Vito Nikolić

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Vito Nikolić

Post od branko »

Vito Nikolić

Vito-dobri duh Nikšića

Poreklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gde mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presekao njegovo detinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbegao u Nikšić. Bio je svedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vreme Vito je živeo kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bežati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj osećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili poseta, a njemu ništa. Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vreme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razboleo se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živeo je ipak svoj život.

Prve zbirke pesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vreme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjede". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.
Pisao je i pesme za decu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pesma Mikija Jevremovića "Pijem".

Kad god pročitamo nevelik pesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pesmama ima puno sete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je preeminuo1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.

Slika
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Vito Nikolić

Post od branko »

Zašto je Vito Nikolić bio veliki: Zaustavite planetu, ja hoću da siđem

Na današnji dan pre 23 godine planetu je zaustavio i napustio Vito Nikolić. Otišao je, kako je par godina ranije zapisao, u "vječnu skitnju među zvijezdama". O Vitu Nikoliću koga nazivaju i "dobri duh Nikšića" i "crnogorski Jesenjin" kao i o značaju pesnika i pesništva ekskluzivno za Original govorili su Danica, ćerka Vita Nikolića i Željko Mijanović scenarista predstave čija se premijera očekuje na jesen u Ateljeu 212.

Piše: Marija Božić

Neki bi se čak usudili da kažu da je Vito Nikolić crnogorski Jesenjin, a on je bio "samo kafanski i više ničiji, bio pust i prezren - neželjen kao grobar", kako je zapisao u svojoj pesmi "Intime" pre više od dve decenije.

"Dobri duh Nikšića", kako Vita nazivaju sugrađani, zapravo i nije rođen u tom gradu. "Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živim u Titogradu", isticao je Vito. Za Pobjedu je pisao reportaže "Crnom Gorom, putem i bespućem". Nikšić je bio njegov duhovni i egzistencijalni oslonac i zbirno središte. Tu su bila "sva njegova blaga, dobri i poznati ljudi", kako se kaže u jednoj čuvenoj pesmi o gradu pod obroncima Trebjese. Možda su baš tog 27. aprila 1934. godine kada je rođen padale čuvene mostarske kiše iz pesme Pere Zupca. Otac mu je kao oficir bio raspoređen u Mostar, pa je Vito nakon rođenja proveo prve godine života tamo.

Kada je imao sedam godina, počinje Drugi svetski rat, a porodica se seli u Nikšić. Pre nego što je krenuo u prvi razred, njegova majka Danica umire, što ostavlja dubok trag u lirici u godinama koje su usledile. Skoro trideset i pet godina kasnije, dobio je ćerku i nazvao je po ženi bez koje je prerano ostao. I duboko priželjkivana nežnost, bila je nit koja se provlačila kroz njegove stihove.

Danica je u razgovoru za Original rekla da je najneobičniji bio po tome što je tek u četrdesetoj godini zasnovao porodicu, a razlikovao se i po načinu vaspitavanja ženskog deteta u konzervativnoj Crnoj Gori. Nada se da će uskoro imati dovoljno vremena da se posveti osnivanju fondacije koja će nositi ime njenog oca.

"Ako su drugi roditelji pred odlazak na posao djeci ostavljali poruke sa spiskom obaveza za taj dan, Vito je to činio pišući mi stihove, tako da i danas čuvam čitavu arhivu naših jutarnjih prepiski. On i moja majka Jelena su mi omogućili prilično bezbrižno djetinjstvo lišeno pritiska 'poznatog roditelja', tako da uopšte nijesam ni bila svjesna Vitovog značaja sve dok u osnovnoj školi nije došao red da se napamet nauče čuveni 'Vrapci'. Zahvaljujući njemu, moje djetinjstvo je proticalo uz neke od najvećih ljudi umjetničkog i društvenog, pa zašto ne i političkog, života Crne Gore i bivše Jugoslavije", priseća se ona.

Pavle Vuisić bio je samo jedan od njegovih prijatelja. I njemu je posvećena pesma "Drumovi će poželjet ludaka".

Pesme koje je pisao pune su tuge i svaka je slika njegove lične tragedije. A koliko je mogao da bude težak život u sirotištu u kojem je odrastao nakon očeve smrti, kada su svi imali posete i dobijali pakete, a on ništa? "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva većih od tri obroka dnevno i tople sobe", bio je iskren i u svom bolu. U takvim situacijama ljudi i ne znaju da lažu. Bar on nije umeo. Njegova verna pratilja, bolest, vodila ga je od jednog do drugog sanatorijuma, od Brezovika do Kasindola, preko Bežanije.

Šta bi bilo da je rođen i živeo u nekom drugom vremenu? Usudiću se da pomislim i na korak sam da izgovorim - francuski simbolisti bi ga prihvatili kao svog. Tu bi se uklopile pesme iz Drumovanja, prve zbirke koja je objavljena pre pedeset i pet godina. Tu zbirku, kao i Sunce, hladno mi je, pesnik je štampao o svom trošku, bez izdavača. Prema rečima njegove ćerke, "nije bio čovjek koji je želio da od svoje umjetnosti pravi estradu. Svaku svoju zbirku je objavio u samostalnom izdanju i malom tiražu, mada je dobijao ponude od velikih izdavačkih kuća. Jednostavno, to nije pripadalo njegovom konceptu života".

Njegovu poeziju prihvatali su i oni koji bi se nad kariranim stolnjacima dičili time da nisu pročitali nijednu knjigu u životu. Možda nisu znali da čitaju, ali su i te kako umeli da prepoznaju i cene ono što su čuli tokom beskrajno dugih noći, ali ne u Klubu književnika već u kafani gde je Vito zajedno sa prijateljima prenosio svoje, ali dogodovštine u kojima su mnogi mogli da se prepoznaju. Dobar deo njih nikada nije ni kročio u Nikšić, nije bio zaveden mirisom lipa ni prošetao krug po korzou, ali može da doživi i shvati kako "opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću".

Na jesen će u Ateljeu 212, u režiji Ljiljane Todorović, premijerno biti izvedena predstava u kojoj će legende srpske glumačke scene Petar Božović i Žarko Laušević prikazati jednu epizodu iz Kancelarije Uprave državne bezbednosti ondašnje SFRJ, s kraja šezdesetih godina. Petar Božović tumači lik Vuka Dragovića, strogog i principijelnog pukovnika Udbe, a radnju komada pokreće sudska tužba koju je pesnik podigao protiv poznatog, društveno etabliranog jugoslovenskog pevača zato jer je neovlašćeno "posudio" njegove stihove za kompoziciju koja je, u ono vreme, postala veliki hit.

Nepostojeći "stenogram" ovog uzbudljivog saslušanja rekonstruisan je na osnovu šturih dnevničkih zapisa koji je pesnik vodio tokom 1966, 1967. i 1973. godine, potpuno lišenih literarnih elemenata i poetsko-filozofskih opservacija.

Željko Mijanović, scenarista dramskog teksta "Zaustavite Zemlju, hoću da izađem", lično nije poznavao Vita Nikolića, ali odrastao je u istom okruženju i sam bio aktivan u pesničkim vodama. Za Vita kaže da je fenomen.

"Ovaj tuberkulozni beskućnik neuništivog duha koji je bolovao svoje gorke rane i jurišao na vetrenjače, dugo doživljavan kao 'lokalna znamenitost' i odbačen od tadašnje oficijelne književne kritike kao 'estradni umetnik', danas zadobija sve više poštovalaca, a njegovi stihovi postaju omiljeni na mnogobrojnim internet stranicama kulturnog i duhovnog prostora koji danas nazivamo regionom", kaže Mijanović u razgovoru za Original.

Da li bi književna kritika po Skerlićevim kalupima krojena, prihvatila Vita? Odbacila je i ismejavala jednog Disa, pa čemu bi onda njegov brat po peru mogao da se nada? Danica otkriva da sukobi sa vlašću nisu bili epohalnih dimenzija niti je on želeo da bude revolucionar.

"Njegovi 'politički ispadi' uvijek su bili više kritika ukupnog društva i ljudi nego samog političkog sistema. Kada su ga jednom u Nikšiću priveli u policiju zbog nekog incidenta u kafani, policajac je ponosno došao da referiše tadašnjem gradonačelniku Veljku Mićunoviću, koji je sjedio za svojim stolom u hotelu 'Onogošt'. Kad mu je saopštio koga je uhapsio, Mićunović mu je odgovorio: 'Sad fino da odeš po njega, odvedeš ga u njegov stan, legneš ga u krevet, pokriješ i onda opet dođi da mi kažeš da si sve to uradio'", otkriva Danica tu javnosti nepoznatu epizodu iz života svog oca.

Onima koji ga "optužuju" da je bio crnogorski Jesenjin, rekao bi da nema razloga da se stidi Jesenjinovog uticaja, a naročito "svojih pjesnika, svog jezika i svoje tradicije", kako je zabeležio Maksim Vujačić. Koliko god zvučalo kao topos, bio je jedan od poslednjih koji je poeziju živeo. I kako veliki pesnici pripadaju svima, onda ne treba da čudi što o njemu pričaju kao o bliskom prijatelju. Iako je prestao da drumuje 1994. godine, pesma "Noć sa Dubrovnikom" pisana 11. i 12. decembra 1991. predstavlja njegov oproštaj od poezije i sveta.

"I Vito i Žarko Laušević su svojevrsni životni tragičari, na različite načine. Laušević je nesporno veliki glumac i ne vjerujem da bilo kakva pauza može da naudi takvom talentu. Možda je upravo Vito Nikolić, po mnogo čemu, prava mjera Lauševićevog povratka u pozorište", zaključuje Danica.


Stihovi Vita Nikolića

INTIMA

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više niči,
i bio pust i prezren - neželjen ko grobar
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.


ROĐENDAN

Rođendan...
Dvadeset i peta opomena
za dugujući život.
Već - dvadeset i peta!
Kako se ludo okreće ova matora planeta,
kao zaljubljena šiparica
blesava od sreće.

Okreći se ti samo, stara,
okreći, okreći...
Što se tiče mene
- ja ću samo da začepim uši,
pa i poslije stote opomene,
biću opet dužnik ravnodušni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Rađe
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hoću da izađem,
idem u vječnu skitnju između zvijezda.


PROLJEĆE

Stariji za tamu jeseni tmaste
i grublji za grubost ove zime prošle,
ja vam ovoga proljeća neću mahati, laste,
i neću vam reći toplo dobro došle.

Vrapcima ja moram, nježno kao otac
reći nešto lijepo u dan ovaj plavi,
vrapcima, tom sitnom grumenju života,
što je cvrkutalo zimus na mećavi,

dok ste vi negdje, ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste.
Ne, vaš mi cvrkut sad, zbilja, ne treba,
razmažene gospođice laste.

Oni su zimus zebli ispod streha,
oni su voljeli i golo ovo granje.
Moje poštovanje, vesela ruljo smijeha,
drugovi vrapci - moje duboko poštovanje.


PISMO MOJOJ UČITELJICI

Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe,
poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička,
klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam - daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljikave žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja -
učiti nekog ljubavi uz huku
jednog strašnog rata, jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost