od Upravnik » 20 Jan 2012, 00:35
b) Novosadski vojnički pogrom
Sa neiskazanim zaprepašćenjem primio sam vesti, posle svega ovoga, o novosadskom pokolju. Nisam hteo da verujem ni očima ni ušima. Kako? Prema mom znanju, čule su se vrlo ozbiljne vladine izjave pred odgovornim izaslanicima srpske manjine iz Južnih krajeva o tome da je šajkaški pogrom završen i da je time završen i jedan tužan po svoj prilici prelazan period građanskog rata. I onda izjava gospodina ministra predsednika, učinjena preda mnom, da je još 21. januara telefonirao u Novi Sad da ne bude nikakvih svireposti, govorila je o ozbiljnoj vladinoj rešenosti. Ispostavlja se, međutim, da novosadski pogrom ne samo da u svirepostima nadmašuje, ili je sličan šajkaškom, nego je po svome karakteru bio očigledniji vojnički pogrom. Šta je to što novosadski pogrom čini težim od šajkaškog?
1) Okolnost da je usledio posle jednog već prethodnog dvonedeljnog krvavog pogroma;
2) Pomanjkanje napada srpskih oružanih zaverenika, jer u Novom Sadu nisu oružani napadi pokrenuli lavinu tragičnih događaja, kao što se to desilo u Žablju;
3) Prisustvo i odgovornost za događaje segedinskog komandanta kao i komandanta mesta;
4) ceo pogrom bio je podlo sračunat, unapred pripremljen, o čemu postoje nebrojeni dokazi;
5) dole navedeni plakat, koji u neverovatno sramnom mađarskom tekstu, saopštavam ga od reči do reči, i po duhu i po jeziku predstavlja užasan dokument današnjeg vremena zato što su se takvim mađarskim jezikom 1919. godine služili rumunski generali u okupiranoj zemlji i njime kidali nerve Mađarima.
Nijednog trenutka nema sumnje da plakat nije sastavljao Mađar, jer tako zvuči kao da ga je stranac, vrlo slab znalac mađarskog jezika sa stranog jezika prevodio. Hronološki je ovaj plakat bio druga objava komandanta mesta. Prvu je domobranski komandant mesta objavio 21. januara, da je na molbu gradonačelnika i civilnih vlasti na tri dana preuzeo u svoje ruke upravu grada, najavio raciju pod formom «istraživanja», odredio je da tri dana niko ne izlazi na ulicu, odnosno samo radi nabavke namirnica u određeno doba dana i uopšte je naznačio propis racije. Dole navedenim plakatom objavio je obustavu racije i vraćanje civilne uprave. (Na ovom mestu Žilinski citira objavu).
Karakterističan je odmah sam potpis na kraju ovog dokumenta, to jest njegova anonimnost, i nije razumljivo zašto je to učinjeno kada se proglas upućuje građanstvu. Ovaj dokument je interesantan i značajan jer ne samo da se iz njega može saznati sve što se u Novom Sadu dešavalo između 21. i 23. januara 1942. godine, nego on dokazuje i sledeće:
Prvo: da je honvedski komandant mesta po naredbi Mađarske kraljevske vlade preuzeo za sva ova tri dana upravnu vlast i da je shodno vladinoj naredbi morao da obavi nekakvu raciju, a pod ovom pak ni gospodin ministar predsednik niti ijedan član vlade nije mislio ništa drugo nego normalnu raciju tokom koje bi skrivači oružja i ostali sumnjivi elementi bili pohapšeni, te plakat jasno podvlači političku odgovornost vlade;
Drugo: da pucanjem na naše domobrane i žandarme nije, hvala Bogu, ugašen ni jedan mađarski život;
Treće: «Da istraživanje ima i svojih nevinih žrtava»;
Četvrto: da je ubistvena radnja bila spojena sa krađama ogromnih razmera.
Prema mojim informacijama, novosadska racija je ovako tekla:
Vojne vlasti su svakog prikovale u kuću, štaviše svi su morali roletne i zavese navući da niko na ulicu nije mogao da gleda. U ovako mrtvoj varoši, naročito u bogatijim delovima grada, otpočelo je istraživanje. Novine nisu izlazile, jer ni štampari nisu smeli izlaziti na ulicu.
Prvoga dana, 21. januara, pomoću spiskova po kvartovima obilazili su žandarmi pod vođstvom podoficira kuće i legitimisali Srbe i Jevreje. Potom su ih u masama vojnim kamionima odvozili na obalu Dunava i onde ih po grupama skidali gole, te muško i žensko i decu zajedno ubijali i potom ih bacali na zaleđeni Dunav. Po noćima su, navodno, topovima razbijali led da bi voda odnela leševe. Broj ovako ubijenih ljudi u masama na Dunavu, blago računajući, iznosi više stotina. Ali ovaj pogrom nije se odvijao samo tako šablonski, jer je jedan moj prijatelj iz Novog Sada, ugledan Mađar, pričao pred svojim peštanskim poznanicima da je na reformatskom groblju svojim očima video osamdeset nezakopanih leševa. Drugoga dana su već posao uprostili, jer su ljude ubijali po njihovim stanovima, porodice su zajedno sa decom istrebili, poharali kuće, obijali kase, leševe trpali na vojničke kamione i onda ih bacali pod dunavski led.
U nekim ulicama su istrebili čitave srpske i jevrejske porodice. U ulici Košut Lajoša, koja se ranije pod srpskom upravom zvala Miletićeva, znam za pustošenje ovih porodica i lica:
Dr. Radivoj Bokšan i njegove dve sestre, jedna zubarka a druga nastavnica, prema mojim informacijama porodica se nikada nije bavila politikom.
Erdeljan, sekretar episkopa dr. Irineja Ćirića, koji je bio primljen kod Vaše uzvišenosti u audijenciju.
Dr. Satler, lekar Jevrejin, koji je za vreme jugoslovenske vlade svakog siromašnog Mađara lečio besplatno.
Vajner, trgovac, i njegov sin advokat, Klauber, trgovac, sa sinom dok su im supruge ostale u životu.
Havaš, zastupnik, njegova 19-godišnja kći i 12-godišnji sin.
Paja Jakovljević, trgovac na čijem se tavanu pronašla jugoslovenska zastava – u istu su ga uvili i tako ubili.
Lazar Manigodić, koji je u Jugoslaviji bio sekretar Auto-kluba, pa je to ostao i posle promene uprave, a ubili su ga jer su kod njega našli neke mašinske delove i nabedili ga da je to po svoj prilici eksplozivno sredstvo.
Nikolić, mesar, zajedno sa sinom. Kod njega su još 20. januara bili u poseti mađarski oficiri, a koji su navodno rekli prilikom odlaska: «Siroti Srbi».
Ovo su samo izdvojene porodice i imena iz pokolja. U ulici Bardoši Lasla, koja se ranije zvala Dunavskom, između ostalih, poubijali su sledeća lica:
Paju Davidovca, ćurčiju, i njegovu ženu, kao i dva njihova sina, Bogoljuba i Ljubišu, s tim što su majku prisilili da gleda do kraja ubijanje muža i sinova, posle čega su je otpratili kući, od kada je nestala, a s njom je nestalo i 27.000 penga gotovog novca. Ni ova porodica se nikada nije bavila politikom.
Svetislava Ivkovića i njegovog brata Radomira.
Krivica udove dr. Matanovića bila je ta što je briznula u plač kada su naišli naoružani vojnici.
U pansionatu Penzionog fonda činovnika Dunavske banovine niko navodno nije ostao živ.
Dr. Uzelac, vlasnik sanatorijuma.
Ne naznačivši ulice, moj informator mi je saopštio imena još ovih poubijanih lica:
Dr. Jovanović, dečji lekar, koji se nikada nije bavio politikom. Braća Gavrilovići, njihov zet inž. Dragojlov-Dobanovački, kod čije je porodice zalazio general Novaković, a s njim je ubijen i muž njegove sestre – Ivanović, novinar, zajedno sa svojom ženom Mađaricom, dva brata Kon, trgovci, a nestao je i njihov novac, Kornel Frank, preduzimač, zajedno sa ženom i jednogodišnjim detetom, Mira i Terka Fuks, 19 i
20-godišnje devojke čiji su roditelji sada u Hrvatskoj, Lazar Sremčević, trgovac sa ženom, dve kćerke i zetom.
Visoko uzvišeni gospodine, ovo su, s jedne strane, samo istaknuti delovi a s druge strane i ne mogu biti tačni, jer se može pretpostaviti da se ne mogu smatrati za mrtve oni koji su se blagovremeno sakrili. Ali u ovoj celoj stvari ovo ništa ne menja. Ne menja ništa na ovoj neizmernoj sramoti da se sa očevidnim znanjem višeg vojnog zapovedništva i njegovom odgovornošću dešava ovo gadno i podlo klanje, i to sa metodama koji se sukobljavaju sa mađarskim duhom, kukavički i anonimno, u ime mađarske države i mađarskog domobranstva, pozivajući se na vladu i na ugled mača, koji nosi ponosno ime Vaše Visoke uzvišenosti i to u okvirima najzvaničnije forme, te ovde i nema zbilja drugog spasa nego Vaša najviša naredba kao junaka sa Otranda i ugušivača kotorske pobune. U ime mađarskog Boga i u ime miliona čestitih Mađara, koji sada ne mogu da zbore, preklinjem Gospodina Regenta da svojom ogromnom, odlučnom i presudnom rečju vrati, a to se može jer još ništa nije kasno, ovome narodu osećanje samopoštovanja, veru u svetu mađarsku stvar, poverenje u zakon i pravdu, jer nam kroz hiljadu godina državu održava samo vera i poverenje u jednu vašu čovečansku i božju pravdu. Preklinjem Vaše Visočanstvo u ime miliona da kaznite vinovnike, a ako za to postoje prepreke, izvolite onda sve čestite Mađare i nas koji već godinama dižemo glas stavite na optuženičku klupu da bar u smrti zaboravimo da smo ikada bili Mađari. Ili će pobediti ovaj vojnički zločin, ili čestiti Mađari. Ako pobede prvi, mi ćemo morati da propadnemo!
Gospodin ministar predsednik ne bi bio u stanju da pribavi ni najmanji dokaz da ovo i nije nikakva druga nevolja nego boljševička opasnost, ali ja – slobodan mađarski poslanik – tvrdim da prava nesreća i istinska opasnost ne dolazi spolja, nego je ovde unutar države gde je sakupljeni otrov izbio sada u Novom Sadu i Žablju kao jedan užasan čin. Raspravljajući o najžalosnijim događajima, u svom Memorandumu došao sam do najtežih zaključaka.
Koliko ja znam, za ovih hiljadu godina nije u Mađarskoj bilo zvaničnog pogroma koji bi pokrenuli ili na kome bi sarađivali državni faktori. Kod našeg je naroda skoro hiljadugodišnje osnovno načelo u pravosuđu da se niko ne može lišiti svoga nadležnog sudije. Mađarska je jedna od najtipičnijih i najstarijih istinskih pravnih država u Evropi, a nimbus pravne misli, kult poštovanja zakona nikada nije mogao biti jači tokom mračnih, nemirnih i podivljalih stoleća nego u državi Svetog Stevana. Tokom naše duge istorije bilo je i kod nas bespravnosti, gaženja zakona ili perioda bezakonja. Ali onu formu prividnosti zakonskog pravosuđa pokušali su da sačuvaju čak i Karafa i Hajnau, masovni dželati Mađara. Otvoreni zvanični pogrom bez podizanja optužbe i sa isključivanjem odbrane, masovno ubijanje velikog stila može istorija u Mađarskoj da zabeleži januara 1942. godine i to na večitu sramotu Mađarstva, nacije, mađarske pravne države, mađarskog duha, čovečnosti i na hrišćansko nadahnuće svetostevanskog evropejstva. Izneo sam događaje na temelju ozbiljnih obaveštenja, ali ipak s tom rezervom da se među iznetim podacima mogu naći manje ili veće greške u brojevima i detaljima. Ovo je prirodno zato što su podaci crpljeni iz privatnih izvora, a po mom shvatanju nisu važni brojevi i detalji. Ako je samo suština i klica svemu ovome što sam naveo istina, onda mogu već iz toga mirne savesti da izvodim dalje zaključke.
II ZAUSTAVLJANJE NA IVICI PROPASTI
1) Politička i krivična odgovornost
Neko mora da bude odgovoran za ove neiskazane gnusobe i sramote, neko mora da snosi odgovornost za šajkaški i novosadski pogrom obavljen incijativom, odobrenjem i saradnjom vojske, štaviše, mnogi moraju da odgovaraju: neki politički a neki krivično.
Političku odgovornost moraju na sebe da prime ministar predsednik i vlada, odnosno ministar vojni, ministar unutrašnjih poslova i ministar pravde. Iz političkih odgovornosti proizlazi i njihova dužnost da bez ikakvih sprečavanja i bez milosti otvore put ostvarenju krivične odgovornosti, a u prvom redu radi raščišćavanja pitanja ko je bio najglavniji faktor koji je ovaj pogrom pokrenuo i pothranjivao. Jer, naime, šajkaški pogrom, prema mojim obaveštenjima, trajao je od 5. do 20. januara, a novosadski od 20. do 23. januara. Prvo se mora uništiti glavni aranžer, pa tek onda oni sitni sadisti. Ubeđen sam da će se tokom istrage i kažnjavanja među glavnim krivcima naći malo rasnih Mađara. Ništa nije više strano mađarskom individualizmu nego ovakav nečastan metod neodgovornog kolektivnog kažnjavanja, već, nasuprot tome, mađarsko pravdoljublje kao i prastari pogled na pravo i nikada za hiljadu godina politička mudrost nije izostala kada je trebalo naći pravog krivca. Prirodno je da se moraju na odgovornost pozvati počev od glavnih krivaca i oni manji i tek u poslednjem redu oni obični ljudi koji su prolili krv, razni sitni dželati koji su služili kao sredstvo i radili po naredbi. Pitanje krivične odgovornosti je jednostavna stvar – neka svako ispašta prema neumoljivoj strogosti mađarskih zakona i prema suđenju odabranih sudija. Mislim da je glavni krivac zaslužio vešala ili zrno.
2) Kazne, uspostava pravnog poretka, zadovoljenje
Kažnjavanje je manji i lakši deo zadatka koji ima da se reši. Uspostava potpuno pravnog poretka veća je i teža stvar, a još je teže zadovoljenje. Nisu to, u stvari, tri zadatka, nego tri stava jednog zadatka koji su usko i organski međusobono isprepleteni. Bez stroge, primerne i potpune kazne, neće se moći postići ni druga dva cilja.
Ovaj šajkaški i novosadski pogrom načeo je čast mađarskog naroda i države, njegov i međunarodni ugled i hiljadugodišnji moralni kapital, pa prema tome strahovito snažna i nemilosrdna mora da bude i kazna. Ova se sramota događa u našem nacionalnom periodu od koga svaki čestiti Mađar mora da pocrveni. Svako ulepšavanje i svako premazivanje biće samo prepreka velikom cilju: potpunoj kazni, potpunom vraćanju pravnog poretka i najpotpunijem mogućem zadovoljenju.
3) Izašiljanje namesničkog poverenika
Za rešavanje ovog trostrukog zadatka praksa naše elastične istorijske ustavnosti pruža nam jedno prirodno sredstvo, a to je da ulogu redovnih ustanova u vanrednim prilikama preuzmu vanredne ustanove. Ova ustanova je, mada stara, sada, u stvari, vlast regenta. Izašiljanje jednog homo regiusa ili regentskog poverenika pogodno je za rešenje zadataka manjih srazmera. Jedan vladin poverenik ne bi imao uspeha sa svojim ograničenim ovlašćenjima i ograničenim ugledom, jer u ovom slučaju situaciju bi na neki način mogao da spase samo specijalni izaslanik samog regenta s potpunim ovlašćenjem. Prirodno je da ovo ovlašćenje ne zamišljam u protivustavnom smislu. Naprotiv, samo u okviru opšteg mađarskog Korpusa jurisa. Namesnički poverenik, koji bi bio neposredno njemu podređen sa kontrasignaturom ministra predsednika, rešavao bi u prvom stepenu na temelju mađarskih zakona i u ime državnog poglavara i odredio bi pokretanje istrage radi kažnjavanja, uspostave pravnog poretka i zadovoljenja. Sve bi to praktično značilo ovo:
a) regentov poverenik bi imao da se pobrine, posle brzo sprovedene istrage, da se izvrši smena ili zamena svih onih ličnosti, vojnih ili žandarmerijskih ustanova, a u prvom redu organa tamošnjeg kontrašpijunskog odseka, kao i ličnosti civilnih valsti, odnosno svih onih koji su ma u najmanjoj meri bili učesnici u pogromima, ili su za to temeljno sumnjivi;
b) svi, pak, oni koji bi ostali na svojim mestima kako vojne tako i civilne vlasti, bili bi podvrgnuti odgovornoj pravnoj nadležnosti namesničkog poverenika;
c) po naređenju i pod najvišom kontrolom regentovog poverenika pokrenuo bi se postupak pred krivičnim prekim sudom protiv svih očevidnih krivaca u ovim pogromima, kao i protiv svih onih vojnih i civilnih ličnosti koje su za to temeljno sumnjive, bez obzira na njihov rang u vojsci i građanstvu, s tim da u prvom redu dođu pod omču duhovni začetnici i veliki krivci, ali da taj regentov poverenik ima puno pravo u sastavljanju kako vojnih tako i civilnih prekih sudova, ili bar svoj veto u pogledu ličnosti;
d) delatnost regentovog izaslanika rasprostirala bi se i na pripreme za zadovoljenje oštećenih, to jest članova onih porodica kojima je neko stradao u pogromu. Država i društvo treba da ih prigrle, čime bi se dokazao evropski rang naše nacije. Mora se mobilisati celo mađarsko društvo kako bi se udovice i siročad zbrinuli i time našli duševnog leka.
e) Spasonosno slanje regentovog poverenika bilo bi završeno čim se sprovede puna odmazda, iskoreni duh i zaraženo ognjište građanskog rata u našem društvu, čim se vrati neometani pravni poredak i čim se stavi u siguran kolosek stvar zadovoljenja. Molio bih Vas da mi ne prebacujete da sam neskroman i da se pravim važan i da me ne okarakterišete kao samozvanog advokata ako odem jedan korak dalje i ako budem dodao da su za ispunjenje ovog važnog zadatka regentovanog izaslanika potrebni iznimni, može se reći, izvanredni duhovni i moralni kvaliteti, kao i izvanredna energija na terenu. Prema mom rasuđivanju, u našem prilično siromašnom javnom životu ne raspolažemo u današnjici baš sa mnogo takvih ličnosti.
Pored regentovog poverenika, takav važan zadatak mogao bi da ispuni i po koji naš odličan viši oficir kao vojni savetodavac, ali u svakom slučaju kao predstavnik čistokrvnog mađarskog oficirskog duha. Kao administrativni savetodavac mogao bi da posluži veliki župan gospodin doktor Leo Deak, čiju čovečnost i ugled ceni mnogo i sam srpski narod u Bačkoj. Ovakvu, ili ovoj sličnu, od pouzdanih Mađara sačinjenu ekipu velikodostojno bi mogao da popuni jedan kulturni policijski činovnik evropskog nivoa koji poznaje odnose u Južnim krajevima. Ne bi valjalo odbiti ni jednog Srbina kao narodnosnog savetodavca, i to takvog koji je bio i pod jugoslovenskom vladavinom borac za
jugoslovensko-mađarsko zbliženje.
4) Čovečanska pravda, čast nacije, međunarodni prestiž kao viši interes mađarske politike
Visoko uzvišeni gospodine, došao sam do krajnjih zaključaka mog Memoranduma. Prema mom najsvetlijem uverenju, od mađarskih državnih i ustavnih faktora zahteva se: kažnjavanje svih krivaca, restauracija ustavnopravnog poretka i poštenog zadovoljenja. To traži od nas služba večnoj i čovečanskoj pravdi i možemo reći zapovest naše hrišćanske vere, to traži od nas u ovim strašnim događajima okrnjena čast našeg naroda pred nama samima, kao i pred očima celog sveta, to traži naš međunarodni ugled na čijoj su izgradnji sarađivali hiljadugodišnji mađarski naraštaji a za koji su toliki milioni Mađara prolivali svoju krv, a to traži od nas i naš preteško stečeni prestiž i ispunjenje naše evropske misli kao i preka potreba sređivanja odnosa s jugoslovenskim narodima a u prvom redu sa Srbima, i to sve još pre mirovnih pregovora.
Isključivo su me samo ovi ciljevi rukovodili da napišem ovaj Memorandum, kao i časna namera da u nedostatku potpune i nesmetane parlamentarne slobode bar na ovaj način podignem svoj glas protesta, smeo bih reći, u ime ali bez ovlašćenja miliona i miliona Mađara protiv odigranih strahota i da od Vaše uzvišenosti tražim leka našim unutrašnjim ranama od sviju najtežih za ovih hiljadu godina. U ovome me nije rukovodila nekakva sentimentalna ganutost niti sektaška pristrasnost. Vrlo dobro znam da se politika ne vodi uvek u rukavicama, da su interesi države često mnogo jači i da iziskuju upotrebu nemilosrdnih sredstava, a naročito kada je reč o održanju unutrašnjeg reda. Niko ne može da ima ništa protiv, a ponajmanje ja kao stari kontrarevolucionar, da se sa punom strogošću kazne svi oni koji podmuklo napadaju i dižu se na oružje, bilo protiv države ili vojne sile, bilo protiv mađarskih vlasti. Ali mađarski vojnik i žandarm nije tu zato da čestite i poštene građane, nezaštićene žene, devojke, decu i odojčad masovno ubija.
U Novom Sadu je, na primer, masovno ubijanje teklo puna tri dana u zvaničnom prisustvu komandanta segedinske armije, dakle sa njegovom potpunom odgovornošću. U vezi sa ubijanjem, razbojništvom i krađama koje su se desile u samom centru grada gde stanuje imućniji svet, zaključujem da izgovor da se stanovništvo „pročešlja“ od komunista ovde nije dobar. Zar komuniste treba tražiti kod imućnijih jevrejskih trgovaca ili kod članova obrazovane srpske inteligencije? Pa zar se i zbog samog komunizma mogu bez suđenja ljudi, žene, deca i odojčad nekažnjeno ubijati?
U Novom Sadu su, prema mojim obaveštenjima crpljenim iz pouzdanih izvora, iskasapili još i ove intelektualce i članove njihovih porodica:
Dr Miloša Bokšana, 65-godišnjeg advokata i njegove dve sestre, dr Pavlasa i njegovu ženu, dr Relju i dr Kostu Trifkovića i njegovu majku, suprugu Pavla Dobanovačkog i njenu sestru, inž. Žakića, direktora Vodne zadruge i njegovu ženu, inž. Nikolu Dragojlova, sina autrougarskog kontraadmirala koji je sa Vama zajedno ratovao, inače i Vaše kumče, Milorada Rajića, koji je posle ulaska mađarskih trupa bio sa gradonačelničkim pravima ovlašćeni veliki beležnik, a pored njega i 4 srpska popa. U toku žabaljskog pogroma, na primer, Svetozara Vlaškalića, 72 godine starog popa mošorinskog, vlasnika 186 jutara zemlje, velikog narodnog dobrotvora koga su na Badnji dan uveče ubili na drumu, Miloša Katića, 67 godina starog žabaljskog protu, sad skoro naimenovanog županijskog većnika, koga su po svoj prilici bacili u Tisu, u Titelu protu Đorđa Parabućskog, koga su na prvi dan Božića u pola deset uveče, navodno sa celom porodicom, odvukli na Tisu i ubili, ubijen je i dr Đorđe Jovanović, čuruški lekar koji je izdao za nekoliko devojaka lekarsko uverenje da su ih žandarmi deflorisali. U Žablju su još ubili dr Ivana Francuza i dr Ljubomira Dimitrijevića. Ovo su sve odvojeni detalji, ali se svaki pametan Mađar mora zapitati: pa da li su to komunisti? I kome je od koristi ovakvo masovno ubijanje, pa i ako je reč o komunistima?
Ne spada zapravo ovamo, ali moram da spoznam da su neosporno veliki nacionalni interesi vezani za činjenicu da posle rata, naročito ako Zapadne sile pobede, a koju mogućnost ni jedan pametan mađarski državnik ne može da dovede u sumnju, ja je pak uzimam kao sigurnu, dakle da posle rata na mirovnim pregovorima ne bude onde samo poljsko-mađarsko prijateljstvo nedirnuto, štaviše podmlađeno i ojačano, prijateljstvo koje je osigurao mudar i velikodušan postupak prema poljskim emigrantima, nego i mađarsko-srpsko prijateljstvo čije je značenje upoznala i Vaša uzvišenost i stalno nastojavala da ga neguje. Posle ovih pogroma svakako je umnogome iščezla mogućnost mađarsko-srpskog prijateljstva. Postavljam pitanje: da li mađarska vlada pomišlja na to kakva će biti sudbina nevinih Mađara u Južnim krajevima ako bi ipak Zapadne sile i Sovjetska Rusija pobedile u ovom svetskom ratu?
Prema mojim obaveštenjima, dozvoljavam da su brojevi netačni, možda veći ili manji, za vreme vojnog zaposedanja Južnih krajeva palo je oko 8.000 žrtava, većinom Srba, vešanjem je palo bar 200 žrtava, u Žablju je pobijeno oko 1.400, u Čurugu oko 3.000, u Novom Sadu 2.000-2.500, o ubijenima u titelskom srezu nemam podataka, ali mislim da se i onde može računati bar sa 1.000, što svega iznosi oko 16.000 duša. Ako je i nekoliko hiljada više ili manje, u svakom slučaju broj je strahovit, odgovornost ogromna i odijum je neizmeran na duši sirotog mađarskog naroda, dok je sa gledišta budućnosti to istinski sistem građanskog rata i zloslutno po dobro Mađara. Mikloš Horti ne sme dozvoliti da na njegovo slavno vojničko ime, na savest naše nacije, na istoriju njegovog regentstva padne ova mrlja. Glasovi o svakakvim nečoveštvima dopiru do neba i ne mogu ostati bez osvete. Postavlja se pitanje: da li će ove grehe kajati Mađarska i njen regent s vladom i punom snagom mađarskih zakona, ili će to učiniti drugi i to višestruko, bilo po strašnom zakonu krvne osvete, bilo posle rešavanja za zelenim stolom kada se bude diktirao mir i pobednik, ali tada već okajanje neće biti s pravim krivcima nego s našim dragim i nesrećnim narodom.
I sama nemačka štampa donosi reči Ruzvelta iz proglasa poljskom narodu u kome se kaže da se sve strahote prema poljskom narodu, posebno prema deci i ženama, moraju osuditi, a posebno od svetske javnosti, i da je potrebno kažnjavanje svih krivaca za ta nedela. Mađarski merodavni činioci ne mogu da zatvore oči pred činjenicom da ove građanskoratne podivljalosti pokreću spoljne sile udružene sa domaćim prevratničkim elementima s ciljem da diskredituju mađarsku državu i nesposobnosti vladanja regenta. Da bi oborili Bardošija i da bi time otvorili put kvislinškoj vladi koja bi odmah bez prepreka proglasila opštu mobilizaciju i oterala celu mađarsku vojnu silu na rusku klanicu i stvorila smrtnu mržnju između srpskog i mađarskog naroda koji su po duši slični i jedan na drugi upućeni.
Prema mom najdubljem uverenju, za akciju je kucnuo poslednji čas!
S najdubljim poštovanjem Vaše uzvišenosti još od Segedina odani,
Žilinski, Narodni poslanik Stranke malih posednika“
Budimepšta, 4. februar 1942.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".