Čudne sudbine balkanske

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Čudne sudbine balkanske

Post od branko »

MOJ BRAT ARSENIJE

Intimna ispovest beogradskog slikara Milutina Dedića, rođenog brata poznatog zagrebačkog šansonjera srpskog porekla

Počasno mesto u stanu slikara Milutina Dedića, u strogom centru Beograda, zauzima panorama Šibenika, grada u kome su prve korake načinili on i njegov tri godine mlađi brat Arsenije, širokoj javnosti poznatiji kao Arsen. Starijem bratu poznatog zagrebačkog umetnika, koji je život posvetio "oslikavanju" Hilandara i drugih srpskih manastira, te našeg zaboravljenog etno-nasleđa (vodenice), teško su pale prozivke koju su pratile Arsenove povratničke koncerte u Beogradu i Novom Sadu, a tiču se "domoljubnih" pesama i njegovog navodnog političkog angažmana za vreme građanskog rata u bivšoj SFRJ...

- Kada ljudi govore o Arsenu, obično im kažem da se okrenu njegovom delu, pa da tu traže neke životne, političke, ideološke i druge stavove. On je veliki humanista, njegove pesme su poučne i nikoga ne vređaju. Arsen je pre svega senzibilan umetnik koji bolno doživljava ovu situaciju, što se odražava i na njegovo stvaralaštvo. Stoga ću iskoristiti otrcanu frazu: "U ratu prvo umire istina, onda sve ostalo."

- Ali, eto, posle svega, došao je taj njegov koncert u Domu sindikata. Dnevno me je zvalo po pedeset ljudi da im obezbedim karte, mnogi su želeli samo da ga pozdravim... Na kraju se na njegovom koncertu pojavio i predsednik države Tadić. Sve je to potrlo i izbrisalo ružne stvari koje su se pričale pre deset ili petnaest godina. Arsena u Srbiji vole kao što su ga voleli nekad.

Ipak, da nije došlo do ovih Arsenovih koncerata, mnogi u Srbiji ne bi znali da njegov rođeni brat godinama živi u Beogradu. Priču o porodičnom poreklu Milutin upotpunjuje požutelim fotkama iz porodičnog albuma:
- Porodica Dedić je bila siromašna, težačka porodica iz Dalmacije. Majka sa sela, nepismena, otac radnik. Živelo se teško. Ali roditelji su imali ambicije da im deca učine nešto više u životu od njih samih. Rođen sam 1935. godine, zakačilo me je ono najgore vreme: Drugi svetski rat, posleratna nemaština... Trebalo se nekako snaći. Jedan ujak je živeo u Zagrebu, a drugi u Beogradu, i majka je računala da će oni pomoći da se nas dvojica izvučemo iz bede. Na kraju je ona i odlučila ko će na koju stranu otići.

Stariji Dedić, vođen avanturističkim duhom, veoma rano je "podigao sidro" i nastavio da se kroz život probija sam, pokušavajući ujedno da i sebi i roditeljima dokaže kako nije ništa manje vredniji od brata, kog su otac i majka smatrali svojom uzdanicom.
- Arsen je uvek bio zaštićeniji od mene. Zato što je bio mlađi, ali i zato što je bio najbolji učenik šibenske gimnazije. Odmalena je u svakom pogledu pokazivao napredak, a ja nisam voleo školu, stalno sam bežao iz nje... Možda je grubo da sad kažem kako su roditelji digli ruke od mene, ali je činjenica da su više nade polagali u njega. Kada sam 1953. godine otišao od kuće, bio sam još maloletan.

- Jedno vreme sam radio kao učitelj u zabitima dalmatinske zagore. U Beograd sam došao davne '57. Za mojih 70 godina promenio sam oko 20 zanimanja, ali se umetnost uvek provlačila kao nit. Arsen i ja smo tu umetničku crtu "povukli" od oca, koji je bio vrlo muzikalan, svirao je desetak instrumenata. Od njega smo obojica nasledili još nešto, možda i najvažnije. On se zvao Jovan, ali šteta što mu nisu dali ime Radoman, jer je bio pravi vorkoholik. I Arsen i ja nosimo tu energiju. To se videlo i na ovom koncertu u Beogradu, posle te teške operacije koja mu je skoro došla glave.

Nedavni Arsenovi problemi sa zdravljem veoma su zabrinuli Milutina, čija sećanja sežu daleko u prošlost, kada je pitanje života i smrti neprestano lebdelo iznad kuće Dedića. Pobožna majka želela je da obojicu sinova od zle sudbine zaštiti krštenjem, prihvativši savet pravoslavnog sveštenika da im nadene imena srpskih velikana:
- Majka je pre mog rođenja izgubila troje dece na porođaju. Nije bilo para da se ode kod doktora, žene su porađale kojekakve babe po nekim konobama... Kada sam se rodio, strepela je za moj život. Strašno je želela da se zovem Luka. Pošto sam rođen uoči Svetog Luke, ona je, kao veoma pobožna žena, bila ubeđena da joj je on pomogao da rodi zdravo dete. Odnela me je u pravoslavnu crkvu, kod čuvenog šibenskog sveštenika Koje. Kad je čuo kakvo mi je ime namenila, on se pobunio: "Kakav Luka! Biće Milutin, kralj Milutin!"

- U porodici do tada nije bio nijedan Milutin, već su se stalno vrtela tri imena: Todor, Krstivoje i Jovan. Moj stariji sin se zove Luka, čime sam na neki način udovoljio majci. Kad se tri godine posle mene rodio Arsen, majka je i njega odnela kod popa Koje, a ovaj je pitao: "Sestro, kako će se zvati tvoj junak?" Ona kaže: "Oče, ja bih da se zove Igor." "Kakav Igor! Ima da se zove Arsenije, k'o Čarnojević!" Svoje prve pesme Arsen je objavio pod pseudonimom Igor Krimov, i tako ispunio majčinu želju. Kasnije se njegovo ime Arsenije skratilo na Arsen, pa na Ars, što znači umetnost, i baš mu priliči.

Nesporni umetnički talenat uvukao se u obojicu, ali Milutin i u tome skromno povlađuje svom mlađem bratu:
- Arsena je Bog više obdario nego mene. On je odličan pesnik, pevač, kompozitor, suvereno vlada scenom, talentovani je slikar, ima čitav niz kvaliteta. I mada već dugo živimo u dve različite države, dva različita sistema, nas dvojica koegzistiramo sasvim dobro. Sve vreme rata najmanje dva puta godišnje išao sam u Šibenik, kod naše bolesne majka. Nakon njene smrti, nastavio sam da odlazim u Zagreb, gde me je Gabi uvek dočekivala kao najrođenijeg. Nismo dozvolili da nas loša vremena udalje.

KAKO JE DEDA MATE SPASAVAO DAVLJENIKE SA "TITANIKA"

- Majčina familija, iz sela Rupe ("ružan termin za tako lepo mesto"), živela je u velikoj bedi, pa su se početkom prošlog veka mnogi, trbuhom za kruhom, otiskivali brodom za Ameriku. Deda Mate je prvi put otišao 1908. godine, ali se nije snašao, pa se vratio. Drugi put je išao 1912. godine. Putovao je brodom "Karpatija", čiji su mornari spasavali utopljenike sa "Titanika". Kada se vratio u Dalmaciju, prvi je doneo priču o toj katastrofi, pošto u to vreme nije bilo nikakvih sredstava informisanja. U Americi je zaradio nešto novca i dao ga je bratu Nikoli, a ovaj je izgradio hotel u Rijeci. Kada više nije mogao da ga vodi, pretvorio ga je u čuvenu gostionicu "Šibenik". Ta zgrada je kasnije srušena i na tom mestu je podignuta saobraćajna petlja. Dida je umro '43. godine, praktično od gladi, u tim teškim godinama za vreme okupacije.

MOJU MAJKU PRAVOSLAVKU SAHRANIO JE KATOLIČKI POP NA PARTIZANSKOM GROBLJU

Kada je u februaru 1995. godine u Šibeniku umrla Milutinova i Arsenova majka Jelka, porodica se okupila da je isprati na poslednji put, a sahrana u ratnim okolnostima dobila je obrise neke Nušićeve crne komedije...
- Majka je bila iz hercegovačke porodice Mišković, sa reke Bune, koju je Mletačka republika posle Kandijskog rata 1690. godine preselila u opustošenu Dalmaciju. Onda su ih preveli u katoličku veru, uslovljavajući ih na različite načine. To je opšta pojava na ovim prostorima, svako je nekoga u nešto uvlačio, pa tako, na primer, ima Dedića Crnogoraca, Srba, Hrvata i muslimana... Kada se majka udala za oca, prešla je u pravoslavlje. Kao uostalom i moja žena, Austrijanka Kristina. Nisam to od nje tražio, već je ona to učinila iz poštovanja. Kada je majka umrla, hteo sam da se održi opelo. Problem je bio što su pravoslavni sveštenici tada već bili napustili Šibenik. Pitao sam katoličkog popa da li on može to da učini. Pristao je, pod uslovom da se opelo održi samo u krugu porodice. Majka, koja nije volela partizane i komuniste, iako joj je brat bio prvoborac, bila je tri dana smeštena u kapeli na partizanskom groblju u kojoj je pisalo "Drugovi, mi i sada sanjamo vaš san". Sve je izgledalo kao nekakva farsa: pravoslavna porodica, katolički pop, partizansko groblje! Ceo Šibenik je došao na njenu sahranu. I svi lokalni HDZ-ovci. Moj prijatelj je tada bio šef HDZ-a u Šibenskom varošu a da ja to uopšte nisam znao, kao što nisam znao da mu je otac stradao u Blajburgu. Prišao mi je i rekao: "Milutine, ako ti bilo šta treba, evo ti moj telefon i javi se." Bilo je to jako ružno vreme, ali je u njemu bilo i dobrih ljudi. Danas u Dalmaciji od moje porodice nema više nikoga. Ostala je samo kuća i groblje.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju