Preminuo Miljan Miljanić
Srpski fudbalski patrijarh, otac mnogih generacija Zvezde i reprezentativnih selekcija, inteligentan, šarmantan, srdačan, napustio nas je zauvek u 82. godini. Zbogom, legendo!
Umro je Miljan Miljanić. Srpski fudbalski patrijarh. Trenerski mag i vizionar. Otac mnogih generacija Crvene zvezde i reprezentativnih selekcija. Samo na prvi pogled strog učitelj, a u stvari mekana duša. Posedovao je snagu magneta kojom je okupljao sve oko sebe. Čiča je bio čovek velike odgovornosti, pravog fudbalskog senzibiliteta, uvek pun zanosa i energije. Sve dok ga bolest nije zaskočila i zakočila...
Otišao je, garantovano, u fudbalski raj, a nije sporno da će i tamo gore, među anđelima, ON biti u centru pažnje. Siguran sam da će okupiti najbolje, sastaviti svoju reprezentaciju, voditi je na utakmicama, ali i organizovati takmičenja, seminare... Jer, fudbal je bio njegov život, 24 sata dnevno.
Nije bilo sportske, dakle ne samo fudbalske ličnosti, u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i Srbiji, a da nije bio toliko hvaljen i kuđen, priznavan i osporavan. Mnogi ga nisu razumeli, da bi posle pet-šest godina shvatili njegove poteze i uvideli šta je on video (i uradio) dok su oni bili slepi pored očiju. Samo na prvi pogled je nelogično, jer mi živimo u Srbiji, da je širom zemaljske kugle bio hiljadu puta cenjeniji nego u svojoj zemlji.
Milion puta sam se lično uverio kako pred našim Miljanom mirno stoji jedan Žoao Avelanž, dugogodišnji predsednik FIFA. Brazilcu nije bilo teško, a dešavalo se to u Njujorku, da se vrati u svoju sobu, sve trčeći uz stepenice, jer mu je Miljan rekao da probudi svog zeta, predsednika Fudbalske federacije Brazila Tešeru... Bio sam uz Miljanića koji je gordo stajao dok su se predsednici mnogih svetskih federacija utrkivali da mu se jave, stisnu ruku... I to je bio naš Čiča.
Imao sam tu sreću i privlegiju da sa Miljanićem budem na mnogim takmičenjima, video koliko ume da bude jak kada su nas vratili iz Švedske, kada su naši zamenici Danci postali evropski prvaci. Pamtim i danas njegove reči kada su nas stavili iza bodljikave žice: “Sankcije su mnogi shvatili kao tehničko pitanje. Bolje reći kao obično nevreme, oluju koja kratko traje, dođe i prođe i ne napravi veliku štetu. Nažalost, nije bilo tako. Ja sam sankcije shvatio kao fudbalsku leukemiju. To je bolest koja nas je dovela u situaciju da razmišljamo o elementarnoj stvari, kako preživeti. To je jedna vrsta atrofije. Ne samo muskulaturne atrofije, već atrofije psihe, motivacije, ambicija...”
Takav je bio Čiča. Pravo u glavu. I nije se krio iza tih reči, već je sve poveo u krstaški rat protiv celog sveta. I malo po malo, uspevao je da ono nemoguće pretvori u moguće, da loše postane dobro, da... Upravo tada, kada su i najjači počeli da popuštaju pred tim zidom, koji je izgledao visok i neosvojiv, Miljan je smišljao akcije. Zid je stajao, ali se na našim prostorima radilo, stvaralo. Od traženja “novih 1.000 fudbalera”, pa “novih 1.000 učitelja”.
“Velika je razlika između trenera i učitelja. Trener radi, uglavnom, poznate stvari, učitelj, međutim, uči, ispravlja, demonstrira, ne trenira samo noge već i glavu”.
I tu je Miljanić bio najveći. Znao je da trenira glavu. A kada bi nekome udario ćušku, po glavi naravno, onako iz milošte, svi smo znali da taj vredi. Da će uspeti. Imao sam sreću da se sa Čičonijem, kako sam ga zvao, družim na mnogim merdijanima, ali i u “Maderi”. Tu, u njegovoj drugoj kući (bio je tamo svakodnevno kada je u Beogradu), tu sam čuo mnoge priče i, zacelo, dugujem mu mnogo i kada je novinarski posao u pitanju. Trebalo je samo upijati njegove reči i pamtiti, i eto vesti, informacije, kolumne, reportaže, priče, akcije... A niko nije znao tako lepo i lako da pripoveda.
Dok pišem ove reči, ne znam kuda da krenem, kako da stanem, jer o Miljanu je mnogo lakše napisati mnogo, nego malo. Mnogo nikada nije mnogo pošto je imao bisernu karijeru i da se dotakne samo po jedan segment mogli bi se ispisati kilometri tekstova.
Inteligentan, šarmantan, srdačan, ljudski topao, osvajao je ljude. A sada ih je napustio, zauvek. Zbogom, legendo!
BIOGRAFIJA
MILjAN Miljanić rođen je 4. maja 1930. godine u Bitolju, poreklom je iz sela Banjanina kraj Nikšića. Apsolvirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu 1955, a zvanje višeg fudbalskog trenera stekao je 1958. godine. Bio je oženjen Oliverom Reljić, a s njom dobio dvoje dece, sina Miloša i kćer Zorku, petoro unučadi: Vuka, Miljana, Andreja, Katarinu i Mariju.
IGRAČ
U Crvenu zvezdu je stigao kao omladinac 4. marta 1947. godine, za prvi tim je na mestu beka odigrao 62 utakmice. Bio je član studentske reprezentacije Jugoslavije koja je u Dortmundu 1953. godine osvojila prvenstvo sveta, a zbog povrede je rano prekinuo karijeru.
TRENER
Teren je užarenom trenerskom klupom zamenio još 1956. godine u omladinskoj školi Crvene zvezde. Vodio je sve mlađe kategorije, a zatim postao i rukovodilac čuvene Zvezdine škole. Na klupu prvog tima seo je 1966. godine i tu ostao punih osam sezona, za vreme kojih je osvojio čak sedam trofeja! Zatim je preuzeo Real Madrid (1974-1977) i tamo suvereno vladao dve sezone. Radio je još u Valensiji (1982-1983), kuvajtskoj Kaciji, Al Ainu. Osvojio je deset trofeja: prvak Jugoslavije sa Zvezdom 4 (67/68, 68/69, 69/70, 72/73), Kup Jugoslavije sa Zvezdom 3 (67/68, 69/70, 70/71), prvak Španije sa Realom 2 (74/75, 75/76), Kup kralja sa Realom (74/75), Mitropa kup 67/68.
SELEKTOR
PRVI selektorski posao dobio je 1959. godine preuzevši omladinsku selekciju Jugoslavije. Pre nego što je 1979. postao selektor, dva puta je bio član selektorskih Komisija - 1966. i 1973. Učestvovao je, kao član komisije, na Mundijalu u Nemačkoj 1974. Po povratku iz Reala od 1979. do 1982. godine bio je selektor Jugoslavije, plasirao se na Mundijal u Španiju 1982. godine i posle eliminacije u prvom krugu napustio funkciju. (J. Sekulić)