и предвиде, него су искористили могућности да абдицирају, да се склоне из конфликта. Сва та траума није настала од последица које иначе жртве страхота носе, него од осећаја стида што очигледно понуђено упозорење није свесно прихваћено.
Данас се људи све мање стиде, било чега?
– Тачно, зато када сретнем особу која остави пријатан утисак на мене кажем „тај или та уме да се стиди”, што ми је посебан квалификат и на то сам врло осетљив.
На крају 2008. сте рекли да је било представа, изложби и књига, али све то беше само забележно, а ништа није оставило траг. Да ли то важи и за 2010?
– Да, премда волим да се нешто позитивно дешава. Рецимо, иницијатива Андраша Урбана у Суботици, заједно с трупом коју је основао и тим малим фестивалом, то је нека назнака да ипак може.
Да ли сте некада помислили да уместо здравља и пара некоме за Нову годину пожелите добре идеје?
– Немам ја неке поруке, нисам ни председник ни патријарх.

Игор Михаљевић

Дневник
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Rade Šerbedžija: Sve mi naše tamo nedostaje

SAMO što je završio snimanje drugog dela najnovijeg filma o Hariju Poteru, u kojem igra dobrog čarobnjaka Gregorovića, a potom priveo kraju i rolu u rediteljskom prvencu Anđeline Džoli, Rade Šerbedžija nakratko se vratio staroj ljubavi - muzici. Novogodišnje praznike Novosađanima i Beograđanima ulepšao je koncertnim nastupima.

* Ranijih decenija muzika vam je bila usputna ljubav. Odakle sada izvire to nadahnuće?

- Ozbiljnije sam se posvetio pevanju 1992. godine kada sam napustio Zagreb i Beograd i obreo se u Ljubljani. Pevao sam iz tegobe, nisam imao od čega da živim. Posle, u Londonu, dok je Lenka odlazila na posao u ambasadu Bolivije, ja sam kod kuće, nadajući se nekoj ulozi, utehu nalazio u gitari. Bio sam prestao da pišem poeziju 1997. kada je umrla moja majka. Tada se nešto u meni slomilo. Sada te pesme, ponovo, sve više naviru odnekud iz mene.

* Tokom 16 godina u Holivudu ste odigrali na desetine uloga stranaca. Smeta li vam imidž glumca sa slovenskim naglaskom?

- To je sudbina svih glumaca koji u Ameriku dolaze iz Evrope. U prednosti su jedino Englezi, ali moraju i oni da pokvare taj svoj engleski, da ga prilagode američkom izgovoru. Nama starijim glumcima je teže da izgubimo akcenat. Ali, nisam glumio samo Srbe i Ruse, već i Francuze, Italijane... Upravo sam završio jedan čaroban film u Italiji "Šun Li i pesnik", u kome na lokalnom italijanskom glumim ribara.

* Stalni kastinzi i često surova borba za uloge su holivuudska realnost, pa su i vama za dlaku nedavno izmakla dva filma...

- Nisam naučio da igram po njihovim pravilima, ne radim mnogo na taj način na svojoj karijeri. I, možda, baš zato što ne radim, ide mi dobro, ljudi me zovu. Zapravo, nikada nisam bio zaposleniji nego u poslednje vreme.

* Ipak, odlučili ste da pomognete glumcima sa ovih prostora da izgube akcenat...

- Moja žena Lenka i ja otvorićemo ove godine master studije za glumu, medije i kulturu u Rijeci. Gluma i scenski govor će se učiti na engleskom jeziku po metodi Artura Lesaka, fantastičnog američkog profesora, koji sada ima 101 godinu, a još radi. Po toj metodi, mlad glumac za dve godine savlada engleski toliko dobro da ravnopravno konkuriše na kastinzima svuda u svetu.

* Kakva je sudbina vašeg rediteljskog prvenca u Skoplju?

- Scenario je završen. Ovih dana ponovo ću ići u Makedoniju, voleo bih da se to složi da počnem da snimam krajem septembra.

* Živite na mnogim adresama, od Londona, Holivuda, do Zagreba i Beograda. Gde se osećate kao kod kuće?

- Dom mi je tamo gde palim ognjište, gde pravimo večeru svojoj deci. To je donedavno bila Amerika, trenutno je Rijeka. Za dve godine možda ću doći u Beograd. Ne fali meni ništa ni u Americi, a zapravo sve mi naše tamo nedostaje. Razmišljao sam da obnovim staru porodičnu kuću u Lici, ali mi sada sve to skupa izgleda tužno. Možda je bolje ostaviti sve to da stoji tako kako jeste.

* Pratite li nastojanja Srbije i Hrvatske da se izmire?

- I treba da se mirimo. Pogledajte šta se nama desilo - svi ti ljudi su raseljeni i unesrećeni. Samo zato što su neki imali interese u tome, i zbog tih interesa budili su loše strasti, čeprkajući po nekim našim vekovnim ranama. Pojedinci su jedino na taj način mogli da postanu vođe.


* ZAŠTO Đorđe Balašević samo povremeno navraća na vaše koncerte u Novom Sadu?

- Nije on nikada ni bio pozivan. Dolazio je kad mu se prohtelo, a njemu su moja vrata uvek otvorena. Pretprošle godine pojavio se u pravom trenutku, bio sam strašno gripozan, jedva sam disao, a imao sam dva koncerta u istom danu u Novom Sadu. Došao je na prvi i kada me je video takvog rekao je: "Baćo, ajde se ti malo odmori, ja ću biti tvoja predgrupa". Pevao je pola sata i olakšao mi da izguram i taj drugi koncert.

* Kako se na vašem muzičkom albumu našla pesma o Bekimu Fehmijuu?

- Za to je zaslužno moje dugogodišnje prijateljstvo sa Miljenkom Jergovićem. Radeći najnoviji album, Miroslav Tadić i ja smo želeli da nas Jergović iznenadi jednom pesmom, ljubavnom. A on je doneo pesmu o Bekimu i strašno me obradovao! Bekim je bio moj veliki prijatelj i, verovatno, najveći glumac koga smo imali na ovim prostorima.

* PESMA "Ne daj se, Ines" i danas živi, a mnogi se ne sećaju da li su ti stihovi Arsenovi ili vaši...

- Da, to je fenomenalno! Tih 70-ih svi su znali da ju je napisao Arsen Dedić, a da je ja samo recitujem. Kasnije, ljudi su počeli da misle da je moja, jer sam već mnoge pesme bio napisao. Ali, posle toliko decenija, ona sada više nije ni Arsenova ni moja, otela nam se. Ona je predivna, ostvarena emocija.

Večernje novosti
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Pročitah danas u "Večernjim novostima" dva dijametralno različita mišljenja dvojice velikih umetnika, a koji imaju zajedničku brigu - brigu o svom narodu. Briga koja nedostaje našim političarima i ljudima koji nas vode ili žele da vode.

Mihalkov: Treba čuti i videti svoj narod

Nikita Mihalkov Srbiji poklonio svoju knjigu „Manifest prosvećenog konzervativizma“. Euforija liberalne demokratije prošla, vreme je za promene

DRVENGRAD - Nikita Mihalkov stigao je u Drvengrad - strpljivo je kulturna oaza čekala da se velikan pojavi, pa da se u „Prokletoj avliji“ zavrti njegova spektakularna antifašistička saga „Varljivo sunce 2“. Kada su svi pomislili da je genije velikom svetu ispričao konačnu lekciju iz istorije, dogodilo se čudo. Odnekud je iz filmske mećave izronila knjiga neobičnog naslova: „Istina i pravda - Manifest prosvećenog konzervativizma“. Ruski reditelj i mislilac ispisao je jedinstvenu, sopstvenu viziju državne izgradnje i novog društvenog uređenja Rusije za 21. vek, a u njegovoj domovini ovaj program odjeknuo je kao bomba.
Manifest se na neobičan način našao u Srbiji. Naš poznati montažer Svetolik Zajc snimao je sa Mihalkovom „Varljivo sunce 2“ i od čuvenog reditelja čuo za dokument na 62 strane, podeljen u 21 poglavlje.
- Ubrzo je manifest stigao do mog bivšeg studenta, izdavača Aleksandra Protića, i on je knjigu preveo i objavio. Mihalkov nije tražio nikakvu novčanu nadoknadu - vredno štivo je Srbiji poklonio - kaže Zajc.
Mihalkov na početku manifesta konstatuje: „Euforija liberalne demokratije je prošla! Došlo je vreme za realne promene!“ One će nastati, dodaje on, bez revolucije i kontrarevolucije. U buci globalnih promena, „novo osoblje“ mora „videti i čuti svoj narod“, a univerzalna ideologija za promene postoji, zovemo je - prosvećeno konzervativna.
Šta je, prema mišljenju Mihalkova, prosvećeni konzervativizam?
- Konzervativizam održava vremenske veze, ne dozvoljava njihov konačan prekid, povezuje budućnost sa prošlošću. Pravi konzervativizam je bitka večnosti s vremenom - piše Mihalkov. - Ovaj konzervativizam nema veze sa stagnacijom, autokratijom i neželjom za promenama.
Ko su u bogatoj ruskoj istoriji bili prosvećeni konzervativci? Po Mihalkovu: Puškin, Gogolj, mitropolit Filaret (Drozdov), najveći reformator s početka 20. veka Petar Arkadijevič Stolipin, članovi „Unije 17. oktobra“... Biti konzervativac, danas znači biti čovek koji voli Boga i bližnjeg svoga, seća se predaka i brine za potomke, brine za svet i misli o njemu kao o živom biću, on čuva, razvija i umnožava kulturu, nauku i obrazovanje.
U delu manifesta posvećenom ekonomiji zapisano je:
- Zalažemo se za ekonomiju sa „ljudskim licem“. Ekonomija postoji za čoveka, a ne čovek za ekonomiju. Modernizacija ne sme biti zamenjena vesternizacijom, mi nismo Honduras. Virtuelni novac mora biti vezan za stvarni ekvivalent (zlato, dijamanti, nafta, gas).Imaće ova ideologija svoje nove glasače u Rusiji, tvrdi veliki reditelj, i to je „zdravi deo društva“: ljudi sa tehničkim i naučnim obrazovanjem, profesionalci i kvalifikovani radnici, većina vojnika i državnih službenika, studenti i mudra starija generacija koja razmišlja kakvo će nasleđe ostaviti svojoj deci i unucima...
- Ova ideologija je u sebe apsorbovala pravoslavlje i tradicionalne religije, carske norme, principe i mehanizme izgradnje države... - nastavlja autor uzbudljivog manifesta.
- Kulturnoj robi široke potrošnje mora se suprotstaviti istinska kultura.
Pišući o tradiciji, Mihalkov isključuje revoluciju kao princip rešavanja problema, bilo da je reč o „krvavoj pobuni“ ili o „skrivenom, postepenom raspadu države i duhovnom osiromašenju naroda“. I dodaje: Revolucije su završene - zaboravite.
- Narodi koji su zaboravili svoju istoriju osuđeni su na izumiranje. Istorija je jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mi služimo Bogu i Otadžbini a ne idolima kojima su naši savremenici, koji su ostali bez vere, nade i ljubavi, prisiljeni da prinose krvave žrtve - iznosi Mihalkov pogled na istoriju. - Svaka nacija ima svoj instinkt i duh, svoju sudbinu, izraženu u nacionalnoj kulturi. Nacionalni ponos, toplo osećanje, pravi je početak nacionalnog puta, a pravi genije pripada naciji.
Mihalkov smatra da ideolozi ruskog konzervativizma mogu i treba da nastupe u ulozi lidera države. Prosvećeno-konzervativni pokret treba da postane centar obuke za lidere nacije i države.
Čuveni reditelj o slobodi beleži: „Unutrašnja sloboda ili pravda dar je Božji. Spoljna sloboda ili pravo javna je obaveza čoveka da odgovara za svoje postupke u okviru granica koje je postavilo društvo“. Obe slobode, pravdu i pravo, štite crkva i država.
Bavi se ruski mislilac u svom manifestu državom, vojskom, politikom, vlašću... O vojsci piše:
- Tokom decenije perestrojke, vojna profesija je naporima pseudodemokrata postala u društvu prezrena, a vojnici i oficiri zauzeli su pozicije otpadnika i odbačenih. Vojska mora da transformiše naše mladiće u prave muškarce, koji su u stanju da zaštite sebe, svoju porodicu i domovinu. Sa takvom vojskom bićemo nepobedivi!
Sa jakom verom da je budućnost Rusije sadržana u njegovom manifestu, razotkrivajući šta je „iza fasade liberalizma“ pomešanog s korupcijom, on na akciju poziva „ogromnu većinu“ koja „ne veruje demagozima i ne voli zabušante i brbljivce“, i zove na preobražaj.
- I neka nam je Bog u pomoći! - završava Mihalkov svoj „Manifest prosvećenog konzervativizma“.
* * * * *
Malo kasnije, u restoranu „Viskonti“, usledio je „pretres“ aktuelne kulturne i političke situacije u Srbiji i Rusiji. Reditelj je na poklon od izdavača Aleksandra Protića dobio primerak svog „Manifesta prosvećenog konzervativizma“. Gestom je bio oduševljen.
Kusturica je gostu pričao o planovima za „Panča Vilju“ i mogućnostima da u filmu uz Salmu Hajek zaigra neko od poznatih glumaca: Gabrijel Garsija Bernal, Benisio del Toro ili Havijer Bardem.
U jednom trenutku Mihalkov je pomislio da je negde usput izgubio svoj pasoš, ali se nije uznemirio.
- Ako ga ne pronađem, izvadiću srpski pasoš - našalio se Mihalkov. - Pomalo zavidim Emiru, on vodi neformalan festival, ja sam u Rusiji direktor festivala na koji dolaze „pingvini“, ljudi sa kravatama.
Usledilo je prijateljsko druženje. Kada je konobar Mihalkova pitao šta će da popije, ovaj je odgovorio - sok. Tek kada je naručeno piće stiglo, Mihalkov je morao da objašnjava da se šalio, a ubrzo se ispred reditelja našla domaća šljivovica.
Mlada holivudska zvezda, meksički glumac Gael Garsija Barnal, doleteo je sinoć u Kustendorf iz Buenos Ajresa. “Šuška” se da bi on mogao biti, uz Salmu Hajek, zvezda Kusturičinog filma o Panču Vilji.

MAGIČNI KRUG SLOBODE

- Vera, ljubav, prijateljstvo, porodica, roditeljstvo i privatna svojina formiraju „magični krug slobode“ u koji čovek može puštati ili ne tuđe ljude koji ga okružuju - savetuje ruski mislilac.

NACIONALIZAM I CARSTVA

U svojoj istorijskoj tradiciji, ruski konzervativizam dosledno uključuje četiri komponente, piše Mihalkov: crkvenu, monarhijsku, sovjetsku i liberalnu.
- Osnovni princip rada i razmišljanja poklapa se sa osnovnim principom održivog razvoja: misli globalno i deluj lokalno. Konzervativizam se ne plaši konkurencije i apsorpcije stranih elemenata, naprotiv, on ih apsorbuje i kreativno prerađuje. Ova vrsta nacionalizma je u svetskoj istoriji stvarala velika carstva sa pozitivnom misijom, bila je svojstvena vizantijskoj, anglosaksonskoj i ruskoj državnosti.

VELIKA ZDRAVA PORODICA

- UČINIĆEMO sve što je moguće da se u savremenom svetu obnovi i održi tradicija velike porodice sa puno dece u kojoj su prisutne tri generacije: roditelji, deca i unuci. Zdrava velika porodica garancija je ličnog razvoja, prosperiteta nacije i jačanja države - piše Mihalkov u manifestu.



Ristovski: Svako može biti pobednik

Poznati glumac i scenarista govori o novom rediteljskom ostvarenju „Beli lavovi“ i novom „žanru“, koji bi ovde trebalo živeti

ŽELIM da naši ljudi u ovoj godini počnu da žive novi „žanr“ - umesto političke farse, koju treba ukinuti, krajnje je vreme da nam se dogodi jedna dosadna, građanska drama, u kojoj je život junaka materijalno siguran, nezanimljiv i krajnje običan. Voleo bih da se u 2011. sa malih ekrana izgube političari i poslanici, i da ustupe mesto glumcima i sportistima, piscima, običnim radnim ljudima - kaže glumac Lazar Ristovski, koji bi 2010. mogao da pamti i po novom rediteljskom ostvarenju „Beli lavovi“, čije je snimanje završeno krajem godine, i u kome igra i jednog od glavnih junaka.
Crnohumorna priča, koju Ristovski potpisuje i kao scenarista, smeštena je u ambijent tranzicionog društva, u kojem intelektualci, školovani, vredni, moralni, nekorumpirani, postaju tragični likovi koji nemaju nikakve šanse.
* U kojoj je fazi sada film i da li možda planirate neki „specijalni“ datum za njegovu premijeru?
- „Beli lavovi“ su u fazi montaže, a premijeru želim da napravim za Prvi maj, praznik rada, jer je moja priča bajka koja govori o radničkoj klasi, u koju spadaju i studenti, seljaci i poštena inteligencija. Svi će se oni okupiti na ovoj svečanoj projekciji, verovatno negde na nekom stadionu, ili u „Areni“, sa transparentima u rukama. Jer, „Beli lavovi“ su duhovita drama o našim komšijama i našim poznanicima, pa samim tim i o nama samima. Svi smo mi mislili da ćemo živeti bolje, i da ćemo zaraditi više. Na kraju filma, moj glavni junak Dile, koga igram, shvati da ništa u životu nije onako kako je zamišljao, i izgovara rečenicu: „U ovom životu smo bili srećni, u nekom drugom ćemo biti bogati.“ Time on ne samo da daje šansu svima da će u „drugom životu“ možda biti i bogati, već da su u ovom životu bili pobednici. Jer, sreća je ipak više od bogatstva. I na kraju krajeva, što reče veliki pesnik Matija Bećković: „Svako ko je umro, nešto je pogrešio“. Pa sad, odaberimo još za života varijantu koja nam više odgovara.
* Film ima mnogo metafora - snimali ste u ruiniranim i napuštenim halama fabrike IM Rakovica, i u njihovoj livnici, gde, pored slika fudbalskih klubova i golih lepotica, pored strugova još stoje i slike Tita?
- Radnička klasa je, nažalost, izgubila svoju inteligenciju. A taj njen deo bio je zadužen da u kriznim vremenima povede radničku klasu u bolji život. Danas je, međutim, država suviše dobro organizovana u borbi protiv radnika. To je istina, a sve priče o tome da se o radnicima i o socijalnom programu za njihov spas stalno brine, samo su magla koja se pušta da se „zametnu tragovi“ novom „dobu“. Vremenu u kojem će radnici biti, ne radnici, nego robovi. Država je od radnika napravila prosjake. Slušajući sad sebe dok ovo izgovaram, kao da ličim na Svetozara Markovića, prvog i velikog srpskog socijalistu, koga sam igrao početkom osamdesetih. Napisao sam i „Radnički rep“, koji ću, na zaprepašćenje mnogih, ja pevati u filmu. Jedan stih glasi „Ura, ura, radnici smo mi, više nas je Tito voleo, nego sada vi“. Stojim, dakle, iza svake reči koju izgovara moj junak Dile.
* Da li se to možda „preporučujete“ kao vođa?
- Radnicima jeste danas više nego ikada potreban vođa, a to, naravno, neću biti ja. Ali, moje je da kroz umetničku formu probudim i prozovem nekoga ko bi to mogao biti. „Beli lavovi“ su sigurno provokativan film, hrabrog i slobodnog stila i mišljenja, a pomanjkanje mog akademskog rediteljskog obrazovanja daje mi slobodu da se koristim više instinktom, intuicijom i maštom, a manje zanatom. Tako je moj način rediteljskog mišljenja apsolutno otvoren i slobodan, što će se u fimu i videti.
* Junaci „Belih lavova“ kažu: „U Srbiji sve vene, samo se politika razvija“. Kako vi lično doživljavate taj virtuelni „procvat“ Srbije, s obzirom na to da ste bili među onim umetnicima koji su u vreme izbornih kampanja javno pružali podršku određenim partijama i liderima?
- Naravno da nije sve tako crno kao što izgleda. Gore je... Ha, ha, ha! Malo se šalim. Pomagao sam i ja političare u vremenu promene vlasti Miloševića. Sad vidim da bi Milošević pao i bez njih, samo malo kasnije. Ali, nisam nikada pomagao partije. Pomagao sam ljude čiji su programi izgledali zdravi. I danas mislim da je predsednik Boris Tadić političar pred kojim stoji budućnost. Jer, tolerancija koju on pokazuje neophodna je u vremenu u kojem živimo. Iscrpljivanje mržnjama nas je i dovelo ovde gde se nalazimo.
* Filmske teme su, globalno, postale vrlo teške i pesimističke, kao što je i slika savremenog sveta. Postoje mišljenja da više nema velikog filma, kakav je postojao ranije, a naročito velikog ljubavnog filma koji bi u ovim tmurnim vremenima uzbudio i „spasavao svet“?
- Mislim da je čovečanstvo postalo suviše lenjo i razmaženo. Nisam živeo u srednjem veku, ali ne verujem da se onda živelo bolje i srećnije. Pa, ni u vreme Prvog i Drugog svetskog rata, ili u robovlasničko i feudalno doba... Svako vreme imalo je svoju težinu i neki svoj mrak, samo što to svi brzo zaboravljamo. Treba raditi i baviti se sobom, a ne drugima, i ne prizivati nesreću. Zlo samo čeka da ga spomenemo. Zato i treba govoriti o ljubavi i u životu, i na filmu.
* Šta je lakše napraviti - socijalnu dramu, tragikomediju ili ljubavnu priču?
- Sve je teško napraviti, ako govorimo o vrhunskim rezultatima. Da nije tako, svi bi bili veliki režiseri, slikari, glumci, muzičari, ljudi...
* Imate li neke velike planove u ovoj godini?
- Završavam moj film i nadam se da ću, pored generalnog sponzora jogurta „kravice“, naći one koji će mi pomoći da „Bele lavove“ završim na pravi način. Nadam se da će i gradski fond za postprodukciju dati pare najboljima, a ne samo partijski podobnima. Nadam se nekom dobrom festivalu, jer film koji pravim dira, ne samo nas u Srbiji, već će delovati, nadam se, globalno duhovito.

SLOBODNI STRELCI

* OD pet projekata koji su na konkursu FCS dobili finansijsku pomoć, jedino ste vi uspeli da snimite film. Da li pravljenje filmova ostaje podvig, rad pomoću „štapa i kanapa“, i u „mutnim vodama“, pošto zakon o kinematografiji nije donet ni prošle godine? - Jeste podvig, koji govori o tome da snimanje filmova nije lak posao, i da je situacija u srpskoj kinematografiji nesređena. Dok nema zakona o kinematografiji, nema ni reda, ni pravila igre, nema organizovanog i sistematskog finansiranja, a otvoren je prostor za partijska mešetarenja i vladavinu mediokriteta, koji su pogubni za umetnost. „Slobodnim strelcima“, kao što sam ja, koji ne pripadaju nijednoj partiji, ostavljeno je samo da budu najbolji, i da samo kvalitetom krče sebi put. A to i nije tako loša pozicija, jer obavezuje na stalni rad i napredovanje.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Intervju: Boris Isaković

AKO NEŠTO NE MOŽE DA SE KUPI TO JE TALENAT

(Tatjana Nježić)

»Sve oko nas postaje vulgarno glamurozno i sve je pitanje pakovanja, spoljnog utiska, marketinga. Pozorište bi moralo da se distancira. Ono ima privilegiju da kroz igru gaji i preispituje misao, stavove prema svetu... Tu prestaje da bude bitan i kvantitet, tj. broj publike. Ronald Harvud je u svojoj Istoriji pozorišta rekao da uticaj i snaga jedne dobre predstave daleko nadmašuje broj ljudi koji ju je video. Scena je mesto s koga misao ima šansu da se širi«, kaže Boris Isaković

Glumca Borisa Isakovića već dugo, iz uloge u ulogu, prate najveći hvalospevi i raskošni epiteti. Šekspir je za ljude od pozorišta uvek posebna poslastica. I izazov. A Boris je upravo krajem leta krenuo i u zagrljaj i u rvanje s naslovnom ulogom Šekspirovog komada Timon Atinjanin u režiji Gorčina Stojanovića na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Ta Šekspirova istorijska drama, između ostalog, okarakterisana je kao »skrojena po meri naših dana« jer preispituje odnos između filantropije i mizantropije, između superiornosti produhovljene prirode čoveka i naravi naroda, te nezahvalnost i ljudsko licemerje koje je u stanju svet ljudi pretvoriti u svet zveri...
Borisu Isakoviću je to prva uloga nakon neverovatnog, nemilog događaja, atentata na njega koji je isprva sve šokirao i zbunio činjenicom da je bilo gotovo nemoguće naći motiv, da bi neko vreme potom policija obelodanila kako mu je bomba postavljena da ne bi stigao na novosadsku akademiju gde je kao profesor trebalo da održi prijemni ispit jer je izvesni Ivan Marković, korepetitor u SNP-u, već uzeo sumu od 2.500 evra ne bi li otvorio put u umetničke, glumačke vode jednom sinu bogatog oca.
Intervju s Borisom Isakovićem rađen je jednog od poslednjih dana avgusta nakon čitaće probe Šekspirovog Timona Atinjanina održene u »Tremi«, čuvenom kafeu Srpskog narodnog pozorišta, ispred čijeg su glavnog ulaza, toga dana, majstori na skelama silno bogoradali jer su im vremenske prilike, neprimerene tom dobu godine, kvarile račune.
Na početku intervjua Boris reče da se na probe Šekspirovih komada dolazi s nekom posebnom motivacijom.
»Posle svega što mi se dogodilo s nekim pomešanim osećanjima se vraćam u pozorište, glumu, na probu... Timon Atinjanin je uzbudljiv komad, snažan kako to Šekspirova dela jesu. I u ozbiljnom je dijalogu s vremenom u kome živimo. Svojom vivisekcijom filantropije i mizantropije mislim da jako odgovora ovom vremenu u kome su nam pobrkana osećanja, u kome više ne znamo ni ko smo ni šta smo, ne znamo da l' smo filantopi ili mizantropi. Ali sigurno je da preispitivanje odnosa između ta dva antipoda pripada, nužno je potrebno, trenutku u kome živimo.
Igrate naslovnu ulogu...
U fazi rada smo i nisam još zaokružio lik. Timon otvara velike prostore za razmišljanje, pokreće dileme, čak i najdublja filozofska pitanja. Od filantropa, čoveka koji je uvek spreman da daje i koji veruje da je upravo davanje suština, da davanjem čovek osmišljava sopstveni život i čini svet boljim, on dolazi do stanovišta da to davanje nikuda ne vodi, da njime čovek radi u korist sopstvene propasti, da ispada budala... Naravno, drugi ljudi, njegovo iskustvo ga je usmerilo u tom pravcu. Ali od tog saznanja Timon je zamrzeo Timona, zamrzeo je prvo sam sebe a kasnije i ceo svet. Mislim da je jedno od ključnih pitanja današnjice upravo preispitivanje filantropije, mizantropije, puta od jednog ka drugom...

Mislite li da je mizantropija danas znatno prisutnija nego filantropija?
Da, svedoci smo realnosti u kojoj je mizantropija daleko raširenija i prisutnija. E sad ono što, između ostalog, treba preispitivati je zbog čega je to tako. Odličan potez SNP-a je što je ovaj komad stavljen na repertoar. Pozorište uvek može da baveći se nekom temom, u ovom slučaju mizantropijom, baci novo svetlo i ponudi to malo, pozorišno, svojevrsno rešenje, mogući odgovor na pitanje zašto ne biti mizantrop.

Zašto ne biti mizantrop?
Zbog sopstvenog života. Verujem da je dobra volja kao odnos prema svetu plodotvorniji način života, efikasan vodič i u pronalaženju najdubljih razloga zašto živimo.

Ovo je vaša prva uloga posle bombe koja vam je podmetnuta ispod auta, posle atentata. Atentata na umetnika?
I to bi. Atentat na umetnika.

Iako nije prošlo mnogo vremena kako iz današnje perspektive gledate na taj događaj, to svoje iskustvo?
Još uvek mi je vrlo teško da o tome govorim. Neko razrešenje jeste došlo policijskom istragom i rasvetljavanjem slučaja. Ali još uvek ne prestajem da postavljam pitanje kako je uopšte bilo moguće da se tako nešto dogodi. Zašto? To iskustvo mi je skrenulo pažnju na snagu sticaja okolnosti koji čoveka može da zadesi što bi narod rekao »ni krivog ni dužnog«, tj. bez logičke veze sa onim što podrazumevamo pod relacijom uzrok–posledica u nečijem životu. Znači da svakog trenutka treba ipak biti svestan da živimo u nekom svetu koji ima svoje paralelne tokove a te paralele mogu za tren oka postati deo naše priče bez obzira koliko nam se činile udaljene. To iskustvo mi je pokazalo i za mene vrlo bitnu stvar a to je da koliko god se bavio ovim poslom i kroz likove koje tumačim spoznavao ljudsku prirodu – ona je vilajet koji se nikada ne može spoznati. Toga treba biti svestan kao i činjenice da koliko god verovao da su stvari pod kontrolom i da svojim ponašanjem i razmišljanjem upravljaš svojim životom, uzrocima i posledicama u njemu – to i nije tako. Moraš biti što svesniji okruženja. Eto, ja sam kao bio svestan, verovao da se svojim odnosom prema stvarima pozicioniram a ispostavlja se da apsolutno nisam bio svestan gde i u čemu živim.

Vaša prva reakcija je bila »ovo je neka greška« a došlo se do toga da ne da nije bila greška nego ste zapravo bili meta zato što ste principijelan kao profesor, kao umetnik?
Stvarno ne bih voleo da se apostrofiraju pohvale meni i mojoj principijelnosti, Jasninoj takođe. Mislim da je ovo povod i da se Akademija oglasi, da ukaže na ono čega, bez obzira na sve priče, ipak nije bivalo od njenog osnivanja, od mog profesora Bore Draškovića pa naovamo... Znate, priče nezadovoljnih, neprimljenih će uvek postojati, ali ja ne znam za slučaj da je neko uz pomoć potplaćivanja primljen na akademiju. Hoću da kažem da nije u pitanju samo moj obraz nego obraz škole u kojoj radim, da i ne pominjemo činjenicu da ako nešto ne može da se kupi, to je talenat. Evo, skoro smo imali prijemne. Znam neke moje kolege koje govore da se nikad profesurom i prijemnim ne bi bavili jer ne mogu da zamisle sebe u situaciji da procenjuju. Ali nije to baš tako apstraktno. Možda bi trebalo prisustvovati tim ispitima pa uvideti koliko je zapravo, jednostavno, moguće uočiti talenat koji se pojavi i zablista na sceni. Neko ne mora zablistati kad otvori vrata i uđe da polaže. To može da bude i uplašeno biće osrednjeg izgleda. Ali kad krene tzv. rad sa scene – talenat se vidi. Bio sam mlad glumac kad me Leka (Branislav Lečić) zvao za ulogu u Balkanskoj rapsodiji i kad sam ga jednom pitao kako i zašto me zvao, jer me nije znao, odgovorio mo je – »video sam te kako hodaš po sceni«. Pri tom imate i dimenziju koja se ogleda u pitanju – zašto bi neko sebi upropastio život upisavši se na akademiju ako nije za to. Pa to je posle golema nesreća jer nit možeš da plivaš u tim vodama nit možeš iz njih da izađeš... Da se razumemo, nisam nikakav sudija ni bog koji procenjuje talenat, sigurno da je moguće nekad i pogrešiti, ali u svakom slučaju sam imao i imam najčasniji odnos prema tom zadatku i poslu, a, ponavljam, prepoznaje se ko je za to a ko ne. Može se pokušavati više puta, dakle postoji više šansi... Mislim da je ključno pitanje s ovim novim generacijama nešto drugo.

A to je?
Oni čini mi se nedovoljno žarko pokušavaju da ispune svoju želju. Ako mene pitate za želju se grize iz petnih žila. Naravno, grize se ličnim zalaganjem, trudom iznutra a ne, nazovimo to pristojno, pomoćnim mehanizmima i spoljnim sredstvima. Pogotovo kad je umetnost u pitanju, dakle i pozorište.

Kako vidite pozorište danas, njegovo mesto, poziciju?
Priroda pozorišta je da osvaja nenametljivo a snažno. Iznutra. Ima privilegiju da je živo, u živom kontaktu s ljudima kao nijedan drugi medij. Danas, čini mi se, trebalo bi da poradi na svojoj skromnosti, tačnije nezavisnosti. Posvećenost se podrazumeva.

U kom smislu?
S obzirom na to da sve oko nas postaje vulgarno glamurozno i sve je pitanje pakovanja, spoljnog utiska, marketinga. Pozorište bi moralo da se distancira pa čak i da dokazuje kako može da postoji i da radi dobre stvari s malo para. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne mislim da pozorište ne zavređuje novac. Naprotiv. Uostalom, ma šta ja mislio novac za pozorište je skresan i verovatno će biti još. U tom smislu treba pronalaziti i druge puteve, dokazati primat tema kojom se bavi, mogućnost da se raširi, dotakne neka misao, neka emocija, plemenitost... Pozorište ima privilegiju da kroz igru gaji i preispituje misao, stavove prema svetu... Tu prestaje da bude bitan i kvantitet, tj. broj publike. Ronald Harvud je u svojoj Istoriji pozorišta rekao, parafraziram, da uticaj i snaga jedne dobre predstave daleko nadmašuje broj ljudi koji ju je videlo. Scena je mesto s koga misao ima šansu da se širi.

Vi ste glumac čija je karijera obeležena i ulogama na pozoriošnoj sceni i onima ispred kamere – pravite li razliku?
Suštinski ne. Zanima me tema i mogućnost ispoljavanja sopstvenog stava kroz i u odnosu na lik, komad, priču, filmsku ili pozorišnu svejedno. Evo govorili smo o Timonu Atinjaninu, Šekspiru. To je pisac u čijem je delu ljudska priroda prepoznata u svim svojim oblicima. Dakle, ja sad mogu da se bavim pitanjem šta to o čemu je pisao znači danas u ovom vremenu i dokle, kao čovek koji posmatra i promišlja ovaj svet, mogu da dobacim, šta mogu da ponudim sa čime će se neko složiti, neko ne, nekog će nagnati se zamisli, nekog (ne)će dotaći...

Ima li neki lik, uloga u karijeri koja vas je posebno obeležila, bila posebno važna na ma koji način?
Bilo je dosta toga... Recimo, Ričard III je jedna od njih, pa Drobac u Šopalovićima koga sam igrao ne samo u režiji Tomija Janežiča nego i ranije, na Akademiji u predstavi koju je Ljuba Simović baš voleo...

Zašto baš te uloge?
To su likovi koji su me odvodili u ono što nije moje iskustvo, do čega sam morao da dolazim istražujući ljudsku prirodu. Oni su mi bili zanimljivi jer sam osvajao prostore koji su mi bili nepoznati, a osvajao sam ih empatijom.

Vaš glumačku karijeru nisu u naročitoj meri obeležili negativci, ali bilo ih je. Pomenusmo smo Dropca iz Šopalovića. Da li radeći te uloge i likove bolje upoznajete mehanizam funkcionisanja i prirodu mržnje, zla, potrebe da se učini nažao...?
S jedne strane, iz perspektive glumca i pristupa ulozi postoji ono što su me još profesori na akademiji učili – treba osvojiti sopstveni mrak. Samo, treba imati hrabrosti i pogledati u sopstveni mrak.
I, treba imati u vidu da niko nije sto posto zao, niko nije samo loš... To znači da je u nekom čoveku prevladala tamna strana. Kod Simovićevog Dropca imete fascinantan momenat da se taj čovek obesio upravo tom žilom kojom je mučio ljude, da je uzeo vidovu travu od glumice... a celog je života živeo sam i nije izgradio nikakav odnos prema ljudima... Naravno, pokušati razumeti ne znači opravdati.

Postoji li uloga koju priželjkujete?
Već dugo ne razmišljam o glumi na taj način. Shvatio sam da postoje uloge, kao što je recimo ova sada, Timon Atinjanin, uloge kojima ne treba reći ne. O ulogama razmišljam samo u smislu odmeravanja i vrednovanja zadatka koji mi ide u susret, odmeravanja pre svega u odnosu na sebe samog u datom trenutku. Recimo, Timon Atinjanin je po svemu od onih uloga i komada za koje verujem da može nešto da znači. Eto, na taj način procenjujem. Ono što me sada, takođe, pomalo zaokuplja su pripreme oko filma Odumiranje Dušana Spasojevića u režiji Miloša Pušića. Razgovaramo o temi, o filmu, tražimo lokacije... Volim tu vrstu posvećenosti, to me podiže.

Igrate li isti lik, Strahinju kao i u istoimenoj predstavi Ateljea 212 u režiji Egona Savina?
Da, trebalo bi, ako se kockice slože i sve bude... ali, još je to vrlo daleko.

Strahinja je lik, čovek koji se borio dobrotom...
Jeste. Ima dobrota svoju snagu, i svoju moć ako hoćete. Nema tu mesta za potcenjivanje. Ima ona svoju ozbiljnnu snagu i na ličnom, i na svim drugim planovima.

U vašem profesionalnom životu trenutno je aktuelna i predstava PR Nebojše Romčevića na sceni UK »Vuk Kradžić« u Beogradu čija je premijera odložena iz juna za septembar upravo zbog neprilike koja vam se dogodila, o kojoj smo razgovarali. No, zanemarimo to na trenutak, kako vi reagujete na PR-ove? Volite li kad vas pozove neko i kaže »dobar dan, ovde PR toga i toga«?
Nikako! PR u »Vuku« je komedija o prevrtljivosti karaktera što je meni kao glumcu zanimljivo. Jer, otvara mogućnost za ono što sam uvek voleo – da u svakom komadi i liku tražim raspon. Junak koga igram od pisca, intelektualca postaje predsednički kandidat. Čovek koji uz put i niz put izrazito voli novac, kod njega zapravo novac nema cenu i na sve gleda iz te perspektive.

Prepoznatljivo?
Pa... malo... (smeh)

Govoreći pozorišnim jezikom, u kom žanru živimo?
Sve mi je teže da to odredim. I kad se sa studentima bavim žanrovima vidim da se sve više otvaraju neki žanrovi koje zapravo i ne znamo u koje uplovimo a da nemamo pojma u šta smo uplovili. Eto i ja sam nedavno uleteo u neki žanr a ne znam koji je. Dok se to sve nije rasvetlilo dođe čoveku da pomisli da je nekako možda kriminalac a da to i ne zna. Kad me policija onako vrućeg zaskočila, ni u bolnički krevet još nisam bio legao, i stala da me ispituje, čovek na trenutak stvarno upadne u nemoguću atmosferu... Ne znam kojim žanrom definisati to nepostojanje koordinata, nesnađenost... Radeći Sterijine Rodoljupce sa studentima preispitivao sam koliko komedija može da postane realistična tragedija. Mislim da je ozbiljan problem to što više ne možemo da imenujemo stvari na pravi način, ne zna se šta je šta. Klujučno pitanje ovog vremena je upravo to što stvari više nisu ono kako ih zovemo a ne znamo šta su. Ne umem žanrovski da odredim realnost u kojoj živimo.

A koja joj je ključna odlika?
U dve reči: strah i unezverenost...

Neretko se govori o beznađu?
Mislim da ljudi, pojedinačno gledano, imaju nadu. Nemoguće je da čovek uopšte živi bez ikakve nade. Ovde je problem to što nema kolektivne nade. To bi nekako trebalo zapatiti, odnegovati. A, verujem, strah je prepreka od pojedinačne do kolektivne nade. Vrlo se dobro sećam trenutaka iz devedesetih, pa iz oktobra dvehiljadite kad smo imali tu kolektivnu nadu. Tada čitav život izgleda drugačije i to bez obzira na siromaštvo, egzistencijalne probleme... U razbijanju straha, u negovanju duhovne snage glavni okidač i inicijalna kapisla jeste kultura. Ne znam da li će nekad neko od nadležnih u ovoj državi shvatiti koliki je značaj kulture, kolika je njena moć. A to da su se sve te nade iz dvehiljadite raspršile, da ih je smenilo razočaranje već je opšte mesto.

Govoreći o predstavi PR pomenuli ste njene dodirne tačke s vremenom u kome živimo, zatim humor... Humor kao eskapizam ili način gledanja na stvari?
Osnovna dodirna tačka s vremenom ogleda se u površnosti u svemu, od najkrupnijih do najbezazlenijih stvari. Komad to na neki način vivisekcira a mi u tome živimo. Nije to ni lakoća ni šarmantna ležernost, to je banalna površnost. Primerice, junak koga igram je bio vrlo površan i nepromišljen kad je pomislio da će uključivši se u političku partiju iz lične koristi rešiti neke probleme.
Što se humora tiče, postoji onaj zdrav, zreo humor, duhovitost takođe o kojima bi se moglo dugo pričati u superlativu. Kod nas je uvek bivalo dobrog humora. No, bojim se da nam se sve više infiltrira jeftini, vulgarni, nezdravi humor... ko ismevanje invalida. A to je već, blago rečeno, stvar lošeg ukusa. Uvek sam za dobru satiru, žestoku duhovitost, jak humor ali po meri dobrog ukusa.

Živite u braku s Jasnom Đuričić, našom poznatom glumicom, kolege ste na Akademiji. Nameće se pitanje odnosa privatnosti i profesije, utičete li jedno na drugo u glumačkom smislu?
Prelivaju se stvari na sve načine. Prošlo je dosta godina. Oboje verujemo u to da je prelivanje energija, emocija, znanja između nas doprinelo da smo tu gde smo. Često obavljamo posao u duplikatu u smislu da se kod kuće ponovo bavimo onim čime smo se toga dana zajedno ili odvojeno, kako kad, već bavili. Za svaki slučaj. E to za svaki slučaj je rezultiralo da uvidimo dragocenost otkrivanja još jednog ugla posmatranja. Reč je o onoj pravoj međusobnoj podršci bez obzira da li je na meniju određenog trenutka slaganje ili kritika.

I dete vam je zaplivalo dramskim vodama?
Da, dete studira dramaturgiju, što će reći crta reke, jezera, razne vode po kojima mi glumci treba da plivamo.

http://www.snp.org.rs/static/BORIS/bori ... 20lat.html
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Dušan Kovačević: Samo ambis nas spasava
Vukica STRUGAR | 05. mart 2011. 20:56 | Večernje novosti

Dramski pisac o teskobi u našim životima, istoriji koja se ponavlja, neprijateljima, izborima. Treba oformiti telo koje bi proglasilo uzbunu za spas Srbije.

KAO da već godinama hodamo u nečemu što je nepodnošljivo bolno i što bi bilo dobro da se već jednom skine, pa da čovek hoda kao čovek. Zato moj novi komad nosi naziv „Život u tesnim cipelama“, s podnaslovom „Pornografija života i smrti“: došli smo u situaciju da nam život, a samim tim i smrt, liči na nešto nedostojno, poprilično ružno, što sve zajedno može da ima jedan naziv - pornografija.

Ovako na početku razgovora za naš list razmišlja dramski pisac Dušan Kovačević, čija će nova drama (s njegovim i rediteljskim potpisom) premijerno biti izvedena 11. marta na sceni Zvezdara teatra. Autor, koji je, kao na velikim platnima Miće Popovića, oslikao vreme onog režima „s ljudskim likom“, ima mnogo toga da posvedoči i o ovom sadašnjem, demokratskom. I nama i njemu jasno je da su na tom platnu „tamni valeri“, nekako, sačuvali kontinuitet. Ako je „budan“ komunista i (ne)osvešćeni radnik ranije bio u centru Kovačevićeve pažnje, danas taj isti nema ni ideologiju, ni radno mesto...

Priča mog novog komada događa se u propaloj, napuštenoj i privatizovanoj fabrici letnje i zimske obuće, skraćeno LIZO, u kojoj je pet radnika odlučilo da radikalnim štrajkom glađu do smrti ostvari minimum zagarantovanih prava - objašnjava Kovačević. - Njihov problem je, između ostalog, što su kao kompenzaciju dobili nekoliko stotina evra i cipele, ali nekoliko brojeva manje, pa nesrećnici, em gladuju, em idu u tesnim cipelama! To je metafora teskobe u kojoj se nalazimo poslednjih dvadesetak godina.

* Nekada nam je u životu kao i u vašim komadima bilo „klaustrofobično“, sada „tesno“. Dođe, prilično, na isto?

- Pre skoro dvadeset pet godina u Zvezdara teatru, na ovoj istoj sceni, koja će od 11. marta nositi ime našeg velikog glumca i mog velikog prijatelja Bate Stojkovića, postavljali smo skupa komad koji se zvao „Klaustrofobična komedija“. Jer smo tada, krajem osamdesetih godina prošlog veka, imali osećaj užasne klaustrofobičnosti, ali sa velikom nadom da će se ona odagnati. Da će se pronaći neko civilizacijsko rešenje i da ćemo iz tog tesnog, mračnog i neljudskog prostora izaći na put vredan življenja.

* A ispostavilo se?

- Nažalost, tada nismo znali da put kojim je išla već bolesna Jugoslavija vodi u pakao, u rat koji će početi devedesetih godina. I to nije jedina tragedija. Tragedija je što mi u toj nesreći živimo od kraja Drugog svetskog rata. Danas to zaboravljamo zbog nostalgičnog sećanja prema sopstvenoj mladosti, jer sećajući se mladosti zaboravljamo mnoge ružne i strašne stvari - da je od kraja Drugog svetskog rata u bivšoj Jugoslaviji i Srbiji počela okupacija. I da je jednu okupaciju, koju smo zvali nemačka, zamenila druga, komunistička. A po broju žrtava i zločina u svetu, i po težini stradanja ljudi pod nacizmom i komunizmom, te dve ideologije su potpuno jednake! Naravno da se sa ovim neće složiti oni koji su u ime komunizma činili zločine... I kad sve to sagledate, i te silne godine od 1945. godine saberete, podvučete crtu i izvedete taj strašni račun, danas dobijete poraznu cifru - i gde smo, i koliko nas ima, i kako živimo, i kako smo stradali, i koliko.

* Ko je tu manje, a ko više kriv?

- Odvajanje na periode ko je više ili manje kriv samo je opravdanje za vlast. Pa se kaže „najveća je krivica ovih u poslednjih pet godina“, drugi će reći „ne, nego u deset godina“, ili „za vreme Miloševića“... A nesreća počinje od 1945. godine, kada su oslobodioci izvršili okupaciju, i ona traje do danas. Po ustrojstvima današnjeg sistema možete slobodno da ga nazovete - višepartijski demokratski komunistički sistem! Jer, bez pripadnosti jednoj partiji, kao što je bilo u doba komunizma (bez obzira na to da li ste član ili samo pristalica), ne možete da uradite bilo koji ozbiljan posao. I danas smo u situaciji kao nekad, kada su bila velika krizna vremena - a ja se i ne sećam nekih dugih - da zaključimo da bi svi naši problemi bili teško rešivi čak i sa kompletnim jedinstvom i svom pameću koju imamo u Srbiji! Toliko je toga nagomilano, urušeno, propalo. Ali, to nikoga ne priziva pameti, nego se i dalje delimo kao amebe i živimo život tih praistorijskih, najnižih bića.

* I drugi su imali sličnu istoriju, ali su uspeli da dignu glavu iznad vode?

- Tačno, ali mi i dalje imamo jedan suštinski problem: drugi narodi nisu imali bratoubilački rat, oni se nisu delili brat protiv brata, otac protiv sina. A ta podela je ostala do dana današnjeg. Kada sagradite kuću na groblju, onda vam se dešava da vas „posećuju“ oni kojima ste temelj postavili na grobnom mestu.

* Može li išta jedna vlast da nauči na iskustvu one prethodne?

- U Beogradu imate jednu simboličnu sliku. Kad prolazite pored jednog od najvećih i najlepših hramova u Evropi, hrama Svetog Save, vidite Karađorđa, čoveka koji je pokrenuo priču i poveo rat za oslobođenje Srbije, kako sabljom pokazuje negde. A onda, kad pogledate gde pokazuje, vidite da je to prema najlepšoj ulici, Ulici kneza Miloša... Mogu samo da zamislim šta on „misli i priča“ kad ga niko ne vidi. E, to je priča kako smo krenuli u 19. vek, pa početkom dvadesetog uspeli da uništimo dinastiju Obrenovića, pa početkom sledećeg ubili premijera usred Beograda. I tako su nam počela tri veka.

* Dokle tako?

- Istorijski gledano, mi jesmo na vetrometini, gde hiljadama godina prolaze vojske, ali problem je i to što smo, kad nemamo neprijatelja, mi problem sami sebi. Tako se dešavalo da dođemo do apsurdnog osećanja da nam neprijatelj čini dobro, jer se pred njim ujedinimo, saberemo i dobijemo volju za životom! Ispada da nas neprijatelj, u stvari, dekoncentriše u našim svađama i sukobima.

* Da ne zvuči cinično, izgleda da bi nam sad i dobrodošao?

- Možda, kad bi se u daljini pojavila na vidiku bar neka peruška da nas zaplaši, pa da se okupimo oko vatre. Šalu na stranu, iz ove teške situacije u kojoj smo ne vidim drugo rešenje osim poziva na minimum nacionalnog jedinstva i tolerancije. Moralo bi već sutra da se oformi neko telo koje bi proglasilo uzbunu za spas Srbije. Ono bi trebalo da okupi sto-dvesta ljudi koji žive u Srbiji i svetu, odnosno da se stvori hitan „savet za spas“ sa stručnjacima - bez obzira na partijsku pripadnost, uverenje i opciju. Imamo mi sjajnih ljudi van zemlje, kao i u njoj, koji su se povukli jer neće da učestvuju u političkom ringu. Sve ostale opcije koje se nude obećavaju da će samo jedna od njih spasiti Srbiju. Nema tog jednog koji će nas izbaviti iz očaja i nesreće duge skoro osamdeset godina.

* Kad ćemo se, konačno, izbaviti?

- Kad dođemo do provalije, nikad kad idemo „normalnim“ putem. Jer, tada se svađamo. Ali kad se sasvim približimo ambisu, onda se zgranemo gde smo došli.

* Koliko smo daleko od ambisa?

- Na dva-tri koraka. Do kompletnog urušavanja preostalo je vrlo malo. Nikad se ne bih usudio da kažem da bi jedan čovek, jedna partija ili samo desetak ljudi moglo da reši problem. Bez obzira ko su.

* Da li se u političkim razmišljanjima Srbija vrti u krajnostima?

- Puno se priča o novim izborima. Jedna opcija ih odlaže, druga insistira na prevremenim izborima. Nisam nikad bio najbolji iz matematike, ali znam dobro da računam do pedeset. I ne vidim kako će bilo koja opcija bez saradnje da napravi vladu. Pred nama su samo dva izbora: ili koalicija velikih partija ili da vlade nema! Manjinska ne dolazi u obzir, jer se pokazalo da je to nemoguće. Do sada nikome nije uspelo da sam formira vladu, osim komunistima. Doduše, oni su imali izlaznost i do sto deset!


IMA NADE

* ŠTA je po vama najgora tekovina vremena u kom živimo?

- Urušavanje morala i svih vrednosti jedna je od najpogubnijih nesreća koje su nas zadesile. I mi svi, svako na svoj način, snosimo deo krivice za to. U tom užasu nema apsolutno nevinih, jer, ako ničim drugim, ono ćutanjem dozvolili smo da se to dogodi.

Imamo teškog bolesnika, imamo dijagnozu i sad nam treba ne jedan lekar nego tim da se nesrećnik oporavi i stane na noge. Mojom novom predstavom pokušavam samo na crnohumorni način, malo preuveličan (ne bi li se bolje videlo), sa sjajnim glumcima - da napravim što je moguće veću komediju.

Ne bi li bar jedno veče nekog oraspoložili, nasmejali, zamislili. I pokazali da, ipak, ima nade.


HOLIVUD, ALI NA NAŠ SRPSKI NAČIN

* Danas se živi u rijaliti programima, radnici pred kamerama odsecaju sebi
prste, deca mobilnim telefonom snimaju zlostavljanja vršnjaka...

- Urušilo se sve što smo učili da je čestito, vredno, pošteno. Ne samo da se urušilo, nego su krajnosti dobile drugo značenje. Kako ćete danas nekom detetu objasniti da put kojim ide neka mlada žena ili čovek u rijaliti programima nije dobar i da je to zapravo jad, očaj i beda!? Kako, kada se to glorifikuje i kada se tom polusvetu daje ogromna medijska pažnja? Kako učitelj, nastavnik ili profesor s mizernom platom i autom koji je stariji od njegovog đaka, da tom đaku objasni da je nemoralno imati oteto, opljačkano, zarađeno prostitucijom i kriminalom? Kako, kad ta deca dođu kući i na televiziji vide Holivud na naš način? Kako im objasniti da je pamet nešto važno u životu kad sve radi protiv tog učitelja, nastavnika, profesora - roditelja.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

LJUBA TADIĆ, LEGENDARNI BEOGRADSKI GLUMAC, KOJI ĆE USKORO ULOGOM KRALJA LEARA PROSLAVITI ŠEZDESET GODINA NA KAZALIŠNIM DASKAMA

GLUMA KAKVE VIŠE NEMA


Bojan MUNJIN
9. prosinca, 2004.

JoŠ sredinom 80-ih reagirao sam na repertoar beogradskih pozoriŠta koja su igrala "Rado Srbin ide u vojnike", kojekakve predstave o ratnicima, o Kosovu; Jugoslavensko dramsko igralo je "Kolubarsku bitku". Ceo repertoar je bio nacionalno obojen, a pozoriŠte to ne može da bude. Bila je to tada primitivna situacija koja je obuzela sve; i pametne i glupe, i obične ljude i intelektualce. Nekad sam bio zaljubljenik u svoju užu domovinu, ali nisam mrzeo onu Širu domovinu ili uže domovine onih drugih. Živeo sam svoj život i nisam ulazio u kolektive, nisam bio član ni ovoga ni onoga, nisam voleo to samoupravljanje i kojekakve konferencije

Beogradski glumac Ljuba Tadić već je bio odigrao sve Što je trebalo odigrati kada smo ga posljednji put gledali na daskama zagrebačkog ZKM-a u Krležinim Zastavama. Onda je doŠao rat i Tadić, sit svega, viŠe je vremena provodio u Šetnjama na Tari nego u kazaliŠtu. Vratio se 1997. Garderobijerom i ulogom muzičara Furtwaenglera u Hartwoodovoj predstavi Na čijoj strani, koja govori o političkoj manipulaciji umjetnika. Razgovarao sam s njim u popularnoj beogradskoj Maderi koja je Tadićev drugi dom viŠe od četrdeset godina.

- Što trenutno radite, gospodine Tadiću?

- Počeo sam da radim na ulozi kralja Leara u predstavi koju će režirati jedan vrlo mlad i pametan redatelj iz Ljubljane, Tomi Janežič. Kaže Boris Pasternak da je Kralj Lear jedna od najboljih porodičnih drama, a opet Tolstoj kaže da je jedna od najgorih… Kralja Leara sam igrao kada sam imao pedeset godina i viŠe snage nego Što je trebalo, a sada mi je neŠto lakŠe jer imam viŠe pameti i sedamdeset pet godina Što je za ovu predstavu vrlo važno. Glava čovekova je sva u fijokama i kada glumački ne možete da reŠite neki problem, treba ga ostaviti. Fijoka će sama da se otvori kada bude trebalo i danas mi se ta fijoka otvorila. Ima jedna rečenica u komadu koja glasi: Stari su patili mnogo, a mi mladi nećemo to ni dočekati. Hoću da ispričam priču o jednom nemogućem, dobrom i pretencioznom starcu koja me stalno proganja. Ne želim mladim glumcima da pokazujem kako se glumi, hoću da pokažem jednu glumu kakve viŠe nema i da na taj način zaključim svoj ciklus.

Političko kazalište

- S ovom predstavom ćete napuniti Šezdeset godina bavljenja glumom?

- Iako ne volim proslave, pozvaću nakon premijere ovde u Maderu moje prijatelje, kojih je joŠ malo ostalo. Kada me neko pita s kim sam se u životu najviŠe družio, ja mu odgovorim da iako jako volim glumce, najviŠe sam se družio s kelnerima. Kada su mog dobrog prijatelja pokojnog Miljenka Smoju jednom pitali zaŠto dolazi u Beograd, onda je rekao da želi da poseti jednog kurbinog sina u Maderi.

- Kako gledate na moderno kazaliŠte?

- Predstave u kojima su ljudi mnogo ufiksirani, u kojima je sve jako važno, ja ne mogu da razumem.

- Što zapravo mislite?

- Takozvano političko kazaliŠte ja ne volim. Ne znam Što tu pozoriŠte može da menja i zaŠto ono o tome treba da priča.

Danas je potrebno pozoriŠte koje će prikazati sumu čovekovog života i koje će mu dati odgovore na temeljna pitanja. Jedno vreme je postojalo to agresivno pozoriŠte, pa su nas na BITEF-u pre trideset godina zasipali džakovima braŠna tako nas i sada zasipaju nekim modernizmom iako je već sve rečeno.

- Jeste li u svoje vrijeme Sokratovu obranu i smrt igrali kao politički ili kao filozofski komad?

- Premijera ovog komada bila je prvog oktobra 1968., neposredno nakon junskih događaja i pobune studenata ne samo u Beogradu nego i drugde u svetu. Ta predstava je jako lepo pala u tadaŠnje vreme: u njoj se govori o sjaju Periklove demokratije koja jedne ljude kao Sokrata osuđuje na smrt, a druge kao Aristotela – na progonstvo. Nedavno sam taj tekst igrao u Sežani i publika je to divno primila. Ta predstava može da bude opomena i danas, ovima Što se diče demokratijom, da ćute.

- Na jednom okruglom stolu sredinom devedesetih govorili ste o kazaliŠtu koje bi moralo biti ogledalo javnosti, a ono je zapravo bilo, kako ste rekli, artiljerijska priprema za nacionalizam.

- Ja sam to govorio i to mislim. Zbog toga sam snosio konzekvence i to sam preživeo. Zapravo joŠ sredinom osamdesetih reagirao sam na repertoar beogradskih pozoriŠta koja su igrala Rado Srbin ide u vojnike, kojekakve predstave o ratnicima, o Kosovu; Jugoslavensko dramsko igralo je Kolubarsku bitku. Ceo repertoar je bio nacionalno obojen, a pozoriŠte to ne može da bude. Bila je to tada primitivna situacija koja je obuzela sve; i pametne i glupe, i obične ljude i intelektualce. Nekad sam bio zaljubljenik u svoju užu domovinu, ali nisam mrzeo onu Širu domovinu ili uže domovine onih drugih. Sarađivao sam mnogo i družio se sa drugima i niŠta i niko mi nije smetao. Živeo sam svoj život i nisam ulazio u kolektive, nisam bio član ni ovoga ni onoga, nisam voleo to samoupravljanje i kojekakve konferencije.

Čak sam i Krleži na sahranu doŠao privatno, pa su me posle pitali da li hoću da se pridružim u salonu članovima socijalističkog saveza. Ma jok, seo sam u avion i otiŠao nazad za Beograd. Čovek uvek mora sam da odluči za sebe, a ne da ga vuče neka masa. Na svom ogledalu davno sam napisao Goetheovu rečenicu: Lepo je misliti, joŠ lepŠe je znati, a najlepŠe je posmatrati.

- Na pozornici vi ste ipak daleko od promatrača.

- U suŠtini ja sam dosta stidljiv čovek, a bavim se poslom koji sa stidom nema neke veze, ali ima sa nekom plemenitom drskoŠću. Moj profesor na Akademiji bio je Jozo Laurenčić koji je genijalno igrao Pometa. Bio sam tada u jednoj od najboljih klasa; sa mnom su bili Cica Perović, Bora Todorović, Milena Dapćević i drugi. Pokojni Cica (Slobodan) Perović bio je vrlo darovit glumac i glumio je onako kako se nikad nije glumilo niti će se glumiti. On je glumio Što bi se reklo kako padne i posedovao je neŠto iznimno unutarnje u sebi.

- Bili ste nedavno s predstavom na Kosovu?

- Sve tamo izgleda beživotno, ali su me oduŠevila deca. Mnogo su lepa, ne znam da li muka i patnja donosi takvu lepotu. Govorio sam im memoare prote Mateje Nenadovića o kojima vrlo lepo priča i Krleža. Ne može lice da bude lepo ako neŠto u duŠi nije u redu. Kaže Čehov u Ujka Vanji da sve na čoveku treba da bude lepo; i lice i oči i odelo i misli. Nadam se da će se ta deca izvući.

Veliki pečat

- Vi ste rođeni u UroŠevcu na Kosovu.

- Da, 1929. kao činovničko dete. Mi smo bili generacija između; niti smo bili dorasli za onaj rat niti za to da nakon njega pravimo karijere. Sećam se kada su doŠli partizani delili su po komitetima položaje koliko je ko trčao po Šumama, a sada te mlade snage u politici uopŠte viŠe ne mogu da se prate; u ime demokratije hoće brzo da naprave karijeru.

U životu sam video zlo: imao sam dvanaest godina u Kragujevcu kada su streljali onaj narod i one đake, sluŠao sam te mitraljeze, ne samo ja nego i svi oko mene. Nikad viŠe mrtvačkih sanduka nisam video nego u opet Kragujevcu četrdeset četvrte kada je bio Sremski front, pa onda je doŠlo i ovo najnovije zlo. Bilo je straŠno i meni se učinilo da mi se u svesti od onda u Kragujevcu do ovih devedesetih godina zatvorio jedan krug. Razumem Šta je Balkan, ali pitam se dokle će to tako…

- Ipak ste bili i politički aktivni?

- Bio sam u UJDI-ju, u reformistima i u Građanskom savezu. Danas kada bi me neko naterao da se bavim politikom, ja bih morao da poludim. A ovi mladi se hvataju politike jer niŠta drugo ne radi.

- Povijest se zguŠnjava...

- Ovo nije vreme zla, ali je neko međuvreme i zato pristajem na svako ćutanje. Ovako ćopav iŠao sam na demonstracije i doŠao sam u situaciju u koju su doŠli svi hodači. SadaŠnji skupŠtinski poslanici, oni za koje smo se mi nahodali, sada traže beneficirani radni staž, a meni je palo na pamet da u ime svih hodača i ja tražim neku naknadu zato Što sam vikao, zviždao i lupao u kante.

- Vi ste glumac starog kova, igrali ste velike uloge, ali neke predstave u kojima ste glumili druŠtveno su titrale. Jedna od njih je U očekivanju Godota.

- Prvo, ne postoji glumac starog kova. Glumac živi sada i nikada viŠe, Što kaže Krleža. Glumci i publika starog kova su na groblju. Godot se desio kada se deŠavalo neŠto vrlo opasno u Jugoslaviji. U takvom sistemu se osnovao Atelje 212. Igrali smo Osborna, Williamsa, Millera i uopŠte zapadni repertoar. Godot je ostavio na nas veliki pečat, on nas je naučio da ćutimo na sceni i da znamo Što je pauza. Tada sam shvatio da avangarda kao dah užasno kratko traje.

Dubrovački rituali

- Kako je bilo igrati dramu egzistencije u vremenu jednoumlja?

- Puno smo se mučili s tom predstavom. U Godotu postoji jedno specifično disanje, koje mi joŠ tada nismo naučili. U naŠem poslu, kao u životu i u politici stvar je u disanju. Možete videti čoveka koji izađe za govornicu u skupŠtini pa ne zna da diŠe. Čim ne zna da diŠe, ne zna da govori, a kad ne zna da govori, ne zna da misli, a onda ne zna ni da živi. U Godotu čovek mora da opusti svoje miŠiće i glavu i da plovi kao niz reku… Igrao sam u komadu Kada su cvetale tikve Dragoslava Mihajlovića koji je skinuo marŠal Tito lično. Ali nije se to događalo samo meni, u Ateljeu 212 svako malo su skidali predstave sa repertoara.



Jeste li nekom ulogom htjeli neŠto reći u vlastito ime?

- Igrao sam u životu puno pametnih tekstova; Sofokla, Sartra, Dostojevskog, Shakespearea i naŠe pisce, ali danas hoću da izbriŠem tuđe reči iz glave. Glumac se vezuje za tuđe reči, prisvaja ih, čini mu se da su njegove, one ga motiviraju na akciju. NajlepŠe predstave u kojima sam igrao bile su Kralj Edip i Edip na Kolonu na Dubrovačkim letnjim igrama. Presudno je bilo - uz tu tragičnu priču - i vreme kada su igrane ove predstave. Kralj Edip igran je kasno popodne i kada on na kraju sebi iskopa oči, nad Dubrovnikom pada noć. Edip na Kolonu je igran na Srđu u zoru i publika, koja je dobila po čaŠicu lozovače i jednu smokvu, penjala se oko kilometar kozjom stazom do mesta gde smo igrali. Milena Zupančič je igrala Antigonu, a ja kralja Edipa, a predstava je počinjala u četiri sata i pedeset devet minuta ujutro, kada se prva zraka sunca pojavila iznad Srđa. Bio je to ritual zbog kojeg se i danas uzbudim.

- Jednom ste izjavili da ste "najviŠe uradili u ulozi Oderera u Sartrovim Prljavim rukama"…

- Da, predstava je premijerno izvedena 1973. godine u vreme velikih uzburkanja u ondaŠnjoj domovini. Priča Sartrova je vrlo jednostavna kao i svaki dobar komad. Tvrda frakcija komunističke partije zemlje Ilirije želi da ubije partijskog sekretara koji skreće sa prave linije i uvodi liberalizam. Bilo je to vreme propasti srpskih liberala i hrvatskih događaja sa Mikom i Savkom. Ljudi su tada dolazili u pozoriŠte da čuju odgovore na pitanja koja su im se u druŠtvu postavljala. Na probama sam se mnogo mučio i ta predstava dobro pokazuje kako se isprepliću pozoriŠte i život.

Naime, ja igram partijskog sekretara, a moji partijski zamenici su u životu, u tadaŠnjem samoupravljanju, bili stvarni politički funkcioneri; jedan je bio sekretar partije Jugoslavenskog dramskog, a drugi predsednik sindikata. U životu ja nisam bio niŠta, ali sam na sceni bio njihov politički sekretar. StraŠno me je smetalo kada bih uŠao na pozornicu, a oni bi se izležavali na foteljama, mene ni pogledali ne bi. Hteo sam da poludim, da odustanem od predstave, vikao sam: Neka se ovi glumci vrate svojim ulogama, ili neka dođu neki drugi glumci, iz naroda. Glumci su tada igrali ne ono Što piŠe u komadu već svoje funkcije iz života i zgranuti nikada niste znali ko je glavna uloga jer su svi hteli da budu glavni. Nikad nisam dozvoljavao da mene nazivaju prvakom, a i danas mi dođe da poludim kada me zovu doajenom ili bardom. Koji bre bard?

Ređanje kamičaka

- Postoji esej pod nazivom Pismo mladom glumcu koji je napisao Laurence Olivier u kome on poručuje glumcima koji dolaze da se kod njega nalazi glumačka kruna i da će je do zadnjih snaga braniti te da će se oni morati jako potruditi da mu tu krunu uzmu.

- TeŠkoća je u tome Što ovi mladi u svemu hoće brzo, a naŠ posao je muka ređanja kamičaka. U životu sam puno puta gledao leđa mnogim dobrim glumcima i ne stidim se toga. Glumci se danas bave filmom, televizijom i estradom i unose sve te kriterije u pozoriŠte, misleći da su veliki glumci zato Što igraju u TV serijama. Kada se digne zavesa, u pozoriŠtu se vidi – i to je neka iskonska pravda - da li znate ili ne znate taj posao. Gluma nije u laži već u istini. U pozoriŠtu stvarno postoje samo oni koji se tome poslu odaju, jer gluma nije neŠto čas posla, u pozoriŠtu je glumac svet. Što se tiče krune, Laurenceu niko ne može da oduzme tu krunu, jer ni jednom čoveku ne može ta kruna da se oduzme. Sve će da ode u praŠinu jednog dana. Tu praŠinu ja nosim u svojoj glavi, sam ću je pokopati kada dođe vreme i nikome ne dam da mi ju uzme.
- Ako smijem reći, djelujete pomalo skeptično, ali meni se čini da ste u suŠtini sretan čovjek.

- Kaže horovođa u Kralju Learu: Ne reci ni jednom čoveku da je srećan dok mu ne dođe sudnji čas. To svakom čoveku pravi granicu dokle se može ići jer o tome se i radi. Ako čovek zna tu granicu, onda ne može da neŠto preigra i da napravi neko zlo, već mora da bude dobar. Vrlo sam srećan Što se bavim ovim poslom, ali dok traje ovaj život, želim da ga živim do kraja. Jer znate, mnogo je hladno tamo dole…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Palma »

Jasna Đuričić: Telo je moj instrument

Slika

U moru današnje površnosti i trenutnih utisaka, sve je toliko agresivno i invazivno da se zaboravlja ljudska duša. Sve je to spoljašnjost i samo zatvara i ogrubljuju čoveka. Pozorište je živa umetnost i treba da oplemeni čoveka. Učena sam da je dovoljan samo jedan u publici, jedan jedini čovek, kako je govorio Branko Pleša moj profesor, da igramo samo za tog jednog. Jednog koji će razumeti, jednog koga dotičemo igrom, pričom…i to je igra, jedan na jedan.

Jedinstvo likova koje tumači Jasna Đuričić nesumnjivo ukazuje na stalno i brzo glumačko pomeranje, na rastući umetnički kontinuum. U prilog tome idu izuzetna priznanja, poput Sterijinih nagrada, nagrada Miloš Žutić, Predrag Tomanović, brojne nagrade SNP-a, kao i Srebrni leopard na Filmskom festivalu u Loknaru za najbolju žensku ulogu u umetničkom filmu Beli beli svet, Olega Novkovića.

U pozorištu, poslednjih par godina, najčešće je tumačila uloge žrtava u kojima je preispitivala osetljive moralne norme. Takva emotivna ispoljavanja na sceni eksplicitna su u predstavama Brod za lutke, Šuma blista. Takvim pristupom interesovanje se pomera u pravcu lika koji tumači sa izuzetnom energijom koja se svaki put iznova rađa na sceni. Kada osvetljava fizionomiju i emotivnu otupelost glavne protagonistkinje, Jasna svojom glumom ne omalovažava junaka, nego ističe njegovu obezvređenost u društvu. To nije licemeran glumački bojkot, već fascinantno tumačenje jednog lika koji je izopačen grčem sudbine.

Da li je aktuelni trenutak u pozorištima više ogledalo jedne preambiciozne politike, pri tom govorimo o uzajamnom pretapanju i zamenama funkcija pojedinaca, bilo da su glumci, reditelji, upravnici, selektori, žiriji?

Jasna Đuričić: Zapravo vi me pitate koliko su politika i pozorište danas u nekoj sinergiji. Svakako imaju mnogo veze, nažalost kao i svaki segment našeg života. To je vrlo loše, vrlo loše za celo društvo, a za umetnost je pogubno. Biti slobodan strelac, biti slobodan uopšte, najteži je put, dragocen i sladak, ali veoma težak. Umetnik može da bude opredeljen, ali ne i da bude član partije. Može biti simpatizer neke ideje, što je normalno, ali ne sme da putem politike stiče pozicije, u ovom slučaju uloge, angažmane, mesta upravnika, mesto reditelja, mesto glavnog glumca. Ispostavlja se da ako si član čak i neke najmanje partije, koja čak nije ni na valsti, žargonski rečeno imaš prođu. To se odnosi na čitavo društvo, pa samim tim i na moj posao.

Bili ste prvakinja SNP-a, ali ste istupili iz ansambla i postali samostalni umetnik, da li je ovo o čemu smo govorili malopre uticalo na takvu odluku, ili makar imalo izvesnu konotaciju u tom smeru?

Jasna Đuričić: Sigurno da je uticalo. Evo do dana dašnjeg nije donet zakon o Pozorištu ili je donet a ne sprovodi se. Ništa nije rešeno, kao i sve kod nas. Sve je moguće. Godinama radiš, trudiš se koliko je to moguće, radiš najbolje moguće, daješ sve od sebe, a tretiran si kao i ostali glumci koji godinama ne rade ništa. Kažu ti da osvetlavaš obraz toj kući u kojoj si zaposlen, da si najbolji i zvezda vodilja, ali te plate isto kao i onog glumca koji uopšte ne radi ili radi loše. Takva nepravda dosadi i poželiš da odeš. To je beščasna istorija. Ali srećom imala sam gde. Pozvana sam na Akademiju umetnosti u Novom Sadu da postanem predavač. Sem toga vodilo me je to što sam želela da radim na mnogo strana. Ne mislim da je prirodno da umetnik provede čitav život na jednom mestu. Bilo mi je sumanuto da ostanem. Želela sam da radim najbolje poslove, sa najboljim ljudima, da učim od drugih. To su moje želje uvek bile i ostale. A kada ste u jednoj firmi, SNP je ipak jedna firma, koja čujem sada ima preko sedamstotina zaposlenih, nemoguće je ostvariti takve snove. Tamo su i Opera i Drama i Balet, i nikada se ne zna koje su čije pare, ko je više zaradio. Do dana današnjeg nikakva reforma se nije dogodila. Takva situacija vas natera da odustanete povučete se i potpuno ugasite. Da ugasite svoj dar i želje, stremljenja i htenja. Celo svoje umetničko biće. Nisam htela da pristanem na to. Da funkcionišem po principu… ćuti ne talasaj, ma dobro je, ma šta bi hteo, ma šta te briga, uzmeš svakog meseca svoju platu koja je mala ali je zato sigurna.

Ali govori se da će i tamo biti restruktuiranja.

Jasna Đuričić: To bi bilo divno za sve nas, za grad, za publiku, za pozorište. I jako bi me radovalo. Prva bih to podržala. Samo o tome se govori već jako dugo, a ništa se nije dogodilo. Ja nisam više mogla da čekam.

Kada pominjete publiku, baš u prethodnom broju Nove Misli stoji citat Artura Šnabela kako poznaje dve vrste publike, ona koja kašlje i ona koja ne kašlje. U tom kontekstu, danas se puno govori o odnosu publike prema predstavama, pozorišnim repertoarima, stiče se utisak da se udaljila od predstava koje su po svojoj novoj formi i čitanju teksta, odnosno sadržaja upućuju na aktuelnost i angažovanost do te mere da im je ostala krajnje nepoznata. Međutim, svedoci smo i nekih ustajalih pozorišnih formi, konvecija koje je teško narušiti, granica koje se sporo pomeraju. A neminovno Vas to pitam jer ste angažovani u najprovokativnijim pozorišnim predstavama koje su pomerile i publiku i pozorišnu ustajalost.

Jasna Đuričić: Sigurno da se promenila i publika, kao uostalom i sve ostalo u odnosu na ono kakvo je bilo pre dvadeset godina kada sam počinjala. Sve je bilo drugačije i država i pozorište. Srećom ja sam zatekla dobro pozorište, veoma malo ali dovoljno da me utemelji na takav način da sam preživela i dočekala momente i ljude koji razmišljaju poput mene. Doduše prošlo je dvadeset godina, ali sada znam da sam upravo to čekala. Kao da sam nastavila tamo gde sam počela. Spojilo se to sa otvaranjem ove države pošto su prošle devedesete. Jednostavo samo smo nastavil tamo gde smo stali…ali bolje da pričamo o publici, to ste me i pitali. Čitav svet se promenio. Ljubiša Ristić kaže da neće više da režira jer ne postoji jedinstven pogled na svet. I on je veoma u pravu. Teško je danas doći do publike. Stalno se govori o tome kako će sve manje biti konzumenata pozorišne umetnosti, jer pozorište je u situaciji da ga prevazilaze druge vizuelne umetnosti, u sintezi ili bez nje. I to jeste istina, ali ja sam mišljenja da će pozorište preživeti jer je jedina živa umetnost ona koja se dešava ovog časa pred gledaocem. I to je taj čarobni neponovljivi momenat. Učena sam da je dovoljan samo jedan u publici, jedan jedini čovek, kako je govorio Branko Pleša moj profesor, da igramo samo za tog jednog. Jednog koji će razumeti, jednog koga dotičemo igrom, pričom…i to je igra, jedan na jedan. To će da se promeni, sigurna sam. Možda će ih biti malo, ali biće to prava pozorišna publika.

Pominjete devedesete u kojima se ipak oseća strah od budućnosti i neizvesnost, ako napravimo paralelu sa mladim ljudima koji i dalje odlaze ili imaju želju da odu, oseća li se neizvesnost još uvek?

Jasna Đuričić: Naravno da se oseća. I nemam ništa protiv što odlaze, ali sam tužna zbog toga.

Koji su po Vama objektivni primeri gde je pozorišna predstava opravdala investirano. Pri tom govorimo o materijalnom, intelektualnom i umetničkom ulaganju?

Jasna Đuričić: Brod za lutke je takva predstava, Greta stanica 89, moja i Brisova predstava iako nije veliki zalogaj, velika literatura, ali čudesno zadovoljna publika odlazi sa te predstave. Premalo je takvih predstava. Ne moram nužno da govorim o predstavama u kojima igram. Malo je dobrih predstava. Isuviše malo. U zemlji Srbiji najveći je broj korektnih predstava, tako da je to što Vi navodite ispoštovano. Formalno. Za direktora drame, upravnika, ali za mene nije. Materijalno je najmanje važno. Zadatak pozorišta i svih nas je da umetnički opravdamo postojanje predstave. Da se ne bavimo pitanjima koliko je novca potrošeno, ali sigurno nije u redu da predstava na neki način umetnički to ne opravda. To nije u redu. Duhovni nivo predstave uglavnom izostaje, to je pogubno za sve nas.
Rekla bih da u našoj pozorišnoj stvarnosti orbitiraju korektne i loše predstave.
Nije jednostavno napraviti dobru predstavu, dobar film. Ali nije nemoguće i ne može baš tako retko da se dešava kao pojedinačni ekces. A kad se i dogodi, onda traje neko vreme, izrabi se na ne baš dobar način. Nego se izrabi potpuno identično kao i neka korektna ili loša predstava. Potpuno isti tretman. Od toga koliko će puta biti stavljena na na repertoar, da li će ići na značajne festivale, gostovanja, ili neće ići nigde. Ne primećujem da se iko trudi da to vidi što veći broj ljudi. Zapravo kada se dogodi dobra predstava, tek onda su naši ljudi u problemu jer ne znaju šta će sad sa tim dobrim proizvodom. Dok korektna predstava sama radi, jer tu svi sve znamo, tu se ništa ne mora. Ipak, sa predstavom Brod za lutke to nije bio slučaj. Putovali smo mnogo i učestvovali na svim najznačajnijim evropskim festivalima. Ali zato predstavu, Nahod Simeon nije video niko sem novosađana. Ta predstava može da Vam se ne dopada, da bude preduga, na momente dosadna, ali to svakako nije predstava koju možete videti bilo gde i bilo kada ne u Srbiji, nego u čitavom regionu. Uprkos tome nekako je nestala, ne igra se, jer pozorište nema para da plati učesnike. U međuvremenu sve one loše i korektne predstave uredno egzistiraju, i one nisu skupe. Sudbinski slične predstave su Putujuće pozorište Šopalović, Šuma blista, koje sam radila u Ateljeu 212, one su takođe umetnički otišle korak ispred. Sve predstave koje sam pomenula su opravdale investirano u svakom smislu. A umetnički ponajviše.

Stiče se utisak da je takvo pozorište, na izvestan način zatvoreno. Prema čemu je danas pozorište otvoreno, ili bar treba da bude?

Jasna Đuričić: Prema čoveku. Prema ljudskoj duši. U moru današnje površnosti i trenutnih impresijea, sve je toliko agresivno i invazivno da se zaboravlja ljudska duša. Stalno to ponavljam. Sve je spoljašnjost i samo zatvara i ogrubljuju čoveka. Pozorište je živa umetnost i treba da oplemeni čoveka. Često se pitam kako da dobijemo bitku sa filmom i video igrama, internetom. Na koji način. Nekom kontrom nekom jednostavnošću koja je upućena čoveku, ka duši, ka unutrašnjosti.

Od čoveka je najteže zahtevati da bude nešto novo, izmeniti njegovu pokretljivost i fleksibilnost. Zanimljivo je komentarisati generacijske razlike glumišta i neke nove modele glume.

Jasna Đuričić: Pozorište je nekada bilo okrenuto drugačijim uzorima i modelima, dugim dramskim pauzama, i drugačijem scenskom govoru. Slušala sam snimke na akademiji gde su govorili Marija Crnobori, Milivoja Živanovića, Ljubu Tadića smo još i gledali. Današnja gluma nije takva. Sada nema tih konvencija. Današnji glumački izraz stremi ka filmu, ka minimalnom. On je krajnje jednostavan. E sad, da li će neko biti istinitiji na sceni zavisi od talenta. Veliki talenti imaju nepogrešiv osećaj za vreme, svesni su potpuno trenutka u kome žive. Kao da su u dosluhu sa vremenom jer tačno znaju koji je glumački izraz potreban za današnjeg gledaoca. To samo dar prepoznaje. Hoću da kažem da samo veliki umetnici stvaraju nove pravce i nove modele, koje kasnije slede svi ostali.

Ponekad se stiče utisak da se publika, ponekad, podcenjuje nekim glumačkim ili drugim estetskim tj. ne estetskim postupcima. Na koji način Vi to vidite?

Jasna Đuričić: Potreba da se sa scene nešto podebljava i potcrtava, to je za mene podcenjivanje publike, taj preterani i prenaglašeni izraz koji pripada nekim drugim vremenima. Ljudi danas uče sa svih strana, sve im je dostupno, i mislim da nema potrebe za takvim postupcima. Primitivizma i gluposti ima više nego ikada, ali ipak ja verujem da su ljudi koji dolaze u pozorište drugačiji i nema potrebe da im se serviraju takve stvari. Mislim da razumeju mnogo vise nego što se u pozorisnim krugovima misli. Neprofesionalizam na sceni je druga priča. Često čujem… ma neće oni ni primetiti… jako sam osetljiva na to. Pokušaje podvala i prevara ne umem da opravdam. Ne volim da mi to uradi ni prodavačica u radnji. I to onda ne radim ni drugima, jer je upravo to podcenjivanje publike to jest mušterije.

Kakav je proces transformacije jednog lika, iskazati ili podceniti svoju ličnost na sceni, u onom Artoovskom smislu, poništiti sebe na sceni. Lik živi svoju realnost na sceni. A van scene. Koliko su to uloge, koliko ste to Vi i koliko Vam je to privatno teško?

Jasna Đuričić: Kada pričamo o energetskom naboju, mislim da sam to uvek posedovala. Već sam pričala o tome, da treba nešto da se spoji, da se dogodi u nama samima, meni. Čini mi se da se sve to dogodilo, spojilo u meni. Sigurno su to godine rada i iskustvo u poslu, uloge koje su došle ali i privatna zrelost. Ne mogu da zaobiđem rad i uloge koje su mi dodeljene, naročito sa Milenom Marković i Tomi Janežićem. I još puno kvalitetnih ljudi koji su se okupili na jednom mestu. Nekada mislim da, jednostavno imam više sreće. Što je vrlo različita kategorija, jer za nekoga je sreća da snima serije. Za mene ovo drugo, rad i spajanje sa kvalitetnim ljudima. Što se tiče poništavanja sebe na sceni, to je nesto čemu sam učena još u školi i to je već neodvojivi deo mene. Nakon škole sam to konstantno sprovodila i više mi to ne predstavlja problem. Uloge koje tumačim, pomeraju me iznutra. Napred, nazad, neke me teraju da progledam, da se setim nečega što ne želim, neke me teraju da zažmurim itd… Moje telo je moj instrument. I nemam ništa drugo. Izražavam se na sebi. Pitaju me… jel Vi to iz lika ili Vi to iz sebe…
Ne mogu da budem neko drugi, Ja sam ja. Ali sebe stavljam u okolnisti u kojima je neko drugi.
Pokušavam da svet pogledam Vašim očima, ali ne mogu bez svojih. Ponekad je to poniranje u tuđ svet bolno ali nikada nisam osećala stah da mi to može naškoditi. Sve je krenulo sa ulogom Olge u predstavi Murlin Murlo, kada sam osetila To nešto, poseban energetski i emotivni naboj. Pokojni čika Šaca, Stevan Šalajić, veliki glumac, bio je oduševljen tom predstavom, ali mi je rekao… Jaco ne možeš tako… pitam ga kako… pa tako da se toliko daješ, razbolećeš se. Ništa tada nisam razumela, ni sada ne razumem. Jer smatram, da igrajući na taj način, do kraja, zapravo štitim sebe. To je moj zalog i to je dobro za moju dušu, kao nekakvo čišćenje. Mislim da sam ta dva sata igre zaštićena i da je scena moj zaštićeni prostor. I to je istina za mene.

Junakinja Broda za lutke ima naglašenu želju za emocijama i strašću. Nadovezala bih se na tu Vašu ulogu, gde ste prisutni u različitim varijantama, koliko ste sebe poništili. Junakinja govori da želi ponovo da se rodi. Vašom glumom, svaki put iznova, u toj predstavi publika oseća paradoksalnu privlačnost lika koji tumačite.

Jasna Đuričić: To što je predstava Brod za lutke toliko privlačna za publiku, pre svega je zaslužna Milena Marković. Njen tekst je za mene više nego inspirativan i goni me da u svakom trenutku dajem sve od sebe. Zaista jedno posebno iskustvo. Pre svega forma koja je vrlo otvorena i slobodna, do koje smo došle rediteljka Ana Tomović i ja zajedno, oslobodila je moju igru. Pronađen je ključ za tekst koji je savršen. To je priča o životu jedne umetnice i naravno da me je to dodatno provociralo. Teralo me je da ulozi podarim više ličnog no inače. Moja majka kada je odgledala predstavu je rekla… pa to je čitav tvoj život. Naravno da priča nema veze eksplicitno sa mojim životom ali ima puno ličnog i to moja majka prepoznaje. Glumac mora da bude spreman da takve stvari podari liku, jer to pojačava doživljaj i glumčev i gledaočev i donosi veliku istinitost.

Uloga koju tumačite u predstavi Šuma blista je poetski bliska onoj u Brodu za lutke. Junaci kao da su odavno mrtvi. Taj svet sa margine se okupio u realnosti društvenog ustrojstva. Promašene sudbine ovih antiheroja imaju bezmalo groteskan tretman. Dok sudbina predstave je ostala takva da se ne igra.

Jasna Đuričić: Kao glumica na sceni imam odgovornost da prenesem poetski izraz u tim životima u kojima nema planova, nema perspektive, otupelu svest od umora, ljude koje Milena Marković poetizuje u toj bajci, u kafani pored puta. To je odlična predstava koja pruža beskrajnu analizu istinitosti koju svaki dan gledamo na ulicama. Ali predstavu je skinuo sa repertoara upravnik Ateljea 212, Kokan Mladenović.
Isti je slučaj i sa predstavom Putujuće pozorište Šopalović. Žao mi je što mladim ljudima uskraćuju da vide takvu predstavu, da nauče nešto novo. Ne razumem to, jer te su predstave načinile apsolutni teatarski pomak u pozorišnom životu ove zemlje. Ako meni ne smeta Kosa, što nekom smeta Šuma blista ili Putujuće pozorište Šopalović. Valjda je dobro da postoji što više različitih stvari. Ostavite te predstave studentima režije i glume, njima su genijalne, neka se uče na njima. Ali ko još misli na taj način. Danas se razmišlja isključivo tržišno a te dve predstave valjda ne zarađuju dovoljno. Eto!

Danas, neki, upravnici, direktori drame uglavnom smatraju da treba repertoar da čine komedije jer ljudi žive svoje tragedije i drame.

Jasna Đuričić: Ozbiljan je posao napraviti dobru komediju i koliko vidim retko to uspeva i nisam mišljenja da u teškim vremenima treba raditi samo nešto smešno. Kao što je lekovit smeh, isto tako su i suze lekovite. Ja sam za dobro pozorište a kada je dobro niko se ne pita kog je žanra.

Do sada ste se pojavili u tri filma, a tumačeći lik u filmu Beli, beli svet dobili ste i nagradu. Kakva je razlika bili glumac u dve vizuelne umtnosti, na ekranu i na sceni.

Jasna Đuričić: Uhvatim sebe da ne umem da odgovorim na to pitanje onako kako se očekuje, jer ipak sam glumila u samo tri filma. Jedino što mogu da kažem jeste da sam se poprilično dobro osećala na snimanju filma Beli, beli svet. Bez nelagodnosti što sam promenila medij. A tome je verovatno doprinelo to što već dugo plovim u Mileninim vodama. Kada sam pročitala lik Ružice, bilo mi je potpuno jasno šta treba da se radi. Velika olakšavajuća okolnost je to što je i reditelj Oleg Novković bio odlično pripremljen. Čitavo snimanje je proteklo u velikom miru i jedina moja briga bila je oko izraza. Pozorišna sam glumica i navikla sam na širu gestu i veliku ekspresiju, dok kamera beleži sve i potrebno je mnogo manje svega.

Veoma ste visoko na umetničkom nivou, posle relevantnih priznanja, velikog uspeha, individualnih čestitki. Da li ipak dođete u situaciju da Vam motiv ponekad nedostaje.

Jasna Đuričić: Kada mi ljudi priđu na ulici i upute lepu reč o mom poslu, shvatim da zapravo zbog njih radim ovaj posao i da je to početak i kraj moje misije. To je motiv i moraš samo da se trudiš da ne zaboraviš zbog čega si zapravo počeo da se baviš poslom.

Možda na način na koji Vi kao pojedinac utičete na svoje studente, evo šta kaže jedan Vaš student o Vama:“…sluša nas, čuje. Kao i svaki živ čovek. Isprepada nas i kad treba i kad ne treba, ali sve to čini sa velikim žarom i željom da zajedno uspemo u tome što smo naumili. Na njenim studijama sam puno naučio i verujem da sam postao bolji čovek…dolazi na svaki čas iako je njena obaveza samo ponedeljkom….za mene je to posvećenost. Ona se bori za nas.“

Jasna Đuričić: (vidno uzbuđeno) Posvetila sam se tome da im dokažem da putem glume možeš postati bolji čovek i da treba da postanu posvećeni poslu. Jednostavno želim najbolje za tu decu. Oni su genijalni kada studiraju i treba im pružiti maksimum. Ali to nije baš uvek moguće jer i Akademija umetnosti boluje od istih bolesti kao i SNP. Moji studenti i ja sami finansiramo naše zajedničke zadatke. Ali šta nam drugo preostaje. Sve ću učiniti samo da ne gubim energiju, ni svoju, ni energiju studenata. Ne mogu više da zahtevam, da tražim, da pitam kad će stolice biti kupljene, da čekam… Taj užasni mehanizam svek državne institucije toliko je spor. Tim stvarima ne mogu da opterećujem decu, oni to ne zaslužuju. Mi smo tu da radimo, da učimo. Kada zatvorim vrata od učionice kažem samo hvala Bogu da i to imamo. I to je privilegija u današnjim vremenima. I to je jedini način da se sačuvaš, i što je još važnije, da sačuvaš tu decu. Da im kažeš, da to zapravo ništa nije važno. Da im kažeš da su oni važni. Ti kao osoba si važan. I kuda god krenuo to što si naučio, nosiš sa sobom. I ako znaš načine kako to da pokažeš, snaćićeš se i izdržati.

Sve je manje posla, na koji način Vi, Vašim autoritetom možete da pomognete svojim studentima?

Jasna Đuričić: Govorim im istinu. Uvek! Da ih što pre pripremim na ono što ih očekuje ali strogo vodim računa da ih ne zatrujem nekakvim svojim ličnim ili privatnim odnosima u poslu. Zapravo, najbolje je da ništa ne očekuju, da bi im bilo lakše. Moramo sve naše snage da usmerimo na vaspitavanje mladih, i da nam druge stvari ne budu preče. Boris i ja smo imali nekakvu zamisao za Master studije glume, da dovedemo neke inostrane predavače i podignemo nivo školovanja i obrazovanja na Akademiji. Ali to se nije dogodilo zato što Akademija nema para a to nam je rečeno tek na kraju, nedelju dana pre početka semestra. Podariš nešto lično, založiš svoj integritet a neko to rasprši u trenutku. Naravno da nam je na samom početku bilo sve obećano. Eto, to su naše priče. I nije uvek novac po sredi nego vrlo često inertnost i nezinteresovanost. Sveopšta! E, zbog takvih stvari bih želela novu školu, privatnu školu, koju bih vodila zajedno sa kolegom Borisom Isakovićem. To bi istovremeno bilo i pozorište, studentsko pozorište gde bi sve bilo podređeno studentu i njegovom učenju.

Da li stičete utisak da Vas ponekad pogrešno interpretiraju?

Jasna Đuričić: Da, ponekad, ali nije mi više tako stalo.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Slika

Ljubomir Simović: U strahu od crnog biramo sivo
Dragan BOGUTOVIĆ | 22. april 2011.

Akademik o pesničkim izvorištima, političkoj sceni, stanju svesti u Srbiji: Na našoj političkoj sceni nema ni stranaka, ni ličnosti, koje su dorasle problemima u kojima smo

Na moje formiranje je uticalo sve što se oko mene događalo, sve u čemu sam učestvovao, a uticali su svi ljudi sa kojima sam dolazio u dodir. U početku, presudan uticaj imali su moji roditelji, a potom i moja škola. Naravno, najdublji trag je ostavio rat.

Ovako za "Novosti" počinje priču akademik Ljubomir Simović (1935) povodom ovih dana izašle knjige "Pamtivek" (u izdanju "Stubova kulture"), bogate foto-monografije u kojoj ovaj veliki pesnik i dramski pisac svedoči o svom životu, putovanjima, savremenicima...
Samo nekoliko dana ranije, objavljen je zbornik "Pesničke vertikale Ljubomira Simovića", u izdanju Instituta za književnost, Učiteljskog fakulteta i Dučićevih večeri poezije, a iz serije "Poetička istraživanja", u kojoj je Simović, posle Miodraga Pavlovića, drugi živi pisac, a iduće godine to će biti Matija Bećković.

Akademik Simović živi na Dorćolu sa suprugom Nadom, sa kojom je u braku 52 godine.

* Gde su vaša pesnička izvorišta: u rodnom užičkom kraju, odnosno na Jelovoj gori, vašem drugom domu, ili u Beogradu, kraj Dunava, kuda svakodnevno šetate i beležite utiske?

- Ta "izvorišta" nalaze se svuda i u svemu. Nikad se ne zna šta iz čega može da nikne i izraste. Zato ja, otkad znam za sebe, gledam, slušam i čitam sve. Sve od Gogolja, Čehova, Džojsa, Selina ili Muzila, pa do grafita po beogradskim zidovima. Ja i izloge gledam kao slike i pozornice. U prilikama kao što je ova, neizostavno se pozivam na Lešeka Kolakovskog, koji kaže da "ništa nije tako obično, malo, da ne bi zasluživalo da kao objekat filozofske radoznalosti skrene i privuče našu pažnju". Naš Milutin Milanković, čijim se knjigama neprekidno vraćam, rekao je da je naša planeta, Zemlja, samo tačka u svemiru. Ali sam siguran da se ne bi protivio ni tvrdnji da i tačka može da bude planeta.

* Od vaše četiri drame, najveći uspeh postiglo je "Putujuće pozorište Šopalović", koje je prevedeno na gotovo 20 jezika, i igrano ne samo na scenama širom nekadašnje Jugoslavije, nego i na četiri kontinenta. Kako to objašnjavate?

- Važno je da vas neko dobro prevede, i da taj prevod dođe u prave ruke. Za sudbinu "Šopalovića" presudan je bio prevod na francuski, koji je naručio, i u dva izdanja štampao, Vladimir Dimitrijević, u svojoj izdavačkoj kući "L'Age d'Homme". Za poslednjih dvadesetak godina, ta drama je postavljena na sceni preko 50 pozorišta u Francuskoj. Ja nisam imao ni veza ni načina da radim na tolikoj promociji svoje drame. Ponekad mi se, međutim, čini da je za nju radila neka neverovatna pozorišna internacionala.

* Kao čovek koji je uvek odgovarao na izazove vremena, sigurno delite opštu zabrinutost našom današnjom društvenom situacijom. Koji su razlozi što smo tu gde jesmo?

- Već 6. oktobra počelo je izneveravanje onoga što smo očekivali od događaja 5. oktobra. Sve je prvo počelo da se osporava, pa da klizi, pa da se, posle ubistva Zorana Đinđića, sve brže sunovraćuje, u pravcu suprotnom od onog u kome smo verovali da će Srbija krenuti. Danas definitivno možemo da kažemo da na našoj političkoj sceni nema ni stranaka, ni ličnosti, koji su dorasli problemima u kojima se Srbija nalazi. Stranke su preduzeća za proizvodnju i podelu vlasti. Političari nas drže u permanentnoj predizbornoj kampanji, kojoj je podređeno sve. A mi smo se odavno umorili od izbora na kojima nema pravih ponuda, i na kojima, u strahu da ne pobedi crno, glasamo za sivo.

* Umnožili su se oni koji umeju da prodaju "za 3 kila mesa kilo luka/za bačvu zejtina kašičicu joda"...

- Prema zvaničnim podacima, objavljenim u štampi, mi iz Austrije, Holandije, Grčke, Makedonije, Kine i Egipta uvozimo crni i beli luk, iz Egipta, Kine, Turske, Grčke i Bosne uvozimo pasulj, a iz Grčke, Turske i Španije uvozimo krastavce, iz Holandije, Grčke, Makedonije i Nemačke uvozimo šargarepu! Naša seljačka i poljoprivredna zemlja uvozi ono što bi mogla da izvozi. Pošto se naša sela sve brže prazne i propadaju, vlast se uveliko bavi podizanjem Potemkinovih sela. Naša fudbalska liga se zove Superliga, naši političari Srbiju proglašavaju liderom regiona. Lider i super - to su, u našem slučaju, reči bez pokrića.

* Svedoci smo velike razočaranosti i u politiku, u stranke, u vlast i opoziciju.
Postoji li neki mogući izlaz?

- Ne zavisi sve samo od političara. Zavisi i od birača. Ne znam zašto pažljivije ne pratimo šta nam političari govore i obećavaju a šta od onoga što su obećali ispunjavaju. Ne znam zašto ono što nam govore danas ne upoređujemo sa onim što su nam govorili juče. Neki političar, na primer, tako radikalno promeni svoju politiku, da se ta promena, bez preterivanja, može upoređivati sa operacijom promene pola. Čovek u bolnicu uđe kao muškarac, izađe kao žena, a birači ne primete nikakvu promenu. I idu za njim - to jest, za njom - u pravcu suprotnom od onog u kome ih je vodio juče.

* Očigledno, postavlja se i pitanje stanja svesti u našem društvu?

- Stanje svesti zavisi i od činjenice da danas u Srbiji imamo preko milion nepismenih. Pri tom ne treba zanemariti ni nepismenost pismenih, čiji je uticaj na stanje svesti možda i veći, i pogubniji. Mi, međutim, više pažnje obraćamo na stanje svesti naših suseda, nego na stanje naše sopstvene svesti. Rugali smo se Hrvatima kada je Tajči pevala "Danke, Dojčland", prezirali smo kosovske Albance kada su u Prištini podizali spomenik Klintonu, a ne vidimo da se "na našem najvećem stadionu" deca majke Srbije masovno bacaju u naručje "matuške Rusije"!

* Obavljena preko leđa običnih ljudi, tranzicija ima za posledicu preovlađujuće osećanje nemoći i apatije. Da li u takvim okolnostima ekstremno radikalne ideje mogu da budu opasan mamac?

- Na našoj političkoj sceni, inače vrlo specifičnoj, imamo najveći mogući raspon najneočekivanijih ideja i poteza, od performansa sa usisivačem za prašinu, do dramatičnih štrajkova. Iako su ti potezi ponekad toliko različiti da se ne mogu upoređivati, nije teško prepoznati da ih diktira ista ambicija.

* I u ovim danima velikog praznika ne možemo a da ne primetimo kako je
sve više onih koji se izjašnjavaju kao ubeđeni vernici, a sve je više nepočinstava u dubokom neskladu sa osnovnim hrišćanskim načelima. Kako objasniti taj paradoks?

- Nema tu nikakvog paradoksa. Jednostavno, svako se ponaša u skladu sa svojim znanjem i obrazovanjem, sa svojim moralom, i svojim duhovnim ili materijalnim potrebama. Neko veru shvata kao modu, neko religiju brka sa politikom, a možda poneko čita i "Novi zavet".

* Kritičari su jednodušni u zapažanju da je raspon tema i motiva u vaših pesmama jedinstven u srpskoj poeziji. Od tog obilja, šta vam je lično najbliže?

- Za mene je najbitnije ono što povezuje sve te oblasti i sve te nivoe, i što sve, i biblijske tekstove, i mitove, i istoriju, i svakodnevicu, i univerzalno, i lokalno, dovodi u istu ravan.


OPSEDNUTOST RATOM

Kada je počeo Drugi svetski rat, bio sam u predškolskom uzrastu, a u tom uzrastu mozak je izuzetno prijemčiv. Slike iz rata pamtim kao da sam imao kameru u glavi - nastavlja priču sagovornik. - Pamtim ulazak Nemaca u Užice, povlačenje Jugoslovenske vojske, pamtim nemačke "štuke" i zavijanje njihovih sirena prilikom bombardovanja puškare - fabrike oružja - u Užicu. Sećam se trezora Narodne banke, u kojima smo se 1941. krili od bombardovanja. Mama, brat i ja smo iz tih trezora izašli samo nekoliko minuta pre nego što će u njima grunuti ona eksplozija u kojoj je izginuo silan svet. Pamtim okupaciju, policijski čas, smotru četničkog konjičkog eskadrona ispred Gimnazije, pamtim čak i ženu koja im je služila slatko i vodu. Pamtim, na Žitnoj pijaci, spektakularnu komemoraciju ljotićevcima izginulim u Sečoj Reci, u borbi protiv četnika. Pamtim i batine koje sam, zbog te komemoracije, dobio. Tata me je poslao da kupim novine, a ja sam, umesto da se odmah vratim kući, na Žitnoj pijaci ostao satima gledajući bubnjeve i doboše presvučene crnom čojom, konje u crnoj opremi i sa crnim perjanicama, džinovske sveće i crne uniforme. Sećam se nepreglednih eskadrila angloameričkih aviona koji su, vraćajući se sa bombardovanja naftonosnih polja u Rumuniji, satima preletali iznad Užica. Bombardujući nemačke kolone koje su se povlačile iz Grčke, ti avioni su bombardovali grad. Mnogo od svega toga sam opisao u knjizi "Užice sa vranama", i u nekim drugim tekstovima. To objašnjava moju opsednutost ratom u nizu knjiga: "Šlemovi", "Vidik na dve vode" , "Igla i konac", "Istočnice"...

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71. ... iramo-sivo
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Palma »

Gutović: Gledam na delu razne Šojiće

Bard srpskog glumišta Milan - Lane Gutović iz nedelje u nedelju uveseljava publiku igrajući Srećka Šojića u popularnoj seriji “Bela lađa” na Prvom programu RTS-a. U razgovoru za “Blic” Gutović objašnjava šta izazivaju likovi iz političke galerije koji danas vode Srbiju, zašto su rialiti programi na umoru i ko se sve otima o sredstva iz republičkog budžeta namenjenim programima u kulturi...

Slika

Na osnovu kojih iskustava ste oživeli lik Srećka Šojića u televizijskoj seriji “Bela lađa”?
- Nisam se družio sa bitangama poput Šojića, ali sam imao prilike da ih vidim na delu. Imam prilike i danas da ih gledam, i nikakva dodatna glumačka mantra mi nije potrebna da igram Šojića.

Da li je politička scena u Srbiji toliko apsurdna kakvom je serija “Bela lađa” prikazuje ili je možda gora?
- Politička scena Srbije nije apsurdna. Apsurd je kada se dešava nešto potpuno nelogično, a time i neočekivano. Kada su na političkoj sceni likovi iz ove aktuelne galerije, onda ništa više nije apsurdno.

Kako objašnjavate popularnost Srećka Šojića kod gledalaca bez obzira na njegove karikaturalne osobine i ponašanje?
- Pokazalo se da je Šojić po svojim postupcima i političkim potezima neobično sličan ljudima koji se sada bave politikom. Zbog toga Šojić nije čak ni karikaturalan. Bezopasan je za svoju okolinu i to je jedino što ga izdvaja od karikatura koje u ovom momentu vode Srbiju. Mislim da ga je to učinilo gledaocima simpatičnim, za razliku od ovih drugih koji izazivaju lepezu osećanja koja se kreću u od gađenja do mržnje.

Imali ste specijalnu ulogu u nedavno završenom rialiti TV formatu “Parovi”. Šta vam se u tom angažmanu dopalo, a šta ne?
- Dopalo mi se što sam učestvovao u nečemu potpuno nerazumljivom i za mene zagonetnom. Prestalo je da mi se dopada kada sam shvatio o čemu se radi.

Zašto rialiti TV formati imaju tako veliku popularnost u Srbiji?
- Mislim da se njihovoj popularnosti neumitno primakao kraj. Na festivalima televizijskih ostvarenja odavno nema nijednog rialitija. Imali su voajersku crtu koja je potrošena. Izgleda da je televizijskoj publici potrebno nešto drugo.

Koju predstavu bi izdvojili iz repertoara beogradskih pozorišta, osim onih u kojima i sami igrate, i zašto?
- Nisam odavno išao u pozorište, a i nemam dar koji je potreban da moj ukus namećem nekome u vidu saveta.

Da li ste se uželeli kabaretske forme u pozorištu i da li planirate da realizujete neku novu predstavu iz tog žanra?
- Tu strast za kabareom zadovoljavam igrajući „Obično veče” u Pozorištu Slavija. Ne planiram ništa u tom smislu jer kabare podrazumeva toliko ulaganja da nema interesenata koji bi se upustili u organizaciju tako zahtevnog pozorišnog posla.

Zašto je u našoj tranziciji estradizaciji svakodnevice potpuno potisnula umetnost na margine javnog života?
- Od visine sredstava koja se izdvajaju iz budžeta za pojedine delatnosti u državi zavisi koji broj baraba i lopova će se oko te delatnosti okupiti. Kultura ima minimalan udeo u budžetu i zato se samo male barabe, tipa džeparoša, na tom planu muvaju. Ali bez obzira na te bitange koje su u kulturi godinama, umetnost je kod nas bila na marginama oduvek.

Da li će pozorište preživeti tehnološku revoluciju koju trenutno živimo?
- Tehnološka revolucija neće preživeti, a pozorište hoće. Pa pozorište je starije od religije.

Kako bi organizovali svoj život da se ne bavite glumom?
- Taj život bi se sam organizovao. Ovako moj život organizuju potrebe... i to tuđe.

Bez poruke glumcima
Šta bi poručili mladim glumcima koji se u ovom momentu nalaze na početku karijere?
- Ništa! Jedna poslovica kaže: „Daj ti meni pare, a ne savete!“ Pare im ne dam, a saveti im ne vrede. Da su im ičiji saveti vredeli slušali bi roditelje koji su ih savetovali da se bave nečim drugim.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Palma »

Ostaviti trag u drugom biću

intervju: Nebojša Dugalić

Čovek istinski može biti srećan jedino ako u dubini oseća smislenost svog postojanja. Sve drugo je promašeno traganje za srećom

Kafe poznatog beogradskog pozorišta vrvi od glumačkog sveta, zanimljivog, ekscentričnog, punog energije. Čekamo poznatog glumca da se pojavi posle naporne predstave. Nasmejan, po malo umoran ali oran za razgovor, ubrzo se pojavljuje Nebojša Dugalić, koji je te večeri bio Džejmi iz „Dugog putovanja u noć“. Pita nas za temu razgovora. Sreća? Ima li veće misterije? Za početak smo krenuli od misterije glume.

V: Šta u vama kao glumcu proizvodi doživljaj ispunjenosti?

Kada razmišljam bilo o glumi, bilo o nečem drugom, uvek o svemu mislim kao o tajni jezika, tajni saopštavanja, saobražavanja, saodnošenja. Učešće u jednoj takvoj tajni mi je najveći dobitak. Jedina prava čovekova satisfakcija, čime god da se bavi, je da se sretne sa drugim bićem i da se u tom susretu dogodi uzajamno uzrastanje. To je jedino što smatram za dobitak i neko ispunjenje. Sve ostalo je sasvim spoljašnje. Ako čoveku i pruži neku sreću to je samo je samo spoljašnja radost koja se ne dotiče onog bitnog u nama - a to je ostaviti trag u drugom biću, biti živ u drugome. I o glumi mislim na isti način, kao o mogućnosti da se takav trag ostavi, o mogućnosti da nekome saopštite nešto važno, nešto što će ga promeniti, što će ga zapitati na jedan ozbiljniji način, što će ga obradovati, pročistiti. Teško da čovek išta više može u ovom životu od toga. Mi smo svi konačna bića i to je osnovno naše određenje. Jedino što možemo je da podelimo ono najbolje iz sebe sa nekim drugim. A svaki jezik je mogućnost za tako nešto, pa tako i gluma.

N: Da li su uloge koje ste imali prilike da igrate uticale na neki vaš unutrašnji svet? Na primer, uloga kneza Miškina.

Nikada mi se to nije desilo. Prvo, nikada nisam maštao o ulogama već sam čekao da same dođu i one su uvek dolazile u pravo vreme u trenutku kada sam bio u zrelosti da ih ponesem, tj kada bih već u sebi imao preživljen sadržaj koji je trebalo u pojedinoj ulozi da nosim. One su dolazile kada sam sebe i svoje izražajne moći mogao da pozajmim onome što bi taj lik trebalo da bude.

V: U svojoj autobiografiji Rade Šerbedžija kaže da je gluma opasan posao jer čovek glumeći druge, ne misleći na svoju dušu, može da je izgubi. Ima li u tome istine?

Imao sam tu sreću da sam igrao sa njim i veoma ga cenim kao glumca. Divno smo sarađivali. Međutim, mislim da postoji mistifikacija u odnosu prema glumi. Gluma je jezik, kao i svaki drugi. Čovek je oruđe tog jezika, ali sve zavisi gde je čoveku oslonac. Ako nemate neko čvrsto utemeljenje, onda bavljenje glumom može da bude opasno, ali ukoliko čovek vlada tim jezikom, ako je tog jezika svestan, onda tu postoji, kao kod bilo kog drugog umetnika, istovremeno i zanatski i emotivni odnos. Postoji mogućnost kontrolisanja tog jezika. Zakoni gradnje glumačke umetnosti su takvi da se mogu sasvim svesno kontrolisati i ne moraju imati opasnog uticaja na dušu. Postoje glumci koji se istinski uživljavaju u ono što čine. Međutim, to ne mora nužno biti zalog nekog kvaliteta. Čuven je razgovor Dastina Hofmana i Lorens Olivijea kada su igrali „Maratonca“. Dastin Hofman je za određenu scenu, da bi postigao emotivno stanje uzbuđenosti, trčao ulicama grada. Lorens Olivije je sedeo mirno, čekao da počne snimanje i onda ga upitao: „Kolega, a zašto trčite?“ „Pa da bih došao u to stanje koje je potrebno“, na šta ga Olivije upita: „A zašto to jednostavno ne pokušate da odglumite?“ Dakle, i jedan i drugi su bili sjajni glumci, ali su imali dva pristupa prema poslu.

Gluma ne mora nužno da predstavlja opasnost od gubljenja duše. Uostalom, opasnost da se duša izgubi postoji na svakom mestu.

V: Uloga Džejmija u predstavi „Dugo putovanje u noć“ podrazumeva doticanje nekog svog unutrašnjeg pakla. Kako se do njega dolazi?

Ono što je u glumi važno jeste umeće zapažanja. Studentima uvek govorim da posmatraju ljude kada idu ulicom i sve ono što jedno telo po svojoj intonaciji sobom nosi. Kakvu bi priču bilo ko od nas mogao ispričati o nekom prolazniku koga sretne a o kome ništa ne zna – samo na osnovu toga kakva mu je boja i sadržaj pogleda? Imao sam prilike u životu da vidim mnoge ljude koji piju. Ja ne pijem nikad, ali u „Dugom putovanju u noć“ tumačim alkoholičara. Video sam kako se ponaša telo, šta se dešava sa ličnošću, kakav je problemski okvir jednog pijanca, kakav mu je pogled, uvid u stvarnost, kako zapaža svet oko sebe. U teoriji glume postoji pojam emotivnog pamćenja – kada se setite svih tih detalja i pokušate da ih poređate u svom telu i probate da u svom telu ostetite, na primer, usporenost i slabost, tu zakasnelost pogleda koji negde bludi i cilja da bi uhvatio tačku u koju hoće da pogleda. Pre svega, važno je umeti videti šta čini strukturu jedne ličnosti. Igrao sam i Miškina i Karađoza. To su dva sasvim različita lika, dva antipoda. Morao sam da i sa jedne i sa druge strane zahvatim svu raznovrsnost takva dva bića. Kako današnjem čoveku, koji na TV-u ima prilike svašta da vidi, kome nikakva vrsta zla nije strana, objasniti da postoji autentična dobrota i da biti dobar ne znači biti čovek bez težine, bez karaktera, svilen, glup i naivan? S druge strane, kada govorite o ličnosti koja u sebi oličava zlo, kako govoriti o tome a da ne izuzmete da ste možda i sami nalik Karađozu?

N: Aljoša pita starca Zosimu o spasenju, a Zosima kaže da će se spasti svi oni koji mogu da se sete najlepših stvari iz svog detinjstva. Kada vam je potrebna količina sreće koju treba da pokažete drugima u procesu glume, da li možete da prizovete nešto tako iz detinjstva ?

Veoma je važno razumeti kada starac Zosima govori o sećanju - šta on pod tim sećanjem misli. Jer lepih stvari se možemo setiti na razne načine. Možemo imati razne odnose prema tom sećanju. Kada Zosima govori o tome on govori kao aktivni asketa, dakle kao onaj koji takvo sećanje, kroz podvig, čini sadržajem svoga postojanja. A takav jedan trud moguće je utkati u bilo koji posao kojim se čovek bavi.

V: Šta je najbitnije u čovekovom traganju za srećom, kao stanjem trajne ispunjenosti?

Sreća kao trajno stanje nije ni moguće, nije ni dobro, niti mislim da je to najvažnije. Sreća nije ono što je presudno, već borba za ispunjenje, borba da se celim bićem prepozna smislenost svog postojanja, da se čovek oseti celovit. Sve ostalo je samo parcijalni doživljaj sreće. Čovek može da bude srećan i zbog dobitka na lutriji, ali istinski može biti srećan jedino ako u nekoj svojoj dubini oseća smislenost svog postojanja. Sve drugo je promašeno traganje za srećom.

V: Da li je onda sreća proizvod ispravnog načina življenja i razmišljanja, a ne cilj kome iznad svega težimo?

Da, ali se uvek postavlja pitanje šta je ispravan način razmišljanja i življenja. Jedino što mene može da učini srećnim je događaj odjeka u drugom biću. Nemamo drugu potrvrdu da smo živi ako ne odjeknemo u nekom. Čak je i Niče je govorio o davanju kao jedinom pravom dobitku, darivanju kao jedinom načinu da se ono što imamo ne izgubi. Kada pokušavam da izmerim radosti, nijedna mi nije uporediva sa radošću rada sa drugima, kada ste sabrani oko istog i kada vam cela bića trepere nad istim i sa istim unosom i ulogom stojite oko nekog stvaranja - ništa drugo ne mogu porediti sa tim!

Kada čovek stoji pred Bogom, stoji kao onaj koji je u odnosu sa živim Bogom, licem k licu. I to je jedan odnos, i sam taj odnos je jedini dobitak, nema drugog. Saznanje da me u molitvi Bog čuje i da mu stojim pred licem - to je sav dobitak, nema drugog. Ili da stojim pred bližnjim i da me on ceo čuje i da ceo u njemu odjekujem, šta nam drugo treba? To naravno nije lako, jer da bi se to desilo čovek treba mnogo toga u sebi da promeni i da se odrekne svega onoga što ga osujećuje u takvom naporu da se stane pred lice. I Bogu i bližnjem.

V: Žorž Sand kaže da je voleti i biti voljen jedina sreća u životu.

Ljubav je istovremen događaj sa ovim o čemu sam pričao. Jedini kriterijum istine je događaj ljubavi. Svaki događaj ljubavi ima jedinstvenu strukturu. Niko se ne voli na isti način. Ljubav je moguća samo ako postoji obostrana celovitost u susretanju. Ako postoji bilo kakav uzmak u tom ulaganju da se dogodi ljubav, onda to okrnjuje punoću. A stati ceo pred nekog celog, posao je teži od svih.

V: Ljudi slabo vole i prihvataju jedni druge. Teško je ogoleti se i stati takav kakav si pred nekog drugug.

Kada kažemo da bismo voleli da nas ljudi prihvate onakve kakvi smo, šta mi pri tom mislimo o sebi da jesmo? I drugo, da li je za voljenje sve to što mislim da jesam? Ili bi trebalo da zahtevam od sebe da ono što u meni nije ulog za ljubav, menjam, da to pokušam da stavim van odnosa, da ga sklonim kao višak? Problem je kada ono što je najbolje u čoveku ne nailazi na odjek kod drugoga onako kako bi on hteo. Odgovornost ljubavi je da naučimo da volimo ono što je najbolje u drugome i da umemo tome da se radujemo kao nečem svom. Ali da bi se to naučilo, moramo zaista razumeti važnost toga što ta druga osoba smatra za sebe da jeste da bismo to umeli da volimo.

Bog nas prihvata takve kakvi smo, ali je do nas da li ćemo da to prihvatimo ili ne, da li ćemo da se pričešćujemo tom ljubavlju koju nam pruža. Na ljubav možemo da gledamo kao na mogućnost beskrajne lične gradnje, koja pre svega podrazumeva zahtev da se uzraste do drugoga, da se do drugoga dospe tako što ćemo umeti da ga čujemo, prepoznamo ono što je u njemu važno.

N: Čini se da su ljudi na zapadu više upućeni na sticanje materijalnih dobara kao izvora životne sreće.

To je prisutno svuda. Ako je čovek prinuđen svim onim što ga okružuje, ako je određen kao biće kome se takav jedan kriterijum nameće za važeći, a to je potrošački, kriterijum imućnosti, onda će on, ako nema prilike da upozna drugačiji smisao, biti određen time. Ali kako možemo da mu sudimo ako nije imao prilike da o svom postojanju misli drugačije? To se može videti i na istoku i na zapadu, pogotovo u zemljama gde postoji izražena klasna i socijalna razlika. Imao sam prilike da budem u raznim zemljama na zapadu. Ljudi tamo su veoma uplašeni da će izgubiti posao jer ujutro možeš da se probudiš i da to saznaš iako si možda radio 20-30 godina. Svi strahuju da li će prvog u mesecu imati za kredit za stan ili za kola. Nije lako živeti u takvim društvima a biti imun na svoje okruženje i takvu uslovljenost. Sasvim je razumljiv strah onih koji imaju porodicu i decu.

Međutim, čovek treba koliko god može da svoj život zasnuje tako da bude nezavistan od bilo kojih društvenih okolnosti, da ima neku svoju baštu, da može da je zaliva i da se prehrani.

V: Koga biste naveli kao čoveka koji je pronikao u tajnu sreće?

Sreća je posledična pojavnost ispunjenošću smislom. U preovlađujućem delu čovekovog života ona uvek podrazumeva borbu, krajnje osećanje neizvesnosti. Od nekih velikih duhovnika i od otaca sam video, da ako čovek nije podržan izvanrednom Božijom milošću, sav njegov trud se može pretvoriti u ništa. Čovek može biti srećan samim saznanjem da je na tom putu, da je odlučio da izdrži svaki izazov i svako iskušenje. Možda je u tome jedina nada. Ako čovek gleda samo na ovaj svet, budući da je konačan, gde se može zasnovati neka sreća? Svaka sreća u iskustvu konačnosti je prolazna sreća ali čovek opstaje sluteći onu beskonačnu.

Vesna Lavrnja & Natalija Jašić
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Maja Radonjić
Postovi: 156
Pridružio se: 11 Dec 2010, 15:36

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Maja Radonjić »

Jedan vrlo "zanimljiv" tekst.... :-???


EDUARD MILER, ČOVEK TEATRA

Intelektualci su protjerani iz pozorista

Slovenac trenutno nastanjen u Njemackoj vazi za jedno od najzvucnijih rediteljskih imena s podrucja istocne Evrope. Proslogodisnji dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca sarajevskog MESS-a najavljuje predstavu Filoktet, koja ce ove godine biti prikazana kao festivalska premijera, te govori o pozoristu i politici, politici u pozoristu i cinjenici da, bez obzira sto sanja neke ljude iz Beograda, ne moze da ide u prijestolnicu mraka

Razgovarao: Ahmed Buric


DANI: U teatru bivse Jugoslavije, u toku i nakon njezinog raspada, niste "igrali glavnu ulogu". Cini se kao da ste cekali da Vasa estetika izbije u prvi plan.

MILER: Istina je da se u bivsoj Jugoslaviji nisam dobro snalazio, jer nisam volio jednostavne dramaturske postupke. U Jugoslaviji sam djelovao totalno "solisticki", jer meni je bila vazna anticipacija. Kad su se stvari u Beogradu pocele desavati, shvatio sam da cemo platiti veliku cijenu za to sto ce se dogoditi. I to se dogodilo. Dosta sam se u svom rediteljskom opusu bavio odnosom covjeka i vlasti, manipulacijom, i iz mojih se predstava vidi kako covjek jedva ceka da bude zaveden, manipuliran. I to je bilo jasno kako kod ljudi koji imaju samo sposobnost refleksije, tako i kod "najvisih" krugova. U jugoslavenskom pozoristu je preovladavala ta, da je tako nazovem, sezdesetosmaska estetika. Najvisi krugovi, ljudi koji su se okupljali oko Korculanske ljetne skole i kao bili liberalni "filozofi" - evo primjera u Mihajlu Markovicu i Ljubi Tadicu - postali su najveci fasisti.

DANI: Ljubisa Ristic je bio glavni teatarski eksponent te sezdesetosmaske estetike. Danas je jedan od posljednjih ljudi s Milosevicevog broda koji nezadrzivo tone.

MILER: Kod Ljubise Ristica se tokom svih ovih godina zapravo i vidjelo kako je on slab covjek. On je Tita zamijenio Milosevicem. To je skoro nevjerovatno. Nemogucnost ljudi da pristanu na novu logiku, samim tim i na novu estetiku, rezultirala je padom i strasnim zlocinima. Uvijek treba biti jasno da ce se ratovati, da ce padati zrtve. Vazno je gledati na to s koje se pozicije neki narod proglasava nizim u odnosu na svoj. Nevjerovatan je procenat slicnosti onog sto su Rusi objavljivali o Cecenima s onim sto su Srbi objavljivali o onima protiv kojih su ratovali. Nema naroda koji je imun na fasizam, i o tome se mora govoriti. Ja sam htio raditi u pozoristu na taj nacin, i onda sam s dramaturginjom iz Skopja Zaninom Mircevskom krenuo u projekt koji se zove Eksplozija sjecanja.

DANI: U koji spada i predstava Filoktet, u kojoj glavne uloge igraju jedan glumac iz Beograda, jedan iz Zagreba i Izudin Bajrovic iz Sarajeva. Jeste li odlucili rezirati tekstove Heinera Müllera zato sto su oni, zapravo, istrazivanje zla koje je covjek spreman uciniti u ime politike?

MILER: Prije svega, zato sto je Müller najostriji. Volim autore koji govore o ponavljanju odredjenih stvari na odredjenim mjestima i mislim da se to kod Brechta ne moze naci, osim u slucaju dva ili tri komada. Shakespeare je u jednoj fazi posvecen tome. Mi smo u Sloveniji imali publiku koja je plakala na premijeri Filokteta. Neke stvari se emocionalno ne mogu dogoditi u Njemackoj. A ja se jednostavno vise ne mogu vratiti onim stvarima koje su se desile u ratu, jer su odvec bolne. Mozda je moj dug u tome da deset godina ne mogu da radim komediju. Poslije Vukovara sam pretpostavio da nikada vise necu otici u Beograd. Ali, ja sanjam Beograd, u nekim ciklusima mi se stalno pojavljuju slike nekih ljudi kojima se do danas nisam javio, i zbog toga imam griznju savjesti. Mislio sam da mora postojati neki prostor gdje se ja s njima mogu sastajati. Kad pogledam njihovu situaciju, meni je jasno da ima ljudi cija strasna potreba za radom moze nadvladati sve te granice, da na svoj nacin kazu sta misle o tome. Ali, ako je istina da je tamo Vesna Pesic, kao, da tako kazem, najcistiji dio opozicije, dobila izmedju cetiri i sest odsto glasova, a da je glavna opozicija Milosevicu - Kostunica, onda je jasno gdje je taj narod. Neko ko ga je neki dan optuzio za to "da je izgubio Kosovo, Krajinu i Sarajevo"! I onda je jasno kako su i zasto ljudi tamo zaludjeni pa misle da je NATO bombardovao njih, a ne vojne ciljeve. Ali, ja ne mogu da odlucujem o kretanju ljudi za koje znam da su potpuno cisti: o Bori Todorovicu, ili Voji Brajovicu, koji su od pocetka imali hrabrosti da se suoce sa stvarima. Da nije doslo do bombardiranja Srbije, oni bi poklali do kraja htijuci da zavrse ono sto su radili u Bosni. I danas ne mogu da shvatim da tamo laz nevjerovatno funkcionira. Razmisljati o saradnji s tako malim brojem ljudi koji zna o cemu se radi, veoma je tesko.

DANI: Otisli smo u politiku. Ni potpuna izolacija Srbije nije rjesenje?

MILER: Kad je ono sto se zove kultura, odnosno elitna kultura, prestala s komunikacijom, dogodilo se nesto sto bi se moglo nazvati komunikacijom supkultura. Na kraju se vidjelo da jedna nova generacija, ona koja je narasla u ratu, nije htjela imati nista s fasizmom. Tipican fenomen: jedna generacija na Balkanu izrasta kao potpuno apoliticna. Njihovi argumenti su jednostavni i to je funkcionisalo, jer su ti klinci iz B 92 i slicnih institucija znali da je sve oko njih samo laz. Tako je bilo i sa Slovencima koji su s njima saradjivali. Njih nije zanimala slovenacka zastava, drzava, ili to da fudbaleri iz Slovenije pobijede SRJ. U evropskoj tradiciji i vizuri to je jedino i prezivjelo.

DANI: U evropskoj tradiciji i vizuri ima dosta pojednostavljivanja ovdasnjih sukoba. Toga je bilo i u Sloveniji.

MILER: Prvo, mislim da su neke greske od strane Slovenije i njene politike ucinjene, ali Slovenija i Ceska su na kulturnom planu cinile jako dobre stvari u jugoistocnoj Evropi. Umjetnici iz BiH, iz Hrvatske, s Kosova, imali su priliku raditi. Uvijek je tako da se muzicari prvi snadju, oni su najvise i radili skupa. I knjizevnici su saradjivali. Mi iz teatara smo uvijek nekako konzervativni i spori, a imamo i jezicke barijere, pa su koprodukcije uvijek teske. Da se moglo vise napraviti, jeste, ali ako vidimo realno stanje, mislim da je Slovenija imala dobrih poteza. Sad su u Sloveniji trenutno desnicari na vlasti, ali oni ce na izborima brzo izgubiti i doci ce liberalna struja.

DANI: To je istina, ali rijec bosanac u Sloveniji nije uvijek imala pozitivan kontekst, cesto je bivalo upravo obrnuto.

MILER: Ta rijec se u Sloveniji prije rata upotrebljavala za svakog "gastarbajtera" u Sloveniji. Svi su bili "bosanci". Iz Srbije, s Kosova, ili iz Knina, svi su bili "bosanci", a ja mislim da su Slovenci tek poslije rata otkrili Bosance. Ranije nije bilo toga i to jeste bilo nesto pogrdno - "bosanci"! Za tvrde komunisticke vladavine to je bilo zabranjeno, mogao si u zatvor zbog te uvrede, poslije je to bilo dozvoljeno. Danas, deset godina poslije rata u Sloveniji, prema Bosni se javlja sasvim drugi odnos.
DANI: Prosle godine ste postali laureat festivala MESS s predstavom Baal. Kritika u cijeloj Evropi je tu predstavu proglasila kultnom. Saradnja izmedju "tranzicijskih drustava" polako ide naprijed, ali kao da jos uvijek nema umjetnosti koja bi preuzela odgovornost da pogleda u oci svim dilemama iz proslosti?

MILER: Kriticka masa koja se poslije Drugog svjetskog rata bavila fasizmom i kritickim umom, pa i utopijama, prije novog rata, zadnje katastrofe koja nam se desila, izmorila se i istrosila. Kriza o kojoj govorite je i produkt cinjenice da je masovna kultura, vodjena proletarijatom, da ga tako nazovem, potjerala intelektualce iz pozorista. Sjecam se kad je sa mnom kao dramaturg radio pisac i pjesnik Boris A. Novak, da su glumci okolo pricali "sta ce nama pjesnik objasnjavati sta se radi u teatru". I onda su intelektualci dizali ruke od pozorista, a preovladavala je ona sezdesetosmaska estetika o kojoj sam govorio na pocetku. A kad je doslo do kapitulacije svih vrijednosti, postalo je jasno da je covjeku potrebno ono najosnovnije, da mu je taj trivijalni zivot najblizi i da umjetnost nema nikakvog utjecaja. To se tacno moze vidjeti kod vas u Sarajevu, i svugdje gdje je bila velika katastrofa. Covjek se u najtezoj situaciji fundamentalno hvata za neki smisao. Zato su ovdje nastajale umjetnicki znacajne stvari u ratu. Kad se vrati svakodnevica, opet se gledaju utakmice, povraca se od trivijalnosti, ceka se na Godota, jednostavno se vegetira. Kriza u umjetnosti je nastala zbog pomankanja kriterija. To je najvise ocigledno u vizualnoj umjetnosti. Dosta je stvari koje su dozivjele veliku slavu, od performansa do instalacija, a "prosle" su jer nije bilo kriterija. To se u teatru nije moglo dogoditi, jer predstava je nesto sto za dva sata mora imati neki kvalitet. Mi mislimo da smo danas jako pravedni, a ja mislim da ima mnogo umjetnika za koje ne znamo, jer nemaju medija i ne mogu se prezentirati. Jer danas nije vazno ono sto radis, nego koliko si medijski sposoban. To znaci da moras biti vise na telefonu ili na Internetu, raditi promociju. Sada je vazno ono sto govoris, a ne ono sto radis. Ispada da je vazno samo to da se ima osjecaj novog, a bitno je selektirati. Imao sam prijatelja koji se bavio literaturom, imao je rak, sjedio je ovako u cosku i rekao: "Osjecam kako mi curi zivot, zao mi je za svaki minut koji sam gledao televiziju, koji sam trosio vrijeme, citao lose knjige. Ima toliko dobrih stvari kojima se treba baviti." Glavni problem modernog covjeka je da ne zna selektirati, ne zna izabrati.

DANI: Sto mislite o ovogodisnjoj selekciji MESS-a u kojoj Vasa predstava ucestvuje van konkurencije?

MILER: Vi cete sada vidjeti predstavu jednog od najvecih njemackih reditelja, Marthalera, i to ce otvoriti MESS. Mi u Sloveniji to nismo mogli gledati. Mislim da MESS postaje zaista jedan svjetski relevantan festival. Drago mi je da je tako, jer je prije postojao monopol. U Jugoslaviji je bio BITEF, i kraj. U Zagrebu i Ljubljani i ostalim jugoslavenskim provincijama nisu se mogla vidjeti znacajnija gostovanja. S glumcima iz tri sredine sam htio imati jednu jaku vizuru, tako da pokusam imati pristup realnosti, koja je, naravno, puno jaca, puno okrutnija. Mislim da je potrebno baviti se bitnim pitanjima, nemam potrebu iznositi moralni stav.

Objavljeno u broju 174 DANA, 29. septembar / rujan 2000.
Što se mrči kada kovat' nećeš, što zbor kupiš kad zborit' ne smiješ...
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Vida Ognjenović: Živimo u proverenom desetercu
Bane ĐORĐEVIĆ | 18. jun 2011. 20:56

Vida Ognjenović, o režiji ”Kanjoša” i ”Seoba”, zbunjenosti, intelektualcima i strahu od promena. Uvažavamo samo one podatke o nama koji se nalaze u narodnoj pesmi i od njih zidamo zgradu identiteta.

PREDSTAVE imaju životni tok, nastaju, požive i prođu. Ostaju nesigurna sećanja, emocije i poneki video i novinski zapis i to je sve - kaže za “Novosti” Vida Ognjenović, u jeku priprema svog “Kanjoša Macedonovića”, kojim će 8. jula, u Budvi, biti otvorena jubilarna, dvadeset peta sezona tog festivala.

Ova predstava se radi u koprodukciji Narodnog pozorišta u Beogradu i festivala “Budva grad teatar”, prva čitajuća proba održana je 6. juna u Narodnom pozorištu, a beogradska premijera planirana je za oktobar.

U prebukiranom rokovniku rediteljke, književnice, ambasadorke u Danskoj i predsednice srpskog PEN centra, stoji režija još jedne predstave - njene dramatizacije “Seoba” Crnjanskog.

- “Seobe” ću početi da radim tek na jesen, kao jednu od niza predstava kojima bi Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu trebalo da proslavi 150-godišnjicu postojanja. Kad će biti izvedena zavisi od radova na rekonstrukciji zgrade pozorišta. Predviđeno je da to bude za početak sezone, mada su nam iskustva sa obnovama značajnih zgrada prilično traumatična. Ali, hajde da verujemo da postoje i pozitivna iznenađenja.

*U čemu prvenstveno vidite aktuelnost “Seoba”?

- U svemu. Mada je aktuelnost mera vrednosti medija i dnevnih vesti, a ne pozorišnog čina. Pozorišna predstava mora da ima pretenzija da oživljava upravo ono što nepravedno zatrpavaju pomodni, aktuelni nanosi. “Seobe” Crnjanskog su čudan poetizovan romaneskni prikaz ahasverskih nagona, nada i razočarenja. I doslovno i metaforično su svevremena tema. Ostaje da se tome u predstavi bar malo približimo.

*Rekli ste, povodom nove režije “Kanjoša Macedonovića”, da nije u pitanju rimejk, već da pravite oštru, gorku predstavu o tome kako je mala sredina dvolična i opaka i preuveličava svoj značaj. Šta vas je inspirisalo da krenete u tom smeru?

- Čak i kad bi se od mene tražilo da ponovim raniju postavku, ne bih to prihvatila, zato što to ni u najboljoj nameri u stvari nije moguće. Prošlo je mnogo vremena, sad je nova glumačka podela, drugačiji kontekst ideja, prirodno je da tekst iščitavam na drugi način. Nije mi za to bila potrebna neka posebna inspiracija, to je prosto neminovno, jer dobro znamo da se ne može dva puta zagaziti u istu vodu reke koja teče.

*Vaš roman “Posmatrač ptica” iz prošle godine, ocenjen je kao velika pohvala priči i pričanju. Ima li čovek danas vremena i potrebe za pričama i pričanjem?

- Možda u vremenu pomalo oskudeva, jer ga zatrpavaju razne druge atrakcije, ali potreba za pričom je, srećom, neutanaživa. Priča je čovekovo čitanje, odgonetanje i podnošenje sveta. Bez nje ga ne bi razumeo.

*Ovaj roman je i priča o ličnom identitetu. Da li smo u Srbiji i dalje zbunjeni kada je reč o identitetu, ličnom ili nacionalnom?

- Jesmo. Kod nas je identitet još uvek busija iza koje agorafobično i s podozrenjem gledamo na sve što nismo mi. A uvažavamo samo one podatke o nama koji se nalaze u narodnoj pesmi i mahom od njih zidamo zgradu identiteta. Zato pomalo strepimo od svake formulacije koja nije u proverenom desetercu.

*Koliko je ljudima teško da prihvataju promene, novo i drugačije?

- Teško je zato što su stalno, uhodano, provereno i poznato neka vrsta sinonima za mir i sigurnost, i ljudi se bore za njih kao za nasledni životni ideal, ne shvatajući da tako donekle redukuju širinu izbora. Stalni posao, stalno mesto boravka, stalna adresa, stalni prihodi, a sve to s kolena na koleno, to su činioci građanske solidnosti. Njih opasno ugrožavaju moguće promene. U takvoj koncepciji, ono što je jednom provereno i prihvaćeno automatski se čuva od drugog i drugačijeg, kao od opasnosti promene. I ono što je loše ne treba menjati naglo, već oprezno, samo manje lošim, iz straha da ne uzdrmamo temelj stalnosti. Poslovica glasi: “ko se seli, taj se ne veseli”, jer se seobom izneverava blagodet jedinstva mesta, rodne grude, porekla. Promene u takvom poretku vrednosti zaista nemaju baš mnogo šanse.

*Sa kojim pitanjima se danas čovek najteže nosi?

- Mislim da se najteže nosi sa posledicama atrofije moralnih obzira. Bez barem onih osnovnih deset zapovesti, i drugih kodifikovanih humanih normi, svet postaje polje bezobzirne slobode. U njemu se čovek predaje carstvu nagona potpomognutih tehnološkim napretkom, što od njega čini opasnu nasilničku mašinu bez kočnica. Čovek će morati da se prekomponuje u datom trenutku, inače je već prilično zabasao u samoranjavanju.

*Da li je reč intelektualca u Srbiji izgubila težinu i značaj?

- Živa reč je, sama po sebi, izgubila težinu. Ljudi se aljkavo sporazumevaju, grimasama, poštapalicama, psovkama, navijačkim kricima, a, nažalost, neretko i noževima i pištoljima. Ovde ni intelektualcu ni pukovniku nema ko da piše, a nema ni šta, sve je već prevaziđeno jurnjavom za skupim predmetima i izrugano u žutoj štampi.

*Svet je počeo da nas prepoznaje po sportskim uspesima. Da li i kultura menja stereotipnu sliku o Srbiji ili još nemamo takve domete?

- Imamo, imamo, samo što sami tome pridajemo manju važnost. Sport je lakše masovno pratiti, ne treba neka predsprema.

*Imaju li žene pisci potrebnu širinu i dubinu u odgovarima na pitanja naše stvarnosti i

postoji li, zapravo, ključna razlika u odnosu na muške pisce?

- Te olako povučene linije razlika između muškog i ženskog pisma imale bi smisla kad bi nas neko prethodno uverio da na jednoj strani sve žene pišu na isti način, a na drugoj muškarci, što je besmislica.

*Šta će biti glavna korist od održavanja Svetskog kongresa Međunarodnog PEN centra u Beogradu, na jesen?

- Usmeravanje pažnje bar za tih nekoliko dana na književnost kao ozbiljnu dimenziju nadgradnje sveta.


PITANJA DANACA

*KOJA su najčešća pitanja o Srbiji koja dobijate kao diplomata?

- PRVO, da li je i u Srbiji velika nezaposlenost (na šta ja odgovaram bez procenata, jer me to pitaju Danci koji se žale da je kod njih nezaposlenost nažalost narasla sa dva na tri i po procenta). A drugo, da li su veliki porezi strancima kad kod nas kupuju nekretnine i da li se one mogu osigurati kod stranih osiguravajućih društava.

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71. ... -desetercu
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Nikita Milivojević: Umetnici su pomalo sumnjiva lica
Vukica STRUGAR | 13. avgust 2011. | Večernje novosti

Reditelj Nikita Milivojević o planetarnom ubrzanju, glumačkoj pameti, vlasti, državi, engleskoj travi: Ništa ne može da se nauči niti postigne preko noći. Ni dobra kultura, ni vlast, ni država

PUTEVI se stvaraju putovanjima - misao je koja je, čini se, najbolju (i najbukvalniju) potvrdu dobila u slučaju reditelja Nikite Milivojevića. Uspešnom predstavom na jednoj evropskoj sceni otvarao je sledeća pozorišna vrata, pa su se tako nanizale režije s njegovim potpisom u Grčkoj, Švedskoj, Sloveniji, Makedoniji, Turskoj, Nemačkoj... Sledeća umetnička destinacija biće Glob teatar u Londonu, a “ulaznica” Šekspirov “Henrik Šesti”. Premijera je najavljena za maj naredne godine, u okviru Kulturne olimpijade koju su (mudri) Englezi planirali u isto vreme kada i onu sportsku, jer je to jedinstvena prilika da po ko zna koji put promovišu svog najvećeg pisca. Tačnije, njegovih trideset pet dela na isto toliko jezika! A jedan od njih biće - srpski.

Time se nastavlja velika Nikitina promocija naše kulture u Evropi. Da podsetimo, prethodne sezone uradio je prvu pozorišnu postavku Andrićeve “Na Drini ćuprije” i to u prestižnom Šaušpilehausu u Diseldorfu. Sva ova, tako različita iskustva, samo su učvrstila njegovo rediteljsko ubeđenje da dobrog glumca svuda u svetu čine dve stvari: instinkt i pamet.

- Oni često ne vole da traže i improvizuju na probama, ali se zna da su najbolji glumci i najbolji improvizatori - otkriva Milivojević. - Umeju da prepoznaju šta je najbolje za njihov lik i predstavu, da pronalaze rešenje u kontekstu celine. A to je redak dar. Kad kažem improvizacija mislim na različite pristupe temi kojom se svi zajedno u procesu stvaranja predstave bavimo. Lično, volim prvo da “otvorim” sve, da na što više načina tragamo i dolazimo do nekih neočekivanih stvari. Ponekad su pripreme i improvizacije i najuspešniji deo rada, a nekad se i najbolje stvari dese na probama. Onda je muka kako to sačuvati u predstavi. Nešto je, jednostavno, neponovljivo. Sveže.

* Gde prepoznajete te “sveže” glumačke instinkte?

- Sinoć sam sa gostima iz inostranstva gledao “Otpisane”, čuvenu seriju o partizanima i Nemcima iz sedamdesetih godina. Već sama crno-bela tehnika u kojoj se snimalo deluje danas anahrono i egzotično. U seriji su igrali naši najpoznatiji glumci dok su još bili mladi i ja sam shvatio kako to rade na fantastičan način! Jednostavno, bez preterivanja, iskreno. Ostao sam zapanjen i koliko je režija Ace Đorđevića bila tačna... Kad se uporedi s nekim današnjim serijama, sve je na Acinoj strani! I kako se snima, i kako se postavlja kamera, i kako rešava sekvenca. Sada svi nešto preteruju, glumački lažu. Došlo je do nekog ozbiljnog poremećaja.

* Ko su pametni glumci?

- To su oni koji odmah shvate šta se traži u improvizaciji, a onda tačno znaju kako da to primene u svom liku, kako da ga grade i razvijaju. Takvi glumci dok nešto rade na početku već znaju šta će biti na kraju. Jer, osećaju celinu. Redak je to dar, a imao ga je Branko Pleša. I to ne samo da sagleda celinu u scenama u kojima je igrao, nego i u onima kojima nije. Rade Marković, takođe.

* Među njihovim današnjim kolegama malo bi se takvih moglo prepoznati?

- Vreme je u svakom svom segmentu postalo veoma površno. Niko nema vremena da dublje o bilo čemu misli, jer to zahteva kontinuiran proces. Naša koncentracija razapeta je na desetak strana, pa niko i ne traga za dubljim slojevima. Vrlo površne stvari nazivaju se ozbiljnim, a ne bi smele. Tako se desilo i da je čuveni čelista svirao u njujorškom metrou, a da niko nije zastao da ga čuje. A te iste večerio karte za njegov koncert bile su po 300 dolara rasprodate! Niko nije prepoznao lepotu...

* Da li u svim sredinama koje ste upoznali primećujete istu površnost o kojoj govorimo?

- Ubrzanje je sveopšte. Planetarno. Ne možeš lako da se izoluješ. Postoji nešto što ja doživljavam kao širi okvir, onaj u kome živiš i na koji ne možeš da utičeš. On utiče na tvoj život, odluke i način mišljenja. E, ali u tom istom okviru ima i jedan manji, unutrašnji, na koji veliki ne može da utiče, ali možeš ti! Beograd je postao mentalno zagađena sredina. Kako da sredim život kad mi u takvoj sredini on ne odgovara? Zato sam se povukao i većinu vremena provodim u mom rodnom gradu, Inđiji. Sada imam i svoj vinograd, na jednom malom ranču... Ponekad misliš kako ne možeš da zameniš “ovo” nečim drugim, da se izmestiš. Ali, dovoljno je da samo promeniš perspektivu, ugao gledanja i vidiš da su neke druge stvari važne. Ja sada na svoj ranč dovodim prijatelje u moj mali duhovni okvir. Ovo društvo ne može ni sebe da sredi, a kamoli moj okvir! Pa samo se upitajmo - danas, posle dvadeset godina, koliko smo srećniji i sigurniji nego što smo bili? A to su neke elementarne stvari. Shvatio sam da ne smem da dozvolim da neko drugi uređuje moj intimni, unutrašnji svet. Ukus, mišljenje i kriterijume nameću nam oni koji nemaju ni ukusa, ni mišljenja, ni kriterijuma. A svi se pravimo blesavi!

* Šta vam, lično, govori dosadašnje životno i umetničko iskustvo?

- Dugo godina sam bio u Beogradu, pre toga u Novom Sadu. Sada živim u Inđiji, manjoj sredini koja mi prija. Više ne predajem u Beogradu već u Novom Sadu i to mi, takođe, prija. Polako dolazim do one mudrosti “manje je više”. Sa studentima pripremam projekat koji se radno zove “Pisma sebi”: imaju zadatak da se obrate samima sebi za dvadesetak godina. I ja pišem...

* Pa, čemu vas je prethodnih dvadeset naučilo?

- Ima jedna divna priča o engleskoj travi. Kada je neki stranac pitao Engleza šta treba da uradi da trava u njegovom dvorištu izgleda tako savršeno, ovaj mu je odgovorio da posadiš, neguješ, šišaš i zalivaš. I tako trista godina... E, to bi trebalo da nas nauči da se ništa ne može postići preko noći. Ni dobra kultura, ni vlast, ni država. Ali, ne mogu time da se bavim. Više ništa ne računam “bruto” već svodim na “neto”. Neću da gubim vreme. Čuvam samo ono vredno. Pravim dragocen i sužen izbor ljudi, stvari, ideja.

UDVORIŠTVO NA CENI

* Trenutno ste u Novom Sadu, vodite jednu pozorišnu radionicu?

Sa svojim studentima, uz nekoliko profesionalnih glumaca, spremam projekat koji me intimno zanima i koji zaokružuje priču kojom sam okupiran. Ta priča počela je sa “Moja domovina - sedam snova”, nastavila se sa “Zimskim baštama”, a ovo će biti treći deo. Zapravo, sve vreme se pitam šta je naša domovina, kakvo je naše okruženje, ko smo mi. Uvek sam zapanjen kako budućnost tako brzo postaje prošlost. Neke stvari se očigledno ponavljaju. Na to nas upućuje i Andrić. Kad opisuje Ćorkana kaže da je on bio neka vrsta umetnika u sredini u kojoj umetnost nikom nije potrebna... Kod nas su ljudi, generalno, najmanje važni, a umetnici uvek pomalo “sumnjiva lica”. Analizirajući istoriju moraš da uvidiš da smo stalno živeli u zemlji u kojoj je udvoričko mišljenje na ceni, uslov da bi opstao. Nijedna vlast ne voli da bude kritikovana niti da čuje istinu. I uvek se radi o nekom “muljanju”, većem ili manjem, a mene najviše dotiče ono pozorišno.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Dejan Mijač, stvaralac

Ako već nemate nade, onda se naučite da živite sa svojim životom - rekao je govoreći o A. P. Čehovu Dejan Mijač, proslavljeni pozorišni reditelj, koji je, kako kaže, odlučio da se predstavom „Višnjik“ pomenutog ruskog klasika (Jugoslovensko dramsko pozorište) povuče sa rediteljske scene!

Kaže, Čehov i „Višnjik“ - komad o posledicama društveno-političkih promena, prevrtljivosti moći i ugleda, relativnosti i sreće i patnje, devastiranju vrednosnog sistema, neminovnosti - bili su mu po meri da se na svoj način ispovedi, da stavi tačku. Kaže, uz za njega karakterističnu (samo)ironiju, da je u godinama kad se moraju napuštati poroci, a obzirom na to da ne puši i ne pije, ostalo mu je, jedino, da ostavi režiju. I još kaže kako je bolje da on sam odluči koja mu je predstava poslednja nego da to učini neko drugi. U ovoj rečenici kulturna javnost prepoznaje i značenje koje se duboko odnosi na ovdašnje (ne)prilike u kulturi, ali o tome drugom prilikom.

Više od pet decenija rediteljskog stvaralaštva Dejana Mijača obeleženo je brojnim nagradama, među kojima je i osam Sterijinih. Jedan je od najznačajnijih i najplodnijih ovdašnjih pozorišnih reditelja. Trasirao je put modernog jugoslovenskog pozorišta, hvatajući se u koštac sa najtežim izazovima vremena i prostora u kojem je stvarao. Njegov opus obuhvata i klasiku i savremene autore, a među najčešćim ocenama njegovog rada su visoki umetnički dometi, ocena da je napravio veliki iskorak, kao i opaska da hrabro i snažno zadire u najosetljivija, najbolnija društvena i aktuelna pitanja.

Trebalo bi i vremena i prostora makar za najsažetiji pregled njegovog opusa. Pomenimo tek nekoliko predstava: „Troil i Kresida“, „Golubnjača“, „Leons i Lena“, „Mrešćenje šarana“, „Mera za meru“…

Ima dosta toga što objedinjuje moje režije. Uvek je bilo paralela sa situacijom koja nam se događala - rekao je jednom prilikom. A odgovarajući na pitanje o tumačenju klasičnih dela iz današnje perspektive, čemu je u dobroj meri bio sklon, napomenuo je da mu kao najveće priznanje biva komentar publike da su gledali nešto što „kao da je juče pisano“.

Veli da, kad je bio mlad, intelektualna pojava koja ga je fascinirala, na njega uticala, bio je francuski filozof Žan-Pol Sartr, „briljantan um koji je vrlo duhovito i ironično umeo da definiše neke odnose i da uspostavi razlike“. Kasnije je revidirao taj stav. „Kad sam ga video 1968. u Parizu, na Sen Žermenu i oko Latinskog kvarta, kako sa svojom gospođom Simon de Bovoar kliče Mao Cedungu, rekao sam sebi: Dovde možemo zajedno, a odavde svako za sebe.“

Porastao je uz oca Božidara, sveštenika, i majku Ružicu, učiteljicu. „Oni su bili naklonjeni svetu umetnosti: literaturi, muzici, slikarstvu... Uvek su o tome pričali s obožavanjem. Ipak, nisu bili zadovoljni što sam odabrao Fakultet dramskih umetnosti“, izjavio je jednom prilikom.


Mijač slovi i za očaravajućeg cinika. A on sam, pak, kaže da ga je život naučio „da nikad neće biti bolje“, naučio ga skepsi te i kad vidi da mu se nešto dopada u to ne veruje, ali uprkos tome ističe da „za čoveka treba imati i nadu i ljubav iako ljudi, kad se ozbiljno razmisli, i nisu za voljenje“.

Politikom se, napominje ne bavi jer nije mu bliska, a ni oni koji su u njoj, kod ljudi kao retku i dragocenu osobinu do koje drži izdvaja stid… „Danas je moral bezdušja glavna inspiracija. Ne pita se da li šteti, uzrokuje patnje miliona ljudi, važan je profit, i to enorman. Kada je tako, ne možete očekivati od ljudi koji se bave projektovanjem stvarnosti da se služe bilo čim osim nasiljem“, rekao je komentarišući savremeni trenutak.

Rođen je 1934. u Bijeljini. Diplomirao je režiju 1957. na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu i iste godine dobio prvi stalni rediteljski angažman u Tuzli koji je trajao do 1961. Tada, na početku karijere, pretežno je radio autore iz angloameričkog repertoara 20. veka. Njegova diplomska predstava (1957) zvala se „Plug i zvezde“. Poznavaoci njegovog rada ističu da je „dubokim oranjem“ dosegao zvezde. Tokom decenija „oranja“ kontinuirano je sarađivao sa Srpskim narodnim pozorištem u Novom Sadu, Jugoslovenskim dramskim, radio na scenama širom ondašnje Jugoslavije, a zanimnljivo, nikad nije radio u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Kaže da je život merio po pozorišnim sezonama, a ne po godinama da mu praznici nisu bili ni Božići ni Uskrsi nego premijere… „Nemam za čim da žalim. Ono što sam učinio ranije učinio sam sa onom pameću. Jer, naknadna pamet, uglavnom, ničemu ne služi.“
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Dejan Mijač: Život ravnodušno prolazi

S rediteljem Dejanom Mijačem o Čehovu i Šekspiru, režiji u politici, izneverenim očekivanjima, ljudskoj sreći: Izabrao sam komad koji mi je odgovarao misaono i iskustveno i - nekako je zgodan za kraj

NOVU pozorišnu sezonu na sceni Jugoslovenskog dramskog otvoriće 4. oktobra poslednji Čehovljev komad “Višnjik”, za koji je pozorišni bard Dejan Mijač rekao da će biti njegova - poslednja režija. Našem savremenom teatru Mijač je proteklih decenija suvereno davao “meru za meru”, postavljao standarde i svojim prepoznatljivim rukopisom ispisivao neke od njegovih najboljih stranica. Zato zvuči pomalo neverovatno da još u punoj rediteljskoj snazi napušta pozornicu. Konačno, veliki imaju pravo i da se predomisle...


Bilo kako bilo, za proteklih više od pola veka, Mijač je u pozorištu postavio najznačajnije svetske i domaće klasike, birajući razloge, kao i vreme i mesto s kojeg će nešto da nam kaže. Samo dva puta je bio u stalnom rediteljskom angažmanu (u Tuzli i Novom Sadu), ali je njegov rad ostavio najdublji trag u kući na Cvetnom trgu - Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Upravo ovde (u koprodukciji s budvanskim Grad teatrom) uradio je i jednog od svojih Čehova. Pre toga, upisao je u biografiju “Ujka Vanju”, ne tako davno “Divlji med”, a “Višnjikom” se bavio još jednom, sedamdesetih godina u Ateljeu 212:

- Bila je to dobra podela, sa sjajnim glumcima. Vera Čukić, Zoran Radmilović, Bata Stojković, Bora Todorović. Ipak, predstava nije ispala tako dobra. Ali, nisam se odlučio ponovo da radim isti naslov zbog ispravljanja ili takmičenja sa samim sobom. Izabrao sam komad koji mi je, jednostavno, odgovarao i misaono i iskustveno. Nekako zgodan za kraj... Kada sam sa studentima svojevremeno pričao o Čehovu, banalizujući pristup toj veličanstvenoj pojavi, govorio sam da kod njega ljudi dođu na neko zabačeno imanje da letuju, tu se malo posvađaju, pomire. I na kraju se raziđu. To izgleda kao jedna neobična epizoda u životu bilo kog čoveka.

* Ali?

- Ali Čehov uvek bira da u tu, tako jednostavnu i dramski ne tako perspektivnu situaciju, usadi neke krizne, prelomne događaje koji učine da gledajući predstave rađene po njegovim tekstovima, uočavamo nekoliko stvari. Pre svega, da se junaci preobraze na naše oči. Više nisu ono što su u početku bili, tako obrnu i naš odnos prema njima i onome što čine. Drugo, vidi se da život neumitno i ravnodušno prolazi. Da ono što jeste već sledećeg trenutka je bilo. A ono što će biti, jako je neizvesno. U takvom sticaju okolnosti lako možemo zaključiti da sve ono što je zbir naših doživljavanja, nadanja, projekata, sve je to niz epizoda koje plivaju na površini neke reke koja sve skupa nosi, u nekom nepoznatom pravcu. I to je život. Nemamo mi tu mnogo šanse da intervenišemo, osim da već potonulim iluzijama dodamo još neku svoju.

* Tokom rada bavili ste se dvojicom, valjda najvećih dramskih pisaca u istoriji književnosti, Čehovom i Šekspirom. U svemu su različiti?

- Prva razlika je čisto tehnička. Sa Šekspirom možeš da radiš šta hoćeš, on se uvek dočeka na noge. I možeš da ga skratiš za dve trećine, on i dalje postoji. Ali ima jedna ideja koja u isti klub okuplja sve najveće dramske pisce. To je sumnja u ostvarivost ljudske sreće. Veliki pisci ne mogu biti zavedeni ubeđenjem da postoji univerzalna ideja koja će odškrinuti vrata raja. Šekspir je upotrebio mašinu istorije s kojom se čovek rve, a Čehov je pronašao neku vrstu autoimune bolesti koja se izražava kao čovekova patnja. Proizvedena od drugih, pa i od istorije. Zato je Šekspir više deklarativan. Veliki pesnik, naravno, ali koji se služi prikazivanjem primera. Čehov je analitičar i veliki tragalac ljudskog stanja i položaja čoveka, uopšte. On se, kao lekar, bavi prvo anamnezom, pa onda traga za dijagnozom i na kraju ima apsolutnu skepsu u pogledu izlečenja.

* Kada govorimo o ljudskoj sreći, kažu “što dalje od primitivizma, dalje od sreće”...

- Majmun je srećan dok jede bananu i živi mnogo takvih srećnih trenutaka - od banane do banane. Nije to stvar emancipacije nego što je teško, mučno, gotovo nemoguće biti svoj. Odupreti se toku. A i kad se oduprete, tek tada nije sreća. Kako Njegoš kaže “ko na brdu ak i malo stoji više vidi no onaj pod brdom”. Videti znači patiti. Zbog viđenog.

* Izjavili ste da za Čehova ranije niste imali dovoljno mudrosti. Znači li to da za njega treba puno i životnog i profesionalnog iskustva?

- Gledao sam ja i mlade reditelje koji su pravili izvanredne predstave po Čehovu. Dodir s njim mora da bude jako delikatan. Čini mi se onako kako su nekada lekari postavljali dijagnozu - stetoskopom, lupkanjem u grudni koš, gledanjem u beonjaču. Jednostavno, intuicijom. A čovek, odnosno reditelj, mora da bude spreman za intuiciju. Meni, lično, mlađe godine su smetale. Možda i zbog viška energije. Intuicija dolazi iz velike koncentracije, smirenosti, usredsređenosti. Čini mi se da od kad sam počeo da čitam, čitao sam Čehova. Nema perioda u životu kad mu se nisam vraćao: pripovetkama, dramama, pismima, dnevnicima. Uvek sam ga voleo, uvek mi je delovao lekovito, ali ga nisam stvaralački kao reditelj dosezao. Ne kažem ni da sam sad u tome uspeo, mada mi se čini da ga sada na poseban način razumem.

* Kritični ste prema sebi i svakoj svojoj predstavi nađete manu. Ipak, koja je među “nesavršenima” bila najbliža vašem idealu?

- “Pokondirena tikva”, 1972. godine. Bila je ono što sam u tom trenutku želeo. Imao sam sreću i da bude prepoznata kao nešto dobro. Gledao sam je posle dve godine izvođenja i već mi se nije svidela. Verovatno bih je sada potpuno drugačije uradio. U svakom slučaju, sve ostale predstave bile su veći ili manji kompromis. U toj “Pokondirenoj tikvi” sam istrajao i isterao ono što sam mislio da treba da se uradi, uprkos tada opštevladajućem mišljenju da se Sterija tako ne igra.

* Gledate li posle izvesnog vremena neke svoje predstave ponovo?

- Ima ih koje su preživele više sezona, pa sam odlazio da ih pogledam i vidim na šta to liči. Obično bih stao iza scene. Prvo bih samo slušao i gotovo redovno imao mučan utisak da je sve u njima veoma lažno. Onda bih i pogledao i - potvrdio mišljenje. Ne dešava se to glumačkom krivicom, ja znam šta je njihov udeo a šta moj. Čak i kad glumac uradi nešto pogrešno, posle završenog posla ga nikad nisam okrivljavao. Gotova predstava je činjenični artefakt. Ona je moja, ne samo po potpisu.

* Kako biste uporedili režiju u teatru i u politici?

- Režija u politici sa onim što rade profesionalci na filmu ili u pozorištu, ne može da se uporedi. Nema podudarnosti, polazi se iz drugačijih premisa. Pozorišna režija je montaža raznih atrakcija u cilju dokazivanja neke istine, a politička potpuno suprotno: uraditi sve u cilju obmane i nametnuti mišljenje da je laž istina. Pitam se zbog čega se uopšte trude političari koji raspolažu realnom moći da ubede nekog pričajući bajke?! Što ne kažu, jednostavno, tako mi se hoće. I stvar je jasna. Diktatori starih režima su romantična stvorenja. Kaligula je strip za samovolju današnjih vlastodržaca.

* Verujete li još u otpor i pobunu?

- Previše je bilo izneverenih očekivanja. Ljudi bi voleli da poveruju i da se ponadaju u neko bolje sutra. Ali, pošto smo svedoci izneverenih očekivanja, onda je jasno zbog čega su ljudi postali inertni. Što se ne mešaju u ništa. Pobune su do skora označavale neku vrstu nagomilane negativne energije koja je u jednom trenutku eksplodirala. Sada su pubune stvar režije, jedne velike globalne nameštaljke. Eto, u Libiji imate slučaj da se jedna strana, koja je uz pomoć inostranstva definitivno pobedila, i dalje zovu - pobunjenici...


TRAMVAJ
- NAŠ narod i u španski tramvaj ide kao u provod, na izlet. Ekonomski uslovi stvaraju stil života, oblikuju čovekove zahteve - od sredine u kojoj živi do samog sebe. Ali, ni to nije pravilo. U Njujorku sam video najgrozniji metro na svetu, razlupan, isprljan, ruiniran. A Amerika je bogata i snažna zemlja, pupak sveta...
S druge strane, mi smo na sve navikli. Za razliku od bogatog sveta, naš dijapazon je vrlo skučen: ovde ili nemaš ništa ili si veliki lopov. Trećeg nema.

ODLAZAK
Na pitanje da li je njegov odlazak sa scene konačna odluka, Mijač kaže:
- Stojim iza toga, mada nisam želeo da od ovoga pravim vest i senzaciju. I ranije sam probao da duže vreme ne režiram. Na početku karijere radio sam pet-šest predstava u sezoni, a onda se vremenom svelo na jednu godišnje. I to je odraz nekog pada elan vitala. Šta ću raditi posle režije?
Nikad ništa nisam planirao, pa ni sada ne planiram ostatak života. Probao sam da ne radim ništa i mogu vam reći da mi dobro ide. Što to onda da kvarim?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Petar Božović: Dva prsta obraza

Glumac govori za Novosti o „Gospodskoj krvi“, crnogorskom jeziku, Dukljanima, moralu, NVO...Poštenje je obraz odnelo! Što se više ističe, manje ga ima. Narod je bačen u slepu ulicu, ali će se vratiti sebi

KOMAD „Gospodska krv“ Marka Kavaje prvi put je odigran 1955. godine, ali je posle samo četiri izvođenja skinut s repertoara nikšićkog Narodnog pozorišta uz obrazloženje da „nedovoljno poznaje i prikazuje razvitak klasnih odnosa u Crnoj Gori“. U utorak veče je isti naslov na repertoaru UK „Vuk“, a premijerno izvođenje već je bilo u Herceg Novom, krajem prošle godine. Ovog puta predstava, u režiji Petra Božovića, nije uvredila ni vlast, ni - Crnogorce. Ili su postali tolerantniji, ili posle socijalizma „klasni odnosi“ nisu ni bitni, ili razloga za uzbunu nikada nije ni bilo...

- Ima jedna formulacija ondašnjeg opštinskog komiteta u kojoj se navodi da komad na neistinit način prikazuje crnogorski narod, odnosno moralni lik Crnogorca - objašnjava Božović. - Tada su osudili „kaljanje lika“, ali gledajući celu stvar sa ove razdaljine, takva stvar više ne može ni da se ukalja. Radilo se o obrazu i poštenju koji su izvrgnuti ruglu. A poštenje, kao jedna od moralnih normi, najviše je obraza odnelo! Što se više ističe i o njemu priča, manje ga ima.

* O tome se radi i u „Gospodskoj krvi“?

- Reč je o naivnoj i nevinoj stvari - neverstvu žene. Istina, danas je neverstvo postalo pravo žena! Možda bi vam nevladine organizacije to bolje objasnile, uz „pravo“ dece da biju roditelje, učitelje, babe i dede. One nas uče šta sve žene mogu i šta sve muškarci moraju da prećute...Na drugoj strani, ljudski život je postao toliko jeftin, zahvaljujući pre svega globalnim interesima. Kao što u SAD moraš da nosiš dvadeset dolara u džepu da bi odmah mogao da ih izvadiš kad te na ulici napadnu, tako danas kao zemlja ne smeš da imaš nikakav resurs. Ako ovde, ne daj bože, otkrijemo naftu, odmah bi nas bombardovali! Moral nije više problem nekog gradskog komiteta već svetski. Sve u interesu građana. Otud i njihovo pravo da se mešaju u unutrašnja pitanja zemalja i naroda. To vam je novi vid imperijalizma, ono što bi Brežnjev nekada u SSSR nazvao „kolektivna bezbednost“.

* U predstavi ste se bavili i jezikom?

- U Crnoj Gori, iako se veliki broj stanovnika izjasnio da govori srpski, vlast je proglasila - maternji. I dodala dva glasa koja se u dijalektu upotrebljavaju. Dakle, na osnovu četiri-pet reči koje znamo samo nas nekolicina, ustanovljen je novi jezik. Cela ta ujdurma i napor skupo su koštali. Bačene su pare, a manipulacija jezikom još je jedan od marifetluka i načina zavađanja naroda. Jezik je, dakle, postao jeftina roba, artikl u robnoj kući koji će se nuditi umesto kusura na kasi. U tom svetlu, glumcima sam rekao da u predstavi govore kako god hoće! Oni su sa svojim sposobnostima napravili papazjaniju od jezika koja ne smeta. Više se dijalekti i ne uče. Mnogi ih u Crnoj Gori ne znaju, pa svi pomalo govore „podgorički“.

* Kako se u novim okolnostima snalazi stara Crna Gora?

- Meni se ona stara više dopadala. Ova nova je stvar psihologa i sociologa. A Crnu Goru bi trebalo sačuvati kao najlepše parče zemlje na planeti, s toliko prirodnih različitosti na malom prostoru. Nekad smo bili jedna kuća u kojoj se sve znalo... Pitam ja jednog čoveka, koji insistira da je Dukljanin, kako to da ne postoji ni jedna narodna pesma o Dukljaninu za kojim narod žali, kao za Bajom Pivljaninom ili Blažom Boškovićem? Dukljanin se naljutio, ustao i otišao. Doduše, o „Dukljanima“ više niko u Crnoj Gori sada i ne govori.

* Da li su se još u nekim „enklavama“ sačuvale tradicionalne vrednosti kojima se nekad ponosila zemlja ?

- Jeste. U zabitima, tamo gde nema asfalta... Kad je ruska mafija pokupovala kuće i zemljišta, otišlo je i onih poslednjih dva prsta obraza. Nadam se da će mlada generacija biti svesnija, da će se okrenuti sebi i videti da živi u jednoj divnoj zemlji, gde na trideset kilometara postoji planina, more, jezero. Da će umeti da je vole i u njoj uživaju, umesto da sede po busijama. Ne može se zauvek živeti od šverca.

OKOLO NAOKOLO

- ZA ove prostore istorija ništa ne znači. Još se gložimo oko četnika i partizana, još neki putevi nisu probijeni iz ideoloških razloga. Pa se ide od Berana, preko Ribarevine, Mojkovca, do Kolašina. Sve okolo, umesto Kolašin – Berane.


PAŽLjIVO SA NAŠOM STAKLENOM BAŠTOM

- UVEK sam bio za državnost Crne Gore. To je normalno, ali nemoj da mi objašnjavaš da sam Dukljanin! Zbog svojih ubeđenja u mnogim crnogorskim pozorištima nisam mogao ni da igram, jer sam kao u komunističkim vremenima imao „karakteristiku“...
Ova predstava, inače koprodukcija (UK „Vuk“, Matica srpska Crne Gore i Herceg fest) dobar je model saradnje i budućnost pozorišta u sve težim vremenima. A kultura vam je kao staklena bašta: kad se jednom ugazi i polomi, decenije su potrebne da se popravi. Setimo se samo primera predstave „Kad su cvetale tikve“ i „crnog talasa“ - koliko je štete samo to nanelo našem pozorištu i filmu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od Upravnik »

Siniša Kovačević: Ovo je vreme protuva i budala

Vukica STRUGAR | 11. februar 2012. Večernje novosti

Dramski pisac govori za „Novosti“ o Velikoj drami, Evropi i Kosovu, podelama, samopreziru, genetskoj predispoziciji Srba. Svaki misleći konobar, pekar, učitelj je zabrinut

VUKOVA nagrada za „izuzetan doprinos kulturi u Srbiji i svesrpskom prostoru“ uručena je ovih dana dramskom piscu i reditelju Siniši Kovačeviću između dva, na prvi pogled, nepovezana događaja: decenije od premijere njegove kultne predstave „Velika drama“ i izlaganja u Domu omladine na temu „Zašto Srbija, a ne Evropska unija“. Vezu nije teško naći, jer sve što se u Srbiji i oko nje dešava oduvek je „velika drama“. Kako bi sam dobitnik rekao - šta da radimo kad nismo rođeni u mirnoj Danskoj, pa da nam je najveća drama kad se dvoje vole, a treći smeta.

Zato ovde, i dalje, priča u čijem je središtu crnogorska porodica Vučić, kolonizacija Vojvodine, vreme Informbiroa, kao i drugi događaji u rasponu od pola veka, ne prestaje da uzbuđuje pozorišnu publiku. Predstava se rasproda već prvog dana kada se pojavi na repertoaru Narodnog pozorišta, a među fanovima ima onih koji su je odgledali i petnaestak puta! Kako autor objašnjava taj fenomen?

- Drago mi je kad vidim punu salu mladih ljudi. Za njih je sve što se u komadu dešava davna prošlost, tiče se njihovih dedova i očeva. Ali, ta priča će se vratiti nekome kao emotivni, a nekom kao materijalni bumerang. Kad Nemci dođu i kažu: „Rođače, živiš u mojoj kući...“ - kaže Siniša Kovačević, i nastavlja:

- Za uspeh je potrebno napisati dobar komad, izrežirati ga, imati dobre glumce, a onda i malo nebeske milosti i zlatnog praha po njihovim temenima... Sve moje predstave bile su uspešne, ali je „Velika drama“ fenomen po nekim stvarima. Prva je koja je trajala četiri sata, s tematskim okvirom koji je izazivao podozrenje u stilu - koga zanima postratni sistem vrednosti, tragedija Crnogoraca i Nemaca, da li će ti mladi glumci kojima se još nije osušilo ni mastilo na diplomama moći da iznesu predstavu... Zaista, osim Tase Uzunovića i Ljilje Blagojević sve uloge igraju mladi. Ali, to vam je kao i u životu: u uličnim tučama ili postanete fajter ili idete u zaborav. Ima jedan pedantan čovek, Zemunac, hroničar Narodnog pozorišta, koji je „izmerio“ da je za protekle četiri decenije „Velika drama“ imala najduži premijerni aplauz na ovoj sceni.

* Da li među Crnogorcima još traje „velika drama“?

- Tih masovnih seoba nije bilo samo sa Crnogorcima. Kolektivna „usrećenja“ doživeli su i Dalmatinci, Makedonci u Banatu i drugi. I seoba iz stana u stan je trauma, a kamoli ovo. Pored geografskog, morfološkog, mentalitetskog, gastronomskog, menjaš i politički pogled na svet. Crnogorci kao narod skloni su dramama, pa je drama, bar za one koji su to doživeli tragično, i otcepljenje. Za literaturu i filmove najzahvalniji su narodi sa bogatim adrenalinskim punjenjem. Takvi su Crnogorci, Sicilijanci, oni sa Kavkaza... Ruska literatura, bogata i kvalitetna, najbolja je u vreme turbulencija. Engleska, takođe, do Dikensa. Treba imati ili glavu u torbi, ili creva koja krče, ili ženu koju voliš a ona ne voli tebe - da bi te muze pohodile. Srećni i siti ljudi teško mogu „zapevati“.

* Danas u Srbiji, svakako, nije teško zapevati?

- Rekosmo, sit stomak ne peva. Umetnost je uvek refleksija socijalnih i istorijskih parametara. Živiš u državi čiji je jedan deo okupiran i proglasio nezavisnost, s gladnim ljudima na ulicama, inženjerima i profesorima koji prodaju kurtone i žvakaće gume na kartonskim kutijama, gde trideset hiljada ljudi godišnje više umre nego što se rodi. Kriminal je na ulicama, u školama, porodilištima. Jedina uspešna stvar nam je sport - izuzetak koji potvrđuje pravilo. Svaki misleći metalostrugar, pekar, konobar, učitelj, intelektualac je zabrinut. I zato se užasavam kad neko kaže „mene politika ne interesuje“. Eto, i na svu našu muku sad smo dobili Sibir s vremenskim nepogodama.

* Psiholozi kažu da smo mi narod koji neguje samoprezir?

- Taj mazohistički pogled na svet, potreba za samoponižavanjem je neverovatna! Ne znam, zaista, otkud to. Kada je Čerčil ušao u Drugi svetski rat obećao je krv, znoj i suze, ali je i rekao da Velika Britanija mora da pobedi jer ne dovodi u pitanje svetost ciljeva za koje se bori, pravdu i pravičnost, istinu i boga koji moraju biti na njihovoj strani. Konačno, i činjenicu da zahvaljujući tom bogu u Velikoj Britaniji ima gotovo zanemarljiv broj protuva i budala. Novinar ga je pitao ko su oni, a Čerčil je rekao da protuve za svoja pacifistička baljezganja dobijaju novac, a budale to rade iz ubeđenja. Taj fantastični državnik definisao je i našu situaciju ovde. Da li iko može da dovede u pitanje pravo i pravičnost, istinitost i svetost, kada je reč o Kosovu? Pa, ipak, ima protuva i budala koji se o krucijalnim nacionalnim pitanjima izjašnjavaju, kao što to objašnjava Čerčil - neko za pare, neko za džabe! Često količina buke zameni količinu ljudi. I još kad imaš blagonaklone medije, koji takođe iz „čerčilovskih“ razloga daju ogroman prostor bukačima, dođeš do nečega što se zove podela Srbije na prvu i drugu, svejedno.

* Kakva je ta podela?

- Niko ne govori da je ta podela u odnosu devet prema jedan, pa samim tim nije podela već statistički odnos. Milton kaže da pet dobro organizovanih pojedinaca može da kontroliše haos od milion jedinki. Jedina stvarna podela u Srbiji, i političke i matematičke prirode, jeste podela na evroskeptike i evrofile. Ona je sada u odnosu pola - pola, s tim što u iskazivanju svojih političkih stavova po agresivnosti i eskalaciji mržnje prema neistomišljenicima prednjače takozvani evropejci. Ali, i to se može razumeti. Njih su o odnosu prema neistomišljenicima učile tate i mame, a tate i mame su o tome učile u Kumrovcu...

* Da onda i ne pitamo zašto Srbija a ne Evropska unija?

- I pre desetak godina, u vreme potpune evropske euforije u Srbiji, izražavao sam evroskepsu i antiglobalistički stav prema tom mastodontu koji ćemo zvati evropska država. Naravno, nikad nisam dovodio u sumnju evropske vrednosti: umetničke slobode, odnos prema religiji, higijenske i radne navike, radnička prava... Nešto je sasvim drugo taj paradržavni sistem u kome ćeš se ukrcati u preglomaznu neokominternovsku instituciju, u kojoj mora da se odredi i oblik jagoda i težina jajeta. U kojoj na parakomunističkom principu s jednakim pravom učestvuju u odlukama jedna Nemačka i Letonija, ili jedna Italija i Slovenija. To je specifična vrsta političke perverzije. Nijedna multikonfesionalna i multinacionalna imperija nije opstala. Mi smo kao narod samo u prošlom veku bili svedoci tri raspada u krvi i pepelu: Otomanske imperije, Austrougarske, pa i preteče EU (čije je tekovine i standarde umnogome preuzela) - Jugoslavije. Tu, oko nas, raspala se i sovjetska imperija, pa Čehoslovačka... E, a sad se nudi novi koncept koji treba da bude usrećiteljski, utopijski, u kome treba ući u zagrljaj od koga često pucaju kosti.

* Čemu da se u tom „zagrljaju“ nadamo?

- Sa svojim malim jezikom, malom kulturom, malom privredom - ostaćemo brzo i bez jezika, i bez kulture, i bez privrede. Zato često govorim da je Evropa komforna grobnica za male narode, što se već dokazuje na primeru Bugarske i Slovenije, Belgije i Litvanije. Uostalom, Britanija je već na izlaznim vratima Evrope, uskoro će i Francuska. I šta ostaje posle tih velesila od Evrope: Rumunija, Bugarska, Mađarska, Hrvatska, Nemačka... Drugim rečima, Četvrti rajh! Koliko god to zvučalo kao „teorija zavere“, to je tako i nikako drugačije. Zato je bolje u tom odnosu predimenzioniranog užasa biti svoj na svome, neutralan, i vojno i politički. Ne treba slušati ove protuve i kukumavke koje kažu da nismo u stanju sami da živimo. Ako ne možemo u ovakvom raju kao što je Srbija, treba da nas nema!

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71. ... a-i-budala
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Intervjui vredni pažnje

Post od branko »

Mijač: "Narod koji ne prati prave vrednosti gubi se u istoriji"

- Ljudi koji nikad nisu ušli u biblioteku i nisu pročitali tri ozbiljne knjige, oni koji nikad nisu bili u Filharmoniji ili pozorištu odlučuju o kulturi. To je strašno. Muzeji u Beogradu ne rade, a profesori decu vode u Jagodinu u akvapark i da gledaju žirafe. Šta tu ima da se vidi? E, pa ne može elita biti toliko bezumna - kaže u intervjuu za “Blic” Dejan Mijač, jedan od najznačajnijih režisera koje je Srbija imala.

Pozorište je sada samo zabava i ništa više: Dejan MijačU subotnje prepodne, u praznom Glumačkom salonu Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u kojem se igra i njegova poslednja predstava “Višnjik” (A. P. Čehov), nekoliko dana nakon što je za Dan državnosti odlikovan Sretenjskim ordenom, autor pozorišnih predstava koje su kritikovale, postavljale najznačajnija društvena pitanja i razbuđivale, kaže da je takvom pozorištu kraj.

- Pozorište se nekad smatralo obaveznim delom društvene igre, a sada je zabava i ništa više. Prosto se naruči i ti ima da pevaš i skakućeš i učestvuješ u mojim reklamama i mojim predizbornim kampanjama. Nekad smo imali dijalog sa društvom. Sada toga više nema. Mi smo uništeni. Ceo vrh gradske vlade nikad u pozorištu nije bio. Možda na Terazijama jer je to zabavljačko pozorište. Oni jednu ozbiljnu predstavu intelektualno ne mogu da izdrže - upozorava režiser.

Više puta ste isticali da se klonite politike jer vam ni ona ni ljudi u njoj nisu bliski. Kako izbeći da politika ne razori sve, od ljudskosti do ekonomije?

- Poštovati prave vrednosti. Narod koji ne zna da poštuje svoje duhovne vrednosti, nema duha, postaje privremeni narod koji ide za privremenim, efemernim stvarima. Gubi se u istoriji.

Ranije su političari dolazili u ozbiljno pozorište?

- Bili su drugačije školovani i orijentisani.

Onda to nije problem vlasti, nego društva?

- Tako je. Vlast je izdanak nove populacije, novog načina razmišljanja. Onog trenutka kad profit postaje bog, tada ništa drugo nema nikakvu vrednost.

Ali novac je i ranije bio važan?

- Bio je sredstvo. Danas je zamena za božanstvo. Koliko imaš, toliko si bog. Umetnost bez subverzivnosti nije umetnost. Uvek će biti takvih umetnika, dok ih ne korumpiraju. Povoljnije je ne biti subverzivan. Osim toga, ni društvo nije na tom stepenu da zahteva dijalog sa suprotstavljenim mišljenjem.

Šta vam znači orden?

- Lepa tačka na kraju karijere. Doživljavam ga kao svojevrsni oproštaj od epohe, doba gde je pozorište bilo nešto drugo. To je priznanje da je ranije bilo vrednosti koje i sadašnja generacija poštuje. To mi imponuje.

Utisak?

- Bio je priličan broj posmrtnih odlikovanja, uključujući Srđana Aleksića iz Trebinja i mlade policajce koji su izginuli. Ti ljudi su vršeći svoju dužnost, a Aleksić je ispunjavao svoju etičku obavezu, uradili bez razmišljanja ono što se od njih očekuje. Cena je bila njihov život. To me je dirnulo. Oni su primer koji je gotovo nemoguće slediti.

Ukazana je počast dvojici pozorišnih ljudi, vama i Jovanu Ćirilovu, a na delu je uništavanje pozorišta uskraćivanjem novca i političkim igrama. Kakav je plan vlasti sa pozorištem?

- Ne znam, mogu samo da slutim. Ima mnogo mesta za zebnju jer u Zakonu o kulturi nije upisano da se zgrada Jugoslovenskog dramskog ne može otuđiti niti promeniti namenu. Da je to stavljeno, znao bih da to pozorište ostaje pozorište. Ovako ne znam, možda ću da dočekam crni dan kad će se ovde useliti neki šoping mol.

Kažete da je elita bezumna?

- Ne razumeju da kad odu s vlasti niko neće znati za njih, kao ni za one pre. Ivo Andrić ostaje od cele epohe, a ne Josip Broz. Ako hoćeš da upoznaš epohu, čitaćeš Andrića, a Tito je postao omiljena ličnost žute štampe - je li rođen u Kumrovcu, koliko je imao žena ili automobila.

Hoćete li izaći na izbore?

- Poslednja dva puta izašao sam iznerviran mogućnošću da dođu na vlast neki budi-bog-s-nama tipovi i zaslepljenošću naroda rečenicom “hoćemo promene”. Koje promene, ko nudi? Ko po bilo kom ekonomskom parametru može da garantuje da će biti bolje. Posebno što od ove garniture koja se sad nameće kao neka koja će izvršiti promene ne očekujem ništa bolje. Kako ih pogledaš poimence, znaš da nema šanse da bude bolje. Samo tri puta gore.

Znači - izlazite?

- Ne znam, možda ću i ovaj put biti isprovociran. Dosta mi je tih koalicija.

A ideja o “belim listićima” i aktivnom sabotiranju?

- To je zabavno, kao neki pokret otpora. Što se mene tiče, ako ne izlazim - ne izlazim. Kakvi beli listići!


Bitno je ko vuče konce

Omiljena istorijska ličnost vam je Miloš Obrenović zbog vizije države i načina ostvarivanja politike?
- Nepismeni Miloš je znao ko je zakulisni igrač koji je najvažniji i koji vuče konce. Kad se to ne zna, problem je. Ne znam ni ja, ali da sam političar, dokučio bih.
A zašto naši ne dokuče?
- Suviše su zaokupljeni sobom, svojim mandatima, malim, trivijalnim problemima. Nema među njima nikoga ko je shvatio istorijski trenutak. Miloš je shvatio da ako on se ne izbori za Srbiju i nezavisnost, neće ih nikad biti. A takav cilj ne pita koji su lični interesi.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta