Sahrana Nušića

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Sahrana Nušića

Post od branko »

Zoran T. Jovanović

Kako su pozorišnici 1938. ožalili Nušića


Na Bogojavljanje, 19. januara 1938. godine, u svom domu preminuo je Branislav Đ. Nušić. Iako se znalo da je najveći srpski komediograf već duže vreme ozbiljno bolestan, vest o smrti sve je iznenadila. Sahrana Nušićeva je jedan od najzapaženijih javnih događ aja u kulturnom životu prestonice između dva svetska rata. Posmrtni ostaci B. Nušića bili su izloženi na katafalku u foajeu Narodnog pozoriš ta 21. januara, a sahrana je obavljena 22. januara.
Posle održanog pomena nad odrom pokojnika, kovčeg je iznet i stavljen na kola. Sa balkona Pozorišta od pokojnika su se oprostili Dimitrije Magaraš ević, ministar prosvete, u ime kraljevske vlade, Veljko Petrović, u ime Srpske akademije nauka, zatim dr Branislav Vojinović, upravnik Narodnog pozorišta, pa dr Branko Šenoa, intendant zagrebačkog Narodnog kazališta i Dušan Nikolajević, u ime Udruženja dramskih autora.
Povorka se zaustavila pred Univerzitetom, Kapetan Mišinim zdanjem. U ime studenata od pisca se, sa balkona, oprostio Miloš Minić, student prava. Povorka je dalje krenula prema Sabornoj crkvi, gde su se nalazili zvaničnici: kraljev izaslanik pukovnik Durbešić, komandant Beograda general Petar Kosić, predstavnici Udruženja rezervnih oficira i ratnika, ugledne ličnosti javnog i kulturnog života, među kojima je bio i slikar Uroš Predić. Opelo je izvršio mitropolit zagrebački Dositej se velikim brojem sveštenika.
Posle opela od Nušića se oprostio dr Justin Popović, prof. Univerziteta. Pred crkvom su se od pokojnika oprostili Marko Car, Grigorije Božović, u ime uredništva “Politike”, Mita Dimitrijević, u ime PEN-kluba. Poslednji govornik je bio Boža Nikolić, predsednik Udruženja glumaca.
Pogrebna povorka je potom krenula Knez Mihailovom ulicom, preko Terazija, Aleksandrovom i Grobljanskom do Novog groblja. U Knez Mihailovoj, pred knjižarom Vlad. N. Rajković a, pogrebna povorka se zaustavila, gde je očitana kratka molitva. Celim putem, beleže izveštači novina, s obe strane trotoara, bio je prekrilio svet koji je izišao da oda poslednju poštu voljenom piscu.
Na groblju su se s pokojnikom oprostili Radoslav Vesnić, u ime Kluba nezavisnih književnika, Dušan Matić, u ime Udruženja umetnika, nau- čnika i pisaca i Pjer Križanić, u ime Novinarskog udruženja. Poslednji govornici su bili Dobrivoje Stojanović, potpredsednik Udruženja rezervnih oficira i ratnika i književnik Milorad Pavlović Krpa, vršnjak i dugogodišnji prijatelj.
Evo nekolikih odlomaka iz oproštajnih napisa, govora i izjava pozoriš nika koji su decenijama sarađivali s Branislavom Nušićem.
Milan Grol: “Da bi se shvatio karakter Nušićevog humora, treba imati na umu simpatiju koju on pokazuje prema licima u svojoj komediji: način na koji on uživa u njima kao tvorevinama svoga duha nezavisno od suda koji o njima ostaje kao ljudima. Smejuć i se tipovima u Nušićevoj komediji, gledalac oseća u njihovom dru- štvu pisca koji se zajedno s njima smeje, kao sabraći svojoj... Tipovi u Nu- šiću niti su slikani sa odstojanja, niti su izuzetni i izdvojeni. U njima su uopštene crte čitavog jednog reda u društvu, jedne profesije, shvatanja i navika jednog kraja. Ako u njima život nije zahvaćen u dubini, u širini, kolektivno on nije ostao bez izraza. U tom pogledu Nušić je u komediji raskovao plemeniti metal za sitnu paru, sitnu i mnogu, i za mnoge. Priznavan i nepriznavan od kritike, i primljen u Akademiju tek u sedamdesetoj godini, Nušić je zavr- šio ne samo kao najaktivnije ime, nego i kao potreba vremena. Jedno od najvećih zadovoljenja Nušiću je ose- ćanje praznine iza njegove smrti, praznine i brige u pozorištu, kome je on ubrizgavao kamfor iz godine u godinu, praznina u publici, koja je, razbijena u idejama i osećanjima, bar u ve- černjim satima nalazila u Nušiću ne- što zajedničkih senzacija o dnevnom životu”.
Milan Predić: “Da se naše građanstvo, toliki naš mali čovek, pribere oko kovčega Branislava Nušića, oko mrtvog tela pisca komedija, šala, stvaraoca karikatura, vedrog pisca, zabavljača, da sačini čitavu dugu i dobrovoljnu gardu oko njegovog sprovoda, od sedišta grada do dalekog groblja, nije navela ni obična radoznalost sveta prema svečanoj procesiji, želja za sudelovanjem u javnom činu, niti je privuklo jedno zvučno ime, ni ono što bi se nazvalo ’zahvalnost smehu’, pa ni zahvalnost običnog, neprimećenog čoveka prema umetnosti koja se setila da je živ... Pravi uzrok koji je dostavio te duge redove Nucšćevih sugrađana na ulice kojima je njegovo mrtvo telo proneseno, to je jedno drugo tumačenje, drukčije dodeljen značaj koji je Nu- šićev smeh morao dobiti i dobio u vreme kad je pao i kraj života, i to ne samo, kako bi se moglo misliti, zahvaljujuć i nekim njegovim poslednjim delima, ipak osetio obeleženim tim vremenom ... Ako je nekad Nušićev smeh mogao biti smatran kao podsmeh, danas on može biti samo zamerka, protest, kritika onoga što je komično zato što ostaje i traje preko vremena, bez beleženja znakova raspadanja, u svojoj izvitoperenosti, u teturanju, posrtanju. Danas su te mase osetile da je ovaj ironičar sa njima. A odlika dela koja su zaista izvorna, neposred- na i koja su talentovana baš je u tome. Nušićeva izvornost nije mogla da dobije bolju potvrdu do tu mnogostruku i mnogovremenu važnost”.
Milan Dedinac: “I ja već nazirem živog Nušića koji će pobediti. On već pobeđuje. Njega izgrađuju i izo- štravaju za tu borbu žive reči Nuši- ćevih satira, koje su se, iako narod ne stvara repertoare narodnih pozori- šta, skoro jedine i zadržale na pozornicama u celoj zemlji. I stvaraju da misao i smeh i sve one asocijacije koje se rađaju kod gledalaca pri svakoj takvoj reči. Samo da bi pobedio, taj živi Nušić mora biti oštar i jasan! On se mora podići bez sentimentalnosti i kritički osvetliti jakom svetlošću. Mora se izneti pod kakvim je objektivnim i subjektivnim uslovima svako njegovo delo postalo... A u Nušićevom delu, uglavnom, pozitivan je posao samo njegovo negiranje, ujedi njegove satire”.
Boža Nikolić: “Udruženje glumaca Kraljevine Jugoslaavije, u ime svih jugoslovenskih glumaca, pozvato je da opštoj žalosti doda i svoj najskru- šeniji bol pri oproštaju sa ocem sveukupne glumačke porodice. Veliki staratelj naš, Branislav Nušić, za pedeset godina svog pozorišnog stvaranja značio je za sve nas: poslednji izlaz, kotvu spasenja, sigurnu koru hleba! Gde god bi pozorište zapalo, kad god su zalagane glumačke stvari, kostimi i pozorišne dekoracije, uvek je spasavao od konačne propasti samo ovaj neumrli otac Melpomenine dece, veliki hranitelj naš, Branislav Nušić s njegovim komadom koji puni kuću... Nušićeva je zasluga što se je održala i othranila poluvekovna naša glumačka sirotinja u putničkim pozorištima, jer im je on pru- žao sebe kroz svoje komade, davane bez tantijema, čak i bez neposredne zahvalnosti. Kadgod su i naša najveća, centralna pozorišta zapadala u krize, one su prebrođavane jedino davanjem Nušićevog repertoara. Mnoge pozorišne ustanove, kao i svi mi pozoriš ni trudbenici, večito dugujemo velikom pokojniku za svoje postojanje. Naš dug je i umetnički i čovečanski i mi ga odužujemo igrajući u njegovim komadima s najvećom voljom i trudom da postignemo najveći uspeh. Mi nismo nezahvalni sinovi, Branislave Nušiću, jer, evo, u ime jugoslovenskih glumaca, nad Tvojim mrtvim telom, polažem zavet da ćemo ime i slavu Tvoju pronositi s pokoljenja na pokoljenje, kroz vekove naše pozoriš ne kulture, dokle traju daske što svet znače, kao Tvoji najblagodarniji sinovi, oče i hranitelju naš!”
Žanka Stokić: “Nušić je bio moj roditelj. Roditelj moga repertoara. On je načinio od mene ono što sam sada, ulogama koje je za mene pisao. Bio je to veliki čovek, veliki toliko da mi još dugo i dugo nećemo imati sličnog po veličini... Nušić je za nas glumce značio ogromno. Mi smo ga voleli kao oca i mazili ga kao dete. On je kao otac brinuo o nama, starao se da nam da najbolje uloge, a mi smo ga zbog toga pazili i čuvali. Nušić nas je danas ostavio. Ali dok je pozorišta i dok je glumaca, znaće se za Nušića i on će među nama uvek biti živ”.
Dušan Radenković: “Njegovom smrću pozorište je izgubilo najomiljenijeg autora, a glumci pisca koji je sa virtuoznošću umeo da napiše komad tako da u njemu i male uloge budu izrazite i velike. Mi, glumci, od srca oplakujemo smrt patrijarha naše drame koji već pola veka gospodari na- šom scenom. On je voleo glumce mnogo kao što i oni njega mnogo vole. On je umeo svakome da pruži svoje puno prijateljstvo, a starijim glumcima i svoje drugarstvo. Ja lično bio sam počastvovan njegovim velikim simpatijama, koje su se na vidan način manifestovale na dan njegove proslave”.
Ana Paranos: “Nušić mrtav! Ta dva pojma ne slažu se nikako. Ta on je celoga veka terao šalu sa svima i sa svačim. Možda je i ovo jedna od njegovih šala. Kažite lekarima neka ga pregledaju bolje. Možda se ipak varaju”.
Toda Arsenović: “Nušić je umro, kažu... Ako su živi njegovi komadi, ako je živa njegova reč koju mi glumci izgovaramo preko rampe publici, nemoguć no je da je Nušić umro. Umrlo je njegovo telo, ali on je živ i tu je među nama neprekidno”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Sahrana Nušića

Post od branko »

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost