Đorđe Lebović

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Đorđe Lebović

Post od branko »

ĐORĐE LEBOVIĆ (1928-2004)

PISAO I MISLIO POZORIŠTE

S prvim danima jeseni Đorđe Lebović kao da je požurio da ne dočeka još jednu zimu našeg nezadovoljstva i da u toj velikoj, dalekoj a nama neznanoj nigdini sustigne mnoge sebi drage i kaže im tihim, odmerenim, pomalo introvertnim tonom šta je to sad drugo u nama i oko nas. A drugačije je, nažalost, sve i ništa nije isto. Rođeni Somborac (27. jun 1928), sa nepunih petnaest godina obezličen je u petocifreni broj, koji mu je utetoviran negde ispod krematorijumskih dimnjaka Ošvjencima, da bi do kraja onog, Drugog rata, ni njemu znano kako, uspeo da preživi močvare Bžežinke, Gros-Rozen, Zeksenhauzen, Ginkirhen, bombardovanja, Mauthauzen, glad, pegavac... želeo je da postane pozorišni reditelj, a upisao je tehnologiju i diplomirao filosofiju. Noću je bio student a danju nosač, zidar, kubikaš, nastavnik, statista u pozorištu, vaspitač i humorista. Po završetku studija, nakratko, novinar je Radio Novog Sada, potom kustos Muzeja pozorišne umetnosti Srbije, ali i upravnik Izložbenog paviljona, onog u Masarikovoj ulici, u Beogradu. No, bez obzira šta je u životu radio i čime se bavio, mogao je, s pravom, poput Luja Žuvea, da kaže: "Ja imam samo jedan zanat; niti sam bio, niti jesam išta drugo do pozorišni čovek." Ili, što je tačnije, čovek koji je pisao i mislio pozorište. Dakako, naše skromno, kratko i počesto bahato pamćenje spremno je, pri tom, da poboravi njegove brojne radio-dramske tekstove emitovane diljem negdašnje nam otadžbine, na srpskohrvatskom, slovenačkom, makedonskom, mađarskom, albanskom, turskom i italijanskom jeziku, ali i u Belgiji, SR i DR Nemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Rumuniji, Italiji, Izraelu... - od kojih su dva, Svetlosti i senke i Sahrana počinje obično u podne, svojevremeno, proglašena najboljim na Festivalu jugoslovenske radio-drame - nekoliko televizijskih drama što ih je realizovala Televizija Beograd (Milojeva smrt, Nesreća, Samoća, Lutka sa kreveta 21 i Pesma, po istoimenom romanu Oskara Daviča), kao i sedam filmskih scenarija (Nebeski odred, Ubica na odsustvu, Glineni golub, Neka daleka svetlost, Most, Devojka sa Kosmaja, Konvoj za El Šat), kojima, s mnogih razloga, valja pridodati i osmi, za onaj u Kini najpopularniji i najgledaniji film, Valter brani Sarajevo. Ipak, i iznad svega, Đorđe Lebović će, želim da verujem, ostati i opstati u razuđenom svetu mnogih pozorištnika po jedinstvenoj impresivnosti svog dramskog opusa, koji dotiče sam vrh našeg savremenog literarno-scenskog stvaranja i mišljenja, trilogijom o logorašima Drugog svetskog rata: Nebeski odred (napisan zajedno sa Aleksandrom Obrenovićem), Haleluja i Viktorija, triptihom Svetlosti i senke (Hiljadita noć, Svetionik, Snežna padina), Doviđenja, druže Gale, Groteska, Cirkus (sa Aleksandrom Obrenovićem), Šarlatan (sa Josipom Lešićem), Srebrno uže, Usamljena gomila, Novo jevanđelje, Dolnja zemlja, Ravangrad, Sentandrejska rapsodija, Traganje po pepelu, Malj za veštice... potom kao jedan od malobrojnih i, svojevremeno, najizvođenijih dramatičara i u zemlji i u inostranstvu (SR i DR Nemačka, Poljska, Sovjetski Savez, Sjedinjene Američke Države, Mađarska, ČSSR, Austrija, Rumunija...), ali i kao nosilac triju Sterijinih odličja i drugih, brojnih. Bio je među našim prvim, tada malobrojnim dramskim autorima, ako ne baš i prvi, koji - makar i zakratko - nije odoleo opakoj zavodljivosti Beketa i Joneska (Svetlosti i senke napisane su 1959), onaj, koji je opet, zajedno sa Aleksandrom Obrenovićem, još 1961, sva naša onovremena zbitija smestio u cirkus, među životinje, ali i redak prilježnik koji je strpljivo brusio svoja i tuđa dela, menjajući im, ponajčešće, i oblik i formu. Tako je, recimo, 1956, u martovskom broju beogradskog "Dela", najpre štampan prozni tekst Sahrana počinje obično popodne, potom je po njemu sačinjena istoimena radio-drama i napisan (ali ne i realizovan) filmski scenarij, da bi, najzad, nastao dramski tekst sa prenominacijom jednog od stavova iz Hendlovog Mesije. Pojedine scene iz Lutke sa kreveta 21 imaju, opet, jaku rezonansu u prizorima Viktorije, baš kao što je dramski triptih Svetlosti i senke sačinjen od nekih, donekle modifikovanih, ali i ranije napisanih, i emitovanih radio-drama. Romaneskni i pripovedni predlošci Jakova Ignjatovića, Veljka Petrovića ili Oskara Daviča bili su najneposrednija izvorišta i inspiracija njegovim dramama, odnosno jednom televizijskom scenariju. Najzad, kako razlučiti Dolnju zemlju od Sent-andrejske rapsodije? I tako dalje, i tako redom, eda bi se dostiglo više i postiglo bolje, što, priznajem, nije baš čest slučaj u našoj savremenoj dramskoj literaturi. Međutim, ono što na poseban način kvalifikuje Đorđa Lebovića jeste dugogodišnja privrženost Srpskom narodnom pozorištu. Ne previđajući ni jednog jedinog trenutka značaj Jovana Konjovića, Bogdana Čiplića ili Zorana Petrovića, držim da je Lebović, zasigurno, bio njegov najodaniji kućni autor, institucija, dakle, dotad skoro potpuno preboravljena u našem teatru. Sem u slučaju Nebeskog odreda, čije je praizvođenje održano u Pokrajinskom narodnom pozorištu - Drami na srpskohrvatskom jeziku u Prištini, ni tri tek meseca pre novosadske premijere, Haleluja, Viktoriju, Dolnju zemlju i Ravangrad (realizovan u koprodukciji s Narodnim pozorištem, Sombor) Lebović je pisao sa željom i naumom da prvi put budu prikazane na srpskonarodnopozorišnoj sceni, pri čemu nikako ne treba gubiti iz vida podstrekačku ulogu i značaj onovremenog upravnika Miloša Hadžića, odnosno rediteljâ Dimitrija Đurkovića i Dejana Mijača. Tako je pet njegovih nesumnjivo najznačajnijih dela postalo okosnicom dramskog repertoara najstarijeg profesionalnog teatra u Srba, ali i njegovi jedinstveni reprezentanti na mnogim festivalima i gostovanjima. Dok je Nebeski odred bio drama o ljudima u paklu, o paklu u ljudima, dotle je Haleluja drama o čovekovom putu od smrti ka životu, a Viktorija oslobađanje od pakla, ali ne i paklenih muka. Otuda, valjda, u tom hodu, dugom i umornom, od inferna ka životu, raspetom između sićušne nade i bezmernog straha, i ima toliko uzbudljivog i potresnog, otuda izabranicima ovog marša života izgled oživelih mrtvaca, otuda njihovo neprekinuto drugovanje sa smrću i opsednutost njome, s koje bi nekako da uklone tragove obeščovečenja, otuda, konačno, ono njihovo nesnalaženje, ali i potreba za potvrđivanjem dostojanstva osporavanog godinama. Jer, ne zaboravimo, to su ljudi kojih je bio prepun svet Lebovićevog dečaštva, s kojim je koliko do juče živeo i u ime kojih je, s pravom, optuživao. Pišući o Nebeskom odredu, još 1958, ugledni poljski kritičar i teatrolog Štefan Treugut zabeležio je da su posle Himmelkomanda "beketovski zaključci o beznadežnosti samo prijatan razgovor ljudi koji uz kafu filosofiraju o smrti". Zanimljivo je da je Nebeski odred bio i povod jednoj od prvih književno-pozorišnih polemika kod nas, u kojoj se Bora Glišić, tada pozorišni kritičar NIN-a, suprotstavio autorskim "poluistinama" i "poetici nasilja" koja "tragični motiv tretira animalno". Mudri Dušan Matić, žovijalni Borislav Mihajlović Mihiz i odmereni Ivan Ivanji pokušali su i uspeli da dokažu uvaženom kritičaru da je u krivu i da je u pitanju "jedan užasni vid tragedije modernog čoveka". Dolnja zemlja i Ravangrad bili su nešto drugo. U njima Lebović nije neposredno svedočio i optuživao, ali je oslanjajući se tiho, nekako iznutra, na motive prozâ Jakova Ignjatovića, "srpskog Balzaka", a pre svega na konkretno, počesto neugodno pamćenje Veljka Petrovića, umeo scenski da artikuliše nimalo svetle strane u karakterima i životu malenih panonskih gradova "Vojvodine stare", postavljajući zamke svakovrsnoj idili, oštroumno, do poslednjeg prizora precizno, sociološki gotovo prateći naše novokomponovane bogataše onih davnih dana suprotstavljene salašarima u zavazda neokončanom boju nerava, krvi i imetka. To uzorima neokrnjeno stanje životnosti, bez karnera učtivosti i naučenih manira, uvek je bilo na strani istinitosti i nagona, dakako. Znam da je Đorđu Leboviću, poput njegovog Jojoa, sada sasvim svejedno kom će pedlju zemlje pripasti grudva njegovog pepela, ali se opominjem i njegovog straha "nad našom prezrenom sadašnjicom. Jer, nisu svi logori ograđeni bodljikavim žicama i nisu krematorijumske peći jedine lomače u istoriji". Aleluja!

Miroslav RADONJIĆ
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta