In memoriam

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo slikar Miloš Šobajić

Poznati srpski i evropski slikar Miloš Šobajić preminuo je od posledica kovida 19 u bolnici "Dragiša Mišović" u Beogradu, u 76. godini, javlja RTS.

Slika

Šobajić je, kako su ranije pisali mediji, od kovida-19 oboleo početkom aprila i bio je na lečenju u Kliničko-bolničkom centru "Dragiša Mišović".

Svoja dela Miloš Šobajić je predstavio na više od osamdeset samostalnih izložbi širom planete i učestvovao je na oko pet stotina grupnih izložbi. Njegova dela se nalaze u Narodnom muzeju i Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, kao i u više desetina muzeja u zemlji, regionu i svetu. Ruska duma ga je nagradila 2018. ordenom počasnog gosta, a 2019. dodeljena mu je Zlatna medalja Republike Srbije za izuzetne zasluge u oblasti kulturnih delatnosti, posebno slikarstva.

Izložbom slika, skulptura i video-rada Miloša Šobajića nedavno je otvorena Galerija Kombank dvorane u Beogradu. Veliki umetnik je posetiocima predstavio deo radova koji su nastali u proteklih 20 godina i koji se bave njegovom večnom temom: progonom.

Rođen je 1945. godine u Beogradu. Osnovnu i srednju školu je pohađao u Beogradu, Istanbulu i Nikšiću. Maturirao u Prvoj Beogradskoj gimnaziji, 1964. godine. Završio je Akademiju Likovnih umetnosti u Beogradu 1970, da bi se dve godine kasnije preselio u Pariz.

Svoju prvu knjigu, pod nazivom: Slikaj i ćuti, autobiografskog karaktera, koja govori o uticaju globalizma na savremenu likovnu umetnost, objavio je 2018. godine. Grad Beograd planira otvaranje Muzeja Miloš Šobajić u toku 2021. godine. Ove godine je objavio autobiografiju "Mojih devet života".
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Umro je Majkl Kolins

Danas je svet izgubio jednog od retkih istinskih pionira-istraživača i neumornog zagovornika naučnih istraživanja, vojnog pilota, astronauta, diplomatu, privrednog rukovodioca, slikara i pisca Majkla Kolinsa - pilota komandnog modula „Kolumbija” lunarne misije Apolo 11 koja je odvela Čoveka na Mesec. Širom sveta bio je svojevremeno poznat kao „najusamljeniji čovek u istoriji”, budući da je apsolutno sam, dok su njegove kolege Nil Armstrong i Edvin Oldrin šetali po površini Meseca, upravljao prihvatnim kosmoplovom misije na mesečevoj orbiti, pri čemu njegov radio, zbog specifične „radio-senke”, nije bio povezan ni sa komandom misije na Zemlji, niti pak sa kolegama na Mesecu. Orbitirajući na udaljenosti od 384.400 kilometara od Zemlje, Kolins nije znao šta se događa na površini Meseca – jesu li Armstrong i Oldrin dobro, hoće li se i kada vratiti, nije mogao da razgovara ni sa kim, niti je mogao da čuje ičiji glas. Ipak, u tim, za mnoge zastrašujućim okolnostima, Kolins nije brinuo o svojoj bezbednosti. „Nisam brinuo o Komandnom modulu, već jedino o tome da bi nešto nepredviđeno moglo da se dogodi Lunarnom modulu. Dvojica su bila na površini Meseca, a ja sam trebao da ih vratim - to je bila moja jedina briga.

Mogućnost da on bude jedina osoba koja će se vratiti sa tee misije na Zemlju bila je više od puke pomisli – Kolins je zapravo imao naređenje da se, ukoliko se nešto dogodi Lunarnom modulu, sam vrati na Zemlju.

Srećom, to se nije dogodilo. Nil Armstrong i Edvin Oldrin vratili su se nakon 21 sata donevši i 22 kg uzoraka „mesečevine”, a njihova imena će zauvek biti zapamćena kao imena prvih ljudi koji su hodali površinom drugog nebeskog tela. Majkl Kolins je, s druge strane, postao „zaboravljeni astronaut”, ali to ga nikada nije brinulo. „Ovaj poduhvat je bio osmišljen za trojicu, a ja smatram svoje treće mesto isto tako potrebnim kao što su bila i prva dva.

I bio je u pravu.

Slika

Rođen 31. oktobra 1930. u Rimu kao drugi sin američkog vojnog atašea u Italiji, Majkl Kolins je svoje detinjstvo proveo u večnoj selidbi usled čestih, po potrebi službe izvršenih premeštaja njegovog oca. Završivši srednju školu u Portoriku i u Vašingtonu, on se potom upisao na Vojnu akademiju „Vest Point”, diplomiravši 1952. kao 185 u klasi od ukupno 527 kadeta. Impresioniran od detinjstva vazduhoplovstvom, te želeći da izbegne eventualne optužbe za napredovanje u karijeri po osnovu nepotizma, budući da su pored njegovog oca u Armiji SAD službovala i njegova dva ujaka (njegov ujak je bio general Luton Kolins, načelnik štaba Armije SAD) , stariji brat i stric, on se prijavio za službu u Ratnom vazduhoplovstvu, završivši nakon prijema i obuku za pilota-lovca, te letevši potom na lovcima F-86 Sejbr u Francuskoj i Zapadnoj Nemačkoj pri onde stacioniranim američkim vazduhoplovnim kontingentima.

Nakon što je stekao 1.500 sati naleta primljen je na osnovu ličnog zahteva 1960. u Eksperimentalnu pilotsku školu za test-pilote u vazduhoplovnoj bazi „Edvards”, a potom je takođe diplomirao i na Vazduhoplovno-kosmičkoj školi.

Odabran nakon svog stručnog usavršavanja za člana Treće astronautičke grupe Nacionalne aeronautičke i svemirske agencije (NASA) 1963. Kolins je nakon dugih i sveobuhvatnih priprema dva puta leteo u svemir: 1966. u okviru misije „Džemini” 10 (kada je zajedno sa komandantom misije, Džonom Jangom, izveo orbitalno spajanje dva kosmička broda i dva puta izašao van kosmičkog broda u „šetnju” po otvorenom kosmosu), te jula 1969. u okviru misije Apolo 11, kao jedna od sveukupno 24 osobe koje su letele do Meseca, oko kojeg je u Komandnom modulu obišao 30 puta kao druga osoba (posle Džona Janga) koja je orbitirala oko Meseca sama.

Nakon penzionisanja 1970. u činu general-majora, Kolins je prihvatio angažman u Ministarstvu inostranih poslova SAD u svojstvu Podsekretara za javnu diplomatiju i odnose sa javnošću, da bi godinu dana kasnije postao direktor Nacionalnog aerokosmičkog muzeja. Tu funkciju je obavljao do 1978. kada je postavljen za podsekretara Instituta „Smitsonijan”. Godine 1980. postao je potpredsednik Aerokosmičkog sektora korporacije Lim-Temko-Vojt koju je napustio 1985. otvorivši svoju vlastitu konsultativnu firmu.

O svom letu u svemir i o neophodnosti kontinuiranog naučno-istraživačkog angažmana napisao je nekoliko knjiga, a isto tako i svoje memoare. Pasionirano se bavio slikarstvom, pri čemu su teme njegovih akvarela predstavljali brojni tipovi aviona kojima je leteo, kao i pejzažni motivi iz Nacionalnog parka „Everglejds”. Zanimljivost predstavlja činjenica da je odbijao da potpisuje svoje slike, kako im cena ne bi rasla samo zbog toga što nose njegovu signaturu.

Bio je oženjen Patrišom Kolins od 1957. sve do njene smrti 2014. godine i sa njom je imao troje dece.

Nosilac je Predsedničke medalje slobode, najvišeg američkog civilnog odlikovanja, kao i Zlatne medalje Kongresa SAD. Prilikom posete Jugoslaviji (zajedno sa Nilom Armstrongom i Edvinom Oldrinom) 18. oktobra 1969. odlikovan je i Ordenom jugoslovenske zvezde sa lentom - najvišim jugoslovenskim odlikovanjem koje se moglo dodeliti stranim državljanima koji nisu šefovi država.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Odlazak Olimpije Dukakis, američke glumice grčkog porekla

Oskarovka koju su više od slave zanimale dobre uloge

Nepuna dva meseca pre svog 90. rođendana svet filma i pozorišta 1. maja u Njujorku napustila je američka glumica grčkog porekla Olimpija Dukakis (1931-2021). Vest da je „posle duže bolesti konačno našla svoj mir“ i da je ponovo sa svojim voljenim suprugom glumcem Luisom Zorićem, koji je preminuo pre tri godine, objavio je njen brat Apolon Dukakis.

Slika

Proteklih dana preko društvenih mreža od nje su se oprostila mnoga značajna imena američke i svetske umetničke scene.

Iako je svi pominju njene nagrađene uloge u filmovima „Mesečarenje“, za koju je dobila Oskara i Zlatni globus za sporednu žensku ulogu i „Čelične magnolije“, Olimpija Dukakis u pozorištu i na filmu bila je aktivna pet decenija ne samo kao glumica, nego i kao reditelj, producent i pedagog.

Ostvarila je više 130 pozorišnih produkcija, igrala u više 60 filmova i 50 televizijskih serija.

Na Njujorškom univerzitetu 15 godina predavala je glumu i držala majstorske radionice za profesionalna pozorišta širom SAD.

Rodila se u Lovelu u saveznoj američkoj državi Masačusets u emigrantskoj porodici maloazijskog Grka Konstantina i Peloponežanke Aleksandre Dukakis.

U mladosti se uspešno bavila sportom – bila je trostruki šampion u mačevanju u Novoj Engleskoj.

Na Bostonskom univerzitetu najpre je završila studije fizikalne terapije i jedno vreme lečila obolele od dečije paralize.

Potom je na istom univerzitetu stekla i zvanje magistra likovnih i scenskih umetnosti, noseći teret „pritiska unutar svoje patrijarhalne grčke porodice i okoline skone etničkoj diskriminaciji grčkih emigranata“.

Za sebe je govorila da je „primer loše grčke ćerke“, tvrdeći da je porodica ohrabrivala „da bude autentična“ – da postane Amerikanka ne izdajući svoje grčko nasleđe.

– Scena mi je pružila sigurnu arenu da to ostvarim. Bila je mesto sa dovoljno čvrstim granicama da bih na njoj mogla da rizikujem emocionalno i psihološki, mesto gde sam mogla da budem svoja i spontana. Na njoj sam se osećala najviše živom… Nisam izabala da budem glumica da bih postala bogata i slavna. Moja ambicija nije bila da osvojim Oskara, nego da igram sjajne uloge“, govorila je Olimpija Dukakis.

Kad su joj 1987. iz kuće ukrali statuu Oskara, njen suprug je prokomentarisao da ga „nisu dovoljno zaštitili, čuvali su ga u kuhinji“.

Pozorišnu karijeru započela je 1961. u Masačusetsu, a posle uspeha i na Brodveju tri godine kasnije snimila je i svoje prve filmove.

Zajedno sa suprugom Luisom Zorićem, potomkom hrvatske emigrantske porodice sa kojim iz braka dugog 56 godina ima troje dece, 1973. osnovala je pozorišnu kompaniju, u kojoj je bila umetnički direktor, producent i reditelj. Njihovo pozorište gotovo dve decenije imalo je pet produkcija po sezoni, uglavnom iz klasičnog repertoara.

Dok se u pozorištu držala uglavnom Euripida, Sofoklea, Šekspira, Pirandela, Čehova, Ibzena, Lorke, Brehta, Judžina O’ Nila, Tenesi Vilijamsa…, na filmu i TV raznolikost uloga u kojima je igrala pokazalo je sve bogatstvo i raskoš njenog nenametljivog talenta i šarma.

U svojoj autobiografiji „Pitajte me ponovo sutra – Život u toku“, objavljenoj 2003, iskreno i sa humorom opisala je i svoju borbu za ženska prava i zaštitu životne sredine, podršku američkim demokratama, uključujući i političke neuspehe njenih rođaka.

O njoj je u julu 2020. snimljen dokumentarac, a ove godine pojavila se u angažovanom filmu „Da se ne zaboravi“, čiji je cilj borba protiv Alchajmerove bolesti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo glumac Feđa Stojanović

Pozorišni, filmski i televizijski glumac Feđa Stojanović preminuo je danas u Beogradu u 74. godini, saopštilo je pozorište Atelje 212.

Stojanović je rođen u Aleksincu 1948. godine, a diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1973. godine u klasi profesora Milenka Maričića. Bio je stalni član Ateljea 212 od 1973. godine.

Radio kao profesor na Katedri za glumu na Akademiji umetnosti BK Univerziteta.

Odigrao je veliki broj uloga u Ateljeu 212, Zvezdara teatru, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Madlenijanumu, Malom pozorištu „Duško Radović“, Pozorištu „Boško Buha“, a široj publici poznat je i po brojim ulogama u filmovima i TV serijama.

Glumio je, između ostalih, u predstavama Molijer, Čudo u Šarganu, (Ne)sumnjivo lice, Tri verzije života, Otac na službenom putu, Zoran Đinđić, Revizor, Gospodin Biderman i piromani…

Ostaće upamćen po ulogama u filmovi Tamo i ovde, Ljubav i drugi zločini, Čarlston za Ognjenku, Flert, San zimske noći, Siroti mali hrčki 2010, Mala noćna muzika, T.T. Sindrom, Kupi mi Eliota, Lepa sela lepo gore, Višnja na Tašmajdanu…

Role je imao i u TV serijama „Selo gori, a baba se češlja“, „Moj rođak sa sela“, „Ulica lipa“, „Bela lađa“, „Košarkaši“, „Stižu dolari“, „Kazneni prostor“, „Porodično blago“, „Srećni ljudi“, „Bolji život“, „Roman o Londonu“, „Šešir profesora Koste Vujića“…

Tokom karijere osvojio je nagrade „Strahinja Petrović“ FDU Beograd, „Tanhofer“ FDU Beograd, Povelja za izuzetnu ulogu na Filmskim susretima u Nišu 2002. godine.

Pre četiri godine preminuo mu je sin, poznati reditelj Uroš Stojanović za koga je Feđa govorio da mu je bio najveći kritičar.

„Mislim da je prošlo to viteško vreme da se borimo za istinu. Okruženi smo lažima i isključivo ličnim interesima. Posle svih prevara i razočarenja više nikome ne verujem. Odlično se osećam jer više nemam iluzije. A sve mi je bliža ona misao: „Ja sam zaćutao kad sam video ko je sve progovorio““, rekao je prošle godine u intervjuu za list Politika.

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Umro je Bratislav Petković

Sinoć je u Beogradu u 73. godini preminuo Bratislav Braca Petković, pozorišni režiser, pisac, dramaturg, osnivač i direktor Muzeja automobila, te nekadašnji ministar kulture i informisanja u vladi Republike Srbije.

Rođen 1948. godine u Beogradu, Bratislav Braca Petković je diplomirao 1972. godine na Akademiji za pozorište, film i televiziju, na smeru pozorišne režije.

Slika

U Beogradskom dramskom pozorištu je 1978. režirao predstavu „Sporting life”, za koju je tekst pisao zajedno sa kolegom Vojislavom Kajganićem. Posle toga napisao je i dve monodrame: „Prodajem razbivenu kuću” i „Ispovest klovna Dragoljuba”. Godine 1991. napisao je dramu „Kaskader” koju je potom i režirao u BDP-u, a takođe je autor drama „Grand pri”, „Legija časti”, „Cvetovi zla”, „Mitrovdan” i „O tempora, o mores”, od kojih su neke igrane na beogradskim pozorišnim scenama, a pojedine takođe i ekranizovane od strane RTS. Bio je i scenarista TV filma „Cvetovi zla” iz 2004 godine koji je rađen prema njegovom literarnom predlošku.

Široj javnosti je bio poznat i kao kolekcionar starih automobila. Još kao mladić počeo je krstari jugoslovenskim prostorima, pronalazeći i otkupljujući retke primerke automobila. Često su njegova dovitljivost i sposobnost bile jedini razlog što je od uništenja sačuvano vredno blago tehničke kulture svetskog ranga, a zajedno sa svojim saradnicima sproveo je u delo niz prvorazrednih restauracija istorijski vrednih automobila i motocikala.

Godine 1994. postao je osnivač i potonji direktor Muzeja automobila u Beogradu smeštenog u istorijskom objektu u ulici Majke Jevrosime, u okviru kojeg se nalazi i kamerna scena „Moderna garaža”. Na ovom lokalitetu je Petković realizovao jedistven kulturološki koncept koji objedinjuje muzejsku izložbenu postavku sa prostorom za kulturne događaje, uključujući i izvedbu kamernih pozorišnih predstava.

Bio je Predsednik Zajednice muzeja nauke i tehnike i potpredsednik Udruženja dramskih pisaca Srbije, kolekcionar starina i bibliofil, a takođe je bio i vlasnik najstarije poslastičarnice u Beogradu.

Bio je dobitnik Nušićeve nagrade za 2000. i nagrade „Zlatni beočug” za 2001. godinu. Od juna 2012. bio je savetnik za kulturu Predsednika Srbije, a mesec dana kasnije bio je izabran u Vladu Srbije na mesto ministra kulture i informisanja.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Преминуо редитељ Божидар Николић

БЕОГРАД: Славни југословенски редитељ, директор фотографије и сниматељ Божидар Николић, преминуо је у Београду у 80. години, потврдио је Танјугу Радослав Зеленовић.

Као врстан директор фотографије сарађивао је са редитељима попут Лордана Зафрановића, Живка Николића, Ватрослава Мимице, Милана Јелића, Власте Радовановића и Мише Радивојевића.

Режирао је нека од култних остарења попут "Балканског шпијуна", заједно са Душаном Ковачевићем, "Три карте за Холивуд", "Балканска браћа", "У име оца и сина".

Остаће упамћен и по томе што је Бреду Питу дао једну од његових првих главних улога на филму и то у остварењу "Тамна страна Сунца".

Филм је снимљен као америчка копродукција са СФРЈ и Канадом, а поред Пита нашли су се Шерил Полак, Гал Бојд, Милена Дравић, Соња Савић...

Николић је својевремено рекао да је, иако се на кастингу за улогу у "Тамној страни Сунца" појавило 400 глумаца, без дилеме одабрао Пита.

За свој сниматељски рад награђен је са две Златне арене у Пули - прво за филм "Бештије" (1978), а онда и за "Живот је леп" (1985).

Златну арену за режију поделио је са Душаном Ковачевићем за "Балканског шпијуна".

На Софесту 2016. године награђен је са статуетом Слобода, за допринос филмској уметности за камеру.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Đorđe Marjanović

Slavni pevač Đorđe Marjanović preminuo je danas u 90. godini od posledica zaraze koronavirusom.

Kako prenose beogradski mediji, bio je priključen na respirator i lekari su se prethodnih dana borili za njegov život.

Marjanović je najveća nekadašnja jugoslovenska i srpska muzička zvezda čija karijera traje više od pola veka.

Prvi je pevač koji je imao zvanične klubove obožavalaca u bivšoj Jugoslaviji.

Rođen je u Kučevu 1931. godine. U Požarevcu je završio gimnaziju, a potom je napustio studije farmacije u Beogradu. Ubrzo počinje da radi kao statista, između ostalog i u JDP-u.

Prvi put je nastupio kao pevač na audiciji koju je organizovalo Udruženje džezista Srbije.

Prvu ploču „Muzika za igru”, objavio je za PGP-RTB 1959. godine i ona je prodata u 11.000 primeraka.

Naredne godine počinje karijeru u Sovjetskom savezu, gde je bio veoma popularan i gde je držao koncerte sa brojnom publikom.

Učestvovao je na gotovo svim jugoslovenskim festivalima zabavne muzike – Beogradsko proleće, Pesma leta, Splitski festival, Zagrebački festival i drugi.

Ostao je upamćen po mnogim hitovima, među kojima su Zvižduk u osam, „Lazarela”, „Romana”, „Moje ludo srce”...

Od publike se oprostio u maju 2004. godine, koncertom u Centru Sava.

Povodom njegovog 75. rođendana, Kulturno-obrazovni program RTS-a napravio je seriju „K'o nekad u osam” od pet epizoda o njegovom životu i karijeri, čija je promocija održana u Ruskom domu, uz prisustvo delegacija Rusije, Belorusije i Ukrajine.

Za njegov 80. rođendan, u oktobru 2011, u Domu sindikata u Beogradu održan je koncert „Milordu s ljubavlju”.

Širom Srbije, postojali su klubovi obožavalaca Đorđa Marjanovića, „đokista”, koje je on redovno obilazio.

Na oduševljenje publike, u junu 2016, pojavio se na festivalu Pesma leta u Smederevu i na plejbek izveo pesme Zvižduk u osam, Romana i Nikad nije kasno.

Đorđe Marjanović je dobitnik velikog broja nagrada i priznanja, među kojima su Zlatni mikrofon Radio Beograda (2016), Sretenjski orden trećeg stepena (2015), Zlatna plaketa Beograda, preneo je Tanjug.

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Preminula Gordana Suša

Znamenita novinarka, nekadašnja urednica na RTS-u, kolumnistkinja i članica Saveta REM, Gordana Suša, preminula je danas u Beogradu nakon duge i teške bolesti u svojoj 75. godini.

Gordana Suša rođena je u Beogradu 1946. godine kao kćer novinara i pisca Živorada Mihailovića i sutkinje Radojke Katić. Po završetku Pete beogradske gimnazije upisala je Fakultet političkih nauka u Beogradu kao pripadnik prve generacije studenata novinarstva. Uporedo sa studijama žurnalistike, Suša je radila na Drugom programu Radio Beograda, vodeći dnevni umetnički program Drugog programa „Ko se duri u kulturi”.

Godine 1971. godine zaposlila se u informativnom programu Radio Beograda. Započevši svoj angažman u svojstvu reportera, ona je uskoro prešla na mesto komentatora i na kraju postala urednica.

Slika

Posle gotovo jedne decenije provedene na radiju, 1978. godine prešla je na tadašnju Radio-televiziju Beograd. Tokom narednih trinaest godina Suša je postala jedna od najprepoznatljivijih ličnosti beogradske televizije, pokrivajući u svojstvu novinara jugoslovensku politiku i izveštavajući iz Savezne skupštine, a potom pak uređujući udarnu i ujedno najgledaniju informativnu emisiju „Dnevnik 2”, kao i političko-informativnu emisiju magazinskog tipa „ZIP”.

Pred raspad SFRJ, maja 1991. godine, Suša je se pridružila YUTEL-u, televizijskom programu koji je finansijski podržalo tadašnje Savezno izvršno veće (SIV) pod predsedništvom Ante Markovića.

Nakon što je YUTEL prestao sa emitovanjem po izbijanju oružanih sukoba u BiH, Suša je prešla u list „Borba.”

Potom je pokrenula produkcijsku kuću ViN (Video nedeljnik) koja je proizvodila televizijsku emisiju koja se tokom godina emitovala na različitim stanicama. Vodila je i i političku emisiju „Pres pretres” na televiziji Pink.

Suša je od maja do novembra 2004. godine obavljala funkciju glavne i odgovorne urednice Informativnog programa RTS-a.

U svojstvu redovnog saradnika radila je i za dnevni list „Naša borba”, a bila je i kolumnistkinja dnevnih listova „Blic” i „Danas”.

Bila je takođe i članica Saveta REM-a i predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).

Tokom karijere koja je trajala gotovo pola veka Gordana Suša je pratila i komentarisala aktuelna zbivanja svih država i sistema koji su se smenjivali na području bivše SFRJ, ostajući uvek u samom vrhu novinarske profesije i nikada ne odstupivši od vlastitih moralnih vrednosti i etičkog kodeksa struke.

Sahrana Gordane Suše biće obavljena u prisustvu članova porodice.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminula proslavljena atletičarka Vera Nikolić

Proslavljena atletičarka Vera Nikolić preminula je noćas na Institutu za neurohirurgiju u Beogradu, od posledica moždanog udara, preneli su beogradski mediji.

Nikolić (72), je 21. januara doživela moždani udar, i od tada se nalazila u indukovanoj komi.

U karijeri je osvojila dve zlatne medalje za Jugoslaviju na Evropskim prvenstvima, 1966. i 1971. godine, u trci na 800 metara.

Nikolić je u toj disciplini držala i svetski rekord, a u karijeri je osvojila i bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1969. godine

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo reditelj filma „Moskva suzama ne veruje“

Ruski reditelj Vladimir Menjšov, dobitnik Oskara za najbolji strani film 1981. godine, preminuo je juče od korona virusa u 82. godini, saopštila je moskovska filmska škola. „Upravo sam saznao za njegovu smrt. Znali smo da boluje od korona virusa, ali u blagoj formi“, izjavio je reditelj Vladimir Hotinjenko, član škole.

Ruski reditelj Vladimir Menjšov, dobitnik Oskara za najbolji strani film 1981. godine, preminuo je juče od korona virusa u 82. godini, saopštila je moskovska filmska škola.

„Upravo sam saznao za njegovu smrt. Znali smo da boluje od korona virusa, ali u blagoj formi“, izjavio je reditelj Vladimir Hotinjenko, član škole. Poštu reditelju su odale moskovske vlasti, kao i Kremlj.

Menjšov je 1981. osvojio prestižnog Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma za ostvarenje „Moskva suzama ne veruje„. Reditelj je postao poznat sa filmom iz 1984. godine „LJubav i golubovi“. Menjšov je predavao režiju na ruskom Institutu za kinematografiju.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Umrla legendarna italijanska umetnica Rafaela Kara

Legendarna italijanska umetnica Rafaela Kara (Raffaella Carra) umrla je u 79. godini, preneli su danas italijanski mediji pozivajući se na njeno okruženje.

Pevačica, glumica, plesačica i TV voditeljka, koja je glumila sa Frenkom Sinatrom u filmu „Ekspres pukovnika Von Rajana“ 1965. godine, bila je bolesna već neko vreme, prenela je Ansa.

Njen suprug Serdjo Iapino rekao je za Ansu da će njen „izvanredni talenat uvek sijati“.

„Sa odlaskom Rafaele Kara odlazi velika dama italijanske televizije. Žena velikog talenta, pasionirana i humana koja nas je pratila celog našeg života. Zbogom Rafaela“, napisao je italijanski ministar za kulturu Dario Frančeskini.

Rodjena u Bolonji 18. juna 1943. Rafaela Kara, čije pravo ime je Rafaela Marija Roberta Peloni, imala je dugu karijeru u Raju, italijanskoj javnoj televiziji, gde su njeni talenti plesačice, pevačice i voditeljke obeležile milione Italijana.

Među njenim najpoznatijim numerama su „Tuca tuca“ ili „A far l’amre comincia tu“.

Slavna u Italiji i u Španiji, smatrana je „gej ikonom“ zahvaljujući svojim pesmama i životnoj radosti.

Njen popularnost dostigla je virhunac 1970-ih godina sa pop numerama u Italiji i Španiji kao i u Latinskoj Americi. Bila je i velika zvezda španske televizije.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Preminuo je Miroslav Lazanski

U Beogradu je od posledica srčanog udara iznenada u svojoj 71. godini preminuo ambasador Srbije u Ruskoj Federaciji, dugogodišnji novinar „Politike” i vojni analitičar Miroslav Lazanski, jedna od poslednjih velikih jugoslovenskih legendi i čovek koji je bio iskreni Jugosloven koji je i Srbiju voleo svim srcem.

Slika

Rođen 1950. u Karlovcu, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gde je i započeo svoju novinarsku karijeru, radeći kao novinar ponajpre u omladinskom časopisu „Polet”, a kasnije u dnevnim listovima i nedeljnicima „Vjesnik”, „Start”, „Danas”, „Politika ekspres”, „NIN” i „Večernje novosti”. Godine 1991. Lazanski prelazi u „Politiku” gde je radio sve dok nije postavljen za ambasadora Republike Srbije u Ruskoj federaciji, nastavljajući da objavljuje članke u najrenomiranijem srpskom dnevnom listu. Imao je i redovne kolumne u grčkom listu „Katimerini”, japanskom „Sekuritarian” i „The Diamond Weekly”. Njegove tekstove citirali su najrenomiranji svetski listovi „Njuzvik”, „Tajm”, „Špigl”, „Velt” i „Panorama”.

U svojstvu ratnog reportera neposredno je izveštavao iz Sirije, Somalije, sa Krima, iz Avganistana, Čečenije, Konga, Iraka, Irana, Libana, Jemena i Libije.

Intervjuisao je dva vrhovna komandanta NATO-a, tri maršala SSSR, šefove KGB-a, MOSAD-a, pedesetak ministara odbrane i načelnika generalštabova svetskih armija, između ostalog i načelnike generalštaba ruske, kineske i japanske armije. Jedini je jugoslovenski novinar koji je plovio u atomskoj podmornici, američkoj „Tautog”, bio na nosaču aviona „Džon F. Kenedi” i leteo u borbenim avionima Gramen F-14 i MiG 29.

Bio je gost vojnih akademija Rusije, Japana, SAD, Australije, Italije, Velike Britanije, Nemačke, Rumunije. Autor je deset knjiga i desetak velikih TV-serijala. Vojni rok je služio 1977. godine u Bitolju u 41. pešadijskoj diviziji JNA. Odlikovan je Medaljom za vojničke zasluge.
Kao vrsni poznavalac oblasti kojom se bavio, raspolažući znanjem možda i bolje od nekih koji su se profesionalno bavili vojnom oblašću, raspolagao je izvanrednim izvorima i ličnim kontaktima koje je stekao u decenijama kada više nema novinara koji su imali pristup izvorima i mestima na kojima je bio Lazanski.

Upamćen kao čovek lišen resantimana, revanšizma i ličnih obračuna, kao i retkom osobinom da se u inače brojnim polemikama nikada nije koristio ad hominem argumentima, već isključivo vrsnim poznavanjem materije i svojim razumevanjem geopolitičke situacije, Miroslav Lazanski predstavljao je možda poslednjeg velikana jugoslovenskog novinarstva hemingvejevske provenijencije koji je posedovao neosporno činjenično znanje, racionalni analitički pristup, osećaj za pravdu, smelost za komentarisanje i izražavanje vlastitog mišljenja, odsustvo vulgarnosti i vazda prisutnu dozu zdravog humora.

Slika

Dve legende jugoslovenskog novinarstva: Miroslav Lazanski i Aleksandar Tijanić, Štip, 1983.

Datum komemoracije i sahrane Miroslava lazanskog biće naknadno objavljeni.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Preminuo je Milan Lane Gutović

Posle kraće i teške bolesti juče je u 75. godini života na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu preminuo poznati srpski i jugoslovenski televizijski, pozorišni i filmski glumac Milan Lane Gutović.

Slika

Milan Gutović je rođen 11. avgusta 1946. godine u Umci kod Beograda.

Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu (današnji FDU) završio je 1967. godine u klasi profesora Milenka Maričića.

Bio je jedan od čuvenih „Bojanovih beba”, zajedno sa svojim kolegama sa klase (Josif Tatić, Svetlana Bojković, Ivan Bekjarev, Đurđija Cvetić, Tanasije Uzunović), koje je Bojan Stupica primio u stalni angažman Jugoslovenskog dramskog pozorišta. U JDP je bio do 2002. godine.

Prvak drame Narodnog pozorišta u Beogradu postaje 2006. godine. Penzionisan je krajem decembra 2011. godine. Igrao je i u Zvezdara teatru, Kult teatru, Pozorištu Slavija, Bitef teatru, Crnogorskom narodnom pozorištu, Kruševačkom pozorištu, Ateljeu 212, NP Timočke Krajine, Beogradskom dramskom pozorištu, Teatru „Vuk”.

Odigrao je veliki broj pozorišnih uloga, a ostaće posebno upamćen kao Kamij u Fejdoovoj „Bubi u uhu” i kao Vladimir Nedeljković u Nušićevoj „Pučini” u JDP. A generacije pamte njegov autorski kabare „Obično veče”, sa kojom je proputovao ceo svet i koja je prva predstava na srpskom jeziku igrana na Brodveju.

Filmsku karijeru započeo je 1968. godine u filmu „Bekstva” Radoša Novakovića, a potom je veće sporedne i epizodne uloge ostvario u nekoliko filmova poput „SB zatvara krug” i „Povratak otpisanih”. Deceniju kasnije odigrao je prvu glavnu ulogu u film „Drugarčine” Miće Miloševića. Uloga Srećka Šojića u „Tesnoj koži” donela mu je veliku popularnost, a isti lik je zaigrao u „Beloj lađi”, koja je zahvaljujući njegovoj glumačkoj kreaciji bila jedna od najgedanijih TV serija svih vremena na ovim prostorima.

Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima su Sterijina nagrada, Nagrada „Raša Plaović”, Statueta „Ćuran”, Nagrada „Zoran Radmilović”, Nušićeva nagrada, „Zlatni ćuran” za životno delo, kao i Nagrada „Car Konstantin”, za uloge u filmovima „Uslovna sloboda” i „Sedam i po”.

Godine 2014. dobio je nagradu makedonskog TV magazina „Bekstejdž” za ulogu Srećka Šojića u filmu „Tesna koža”, koji je najrepriziraniji strani film u Makedoniji i najveći filmski favorit makedonske publike.

U periodu od 2006. do 2008. bio je predsednik Saveza dramskih umetnika Srbije.

Sredinom avgusta bio je primljen u bolnicu nakon naglog pogoršanja zdravstvenog stanja izazvanog koronavirusom.

Glumac će biti sahranjen u subotu, 28. avgusta, u 12 časova, na Kumodraškom groblju, budući da je izrazio želju da ne bude sahranjen u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Умро легендарни грчки музичар Микис Теодоракис

Slika

АТИНА – Легендарни грчки музичар и подједнако велики борац за правду и слободу, човек који је повезан са најважнијим моментима грчке историје, Микис Теодоракис, умро је у 96. години. То је човек који је са концерта у знак подршке Србији 1999. на Тргу Синтагма у Атини храбро поручио свету: „Стидите се због Србије!”

Оставио је огромно музичко наслеђе које је познавао цео свет коме је грчку музику приближио као нико до сада. Био је свестрани уметник, писао је симфонијску музику, опере, балет, камерну музику, ораторије, музику за позориште и филм, али и народну музику по чијим се првим тактовима, као по сиртакију из „Грка Зорбе” увек знало – аутор је Теодоракис. Музика за филм му је донела светску славу, „Зорба” је постао нешто попут националне химне.

Био је политички активан, члан покрета отпора, током грађанског рата (1947-1949) био је на страни левице, био је прогнан и мучен, његова музика забрањена... У домовину се враћа 1974. после пада војне хунте. Био је посланик, министар, комуниста, конзервативац и социјалиста... Када је Алексис Ципрас победио на изборима 2015. дао му је подршку али га је врло брзо оштро критиковао због пристанка на оштре мере штедње после чега су прекинули све односе.

Није се либио да критикује ни потезе Мицотакисове владе којој је оштро замерио што у време пандемије заборавила да дотацијама подржи музичаре који су изгубили посао.

Последњих година био је лошег здравственог стања, није јавно наступао, али је остао присутан у јавном животу.

Говор Теодоракиса на митингу подршке: Београде, данас певамо за тебе!
На милионском митингу у Атини 26. априла 1999. године Микис Теодоракис је говор започео речима да је у „Вашингтону потписана смртна пресуда међународном праву”.

„У Вашингтону је потписан закон џунгле и права јачег. САД заједно са европским земљама сада могу да суде, пресуђују и кажњавају све оне који мисле и не уклапају се у њихове планове. Ново ледено доба долази,” рекао је Теодоракис окупљеним Грцима и подсетио да је када је бомбардовање почело изјавио да су „међународни злочини и убиства које „велики” помињу само изговори, да они не хају за разговоре и споразумно проналажење решења већ да им је главни циљ да Југославију претворе у спржену земљу што ће и учинити уколико не наиђу на отпор. Желе да претворе Србију у пустош, пустињу пепела и крви, да би је могли показати наредним жртвама и рећи: „погледајте шта ће вам се десити ако се не покорите”.

Уз громогласни аплауз Теодоракис је поручио: „Ми Грци морамо бити поносни јер смо једини који уједињени кажемо ‘НЕ’ варваризму”.

„Стојимо поред жртава, наше српске браће, и желимо да наша песма надјача звук сирена и фијук ракета. Певамо из свег гласа да нас сви чују, да нас чује Европа која је, чини се, глува и слепа. Будите храбри, истина је на вашој страни. Београде, данас певамо за тебе,” ускликнуо је Теодоракис, а његове речи дочекали су френетични аплаузи окупљеног народа међу којим су се вијориле грчке и српске заставе.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Umrla je glumačka legenda Žan Pol Belmondo

Zvezda „Novog talasa” i internacionalne filmske scene, glumac Žan Pol Belmondo, umro je danas mirno u svom domu u 88 godini života.

Smrt jedne od najeminentnijih ličnosti francuskog filma duboko je potresla Francusku. Predsednik republike, Emanuel Makron, u svom prvom reagovanju na ovu vest izjavio je da je Francuska „izgubila svoje nacionalno blago”.

Slika

Glumac kestenjaste kose, robusne građe i slomljenoga nosa, najšarmantniji i najmuževniji ružni lepotan francuske kinematografije koji se proslavio kako svojim ulogama, tako i odbijanjem dublera u opasnim akcionim scenama koje je snimao, odbijanjem da primi nagradu Cezar (francuski ekvivalent Oskara), ali i odbijanjem da završi dugogodišnju karijeru velikog zavodnika, ostao je jedna od poslednjih filmskih zvezda svetskog formata, jedan od najomiljenijih i najpopularnijih glumaca i u godinama kada je prestao da snima i taj svoj status zadržao sve do danas.

Upravo zbog toga od Belmonda, tog večitog mladića pokretnih slika, ali i vlastitog života, danas se sa velikom tugom oprašta svetska kulturna javnost.

Otelovljujući tokom niza decenija likove nonšalantnih životnih antiheroja - čvrstih momaka sa žovijalnim pristupom životu koji su, ukoliko zatreba, kadri da koriste pesnice, no koji preferiraju da sa strane posmatraju gde ih to život život ili intrigantna žena mogu odvesti. Žan Pol Belmodno se tokom svoje karijere koja je potrajala šest decenija i obuhvatila oko 90 filmova najodomaćenije osećao u ulogama šarmantnih odmetnika, emotivnih i u suštini poštenih buntovnika bez razloga, postavši jedna od najpopularnijih ličnosti evropskog i svetskog filma.

Žan Pol Belmondo rođen je 9. aprila 1933. u tipično sitnoburžoaskom pariskom predgrađu Neili. Njegov otac Pol bio je renomirani skulptor. dok je njegova majka, Sara Rejno-Rišar bila slikarka. Kao mladić on je briljirao u brojnim sportovima i učestvovao u nebrojenim avanturama, no ujedno i u malo čemu drugom. Njegov čuveni slomljeni nos zapravo je predstavljao rezultat tuče u školskom dvorištu, a ne okršaja u bokserskom ringu. Nakon kraće karijere boksera lake kategorije na vreme je shvatio da ne poseduje onu unutrašnju disciplinu koja je neophodna za sportsku karijeru. Jedino drugo interesovanje iskazivao je prema filmu. Odrastajući bio je fasciniran naizgled nezahtevnom harizmom tada popularnih glumaca poput Mišela Simona i Morisa Žuvea.

Upravo zbog toga je i doneo odluku da se upiše u školu glume, rekavši da u glumi - kao i u boksu - oseća zadovoljstvo zbog toga što publika obraća pažnju na individualnog protagonistu. Nakon diplomiranja na Nacionalnom konzervatorijumu dramskih umetnosti 1956, u okviru kojeg je stekao majstorstvo impersonacije, radio je po brojnim manjim pozorištima u regionu ostvarivši i par epizodnih filmskih uloga.

Slučaj je hteo da se pri tome susretne i radi zajedno sa Žan-Likom Godarom na kratkom filmu koji nije bio komercijalno prikazivan, no koji je bio viđen od strane filmskih poslenika. Među onima koji su u mladom anonimusu opazili originalni dar za glumu bio je i režiser Klod Šabrol, koji mu je poverio ulogu u svom trileru „Leda” iz 1959. nakon što je drugi glumac zbog bolesti bio prinuđen da odbije ulogu. Godar je u međuvremenu obezbedio finansijska sredstva za svoj prvi dugometražni film i 1960. započeo snimanje filma „Do poslednjeg daha”, u kojem je Belmondu poverio ulogu sitnog gangstera Mišela, dok mu je partnerka bila američka glumica Džin Siberg, kojoj je ovaj film takođe doneo svetsku slavu. Film je na festivalu u Berlinu dobio nagradu Srebrni medved za najbolju režiju, a samo u francuskim bioskopima imao je oko dva i po miliona gledalaca. Ostalo je istorija.

Belmondo je u Godaru pronašao srodnu dušu koja, slično njemu, ima spontani pristup filmu snimanom uz ograničeni budžet, sa ručnom kamerom koja likove sverakursno prati po ulicama velegrada, sa scenarijem koji se dopisuje u hodu, „skačućim” rezovima i ironičnim spojem slika i dijaloga. Godarov pristup filmu bio je, baš kao i Belmondov, u suštini minimalistički. „Kada sam prihvatio ulogu”, rekao je Belmondo u jednom intervjuu, „dao mi je tri mala lista hartije na kojima je pisalo: Napušta Marsej. Krade automobil. Želi ponovo da spava sa devojkom. Ona ne želi. Na kraju on ili gine ili odlazi – o tome još treba doneti odluku.”

Dodao je da je bio uspokojen filmom koji je gotovo u potpunosti zavisio od improvizacije. „Ako mi kažu egzaktno kako sve treba da uradim ja postajem krut i osećam se nelagodno.”

Belmondo je, uz Godara, sarađivao i sa drugim najuticajnijim rediteljima francuskog Novog talasa – igrao je u filmovima Luja Mala, Kloda Šabrola, Žan-Pjera Melvila, Fransoa Trifoa i - poput Alena Delona, s kojim su ga tih godina neprestano upoređivali - postao je ključni predstavnik jedne izuzetne generacije filmskih stvaralaca kojoj se divio čitav svet.

Snimio je 90 filmova, među kojima su i remek dela poput dela „Profesionalac”, „Borsalino”, „Ćoćara”, „Čovek iz Rija”, „Moderato Kantabile”, „Ludi Pjer”, „Žena je žena”, „Sirena sa Misisipija”, „Afera Staviski”, „As asova”… Publika, od koje je dobio nadimak Bebel, obožavala ga je u likovima šarmantnih autsajdera, propalica, gangstera, korumpiranih policajaca i zavodnika, a poslednji film u karijeri u kojem je igrao glavnu ulogu, „Nepoznati u kući”, snimio je 1992. godine.

Šampionsku „titulu” osvojio je tek pre jedanaest godina, kada se francuska kinematografija konačno odužila svom velikanu – na Kanskom festivalu je dobio Zlatnu palmu za životno delo.

„Moje životno delo, pre svega, su moje ljubavi, žene koje sam voleo, moja deca i unuci, i to što sam uvek imao snage da se zaljubim”, govorio je tada velikan, koji je za brojne generacije širom sveta ostao simbol mladosti, šarma i životne avanture.

Žan Pol Belmondo bio je dva puta u braku, ponajpre sa Elodi Konstanten, a potom sa Natali Tardivel. Oba braka okončana su razvodima. Dugo godina bio je u emotivnoj vezi sa Ursulom Andres koju je upoznao 1965. na snimanju filma „Do ušiju”, kao i sa italijanskom glumicom Laurom Antoneli. Za sobom je ostavio troje dece – kćeri Floransu i Stelu, kao i sina Pola.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Dušan Duda Ivković

Slika

Čuveni košarkaški trener Dušan Duda Ivković preminuo je danas u 78. godini.

Velikan jugoslovenske, srpske i evropske košarke Dušan Duda Ivković preminuo je u 78. godini, prenosi N1.

Vest je potvrdio prvi čovek Dudinog Radničkog:

„U šest časova i 50 minuta Dušan je preminuo u bolnici u Beogradu od posledica vode u plućima i herpesa“, rekao je kratko Goran Kalinić za Sport Klub.

Rođen je 29. oktobra 1943. u Beogradu, ženio se dva puta i iza sebe je ostavio dvojicu sinova.

Košarku je igrao samo u Radničkom (1958-68) i trenersku karijeru počeo je sa juniorima Radničkog, a od 1982-84. vodio i prvi tim ekipe sa Crvenog krsta.

U klubu se ponovo aktivirao „sa strane“ kad su mu se obratili ljudi iz tadašnjeg rukovodstva sa strahom da će im biti „oteta lokacija“.

I zaista, postojali su planovi nekih „biznismena“ da tom idealnom placu promene namenu, neki tvrde da je ta priča iskorišćena i za scenario TV serije „Žigosani u reketu“.
Pre četiri godine kad je aktivno podržao kandidaturu Saše Jankovića za predsednika Srbije, bio je mesecima meta tabloida, od toga da je sarađivao sa Miloševićem, do toga da se 2013. sastajao sa Vučićem da bi „rušio“ tadašnjeg predsednika KSJ, što su bile izmišljotine. Zbog „nepodobnog“ političkog angažovanja, niko u Srbiji nije smeo ni da pomene organizaciju Ivkovićeve oproštajne utakmice u Beogradu.

On je 1. jula 2016. proglasio „penzionisanje“, spektakl je 20. septembra 2017. organizovao Olimpijakos, a pre toga Duda je svedočio potpisniku ovih redova da su oproštaj hteli ovde da organizuju neki njegovi prijatelji, ali se plašio da usred svega ne „nestane struje“.

Posle bezmalo 50 godina trenerskog posla, dostignutih visina, koje je teško i u mašti oslikati, 28 osvojenih trofeja i postavljenog temelja onome što će se kasnije nazvati modernom košarkom, popularni Duda Ivković rešio je da se penzioniše i to na upriličenoj ceremoniji humanitarnog karaktera u Atini.

Dušan i njegov rođeni brat Slobodan Piva, za koga je uvek govorio da je veći trener od njega, potiču iz ugledne porodice Ivković, čiji je otac bio doktor pravnih nauka, a majka prosvetni radnik i pesnikinja.

Dudina baka, sa mamine strane, Olga Mandić, bila je rođena sestra majke Nikole Tesle, Đuke Mandić.

Duda je bio pasionirani ljubitelj golubova, profesionalni takmičar, deklarisani „krstaš“ i jedan od utemeljivača čuvenog Radničkog sa Crvenog krsta, koji je bio prvak bivše SFRJ i u kojem su mahom igrali fakultetski obrazovani ljudi.

U klupskim okvirima najveće uspehe ostvario je sa Olimpijakosom, osvajanjem dve evroligaške titule, dok je sa reprezentacijom SFRJ osvojio sve osim zlata sa Olimpijskih igara. Radio je u Radničkom, Partizanu, Arisu, Šibeniku, PAOK, Panioniosu, AEK, Olimpijakosu, Vojvodini, Dinamu iz Moskve, CSKA i Efesu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo televizijski voditelj i kompozitor Minja Subota

Minja Subota bio je autor brojnih televizijskih emisija, među kojima je najpoznatija bila ‘Muzički tobogan’, a napisao je i knjigu ‘Kako smo zabavljali Tita’.

Televizijski voditelj i kompozitor Minja Subota preminuo je u 83. godini, objavila je agencija Tanjug.

Beogradski mediji pišu da je Subota umro nakon teške bolesti s kojom se duže vreme borio.

Subota je prije šest dana hitno prevezen na pulmologiju zbog pogoršanja stanja, javila je Beta.

Nakon pružene pomoći, prenosi Tanjug, Subota je bio u stabilnom stanju.

Minja Subota bio je autor brojnih televizijskih emisija, među kojima je najpoznatija bila Muzički tobogan, koja je emitirana punih 18 godina. Ta serija obarala je rekorde gledanosti i bila vrlo popularna u tadašnjem televizijskom programu.

Napisao je i knjige Kako smo zabavljali Tita i Muzičke priče iz naše bolje prošlosti.

Zbog predanog rada s djecom, podsjeća Oslobođenje, dobitnik je brojnih nagrada, a njegove pjesme za djecu su sastavni dio muzičkog obrazovanja učenika mlađeg školskog uzrasta.

Osim aktivnosti u muzičkim udruženjima, osnovao je brojne festivale pjesama za djecu u bivšoj Jugoslaviji, a bavio se i dobrotvornim radom.

Minja Subota rođen je u Sarajevu 8. oktobra 1938. godine. Bio je član Udruženja kompozitora Srbije, Udruženja muzičara džeza, zabavne, pop i rok glazbe Srbije i Udruženja samostalnih umjetnika fotografije (USUF) Srbije.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, gdje je pohađao nižu i srednju muzičku školu, a na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu stekao je diplomu inženjera elektrotehnike.

Kao kompozitor potpisao je brojne hitove popularne zabavne glazbe i šansone, a kao vokalni solist snimio desetke ploča u bivšoj Jugoslaviji i nekadašnjem Sovjetskom savezu.

Njegove su kompozicije izvođene i nagrađene na mnogim festivalima od Beogradskog proleća, Melodija Jadrana do zagrebačkog Festivala zabavne glazbe.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

PREMINUO IVAN TASOVAC: Bivši ministar i direktor Beogradske filharmonije umro u svom domu u Beogradu!

Ivan Tasovac (55), direktor Beogradske filharmonije, preminuo je večeras u svom domu u Beogradu oko 21 sat. Ekipa Hitne pomoći pokušala je reanimaciju.

Tasovac je diplomirao klavir na Konzervatorijumu "Petar Iljič Čajkovski" u Moskvi u klasi profesora Sergeja Dorenjskog. Bio je direktor Beogradske filharmonije od 23. marta 2001-2013. godine. Početkom 2014. na konkursu za novog direktora jednoglasno je izabran kao najbolji kandidat za ovu poziciju.

Tasovac u dvanaestoj godini debituje sa orkestrima Beogradske i Zagrebačke filharmonije. Nastupao je kao solista i sa orkestrima u Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Irskoj, SAD, Rusiji, Belgiji. Član je žirija međunarodnih konkursa, vodio je majstorske kurseve pijanizma u Italiji, Rusiji i bivšoj Jugoslaviji.

Dobitnik je nagrada "Disrupton" za 2004. godinu, koju dodeljuje predstavništvo advertajzing mreže TBWA onima koji rade drugačije od uobičajenog, menjaju pravila i razbijaju ustaljene kanone; dobitnik je povelje “Budi dobar i pokaži to drugima” koju dodeljuje Poslovna škola za odnose se javnošću za u periodu jul-decembar 2004. godine i dobitnik je godišnje nagrade za 2005. godinu, koju dodeljuje “Samsung”. Dobitnik je nagrade „Doprinos godine Evropi 2009.” . Nedeljnik „Vreme“ izabrao ga je za ličnost 2011. godine.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo legendarni fudbaler Partizana Momčilo Moca Vukotić

Slika

Legendarni fudbaler Partizana Momčilo Moca Vukotić preminuo je danas u 72. godini, posle duge i teške bolesti, potvrdili su danas crno-beli.

„Bio si jedan od najvećih i tako će ostati zauvek. Legende nas nikad ne napuštaju, ostaju da žive u našim srcima, ponosno i sa ljubavlju koju prenosimo sa generacije na generaciju. Neka ti je večna slava. Tvoj Partizan”, naveli su crno-beli.

Vukotić je rođen 2. juna 1950. godine u Beogradu.

On je celu igračku karijeru, osim jedne sezone, proveo u Partizanu.

Prošao je sve mlađe kategorije Partizana, pre nego što je zaigrao za prvi tim 1968. godine. Igrao je za crno-bele do 1978. godine kada se preselio u Bordo, ali se već naredne godine vratio u Partizan gde je završio karijeru 1984. godine.

Vukotić je 791 utakmicom držao rekord Partizana po broju odigranih mečeva, ali ga je pretekao bivši kapiten crno-belih Saša Ilić, javlja Beta.

Za crno-bele je postigao 339 golova i osvojio tri tutule prvaka Jugoslavije, dok je za reprezentaciju upisao 14 nastupa i postigao četiri gola.

Od 1984. do 1988. godine bio je sportski direktor Partizana, nakon čega je trenirao crno-bele sa kojima je 1989. osvojio Kup Jugoslavije.

Potom je radio u Panioniosu, Apolonu, Neu Salamisu, Etnikosu, reprezentaciji Kipra, rumunskom Farulu, PAOK-u i Levadijakosu, da bi se potom vratio u Humsku gde je bio predsednik omladinske škole.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo južnoafrički nadbiskup i nobelovac Dezmond Tutu

JOHANESBURG - Nadbiskup Dezmond Tutu, dobitnik Nobelove nagrade za mir i veteran južnoafričke borbe protiv vladavine belačke manjine, danas je preminuo u 90. godini, saopštilo je predsedništvo Južne Afrike.
"Odlazak nadbiskupa Dezmonda Tutua je još jedno poglavlje u kojem se sa žaljenjem opraštamo od generacije izuzetnih Južnoafrikanaca koji su nam zaveštali oslobođenu Južnu Afriku", naveo je u saopštenju predsednik Siril Ramafosa, preneo je Rojters.

Dezmondu Tutuu je krajem 1990-ih godina prošlog veka dijagnostifikovan rak prostate, a poslednjih godina je u više navrata bio hospitalizovan zbog raznih infekcija koje su povezivane sa lečenjem kancera.

Saopšteno je da je jutros preminuo mirno u bolnici u Kejp Taunu, ali nisu navedeni detalji o uzroku smrti.

Tutu je 1984. dobio Nobelovu nagradu za mir zbog svog nenasilnog protivljenja aparthejdu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 18 gostiju