Mira Trailović

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Mira Trailović

Post od branko »

Slika

MIRA TRAILOVIĆ - LEGENDA ATELJEA 212

Boro Krivokapić: INTERVJU JOŠ TRAJE

Legendarni osnivač i upravnik Ateljea 212, Mira Trailović (Kraljevo, 1924-1989, Beograd - magija pozorišta) svojevremeno je u ekskluzivnom intervjuu istaknutom novinaru i piscu Boru Krivokapiću iznela nesvakidašnju priču o Ateljeu i sebi: o vremenima uzleta i zabrana, o prodoru avangarde i otporima, o životu i smrti pozorišta.

Povodom pola veka Ateljea 212, autor je specijalno za "Novosti" priredio neobjavljenu verziju ovog neobičnog razgovora iz marta 1980, koji tek danas istorijski oslikava neprolaznu slavu Ateljea 212 i njegovog neponovljivog upravnika.

----------
RAZGOVARALI smo, iz više puta.
Sa zidova, gledali su Peđa Milosavljević, Stojan Ćelić i - kraljica Natalija. Nežna i lepa. Nije imala sreće s kraljem Milanom, kao ni Obrenovići sa ženama.
Mira Trailović dobro zna šta i kad hoće. Dugo smo ugovarali ovaj intervju. Konačno, ko to reče: veliki duhovi se sreću!
I sreli smo se u trenutku koji nije mogao biti uzbudljiviji... Gospođa Trailović nalazila se na isteku ko zna kojeg mandata, nadmoćne upravnice Ateljea 212. Kako banalnost može biti surova: reizbor!
U ovom sudbonosnom času, gospođa Trailović bila je jedini upravnik u SFRJ - nečlan SKJ.
Na rubu katastrofe.
Gospođa Trailović je to jasno videla.

TRAILOVIĆ: Mogla bih da vam kažem kako se razvijala moja politička biografija... Bila sam u Radio-Beogradu, odmah posle oslobođenja, 1944. A tada, u komunistički Radio nisu mogli da uđu ni oni kojima su i Koča i Peko stričevi...
(Privatno:
- Među nama rečeno, ako ja sada ostanem u "Ateljeu"...
- Bili ste tri mandata.
- I vi ste protiv mene! Samo dva mandata! Zašto ste tako zločesti!
- Nisam, nego zakon...
- Nema zakonskih prepreka... Ali, postoji jedna tendencija promena.
- A vi lično?...
- Ja lično ne bih želela da odem...
- Objavićemo to pre reizbora...
- Ali, delikatno stavite... Može da ima i obrnuto dejstvo, znate.)

TRAILOVIĆ: ...Prvih dana novembra 1944. prolazila sam pored Radio-Beograda i sklonila se od kiše. Primetio me je direktor Radija, Jovan Marinović. Nije me poznavao, samo je zapitao da li umem dobro da čitam. Rekla sam da umem. Pozvao me je da uđem. Tu sam srela Jelenu Bilbiju i Radivoja Markovića. Tako sam, praktično na dan osnivanja Radija, postala prvi novi spiker.

LEPA žena i gvozdena ideološka vrata otvara.

TRAILOVIĆ: Sećam se, dođemo na sastanak, i jedan mali Levi, posle je otišao u Izrael, kaže:
- Drugarica Mira, drugovi, ja mislim, ima sve uslove da uđe u SKOJ, i ja sam da to jednoglasno prihvatimo.
Opšti aplauz. Bila sam užasan štreber, briljantno sam završila kurs marksističkog obrazovanja. Učili smo Istoriju SKP (b).
Ali... To nije za pisanje, znate... Ustane jedan mladić, pun revolucionarnog zanosa:
- Ako ova građanka uđe u našu organizaciju, ja ovog momenta izlazim!
Mislim se: e, mali, platićeš ti to meni... I platio je. Postao je moj muž. Vaš kolega Dragoljub Trailović.

Upravo Dragoljub Trailović - dugogodišnji dopisnik "Politike" iz Pariza; glavni urednik "Politike ekspres" i "Politike" - za večerom u "Maderi", ispričao mi je nastavak:
Kad se oženio Mirom, njega su odmah izbacili iz Komunističke partije... Rekli su:
"Zar s tom buržujkom!..."
Gospođa Trailović je razborito zaobišla ovaj podatak, klasno svesna njegove izlišnosti.

Legendarni osnivač i upravnik Ateljea 212 Mira Trailović (Kraljevo, 1924-1989, Beograd - magija pozorišta) svojevremeno je u ekskluzivnom intervjuu istaknutom novinaru i piscu Boru Krivokapiću iznela nesvakidašnju priču o Ateljeu i sebi: o vremenima uzleta i zaborava, o prodoru avangarde i otporima, o životu i smrti pozorišta.

Povodom pola veka Ateljea 212, autor je specijalno za "Novosti" priredio neobjavljenu verziju ovog neobičnog razgovora iz marta 1980. koji tek danas istorijski oslikava neprolaznu slavu Ateljea 212 i njegovog neponovljivog upravnika.



OTAC i majka - gospoda Milićevići - profesori... Diplome iz Grenobla i Klermon Ferana (Francuska).
Odličan đak beogradske Druge ženske gimnazije. Srednja muzička i srednja glumačka škola. Zatim, okupacija u više od "26 slika". Posle Drugog svetskog rata: Muzička akademija, odsek za klavir i glumu. Pa Visoka filmska škola: gluma i režija.


TRAILOVIĆ: Za diplomski rad, igrala sam Anu Karenjinu... Vronski je bio Vladimir Medar, ako vas interesuje...

TO "nas" ne interesuje...

Telefon:
- Znaš šta, Joco, ovde je B. K., imamo jedan intervju... Za NIN, naravno, šta ti misliš... Ali ja moram da te vidim večeras... Pa, liši se tih drugih obaveza... Možeš da dođeš ovde, posle ćemo ti i ja da sedimo i pričamo... E, to meni ne odgovara što tebi odgovara... Zar da pravim scene pred prijateljima ovde... Dobro, onda se javi kad pođeš iz "Ateljea"...
Privatno:
- Mučim Ćirilova...
- Šta će Ćirilov da radi, ako vi odete?
- Ali on je sada samostalni kritičar! (Smeje se.) Šta je vama, što vi mene terate!... Čuli ste nešto o tome, je l` te?
- Kao: vi ne znate...
- Časna reč, ne pravim se naivna... O tome se priča u Beogradu?)

STAN ne umem da opišem... Jedan tek useljeni Lotikin hotel na krovu Kopitarevog trga. S jedne terase pogled u roletne susednog Dedijera, a s druge u jaltsku lepoticu, u crtu "interesnih sfera".
Nazebao sam od te vojske kvadrata, slika, vaza, škrinja, džidža i unikata. Jedna "indijska vrata" natkriljuju salon kao Geringov orao nekad Evropu. Sajam nameštaja. Sve dragoceno lepo i tragično neudobno.
U toj kolosalnoj lađi svako bi ostao neprimećen, osim Mire Trailović.
Ali gospođa Trailović teško da bi nosila svoj doživotni mandat kad ne bi osećala da prvo, po mogućnosti "sa žarom", treba primetiti - druge. Magistralne i nepotisnute. Od vremena i od nas.
Početak velike storije... Ili možda istorije!

Krivokapić: Dobro, idemo redom: Bojan Stupica?

TRAILOVIĆ: Kad je došlo do umetničkog razlaza između Bojana i Mime Dedinca u Jugoslovenskom dramskom, onda je Bojan došao u "Atelje" (1959). Bojan je uneo jedan neverovatan dinamizam i, zapravo, otvorio vrata institucionalnom pozorištu. Doveo je dvadesetak mladih ljudi... Bojan Stupica je potpuno neponovljiva figura. Nikad nisam srela takvu koncentraciju energije i dinamizma, da ne govorim o njegovom daru. Bojan je sebe morao da troši kroz jedan ogroman pozorišni rad. Bio je sasvim renesansni pozorišni čovek: reditelj, arhitekta, graditelj.
Odmah, posle prvih šest meseci, u "Atelje" je stigla Bojanova maketa novog pozorišta, za čije ostvarenje nije bilo nikakvih uslova, počev od lokacije do novca. Ali maketa je bila tu i mi smo živeli s tim pozorištem. Bojanove prve režije u Ateljeu - "Jaje", "Palikuće", "Kvadratura kruga", "Vojcek" i druge - unele su jedan sasvim nov ton, nov duh, atmosferu kuće okupljanja, gradnje nove zgrade, iščekivanja, perspektive... Ipak, dimenzije Bojana Stupice bile su ogromne, Atelje mu je bio tesan i, naravno, Narodno pozorište ga je odvelo.

KRIVOKAPIĆ: Ežen Jonesko?

TRAILOVIĆ: Revolucionar u pozorištu. Čovek koji je u pozorište ušao sa idejom razbijanja svih vladajućih normi, sa idejom koja vuče korene od Fejdoa i Strindberga... Ta ideja, međutim, tek je kod Joneska do kraja formulisana.
Njegov put, veoma interesantno, u toj meri se idejno reakcionarno razvio, tako da je Jonesko danas najantirevolucionarnija snaga savremenog pozorišta.

Krivokapić: Sudbine revolucionara, uostalom?

TRAILOVIĆ: To ste vi rekli... Sećam se jednog našeg vrlo zanimljivog susreta. Na nekim izborima u Francuskoj, levica je bila vrlo blizu pobede... Tada me je Jonesko primio u svom pariskom stanu. U svom stilu, stavio je ležaj ispod kreveta, navukao čaršav i pojavljivao se odozdo. Stalno je ponavljao: ako pobedi levica!... Vrlo zanimljiv put jednog čoveka.

Krivokapić: Miloš Crnjanski?

TRAILOVIĆ: Dugačak je period našeg poznanstva, sa trenucima o kojima čak ne bih želela da govorim.

(Telefon:
- Zdravo, dušo... Imam jedan intervju ovde... Javiću ti se posle... Ne, otkud znam, dušo... Ništa mi nije kazao... Zdravo, dušo...)

TRAILOVIĆ: ...Crnjanskog sam srela još u pričama mojih roditelja. Zajedno s njima, bio je profesor gimnazije i družili su se u mladosti. Ali, u stvari, naš prvi susret zbio se u Parizu, neposredno pre njegovog povratka u Jugoslaviju.

Krivokapić: Kad je u leto 1965, sa ambasadorom Srđom Pricom iz Londona stigao u jugoslovensku ambasadu, kod ambasadora Mite Miljkovića?

TRAILOVIĆ: Jeste... Otkud to znate?

Krivokapić: Tek ću da objavim...

TRAILOVIĆ: Taj susret je za mene bio veoma impresivan. Izgleda, međutim, da je u tom trenutku taj susret više značio za njega, jer je iz razgovora sa mnom...
Krivokapić: Shvatio da ga ovde - kad se vrati iz emigracije - neće uhapsiti?

TRAILOVIĆ: Ne bih tako rekla... Ali razgovarali smo vrlo otvoreno i, tako, vrlo intimno. Naš sledeći susret bio je u hotelu "Ekscelzior", u Beogradu. Pozvao me je na čaj. Tada sam upoznala njegovu divnu suprugu Vidu.
Naši susreti u Beogradu stvorili su mogućnost velikih intima... Ali ne mogu o tome, to nije za javnost.

Krivokapić: Vi znate da sam diskretan...

TRAILOVIĆ: Obećali ste da ću videti tekst... Znate, Crnjanski je bio jedan stari gospodin, a ja jedna mlada žena. Kad su prvi put štampali deo njegovih sabranih dela, zatražio je da se sretnemo.
- Želeo bih nešto da vam predložim - kazao je - sad sam prvi put u mogućnosti: da napravimo zajedno jedno veliko kružno putovanje brodom?...
To mu je, valjda, bila opsesija. Bila sam toliko šokirana tim predlogom...

(Telefon:
- Aleksandre dragi, dobro veče... Ja imam jedan intervju ovde, a posle vas čekam... Ovde je Krivokapić, on me uništava... Pa, dobro, dođite...
Privatno:
- Doći će Aleksandar Popović... Nisam pogrešila? On nam neće smetati, je l' te?)

TRAILOVIĆ: ...Stvarno sam bila šokirana, nasmejala sam se i upitala Crnjanskog:
- Kako to mislite?
- Tako, da napravimo jedan put...
- To je veoma laskavo za mene, ali moram da razmislim.
Jasno da je to bio samo izlet u njegovoj mašti.

Krivokapić: Žan-Luj Baro?

TRAILOVIĆ: Najčudnija pojava. Jedinstvena ličnost u istoriji pozorišta. Apsolutno nacionalna figura sa elementima lutalačkog duha i velikog priznanja. Upoznali smo se kad sam bila sasvim mlada, u Parizu, u Pozorištu nacija. Odmah me, pred svima, zagrlio i poljubio u oba obraza:
- Ostajete naša najdraža prijateljica Mira...
Kad sam došla iduće godine, očekivala sam da se naše prijateljstvo nastavi. Ali on me uopšte nije gledao, nije me prepoznavao. Kad su nas ponovo upoznali, opet je rekao:
- Ostajete moja najdraža prijateljica iz Jugoslavije...
Tako smo se upoznavali desetak puta... Kad je počeo BITEF, stiže njegovo pismo na moju adresu. I ja kažem: najzad se setio... Otvorio i vidim:
"Gospodin Mira Trailović!
Poštovani gospodine, čuo sam o vašim uspešnim aktivnostima u oblasti jugoslovenskog pozorišta i bilo bi mi veoma drago da se upoznamo..."
Itd. ...A meni prebacuju da sam rasejana!

KRIVOKAPIĆ: - Čuo sam, ulazi Vida Tomšič u "Atelje", a vi je razdragano presrećete: "Izvolite, drugarice Šentjurc!"

TRAILOVIĆ: - Što ste pakosni... To Buca Mirković izmišlja šale na moj račun... Sad sam opet napravila groznu grešku. Bio je Lazar Koliševski, a ja kažem: druže Gligorov! Ali Koliševski je divan čovek, baš divan čovek, nije mi zamerio... Bio je vrlo srdačan.

Krivokapić: - Zna da je mogao proći i gore... Mogli ste reći: druže Crvenkovski...

TRAILOVIĆ: - E, to nisam mogla da kažem... Šta vi mislite o meni... Zar vi niste moj prijatelj!...

(Stenografu:
- Molim vas, gospođo, nemojte to pisati... Moj prijatelj hoće da me upropasti...)

Bes zadovoljstva sobom, zavodništvo jedne uloge i smeh jedne grlice.

Krivokapić: - Ko je sledeći... Oskar Davičo?

TRAILOVIĆ: - Zar baš i Oskara moramo da pomenemo... U jednom intervjuu, iz neobjašnjivih razloga, bez ikakvog realnog povoda, Oskar me je oštro napao u listu "Oko" (ili je možda bio neki drugi zagrebački list):
Prva dama našeg pozorišta koje svoj repertoar bira iz časopisa "Vog" i "El"!
- Odgovorila sam, naravno. Rekla sam da taj odgovor upućujem čoveku koji je poznat po svojoj ljubavi prema domovini i mržnji prema ljudima u njoj.

(Telefon:
- Ja sam, Zoro... Gde je Rale... Dajte mi ga... Slušajte, direktore, nemojte da mi napuštate te odaje... Kad završim jedan intervju ovde, imam razgovor sa vama... Čekajte, nemojte da preterujete... Dobro, javite se...)

Krivokapić: - To je sve o Oskaru?

TRAILOVIĆ: - Šta biste hteli više!

Krivokapić: - Samo se nemojte ljutiti... Zatim: Ljubiša Ristić?

TRAILOVIĆ: - Izvesne pojave u našem pozorišnom životu, kao Ljubiša Ristić, ma koliko nas sve uznemiravale na neki način, nose u sebi jednu vrlo uspešnu umetničku provokaciju, jedno umetničko pokriće za svoju političku poruku. I uglavnom su predstave Ljubiše Ristića te koje su u skladu sa vremenom i koje ostavljaju dosta traga.
Krivokapić: - Ljubiši Ristiću, međutim, u Ateljeu 212 nije dato da ostavi nimalo a ne "dosta traga"... Da li zahvaljujući i vama?

TRAILOVIĆ: - Pre svega, to nije tačno... Ljubiša Ristić je u Ateljeu režirao onu čuvenu predstavu "Muške stvari", on je čak svoj pozorišni život i počeo u Ateljeu. Mogu da vam kažem, kao pikanteriju, da je Ljubiša Ristić u Ateljeu dugo i statirao, kao student i glumac. Nosio je mrtvački sanduk u predstavi Džina Frankela "Oh, tata, dragi tata, mama te je obesila u orman, a ja sam tako tužan". Sećam se, po tridesetak puta je ponavljao tu scenu nošenja sanduka, on je bio drugi nosač.

Krivokapić: - Semjuel Beket?

TRAILOVIĆ: - Izuzetna ličnost. On je mnogo bliži prijatelj sa Radomirom Konstantinovićem... Došao je u Beograd posle premijere "Godoa", potpuno neprimećen. Hteo je da vidi prostor gde se igrao njegov komad. Ušao je u mračnu salu, niko nije znao da je tu. I otišao je iz Beograda, a da ni sa kim nije razgovarao.
Srela sam ga kasnije, u pariskom pozorištu "Odeon". Bila sam impresionirana time što je pokazao izvesnu nervozu, jer je toga dana trebalo da mu uvedu telefon. Ja, koja sam smatrala da je to svetac kojeg ništa ne interesuje, koji niti jede niti pije, bila sam vrlo šokirana njegovim interesom za jedan tako banalni životni problem.
Beket je verovatno jedini pozorišni autor koji je ostao apsolutno dosledan i neizmenjen u svojim pozorišnim shvatanjima.

Krivokapić: - I na kraju, Miroslav Krleža?

TRAILOVIĆ: - Primio me je u Zagrebu, u svom domu. Njegovu suprugu Belu poznavala sam odranije... To je bio jedan ručak pun ljubaznosti vrlo prijatnih i opuštenih domaćina.

(Privatno: - Šta vi mislite, molim vas? Ali iskreno mi recite: ovi sa Televizije progone me kao divlju zver da učestvujem u emisiji "Jači pol"... Je l' te da ja to ne treba da radim?
- Mislim da vama to nije potrebno...
- Kako sam i ja mislila, znate. Izvinite, što vas gnjavim...)

TRAILOVIĆ: - Krleža mi je napisao jedno pismo, koje čuvam kao veliku dragocenost. Neću preterati ako kažem da ima oko dvadesetak stranica: njegovo razmišljanje o "Agoniji", godine 1952. Jedan suptilni esej, na šta ga je podstakla okolnost da ću raditi "Agoniju" u Parizu. Još nije bio napisao treći čin "Agonije".


KRIVOKAPIĆ: - To su bili ljudi, godine, susreti... A vi, gde ste vi?

TRAILOVIĆ: - Život u pozorištu izjednačila sam sa svojim životom. Pozorište smatram mestom u kome se na najuzbudljiviji način može proživeti - život. Ali, ta okolnost me nikada nije zavaravala da o pozorištu i o sebi mislim na neobjektivan način.

Krivokapić: - Šta je u pozorištu "objektivno"?

TRAILOVIĆ: - Samo istrajnost u pozorištu stavlja stvari na svoje pravo mesto. Mnoge predstave, svojevremeno nosioci vanrednih priznanja, istorijski su potpuno zaboravljene. Druge, iako prvobitno sumnjičene, sačuvale su se svojom istinskom vrednošću. Doživele su stotine izvođenja. Fejdoova "Buba u uhu", u Ristićevoj režiji, tipičan je primer: bila je pred skidanjem u Jugoslovenskom dramskom.

Krivokapić: - Iskustvo mnogo ne pomaže?

TRAILOVIĆ: - Tačno tako... Ovo je jedinstven posao, u kome iskustvo vrlo malo znači. Nedavno sam, sa mladim ljudima -rediteljima, razgovarala o tome do koje se mere sigurnost, koju nosi mladost, postepeno gubi. I ne kod ljudi bez vrednosti. Razgovarala sam o tome i sa Piterom Brukom, sa Strejerom, sa Baroom. To su i njihova razmišljanja.

Krivokapić: - Kako razmišljate o našem, dakle i o svom pozorištu?

TRAILOVIĆ: - Naše pozorište je propustilo da prođe izvesne faze koje su u evropskom i svetskom pozorištu bile tipične. Nedavno sam radila u jednom od velikih svetskih pozorišta... To je "Šiler teatar" u Zapadnom Berlinu. Izuzetno me je impresioniralo, da je jedan već poznati germanski duh preciznosti upravo spreman na najrazličitije vrste eksperimentisanja. U tom pozorištu, koje je predodređeno da bude klasično, nipošto ne možete izvesti predstavu koja je konvencionalna, koja klasiku tretira na stari način; ili igrati savremenog pisca bez nekog posebnog razloga. A našoj prirodi, našem mentalitetu, ne odgovara taj proces dubinskog sazrevanja stvari.
Krivokapić: - Protiv duha traženja, protiv grozničave snage eksperimenta... U stvari, eksperimentom se proglašavalo samo ono što je propalo (Bogdan Bogdanović)?

TRAILOVIĆ: - Tako i ja mislim... Za razliku od mišljenja, da smo se u pozorištu bavili svim pojavama koje su se dešavale u svetu - bilo epigonski, bilo kreativno - baš mislim da smo mnogo više preskočili.

Krivokapić: - Otkud odsustvo radoznalosti, kao temeljnog principa umetničkog života?

TRAILOVIĆ: - Korene bih tražila u našem mentalitetu koji uporno želi da se zadrži na onim vrednostima koje su mu poznate i preko kojih jedino stiče saznanja.

Krivokapić: - I u površnosti horizontale, nepoznato svodi na poznato?

TRAILOVIĆ: - Ne bih smela da se sasvim složim s vama... Time bih negirala jedan izraziti razvoj inteligencije u jugoslovenskom pozorištu. Potcenila bih jednu veliku grupu pozorišnih umetnika koji se kod nas nisu mogli ni zamisliti pre nekoliko decenija.

(Zvono:
Aleksandar Popović...
- Aleksandroviću dragi, kako ste mi...
- Oprezno!
- Zašto oprezno?
- Zato što sam ja neoprezan. Prezirem opreznost!)

TRAILOVIĆ: - U prošlosti je, istina, bio veći broj udarnih, snažnih ličnosti. Kad su se na sceni u jednom trenutku pojavili i Milivoje Živanović, i Raša Plaović, i Ljubiša Jovanović, i Marija Crnobori, i Mira Stupica - kad su svi oni zaigrali zajedno. To je danas gotovo nemoguće. U Beogradu, na primer, imamo dve-tri velike glumačke individualnosti, ne više.

Krivokapić: - A i te dve-tri su na zalasku?

TRAILOVIĆ: - Ne znam zašto to kažete? Baš hoću da uložim jedan oštar protest oko te teme zalaska. Kod nas su umetnici odstranjeni u najzrelijim trenucima svog potencijala. Sasvim neshvatljivo. Dobar primer je Ljuba Tadić: njegov najbriljantiji glumački period dolazi onog časa kada je otišao u tzv. penziju. Njegove najveće kreacije.

Krivokapić: - Ne verujem da bi se Ljuba Tadić s tim složio?

TRAILOVIĆ: - Mislite?... Onda nemojte to pisati... Zatim: Mira Stupica, Marija Crnobori, Ljiljana Krstić... S kojim pravom su takve ličnosti našeg pozorišnog života u - penziji? Ili Mija /Aleksić/ i Čkalja /Miodrag Petrović/... Šta to znači?


KRIVOKAPIĆ: Ispada da je ranije svega bilo manje, osim individualnosti?

TRAILOVIĆ: Stvarno izgleda da se sa individualnostima nešto događa. Čudno, ali mnogo duže traju lica koja nastupaju iz - drugog plana. Ne volim prisustvo koje je iznuđeno i nametnuto. Ali stečena prava treba poštovati. A to se kod nas ne poštuje. Stečeno pravo je čak i meta za potcenjivanje.

Krivokapić: Recimo?...

TRAILOVIĆ: Recimo, Aleksandar Popović... Bez obzira na to šta ko o njemu misli, on je u datom trenutku otvorio jednu novu stranicu našeg pozorišnog života. Da, apsolutno. Garantujem vam da će se posle njegove smrti, kad se pregledaju njegova dela, videti da je to bio čovek koji je izvršio prekretnicu.

(Dovikuje - ka protivničkom bekovskom prostoru:
- Aco dragi, meni je jako žao, ali ja ovo moram da radim, znate... Izvinjavam se...)

TRAILOVIĆ: ...Možda ćemo malo i pocrveneti. Jer Aleksandar Popović danas nema posla. Zato što naša sredina ne podnosi neuspeh. I što je još gore: ne prašta.

Krivokapić: Za praštanje je potrebno biti velik... Čime se vaš Atelje 212 izdvojio: stilom?

TRAILOVIĆ: Ako pod stilom ne podrazumevate spoljne vidove pozorišnog izražavanja, nego jedan unutarnji odnos prema pozorištu, onda bih se saglasila. U Ateljeu postoji izvesna unutarnja vitalnost koja je, po mom mišljenju, njegova najjača snaga. Ta vitalnost nekada dobija i drastične forme, a ponekad je iskorišćena i u komadima za koje bi se kazalo da ne pripadaju Ateljeu. Ali iz svih predstava, bilo kog kvaliteta da su, izbija i bïje ta vitalnost... I to je jedan od glavnih razloga što Atelje ima svoju publiku, koja ga stalno prati.

Krivokapić: Kao pozorište "zabave i persiflaže"?

TRAILOVIĆ: Kod nas je etiketiranje vrlo redovna pojava... Onog trenutka kad su pojedine predstave postale takoreći istorijski simbol Ateljea - "Kafanica, sudnica, ludnica", "Kralj Ibi", "Radovan Treći", "Kosa", "Čudo u Šarganu" i mnoge druge - u kojima se pojavljuje element jedne specifične persiflaže, Atelje je dobio etiketu pozorišta koje se isključivo bavi neposrednom zabavom publike i persiflažom kao osnovnim. A to apsolutno nije tačno.
Ako pogledate drugi deo repertoara, predstave kao što su "Višnjik" Čehova, "Kod lepog izgleda" Horvata, ili "Pseće srce" Bulgakova - otkrivate da Atelje nosi u sebi i potencijal da se suoči sa klasičnim delima...

(Privatno:
- Ko je taj Butulija /Ratko/, molim vas?
- Sekretar Gradskog komiteta...
- To znam, ali nešto bliže?...
- Ništa bitno...
- Kako nebitan, molim vas, on je zadužen za kadrove! Bila sam kod njega, znate, zvao me je... Ne znam da li to uopšte smem da vam pričam?!
- Slobodno...
- Zamislite, zakazao mi je u sedam sati ujutru! Sigurno je pomislio da neću doći... E, prevario si se, rekla sam... Ustala sam u četiri sata! I tačno u sedam, kao iz modnog salona, bila sam na njegovim vratima... Iako se nikad nismo sreli, dočekao me je: "Zdravo, uđi, Miro!..." I pljesnuo me po ramenu! Ali ne mogu da kažem, bio je ljubazan...
- Saopštio vam je odluku?
- Ne, ništa definitivno...
- Peku vas "na tihoj vatri".
- Mislite, samo to?)

TRAILOVIĆ: ...U Ateljeu se vrlo retko ostvare tzv. mrtve predstave, odnosno predstave koje su već na premijeri "mrtve" (Bruk). Nema mnogo "mrtvog pozorišta". Najzad, Atelje je uvek pokušavao da proširi granice slobode izražavanja. Ako je to bila politička satira, onda nije bila ona koja je u datom trenutku...

Krivokapić: Bila "politički podobna"?

TRAILOVIĆ: Jeste, nađite neki prikladan izraz...

KRIVOKAPIĆ: - U koji biste kontekst smestili ono što je refleks sa scene Ateljea 212?

TRAILOVIĆ: - Rekla bih: angažovano pozorište. Vidim jednu vrstu angažovanosti i reflektovanja, upravo kretanja u našem društvu, izvesne pokušaje... Problem slobode umetničkog stvaranja uvek je u Ateljeu bio tretiran van onoga što se za dati trenutak smatralo oportunim.

(Telefon:
- Halo... Molim, Ljiljana... Sada imam jedan intervju... Javiću ti se posle... Zdravo, dušo...)

TRAILOVIĆ: - Nikada, nikako nisam volela termin: nije momenat za jednu određenu predstavu. Za svaki komad, momenat je uvek i - nikad.

Krivokapić: - Koliko ste se puta sreli s tim: nije momenat?

TRAILOVIĆ: - Vrlo često... Vremenom se nije smanjilo moje divljenje za pojedine osobe koje uvek "znaju" kad šta može a kad šta ne treba. Treba li da kažem da je ta vrsta "znanja" - smrt umetnosti.
Ali, ako mene pitate, pozorište lično ne smatram poligonom za rešavanje političkih problema. Zadaci pozorišta su drukčiji. Kad god pozorište na direktan, bukvalan način tretira političke probleme, ono po pravilu silazi u ravan politike, dakle napušta svoju ravan, odnosno ravan umetnosti. I dovodi sebe u pitanje. Time, razume se, nikako ne mislim da pozorište ne treba da se bavi područjem politike.
Krivokapić: - Sećam se Ljubinke Bobić: apolitično pozorište - smrt pozorišta?

TRAILOVIĆ: - Razume se... Pozorište van tokova i neposrednih problema svoga vremena uistinu gubi smisao.

Krivokapić: - A "ekscesi"... "Destruktivne poruke"?

TRAILOVIĆ: - Bilo bi potrebno vrlo mnogo elemenata da se umetnički opravda i dokaže jedna destruktivna ideja. Celo iskustvo tako kazuje, i svetsko i naše. Moj odgovor je negativan.

Krivokapić: - Kad je pozorište u sukobu sa politikom?

TRAILOVIĆ: - Volela bih da dotaknemo i taj pojam, koji je za mene veliko opterećenje i koji ništa ne znači: avangardan se može biti samo istorijski... Kad se u društvu pojavi... Ovo morate jako delikatno da napišete... Kad se, recimo, ova zemlja mobiliše, kao što je sada povodom predsednikove bolesti slučaj, i pojavi se komad koji je neprikladan opštem raspoloženju... To je pogrešan, apsolutno pogrešan potez.

Krivokapić: - Nije vam zabranjena neka predstava?

TRAILOVIĆ: - Nije...

Krivokapić: - Zašto uzdišete?

TRAILOVIĆ: - Predstava nije zabranjena, nego nije doživela sudbinu koja joj je bila namenjena. Eto, to je tajna mog uzdaha.

Krivokapić: - Koja predstava?

TRAILOVIĆ: - Kako da vam kažem... Recimo, "Druga vrata levo", Aleksandra Popovića... Ali, ne bih htela da to pišete...

(Stenografu:
- Gospođo, precrtajte to, molim vas...
Privatno:
- Zašto stalno govorite da me "neko" zove? Nemam ja nikog "na telefonu"...
- Ma, nemojte...
- Vi ne živite u samoupravnim odnosima... Odgovor o tome dobiti nećete!
Aleksandar Popović:
- Branko Lazarević je pre rata govorio da je u sovjetskim ambasadama kuvar najglavniji...
- Eto vidite - zasmejava se - Aleksandar je mnogo duhovitiji od mene...)

TRAILOVIĆ: ...Podsetili ste me, zapravo, na veoma zanimljive stvari... Ta predstava, taj zabranjeni "Godo" je, upravo, bio klica stvaranja Ateljea. "Čekajući Godoa" je bila predstava s kojom je Atelje počeo. Prethodno, Beogradsko dramsko se posle zabrane "Godoa" praktično raspalo.
To vam je život pozorišta: sa istom predstavom jedno pozorište je ugašeno, a drugo se rodilo.

(Anegdota:
Bio je i Pavao Broz, urednik za kulturu u "Komunistu"... Pa ga postavili - valjda posle "sloma srpskih liberala" (Marko Nikezić, 1972/73) - za upravnika pozorišta, baš Beogradskog dramskog. Gospođa Trailović o dotičnom, pobliže, ništa nije znala. A "pobliže" - značilo je prvo i osnovno: da li je rođak?
Vrsta "neznanja" koju gospođa Trailović nije tolerisala, nikako.
Uprkos mnogobrojnim telefonskim pokušajima, sve hvaleći "druga Broza", "doprinos pozorištu" itd., ali niko da izusti - glavno. Pozvala je, najzad, Bucu Mirkovića, da svrati u Atelje, na kafu... Poduži uvod o "opštim stvarima", uzgred i red pohvala za "našeg kolegu, druga Broza"... Buca samo klima, podržava tezu, ali opet - ništa. Nije bilo druge, moralo se u - direktan napad... Kad je Buca iznenađeno otklonio: "Kakvi, Miro, nema nikakve veze, neka sasvim druga, sporedna porodica"... - ozareno:
- Znala sam, apsolutno sam znala!... Kako bi takva budala mogla biti rođak našeg predsednika, apsolutno sam znala!...)
Krivokapić: Umesto Godoa, stigli ste u Atelje i vi?

TRAILOVIĆ: U to vreme, kad je jugoslovensko pozorište, negde sredinom šezdesetih godina, doživljavalo priznanja ne samo u zemlji nego i u inostranstvu - Jugoslovensko dramsko se proslavilo na "Pozorištu nacija" u Parizu; Beogradsko dramsko je imalo zvezdane trenutke - osećala se izvesna potreba (kao što se i danas oseća, ali se nedovoljno dobro realizuje) za nečim novim, za nečim drugim. Ne nečim boljim, nego nečim drugim. Osećala se potreba drukčije pozorišne organizacije, drukčijeg pozorišnog izraza, jedne drukčije asocijacije glumaca u pozorištu.

(Telefon:
- Molim, Joco... Žao mi je što nećeš da mi pokloniš svoje veče... Je l' to gospodin Ibarac?... Jeste, intervju još traje... Hajde, lepo se provedi večeras... Da, da, uvek nađeš izgovor... Dobro, srce...)

TRAILOVIĆ: ...Upravo kao što se danas stvaraju slobodne pozorišne grupe, Atelje je počeo kao jedna takva, slobodna pozorišna grupa. Bili smo sa različitih strana, skupili smo se slučajno, ali ne treba zaboraviti da je to bio i zahtev vremena. To je bilo vreme oslobađanja od navika tzv. birokratskog perioda, kad su kod nas buknuli novi procesi, nova shvatanja o mestu umetnosti.

Krivokapić: Ko je sve 1956. bio u toj "slobodnoj pozorišnoj grupi"?

TRAILOVIĆ: Radoš Novaković, Vasa Popović, Soja Jovanović, Borislav Mihajlović Mihiz, Mića Tomić, nekoliko glumaca i ja... Prvo smo tražili jedan odgovarajući prostor. Ako smem da kažem, moja je zasluga što smo posle dugog traženja pronašli staru biblioteku "Borbe". Tu smo uneli neke stolice...


KRIVOKAPIĆ: Kako se došlo do broja 212?

TRAILOVIĆ: Mihiz je rekao da 2-1-2 čine interesantan broj koji se često javlja... Tako smo i nazvali: Atelje 212.
2 - 1 - 2!
Nikad ga nisam pitao - siguran da ne bi potvrdio - ali verujem da je Mihiz malo, sremski sočno, i podvalio... Naime, apartman u londonskom hotelu "Kleridžs" - specifično proglašen jugoslovenskom teritorijom za potrebe rođenja sina izbeglog Kralja Petra Drugog Karađorđevića, prestolonaslednika Aleksandra (17. jul 1945) - nosio je broj: 212!
Nije uverljiva priča o inicijalnom broju stolica (212) - koju ni gospođa Trailović nije pomenula... - ni zato što pri improvizciji biblioteke "Borbe" broj stolica nije mogao biti, unapred, određujući... Nije li, uostalom, broj 2-1-3 i znatno "interesantniji"?!
Tako je, pod nosem svemoćne komunističke republike, i svih njenih sveznajućih udbi, usred Beograda, svako veče igrala, makar i najposrednije - monarhija. To je Mihiz.


TRAILOVIĆ: ...Radoš Novaković je proglašen prvim upravnikom... I najuzbudljivije, sastavili smo i naš manifest.

Krivokapić: Imate taj tekst?

TRAILOVIĆ: Mislim da bih ga mogla naći... Počinje, otprilike, ovako:
Obavezujemo se da ćemo se umetnošću baviti na jedan drugi način, da nikad nećemo dozvoliti da se Atelje institucionalizuje, da se pretvori u pozorište konvencionalnog tipa...
(Preteći: - Samo se vi podsmevajte...)

TRAILOVIĆ: ...I onda, posle prvih predstava i vrlo oprečnih mišljenja ("Iza zatvorenih vrata" od Sartra, Joneskovih "Stolica"), zatim prvih domaćih autora (Đurđević, Albahari, Davičo), na predlog Dušana Matića, dali smo scenski prikaz nadrealističkog almanaha "Nemoguće". Bilo je stvarno vrlo uzbudljivo. Na premijeri, u prvom redu sedeli su Koča Popović, Marko Ristić, Dušan Matić, Aleksandar Vučo...

(Telefon: - Zdravo, Ružo... Dobro sam... Upravo završavam jedan intervju... Hoćeš li da svratiš malo... A, kod kuće si već... Pa, dobro, onda ništa, dušo... Dobro, imam ovde ovaj razgovor... Kakva je bila predstava sinoć... Hajde, razgovaraćemo sutra...)

TRAILOVIĆ: ...Bili su svi oni koji su nekad potpisali nadrealistički Manifest beogradske grupe. Svi oni koji su u to vreme, tridesetih godina 20. veka, bili krajnje revolucionarni, odricali se svih mogućih službenih perspektiva, zavetovali se da nikad neće zauzimati bilo kakve državne položaje i funkcije... Nastao je gromoglasan smeh.

Krivokapić: Kao kad bi danas igrali Manifest osnivača Ateljea?

TRAILOVIĆ: Vi, kad ne biste... Ali tačno je, ista sudbina zadesila je i Atelje: postepeno se razvijao, i od jednog slobodnog pozorišnog pokreta postao institucionalno pozorište. Sve se izmenilo. Život pozorišta je blizak pravom životu. Bilo bi nedolično da se danas ponašamo kao pre 20 i više godina. Atelje je sazreo, stekao svoju zrelost, a time i svoje nove probleme. Upravo je stvorio prostor da drugi preuzmu njegovu prvobitnu ulogu. Drugi, koji dolaze.

Koji dolaze... I koji imaju iluzije.
* * *
Prešli smo u drugi "kvart" stana.
Boca viskija, veličine galona.
Gospođa Trailović u dubokoj fotelji, s visokim naslonom.
I telefon.
Pozorišni presto.
Pretila je zora.


Novembar 2006.
Molijer.
Za pozorište i kulturu, Mira Trailović učinila je više od više - ministarstava. (A - i: ali! - pomoću njih.)
Dovela je svet u - Beograd, a izvela Jugoslaviju u - svet (BITEF - Beogradski internacionalni teatarski festival; Septembar, 1966-2006...). Kao prvi, svetski proboj "socijalističke kulture", posle smene prvog, oličenog policajca tajne, Aleksandra Rankovića (jun/jul 1966).
Kultna glumica "Ateljea 212", Mira Banjac:
"Obišla sam svih pet kontinenata; Mira Trailović nas je vukla po Meksiku i Americi, u Pariz smo išli k'o u Kać, makar jedanput mesečno. Na Brodveju smo igrali 'Virdžiniju Vulf' i fenomenalno prošli. Pokojna Ljiljana Krstić je igrala, pa Cica Perović, Ruža Sokić i Vlada Popović - velika predstava Ateljea.
U Iranu smo igrali 'Čudo u Šarganu', pod pokroviteljstvom carice Farah Dibe. Čuli smo da ne može da dođe na predstavu, zato što je imala operaciju grla u Parizu.
- A, pa to nema smisla! - kaže Mira, koja je obožavala da joj poznati dolaze na predstave.
Igrali smo na jedinstvenom Persepolisu, i carica Farah se pojavila. Šta je njoj Mira radila, ne znam. Žena je došla sa svojim sinovima, carskom porodicom, i napravila nam gala prijem. Mislim da se skoro neće pojaviti neko takav, kao što je bila Mira Trailović. Pokazala nam je svet, i to ono najbolje u njemu. I izneli smo ono najbolje što je bilo kod nas. Obožavala sam Miru Trailović, i ona je volela svoje glumce; bila je naša velika majka, držala nas je kao porodicu.
Socijalizam s ljudskim likom!
Onako teatralna, birokratskim lavirintima šumela je gospođa Trailović, nečujno i krivudavo koliko je potrebno (mnogo)... U njenoj mnogošali, bilo je i malo - šale.
Sve, podredila je sve životu-pozorištu. Pa, i cenom najličnije, ponešto i naivnosti-burleske, kojom su se scenski uveseljavali mnogi, a ona njima, i svima, samosvesna smešila iza - zavese. I sopstvene.
Društveno, pribegavala je većini životnih (o)pozicija, da bi režirala uvek jednu: pozorište. Duh. Kulturu... Tačno kako je rekla:
"Život u pozorištu izjednačila sam sa svojim životom."
U zasedama, u neobeleženim mrežama konstante (ne)vremena. Balkanskim.
Samo tako se može shvatiti i njen poslednji javni otpozdrav, iz miropomazane tribine - i četvrtog reda, ponižavajućeg! - Miloševićevog /Slobodan/ milionskog, utoliko i apokalipsnog "mitinga istine", sa turobnog "događanja naroda" na beogradskom Ušću (novembar 1988).
Sivi dani.
I gluvilo (nadolazećeg, prećutnog zločina).
Sve je i merila, sve vešto vagala, jedino je još u snazi (65), naglo - otišla. (Kad ni osmeh njene volje nije...) A do poslednjeg svesnog trena, nije prihvatila... Kao što je, uoči bekstva u komu, Desi Trevizan rekla:
"Glavno da nije rak!..."
Uveče je umrla.
Sutradan, tog 8. avgusta 1989 - već se bila pronela vest - pozvao me je Danilo Kiš, u njegov mali stan, u tri časa posle podne, u Miloša Pocerca ulici... Čim sam ušao, nisam ni seo, Kiš je gotovo bez reči, s pisaćeg stola, kod prozora, uzeo list hartije... Čitao sam, stojeći:

Na vest o smrti
gospođe M. T.

Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu!
Požderati toliko mesa,
skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme.
Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta.
Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.
(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)

Kiš je bio nervozan, zamišljen samo je koračao po sobi, "pregačom" žustro masirajući inervirana leđa... Nismo hteli da znamo, već je bio i kod svojih "skrckanih toliko kostiju"... U toj grobnoj tišini, i druga grozničavost, ne samo od pesničke groze teksta... Smišljao sam, hitro i bezuspešno, šta reći posle, suvislo a mimo zloslutne teme?... Samô je izletelo, učinilo mi se i prikladno:
"Ovo treba objaviti..."
I dodao sam, da se još udaljimo:
"Zaslužila je... Nismo se jednom napili, u starom stanu, u Takovskoj ulici..."
Kiš se možda nostalgično, samilno, osmehnuo.
Poslednje književne reči - Kišove (15. oktobar 1989).
"Mrak se spuštao lagano ali uporno" (Piljnjak).
I jeste zaslužila... Da je isprati i - najveći.
Ličnost veka.
Spomenik.

(Kraj)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 16 gostiju