In memoriam

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Dragoljub Žarković (1951-2020): Sve Žaretove lekcije

Medijska scena u Srbiji ostala je danas bez glavnog urednika Vremena, Dragoljuba Žarkovića. Bio mi je prvi urednik i naučio me najvažnijim lekcijama.

Dragoljub Žarković je bio jedan od osnimača Vremena
Početna strana sajta nedeljnika Vreme danas je skoro prazna. Na njoj samo jedan naslov - Dragoljub Žarković (1951-2020).

Redakcija je u sredu, 5. februara, ostala bez glavnog urednika. Posle kraće i teške bolesti, u 69-oj godini života, preminuo je Dragoljub Žarković.

Upoznala sam ga u martu 2013. godine. Novinari i urednici sedeli su za stolom u kafani ispred redakcije i proveravali šta je od tekstova stiglo, šta nije, šta je spremno, a šta ne.

Bio je utorak - dan kad se Vreme sklapa i odlazi u štampu. Bio je to i moj prvi dan na praksi u Vremenu - tada sam, kao studentkinja novinarstva na Fakultetu političkih nauka, koji je godinama pre mene i Žarković završio, kročila u tadašnje prostorije redakcije na Trgu republike u Beogradu.

Dejan Anastasijević: Neizmerni gubitak i večni ponos
Preminula Borka Pavićević: „Treba puno voleti da bi se stvarala pozorišta“
Na stolu do šanka stoji tablica s natpisom Vreme, a mesto „na čelu" uvek je bilo Žarkovićevo.

Vodili su se mnogi ozbiljni i neozbiljni razgovori, a svaki mladi novinar koji je, poput mene, došao u Vreme da volontira, naučio je za tim stolom mnogo više novinarskih lekcija nego u fakultetskoj klupi. Predavali su ih Žare i svi ostali novinari tog lista. Imala sam sreće da sedim za njim.

Žareta sam se u početku plašila. Sedeći za stolom i obično ispijajući pivo, delovao je nekako strogo.

Ispostaviće se kasnije da nije imao ni „s" od strogoće.

Od njega sam prvi put čula da pisanje dobrog teksta počinje od naslova. Ako nemaš dobar naslov, nema ni teksta - pričao je. Tada mi je delovalo suludo da tekst počinje od naslova, kasnije sam shvatila da je to jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila od Žareta.

Kada bi četvrtkom izašlo Vreme, okupljali bi se urednici, novinari, saradnici. Pričalo bi se o tome šta je dobro, šta je moglo da bude bolje, a meni, kao početnici, bilo je vrlo važno da čujem i šta Žarković misli o nečem što sam napisala.

Nekoliko puta sam se usudila da ga pitam šta misli, a on bi odgovorio „Dobro je, mala".

Jednom je čak, za vreme turneje po Srbiji kojom je Vreme obeležavalo 25 godina postojanja, pomenuo mlade saradnike koji su mlađi od lista. Tada sam, čini mi se, bila najsrećnija osoba na svetu.

Novinari na početku karijere vrlo često nikad ni ne upoznaju glavne urednike, a, hej - mene je Žare čak i pomenuo pred tolikim skupom.

Pre nešto više od dva meseca, od direktora Vremena Stevana Ristića čula sam da je Žarković teško bolestan, ali da je optimističan. Pozdravili smo se tada uz nadu da će se Žare izvući.

Nije uspeo. Posle Tanje Tagirov i Dejana Anastasijevića, otišao je još jedan od „Vreme" ljudi.

Preminuo je posle kraće i teške bolesti.

Žarković je osnivač Vremena i njegov glavni urednik od 1991. godine.

Pre Vremena, bio je novinar i urednik u novinskim kućama Politika (1974-1987) i Borba (1987-1990).

Pisao je kolumne za nekoliko medija, sarađivao s nekoliko radio stanica, a svojevremeno je predavao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na kom je i sam diplomirao novinarstvo.

Godine 2016. objavio je Naprednu knjigu sa podnaslovom Godine uspona Aleksandra Vučića.

„Svi biografski podaci, međutim, nisu dovoljni da dočaraju njegovu uredničku i novinarsku lucidnost, talenat i neverovatnu veštinu komunikacije i harizmu. Redakcija Vremena Žaretovim odlaskom izgubila je sopstveni koren i veliki deo identiteta. Pamtićemo ga po svemu, a najviše po spremnosti da na sopstvenim leđima ponese najveći teret pritisaka i da čak žrtvuje i sebe kako bi poštedeo redakciju i sačuvao njen integritet i kredibilitet", saopštila je redakcija.

Prebrodio je teška vremena s Vremenom i u Vremenu, ali je bolest bila jača od njega.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Hosni Mubarak: Preminuo bivši egipatski predsednik

Političar kog je sa vlasti zbacila vojska 2011, preminuo u bolnici u Kairu u 91. godini.

Nekadašnji predsednik Egipta Hosni Mubarak je preminuo u bolnici u Kairu u 91. godini.

Bio je na čelu Egipta tri decenije, a svrgnut je sa vlasti 2011, tokom revolucije poznate kao Arapsko proleće.

Proglašen je krivim za saučesništvo u ubistvu demonstranata.

Ta presuda je ukinuta i on je oslobođen u martu 2017. godine.

Njegovu smrt su u utorak potvrdili državni mediji. Ranije tokom dana, portal Al-Vatan preneo da je preminuo u vojnoj bolnici.

Mubarak je krajem januara operisan. Njegov sin Ala rekao je u subotu da je Mubarak ostao na intenzivnoj nezi.
Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Rođen je 4. maja 1928, a kao tinejdžer je pristupio vojnom vazduhoplovstvu i odigrao jednu od najvažnijih uloga u arapsko-izraelskom ratu 1973. godine.

Posle manje od deset godina, postao je predsednik. Na prethodnog šefa države Anvara Sadata izvršen je atentat.

Mubarak je odigrao i ključnu ulogu u izraelsko-palestinskom mirovnom procesu.

Međutim, bez obzira na milijarde dolara pomoći koje je Egipat dobio tokom njegove vladavine, nezaposlenost, siromaštvo i korupcija nastavili su da rastu.

Nezadovoljstvo je kulminiralo u januaru 2011. godine, nakon što su slični protesti u Tunisu doveli do svrgavanja tamošnjeg predsednika.

Mubarak je bio prisiljen da odstupi 18 dana kasnije.

Samo godinu dana posle toga, Muhamed Mursi, islamistički političar, pobedio je na prvim egipatskim demokratskim predsedničkim izborima.

Novi predsednik je bio na vlasti manje od godinu dana. Usred masovnih protesta svrgnut je u vojom puču koji je vodio general Abdel Fatah el-Sisi.

General Sisi pobedio je na izborima dva puta. Mursi je preminuo u zatvoru 2019.

Mubaraku je 2012. izrečena doživotna kazna zbog smrti oko 900 demonstranata, koje su ubile snage bezbednosti tokom protesta godinu dana ranije.

On i njegov sin bili su optuženi za korupciju.

Ali presude su ukinute i on je oslobođen 2017.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Преминуо писац Миодраг Караџић

Писац Миодраг Караџић, аутор легендарне телевизијске драме „Ђекна још није умрла, а ка’ ће не знамо”, преминуо је јуче у Новом Саду, пренео је Танјуг.

Миодраг Караџић рођен је 1950. на Цетињу. За Телевизију Црне Горе написао је комедије: „Мале невоље великих пријатеља”, „Пријемни испит”, „Срећна ми Нова година”, „Виљушка се држи у лијеву руку”. Караџић је написао и сценарио за филм „Горчило”, пренели су медији. Аутор је ТВ серије „Волим и ја неранџе, но трпим”.

Према његовим текстовима су режирали Живко Николић, Благота Ераковић, Здравко Шотра, Бранко Балетић, Драшко Ђуровић, Горан Булајић, Милан Караџић.

Монодрама „Бизмисмен” у извођењу Воја Кривокапића налазила се на репертоару позоришта „Душко Радовић”, а и данас популарна „Прва брачна ноћ”, у извођењу Миме Караџића, као веома успешна позоришна представа снимљена је 1992. године и емитована на више телевизија.

Комедија „То кад увати не пушта” годинама је извођена на репертоару позоришта Бошко Буха. За Никшићко позориште Караџић је 2015. године написао комедију „Јао мој Јагоше”. Комедија „Шта му је оно на главу” снимљена је и емитована 2016. на ТВЦГ. Монодраму „Златни ланчић од бижутерије” написао је 2014. по наруџбини глумца Андрије Милошевића. Премијера је изведена у Дому синдиката 2015. и до сада је представа играна 180 пута.

Сценарио за филм „Горчило” настао је на основу позоришне представе „Јеси ли то дош’о да ме видиш” која је писана по наруџби Црногорског народног позоришта. Филм је постао веома популаран и гледало га је више од 250.000 људи. „Ја мало шта пишем без документарне аутентичности. У ствари, видим оно једноставно, а то је у уметности најтеже”, казао је Караџић у једном интервјуу пре две године.

Караџић је за свој рад добио бројне награде и признања.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Преминуо Бора Станковић, легендарни кошаркаш и функционер Фибе

Дугогодишњи функционер Фибе и легендарни кошаркаш Бора Станковић преминуо је данас у Београду у 95. години, преносе медији.

Станковић је један од оснивача кошаркашког клуба Црвена звезда, репрезентативац Југославије и човек који је постигао први кош у историји Светских првенстава.

Са Звездом је освојио три шампионске титуле, а потом је играо и за београдски Железничар и Партизан. За репрезентацију Југославије играо је на Светском првенству у Буенос Ајресу,. после је створио ОКК Београд, радио као тренер и функционер.

Генерални секретар Светске кошаркашке федерације (Фиба) био је од 1976. до 2002. године, био је и члан Међународног олимпијског комитета (МОК), као и члан кошаркашке Куће славних, преноси Танјуг.

Никада пре њега Србија и Југославија нису имале тако утицајног функционера, а остаће упамћено како је 1995. године „измислио” квалификације са Европско првенство у Атини и омогућио репрезентацији да се после санкција врати на велику сцену и освоји историјско злато.

Постигао прве поене на првом првенству 1950. године

Станковић је био један од утемељивача југословенске кошарке, дугогодишњи генерални секретар Међународне кошаркашке федерације (Фиба) од 1976. до 2002. године, и члан Међународног олимпијског комитета.

Један је од оснивача Спортског друштва Црвена звезда за коју је играо током каријере и освојио три титуле, а наступао је и за Железничар и Партизан. Био је тренер ОКК Београда, са којим је направио велики успех и освојио три титуле, а радио је и у Партизану и Кантуу.

Са репрезентацијом у разним улогама учествовао је 28 пута на Европским првенствима, на 14 Светских првенстава и 14 Олимпијских игара. Он је у Аргентини 1950. године први човек који је постигао поене на првом Светском првенству.

Станковић је био један од најутицајнијих спортских функционера на свету. За време његовог боравка у Фиби уведене су бројне промене у кошарци, међу којима и промена димензије терена, увођење „тројке” и пређено је са полувремена на четвртине, како би се европска кошарка примакла НБА лиги.

За своје заслуге у светској кошарци примљен је у Кућу славних у Спрингфилду 1991. године, а 2007. године у Кућу славних Фиба, преноси Бета.

Фиба: Станковић је једна од најважнијих фигура у историји кошарке

Међународна кошаркашка федерација (Фиба) саопштила је данас да је њен некадашњи генерални секретар Борислав Станковић једна од најважнијих фигура у историји кошарке. Легендарни кошаркашки тренер и функционер Бора Станковић умро је данас у 95. години у Београду.

„Као лидер Фиба четвртину века, Борислав Станковић ће заувек бити једна од најважнијих фигура у историји нашег спорта”, навео је генерални секретар Фиба Андреас Загклис. Фиба је подсетила да је Станковић био њен генерални секретар од 1976. до 2002. године и да је за то време кошарка доживела експанзију.

Станковић је блиско сарађивао са комесаром НБА лиге Дејвидом Стерном, након чега су играчи из НБА лиге почели да учествују на међународним такмичењима, почевши од Олимпијских игара у Барселони 1992. године, преноси Бета.

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Radomir Antić, Srbija i fudbal ostali bez VELIKANA!

Šokantna i veoma tužna vest iz Madrida, Atletiko je na svojim društvenim mrežama objavio da je u ponedeljak preminuo Radomir Antić.

Srpski trener je ostavio upečatljiv trag upravo vodeći "jorgandžije", a navijači Atletiko Madrida se opraštaju od njega.

Slika

Prema prvim informacijama, Antić je bio teško bolestan već izvesno vreme i nije uspeo da pobedi u najvažnijoj životnoj utakmici. Bivši selektor reprezentacije Srbije je preminuo u 71. godini.

- Porodica našeg kluba žali zbog smrti jednog od naših legendarnih trenera, Radomira Antića. Zauvek ćeš biti u našim srcima. Počivaj u miru, saopštio je madridski klub.

Igračku karijeru Antić je počeo u Slobodi iz Užica da bi 1968. prešao u Partizan. Igrao je još za Fenerbahče, Saragosu i Luton, a 1988. počela je njegova trenerska karijera. Sem Atletiko Madrida, u Španiji je vodio Saragos, Ovijedo, Barselonu i Seltu. Poslednje poslove imao je u Kini, vodeći Šandong, pa Hebej do 2015.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo pozorišni reditelj Igor Vuk Torbica

Jedan od najdarovitijih pozorišnih reditelja u regionu Igor Vuk Torbica iznenada je preminuo juče u 33. godini nedaleko od Rovinja, saopštili su porodica i prijatelji.

Zagrebačko kazalište mladih večeras je na svojoj stranici objavilo da je večerašnja predstava “Ajhman u Jeruzalimu” otkazana zbog kako je navedeno “smrti dragog kolege i prijatelja kazališta”.

– Ne mogu uopšte da se povežem sam sa sobom cijelo veče – kaže čuveni bosanskohercegovački reditelj Haris Pašović za Danas i dodaje da se neprekidno čuje sa prijateljima iz Zagreba, Novog Sada i iz Sarajeva.

– Svi su potpuno oduzeti. Ne znam kako uopšte čovjek to da shvati. To je toliko neočekivano, to je bio čovjek najtalentovaniji u svojoj generaciji, jedan briljantan um, briljantan talenat i jedna divna osoba. Jer tako je bio stabilan i jedan impresivan mlad čovjek – ističe Haris Pašović.

On kaže da je Torbicu nekoliko puta zvao na festivale čiji je bio direktor.

– Jedanput sam ga zvao u Italiju sa “Hinkemanom” i drugi put u decembru pre pola godine na Sarajevo fest – Umjetnost i politika gde je bio sa “Tartifom”. Gledao sam još i njegove druge predstave i bio sam oduševljen. Ja stvarno dugo nisam video neku tako dobru predstavu kao što je Hinkeman. On je bio od svih mlađih reditelja najbolji. Stvarno je bio fantastičan. Mi takvog reditelja nismo dugo imali. Ali čovjek mora jednostavno ispoštovati i taj čin tako velikih umjetnika, prijatelja i ljudi koliko god je to za nas šokantno i bolno. Mi samo možemo sa poštovanjem i sa ljubavlju da ispratimo taj njegov odlazak – kaže Pašović.

On smatra da odlazak Vuka Torbice predstavlja tragediju za kulturu.

– On je radio u Sloveniji, Hrvatskoj, dolazio je u Bosnu, u Crnoj Goru, u Makedoniju, svuda… Baš je bio omiljen. Imao je taj dar i tu neku prisnost ljudsku da su ga ljudi voljeli. Voljeli su njegovu ozbiljnost, pamet, hrabrost. Uvijek je dizao glas protiv svih tih stvari u pozorištu koje nisu bile dobre, koje je kritikovao. Nemam riječi. Stvarno je tragedija. Ne može se uopšte izreći kolika. Mi evo cijelo veče pričamo jedni sa drugima pokušavamo nekako da shvatimo, ali to ne može niko da poveže – da ga nema… – zaključuje Haris Pašović.

– Igor je bio čestit i hrabar čovjek, reditelj velike strasti i imaginacije, konzistentan i principijelan u svim javnim istupima. Ima opus predstava koje su podrmale naš kulturni prostor svojom žestinom i pameću, njegovim prepoznatljivim autorskim rukopisom – kaže reditelj Dino Mustafić, koga je vest o smrti Vuka Torbice jako potresla budući da su se dugo poznavali.

Kako istiće, poznaju se dobro, još od njegovih studentskih dana.

– Bio mi je dragi kolega i prijatelj u čijim sam predstavama prepoznavao njegov bogati unutrašnji svijet i beskompromisan karakter. Nedostajaće mi njegov duh, oštroumnost i zalaganje da umjetnički rad nema smisla ako se ne pretoči i u javno djelovanje, u borbu za odbranu ideala, zaštitu slabijih i zalaganje za pravednije društvo – rekao je Mustafić.

„Napustio nas je u 33. godini Igor Vuk Torbica, pozorišni reditelj. Rođen u Drvaru, odrastao u Rovinju, školovao se i živeo i radio u Beogradu, kao i u mnogim najznačajnijim pozorištima širom regiona. U gradu koji je voleo i odabrao, napravio je neke od svojih najboljih predstava, kao i u Zagrebu, Ljubljani, Novom Sadu, Rijeci, Somboru, Bitolju“, navodi se u saopštenju porodice i prijatelja reditelja.

„‘Hinkeman’, ‘Carstvo mraka’, ‘Mizantrop’, ‘Tartif’, ‘Tit Andronik’, ‘Bakhe’, ‘Krvave svadbe’, neki su od naslova po kojima ćemo ga pamtiti. A pamtićemo ga i po nečem mnogo većem. Po snazi i strasti da usadi ljubav prema pozorištu i životu, u srca svih nas koji smo ga upoznali“, dodaje se u saopštenju.

Rođen u Drvaru 1987. godine, diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti, 2013. godine, u Beogradu, u klasi profesorke Alise Stojanović.

Kao najbolji student pozorišne režije u generaciji, dobitnik je nagrade „Hugo Klajn“.

Na trećoj godini studija, njegova ispitna predstava „Pokojnik“ dobila je glavnu nagradu festivala „Studio fest“ i biva uvrštena u redovni repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Režirao je „Carstvo mraka“ Lava Tolstoja (Narodno pozorište u Beogradu), „Razbijeni vrč“ Hajnriha fon Klajsta (Jugoslovensko dramsko pozorište), Molijereovog „Don Žuana“ (Narodno pozorište „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina), „Hinkemana“ Ernsta Tolera (Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb), „Priče iz Bečke šume“ Edena fon Horvata (Gradsko dramsko kazalište „Gavela“).

Na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu „Bez prevoda“ u Užicu 2016. godine, Torbica dobija nagradu „Ardalion“ za najbolju režiju za „Hinkemana“, koja je ujedno proglašena i za najbolju predstavu festivala.

Za postavku istog komada nagrađen je i na 31. festivalu Gaveline večeri.

„Hinkeman“ je ovenčan i Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu u celini na 24. međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci dobija čak četiri priznanja žirija.

Da podsetimo, reditelj Igor Vuk Torbica u decembru 2019. uputio je otvoreno pismo upravniku Narodnog potorišta u Nišu Spasoju Ž Milovanoviću u kome mu saopštava da se stidi njegovih najava drugog izdanja Festivala „Teatra na raskršću“, gde je kao pokrovitelja naveo Predsednika Srbije.

Narodno pozorište Pirot saopštilo je u februaru 2020. da je u toku je rad na novoj predstavi pod nazivom “Strah – jedna topla ljudska priča“ koju autorski i rediteljski potpisuje reditelj Igor Vuk Torbica , inspirisana dramskim tekstovima Franca Ksavera Kreca.

Slika

Povodom smrti pozorišnog reditelja Igora Vuka Torbice (1987-2020)

Bio je svitac u carstvu mraka


Bio je princ teatra, reditelj kakvog dugo nećemo imati, briljantan um, divna osoba, borac za pravednije društvo, ozbiljan, ljudski prisan i opet nijedna od ovih i mnogih drugih reči nije bila dovoljna da iskaže neizrecivu tugu zbog odlaska jednog od najdarovitijih autora u regionu Igora Vuka Torbice.

4Piše: Aleksandra Ćuk - Marija Krtinić19. juna 2020. 07.33 Izmenjeno: 07.34
Istinomer
Bio je svitac u carstvu mraka 1
Foto: Nenad Kovačević
Preminuo je u svojoj 33. godini života u Rovinju, možda baš u trenutku kada su glumci u Rijeci pričali kako je on reditelj s kojim najviše vole da rade.

Glumac Ljubomir Bandović, koji je igrao u Torbičinim predstavama, kaže da je on bio „potpuno novi nivo“ u tome kako je radio sa glumcima, da je voleo pozorište i da ga je istraživao. Posle kliše novinarskog pitanja po čemu će ga pamtiti jedva izgovara: – Po svemu onome za šta drugi nisu imali hrabrosti. To je jedina rečenica koju mogu da iscedim iz sebe – kaže Ljuba Bandović.

– Divljenje i poštovanje za Igora Vuka Torbicu – za njegov dar, inteligenciju, hrabrost, za pozorišno sazvežđe koje je stvorio – kaže za Danas rediteljka Tanja Mandić Rigonat i dodaje da je svaka predstava koju je on stvorio „biće za sebe, snažne osećajnosti, originalnih rediteljskih rešenja i najdubljih poniranja u suštinska pitanja naše egzistencije i sveta u kojem živimo“.

– Klasici su u njegovim režijama oživljavali kao naši savremenici. Nažalost u Beogradu je najmanje režirao. Ne mogu, oprostite mi, a da ne pitam – Zašto? Igor Vuk Torbica je za kratko vreme stvorio svoj pozorišni univerzum, neponovljiv. Kao kometa preleteo je iznad jugoslovenskog neba i na svakoj sceni na kojoj je stvarao, ostavio čudesne predstave, i trag u ljudima. Dubok, lep… U Rijeci sam. Radim predstavu u pozorištu u kojem je režirao Molijerovog „Mizantropa“. Koliko lepih reči sam čula o njemu i njegovom radu sa glumcima. Pozorište je i carstvo licemera i carstvo svitaca. On je zaista bio svitac, onaj što je umeo da upali iskru života i poezije u pozorištu u vremenu carstva mraka. Njegov odlazak sa ovog sveta u meni je ostavio mučninu, nevericu i bezbroj zašto – kaže Tanja Mandić Rigonat.

– Sa nepunih 30 režirao je jednu od najznačajnijih predstava repertoara Drame Narodnog pozorišta. Ostavio nam je mnogo tražeći uvek više od svih nas. Nedostajaće mi njegova dečačka, a zrela iskrenost. I živo pozorište koje je želeo i umeo da stvori – kaže dramaturg Žejko Hubač.

Reditelj Dino Mustafić, kojem je Igor Vuk Torbica bio asistent, kaže da je Igor „bio čestit i hrabar čovjek, reditelj velike strasti i imaginacije, konzistentan i principijelan u svim javnim istupima“.

– Ima opus predstava koje su prodrmale naš kulturni prostor svojom žestinom i pameću, njegovim prepoznatljivim autorskim rukopisom. Poznajemo se dobro još od njegovih studentskih dana, bio mi je dragi kolega i prijatelj u čijim sam predstavama prepoznavao njegov bogati unutrašnji svijet i beskompromisan karakter. Nedostajaće mi njegov duh, oštroumnost i zalaganje da umjetnički rad nema smisla ako se ne pretoči i u javno djelovanje, u borbu za odbranu ideala, zaštitu slabijih i zalaganje za pravednije društvo – kazao je za Danas reditelj Dino Mustafić.

– Ne mogu uopšte da se povežem sam sa sobom – kaže za Danas čuveni bosanskohercegovački reditelj Haris Pašović i dodaje da se neprekidno čuje sa prijateljima iz Zagreba iz Novog Sada i iz Sarajeva.

– Svi su potpuno oduzeti. Ne znam kako uopšte čovjek to da shvati. To je toliko neočekivano. Bio je najtalentovaniji u svojoj generaciji, jedan briljantan um, briljantan talenat i jedna divna osoba… Impresivan mlad čovjek – ističe Pašović. On kaže da je Torbicu nekoliko puta zvao na festivale čiji je bio direktor.

– Jedanput sam ga zvao u Italiju sa „Hinkemanom“ i drugi put u decembru pre pola godine na Sarajevo fest gde je bio sa „Tartifom“. Gledao sam još i njegove druge predstave i bio sam oduševljen. Mi takvog reditelja nismo dugo imali. Ali čovjek mora jednostavno ispoštovati i taj čin tako velikih umjetnika, prijatelja i ljudi koliko god je to za nas šokantno i bolno. Mi samo možemo sa poštovanjem i sa ljubavlju da ispratimo taj njegov odlazak – kaže Pašović. Prema njegovim rečima, odlazak Vuka Torbice predstavlja tragediju za kulturu u regionu.

– Igor je radio u Sloveniji, Hrvatskoj, dolazio je u Bosnu, u Crnu Goru, u Makedoniju. Svuda… Bio je omiljen. Imao je taj dar i tu neku prisnost ljudsku da su ga ljudi voljeli. Voljeli su njegovu ozbiljnost, pamet, hrabrost. Uvijek je dizao glas protiv svih loših stvari u pozorištu i kritikovao ih. Nemam riječi. Stvarno je tragedija. Ne može se uopšte izreći kolika. Cijelo veče smo pričali jedni sa drugima pokušavajući nekako da shvatimo. Ali to ne može niko da poveže – da ga nema… – zaključuje Haris Pašović.

– Bio je Princ Teatra. Najpametniji. Najobrazovaniji. Najtalentovaniji. Autentičan. Iskren. Samosvojan. Pošten. Principijelan. Hrabar. Obrazovan. Prelep. Duhovit… Budućnost pozorišta u našem regionu. Najdarovitiji umetnik svoje generacije. U svemu dobar. U svemu uspešan… Ovo je neshvatljiva tragedija i nenadoknadiv gubitak, ne samo za njegove najbliže, već za čitavu kulturnu scenu, za ovo društvo i javnost. Beskrajno sam ga poštovala i verovala da ga čeka blistava budućnost… Čini mi se da je sve ovo neka suluda greška i zabuna – kaže za Danas pozorišna rediteljka i direktorka Šabačkog narodnog pozorišta Minja Bogavac.

Potresnim rečima na svom Fejsbuk profilu od Torbice oprostio se njegov prijatelj i kolega Kokan Mladenović.

– Igor Vuk Torbica je bio Princ Teatra. Onako kako je Branko Miljković bio Princ Poezije. I posle Miljkovićevog tragičnog kraja, ljudi su mislili da će se pojaviti neko sličan. I nije se pojavio. U ovim našim malim sredinama ne postoje dva Jovana Ćirilova, dva Borke Pavićević, dva Igora Vuka Torbice. On je odabrao svoj kraj na vrhuncu moći, onda kad je pokorio pozorište regiona i pokazao da je buduće vreme njegovo vreme. Decenije koje dolaze morale su biti njegovo zvezdano vreme, a umesto toga on je sebe prerano preselio u zvezde. U vremenima koja dolaze Igor Vuk Torbica bi morao biti idol i putokaz pozorišnim generacijama. Pošten, angažovan, lep i pametan, nalik još jednom svom sudrugu iz vremena tragedija, Ivi Loli Ribaru, naš je mladi prijatelj odustao od Zemlje koja se ne da popraviti i otišao da režira Nebo. Neka su ti mala sva sazvežđa kojih ćeš se taći i neka je tvoj potpis na nebu vidljiv i kad neba više ne bude, dobri moj – napisao je Kokan Mladenović.

******

„Za sebe mogu reći da sam pacifist i da ne pozivam ljude u hajke i ratove, ali mislim da je jako bitno razumijevanje problema, a ne brza i laka rješenja. Zanima me sveprisutna kompleksnost i proturječnost stvari i pojava, isto kao što me nerviraju okoštale vrijednosti koje danas više nemaju stvarnu težinu. Došlo je vrijeme da takve kategorije do kraja dovedemo u pitanje i da se zapitamo što možemo naučiti s rubnih stajališta“, tako je govorio Igor Vuk Torbica, jedan od najtalentovaniji, ako ne i najtalentovaniji, reditelj mlađe generacije.

Jedinstven u svom pristupu pozorištu. Pametan, ljubazan, rečit. Hrabar da kaže sve što misli, i na sceni i van nje. Ali nikad banalno ili pamfletski, već beskompromisno, umetnički, iskreno. Reditelj za koga se nikada nije znalo da li je Srbin rođen u Hrvatskoj ili Hrvat koji živi u Srbiji. Za koga su takve podele bile nebitne i izlišene, i koji se podjednako formirao i u srpskim pozorištima i u hrvatskim kazalištima, prevazilazeći čak i onu definiciju „regionalni“. „Dovoljno je reći – reditelj. Kad se bavite ovim poslom, možete da radite čak i na jeziku koji ne poznajete jer se služite jezikom znakova i osjećanja. Jer to nije pitanje jezika, ili isključivo jezika, nego unutarnjeg saznanja šta je to gluma i šta je to pozorište“, pričao je Torbica, koji odmah po završetku Fakulteta dramskih umetnosti predstavi režirao u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori… Radio je od Maribora do Bitolja, od Zagreba do Sombora, od Novog Sada do Budve, od Rijeke do Beograda… U istoriji srpskog teatra ostaće ubeležene njegove postavke „Razbijenog krčaga“, „Tartifa“, „Carstva mraka“… U istoriji hrvatskog, jedna od najnagrađivanijih predstava – „Hinkeman“. Za tu dramu o krizi muškog identiteta, koju metaforički izjednačava sa stanjem u Nemačkoj posle Prvog svetskog rata, dobio je Torbica nagrade na festivalima Bez prevoda u Užicu, INFANT u Novom Sadu, priznanje Gavelinih večeri, Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci…

Postavio je i „Bakhe“, „Tita Andronika“, „Mizantropa“, „Krvavu svadbu“… birajući klasiku ispred modernih dela.

„Uvijek sam se osjećao kao čovjek zainteresovan za istoriju, u konkretnijem smislu istoriju Evrope. I moj put u klasiku je put u razumijevanju vijekova koji su iza nas. Vjerujem da mi danas o nama možemo bolje progovarati kroz klasiku nego kroz moderne tekstove“, isticao je Igor Vuk Torbica, dodajući da ne želi nasilno da radi bilo kakve „aktualizacije“, već da u njegovim predstavama postoje sva vremena, u dijalogu.

„U ovom trenutku u kojem se nalazi ovo društvo, i ja u njemu, ne vidim načina i razloga da postavljam nešto što bi bila lijepa ili plemenita tema. Ja hoću da se ljudi iskreno uznemire i zapitaju. Možda ću vam za deset godina reći: e sad je vrijeme da ja želim ljudima poručiti lijepa osjećanja… i to bi bilo divno. Zaista. Znači, nije moja perverzna unutrašnja želja da pričam ružne priče. To je pitanje stvarnosti i naloga lične odgovornosti“, objašnjavao je zašto bira tema koje uzemiruju gledaoce, otvarajući im oči pred skrivenim, umesto da ih uljuljkuje u njihovom naivnom slepilu, kako to čine mnogi u savremenom domaćem teatru.

Tako se i u nagrađivanoj predstavi „Carstvo mraka“ Narodnog pozorišta bavio pitanjima bede, laži, patnje, zla… a pred publiku je postavio četvrti zid.

„Ja sam htio staviti četvrti zid jer mislim da mi zaista živimo živote koji su odvojeni od ljudi na kojima se bijeda najviše slama. Njihov život se uvijek događa iza nekih zidova. Mi, nažalost, možemo da se udaljimo i kažemo to su neki drugi ljudi, to je nemoguće izvući iz nas. A zapravo uveliko ignorišemo i okrećemo leđa od onoga kako žive naši, ako ne bližnji, a ono jedinice našeg društva“, govorio je reditelj, koji je smatrao da je najveći greh što smo prestali bilo šta da činimo da zaustavimo patnju, bedu, zlo…

Iako su njegove predstave bile društveno angažovane, nije voleo da stvara politički teatar.

„Što je, zapravo, politički teatar? Ono što danas tako zovemo, ja se ne bih nužno složio da je u svakom slučaju politički teatar. S druge strane, imamo paradoks da je politički teatar, barem u festivalskom smislu, mejnstrim. I meni onda ili nešto ne valja sa političkim teatrom, ili nešto ne valja sa samim festivalima. Ili je nedovoljno oštar i ne može da pogodi metu u koju cilja, jer da može – ne bi nam pustili da to radimo“, kazao je jednom prilikom.

Pa opet, sam je imao problema zbog svojih predstava.

Njegov „Tartif“ nije se našao prošle godine na festivalu „Teatar u tvrđavi“, a krajem prošle godine odbio je da sarađuje sa Narodnim pozorištem u Nišu, i u otvorenom pismu upućenom upravniku ove kuće, Spasoju Ž. Milovanoviću, saopštio mu je da se srami njegovih najava drugog izdanja Festivala „Teatra na raskršću“, gde je kao pokrovitelja naveo predsednika Srbije.

„No ipak, posebno se – sramim, vaše izjave da je tu u pitanju „velika čast“, a od nje mi, da budem iskren pripadne i muka. Vidim još i da ste u okviru festivala najavili i višednevnu tribinu (pretpostavljam isto tako pod pokroviteljstvom gore navedenog?) a na kojoj ćete raspravljati o: „teatru kao prostoru afirmacije slobode“, zbog ovog malog cinizma se isto tako – sramim. Ali, ponajviše se, svakako, sramim što će se silom prilika i moja predstava naći u selekciji vašeg festivala, budući da uzevši sve okolnosti u obzir, ne mogu da se oduprem dojmu da na svojevrsan način manipulišete sa mnom i mojim kolegama, te dovodeći nas i u najmanju moguću posrednu vezu sa POKROVITELJEM, vi u stvari, našim radom i našim imenima, promovišete zapravo njega i međusobno nas simbolično pacifikujete. Sve ovo vam veoma zameram, jer uglavnom volim da se – sramim, samo zbog vlastitih postupaka“, napisao je tada Igor Vuk Torbica.

Zbog takvih stavova u jednom listu se pojavio i naslov „Ne plašite se Igora Vuka Torbice“.

„Taj naslov je, mislim, star nekoliko godina i pojavio se od prilike kad i predstava „Pokojnik“. Možda tada još nije bio uočen ali neko ga je skoro postavio na društvene mreže i mislim da ga je veći broj ljudi video. A ono što pretpostavljam da je izazvalo takav naslov jeste moja suzdržanost i rešenost da ne govorim upravnicima pozorišta na svaki predlog „DA“ i da ne pristajem na bilo koje uslove koji nas apriori sprečavaju da stvaramo predstavu kakvu bi trebalo i kakvu bismo hteli. Naravno da zbog ovih principa mnoge pozorišne kuće nisu htele da sarađuju sa mnom, ali ja sam sa svojim izborima na miru, tako da mirno spavam sa vukom u sebi“, kazao je reditelj pre nekoliko godina.

Rođen u Drvaru 1987. godine. Diplomirao je 2013. na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Alise Stojanović, sa kojom kasnije nastavio i da radi kao asistent na FDU. Kao najbolji student pozorišne režije u generaciji, dobitnik je nagrade „Hugo Klajn“. Na trećoj godini studija za ispitnu predstavu „Pokojnik“ dobio je glavnu nagradu festivala „Studio fest“, nakon čega je uvrštena u redovni repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u kojem je kasnije režirao „Razbijeni krčag“ Hajnriha fon Klajsta.

Prošle godine prvi put je učestvovao na Bitefu sa Molijerovim „Tartifom“, koji je većina domaćih pozorišnih kritičara proglasila bila pozorišnim događajem sezone. U ovoj predstavi, kao i u još nekoliko njegovih naslova, igrala je glumica Hana Selimović. Bili su bili nesvakidašnji umetnički i emotivni par.

Dobitnik je i nagrade festivala „Grad teatar“ u Budvi za pozorišno stvaralaštvo za 2017/2018. godinu, koja mu je dodeljena za „izuzetno promišljeno, temeljito i nekonvencionalno čitanje i uprizorenje Lorkinih „Krvavih svadbi“, koprodukcije „Grada teatra“ i SNP-a.

Telo celog naroda može sačuvati jedino pisac

„Ne mogu sebi više dozvoliti da vjerujem u pojam generacije, barem ne na način kao što je to nekad bilo. Ono što mogu da vjerujem jeste da postoje u datim godištima istomišljenici ili osobe sa određenim senzibilitetom i profilom, pa samim tim nije ni potreban veliki broj ljudi kako bi se nešto mijenjalo. Ali, ono što nam otežava, toj „mojoj generaciji“, jeste što je naš fokus mogućnosti gdje možemo da se pobunimo, da radimo ono što najbolje radimo, sužen. Čini mi se da je tako jer neke generacije za koje vjerujem da čak i kad su kretale da čiste dvorišne deponije vlastitih društava, nisu taj posao napravile ni dopola. Stali su i zasjeli na mjesta sa kojih se više ne sklanjaju i do kojih se ne može doći. Tako da, ne samo moja generacija, nego rastu mladi ljudi koji će morati da razbiju ovaj i ovakav lanac. I to, to usporavanje, ta apatija, ta zatečenost vidljiva je u svemu pa i u umjetnosti. Evo, na primjer, vi nemate jedan kapitalni roman o ratu. I to na cijelom Balkanu. Nemamo ozbiljan roman o Bosni, o Srebrenici, o bilo čemu što bi nas se trebalo ticati, jer nekad tijelo cijelog naroda može sačuvati jedan veliki pisac. Dežulović, Jergović, Kecmanović ili Vlada Arsenijević u romanu ‘U potpalublju’, koji su pisali o ratu, bavili su se samo pojedinačnim događajima ili pojavama. Nama treba jedan fundamentalan, ozbiljan roman, sasušen od potrebe da jednog dana postane scenario ili bilo šta drugo. Činjenica da ga nemamo mene brine. No, vjerujem da će ljudi koji tek rastu i nisu ni bili rođeni u vrijeme rata pisati romane i revidiraće vrijeme koje mi nismo uspjeli do kraja sagledati, u tome leži moja nada“, pričao je Igor Vuk Torbica.

Skeptično gledam i na samog sebe

„Danas je čovjek okrenut sam protiv sebe u tolikoj mjeri da koliki god napredak činio, toliko napreduje i prema svom samouništenju. To ne znači da cijelo vrijeme živim u strahu, već da ne mogu na jednostavan način gledati na ljude, iz lijeve ili desne opcije, lakog izbora i konkretnih podjela. Skeptično gledam i na samoga sebe“, isticao je Igor Vuk Torbica.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminula balerina Lidija Pilipenko

Lidija Pilipenko, jedna od najvećih srpskih balerina i koreografkinja, preminula je danas u Beogradu u 82. godini, objavilo je Narodno pozorište u Beogradu.

Lidija Pilipenko je rođena 8. februara 1938. godine je ceo svoj život posvetila baletu i Narodnom pozorištu u kome je stvarala, prvo kao balerina, a kasnije kao koreografkinja. Srednju baletsku školu završila je u Beogradu, a usavršavala se u Londonu.

Dobitnica je Nagrade za životno delo (2001) i Nagrade „Dimitrije Parlić“ (2004), koje dodeljuje Udruženje baletskih umetnika Srbije, kao i Nacionalnog priznanja za sveukupni doprinos kulturi Srbije (2007), prenosi Nova.rs. Prošle godine je ostala bez sina, glumca Igora Pervića, koji je preminuo 23. aprila. Vreme i mesto sahrane Lidije Pilipenko biće naknadno objavljeni.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Otišla je legenda: preminuo je kompozitor Enio Morikone

Čuveni italijanski kompozitor Enio Morikone (91) preminuo je na klinici u Rimu od posledica povrede noge prošle nedelje. Morikone je preminuo tokom noći na klinici u Rimu, a kobne su bile post-traumatske posledice njegovog prošlonedeljnog pada, kada je polomio butnu kost i kuk.

Njegov rani opus obuhvata simfonijsku i kamernu muziku, a svoj ugled je gradio prvenstveno pišući muziku za film, ali i za pozorište i televiziju. Komponovao je i uredio partiture za više od 500 filmskih i televizijskih produkcija. Morikone se smatra jednim od najuticajnijih filmskih kompozitora u XX veku.

Morikone je svoj debi u filmskoj muzici ostvario 1961. komponujući muziku za film Lučijana Salče, no svoje je muzičko obrazovanje stekao u oblasti klasične muzike, školujući se na rimskom konzervatorijumu „Santa Cecilia”, u koji je stupio u svojoj 12 godini. Nakon diplomiranja našao je posao kompozitora i aranžera pri italijanskom nacionalnom radiju, a povremeno je svirao kao džez-trubač pod pseudonimima Leo Nikols i Den Savio. Kao džezista često je prilikom koncerata izvodio teme iz filmova i prema sopstvenom priznanju nije bio impresioniran onim što je čuo.

Iako je reditelja Serđa Leonea poznavao još od svoje osme godine, njihova je profesionalna saradnja počela 25 godina nakon završetka osnovne škole, 1964. radom na filmu „Za šaku dolara”. Morikoneova muzika u velikoj je meri doprinela celokupnoj atmosferi filma. Njegovo poznavanje avangardne muzike pomoglo mu je u iznalaženju izražajnih i upečatljivih muzičkih potki za „neoamerički folk”, poput legendarnog motiva zavijanja kojota iz filma „Dobar, loš, zao”, no njegov je stil vremenom evoluirao do gotovo operske epike u kojoj su individualni karakterni motivi snažno uobličavali filmske likove još od druge polovine šezdesetih godina XX veka, nakon što je za ciklus špageti-vestern filmova napisao legendarne filmske partiture za filmove „Za dolar više”, „Dobar, loš, zao”, te „Bilo jednom na Divljem zapadu.”

Slika

Morikone je tokom osamdesetih godina XX komponovao partiture i za brojna potonja remek-dela filmske umetnosti, poput filma Džona Karpentera „Stvor”, Leoneov „Bilo jednom u Americi”, „Misiju” Rolanda Žofea, De Palmine „Nedodirljive” i „Bioskop Paradiso” Đuzepea Tornatorea.

Bio je nominovan ukupno pet puta za nagradu „Oskar” za najbolju originalnu muziku u periodu od 1979-2001, a počasnog „Oskara” dobio je tek 2007. „za svoje veličanstvene i višestrane doprinose umetnosti filmske muzike”. Godine 2016. dobio je „Oskara” za muziku napisanu za film Kventina Tarantina „Omražena osmorka”, a ujedno je bio i laureat dve nagrade „Gremi”, dva „Zlatna globusa” i pet nagrada „Entoni Eskvit” za filmsku muziku napisanu u periodu od 1979-1992.

Leone je doprinos ovog kompozitora filmskoj i muzičkoj umetnosti opisao kao „nezamenljiv” i tražio je od njega da mu dostavi uvek muziku pre snimanja, kako bi on filmske scene mogao da oblikuje prema Morikoneovim taktovima.

Njegov kolega, kompozitor Hans Cimer, izjavio je da je Morikone „ikona filmske muzike” i „čovek koji se jednom rađa. Njegova muzika je uvek bila izvanredna i nosila je u sebi veliku emotivnu hrabrost i intelektualnu snagu”.

Addio Maestro: Grazie per la bella musica, per il suo lavoro straordinario!
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminula dirigent Darinka Matić Marović: Prva žena dekan na fakultetu muzičke umetnosti

U Beogradu je u 83. godini preminula profesor emeritus Darinka Matić Marović, potvrđeno je Tanjugu u umetničkim krugovima.

Darinka Matić Marović bila je srpska dirigentkinja, nekadašnji rektor Univerziteta umetnosti u Beogradu i dekan Fakulteta muzičke umetnosti.

Darinka Matić Marović rođena je 6. februara 1937. u Herceg Novom.

U Kotoru je završila Višu realnu gimnaziju, a istovremeno je pohađala muzičku školu i svirala klavir. U Beogradu je diplomirala Muzičku akademiju - nastavnički odsek s glavnim predmetom klavir, potom i odsek dirigovanja.

Još kao studentkinja upisala se u KUD "Branko Krsmanović". U međuvremenu bila je i profesor u baletskoj školi "Luj Davičo", pa joj je život tekao između čočeka i baleta.

Iz baletske škole prešla je u muzičku školu "Stanković", gde je profesor i dirigent Branko Cvejić otkrio da ima žicu za horsku muziku.

Igrala je s "Krsmancem" i proputovala pola sveta.

Godine 1971. završila je i dirigovanje i počela da niže i prve horske uspehe i nagrade sa "Stankovićem".

Ona je prva žena dirigent (akademski horovi "Collegium musicum, od 1971. i"Obilić" od 1981. godine), prva žena dekan na Fakultetu muzičke umetnosti (od 1983. do 1989) i prva žena rektor Univerziteta umetnosti (četiri mandata)...

Najkraće rečeno: postala je sinonim za dobro izvođenje savremene (domaće) muzike.

Za 40 godina postojanja "Collegium musicuma" ona i njene devojke gostovale su u "Karnegi holu", "Orkestar holu", u Moskvi, Meksiku, Rimu, San Francisku, Lenjingradu, Parizu, Lisabonu, Madridu, Nju Delhiju, Havani, Briselu, Štutgartu, Beču, Pragu, Bukureštu, Pekingu, Berlinu, Stokholmu...
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Olivija de Hevilend, preminula u 104. godini

Umrla je Olivija de Hevilend, dvostruka dobitnica Oskara za najbolju glumicu. Zvezda, poznata po ulozi u filmu "Prohujalo s vihorom" je preminula u snu u svom domu u Parizu.

De Hevilendova je postala poznata tridesetih godina prošlog veka zahvaljujući nizu uloga u avanturističkim filmovima među kojima je i ostvarenje Avanture Robina Huda.



Stekla je popularnost nakon što je primećena u predstavi San letnje noći kada je imala 19 godina.

Najpoznatija je po ulozi Melani u filmu Prohujalo s vihorom, iz 1939. godine, za koju je bila nominovana za Oskara. Drugu nominaciju je dobila za ulogu u filmu Zaustavi zoru.

Nastavila je da radi na filmskim sporednim ulogama tokom 1970-ih, a zatim se istakla na televiziji, osvojivši Zlatni globus za ulogu u TV filmu Anastazija: Misterija Ane.

Olivija de Hevilend penzionisala se 1988. godine, a tokom karijere je nagrađena sa dva Oskara.

Prvog Oskara za najbolju glumicu dobila je 1946. godine za ulogu u filmu Svakom svoje, a drugi put 1949. godine za ulogu u drami Naslednica.

Osim glumačkog angažmana, Olivija je poznata i po tome što je pokrenula tužbu protiv "Vorner Brosa" zbog njenog ugovora, koji je studio pokušao da produži kao kaznu za neke odbijane uloge. Slučaj se završio njenom pobedom a presuda poznata i kao "De Havilandova" i danas je poznata javnosti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo češki režiser Jirži Mencel

Slika

Mencel je bio češki filmski režiser, pozorišni reditelj, glumac i scenarista.

Mencel je bio poznat po filmovima koji kombinuju humanistički pogled na svet sa sarkazmom i provokativnim temama i bio je važan deo češkog "novog talasa".

Neki od njegovih filmova su adaptirani prema delima čeških pisaca kao što su Bohumil Hrabal i Vladislav Vančura.

U Narodnom pozorištu u Beogradu režirao je Šekspirov komad "Vesele žene vindzorske" 2007. godine, i u korežiji sa Božidarom Đurovićem postavio operu Sergeja Prokofjeva "Zaljubljen u tri narandže".

Njegov film "Strogo kontrolisani vozovi" je 1966. godine osvojio Oskara za najbolji strani film, a njegova popularna komedija "Selo moje malo" iz 1985. je bio nominovan za tu nagradu u istoj kategoriji. Godine 1969. snimio je satiru "Ševe na žici" koja se rugala sovjetskom modelu komunizma i bila je zabranjena do 1990. i pada Berlinskog zida.

Ostali poznatiji filmovi su mu "Zločin u devojačkoj školi" (1965), "Hirovito leto" (1965) i "Služio sam engleskog kralja" (2006).
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Ronald Harvud, autor “Garderobera” i “Pijaniste”

Dramski pisac Ronald Harvud, autor komada "Garderober", "Majstor", "Na čijoj strani" i dobitnik Oskara za scenario za film "Pijanista", preminuo je u 86. godini u Velikoj Britaniji, prenose britanski mediji.

Harvud, autor više knjiga, među kojima je i “Kvartet”, preminuo je prirodnom smrću u utorak u svom domu u Saseksu, piše BBC, pozivajući se na njegovu agentkinju Džudi Deiš.

“Garderober”, njegovo najpoznatije delo, prvi put postavljeno je na scenu 1980. godine, a godinu kasnije po njemu je snimljen i film. “Garderober” je sa uspehom igran devedesetih godina i u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Ulogu ostarelog glumca iz Šekspirovih komada igrao je Ljuba Tadić, a njegovog garderobera Petar Kralj.

Harvud je 1994. godine posetio i premijeru tog komada u JDP. U srpskim pozorištima igrale su se i njegove predstave “Majstor” (Narodno pozorište) i “Na čijoj strani” (Atelje 212), kao i drugi komadi.

Slika

Uloge u filmskoj verziji “Garderobera” igrali su Albert Fini i Tom Kortni, koji je za tu ulogu bio nominovan za Oskara.

Harvud, koji je rođen u Južnoafričkoj Republici i u Velikoj Britaniji je živeo od ranih pesedetih godina prošlog veka, tvrdio je da je bio zbunjen uspehom tog filma, piše “Gardijan”.

“Ne znam šta je tajna uspeha tog komada, zaista ne znam. Bio je to moj prvi veliki uspeh, naravno, i volim ga, i veoma sam ponosan na taj komad, ali sam zbunjen njegovom popularnošću. I dalje sam ponosan na vezu i osećanja vezana za taj komad, to je komad o emocijama; nije to komad o pameti, nego o srcu i to je to što volim u njemu”, ispričao je dramski pisac britanskim novinarima pre četiri godine.

Harvud je bio nonimovan za Oskara za “Garderobera”, a zlatnu statuu osvojio je 20 godina kasnije, za scenario za film “Pijanista” Romana Polanskog.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Goran Paskaljević, film i Srbija: Odlazak člana „zlatne praške petorke“

Pored njega, ovoj „zlatnoj petorci" kako su je povremeno nazivali filmski kritičari, pripadaju Lordan Zafranović, Srđan Karanović, Goran Marković i Rajko Grlić.

Reditelj Goran Paskaljević, jedan od najznačajnijih predstavnika srpske kinematografije, umro je u 74. godini u Parizu.

Paskaljević je bio deo „Praške škole" - grupe talentovanih jugoslovenskih režisera koji su završili studije na čuvenoj praškoj filmskoj školi FAMU,

Pored njega, ovoj „zlatnoj petorci" kako su je povremeno nazivali filmski kritičari, pripadaju Lordan Zafranović, Srđan Karanović, Goran Marković i Rajko Grlić.

Paskaljević je režirao kultna ostvarenja Poseban tretman, Varljivo leto '68, Bure baruta, Čuvar plaže u zimskom periodu i Tango Argentino.

„Imao je osobine koje niko od nas nije posedovao - staloženost i upornost. Ono što je zajedničko Paskaljevićevim filmovima je da su po pravilu držali stranu slabim, obespravljenim ljudima sa periferije života i veličali snagu malog čoveka", rekao je Goran Marković za televiziju Nova.

Rođen je u 22. aprila 1947. u Beogradu.

Studirao je na čuvenoj praškoj filmskoj školi FAMU, a posle prvog igranog filma Čuvar plaže u zimskom periodu (1976), snimio je više od 30 dokumentarnih i igranih ostvarenja širom sveta.

Reditelj je kultnih ostvarenja Poseban tretman, Varljivo leto '68, Bure baruta i Tango Argentino.

Uloga u filmu Poseban tretman donela je Mileni Dravić nagradu za sporednu glumicu na Kanskom festivalu.

Snimajući film Kako je Hari postao drvo, Paskaljević je sarađivao sa čuvenim irskim glumcima Kolmom Minijem (serija Zvezdane staze: Sledeća generacija), Kilijanom Merfijem (serija Birmingemska banda)

Režirao je i prvi film u indijsko-srpskoj koprodukciji U zemlji bogova. Prošle godine premijerno je prikazan njegov novi film Uprkos magli.

Muzej moderne umetnosti u Njujorku - MoMA i Britanski filmski institut u Londonu - priredili su retrospektivu njegovih igranih filmova, a časopis Varajeti ga je svrstao 2001. među u pet najboljih režisera godine.

Pored Paskaljevića, te godine u ovom probranom društvu bili su Laslo Halstrom, Nil Džordan, Stiven Soderberg i Edvard Jang.

Paskaljević je napravio više od 30 dokumentarnih i 13 igranih filmova.

Dobitnik je mnogih prestižnih nagrada među kojima je Nagrada kritičara za najbolji evropski film 1998. za Bure baruta, kao i Nagrada kritičara u San Sebastijanu 1990. za film Vreme čuda.

U novembru 2007. Paskaljević je odlikovan francuskim Ordenom umetnosti i književnosti.

Slavna „Praška škola"
Paskaljević je bio deo „Praške škole" - grupe talentovanih jugoslovenskih režisera koji su završili studije na Akademiji u Pragu.

Pored Paskaljevića, ovoj grupi pripadali su Lordan Zafranović, Srđan Karanović, Goran Marković i Rajko Grlić.

Druga polovina sedamdesetih godina prošlog veka donela je slavu članovima grupe, a termin Praška škola kritičari su skovali nakon uspeha na nekoliko jugoslovenskih i međunarodnih filmskih festivala.

Ipak, sami članovi ove grupe, često su znali da se protive korišćenju ovog izraza.

„Marković, Paskaljević, Karanović, Grlić i ja smo išli samo u istu zgradu takozvane Praške škole. Bili smo izraziti individualci i nikada nismo delili zajedničke estetske norme i doživljaj filma. Svako od nas je bio škola za sebe", rekao je Zafranović prošle godine u Beogradu.

„Pogrešno su nas strpali u tu 'Prašku školu' sa idejom da je to neka umetnička zajednica koja izbacuje filmove. U tom kontekstu, Praška škola ne postoji. Naši filmovi su jako različiti i sva petorica pripadamo različitim teritorijama i kulturama", dodao je on.

Slično je govorio i Srđan Karanović koji je priznao da je taj izraz verovatno „dosadio i bogu i ljudima".

„Ne mogu poreći da sam studirao u Pragu, i da sam tamo mnogo (ali ne i sve) naučio, i da sam se družio i družim se sa svojim kolegama iz naših krajeva koji su tamo studirali u slično vreme", kazao je za nedeljnik Vreme.

„Ipak, mislim da smo svi mi vrlo različiti i da se samo u nekim našim filmovima, tu i tamo, prevashodno u naznakama, mogu prepoznati uticaju češkog filma iz šezdesetih godina".

U junu 2019. godine, Paskaljević, Zafranović, Marković, Karanović i Grlić dobili su Zlatni pečat, najveće priznanje Jugoslovenske kinoteke.

Uticaj Mencla na Paskaljevića
Paskaljević je preminuo samo 20 dana posle češkog pozorišnog i filmskog reditelja Jiržija Mencla, čoveka sa kojim se najviše družio tokom studija i Pragu i koji je na njega imao veliki uticaj.

„Već je bio ovenčan Oskarom, a ja sam bio tek student filmske režije. Niz privatnih životnih okolnosti nas je spojio, ali duhovno nas je najviše zbližilo slično osećanje za humor", objasnio je Paskaljević.

„Menclu sam posvetio jedan od mojih najpopularnijih filmova, Varljivo leto '68, čak sam parafrazirao i naslov njegovog filma Hirovito leto", dodao je on.

Nekoliko godina kasnije sreli su se na festivalu u Indiji, u Goi.

„Insistirao je da odemo na pivo, pošto je želeo da mi prenese utiske o Varljivom letu. Imao je samo reči hvale, a ja sam od njih neizmerno 'rastao', jer mi je njegova kritika bila najvažnija", kaže Paskaljević.

A upravo za film Varljivo leto '68, Paskaljević nije dobio nijedno značajnije priznanje, nije čak ni uvršten tada u takmičarski Pulskog festivala, već je prikazan u sali Doma armije sa obrazloženjem žirija da „nije komunikativan".

„Pre Varljivog leta 68, učestvovao sam u takmičarskim programima Berlina, Venecije, Kana, osvajao nagrade, bio nominovan za Zlatni globus, snimio film u produkciji MGM-a", kazao je u intervjuu za nedeljnik Ekspres.

„Bilo je to, izgleda, suviše uspeha u kratkom vremenskom periodu za jednog mladog reditelja pa me je, po mišljenju mojih kolega, trebalo spustiti na zemlju".

Politički angažman
Paskaljević je tokom devedesetih godina prošlog veka često kritikovao vlast Slobodana Miloševića i Socijalističke partije Srbije.

Posle 5. oktobra i promene vlasti u Srbiji rekao je da ne želi da bude funkcioner, čak i kada bi mu ponudili.

„Ja ne mogu da budem funkcioner u kulturi, to mora čovek koji ume da organizuje posao i ko poznaje ljude, a ja već dugo ne živim ovde u kontinuitetu, a to je jako bitno. Meni ne treba da nude funkcije, imam "prvoborački staž" i te kako, ali ne želim da ga ni od koga naplatim", rekao je 2001. za nedeljnik Vreme.

Ipak, na izborima za parlament Srbije januaru 2007. Paskaljević se našao na listi stranke G17 plus, uz obrazloženje da želi da podrži donošenje zakona o zaštiti prirode i životinja.

Posle nekoliko godina se ponovo posvetio samo filmu, a u jednom intervjuu iz 2017. je na pitanje, da li je filmski autorima bilo bolje u vreme komunizam nego posle promena 2000, rekao:

„Da li je došla demokratija? Došla je partokratija jednih, zatim drugih, i tako unedogled…"

Vest o smrti odjeknula u regionu
Neke od najznačanijih filmova u karijeri Paskaljević je stvorio u vreme bivše Jugoslavija i otuda ne čudi što je vest o njegovoj smrti zauzela značajno mesto i u regionalnom medijima.

Splitska Slobodna Dalmacija, kao i zagrebački Jutarnji list podsetili su na njegova kultna ostvarenja - Varljivo leto i Bure baruta, dok je portal Indeks istakao da se radi o proslavljenom režiseru i članu Praške škole.

Informacija o Paskaljeviću našla je mesto i na naslovnoj strani internet portala podgoričkih Vijesti, bosanskog Kliksa, kao i slovenečkog lista Delo.

U tekstu na sajtu bosanskog lista Dnevni avaz navodi se da je „otišla legenda jugoslovenskog filma" i podseća na to kako je o Sarajevu govorio kao o „multikulturalnoj sredini".


Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminula Isidora Žebeljan

Jedna od najvećih savremenih srpskih kompozitorki Isidora Žebeljan preminula je u 54. godini posle duge i teške bolesti.

– Preminula je naša Isidora! Veliki gubitak za muzičku umetnost! Večna slava i hvala, za stvaranje, prijateljstvo, razumevanje i društvenu aktivnost – saopštio je na Tviteru flautista Ljubiša Jovanović.

“Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) sa velikom žalošću obaveštava javnost da je 29. septembra, u 54. godini, preminula akademik Isidora Žebeljan (Beograd, 27. 9. 1967), jedna od najprominentnijih i najizvođenijih srpskih kompozitorki na svetskoj muzičkoj sceni”, saopšteno je iz SANU.

Isidora Žebeljan je pažnju internacionalne javnosti privukla operom Zora D, koja je premijerno izvedena u Amsterdamu 2003, u režiji Dejvida Pauntnija i Nikole Rab. Od tada neprekidno dobija porudžbine značajnih institucija i festivala: Venecijansko bijenale, Festival u Bregencu, Fondacija Berlinske filharmonije, Accademia Musicale Chigiana Siena, City of London Festival, Univerzitet u Kentu, Opera Gelzenkirhen, Holandski kamerni hor, Eduard van Beinum Foundation itd. Komponovala je za izuzetne muzičke ansamble: Bečki simfoničari, The Academy of St. Martin in the Fields, Oktet Berlinske filharmonije, Brodski kvartet, Holandski kamerni hor i London Brass. Njene kompozicije se redovno izvode po čitavom svetu, uključujući i festivale Festival RAI Nuova Musica, WDR-Musikfest, Settembre musica Milano-Torino, Settimana Musicale Senese, ISCM-festivals, Muzički bijenale Zagreb, KotorArt, itd. Njenu muziku izvodili su još i: Simfonijski orkestar iz Geteborga, Simfonijski orkestar RAI Torino, Janaček Filharmonija, I Solisti Veneti, dirigenti Pol Danijel, Klaudio Šimone, David Porselajn, Kristof Popen itd.

Redovno je nastupala kao dirigent i pijanista. Dirigovala je na koncertima u Londonu (sa The Academy of St Martin in the Fields) i u Amsterdamu, a kao pijanista je nastupala sa Brodski kvartetom. Ekskluzivni izdavač njene muzike je Ricordi-Universal iz Milana. Autorske kompakt diskove sa njenom muzikom objavile su diskografske kuće CPO iz Nemačke (2011. i 2015), Oboe Classics iz Londona (2013), MASCOM records, itd. Studirala je kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi Vlastimira Trajkovića. Od 2002. je profesor kompozicije na istom fakultetu. 2006. je izabrana za člana SANU, a 2012. za člana Svetske akademije umetnosti i nauka (WAAS).

Isidora Žebeljan je takođe jedan od najistaknutijih srpskih savremenih kompozitora muzike za pozorište i film. Do sada je komponovala muziku za više od trideset pozorišnih predstava u svim značajnim kućama u Srbiji, Norveškoj, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Za svoj rad na tom polju tri puta joj je dodeljena Sterijina nagrada. Takođe je četiri puta dobila nagradu Yustat Bijenala pozorišnog dizajna za najbolju pozorišnu muziku.

Radila je na nekoliko filmskih partitura, uključujući i orkestraciju muzike Gorana Bregovića za filmove Dom za vešanje, Arizona Dream, Podzemlje (u režiji Emira Kusturice), Kraljica Margo (režija P. Šero) i The Serpent’s Kiss (režija P. Ruselo). Autor je muzike za film Miloša Radivojevića Kako su me ukrali Nemci, za koju je 2011. godine dobila nagradu za najbolju originalnu muziku na Filmskom festivalu u Sopotu, kao i nagradu srpskog FIPRESCI-ja, 2012. godine.

Neka od njenih najvažnijih dela su: opere „Zora D”, „Maratonci”, „Simon izabranik”, „Dve glave i devojka”, „Nahod Simon”; orkestarska dela „Konji Svetog Marka”, „Zujte strune”, „Escenas picaras”; koncertantna dela „Igra drvenih štapova” za hornu i gudače, „Frula i flamingosi” za klarinet i orkestar; „Tri čudne ljubavi” za violinu i orkestar i ciklus pesama za glas i orkestar „Rukoveti”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Preminuo mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije

U petak, 30. oktobra 2020. godine, u Kliničko-bolničkom centru Crne Gore se u 8.20 časova upokojio u Gospodu Visokopreosvećeni Arhiepiskop cetinjski, Mitropolit crnogorsko-primorski i Egzarh Svetoga trona pećkog g. Amfilohije.

Slika

Rođen je kao Risto Radović, sin Ćira i Mileve Radović, na Božić 7. januara 1938. godine u Barama Radovića u Donjoj Morači. Završio je Bogosloviju Svetog Save u Beogradu. Na Bogoslovskom fakultetu SPC u Beogradu diplomirao je 1962. godine, a pored teoloških nauka je na Filozofskom fakultetu u Beogradu studirao i klasičnu filologiju. Postdiplomske studije nastavio je u Bernu i Rimu, prešavši nakon toga u Atinu, u kojoj je tokom sedmogodišnjeg boravka, pored svakodnevne parohijske službe, i doktorirao, a tezu, koju je pisao na grčkom jeziku, o Svetom Grigoriju Palami, odbranio sa najvišom ocenom. Potom godinu dana provodi na Svetoj gori, a nakon toga je u periodu od 1974. do 1976. bio pozvan da predaje na Ruskom pravoslavnom institutu „Sveti Sergije” u Parizu , gde uz ostalih pet jezika koje je savladao usavršava i francuski jezik.

Zamonašio se 1967. u Grčkoj, gde je potom 21. jula 1968. postao jeromonah.

Po povratku u Beograd je izabran za dekana Bogoslovskog fakulteta i vanrednog profesora, da bi krajem 1985. bio rukopoložen je za episkopa banatskog sa sedištem u Vršcu, odakle je uoči Božića 1991. godine dolazi na Cetinje i biva ustoličen za mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijsko-brdsko-zetskog i egzarha pećkog trona, preuzevši titulu kojom se pre njega služio vladika Vasilije.

Pokrenuo je 1992. glasilo „Svetigora“, kao i široku izdavačku aktivnost. Tokom 1998. pokrenuo je i Radio Svetigora.

Predavao je na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu od 1980. do 2005, kada se povukao zbog obaveza. Pored teologije i filozofije, bavio se esejistikom i prevodilaštvom. Podstakao je obnovu i podizanje velikog broja crkava i manastira. Godine 1996. je uredio zbornik „Jagnje Božije i zver iz bezdana”, u kome se izlaže pravoslavna filozofija rata. Po prvi put u istoriji, MCP su 1993. posetila dva najistaknutija patrijarha - carigradski i ruski. Te iste godine po prvi put je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve održan u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Nakon hospitalizacije patrijarha Pavla 13. novembra 2007. godine, Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve je odlučio da privremeno prenese dužnosti patrijarha srpskog na Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve na čelu sa Amfilohijem, kao zamenikom patrijarha. Nakon smrti patrijarha Pavla, 15. novembra 2009, na vanrednoj sednici Svetog arhijerejskog sinoda on je izabran za mjestobljustitelja patrijaraškog trona.

Odlukom Svetog arhijerejskog sinoda od 21. maja 2010, imenovan je za administratora Eparhije raško-prizrenske, a prestao je to biti 26. decembra 2010. godine nakon uvođenja episkopa lipljanskog Teodosija u tron episkopa raško-prizrenskih. Na redovnom majskom zasijedanju Svetog arhijerejskog sabora održanom u od 17. do 26. maja, Amfilohije je imenovan za administratora novoosnovane Eparhije buenosajreske.

Amfilohije je bio drugi po rangu među episkopima u hijerarhiji SPC, odmah nakon patrijarha srpskog. Februara 2012. dobio je počasni doktorat Instituta Svetog Sergija u Parizu.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Napustio nas Dančo Čevreski, zvezda makedonske kinematografije

Slika

MAKEDONSKI pozorišni, filmski i televizijski glumac i producent Dančo Čevreski (69) preminuo je u Skoplju u četvrtak uveče.
Rođen 17. maja 1951. godine u Skoplju, Čevreski je diplomirao na Fakultetu za dramske umetnosti (FDU) u Skoplju, a specijalizaciju za filmsko usavršavanje stekao je na UKLA u Los Anđelesu. Bio je jedan od osnivača privatne kompanije za proizvodnju filmova TIRANGL, profesor i dekan FDU u Skoplju.

Glumio je u više jugoslovenskih i makedonskih filmova - "Igmanski marš", "Haj-faj", "Trst via Skopje", "Tetoviranje", "Džipsi medžik", "Pankot ne e mrtov", "Ova ne e amerikanski film"...

Prošle godine je na 14. Internacionalnom filmskom festivalu "Asterfest" nagrađen za izuzetna dostignuća na filmu i televiziji.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Umro Šon Koneri, legendarni Džejms Bond

AUTOR: N1 Beograd

Slika

Čuveni glumac Šon Koneri preminuo je u 91. godini, saopštila je njegova porodica. On je preminuo tokom noći u snu, na Bahamima, gde je boravio, javlja BBC, a navodno se nije osećao dobro već neko vreme.

Škotski glumac bio je najpoznatiji po ulozi Džejmsa Bonda, kojeg je igrao na filmu sedam puta. Koneri je i proglašen je za najomiljenijeg glumca u ulozi filmskog tajnog agenta 007 u istraživanju koje je sprovela britanska agencija One Poll.

Dobitnik je nagrade Oskar, dve nagrade Bafta i tri Zlatna globusa.Britanska kraljica proglasila ga je vitezom 2000. godine.

Koneri se zalagao za nezavisnost Škotske i bio je član Nacionalne partije Škotske.

Povukao se sa filma u aprilu 2011. godine, a devedeseti rođendan proslavio je u avgustu.

Ser Šon Koneri rođen je 25. avgusta 1930. godine u siromašnoj četvrti u Edinburgu. Debitovao je u pozorištu u Londonu 1951, a tri godine kasnije i na televiziji. Prvu značajniju ulogu na filmu je ostvario 1958. u filmu "Another Time, Another Place" sa Lanom Tarner.

Prvi film iz serijala o britanskom tajnom agentu bio je "Dr. No" (1962), a zatim i "Iz Rusije s ljubavlju" (1963), "Goldfinger" (1964), "Operacija Grom" (1965), "Samo dvaput se živi" (1967) i "Dijamanti su večni" (1971). Ponovo je igrao Džejmsa Bonda u filmu "Nikad ne reci nikad" (1981).

Uloga irskog policajca Malonea u filmu Nedodirljivi (1987) donela mu je Oskara i Zlatni globus. Igaro je i u filmu Indijana Džons i poslednji krstaški pohod (1989). Poslednja uloga na velikom ekranu mu je bila u filmu "Liga izuzetnih džentlmena" iz 2003. godine.

Priznanje za životno delo dodeljeno mu je 2006. godine. Ser Koneri se okušao i kao producent.

Premijerka Škotske Nikola Sturdžon, na vest o odlasku čuvenog glumca rekla je da „škotska nacija danas žali za jednim od svojih najvoljenijih sinova".

Bivši premijer Škotske Aleks Salmond, koji je bio i blizak prijatelj Konerija, poručio je:"Škotska zauvek" - nije bilo samo istetovirano na njegovoj ruci, već utisnuto i u njegovu dušu“.

Od slavnog glumca oprostili su se na društvenim mrežama njegovi fanovi i brojne poznate ličnosti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Ivan Bekjarev

Poznati srpski glumac Ivan Bekjarev preminuo je u 74. godini.

Bekjarev je krajem oktobra bio pozitivan na koronavirus. Tada je saopšteno da je obustavljeno snimanje filma “Bilo Jednom u Srbiji”.

Bekajrev je jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih glumaca, koji se ogledao sa podjednakim uspehom u svim žanrovima.

Odigrao je više od 150 pozorišnih uloga, od čega oko 60 u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, gde je 33 godine bio član i dugogodišnji prvak.

Snimio je preko 50 filmova u bivšoj SFRJ, Srbiji, Danskoj, Italiji… Za doprinos izabran je za člana Akademije za filmsku umetnost i nauku (AFUN).

Bio je veoma uspešan radio i TV voditelj, a 1970. godine rekao prvo “Dobar dan” na tada novom radiju “Studio B”. Na Radio Beogradu-202 godinama je bio autor i voditelj kultne emisije “Mislim na vas, mislite na mene”.

Imao je i veći broj svojih šou programa na raznim televizijama. Takođe, igrao je i pevao glavne uloge u mnogim kabareima i mjuziklima, operetama…

Bekjarev je rođen 6. aprila 1946. godine u Beogradu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Preminuo Patrijarh srpski Irinej

Jutros je nekoliko minuta nakon 7 časova u vojnoj KOVID-bolnici „Karaburma” u svojoj 90. godini od posledica infekcije koronavirusom preminuo Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko - karlovački i Patrijarh srpski Irinej.

Slika

Patrijarh Irinej primljen je 4. novembra u vojnu KOVID-bolnicu nakon što je tokom redovnog testiranja kod njega potvrđeno postojanje koronavirusa.

U četvrtak je došlo do pogoršanja opšteg zdravstvenog stanja patrijarha kao posledica kovida 19, a tokom jučerašnjeg dana bio je intubiran.

Patrijarh Irinej (Gavrilović) rođen je u selu Vidova, kod Čačka, 1930. godine od oca Zdravka i majke Milijane. Na krštenju dobio je ime Miroslav.

U rodnom selu završio je osnovnu školu, a potom gimnaziju u Čačku. Po završetku gimnazije upisao se i završio Bogosloviju u Prizrenu, a zatim i Bogoslovski fakultet u Beogradu. Po završenom fakultetu odlazi u vojsku. Po povratku iz vojske ubrzo biva postavljen za suplenta (profesora) Prizrenske bogoslovije. Pre stupanja na dužnost profesora oktobra meseca 1959. godine u manastiru Rakovica, od strane Njegove Svetosti Patrijarha srpskog Germana, prima monaški čin, dobivši monaško ime Irinej.

Istoga meseca je na praznik svete Petke, 27. oktobra 1959. godine, u crkvi Ružici na Kalemegdanu rukopoložen u čin jeromonaha.

Dok je službovao kao profesor u Prizrenskoj bogosloviji bio je upućen na postdiplomske studije u Atinu, a 1969. godine biva pak postavljen za upravnika Monaške škole u manastiru Ostrog, odakle se pak vraća u Prizren i biva postavljen za rektora Prizrenske bogoslovije. Sa te dužnosti 1974. izabran je za vikarnog episkopa Njegove Svetosti Patrijarha srpskog sa titulom Episkopa moravičkog. Godinu dana kasnije 1975. godine izabran je za Episkopa niškog.

Na Svetom Arhijerejskom Saboru Srpske Pravoslavne Crkve, 22. januara 2010. godine, izabran je za Arhiepiskopa pećkog, Mitropolita beogradsko-karlovačkog i Patrijarha srpskog.

Čin ustoličenja Svetejšeg Arhiepiskopa pećkog, Mitropolita beogradsko-karlovačkog i Patrijarha srpskog gospodina Irineja izvršen je 23. januara 2010. godine, na svetoj arhijerejskoj Liturgiji u sabornom Svetoarhangelskom hramu u Beogradu.

Telo preminulog poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, biće izloženo u subotu u Sabornom hramu Svetog arhangela Mihaila u Beogradu tokom liturgije na dan hramovne slave, a posle toga biće preneto u Hram Svetog Save na Vračaru, gde će vernici imati priliku da se oproste sa patrijarhom. Sveta zaupokojena liturgija biće služena u nedelju u hramu Svetog Save u 9 časova, a u nastavku liturgije biće služeno opelo.

Patrijarh će biti sahranjen u kripti hrama Svetog Save.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Mustafa Nadarević

Slika

ZAGREB - Glumac Musatafa Nadarević preminuo je nakon duge i teške bolesti u 77. godini, objavili su danas mediji u regionu, a vest o smrti jedne od glumačkih legendi ovih prostora potvrdio je glumac Moamer Kasumović, prenosi portal Radiosarajevo.ba.
Nadarević se lečio od karcinoma pluća, nedavno je otpušten iz bolnice i bio je u kući u Zagrebu, a prema tvrdnjama medija, suzdržavao se od pojavljivanja u javnosti zbog epidemiološke situacije sa korona virusom.

Mustafa Nadarević rođen je u Banjaluci 1943. godine, a premda je živeo i radio u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, najveći deo života proveo je u Zagrebu.

Pozorišnu karijeru je započeo u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. godine postao je član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u tom gradu.

Prve velike uloge dobio u domaćem pozorištu – Bogdan u "Hvarkinji", Pomet u "Dundi Maroju", Miletić u "Ostavci", Leon u "Gospodi Glembajevima", a jegov talenat ubrzo su prepoznali strani režiseri pa je dobio glavnu ulogu u predstavi "Lorenzačo".

Osim toga, glumio je Sirana, Figara i M.P. Marfija u velikim predstavama, a filmsku karijeru počeo je tek početkom osamdesetih godina u sporednim ulogama.

U filmu "Otac na službenom putu" Emira Kusturice iz 1985. godine istakao se ulogom Zijaha, a potom su usledili filmovi "Već viđeno" Gorana Markovića iz 1987. godine, "Glembajevi" Antuna Vrdoljaka iz 1988. godine, pa "Kuduz", "Gluvi barut", "Praznik u Sarajevu", "Puška za uspavljivanje", "Ničija zemlja", "Gori vatra", "Nafaka" i drugi.

Publiku ispred malih ekrana oduševio je ulogom Izeta Fazlinovića u tv-seriji "Lud, zbunjen normalan" koja je snimana od 2007. do 2016. godine.

Kao reditelj je debitovao 1992. godine sa predstavom "Let iznad kukavičjeg gnezda", a nakon toga postavio je nekoliko velikih predstava – "Balkanski špijun" Dušana Kovačevića, "Zabune" Alana Ejkborna u Satiričnom kazalištu Kerempuh, "Hasanaginica" Milana Ogrizovića u Hrvatskom narodnom kazalištu i Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Na Motovun film festivlu u Motovunu 2018. godine dodeljena mu je nagrada za 50 godina umetničkog rada.

"Umjetnost življenja i glume negde su vrlo blizu, s tim da je gluma bolja od života jer na sceni možeš umirati mnogo, a ostati živ“, izjavio je u intervjuu za Al Jazeeru Nadarević povodom nagrade za pet decenija stvaralaštva.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost