In memoriam

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Ma, šta kažeš, sestro slatka?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: In memoriam

Post od Upravnik »

Bibli reče da je tako. A njemu je verovati. =))
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Mali je načitan....
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: In memoriam

Post od Upravnik »

... u p... m...! =))
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

UMRLA GLUMICA ANI ŽIRARDO

Slika

PARIZ - Francuska glumica Ani Žirardo umrla je u ponedeljak u 80. godini, pošto je godinama patila od Alchajmerove bolesti.

Bivši fracuski ministar kulture Žak Lang je izjavio da je Ani Žirardo bila "legenda", a režiser Klod Leluš ju je uporedio sa slavnom francuskom pevačicom Edit Pjaf.

Ani Žirardo je glumila u više od 100 filmova, uključujući i 1960. godine u "Roko i njegova braća" Lukina Viskontija, javlja AP.

"Nije nas napustila samo jedna od najnezaboravnijih ličnosti francuske kinematografije u poslednjih 50 godina, već i komičarka koja je zračila u čitavoj Evropi još od uloge Nađe u filmu "Roko i njegova braća"", piše u saopštenju francuskog predsednika Nikole Sarkozija.

Sarkozi je pohvalio i talenat koji je glumica pokazala u filmovima koji su odali priznanje herojstvu narodnih slojeva. "Poslednji dokaz te plemenitosti pokazala je kada je prihvatila da je snimaju za potrebe dokumentarnog filma o Alchajmerovoj bolesti od koje je obolela", dodao je francuski predsednik. Sineasta Klod Leluš, sa kojim je Ani Žirardo sarađivala, rekao je da je ona bila jedna od najznačajnijih francuskih glumica posle Drugog svetskog rata.

"Ona će ostati moja najlepša uspomena kao reditelja i najlepša uspomena kao čoveka. Bila je izuzetna žena, ispred i iza kamere", naveo je Leluš. Prva značajnija uloga Ani Žirardo bila je u filmu Lukina Viskontija "Roko i njegova braća" u kojem je igrao i Alen Delon.

Za tu rolu je bila nominovana za nagradu britanske filmske akademije. Igrala je u filmovima Marka Fererija, Kloda Leluša i Andrea Kajata kao i u ostvarenju "Biće skoro propast sveta" Aleksandra Petrovića. Dobitnica je nekoliko francuskih filmskih priznanja među kojima su tri Cezara - za naslovnu ulogu u filmu "Docteur Francoise Gailland" (1977) i za epizodne role u ostvarenjima "Jadnici" (1996) i "Učiteljica klavira" (2002).

Nagrađivana je i na festivalima u Kanu, Berlinu i Veneciji. Nagradu italijanske filmske akademije dobila je 1977. za ulogu u filmu "Cours apres moi que je t"attrape". Poslednja filmska uloga Ani Žirardo bila je u drami "Kristian" iz 2007.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

P.S. Ne recite ništa Bibliju...
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo režiser Sidni Lamet

NJUJORK, 9. aprila 2011. (Beta-AP) - Američki režiser Sidni Lamet (Sidney Lumet), autor filmova "Mreža", "Serpiko", "Pasje popodne" i "Dvanaest gnevnih ljudi", preminuo je u subotu u 87. godini.

Smrt četiri puta nominovanog režisera za Oskara, potvrdio je suprug Lametove pastorke Lesli Gimbel.

Lamet nijednom nije dobio Oskara za najbolju režiju, ali mu je 2005. godine dodeljen Oskar za životno delo.

Počeo je da režira prvo na televiziji, a kao filmski režiser debitovao 1957. godine s filmom "Dvanaest gnevnih ljudi" u kojem glavnu ulogu igra Henri Fonda (Henry).

Pored Oskara za životno delo, Lamet je 1993. godine dobio i nagradu američkog udruženja režisera D.V. Grifit za životno delo.

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Sidney Lumet

Rođenje 25. lipnja 1924.
Philadelphia, Pennsylvania
Smrt 9. travnja 2011.
Godine rada 1939. - 2011.
Supruga/e Rita Gam (1949.-1954.)
Gloria Vanderbitt (1956.-1963.)
Gail Jones (1963.-1978.)
Mary Gimbel (1980. -)

Izvor: Vikipedija

Sidney Lumet (Philadelphia, 25. lipnja 1924. - 9. travnja 2011.) je bio američki filmski redatelj, autor više od 50 filmova, kao što su hvaljeni 12 gnjevnih ljudi (1957.), Pasje poslijepodne (1975.), TV mreža (1976.) i Presuda (1982.), za koje je zaradio nominacije za Oscara. 2005. je nagrađen Oscarom za životno djelo.
Prema Enciklopediji Hollywooda, Lumet je jedan od najplodnijih redatelja moderne ere. U prosjeku je snimao više od jednog filma godišnje od svojeg redateljskog debija 1957. Poznat je po svojoj sposobnosti da privuče velike glumce u svoje projekte što mu je omogućilo da snimi mnoge ambiciozne filmove u razdoblju koje je potrajalo više od 50 godina.Sadržaj
1 Rane godine
2 Privatni život
3 Redateljska karijera
3.1 Rana karijera
3.2 Redateljski stil i teme
3.2.1 Razvoj likova
3.2.2 Psihološke drame
3.2.3 Pitanja socijalne pravde
3.2.4 Okružje New Yorka
3.2.5 Redateljske tehnike
3.2.6 Vizija budućih filmova
4 Ostavština
5 Filmografija
6 Izvori
7 Literatura
8 Vanjske poveznice

Rane godine

Lumet je rođen 25. lipnja 1924. u Philadelphiji u državi Pennsylvania. Studirao je kazališnu glumu na Professional Children's School i Sveučilištu Columbia.

Roditelji su mu bili Baruch Lumet i Eugenia Wermus, oboje iskusni izvođači u jidiškom kazalištu. Njegov otac bio je glumac, redatelj, producent i scenarist, dok mu je majka bila plesačica. Majka mu je preminula dok je još bio dijete. Lumet je ostvario profesionalni debi na radiju s četiri godine, a u kazalištu u Yiddish Art Theatreu s pet godina. Kao dijete pojavljivao se u broadwayskim predstavama, uključujući Slijepu ulicu. 1935. S 11 godina, Lumet se pojavio u kratkom filmu Henryja Lynna Papirossen temeljenom na hit pjesmi Papirosn čiji je koproducent bio radijska zvijezda Herman Yablokoff. Film je prikazan u kinima pod istim imenom. Predstava i kratki film pojavili su se u Bronx McKinley Square Theatreu. 1939. se jedini put pojavio u dugometražnom filmu, s 15 godina u One Third of a Nation. Drugi svjetski rat mu je 1939. prekinuo ranu glumačku karijeru, a tri godine je proveo u američkoj vojsci.

Nakon povratka iz službe u Drugom svjetskom ratu (1942.-1946.) kao majstor za radar stacioniran u Indiji i Burmi, organizirao je off-Broadway skupinu i postao njezin redatelj.

Privatni život

Njegova prva žena bila je glumica Rita Gam (1949-1954.); druga je bila zabavljačica Gloria Vanderbilt (1956.-1963.); treća je bila Gail Jones (1963.-1978.), kćer pjevačice i glumice Lene Horne; 1980. se oženio s Mary Gimbel s kojom je i danas u braku. U braku s Gail Jones je dobio dvije kćeri, Amy i glumicu i scenaristicu Jenny koja je nastupila u glavnoj ulozi u filmu Q & A. Napisala je i scenarij za film Rachel se udaje iz 2008.
Redateljska karijera

Rana karijera

Lumet je svoju karijeru započeo kao redatelj u manjim kazališnim produkcijama, a nakon toga se prometnuo u cijenjenog televizijskog redatelja. Nakon što je stekao vrijedno iskustvo radeći na manjim kazališnim produkcijama i ljetnim predstavama, 1950. je počeo režirati na novom mediju, televiziji. U svojih šest godina kao televizijski redatelj prvorazrednih serija kao što su Alcoa Theatre i Goodyear Playhouse, Lumet je "stekao značajnu reputaciju kao talentiran i pouzdan."[5] Kako je kvaliteta mnogih televizijskih drama bila tako impresivna, nekoliko njih je adaptirano za filmove.

Njegov prvi film bio je tipičan za njegov rad: "dobro odglumljen, scenaristički zaokružen, snažno angažirani 'problemski film', 12 gnjevnih ljudi (1957.)." Filmski povjesničar Stephen Bowles piše: "12 gnjevnih ljudi bio je povoljan početak za Lumeta. Bio je kritički i komercijalni uspjeh te je ustanovio Lumeta kao redatelja vještog u adaptiranju kazališnih osobina filmu. Pola Lumetovih filmova potječe iz kazališta."

Nakon toga je podijelio svoje napore između drugih idealističkih problemskih filmova, adaptacija kazališnih komada i romana, velikih stiliziranih filmova, napetih melodrama i crnih komedija s naglaskom na New York koje se bave društvom i američkom kulturom.

Nakon režije svog prvog filma, 12 gnjevnih ljudi, prema Siegelovoj Enciklopediji Hollywooda, "predvodio je prvi val redatelja koji su ostvarili uspješan prijelaz s televizije na film."

1960. je režirao još jednu kontroverznu emisiju zbog koje je došao na loš glas: The Sacco-Vanzetti Story na NBC-u; prema New York Timesu, "drama je trebala promovirati slučaj iz države Massachusetts (gdje su Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti osuđeni i pogubljeni) i ustvrditi kako su osuđeni ubojice zapravo bili potpuno nevini. Ali senzacija je zapravo Lumetu učinila uslugu jer je na njegovu adresu stiglo nekoliko prestižnih filmskih ponuda, uključujući umjetnički trijumf iz 1962., Dugo putovanje u noć."

Redateljski stil i teme

Prema povjesničarima filma Geraldu Mastu i Bruceu Kawinu, Lumetova "posvećenost glumcima i ritmovima grada učinili su ga najdugovječnijim američkim prenositeljem neorealističke tradicije pedesetih i njezine posvećenosti etičkoj odgovornosti." Navode njegov rani film Brdo (1965.) kao "jedan od politički i moralno najradikalnijih filmova šezdesetih."

Dodaju kako ispod društvenih sukoba u Lumetovim filmovima leži "uvjerenje kako će ljubav i razum na kraju prevladati u međuljudskim odnosima", te da će "zakon i pravda konačno biti zadovoljeni - ili neće." Njegov debitantski film, 12 gnjevnih ljudi, bio je hvaljen u svoje vrijeme: bio je model za liberalnu misao i zajedništvo u Eisenhowerovoj eri; ili je bio alarmantni primjer kako se lako bilo koja porota može pokolebati." Film i njegov redatelj bili su nominirani za Oscar. Lumet je osvojio nagradu Ceha američkih redatelja, a film je naišao na opće pohvale kritičara.

Enciklopedija svjetskih biografija navodi kako su u njegovim filmovima često zastupljeni glumci koji su studirali "metodičnu glumu", "koju karakterizira surovi, introspektivni stil. Vodeći primjer takvih "metodičnih" glumaca bio bi Al Pacino koji je u početku svoje karijere studirao pod paskom glumačkog gurua Leeja Strasberga. Lumet voli spontanost kod svojih glumaca i ugođaja, "improvizatorski izgled postignut snimanjem na lokaciji".[9]

Razvoj likova

Prema biografkinji Joanni Rapf, Lumet je uvijek bio "nezavisan redatelj" te je volio snimati filmove o "muškarcima koji skupljaju hrabrost da se suprostave sustavu, o malom čovjeku protiv sustava". To uključuje i ženske likove u njegovim filmovima, kao u filmu Laku noć, Garbo. "Anne Bancroft utjelovljuje tip lika koji privlači Lumeta: posvećene aktivistice za sve svrhe, koja se bori za prava potlačenih, koja je puna života, glasna, hrabra, koja se odbija konformirati i čije joj shvaćanje života dopušta da umre s dostojanstvom... Laku noć, Garbo na mnogo je načina satira New Yorka."

U intervjuu iz 2006., Lumet je ponovio kako je "fasciniran ljudskom cijenom uključenom u slijeđenje strasti i obveza, te cijenom kojom te strasti i obveze utječu na druge." Ove teme su "jezgra" većine njegovih filmova, naglašava Rapf, "uključujući njegove priče o korupciji u njujorškoj policijskoj upravi i obiteljskim dramama kao što je Daniel.

Psihološke drame

Prema povjesničaru filma Stephenu Bowlesu, dokazao se kao "najugodniji i najučnikovitiji redatelj ozbiljnih psiholoških drama, dok je najranjiviji kad se okuša u lakoj zabavi. Njegove nominacije za Oscare, primjerice, bile su za karakterne studije muškaraca u krizi, od njegova prvog filma, 12 gnjevnih ljudi, do Presude. Lumet je doslovno dijete drame." Naglašava da su "gotovo svi likovi u Lumetovoj galeriji vođeni opsesijom ili strašću koje idu od potrage za pravdom, iskrenošću i istinom do hvatanja za ljubomoru, sjećanje ili krivnju. Lumeta toliko ne intrigira objekt njihove fiksacije koliko opsesivno stanje."

Stoga, dodaje Bowles, "Lumetovi protagonisti teže izolaciji, iznimni muškarci koji se suprotstavljaju skupini ili instituciji. Bilo da je protagonist član porote ili stranka u šeprtljavoj pljački, on slijedi svoj instinkt i intuiciju u pokušaju da pronađe rješenja. Lumetov najvažniji kriterij nije jesu li postupci takvih muškaraca ispravni ili ne nego jesu li njihovi postupci nepatvoreni. Ako su takvi postupci opravdani savješću pojedinca, to njegovim junacima daje neobičnu snagu i hrabrost da izdrže pritiske, nasilništva i nepravde drugih. Frank Serpico je, na primjer, Lumetov suštinski junak u prkošenju grupnom autoritetu i obrani vlastitih moralnih uvjerenja."[11] Lumet je u svojoj autobiografiji opisao film Serpico kao "portret pravog buntovnika s razlogom."

Pitanja socijalne pravde

"Kao dijete Depresije", piše Joanna Rapf, "odrastajući siromašan u New York Cityju uz sveopće siromaštvo i korupciju, Lumet je postao svjestan važnosti pravde u demokraciji. On kaže kako voli propitivati stvari, ljude, institucije, ono što društvo smatra 'dobrim' i 'lošim'." Međutim, priznaje da ne vjeruje da sama umjetnost ima snagu nešto promijeniti. "Kako on kaže, postoji mnogo 'sranja' kojima se treba baviti u zabavnoj industriji, ali tajna dobrog rada je zadržati svoju iskrenost i svoju strast."

Povjesničar filma David Thomson piše: "On ima čvrste teme: krhkost pravde, te policiju i njezinu korumpiranost." Dodao je: "Lumet je brzo postao cijenjen... te stekao naviku obrađivanja velikih tema - Kritična točka, Vlasnik zalagaonice, Brdo, - te se činio rastrganim između mrtvila i patosa. ... TV mreža ... je bila najbliže što se približio uspješnoj komediji. Bio je raritet sedamdesetih, redatelj sretan da prikaže svoj materijal - ali naizgled neosjetljiv na nj ili promijenjen njime."

Lumet je, govoreći o svojim primarnim filmskim temama, policijskoj korupciji, opisao svoje osjećaje za časopis Cinema Nation:
"Upravo sam dovršio film Vladar grada. To je dugi, kompleskni film i jedan od najtežih i zadovoljavajućih filmova koje sam ikad snimio. Govori o policajcu koji odaje druge policajce... Međutim, ne govori samo o doušništvu. Govori o policajcima i kompleksnosti njihovih života. Poznavao sam dosta policajaca, od kojih se većina pridružila policiji puna ideala. Završe s najvećom stopom samoubojstava i alkoholizma u odnosu na bilo koju profesiju."

Okružje New Yorka

Lumet preferira raditi u New Yorku, naglašava Lumetova biografkinja Joanna Rapf, "izbjegavajući dominaciju Hollywooda. Kao i Woody Allen, on sam se opisuje Njujorčaninom." "Uvijek sam volio biti u svijetu Woodyja Allena", rekao je. Tvrdi da se "raznolikost grada, njegove etničke četvrti, njegova umjetnost i kriminal, izopačenost i korupcija, njegova ljepota i ružnoća, spajaju u ono što ga inspirira." Za Lumeta, "New York je ispunjen stvarnošću; Hollywood je zemlja fantazija."

New York je koristio i kao pozadinu - ako ne simbol - njegove "opterećenosti propadanjem Amerike", prema riječima povjesničara filma Scotta i Barbare Siegel. Raspravljajući o značajnosti gradskog ugođaja Lumetu, Bowles naglašava, "Unutar ovog konteksta, Lumeta konstantno privlače situacije u kojima zločin pruža priliku skupini likova da se zbliže. Obično su ti likovi uvučeni u vrtlog događaja koji ne mogu ni shvatiti ni kontrolirati, ali na kojem moraju raditi zajedno kako bi pronašli rješenje."

Kad su ga u intervjuu za New York Magazine 2007. pitali, "Gotovo svi vaši filmovi - od Vlasnika zalagonice do vašeg posljednjeg - imaju intenzivan stupanj one slavne njujorške surovosti. Je li ulična inteligencija uistinu takva razlika između nas i Hollywooda?" Lumet je odgovorio: "U Los Angelesu nema ulica! Nema osjećaja za susjedstvo! Pričaju o nama ne znajući tko živi u istom stambenom kompleksu kao mi - to je sranje! Ja znam tko živi u mojoj zgradi. U Los Angelesu, koliko uistinu možete znati o bilo kome drugome? ... Riječ je jednostavno o ljudskom kontaktu. Čini mi se da naši najveći problemi danas dolaze od povećane izolacije ljudi, svugdje."

Redateljske tehnike

Lumet je uvijek, prema Joanni Rapf, preferirao naturalizam i/ili realizam. On ne voli "dekorativni izgled"; rijetko želi da "kamera privlači pozornost na samu sebe; montaža mora biti nenametljiva." Njegov snimatelj, Ron Fortunato, kaže: "Sidney poludi ako vidi da nešto izgleda preumjetnički."

Djelomično zato što je imao volje i sposobnosti baviti se mnogim značajnim društvenim temama i problemima, "on može izvući snažne izvedbe od svojih glavnih glumaca i dobre uloge od karakternih glumaca", piše povjesničar filma Thomson. On je "jedan od najsnažnijih figura njujorškog filma. Kad ih dobije, oslanja se na dobre scenarije."

Prema Katzovoj Filmskoj enciklopediji, "Iako je kritička evaluacija Lumetova rada varirala od filma do filma, gledajući na njegov cjelokupni opus on je vrlo cijenjen. Kritike su ga obično opisivale kao senzitivnog i inteligentnog redatelja koji posjeduje dobar ukus, hrabrost za eksperimente s različitim tehnikama i stilovima te neobičnim darom za rad s glumcima."

Lumet je u svojoj knjizi naglasio tehniku režiranja:

"Netko me jednom upitao kako je snimati film. Rekao sam da to nalikuje izrađivanju mozaika. Svaka postava je kao sitna keramička pločica (postava, osnovna sastavnica filmske produkcije, sastoji se od pozicije kamere i s njom povezane rasvjete). Oslikavaš je, oblikuješ, poliraš na najbolji način na koji znaš. Načiniš ih šest do sedam stotina, možda tisuću. Zatim ih doslovno zalijepiš zajedno i nadaš se da će to što si napravio funkcionirati."

Lumet je 1970. rekao: "Ako si redatelj, onda moraš režirati... Ne vjerujem da trebaš sjediti i čekati dok okolnosti pred tobom ne budu savršene i sve je prekrasno i divno... Nikad nisam snimao film zato što sam bio gladan... Svaki film koji sam snimio bila je aktivna, vjerodostojna, strastvena želja. Želim da svaki film koji snimam bude takav... Dobro se provodim."

Vizija budućih filmova

U istom intervjuu za New York Magazine, kad je upitan što predviđa kao novi val u filmskoj umjetnosti, odgovorio je: "Snimali smo u Astoriji i jednog dana sam gledao kako neka djeca stoje ispred škole blizu studija. Bilo je to upravo divno: indijske djevojčice u sarijima, djeca iz Pakistana, Koreje, djeca iz svih krajeva. Zato mislim da će se pojaviti redatelji iz svih zajednica koji će pričati svoje priče. Znate, počeo sam snimati filmove o Židovima, Talijanima i Ircima jer ništa drugo nisam znao."

Ostavština

Prema povjesničaru filma Bowlesu, Lumet je uspio postati vodeći dramski redatelj djelomično zato što "njegov najvažniji kriterij pri režiranju nije jesu li postupci njegovih protagonista ispravni ili ne, nego jesu li njihovi postupci nepatvoreni." I jesu li ti postupci "opravdani savješću pojedinca, što njegovim junacima daje neobičnu snagu i hrabrost pri suočavanju s pritiscima, nasiljem i nepravdom drugih." Njegovi su nam filmovi stoga dali "suštinskog junaka koji prkosi skupini autoriteta i brani vlastiti kod moralnih vrijednosti."

Memoari o Lumetovu životu na filmu, Making Movies (1996.), "iznimno su bezbrižni i zarazni u svojem entuzijazmu kad govori o vještini snimanja filmova", piše Bowles, "te su u kontrastu s tonom i stilom većine njegovih filmova. Lumetov redateljski potpis je vjerojatno rad s glumcima - i njegova iznimna sposobnost da izvuče visokokvalitetne, ponekad iznimne izvedbe od onih od kojih se to ne bi očekivalo." Jake Coyle, novinar Associated Pressa, se složio: "Iako je Lumet s godinama sve više relativno podcijenjeniji, glumci su pod njegovom palicom uvijek ostvarivali neke od svojih najupečatljivijih izvedbi. Od Katharine Hepburn do Faye Dunaway, Henryja Fonde do Paula Newmana, Lumet je bio poznat kao glumački redatelj.

Predsjednik Akademije filmskih umjetnosti i znanosti Frank Pierson je rekao: "Lumet je jedan od najvažnijih filmskih redatelja u povijesti američke kinematografije, a njegovo je djelo ostavilo neizbrisivi znak na publici i samoj povijesti filma." James Verniere iz Boston Heralda je napisao: "U vrijeme kad je američka filmska industrija uporna u namjera da vidi koliko nisko može otići, Sidney Lumet ostaje majstor moralno kompleksne američke drame."

Teoretičarka filma Joanna Rapf je, kompletirajući 2006. svoje intervjue s Lumetom, napisala: "Još strastveno energetičan, mladolik i strastven kad se radi o životu, ... traži 'prave' ljude i 'prave' situacije, a priče koje može ispripovijedati o njima su 'humane, iskrene i ponekad ilustrativne o nekim najvažnijim trenucima života."

Filmografija

1957. 12 gnjevnih ljudi
1958. Trema
1959. That Kind of Woman
Zmijska koža
1961. Pogled s mosta
1962. Dugo putovanje u noć
1964. Vlasnik zalagonice
Kritična točka
1965. Brdo
1966. The Group
1967. The Deadly Affair
1968. Bye Bye Braverman
Morski galeb
1969. Ljubavni sastanak
1970. King: A Filmed Record... Montgomery to Memphis
Last of the Mobile Hot Shots
1971. Klan Dukea Andersona
1972. Dječja igra
The Offence
1973. Serpico
1974. Zaljubljeni u Molly
1974 Ubojstvo u Orijent Expressu
1975. Pasje poslijepodne
1976. TV mreža

1977. Equus
1978. Čarobnjak
1980. Samo mi reci što želiš
1981. Vladar grada
1982. Presuda
Smrtonosna zamka
1983. Daniel
1984. Laku noć, Garbo
1986. Moć
Jutro poslije
1988. Na izmaku snaga
1989. Obiteljski posao
1990. Q & A
1992. Stranac među nama
1993. Guilty as Sin
1997. Sumrak na Manhattanu
Intenzivna njega
1999. Gloria
2004. Ogoljeni
2006. Find Me Guilty
2007. Dok vrag ne sazna da si mrtav

Ode još jedan velikan filma.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Brana Crnčević


Književnik i jedan od osnivača SNS-a Brana Crnčević preminuo je jutros oko 4 sata u Beogradu, posle duge i teške bolesti.
Književnik i novinar, jedan od osnivača Srpske napredne stranke, Brana Crnčević preminuo je rano jutros u Beogradu u 79. godini.

Slika

Crnčević je studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Karijeru je počeo u listovima Jež i Duga, kao i u listu za decu Mali jež.
Takođe, Crnčević je objavljivao kolumne u raznim listovima i časopisima, među kojima su NIN i Politika.
Tokom svoje duge karijere pisao je literaturu za decu, romane, aforizme, priče, televizijske drame, pesme.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Umro glumac Ivica Vidović

ZAGREB - Poznati hrvatski glumac Ivica Vidović umro je u Zagrebu nakon duge i teške borbe s rakom u 72. godini.

Slika

Vidović je pre dve godine operisao čvoriće na glasnicama, a u septembru prošle godine dijagnostikovan mu je rak.

Nedavno je operisan i treći put, ali, iako je do samog kraja bio optimističan i odlučan, borbu s opakom bolešću nije uspeo da dobije.

Vidović je rođen u Beogradu 10. maja 1939. godine.

Na pozorišnoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1963. godine, nakon čega počinje da radi u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a bio je član i drugih pozorišnih ansambala.

Za svoje uloge više puta je nagrađivan, a šira publika najviše ga pamti po ulogama u filmovima "Prometej s otoka Viševice", "U gori raste zelen bor", "Servantes iz malog mista", "Ritam zločina", "Izbavitelj", "Čovjek koji je volio sprovode", "Kako je počeo rat na mom otoku", "Maršal" i "Zaseda", kao i u ulogama Servantesa u seriji "Naše malo misto", Očalinka u "Velom mistu" i Vinka Marinića u "Inspektoru Vinku".

Vidovića je 1996. godine odlikovao Franjo Tuđman, a 2005. godine dobio je godišnju nagradu "Fabijan Šovagović", koju Društvo hrvatskih filmskih režisera dodeljuje glumcu ili glumici čije je delo ostavilo trajan trag u istoriji hrvatskog filma, a dobio je i nagradu grada Zagreba.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Bane Vukašinović

Jedan od najpoznatijih voditelja RTS-a Branislav Bane Vukašinović preminio je jutros u Beogradu.

Legendarni srpski novinar i jedan od najpoznatijih TV voditelja RTS-a, Branislav Bane Vukašinović umro je jutros u Beogradu.

Slika

Legenda srpske televizije, najpoznatiji urednik i voditelj specifičnog šarma, povukao se iz javnog života pre pet godina zbog teške bolesti.

Ostaće upamćen kao izuzetan profesionalac, urednik i voditelj "Beogradske hronike" i subotnjeg "Jutarnjeg programa", koji je na novinarski put izveo mnoge voditelje, koji su i danas uspešni na različitim funkcijama i na drugim televizijama.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od *frajla* »

Umro tvorac "Mućki"

Scenarista Džon Salivan preminuo je u 65. godini, piše britanska štampa.

Slika

Salivan je preminuo od upale pluća, nakon kraćeg boravka u privatnoj bolnici, rekao je njegov dugogodišnji prijatelj i producent "Mućki" Garet Gvenlan.

Salivan je bio autor scenarija za serije kao što su "Dragi Džone", "Samo dobri prijatelji", "Građanin Smit" i druge, ali je hit serija "Mućke" bila njegovo remek-delo.

Avanture Del Boja i Rodnija, njihovog dede, strica Alberta i ekipe iz Pekama prvi put su emitovane 1981. godine, a poslednji specijal prikazan je na Božić 2003. godine.

Zanimljivo je da je Salivan na Bi-Bi-Si došao kao šesnaestogodišnjak, i dobio posao pomoćnika scenografa, ali je oduševio čelnike kuće kada im je predstavio svoje ideje za komične serije.

Scenarista je iz braka sa Širli Salivan imao dva sina, jednu ćerku i dvoje unučadi.
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo pisac Ernesto Sabato

Slika

KARAKAS - Veliki argentinski pisac Ernesto Sabato (99) preminuo je u svom domu u Santos Lugaresu, u provinciji Buenos Airesa, saopštila je danas njegova supruga Elvira Gonzales Fraga. Tačan uzrok smrti se ne zna, javili su argentinski mediji.
Ernesto Sabato bolovao je od bronhitisa, a tačan uzrok smrti nije poznat
"Dobio je bronhitis pre 15 dana, a u njegovim godinama to je strašno", rekla je ona.
Sabato je bio poslednji živi najveći pisac 20. veka. Autor je tri čuvena romana - "Tunel" (1948), "O junacima i grobovima" (1961) i "Abadon, anđeo uništenja (1974)". Napunio bi 100 godina 24. juna i trebalo je da bude počasni gost na Sajmu knjiga u Buenos Airesu. Ta tri romana su prevedena na 30 jezika.
Rođen 24. juna 1911. godine u Rohasu, na području Buenos Ajresa, od oca italijanskog porekla i majke italijansko-albanskog porekla, Sabato je 1984. osvojio nagradu Servantes, najveće književno priznanje na španskom jeziku. Te iste godine je bio predsedavajući nacionalne Komisije za nestale osobe, čiji su radovi o zločinima diktature (1976-1983) objavljeni u knjizi Nunca Mas (Nikad više).
To delo je poslužilo kao osnova za optužnicu tokom istorijskog suđenja bivšim šefovima vojne hunte 1985. godine. To suđenje u javnosti je poznato kao "argentinski Nirnberg". Oko 30.000 protivnika diktature ubijeno ili je nestalo za vreme diktature u Argentini, podaci su raznih organizacija za zaštitu ljudskih prava.
Sabato ima doktorat iz fizike, studirao je filozofiju na univerzitetu u Plati, oko 60 kilometara južnod od Buenos Ajresa, ali je 1945. godine odlučio da napusti nauku i posveti se književnosti, kasnije slikarstvu, njegovoj velikoj strasti.
On je 1979. godine odlikovan ordenom Legije časti Francuske, gde je njegov roman "Anđeo tame" osvojio nagradu za najbolji strani roman tri godine ranije.
Sabato je napisao i brojne eseje, medju kojima je najpoznatiji "Pre kraja" iz 1999. godine, koji se smatra njegovim "duhovnim testamentom".
U mladosti je bio sekretar Komunističke omladine. Međutim, njegov skepticizam je preovladao, pa se često deklarisao kao "hrišćanski anarhista" ili ateista. Obožavan od strane političke levice Sabato, ipak, nikad nije prihvatio partijsku funkciju.
"Ja ne pripadam nijednoj partiji, ja samo podržavam ono što smatram da je dobro za ovu bolešljivu zemlju i osuđujem sve sa čime se ne slažem, svu prljavštinu, korupciju i dvoličnost", rekao je on.
Uprkos slavi, Sabato je živeo skromno poslednih nekoliko godina u kućici u Santos Lugaresu, sa svojom predanom sekretaricom Elvirom, koja mu je postala supruga.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od *frajla* »

Tužan kraj Ivet Vikers, holivudske pin-ap dame

Glumica Ivet Vikers pronađena je u svojoj kući, a policija procenjuje da je bila mrtva čitavih godinu dana.

Slika

Telo Ivet Vikers (82) pronađeno je u njenoj zapuštenoj kući u Los Anđelesu, nakon dojave zabrinutog komšije. Prema proceni policije, telo je ležalo neotkriveno mesecima, a možda i čitavu godinu, prenosi "Pipl".

Ispred kuće bila je nagomilana pošta obožavalaca iz celog sveta stara mesecima. Telo glumice bilo je mumificirano, i autopsija će utvrditi uzrok smrti, mada policija misli da je Vikersova umrla prirodnom smrću.

"Uvek je bila povučena, ali poslednjih godina naginjala je ka paranoji. Mislila je da je neko progoni i retko je izlazila iz kuće. Ali nije zaslužila ovakav kraj", rekla je njena komšinica, glumica Suzan Sevidž.

Slika

Ivet je želela da postane pisac, ali počela je kao manekenka. Pojavila se 1950. u filmu "Sanset bulevar", a proslavila se ulogom u naučnofantastičnim akcijama "Napad žene od 50 stopa" i "Napad džinovskih pijavica".

Godine 1959. slikala se za "Plejboj" i proglašena je za devojku meseca jula, nakon čega su usledili angažmani i u drugim časopisima za muškarce.

Udavala se dva puta, a među njenim ljubavnicima bili su Keri Grent, Džim Haton - ocat Timotija Hatona i drugi.

Poslednju ulogu ostvarila je 1991, u hororu "Zli duhovi".
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Slika

Akademik Petar Bokun je preminuo

Akademik Petar Bokun preminuo je juče u Beogradu, u 71. godini.
Komemoracija povodom smrti Petra Bokuna biće održana u petak, 13. maja u 12 časova, u prostorijama Srpskog lekarskog društva, Džordža Vašingtona 19.
Ispraćaj je iz Glavne kapele na Novom groblju, u subotu 14 maja u 10 časova, a sahrana istog dana u 12.30 na groblju u Vladimirovcu, kod Alibunara.
Poznati psihijatar bio je autor 53 knjige i više od 600 naučno-popularnih članaka.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od *frajla* »

Anđel Milun, veliki prijatelj Petra Bokuna je 14. maja napisao sledeće u čast Petra:

"Morao sam Ane moja, da odem u Raj,
da sagradim dvore, za sve koje volim,
ne pomišljaj da je ovo, bilo kakav kraj,
već ispuni sve tri želje, za koje te molim.

Nemoj u crnom, da stojiš na suncu,
pred kamenom hladnim, i mojom slikom,
jer ljubav je naša, već odavno večna,
da se o njoj i ne mora, govoriti nikom.

U haljini plavoj, svrati mi ponekad,
donesi mi boje, i neba i mora,
u džardinu našem, biću uvek s tobom,
u mirisu cveća, kad budi se zora.

Plakati nemoj, već se razveseli,
sa društvom našim, zapevaj i pleši,
nastavi ko ranije, nek sve bude isto,
a Poslednja pesma, neka te uteši."

*
Anđel Milun, 14. Maj 2011.
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: In memoriam

Post od Upravnik »

Slika

Legendarni fudbaler Željezničara i reprezentativac Jugoslavije Josip Katalinski Škija preminuo je u četvrtak 9 juna, u 64. godini, nakon duge i teške bolesti u Sarajevu

Katalinski je rođen 2. maja 1948. na Ilidži, a fudbalsku karijeru započeo je u lokalnom klubu FK Igman. Već 1964. godine kao veliki talenat prelazi u mlađe kategorije Željezničara, a godinu dana kasnije debitovao je i za prvi tim kluba sa Grbavice u susretu sa Vardarom u Skoplju. Plavo-beli dres Škija je oblačio više od 550 puta i postigao preko 100 golova, a Željezničar je po prvi put postao prvak bivše Jugoslavije 1972. godine.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je preko 40 utakmica i postigao 10 golova. U dresu nacionalnog tima debitovao je 14. juna 1972. u Kuritibi na “Kupu nezavisnosti Brazila” u ubedljivom trijumfu protiv Venecuele 10:0, a u 54. minutu postigao i svoj prvenac. Navijači su najbolje zapamtili pobedonosni gol koji je Katalinski postigao u Frankfurtu protiv Španije u Baražu za Svetsko prvenstvo u Nemačkoj. Reprezentacija Jugoslavije se upravo tim pogotkom i pobedom od 1:0 plasirala na Mundijal 1974. Godinama kasnije pričao je da mu je taj gol obeležio i karijeru i život.

Pre čuvene pobede protiv reprezentacije Španije, Škija je je, u takođe nezaboravnoj pobedi 19. decembra 1973. u Atini nad Grcima s 4:2, u kvalifikacijama matirao našeg golmana Envera Marića. Zbog toga je, kako pišu hrvatski mediji, pred utakmicu protiv Španije Katalinski bio izuzetno napet i uplašen da ne počini grešku koja bi ga, kako je govorio, uništila za čitav život.

Josip Katalinski je 1974. proglašen za za fudbalera godine u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon raspada SFRJ živeo je u Sarajevu, a u Fudbalskom savezu BiH obavljao je više funkcija – bio je koordinator reprezentacije BiH te član FS Kantona Sarajevo. Zbog bolesti se povukao i poslednjih godina nije bio aktivan.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Umro glumac Stevan Gardinovački

Slika

Stevan Baja Gardinovački (Beograd, 1936), prvak Drame Srpskog narodnog pozorišta preminuo je u Novom Sadu posle kraće bolesti.

Više od četiri decenije bio je jedan od vodećih glumaca našeg najstarijeg profesionalnog teatra, a i po odlasku u penziju nastavio je da igra na sceni svoje matične kuće. Publika, koja ga je volela i poštovala, poslednji put ga je aplauzom ispratila sa scene pre nešto više od mesec dana kada je svojom besedom otvorio 56. Sterijino pozorje u Novom Sadu.

Glumačku karijeru Gardinovački je započeo pre pet decenija u Narodnom pozoristu u Subotici, nastavio u Zrenjaninu, da bi 1969. godine postao stalni član Srpskog narodnog pozorišta u kome se vrlo brzo uvrstio među vodeće glumce u ansamblu.Zapažene su njegove uloge u Sterijinim komedijama "Pokondirena tikva"(Jovan) i "Rodoljupci"(Žutilov), u "Dumanskim tišinama"Šnajdera (Otac Beneša), "Klaustrofobičnoj komediji"Dušana Kovačevića (MilicionerVule), Nušičevom "Pokojniku"(Spasoje Blagojević), Đeneral Milan Nedić u istoimenoj drami Siniše Kovačevića.Za ulogu Momčila Jabučila u predstavi "Bela kafa"Aleksandra Popovića 1991. godine dobio je Sterijinu nagradu.

Igrao je u desetak igranih filmova kao i nizu televizijskih drama i serija, kao što su "Balkan eskpres", "Najviše na svetu celom", "Sva ta ravnica". Za ulogu u filmu Aleksandra Đorđevića "Stići pre svitanja"1978. godine dobio je Zlatnu arenu na filmskom festivalu u Puli.Dobitnik je Oktobarske nagrade Novog Sada, 1988, niza godišnjih nagrada Srpskog narodnog pozorišta, kao i najvišeg priznanja ove kuće Zlatne medalje "Jovan Đorđević", 1996. goodine, i nagrada na Susretima vojvodjanskih pozorišta,na Filmskom festivalu u Nišu i Zlatnog rimskog novčića za afirmaciju i doprinos jugoslovenskom filmu na festivalu u Vrnjačkoj Banji.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od *frajla* »

Preminuo glumac Dušan Janićijević

Velikan jugoslovenske i srpske kinematografije Dušan Janićijević preminuo je jutros u 79. godini, u rodnom Grguru, kod Blaca, saopštila je porodica.

Slika

Rođen je 27. aprila 1932. godine u Grguru, a glumu završio na Pozorišnoj akademiji u Beogradu.

Rad na filmu otpočeo je već kao student, naslovnom ulogom Stojana Mutikaše u istoimenom ostvarenju Feodora Hanžekovića, za koju je dobio Zlatnu arena na prvom Festivalu jugoslovenskog filma u Puli 1954. godine.

Od tada igrao je u više od 500 filmova i televizijskih serija, a poslednju ulogu ostvario je u filmu Dragana Bjelogrlića "Montevideo, Bog te video".

Gotovo da nije bilo filma u kojem Janićjević nije igrao, a ni nagrade koju nije dobio. Režiseri su mu poveravali najčešće glavne uloge, ili one do njih, od Radoša Novakovića i Zdravka Velimirović do Makavejeva i Jelića, Mikija Stamenkovića, Živojina Pavlovića i Gorana Paskaljevića, a onda i mlađi - Radoš Bajić, Siniša Kovačević, Dragan Bjelogrlić...

Po sopstvenom priznanju, najteža mu je bila uloga u filmu “Gazija” po Andrićevim pripovetkama, a onu u filmu “Zadah tela” Žike Pavlovića smatrao je najuspešnijom.

Tokom šezdeset godina Janićijević je igrao na mnogim pozorišnim scenama i nanizao uloge u Jugoslovenskom dramskom, Narodnom pozorištu, Ateljeu 212...

Pre dve sedmice objavljena je njegova knjiga "Sećanja", u kojoj je ispričao svoj životni i glumački put, a Siniša Kovačević tim povodom napisao da je bio veliki glumac, ali i veliki čovek.

Janićijević će danas biti prebačen u Beograd, a datum kremacije biće naknadno objavljen.
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

PREMINULA VASILIJA RADOJČIĆ

Ikona srpske izvorne i narodne pesme umrla juče u Beogradu u 75. godini, posle duge i teške bolesti

Slika

Vasilija Radojčić, legenda srpske izvorne i narodne muzike, preminula je juče u Beogradu posle duge i teške bolesti.

Vasilija je rođena 1936. godine u Kragujevcu, gde je završila gimnaziju. Studirala je francuski jezik u Beogradu. Pevačku karijeru je započela šezdesetih godina 20. veka.

Mnoge njene pesme postale su evergrin, a kvalitetne interpretacije i glas obojen emocijama privukli su veliki broj poštovalaca.

Zvanje istaknutog umetnika stekla je 1980. godine. Za sobom je ostavila pesme kao što su „Dimitrijo, sine Mitre“, „Veseli se, kućni domaćine“, „Na Uskrs sam se rodila“, „Mito, bekrijo“, „Ajde, Jano, kolo da igramo“ i mnoge druge.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju