Formula za uspešnog umetnika u Srbiji – mrzeti svoju publiku

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Formula za uspešnog umetnika u Srbiji – mrzeti svoju publiku

Post od branko »

ANA RADMILOVIĆ: ZAŠTO JE FORMULA ZA USPEŠNOG UMETNIKA U SRBIJI – MRZETI SVOJU PUBLIKU

Nisu svi tako jakog želuca da pišu naručene dnevnike o ratovima koje nisu doživeli ili da na silu prosvećuju svojim igrokazima punim mržnje

Ili mora da smo se zaista mnogo ogrešili o bogove kada su muze napustile naše kulturne pregalnike i sad nas oni kontaminiraju sadržajem koji levitira između pararapolitičkog, nazovigrađanskog, pornografskog i - što je najgore – pokušajem prosvetiteljskog diskursa. Ili smo krivi mi kao društvo, pa bolje umetnike nismo ni zaslužili. I ne samo to, nego smo (mi, društvo) čak i ono što je valjalo uzeli pa iskvarili.

Pokvarili smo, na primer, Koju. Divan glumac, simpatičan tip i sve ostalo. I nikakav problem, podrazumeva se, nije u ulozi koju je odabrao ili ga je odabrala, u najnovijem dostignuću kulturno-političkog delatnika Srđana Dragojevića. Igra čovek valjda homoseksualca, i to je normalna stvar, za glumca izazov, sve je to u savršenom redu. Međutim, ovde se ne radi ni o filmu ni o Nikolinoj glumi. Radi se o PR aktivnostima ove ekipice na čelu sa angažovanim Dragojevićem, gde nas unapred (a mi ni ne odgledasno film, šta ima i da ga gledamo uostalom) grde i upozoravaju nas da smo mi jedna stoka primitivna koja će sada, kako glumac kaže, da zakolje učesnike ovog projekta „kao ovce“. Mi ćemo ih, dakle, zaklati kao ovce ali oni iz najbolje namere žele da nas, i pored toga što smo primitivni koljači ovaca - edukuju. Da nas prosvetle, da nam ukažu na to da ne treba da koljemo homoseksualce.

Zatim glumica Aleksandra Janković alijas Splića koja je, prema rečima Biljane Srbljanović, morala da krišom napusti zgradu JDP, gde je neki dan igrala u Biljaninim „Skakacvima“ i bila, bog te pita zašto, izvižtana od strane – srednjoškolaca. Igrala je ženu ratnog zlikovca, izgovorila tekst gde u jednom trenutku govori o tome kako je jug neko selo gde upadneš i ubiješ neke civile, zatim baciš pušku i dezertiraš. Muž, alijas ubica, alijas Boris Isaković – dobio je aplauz i, smatra Biljana, to je zbog toga što srednoškolci mrze žene koje su kučke i izdajnice, a vole junačine koji su ubice i dezerteri. Smatra Biljana, i nije isključeno, da njena publika više uopšte ne ume da razlikuje ubedljivo igranje uloge od onoga što Biljana kroz usta svojih protagonista želi da propagira. Srednjovekovna srpska publika ipak nikoga nije gađala paradajzom, što se može smatrati napretkom. Ili pak anesteziranim stanjem u kojem je čoveku – detetu ostalo još samo da negodovanje izražava zviždanjem.

KOSOVO I BRENA Tu je, u ekipi podobnih i rado viđenih kulturnopolitičkih radnika koji svoja dela rade isključivo za poštenu inteligenciju, naravno, i Gorčin Stojanović. Od parekselans političkog performansa, gde ovaj konceptualni umetnik zove (a zna da ovi ne mogu da dođu) pozorišne radnike najmlađe demokratske države u Evropi (Republika Kosova) koji ne uspevaju da se izbore sa svojim demokratskim vlastima u Prištini (šta ima da idete kod tih Srba) i, kao što Bog i konceptualno-umetnički diskurs nalažu – nema predstave, ali ima višemesečne priče o njoj. Koncept je zadovoljen. Do režiranja koncerta Lepe Brene. Najveće dive i tako dalje, da ne nabrajam šta je sve „Jugoslovenka“ mogla da predstavlja za konceptualiste.

Sličnu, mada mnogo ekstravagantniju stvar uradila je svojevremeno (i ponavljala postupak putujućim diljem sveta sa ovim patentom) takođe konceptualna Milica Tomić, široj i neukoj javnosti poznatija po instalaciji „Adem Jašari“, koju primitivni Beograd nije razumeo ni adekvatno pozdravio, što je i bio cilj instalacije, ali da sada ne sitničarim. Umetnica je, naime, „otkrila“ talenat Dragane Mirković, te je sa pevačicom-instalacijom proputovala dobar deo sveta. Pevačica-instalacija predstavljala je (ne mečku, ne budite zlobni) „najveću srpsku turbo-folk divu, a turbo-folk je najautentičniji srpski proizvod koji je tokom 90-tih godina zatvorenosti i sankcija uneo dah globalizma u našu palanku“ (prema rečima Tomić), i diva je zavijala „Sama na ovom svetu, sama k'o list na vetru“.

Milica je objašnjavala gastarbajterima u Beču šta to znači. Gastarbajteri u kulturnom Beču jako su lepo prihvatili Milicu i njenu instalaciju Draganu i samo priprost čovek može da pomisli da su oni zapravo prepoznali Draganu a nekako istrpeli nategnuto objašnjenje izvesen Milice, za koju nisu imali prilike da čuju. No, putujući cirkus obišao je razne kulturne centre, pevačica-instalacija Dragana bila je ponosna a novinari „Vremena“ hvalili su je što ume da priča na engleskom. Ne, nije to uvredljivo, nije to kao kada vodite majmuna i svi se dive kako je lepo naučio da šeta s kišobranom. Ne.

Ne treba da vas čudi to što su se do jednog svi pošteno inteligentni kulturni radnici sablaznili nad nedavnim koncertom „Volim devedesete“, gde je sajt B92 bio najduhovitiji kada je vest o koncertu (uz komentare zabrinutih estradnih psihologa i drugih mislilaca) okitio slikom Cece Ražnatović, koja doduše nije bila na koncertu, ali je za ove fine ljude ta pokvarena turbo-folk uništiteljka srpskog ukusa neraskidivo vezana za famozne 90-te. Lično je, ne treba zaboraviti, odgovorna za mnoge strahote koje su nas zadesile tih strašnih godina. Ne treba da vas čudi sablazan nad ovim koncertom koji je „vređao žrtve ratova“, i ne treba da vam deluje kao da je stvar u kontroverzi sa konceptualnim divljenjem narodnim pevačicama. Čak ni teorija Milice Tomić o globalističkom srpskom turbo-folku ne treba da vas čudi.

Tu se, razume se, radi o parama. Naravno da je isplativo i sjajna je stvar raditi koncert Lepoj Breni, kao što se isplati i voditi Draganu Mirković ko mečku i konceptualno se muvati po kulturnim centrima i salama beloga sveta. Ako uz to uspete da objasnite ljudima kako je Dragana Mirković unapredila srpsku kulturu za razliku od Cece Ražnatović, koja ju je nepovratno unazadila, vi ste pravi konceptualista. A, ako na sve ispljujete sve one koji umeju da predstave i na pravi način podignu sale na noge i vrli zapadni svet da zaigra kao No smoking orchestra, uz srpski „unca, unca“, onda ste prvi u svom selu. I naravno, dosadni ste svetu – ali šta vas briga, vaši projekti ne zavise od publike (da zavise, ne bi vas bilo, je l'?). Oni zavise od onoga šta ste lepo sročili kada ste ugledali već neki grant za već neku nebulozu a u vezi sa multikultur-agit-anti ovo ili ono budalaštinom.

SREDNJOVEKOVNI IGROKAZI Biljanu, Dragojevićev još neodgledani a već „negativno izreklamirani“, a bog sveti ne zna čemu toliko frke oko nekakvog filma o homoseksualcima (da li oni zaista misle da niko ovde nije gledao ozbiljnog Pazolinija, Fazbindera i ljude koji su radili vrlo, da kažem, zajebane stvari, ali su, pored toga, imali i – talenat), Milicu i Draganu – kao objekat – povezuje jedna stvar. Nisu oni revolucionarni – njih publika ne voli. A, ako te publika ne voli, nema te političke priče iza koje možeš da se sakriješ, koja može da te sačuva i ostaje ti samo da tužno profitiraš na politici.

Nije problem ni raditi koncert Lepe Brene (znam jednog jako talentovanog reditelja koji je radio spotove za narodnjake i, duhovit, zabavljao društvo teško prepričljivim biserima od iskustava koje je imao putujući okolo s nekima od njih), i nije problem zvati albansku predstavu iz Prištine na gostovanje (za koje znaš da neće biti održano), ali je problem ponašati se kao da je raspisan lov na veštice kada je u pitanju bilo ko s kim ne možeš, ne umeš ili nemaš hrabrosti da sarađuješ. I još je veći problem ogovarati primitivnu publiku (kao Biljana, koja na jednom mestu kaže „igraćemo za nas, a ne za njih“), koja te neće. Biljanini studenti nemaju posla, budžet za kulturu je desetkovan, ljudi na jedvite jade i za male pare postavljaju po jednu predstavu na svake tri godine, i to samo u provinciji, a lično sam čitala mnogo talentovanije, duhovitije i bolje, mada ovde komparacija nije potrebna, dovoljno je upotrebiti samo prideve, jer Biljana nije ni talentovana, ni duhovita, niti šta dobro ima da poruči osim mržnje koju više niko ne može ni da komentariše osim srednjoškolaca koje su ko zna zašto doveli da joj napune salu, pa deca zviždala. Ali Biljana ne namerava da se skine s repertoara. Ona na silu boga insistira na svojim predstavama koje publika neće.

Na stranu politika, tu nešto mnogo ozbiljnije od pripadanja političkoj opciji nije u redu. Ili je to pripadanje toliko strašno i opasno da od obrazovanog čoveka napravi indoktriniranu i za ceo svet nezainteresovanu osobu, koja radi samo za nekolicinu svojih istomišljenika. I to je na mestu. Ali onda treba ići u neku malu salu, treba biti pošten makar prema svojim studentima, treba napraviti mesta da neko bolji, mlađi, lepši i talentovaniji pokuša da živi od toga što je studirao. Nisu svi tako jakog želuca da pišu naručene dnevnike o ratovima koje nisu doživeli ili da na silu prosvećuju svojim igrokazima punim mržnje do negledljivosti, za koje su oni crkveni srednjovekovni igrokazi bili sušta kreativnost. Sa sve konceptom.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta