Branislav Nušić

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Branislav Nušić

Post od branko »

Бранислав Нушић

Jedan od najvećih srpskih komediografa, "čarobnjak smeha" i "najduhovitiji čovek Balkana", Branislav Nušić (1864-1938), na planu ljubavi nije bio srećne ruke. Njegova neizmerna ljubav prema kćeri jednog beogradskog veletrgovca bila je neostvarena i to je bio razlog što je u svojim delima žensku ljubav predstavljao kao površnu i nepostojanu, a žene uglavnom kao neverne.
U pozorišnoj šali "Običan čovek", u kojoj se po prvi put pojavljuje junak "Puta oko sveta" Jovanča Micić, okosnica je neobična ljubav: devojka se zaljubljuje u mladića koga poznaje samo po njegovim pesmama, ali ne i lično. U stvari, događaj iz života samog komediografa - kao što sam kaže u predgovoru komedije - da cela ta priča "vodi poreklo od jednog intimnog događaja".
Kao i glavni junak ove komedije, Nušić je zbog ljubavi postao pesnik, da bi kasnije ljubav postala čest motiv njegovih komedija i humoreski.
Ali, iako se u mladosti dugo i uporno bavio poezijom, objavio je samo dve pesme - "Prva, druga, treća i četvrta tačka moje ljubavi" i " Na dan venčanja" - obe posvećene istoj devojci.
Zvala se Milica i bila je kći tada poznatog trgovca i narodnog poslanika Mihajla Terzibašića. Upoznala ga je čitajući njegove pesme i sigurno je bila veoma srećna kad je jednog dana mogla i lično da upozna u koga se zaljubila. I Nušić se od prvog susreta, prvog pogleda, smrtno zaljubio.

U fijakerima na venčanje

Venčali su se u maju 1893. godine, u manastiru Lisolaju, u okolini Bitolja. Na venčanje se išlo kolima i na konjima - pedeset luksuznih fijakera, od kojih dvadesetak diplomatskih. Pored svih tamošnjih konzula i viđenijih hrišćanskih porodica, na svadbi je bilo dosta paša i begova. Venčani kum bio je ruski konzul, a stari svat rumunski diplomatski predstavnik.
Iako oboje zaljubljeni, njihova ljubav nije imala hepiend. Bogataška porodica nije htela da se njihova mezimica i jedinica uda za tako običnog mladića čiji je otac, iako i sam trgovac, u to vreme bio materijalno posrnuo. Pogotovo što je Nušić, nesvršeni student, baš tada, osuđen zbog pesme "Dva raba", kojom je uvredio kralja Aleksandra Obrenovića, izdržavao kaznu u Požarevcu.
Devojka ga je ostavila, što je već samo po sebi bila velika nesreća za zaljubljenog mladića, ali ga je posebno pogodilo što se udala za njegovog druga i prijatelja.
Kako je to moglo da se dogodi, da drug drugu otme devojku? Baš kako to obično biva u životu. Milica se razbolela još pre nego što je Nušić otišao u zatvor i on, veoma zabrinut za njeno zdravlje, zamoli svog druga Đoku Jovanovića, koji je baš te godine završio medicinske studije, da brine o njegovoj ljubavi.
Bolest je bila ozbiljna, lečenje je potrajalo, Đoka se svojski zauzeo oko Milice i izlečio je. Ali, ne samo od bolesti, već i od ljubavi prema Nušiću. Kada je izašao iz zatvora, mladi poeta je velikodušno oprostio nevernoj dragani, a sam se tešio u pesmi i piću, i novim ljubavima.
Branislav Nušić, međutim, nije imao trinaest - kao što kaže u svojoj "Autobigrafiji" - već samo tri, možda četiri velike ljubavi. A one su bile uistinu značajne, ako ne i sudbonosne za njegov život i književni rad.
I druga Nušićeva ljubav je bila trgovačko čedo - Darinka, kći Božidara Đorđevića i njegove supruge Ljubice-Cice. Mamin brat, Dimitrije Bodi, bio je srpski konzul u Bitolju, tada još u Turskoj carevini. A Nušić je u konzulata bio pisar, pa mu je Darinkin ujak bio prvi pretpostavljeni. Ujesen 1891. Darinka je došla u goste ujaku i u njegovoj kući srela Nušića. Ljubav se, u njemu, i ovog puta, rodila na prvi pogled.
Tek mu se na jednom maskenbalu pružila prilika da je iskaže i rečima - opet u stihovima. Svoje srce je otkrio Darinki na lepezi na kojoj je ispisao čitavu pesmu. Ubrzo je došlo i do bračne ponude, pristanka i veridbe.

Slika

NUŠIĆ KAO PRAZNIK
„Moj humor, izazivajući smeh na usnama, ublažava surovost života."
(Branislav Nušić)

Svako pojavljivanje Branislava Nušića na srpskim scenama obeležava se crvenim brojem u pozorišnom kalendaru. Za Madlenianum taj datum je 2. novembar 2008, kada će se prvi put na našoj sceni zaigrati jedan Nušićev komad. Ožalošćena porodica, kasna Nušićeva komedija, sa nezaboravnim likovima Agatona Arsića, Proke Purića, Trifuna, pokloniće se publici i podsetiti je da su ambicije da se domogne nasledstvo, novac i imanje – večne. Po rečima reditelja Juga Radivojevića reč je pravom „nušićevskom“ viđenju ovog neprolaznog komada. Čitava radnja izmešta se iz pokojnikove kuće na groblje, a u novoj dramatizaciji činovi su dobili duhovite odrednice: prvi čin – sahrana, drugi čin – sedmodnevni pomen, treći čin – četrdesetodnevni pomen. Za novu ožalošćenu porodicu reditelj je duhovito naveo: „Događa se svakad i svuda, a u našoj predstavi u jesen 1934. godine“. Bujicu smeha, ali i sliku naših karaktera na scenu će izneti izuzetna ekipa osvedočenih komičara. Agatona Arsića zaigraće Miodrag Mima Karadžić, koji se ovom ulogom prvi put predstavlja u Madlenianumu. Dragan Vujić Vujke igraće Proku Purića, ulogu Simke Danica Maksimović, Viktor Savić igraće dr Petrovića, Sarku Dubravka Mijatović, Miću Stanimirovića Milan Kalinić... Branislav Nušić nikad ne zastareva i pripada svakom vremenu. Nova Madlenianumova produkcija Ožalošćene porodice pokazaće da Agaton Arsić još živi među nama i da mu se na sceni još treba nasmejati, a u stvarnom životu ga se pričuvati.

ALKIBIJAD NUŠA, „BEN AKIBA“, BRANISLAV NUŠIĆ
Branislav Nušić se rodio 8. oktobra 1864. godine u Beogradu kao Alkibijad Nuša, u cincarskoj trgovačkoj porodici, od oca Đorđa i majke Ljubice. Porodica se ubrzo preselila u Smederevo, gde je Nušić završio osnovnu školu i prve dve godine gimnazije, ali je maturirao u Beogradu. 1882. godine. Kada je napunio osamnaestu, zakonski je promenio ime u Branislav Nušić i pod tim imenom 1884. diplomirao prava u Beogradu.
Sa devetnaest godina, 1883. godine, napisao je Nušić prvu komediju Narodni poslanik, koja je naišla na pohvale i podršku najuglednijih književnika, ali je ipak trinaest godina ležala u fioci i nije postavljana na repertoar, jer se nije dopala Aleksandru Obrenoviću, koji je ocenio da predstavljala „ruganje borcima za parlamentarizam“. Ali, Nušić nastavlja da piše i učestvuje u burnim istorijskim događajima s kraja 19. veka. Godine 1885. nalazio se na redovnom služenju vojnog roka i kao član redovne jedinice učestvovao u Srpsko-bugarskom ratu. Revoltiran što u pogrebnoj povorci Mihaila Katanića, heroja iz Srpsko-bugarskog rata, nije bio ni jedan državni zvaničnik, napisao je satiričnu pesmu Dva raba za tadašnje opoziciono glasilo Dnevni list i zbog toga je osuđen na dve godine robije. U zatvoru piše komediju Protekcija. Kako je dobio dozvolu za pisanje? Nušić je znao da upravnik cenzuriše njegovu poštu, pa je počeo da „piše“ poštu svom rođaku ministru. Zahvaljujući dovitljivosti, tako je sebi obezbedio povlašćen tretman i – pravo na pisanje.
Po izlasku iz zatvora – kao da je neki svoj junak – dobio je Nušić ni manje ni više nego konzularnu službu, koju će obavljati desetak godina i tokom koje će boraviti u Bitolju (gde se i oženio), Serezu, Solunu, Skoplju, i Prištini. Godine 1900. Nušić je postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. Godine 1904. postavljen je za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, ali je godinu dana kasnije napustio ovu funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Počeo je tada da piše pod pseudonimom „Ben Akiba“.
U Makedoniju se vratio 1912. godine. Najpre je u Bitolju, pa potom u Skoplju, gde 1913. osniva pozorište u Skoplju. Tokom Prvog svetskog rata Nušić se sa srpskom vojskom povlačio preko Albanije, a potom se oporavljao u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj. U ovom svetskom ratu Nušića je sustigla najveća porodična tragedija. Sin jedinac Ban, najpre je teško ranjen, a kada je izvidao rane i vratio se u rov, poginuo je. Nušić nikad nije prežalio sina, a svoja osećanja iskazao je u proznom delu Devetsto petnaesta – tragedija jednog naroda. Ipak, Nušić ne bi bio Nušić, kada i za njegovo stradanje u Prvom svetskom ratu ne bi bila vezana neka anegdota. Kada je video da mora da se povlači sa srpskom vojskom, Nušić je napravio selekciju i pobacao jedan deo nedovršenih rukopisa i beležaka, a sve što je dovršeno ili bar detaljnije skicirano, poneo sa sobom. Do Prištine, dokle se bežalo železnicom, sa sobom je nosio rukipise teške gotovo petnaest kilograma. Ali, pošto se od Prištine do Prizrena moralo ići pešice, bio je prinuđen da napravi novu selekciju. Među odbačenim rukpisima našlo se i Sumnjivo lice. Drama je ostavljena na čuvanje Arbanasu koji je Nušiću dao „besu“ da će tekst sačuvati. Iako su tokom rata u Prištinu upali Bugari i sve spalili, pa i svu Nušićevu zaostavštinu, Arbanas je održao „besu“ i tekst Sumnjivog lica je spasen.
Posle Prvog svetskog rata, Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka Ministarstva za prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Nakon toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd. U poslednjoj deceniji života, Branislav Nušić ponovo postaje opozicionar, a kao pripadnik Narodnog fronta javno govori protiv fašizma. Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933. Umro je 19. januara 1938. godine u Beogradu.

KASKADE SMEHA, ALI KRITIČKOG
Ožalošćena porodica (1934) izvanredno je zanimljiva komedija o jednoj „ožalošćenoj“ grupi ljudi koja iščekuje nasledstvo i uveliko deli blago koje nije dobila. U ovom komediografskom delu pisac je dao galeriju lica male pameti koji se takmiče lažima i cinizmom – na čelu sa sjajno ostvarenim likom Agatona, koji je među njima najviše dinamična ličnost, što znači s najviše plastičnih osobina hipokrizije i beskrupuloznosti kakve može imati jedna mala ali i lukava pamet. Upravo u ovoj Nušićevoj komediji došla je do punog izražaja dramska i pozorišna „neposredna sadašnjost“, postupno izvedena od jednostavnijih ka složenijim oblicima čulno-konkretnog prikazivanja. Naime, grupa ljudi se kao grupa rasipa, lica se individualiziraju da bi sve više komično dominirao lik Agatona, koji od tipičnog lica određenog društvenog sloja i te grupe izrasta u lik što se tako lukavo preobražava i prilagođava da izgubi mere svoje lukave pameti i biva i sam zapanjen preteranošću svoje poslednje kombinacije! Ovu komičnu igru je dramaturški veoma uspelo izveo naš pisac.
U prvom činu prevladava duhovita verbalna komika. Drugi čin ostvaren je prvenstveno situacionom komikom, koja osvetljava galeriju lica i izdvaja Agatona, koji se bori da postane „vođa“ ožalošćene porodice. Kraj drugog čina je vrhunac te komike jer, paradoksalno, pojedinačni interesi vode lica jednoj grupnoj, „porodičnoj“ svađi, u kojoj su reči, kao elementi hipokrizije i znakovi interesa, svedene na razinu samih uzvika. Najzad, treći čin započinje saznanjem da ih je sve pokojnik prevario: grupa je prividno ujedinjena, ali svaki pojedinac je već skinuo i skida masku sa svog lica, masku „ožalošćene porodice“. Relativno mirno, rezignirano, s gorkim i osvetničkim, čak sarkastičnim rečima upućenim pokojniku, svaki od njih otkriva svoje pravo lice, moralno bedno. Samo Agaton pokušava da pronađe nove puteve svom protejskom biću u žudnji da se domogne nasledstva, novaca i imanja. Verbalna i situaciona komika podređeni su, sada, komici naravi Agatonova lika, grupe i društva. Tradicionalni moralni balans uvođenjem pozitivnih nasuprot negativnim licima – siromašne devojke, vanbračne kćerke pokojnika i mladog advokata nasuprot grupi i Agatonu – nije bitno smetao ovoj komičnoj igri. Srećom, ove pozitivne ličnosti nisu u komediji da poučavaju, nisu ni da pokažu neke idealitete, nego da, donekle, trpe i sami čulnost komične igre. Tragovi surovog života i senke tragike gube se u vrtoglavoj burlesknoj igri, u duhovitim i lucidno ironičnim, čak satiričkim relacijama i asocijacijama, u kaskadama urnebesnog smeha kojem je u pozadini snažno vrelo kritičkog, komičkog etosa.

POSLEDNJE ZBOGOM NUŠIĆEVE OŽALOŠĆENE PORODICE
Na Bogojavljanje, 19. januara 1938. godine, u svom domu preminuo je Branislav Đ. Nušić. Iako se znalo da je najveći srpski komediograf već duže vreme ozbiljno bolestan, vest o smrti sve je iznenadila. Sahrana Nušićeva je jedan od najzapaženijih javnih događaja u kulturnom životu prestonice između dva svetska rata. Nušićevi osmrtni ostaci bili su izloženi na katafalku u foajeu Narodnog pozorišta 21. januara, a sahrana je obavljena 22. januara. Evo, šta su na dan sahrane izjavili viđeni Nušićevi savremenici.
„Nušić je u komediji raskovao plemeniti metal za sitnu paru, sitnu i mnogu, i za mnoge. Priznavan i nepriznavan od kritike, i primljen u Akademiju tek u sedamdesetoj godini, Nušić je završio ne samo kao najaktivnije ime, nego i kao potreba vremena. Jedno od najvećih zadovoljenja Nušiću bi trebalo biti osećanje praznine iza njegove smrti; praznine i brige u pozorištu, kome je on ubrizgavao kamfor iz godine u godinu.“ Milan Grol
„Da se naše građanstvo, toliki naš mali čovek, pribere oko kovčega Branislava Nušića, oko mrtvog tela pisca komedija, šala, stvaraoca karikatura, vedrog pisca, zabavljačada, da sačini čitavu dugu i dobrovoljnu gardu oko njegovog sprovoda, od sedišta grada do dalekog groblja – na to narod nije navela ni obična radoznalost sveta prema svečanoj procesiji, niti želja za sudelovanjem u javnom činu, niti ga je privuklo jedno zvučno ime, pa ni ono što bi se nazvalo ’zahvalnost smehu’... Pravi uzrok koji je dostavio te duge redove Nušćevih sugrađana na ulice kojima je njegovo mrtvo telo proneseno, jeste jedno drugo tumačenje, drukčije dodeljen značaj koji je Nušićev smeh morao dobiti i dobio u vreme kad je pao i kraj njegova života.“ Milan Predić
„Nušić je bio moj roditelj. Roditelj moga repertoara. On je načinio od mene ono što sam sada, ulogama koje je za mene pisao. Bio je to veliki čovek, veliki toliko da mi još dugo i dugo nećemo imati sličnog po veličini... Nušić je za nas glumce značio ogromno. Mi smo ga voleli kao oca i mazili ga kao dete. On je kao otac brinuo o nama, starao se da nam da najbolje uloge, a mi smo ga zbog toga pazili i čuvali. Nušić nas je danas ostavio. Ali dok je pozorišta i dok je glumaca, znaće se za Nušića i on će među nama uvek biti živ.“ Žanka Stokić

Nušić uvredio njegovo veličanstvo

Tamnica je nekim piscima donela književnu slavu, neke slavne pisce bacila u zaborav; neki su u isčekivanju smrtne presude napisali remek-dela, a nekima se potpuno ugasio stvaralački talenat. Iskustva najslavnijih pisaca sa zatvorima i sudskim procesima : Oskara Vajlda, Flobera, Bodlera, Verlena, Remboa, Dostojevskog i našeg Branislava Nušića tema su ovog feljtona, koji ukazuje na neobične sudbine, sukobe, nerazumevanja, osude, prezir...koje su ih pratili, često zbog ratova s okruženjem, češće zbog sukoba s vlašću. Neka od tih iskustva su stravična: Dostojevskog su pomilovali u trenutku kada su ga peli na vešala, a neka komična: Nušić je napisao poznatu komediju 'Protekcija' tek kad je, posluživši se inteligentnom varkom, zaplašio i umilostivio šefa zatvora da mu dozvoli da piše. Da nije bio pisac nikada ne bi šetao zatvorskim dvorištem sa ubicama, lopovima, kockarima...

Majoru Kataniću su se mnogi divili i poštovali ga, zato su svi i bili ogorčeni nemarnim omalovažavajućim ponašanjem kralja Milana i ministara. A Nušić je napisao već pomenutu pesmu 'Dva raba' i objavio je u 'Novom beogradskom dnevniku'.
Dva raba

Zatutnjaše sa četiri zvona
Povrveše kite i mundiri
Povrveše perjanice bojne,
Povrveše bezbrojni šeširi
Svi majori debeli i suvi
Oficiri cela kita sjajna
Pukovnici, s orlom i bez orla
I još neko, ali to je tajna.
Potmulo su udarala zvona,
Udarala zvona iz budžaka,
A i što bi da se čini dževa
Kad je pratnja srpskoga junaka
Srpska deco što množiti znate
Iz ovoga pouku imate:
U Srbiji prilike su take
Babe slave, preziru junake
Zato i vi ne mučite se džabe
Srpska deco postanite babe.

Pesma je izazvala senzaciju i smeh u beogradskoj čaršiji. Izdanje 'Dnevnika' je bilo razgrabljeno .Čitali su ga grupno za kafanskim stolovima, po troje-četvoro na uglovima ulica, u redakciji opozicionih i vladinih novina. Sve što je bilo pismeno u tadašnjem Beogradu smejalo se Nušićevim stihovima. Samo njihovom autoru mladom piscu-početniku nije bilo do smeha. Kralj Milan je bio uvređen i Nušić je optužen 'za uvredu njegovog veličanstva'.
Prvostepeni sud, pod predsedništvom sudije Hrističa, osudio je mladog pisca na dva meseca zatvora. Kralj Milan je čuo za presudu, nezadovoljan i ljut, tražio je veću i rigoroznu kaznu. Sudstvo je oduvek bilo nezavisno pa je sudija bio prinuđen da kaznu povisi na dve godine robije. Mladog su uhapsili i poslali u požarevački zatvor.
Tu počinje njegova dvogodišnja avantura, koja se završila kako piscu i priliči - književnim delom. Naime, Nušić je u zatvoru napisao svoju poznatu komediju 'Protekcija'. Uslovi u kojima je u zatvoru živeo bili su veoma teški, ali njegov vedar duh je u svemu nalazio smešnu stranu. Smestili su ga u samicu i stavili pod strogi nadzor.
Naš veliki komediograf šetao se u zatvorskom dvorištu zajedno sa ubicama, lopovima, kockarima. Bila je to izvrsna škola za jednog pisca. A posle ovih šetnji dobija kao jedinu lektiru 'Bibliju' čije je stranice tako dobro proučio, kako je kasnije pričao, da je bio sposoban da drži crkvene propovedi. Upravnik zatvora bio je po zlu čuveni Ilija Vlah. Pročitavši Nušićevu presudu rešio je da mladog buntovnika dovede u red: zabranio mu je da piše, da loži peć u samici, da čita knjige i novine.
Nušić je pričao da je po ceo dan mleo kafu, kuvao je, pravio cigarete i krpio svoj stari kaput. I tako su mu izolovanom od sveta tekli beskrajni, prazni tamnički dani. Želeo je da ih ispuni pisanjem ali je strogi i brkati Ilija Vlah bio neumoljiv. Ipak, posle abdikcije kralja Milana, Nušić je pokušao da dobije bolje uslove. Otišao je kod upravnika zatvora i zamolio ga za dozvolu da povremeno piše.
'Bolje je za tebe mladiću da ne pišeš. Pisanje te je i dovelo u apsu. Da si bi nepismen ti bi danas bio valjan čovek i ugledni građanin, a ovako se kao kockar vučeš po apsanama' - savetovao ga je Ilija Vlah. Posle ovako 'mudrog' saveta, Nušić je rešio da nasamari upravnika. Njegova rođaka Marina, nekada udata za njegovog ujaka, sada je bila u braku sa ministrom pravde Gigom Geršićem.
Znajući da upravnik čita poštu, pisac je rešio da napiše pismo ministru Geršiću, i mada mu ministar nije bio rođak, oslovio ga je sa 'dragi ujače'. A celo pismo je izgledalo ovako:

'Dragi ujače,

imali ste pravo da se ljutite na mene što vam se do sada nisam javio, ali vas nisam hteo da uznemiravan. Znam da vas interesuje kako se osećam ovde. Ne mogu reći da mi je ugodno kao kod svoje kuće. Ali ne mogu da se požalim. Jedino me ubija dosada od dugog vremena. Kada bi mi dozvolili da mogu da pišem, verujte mi strpljivo bih sačekao dve godine robije. Ja mislim da mi se to može učiniti jer, verujte, ne bih pisao nikakve političke stvari. Molim vas kada dođe moja majka kod vas pozdravite je i recite joj da ne brine. Pozdravite mnogo i ujna Marinu. Vaš sestrić'.

Sledećeg dana upravnik je došao u samicu u kojoj je čamio budući veliki komediograf. Ljubazno se smeškajući srdačno je rekao: 'Kažu Nušić kuva dobru kafu. Je l’ umeš da skuvaš? Čovek treba sve da nauči, zlu ne trebalo. Eto, da ti nije bilo apse, ti nikada ne bi naučio da kuvaš kafu'. Naravno dobio je dozvolu da piše i bolje uslove u zatvoru. I dok se Nušić nadmudrivao sa upravnikom, njegov otac Đorđe Nuša pokušavao je da ga oslobodi robije. Jedan od pokušaja bilo je i pismo pukovniku Franasoviću .

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 4 gosta