Jovan Cvijić

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Jovan Cvijić

Post od branko »

Slika

Јован Цвијић је рођен 11. октобра (29. септембра по старом календару) 1865. године у Лозници. Отац му се звао Тодор Цвијић, по занимању трговац. Мајка му се звала Марија, рођена Аврамовић, из Корените, села у области Јадар, што се налази близу манастира Троноше и Тршића родног села Вука Караџића. Основну школу је завршио у Лозници, а нижу гимназију у Лозници и Шапцу. Вишу гимназију је завршио у Београду, у Првој београдској гимназији.
По завршетку гимназије, 1884. године, хтео је да студира медицину у иностранству, међутим лозничка општина није могла да стипендира његово школовање у иностранству. Тада му је његов професор из шабачке гимназије Владимир Карић, предложио да слуша студије географије на Великој школи у Београду. Цвијић га је послушао и исте године уписао Природно-математички одсек Велике школе у Београду. Ове студије је завршио 1888. године. Једну школску годину 1888/89. је радио као предавач у Другој београдској гимназији. Потом је 1889. уписао студије физичке географије и геологије на Бечком универзитету као државни питомац. Студије у Бечу је завршио 1892. а већ 1893. године је докторирао на истом универзитету са тезом „Das Karstphänomen“.
Марта 1893. постао је редовни професор Филозофског факултета Велике школе у Београду. У прво време предавао је физичку географију и етнографију, а затим само географију.
Науком се почео бавити још као студент Велике школе и тада је настао његов рад „Прилог географској терминологији нашој“, а наставио као средњошколски професор и бечки студент проучавајући крашке појаве у источној Србији, Истри и Јадранском приморју и на основу тога објавио више радова и своју дисертацију. Читав живот посветио је проучавању Србије и Балканског полуострва, путујући скоро сваке године по Балкану.
Осим чисто географских проучавања, бавио се и геологијом (геоморфологијом, тектоником, палеогеографијом, неотектоником). Његова монографија о карсту изазвала је веома повољне оцене у европским научним круговима, а приступна академска беседа о структури и подели планина Балканског полуострва на основу геолошко-тектонске грађе прославила га је као првог јужнословенског геотектоничара. И у географским делима Цвијић је увек укључивао геологију. Двотомна „Геоморфологија“ ни данас није изгубила актуелност и представља изванредну полазну основу у савременим проучавањима. Бавио се проучавањем балканских психолошких типова.
Приликом оснивања Београдског универзитета 1905. био је међу првих осам редовних професора који су затим бирали цео остали наставни кадар, јер тада су сви професори и сарадници укинуте Велике школе стављени на располагање.
Основао је Географски завод Филозофског факултета 1893. године и био његов управник од оснивања до 1927. године. Заједно са групом географа и природњака основао је Српско географско друштво 1910. у Београду. Био је председник овог друштва од оснивања до своје смрти. Био је два пута ректор Београдског универзитета 1906/07 и 1919/20.
Постао је научник светског гласа и добио је многа признања.
Дописни члан Српске краљевске академије постао је 5. фебруара 1896 редовни члан 4. фебруара 1899. Постављен је указом за председника Српске краљевске академије, 12. априла 1921. На овом положају био је до своје смрти 1927. године.
Осим тога био је дописни члан Академије наука СССР,
Југославенске академије знаности и умјетности,
Ученог друштва Парнасос (Атина),
почасни доктор Сорбоне и Чешког универзитета (Праг).
Био је почасни члан многих географских, етнографских, природњачких и других друштава широм света (Петроград, Будимпешта, Букурешт, ...).
Био је носилац енглеске, француске и америчке медаље за научне радове.
За тридесет и неколико година интензивног научног рада објавио је многа значајна дела. Једно од најважнијих дела је „Балканско полуострво“.
Важнија дела (везана за геологију):
Географска испитивања у области Кучаја у ист. Србији, 1893;
Das Karstphänomen, 1893, Wien;
Карст, 1895;
Структура и подела планина Балканског полуострва, 1902;
Die Tektonik der Balkanhalbinsel mit besonderer Berückichtigung der neueren Fortschritte in der Kenntnis der Geologie von Bulgarien, Serbien und Mazedonien, 1904, Wien;
Основе за географију и геологију Македоније и Старе Србије I-III, 1906-1911;
Grundlinien der Geographie und Geologie von Mazedonien und Alt-Serbien. Nebst Beobachtungen in Thrazien, Thessalien, Epirus und Nordalbanien, 1908, Gotha;
Језерска пластика Шумадије, 1909;
Преко тридесет година је путовао кроз наше крајеве, што је резултирало бројним радовима и утемељењем „антропогеографске школе“. Оно што карактерише његов научни рад, јесте утицај климе и рељефа на грађу (морфологију човека, наглашавајући практично међу првима да је човек екосензибилно биће. Кад се ради о формирању антрополошких типова, Цвијић у примарне факторе убраја социјалну структуру, односно занимање, ендогамију и егзогамију, као и миграције. Посебно је наглашено деловање географске средине на етнопсихолошке карактеристике становништва. - Основну концепцију оваквог става је дао у раду Антропогеографски проблеми Балканског полуострва, што је проширено у Балканском полуострву и јужнословенским земљама (Цвијић, Ј.: Балканско полуострво и јужнословенске земље, II, Београд 1931.) Овај рад је најпре објављен на француском језику, а потом 1922. године знатно проширен и штампан на српском језику. - Етнопсихолошка типизација и одела балканског становништва коју је дао у овим делима, после II светског рата у нашој средини је претрпела оштру идеолошку осуду. Потом је уследило игнорисање и покушај истискивања из фондова научних сазнања. - Недавно се појавило репринт издање Цвијићевог Балканског полуострва, што свакако представља значајан помак у тумачењу антропологије и рада у антропологији у нашој средини. Умро је 16. јануара 1927. у Београду у 62. години.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Jovan Cvijić

Post od branko »

Jovan Cvijić

Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje [1908]


Ova rasprava je izišla na srpskom 1908, za vreme aneksione krize, a odmah za tim na francuskom, ruskom i češkom jeziku. Izvodi na engleskom. Sva izdanja ove brošure bila su zabranjena u Austriji.
Izvor: Jovan Cvijić, Sabrana dela, Knjiga 3 (Tom I): Govori i članci. Izdavači: Srpska akademija nauka i umetnosti / Novinsko-izdavačka radna organizacija „Književne Novine", / Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Urednici: Akademik Radomir Lukić, odgovorni urednik Mihailo Maletić, Dragutin Ranković, Beograd, 1987.


Uvod
Poslednjih decenija nije bilo događaja, koji je izazvao toliku uzrujanost među balkanskim narodima i državama, a naročito i na prvom mestu u srpskom narodu, kao aneksija Bosne i Hercegovine, koju je Austro-Ugarska samovlasno izvršila krajem septembra ove [1908, prim. PR] godine. Taj čin ubija veru u vrednost međunarodnih ugovora, pokazuje da su male zemlje kao Srbija i Crna Gora, ne samo ekonomski skoro zagušene, nego i politički neobezbeđene; njime se na očevidan način vređa princip narodnosti, jer se definitivno stavlja pod tuđinsku upravu centralni deo srpskoga naroda, koji je već podeljen na sedam koje uprava koje država. Dalje je zbog aneksije Bosne i Hercegovine i širim slojevima postao jasan teški nacionalno-politički položaj srpsko-hrvatskoga naroda, koga ima oko deset miliuna i reljefno se sagledao njegov nacionalni problem. Naposletku je uhvatilo korena duboko osećanje da za srpskohrvatski narod nastaju veliki događaji, koji se možda mogu samo za neko vreme odložiti.
Geografski i ekonomski položaj Srbije
Na jednom vrlo važnom i teškom geografskom položaju formirala se u prvim desetinama prošloga [XIX, prim. PR] veka nova mala politička teritorija, vazal Turske, Kneževina Srbija. Ona je zauzimala središni položaj u severnom delu Balkanskoga Poluostrva, kroz koji prolazi najvažnija komunikaciona arterija Poluostrva, moravsko-vardarska linija i vezuje srednju Evropu s Turskom, Malom Azijom, docnije i sa Sueckim Kanalom. Zemljište Srbije je nagnuto s Juga na Sever, sve veće reke teku u tom pravcu i njihove su doline otvorene prema Dunavu. Ta Srbija je dakle bila po geografskom položaju više dunavska nego balkanska zemlja, zatim je zbog centralnog položaja i moravske doline važna tranzitna zemlja između srednje i zapadne Evrope i Bližeg Istoka.
Vazalna Srbija je bila otvorena prema austrijskoj monarhiji i bila je na nju trgovinski upućena. Njene ekonomske veze sa Austro-Ugarskom nisu tada ni otežavane ni sprečavane. Osim toga, Srbija je, kao deo velike turske carevine, održavala sa ostalim delovima njenim žive trgovačke veze. Imala je dakle u svima pravcima slobodno ekonomsko i trgovačko kretanje. Preko turske Bosne i Hercegovine gonili su trgovci rogatu stoku i žita i za Jadransko Primorje, naročito za Dubrovnik. Od komunikacija, kojima je Srbija izlazila na Jadransko More, osobitu je ulogu imao stari trgovački drum, koji je od Mokre Gore vodio preko Foče i Bileća. Njime se sa stokom od granice Srbije na Mokroj Gori za četiri-pet dana moglo stići u Jadransko Primorje.
Od Berlinskog Kongresa položaj Srbije, i ako je postala samostalna kraljevina, u nekoliko i zbog toga što je postala samostalna i označeni centar i kristalizaciona tačka srpskog naroda, postaje nesravnjeno teži. Od ovoga kongresa položaj Srbije je takav da Austro-Ugarska ima mogućnosti da spreči ili da oduzme Srbiji uslove za pravi ekonomski i kulturni razvitak, i da, ne prisvajajući formalno teritoriju Srbije, napravi od nje svoga ekonomskog i političkog vazala. Na Berlinskom Kongresu je dakle geografski i ekonomski položaj Srbije na njenu štetu znatno izmenjen.
Kao političko-teritorijalni rezultat ovoga kongresa javljaju se ove ideje i ova fakta: pazilo se samo na interese velikih sila; male balkanske države samo su kroz te interese i preko onih velikih sila, koje su za njihovu teritoriju najjače zainteresovane, manje ili više teritorijalno dobijale. Dalje, sprečeno je da u severnom delu Balkanskoga Poluostrva postane neprekidan niz slovenskih državica time što je dat mandat Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje jedna velika sila, najpre privremeno, sada, posle aneksije i stalno, balkanska država.
Pod uticajem tih ideja, i zbog poslednje teritorijalne promene, Srbija i Crna Gora su teritorijalno onakažene i ekonomski vezane. Nijedna nije dobila ni onoliko teritorije koliko su njihove vojske osvojile i držale pre Berlinskoga Kongresa. Ne samo da je sprečeno da se ove dve državice teritorijalno sastave, već je formirana između njih uzana politička teritorija, koja je dobila ime Novopazarski Sandžak, i, radi veće sigurnosti da se Srbija i Crna Gora ne sastave, u njega su ušli, pored turske uprave i vojske, austrijski garnizoni. Srbija je dobila neprirodne i geografske i etnografske i političke granice i ne samo da nije dobila izlaz na Jadransko More, do čijih se obala prostire jednostavan srpski narod, već nije bila gospodar nijednoga svog izvoznoga pravca. Dok je do Berlinskog Ugovora imala Austro-Ugarsku kao graničnu državu samo duž severne granice, od okupacije Bosne i Hercegovine dobila ju je i na Zapadu. Zapadnu granicu Srbije Austro-Ugarska je odmah posle Berlinskog Kongresa iz političkih razloga skoro hermetički zatvorila. Srbija je izgubila i stari trgovački put od Mokre Gore preko Foče za Dubrovnik i time onaj, ranije slobodan izlaz na Jadransko More. Sve granice Srbije i sve komunikacije, kojima bi ona mogla stojati u ekonomskoj i trgovačkoj vezi sa srednjom i zapadnom Evropom, postale su zatvorene Austro-Ugarskom. Srbiji bi osim ovih granica ostali samo još dva, istina jako zaobilazna, pravca, kojima bi u slučaju velike nužde mogla stupiti u ekonomske i trgovačke veze s onim svetom, koji troši njene zemljoradničke i stočarske produkte. Ti su pravci: jedan niz Dunav za pristaništa Crnoga Mora, a drugi od Vranja preko Soluna za mediteranske, naročito italijanske pijace. Ali na prvom, važnijem izvoznom pravcu nailazi se na visoke takse za prolaz lađa kroz Đerdap, koje opet potiču od Berlinskog Ugovora, a na drugom su još veće teškoće. I jedne i druge ću docnije izložiti. Postiglo se dakle da je Srbija posle Berlinskog Kongresa bila ekonomski potpuno zatvorena i mogla je imati samo onoliko ekonomske i političke samostalnosti koliko bi se dopadalo njenom najvećem susedu, dualističkoj monarhiji, pod kojim je najveći deo srpsko-hrvatskoga naroda i koja je stalno politički protivnik Srbije. U Evropi nema države koja bi imala tako rđav ekonomski položaj obeleženih osobina kao što ga je Srbija dobila na Berlinskom Kongresu. Posle ovoga kongresa Srbija je dakle bila skoro opkoljena zemlja, a mi smo postali uhapšeni narod.
Iznemogla od dva rata, koje je pred Berlinskim Kongresom vodila s Turskom, poražena rezultatima ovoga kongresa i pod uticajem za nju nepovoljnih opštih političkih prilika, takozvana nezavisna Kraljevina Srbija potpala je posle Berlinskog Kongresa pod ekonomski, a zatim i politički uticaj Austro-Ugarske, postala je gotovo njen vazal. Zaključen je sa Austro-Ugarskom povoljan trgovinski ugovor, koji je izgledao kao prva etapa za carinski savez, i ceo ekonomski život Srbije čvrsto se vezao za dualističku monarhiju; izvoz je bar prividno bio poglavito prema Pešti i Beču upućen, u stvari je veći deo njegov samo prolazio kroz Austro-Ugarsku i kretao se prema Anversu, Roterdamu i nemačkim pristaništima. Zaključena je bila sa Austro-Ugarskom i vojna konvencija, po kojoj se Srbija odrekla svakog nacionalnog rada i svake veze sa Bosnom i Hercegovinom. Ceo politički život Srbije stajao je pod skoro isključnim uticajem Austro-Ugarske; šta više ona je izazivala i mnoge od unutrašnjih političkih događaja. Izgledalo je da je ostvarene ideja onih velikih sila, koje su na Berlinskom Kongresu bile najmoćnije i držale da će Srbija postati samo ekonomsko-politički vazal Austro-Ugarske.
Pod tim uticajem Srbija je bila sve do poslednjih 10—12 godina. Skoro ceo narod u Srbiji bio je najodlučnije protivan novom ekonomskom i političkom vazalstvu i, ne uviđajući i težak geografski i ekonomski položaj Srbije posle Berlinskoga Kongresa, svodio je sve te događaje samo na dinastiju i smatrao ih jedino kao potrebu dinastije i dinastične politike. U Srbiji se s mukom vladalo, dešavali su se teški unutrašnji događaji. Pored toga pojedinci i partije, uznemireni usled takvog stanja, a nemajući dovoljno moralne i socijalne discipline, odali su se u masi ljutim unutrašnjim borbama. Naša zemlja daje klasičan primer kako rđav geografski i ekonomski položaj može izazvati i unutrašnju anarhiju. Ipak ima jedna dobit, koju je Srbija imala prvih godina posle Berlinskog Kongresa: imajući povoljan trgovinski ugovor s Austro-Ugarskom i, utvrdivši pomenuti politički odnos s ovom monarhijom, ona je bila kao u nekoj političkoj zavetrini i ipak je kulturno i privredno napredovala; u ovom vremenu je stvoren znatan broj važnih kulturnih tekovina.
Pristigle su nove generacije, ostalo je pojedinaca koji nisu bili moralno slomljeni ranijim događajima, javile su se nove energije a u isto vreme nastaju i odlučni prvi koraci za emancipacijom od Austro-Ugarske. To je naročito ojačalo poslednjih 4—5 godina. Dok pre 10—12 godina Austro-Ugarska nije skoro nikad pravila smetnje srpskom izvozu i nije zatvarala severnu granicu Srbije, jedina ekonomska vrata Srbije posle Berlinskog Kongresa, ona je od pre 10—12 godine počela da zabranjuje izvoz svinja i rogate stoke. Kao povod se navode stočne bolesti, koje se učestano odonda javljaju, otkad počinju težnje za emancipacijom od Austro-Ugarske. Ali nije samo time Austro-Ugarska napravila još dubljim antagonizam koji je između nje i Srbije već postojao. Izgleda da klerikalna dualistička monarhija ima neku naročitu sposobnost da se s velikom veštinom identifikuje sa svakom napopularnom strujom. Odavno omrznuta od popularnih grupa u Srbiji, ona je bila neprijateljski raspoložena i prema srpskom parlamentarizmu.
Da bi se oslobodila od ekonomske i političke zavisnosti, Srbija učini gorostasan napor i, protivno svoj težini i bezizlaznosti geografskog položaja, uđe u ekonomski i carinski rat s Austro-Ugarskom, koji je trajao dve i po godine. I tek u avgustu ove godine zaključen je istina trgovinski ugovor između Srbije i Austro-Ugarske, ali tako male vrednosti da se ekonomski rat, i dalje latentno nastavlja. Za vreme carinskog rata se pokazalo da su izvozu Srbije i niz Dunav i prema Solunu stavljene nasuprot znatne smetnje.
Srbija izvozi tri glavne vrste produkata: sirovo i suvo voće (naročito suve šljive), žita i stoku (naročito rogatu stoku i svinje), u novije vreme i dosta živine.
Posle objave carinskog rata, suve šljive i žita mogli su biti upućeni poglavito niz Dunav u Brailu i Galac, odakle su kroz Crno More, Bosfor i Dardanele dalje raznošeni. Taj izvoz je naišao na pomenute visoke takse na Đerdapu. Po Berlinskom Ugovoru Austrija je dobila pravo na regulisanje Đerdapa i ona je to pravo prenela na Ugarsku po cenu unutrašnjih kompenzacija, u kojima su, kao što je poznato, te zemlje neiscrpne. Ugarska je regulisanje Đerdapa rđavo izvela, a zatim je uvela visoke takse za prolaz lađa kroz Đerdap, po kojima je svima ostalim državama znatno otežana plovidba na donjem Dunavu. O prvom, čisto tehničkom, pitanju ne mogu se duže baviti. O njemu vrlo nepovoljno sude tehnički stručnjaci*. Dosadašnjom praksom je dovoljno utvrđeno da je regulisanjem Đerdapa plovidba vrlo malo dobila; mala dobit je poglavito u tome što se plovidba može da vrši veći broj dana u godini nego pre regulisanja. Za prolaz brodova rđavo regulisanim Đerdapom od Moldave do Turne Severina, na dužini od 104 km., plaćaju se vrlo visoke takse. Na te takse naišao je eksport žita i suvih šljiva iz Srbije za vreme carinskog rata, i srpski proizvođači i trgovci morali su imati znatnih gubitaka.
* C. V. Suppan, u delu „Wasserstrassen und Binnenschiffahrt", 1902, Berlin, na
Stp. 94.
Još je mnogo teže išlo s izvozom žive stoke. Pošto je bila zatvorena sva granica prema Austro-Ugarskoj, onaj stari drum preko Foče i Bileća mnogo ranije, odmah posle Berlinskoga Kongresa, stoka se morala prenositi jedino železnicom do Soluna, a odatle lađama za Egipat, Maltu i naročito za italijanske trgove, gde je stizala posle 10—27 dana. Uz to je još železnica od srpske granice do Soluna, kroz tursku teritoriju, u rukama austrijskih kapitalista i s austrijskom administracijom, i transportne takse su vrlo skupe. Naposletku, srpski izvoz je tom linijom samo donde mogućan, dok smo s Turskom u prijateljskim odnosima. Prenos jednoga govečeta iz Srbije do Đenove košta sa svima troškovima 55—60 dinara. Za preradu svinjetine u konserve postojale su klanice, naročito moderna, po amerikanskom načinu, uređena klanica kod Beograda i konserve su u raznim pravcima izvožene, na prvom mestu u Francusku.
Naposletku je bilo znatnih teškoća i za izvoz svežeg voća, i ono se u početku carinskog rata moralo u bescenje prodavati.
Srbija je dakle odredbama i konzekvencijama Berlinskog Ugovora ekonomski zatvorena kao u mišolovci i predata na milost i nemilost dualističkoj monarhiji. Aneksijom Bosne i Hercegovine takav se položaj Srbije definitivno fiksira.
Poslednjim činovima Austro-Ugarske i Bugarske do kraja je uništen onaj privremeni red i ona labilna ravnoteža, koji su stvoreni Berlinskim Ugovorom i na njihovo mesto se mora ustanoviti nov teritorijalni i ekonomski red u ovom kraju Evrope. Na Berlinskom Kongresu je Srbiji nametnut opisani ubitačan geografski i ekonomski položaj i Srbija mora najpre, i s pravom, tražiti da se pri utvrđivanju novog reda taj položaj u tom smislu izmeni što će se osigurati bar minimum uslova, koji su joj za život i razvijanje potrebni. Ovi bi se u tome sastojali što bi Srbija dobila izvesnu teritorijalnu zonu u oblasti srpskoga naroda, kojom bi izlazila na Jadransko More.
Pored ekonomske postoji i politička opasnost za Srbiju. Njena mala teritorija ostaje samo za neko vreme da vrši ulogu umetka između Austro-Ugarske i ojačale nezavisne kraljevine Bugarske, koja je dvaput veća od Srbije. Takva ekonomski ugušena politička teritorija ne može se dugo kao samostalna održati. Definitivno uvedena na Balkansko Poluostrvo, Austro-Ugarska će nastaviti zavojevačku politiku prema Jugu. Ona ne može trpeti na svojoj južnoj granici malu Srbiju, koja joj je već svojom egzistencijom protivna, koja mora izazivati nade srpsko-hrvatskoga naroda za nacionalnom samostalnošću i, htela ili ne htela, činiti stalno nesigurnim položaj Austro -Ugarske u Bosni i Hercegovini. O tome su načisto imperijalistički raspoloženi dinastično-vojnički krugovi Austro-Ugarske; u austrijskim vojničkim časopisima vođene su pre nekoliko godina diskusije o pravcu prodiranja dalje prema Jugu i utvrđeno je da put ne vodi kroz uzan, između Srbije i Crne Gore umetnut Novopazarski Sandžak koji je i zbog terena za veće vojne ekspedicije jedva prohodan, već preko Srbije, u prvom redu moravskom dolinom.
Nije manja opasnost za Srbiju ni od Bugarske, naročito ako neprijateljsku akciju prema Srbiji započne u sporazumu s Austro-Ugarskom. Obaveštenim krugovima je poznato da se Bugarska poslednje 2—3 godine stalno neprijateljski ponašala prema Srbiji, da je u dva maha tražila ma kakvih povoda za objavu rata Srbiji i da je u tome bila sprečena samo intervencijom nekih velikih sila.
Značaj Bosne i Hercegovine za srpski narod
Pri utvrđivanju granica Srbije i Crne Gore na Berlinskom Kongresu nije se dakle pazilo ni na teritorijalnu ravnotežu ni na minimum teritorije, koji je potreban za život dveju srpskih državica, na momente o kojima inače ipak i najformalističnija diplomatija vodi računa. Isto su tako sasvim zanemarena nacionalna ravnoteža i velika nacionalna prava, prirodna prava jednoga naroda. Ja pri ovome ne mislim na potpuno izvođenje principa nacionalnosti i na tačno nacionalno omeđavanje država. Takva metoda, izvedena na jednom kongresu i za izvesne krajeve, mogla bi možda da izazove druga nacionalna pitanja i poznate protivnosti u Evropi, koje se tiču periferijskih oblasti i periferijskih delova pojedinih naroda. Ali kao neosporan minimum principa nacionalnosti mora vredeti to da se ne sme dati tuđinu, stranoj državi, centralna oblast i jezgro jednoga naroda, jer to znače Bosna i Hercegovina za srpski narod. One dakle nisu za Srbiju i srpski narod ono što su Elzas i Lotringija za Francuze ili Trenta i Trst za Italijane ili alpijske austrijske oblasti za Nemačku, već ono što je oblast Moskve za Rusiju i što su najčvršći delovi Nemačke i Francuske za ova dva naroda, oni dakle delovi koji su najbolji predstavnici nemačke i francuske rase. Ne sjediniti Bosnu i Hercegovinu sa Srbijom i Crnom Gorom ili im bar ne dati autonomnu upravu, već ih predati Austro-Ugarskoj, to znači stvoriti labilnu ravnotežu, pakleno stanje, koje ne da mira ni zavojevaču ni nacionalnom pretendentu i protiv koga su u stalnoj uzbuni sve žive sile jednoga naroda. Takve kombinacije su najveća besmislica; one ne samo ne osiguravaju mir, već su leglo stalnih nemira i opasnosti za mir, naročito namešteno bure puno baruta pored velike vatre, koja ga sa svih strana liže.
I ako je opšte poznato da su Bosna i Hercegovina oblasti čisto srpske rase, ja ću u kratko predstaviti njihov položaj i značaj za srpski narod.
Srbija i Crna Gora su male oblasti kristalizacije, u kojima nije skupljena ni jedna trećina naroda srpsko-hrvatskoga jezika.
Rezultat izračunavanja je ovaj: Naroda našega jezika ima oko deset miliuna. On po broju dolazi na treće mesto među Slovenima, odmah posle Rusa i Poljaka. Od nemačke granice do Carigrada nema većeg naroda od našega. Veći je dakle od Čeha, Mađara, Bugara i Grka. Godišnji priraštaj našega naroda iznosi oko 100.000; isti je ili veći od okolnih naroda, a spada među narode koji najviše priraštaju. U tom velikom kompleksu ili etnografskoj oblasti srpskoga naroda Bosna i Hercegovina imaju centralni položaj.
Sva ta narodna masa od deset miliuna govori jednim jezikom koji je toliko jednostavan, kao retko koji u Evropi. Od Istre pa duboko u Makedoniju mogu se seljaci među sobom sporazumevati. Osim toga je slavistima i znalcima jezika poznato, da na Balkanskom Poluostrvu nema narodnoga jezika koji je toliko formiran i usavršen za literaturu i nauku kao što je srpski jezik.
Prvi književni spomenik srpskoga jezika postao je u Bosni 1189 godine, poznato pismo bana Kulina. Najlepše narodne umotvorine postale su na zemljištu Hercegovine i Bosne. Jezik Hercegovine uzeo je osnivalac srpskoga književnog jezika i novije srpske literature, Vuk Karadžić, za književni jezik srpskoga naroda. Taj isti jezik usvojen je za književni jezik Hrvata još u prvoj polovini 19 veka. Mnogi najzaslužniji ljudi srpskoga naroda poreklom su iz Bosne i Hercegovine. Nekoliko od današnjih najboljih srpskih književnika, čiji su spisi rasprostranjeni i cenjeni po celome srpskom narodu, Hercegovci su i Bosanci. Svako naučno preduzeće u Beogradu nalazi najživljih saradnika u Bosni i Hercegovini. O celini srpskoga naroda i njegovim nacionalnim težnjama ima ista shvatanja sva srpska žurnalistika, a u izvesnom pravcu prednjači srpska žurnalistika Bosne i Hercegovine. Pored svih prepreka, koje se stalno stavljaju, literarne i naučne veze između Beograda s jedne i Mostara, Sarajeva i Banjaluke s druge strane ostale su žive i intimne.
Ali narod obeleženoga prostora nije vezan samo istim jezikom i literaturom. Na većem delu te geografske prostorije postoji srpsko nacionalno osećanje i mišljenje, koje je u širokim narodnim slojevima tako jako kao ni kod jednoga balkanskog naroda. Po zajedničkim istorijskim tradicijama jasno se oseća da su narod i viši narodni život sastavljeni ne samo od živih ličnosti nego i od mrtvih i od događaja prošlosti. I ako ima regionalnih razlika, iste su osnovne psihičke osobine naroda cele obeležene oblasti, one stvaralačke osobine narodnoga duha, koje se u svemu pokazuju: počevši od motiva u ornamentici i od načina na koji se zgrade i alatljike grade pa do pogleda na život, do one sume osećanja, praznoverica i maštanja, kojima narod daje sebi računa o svetu i životu. I u ovome pogledu narod Bosne i Hercegovine predstavlja jedan od etnografski najsvežijih i najjačih delova srpskoga naroda i čini nerazdvojnu celinu s narodom zapadne Srbije, Novopazarskog Sandžaka i Crne Gore. Kad se iz crnogorskih Brda pređe u Hercegovinu ne opaža se u narodu nikakva razlika. Isto je tako, kad se iz pograničnih krajeva Srbije pređe u Bosnu ili u Novopazarski Sandžak. Skoro celo stanovništvo zapadne Srbije poreklom je iz Hercegovine, Bosne i Novopazarskog Sandžaka.
Trgovina ne samo Bosne i Hercegovine već i susednih oblasti, pa i zapadne Srbije poglavito je u rukama Hercegovaca. Nigde nije odanost i požrtvovanje za kulturne i prosvetne interese srpskoga naroda više razvijena no u Hercegovini i Bosni. Šta više Bosanci i Hercegovci su u znatnom broju učestvovali u svima ratovima, koje je Srbija u 19 veku vodila radi svog oslobođenja i oslobođenja susednih oblasti. Oni su još u tursko vreme, pre okupacije, digli veliki broj svojih crkava, škola i osnovali druge prosvetne i kulturne, ustanove, i taj su rad i posle okupacije nastavili; i sad sami izdržavaju svoje škole i učitelje i čine velika zaveštanja na ekonomske i prosvetne ciljeve. Imaju svoju prosvetnu organizaciju, koja raspolaže znatnim sredstvima za školovanje darovitih, mladih ljudi na univerzitetima.
Idući iz Srbije prema Zapadu najpre se u centralnoj Bosni nailazi na katoličko stanovništvo srpskoga jezika. Granica između jednostavnog pravoslavnog i mešovitog pravoslavno-katoličkog stanovništva ide u glavnome razvođem između reka Drine i Bosne. Katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine se do okupacije osećalo kao celina s pravoslavnim. Izmešano s pravoslavnim, koje prevlađuje, ono leži u sredini između Hrvatske, u kojoj većinu čini katoličko stanovništvo, i Srbije s istočnom Bosnom i Hercegovinom gde su isključno pravoslavni. Iz tih delova Bosne može se dakle znatno uticati da se izravnaju razlike stvorene različnim istorijskim razvitkom između zapadnih i istočnih zemalja istoga naroda i da se one još čvršće spoje, no što je sad slučaj, u jednu kulturnu celinu. Ovo tim pre i lakše što su većina Hrvata i Srba i u Hrvatskoj pokazali da su ne samo osetili potrebu da se uzajamno trpe, već i sposobnost i uviđavnost da zajednički rade. Duh i smisao austrijske okupacione uprave bio je tome sasvim protivan: rastavljao je i udaljavao ove narodne delove kao što će se videti iz iduće glave.
Iz izloženoga je jasno da su Bosna i Hercegovina po vrednosti naroda, po njegovom centralnom položaju u etnografskoj masi srpsko-hrvatskoga naroda i po zgodnoj mešavini pravoslavnih i katolika ključ srpskoga problema. Bez njih ne može biti veće srpske države. One su najvažnija oblast i za rešavanje srpsko-hrvatskoga i time Jugoslovenskoga pitanja.
Duh i smisao austrougarske uprave u Bosni
Austro-Ugarska je država jedne dinastije. Njena teritorijalna politika je isto tako poglavito politika dinastije. Onoga časa kad izgubi suverenstvo nad jednom oblašću, ona odmah uporno traži da proširi svoj suverenitet nad ma kojom drugom oblašću, gde je momentalno najlakše, gde je najmanji otpor. To nije politika jednoga velikog državnog organizma, koji, pun snage i života, smišljeno zauzima onu oblast, koja mu zbilja treba. Ne, austrijska teritorijalna politika je nelogična, po glavnoj osobini srednjevekovna.
Iz takvih motiva, a sticajem osobitih prilika, ona je na Berlinskom Kongresu dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Ne bi ga mogla dobiti bez krepke pomoći, koju su joj ukazale Nemačka i Engleska, naročito prva, za koju je okupacija Bosne izgledala snaženje nemačkih težnji i nemačke politike. Zavojevanje ovih srpskih zemalja nije bila potreba širokih narodnih slojeva Austro-Ugarske; nisu ga želeli ni pojedini ekonomski slojevi, ni industrijski i trgovački. To je želela samo dinastija i dvorsko-vojnička struja. Što je posle svršenog čina dala na to pristanak neznatna većina parlamenta, to ne može iznenaditi one, koji znaju malu vrednost ovoga organa u Austro-Ugarskoj, naročito za spoljna pitanja; naprotiv, poznavaoce austrijskih prilika je iznenadilo što to nije jednoglasno primljeno.
Razumljivo je što takva nelogična i neprirodna politika zavojevanja nije mogla da ispuni skoro nijedno obećanje, koje je na Berlinskom Kongresu iznosila kao razlog za okupaciju. Najglavniji je razlog bio taj što Dalmaciji treba kopneno zaleđe s kojim bi se komunikacijama vezala. Kako su velike sile malo uzimale u obzir težnje naroda Bosne i Hercegovine, ovo je za njih moglo biti razlog. Ali to obećanje Austro-Ugarska nije ispunila. Ona za 30 godina nije uspela da železnicama veže okupirane zemlje s Dalmacijom; ove su zemlje ostale strane jedna drugoj kao što su bile i pre okupacije. Osim toga, ne samo do Berlinskog Kongresa, nego i do danas Dalmacija je ostala jedna od zemalja koje su ekonomski najnazadnije, i to priznaju sami Austrijanci u parlamentu, u žurnalistici, u brošurama. Dalji razlozi za okupaciju bili su ovi: Austro-Ugarska može, kao država velikih sredstava, da reši agrarno pitanje i može da unese mir i red među narod raznih vera, među hrišćane i muhamedance, koji se međusobno tru. I, dok su Srbija i Bugarska, u kojima je bilo istih agrarnih prilika, potpuno rešile agrarno pitanje, i to odmah posle Berlinskog Kongresa, jedina ga Austro-Ugarska nije rešila. Ne samo da nije unela red i mir među narod raznih vera i konfesija, već je te protivnosti, samo zaoštrila.
Kao što nije mogla izvršiti gornje zadatke, tako nije mogla ni inače uneti pravu kulturu i mir u Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska monarhija nosi sobom poglavito izvestan, specifično austrijski duh uprave i klerikalno-katoličke težnje. To je ono što se naročito oseća u njenom spoljnom radu na Balkanu, naročito u okupiranim zemljama.
Pod austrijskim duhom uprave razumem poznatu suvu austrijsku administraciju, zatim strog policijski red. To je najpotpuniji režim tutorisanja, do virtuoznosti izveden u Bosni i Hercegovini, može biti poslednji primer stare policijske države. Vlast je sve regulisala, sve naređuje, u svašta se meša, koliko god može ubija svaku ličnu inicijativu. Poznati austrijski Beamter-i , koji su vrlo ljubazni i uslužni prema strancima, smatraju Bosance i Hercegovce kao divljake, gledaju na njih s velike visine (von oben herab) i misle da su došli da ih usreće na svoj način i prema svojim šemama. Nema sumnje da oni unose izvestan policijski red i one kulturne novine koje odgovaraju malim ljudskim potrebama. Ali austrijska administracija nije umela, i ona to ne može, da sazna prava osećanja i logiku ovoga naroda, koji joj je sasvim stran. Osim nešto malo Bosanaca i Hercegovaca, koji su postali činovnici, skoro niko od mnogobrojnih stranih činovnika ne razume u pravom smislu, narodni jezik, pun slika, koje seljaci često upotrebljavaju da prikriju duboke razlike u shvatanju između sebe i austrijske administracije, da je ismeju i da obeleže neprijateljstvo. Većina iz centralne sarajevske uprave, koji misle da znaju narodni jezik, govore nekim jedva razumljivim žargonom srpskoga jezika, tako da je se lakše s njima nemački sporazumeti ili mešati mnogo nemačkih reči da bi se čovek s njima sporazumeo. Ovakva uprava, koja tutoriše i ozgo dekretira, nije ni mogla početi rad ozdo, od naroda i da ga tako navikne da se sam diže. Niti su oni razumeli narod, niti narod njih. To potpuno nerazumevanje i nesporazumevanje uzrok je mnogim komičnim scenama, koje izazivaju omirski smeh u Bosni i Hercegovini. Neki od bosansko-hercegovačkih književnika postali su vrlo popularni predstavljanjem te disonancije između naroda i administracije, naročito daroviti Kočić koji je zbog toga i sada u zatvoru.
Ta tutorska uprava nepoverljiva je prema narodu, sumnja u svakoga, stalno špijunira i ima mesta, srećom retkih, gde se skoro trećina stanovništva bavi špijunažom; raspolaže celim sistemom malih sredstava, kojima zastrašava, pritiskuje, bocka, ubija svaki slobodan pokret i često dovodi do očajanja pojedince i pojedine grupe stanovništva. Kao prava zavojevačka uprava, koja je došla po komandi, po mandatu Evrope, ne po nekoj potrebi, ona se ne brine da digne narod na viši nivo, i da ga tako sebi približi i za sebe zadobije. I zato narod smatra tu upravu za neprijatelja i mahom je duboko mrzi. Austrijska tutorska uprava ume osobitom veštinom da odneguje duboku mržnju kod svojih podanika. Ta mržnja je toliko jaka da je oni prenose i na stanovništvo slobodnih balkanskih država, gde je ona svakojako manje razvijena, jer ovo stanovništvo nije na sebi osetilo težak režim policijske države; oseća samo ostale nezgode, koje se javljaju u odnosima između njihovih država i Austro-Ugarske, a to je ipak manje teško. Zbog takvoga narodnog raspoloženja nema ni u jednoj oblasti zemljine kugle relativno toliko žandarmerije i vojske, koje čuvaju narod, i tako mnogo utvrđenja kojima se narod zastrašava, kao u Bosni i Hercegovini. Jedan engleski političar koji je pre tri godine proputovao Bosnom i Hercegovinom saopštio mi je ovo poučno upoređenje: Austro-Ugarska je upotrebila više vojničkih sredstava da drži u pokornosti narod Bosne i Hercegovine od 1,5 miliun, nego Engleska u Indiji, gde ima skoro 300 miliuna stanovnika.
Pored opšte nepoverljivosti austrougarska uprava Bosne i Hercegovine odlikuje se katoličko-klerikalnim duhom i težnjama: neznatne raspre i klice verske netrpljivosti neguje, razvija i eksploatiše da bi stvorila neprijateljstva između konfesija i mogla upotrebiti jedne protiv drugih. Zbog apsolutističko-klerikalnog duha su prosveta i opšti kulturni nivo širokih narodnih slojeva jako zanemareni.
Po zvaničnim podacima 1906 godine ima u Bosni i Hercegovini svega 253 državne osnovne škole, osim toga 70, koje izdržavaju crkvene pravoslavne i 31 koje izdržavaju katoličke opštine. U Srbiji ima 1272 osnovnih škola. Samo u četiri okruga, koji su prisajedinjeni Srbiji posle Berlinskog Kongresa, ima 227 osnovnih škola, skoro onoliko isto koliko u Bosni i Hercegovini, koje su pet puta veće od ona četiri okruga. U Novopazarskom Sandžaku i ostaloj Staroj Srbiji, koja je pod Turskom i znatno manja od Bosne i Hercegovine, ima samo srpskih škola oko 240. Poznat je veliki broj škola u Makedoniji, koje pripadaju grčkoj, srpskoj i bugarskoj narodnosti. Po broju škola Bosna i Hercegovina se ne samo ne mogu poređivati sa Srbijom, nego znatno izostaju i iza Stare Srbije i Makedonije. Mnogobrojnim sitnim načinima bosanska uprava ometa osnivanje i rad pravoslavnih osnovnih škola.
Isti odnosi ostaju kad se poredi broj učitelja i budžeti osnovnih i drugih škola. U Srbiji ima 2375 učitelja, a u Bosni i Hercegovini 810, i od toga broja više od 200 plaćaju crkvene školske opštine. Srbija izdaje godišnje na osnovne škole 4,577.110 dinara, a u Bosni i Hercegovini se na njih troši 1,264.540 kruna. U Bosni i Hercegovini imaju tri državne gimnazije i jedna realka, a u Srbiji 20 gimnazija i realaka, od kojih su 10 pune, a ostale sa 4—7 razreda; samo u pomenuta četiri okruga, koje je Srbija dobila posle Berlinskog Kongresa, imaju četiri gimnazije i realke. Dalje u Srbiji imaju 4 učiteljske, 4 trgovačke, ratarske i vinodelske i 3 škole za više obrazovanje devojaka; zatim Univerzitet s 80 nastavnika i oko 1000 učenika. Na srednje i stručne škole i na Univerzitet Srbija troši preko 2,5 miliuna dinara. Bosna i Hercegovina nemaju Univerziteta, a na srednje i stručne škole se ne troši ni polovina od onoga koliko na njih Srbija izdaje.
Škole u Bosni i Hercegovini nemaju samo zadatak da daju naučna i korisna znanja i da dižu nivo opšte prosvećenosti. U žalbama koje su pravoslavni i muhamedanci podnosili austrougarskom caru i zajedničkom ministru finansija izneseni su mnogobrojni dokazi: da se nastava predmeta udešava prema težnjama bosanske uprave, da u nastavnom telu nesrazmerno prevlađuju katolici i da se na najraznovrsnije načine favoriziraju katolički učenici, dok se prave smetnje, naročito pravoslavnim učenicima. I to je samo radi principa: divide et impera. Nesumnjivo je da se kroz školske, naročito srednje školske udžbenike, kvari srpski narodni jezik Bosne i Hercegovine. To mogu i sam potvrditi: zbog izopačenog jezika ja sam s mukom mogao razumeti pojedina mesta iz tih udžbenika.
Uprava klerikalno-katoličkog duha nije i ne može biti nepristrasna prema različnim bosanskim verama. Možda nema nijednog seljaka u Bosni i Hercegovini, koji nije osetio da je država uprava rđavo raspoložena prema pravoslavnoj crkvi. Činovnici centralne uprave u Sarajevu su katolici, skoro isključno nižeg obrazovanja, i to je već dovoljno da svakome ulije nepoverenje. Odmah posle okupacije osetile su se jasne težnje da se dezorganizira pravoslavna crkva. Austrijski car je uzeo sebi pravo da sam postavlja pravoslavne mitropolite. Zemaljska uprava u Sarajevu utiče jako na postavljanje sveštenika ne samo preko mitropolita, carem postavljenih, već i time što sposobnost sveštenika i sama ocenjuje, uzimajući u obzir njegovo nacionalno i političko ponašanje. To je detaljno izloženo u tri memoranduma, što su ih pravoslavne opštine Bosne i Hercegovine podnosile austrijskome caru.
U Bosni i Hercegovini je nesrazmerno manje urađeno na dizanju ekonomnog stanja širokih narodnih slojeva no u Srbiji.
Pomenuto je da nije rešeno agrarno pitanje. Najveći broj seoskoga stanovništva i sada čine kmetovi, koji nemaju nimalo svoje zemlje. Prema zvaničnoj statistici ima:
Velikih posednika Slobodnih seljaka
(koji imaju svoje zemlje) Kmetova
(bez imalo svoje zemlje) Polu-kmetova
(polu-slobodni seljaci)
2.13% 33.45% 38.25% 11.26%
Kmetovi plaćaju begovima po pravilu 1/3, državi 1/10 od prinosa zemlje. Zadržan je dakle potpuno turski agrarni sistem, onaj kojim je poslednji put regulisan odnos između begova i kmetova 1859 godine. Ali, dok je u tursko vreme desetina naplaćivana u naturi, sad se preobraća u novac, i to vrlo često po ceni koja premaša pijačnu. Mali činovnici, desetari koji procenjuju desetinu, imaju od toga izvestan procenat. Što veća desetina, to veća desetareva nagrada. Prema proceni desetine, koja je skoro redovno veća no što je u stvari, traži i beg ili aga svoju trećinu. Osim toga su procene desetine i zbog toga nepravilne što ih vrše prema svome nahođenju mali nekulturni činovnici, ne retko posednuti verskom mržnjom. Na poslednju nepravilnost je obratio pažnju i J. M. Baernreither. Poznato je koliko ovakav srednjevekovni sistem poseda i porezivanja sprečava ljudsku aktivnost i kolika je prepreka da širi narodni slojevi dođu do materijalnog blagostanja. Ali, gde je nivo prosvećenosti na onako niskom stupnju kao u Bosni i Hercegovini ni slobodni i poluslobodni seljaci nisu po materijalnom stanju znatno odmakli od kmetova. I pored ovoga su u Bosni i Hercegovini uvedene sve one poreze, koje obično postoje u ostalim evropskim zemljama.
Posle okupacije je nastao grozničav rad na eksploatisanju bosanskih šuma, i svake godine se izvozi na desetine miliuna kruna drva i građe; 1907 godine izvezeno je toga 28 miliuna. Meni nije bliže poznat rad na šumskoj ekonomiji u Bosni i Hercegovini, ali izgleda da to nije racionalno eksploatisanje šuma, kada se i posle tridesetogodišnje eksploatacije izvozi 28 miliuna kruna drva i građe. Kad se izveze tolika količina drva godišnje, je li mogućno toliko ogolelog zemljišta pošumiti? Ima znatnih rudarskih preduzeća, naročito rudnika železa, mangana i uglja, zatim industrijskih preduzeća. Te su poslove preduzele pojedine firme iz Austro-Ugarske, i rade ih kao u kolonijama, gde se rđavo radi, eksploatatorski, s najvećom mogućnom dobiti. I radnici su mahom dovedeni sa strane. Narod nije uveden ni u one poslove koje ume raditi ili na koje bi se mogao navići, i od pomenutog, svakojako znatnog ekonomskog rada, nije imao pravih koristi.
Dalje ima, kao u svakoj zemlji koja se oslobodi od turske uprave, u tome napretka što su sagrađena mnoga državna zdanja i državni hoteli (poslednje je specijalitet bosanske uprave), ali je nesrazmerno više od toga utrošeno na vojničke i žandarmske kasarne i na bezbrojna i raznovrsna utvrđenja, kojima je sva zemlja kao mrežom pokrivena. Na poslednje radove i na mnogobrojnu žandarmeriju, koju uprava, kao i vojsku, mora da drži radi svoje sigurnosti, troši se znatan deo budžeta Bosne i Hercegovine.
Najviše su hvaljeni ovi rezultati austrougarske uprave: lična i imovna sigurnost i komunikacije, naročito železnice. Obične sigurnosti za život pojedinaca i imovne sigurnosti ima zbilja u Bosni i Hercegovini u dovoljnoj meri. Ali je znatno ograničena ne samo sloboda ličnosti, već i sloboda kretanja, naročito onih pravoslavnih i muhamedanaca, koji su jačega nacionalnog osećanja ili politički energičniji. Oni se ne mogu slobodno kretati ni iz mesta u mesto u Bosni i Hercegovini, mnogo manje izvan ovih oblasti. Jer zbog vrlo razgranate špijunaže i netačnih ili lažnih špijunskih izveštaja, jako je ograničena i kompromitovana lična sigurnost. Ima vrlo mnogo neravnopravnih i sumnjivih građana.
Najveće je napretke pokazala uprava Bosne i Hercegovine u građenju železnica. Nasledila je od turske uprave samo liniju Banjaluka—Doberlin od 104 km. normalnog koloseka. Po izveštaju od 1906 god. bosanska uprava je napravila za 30 godina 12322 km. železnica uskog koloseka. Posle štampanja ovoga izveštaja dovršena je železnica uskoga koloseka od Sarajeva do srpske granice na Vardištu, dugačka 166 km. Većina je ovih železničkih pruga, kao što sam izveštaj tvrdi, rađena za vojničke potrebe, ali nesumnjivo vrede i za trgovinu i privredu zemaljsku. Neke pruge su ostale poglavito strategijske, kao ona od Metkovića do Zelenike u Boki Kotorskoj, zatim pruga od Sarajeva do Vardišta.
Priznavajući ovaj železnički napredak moram istaći, da je to opšti napredak koji su pokazale sve balkanske države posle Berlinskog Kongresa. Bugarska je na pr. napravila više i racionalnijih železnica nego Austrija u Bosni i Hercegovini. Srbija, koja u tom pogledu nije odmah pokazala znatne napretke i sad ih nadoknađava, napravila je posle Berlinskog Kongresa ipak 558,8 km. železnice s normalnim kolosekom (1453 m.), koja je samo od ekonomskog značaja. Sve železnice Bosne i Hercegovine, koje je Austro-Ugarska napravila, uskog su koloseka. Zbog toga železnice Srbije samo normalnog koloseka više staju nego sve bosanske železnice. Osim toga Srbija je napravila 270,3 km. železnica uskog koloseka (0,76 m.), a u građenju su 472,4 km. železnica uskog koloseka. Srbija ima dakle 826,1 km. gotovih železnica, a sa poslednjima — u građenju — 1298,5 km.
Priznavajući dakle one napretke, koje je austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini učinila, moram istaći da oni ne stoje ni u kakvoj razmeri sa glasom, koji je o tome po Evropi, naročito po zapadnoj Evropi, raširen. Vešto organizovanom reklamom u žurnalistici i literaturi ti su napretci preuveličani. Tvrdilo se: kako su Bosna i Hercegovina naprednije od ijedne balkanske zemlje i kako je Austro-Ugarska izvršila ovde delo civilizacije, kome upravo nema ravnog. Bosanska je uprava uzdigla reklamu do nivoa državne ustanove. Nijedan važniji turist, a naročito korespondent novina, nije mogao proći kroz Bosnu i Hercegovinu, a da za to prethodno ne sazna bosanska uprava; svaki je na granici dočekivan, stavljali su mu se na uslugu naročito za to dresirani činovnici bosanske vlade, koji u određenom smislu obaveštavaju o zemlji i narodu. Priređivani su kongresi žurnalista sa sjajnim dočekom i besplatnim putovanjima. S velikim naporom postizano je da su sazivani internacionalni kongresi u Sarajevu, kao arheološki ili kao što je bila ekskurzija geološkog kongresa. Meni je poznato da su članovi ovoga drugog kongresa tako dočekivani i sjajno gošćeni kao nigde u Evropi.
Ipak u reklamskoj literaturi o Bosni i Hercegovini ima pisaca od dve vrste. Jedni su oni koji hvale gospodara i upravu, koja ih je besplatno provela železničkim linijama i na fijakerima često sa četiri konja i snabdela poklonima. O toj malo otmenoj klasi žurnalista i drugih pisaca ne vredi se dalje baviti. Ali je za moral našega doba interesantno zabeležiti, da su takvi žurnalisti i pisci u Evropi prilično mnogobrojni.
Ima i nekoliko čestitih pisaca koji su se prevarili, i meni se čini zbog ovoga:
Nisu znali srpskoga jezika i nisu za to ni s kim dolazili u dodir osim određenih činovnika i naročitih ljudi, koji su obučeni kako treba provoditi strance i šta im treba pokazati.
Nisu sami dublje proučavali ni zvanične podatke, naročito bosansku statistiku, već su po ljudskoj navici i tromosti rado primali one podatke, koje im je bosanska vlada stavila na raspoloženje; a ja pouzdano znam da nema iole znatnijega putnika kome ona te podatke nije nudila.
Ali izgleda da je kod pomenutih čestitih pisaca ipak bio važniji ovaj psihološki momenat. Iz zapadne Evrope se lako i brzo dolazi u Bosnu i Hercegovinu, u Istok, koji je više pitoresk, nego zemlje evropske Turske. Oštroumna uprava Bosne i Hercegovine setila se da uvede jednu instituciju, koje inače nema nigde u Evropi, to su tzv. državni, čisti i dobro uređeni hoteli, kojih ima u svima varošima, čak i u po nekom selu. Putnici uživaju u zemljištu vanredne lepote i Istoku interesantnijem nego što je Istok evropske Turske, a imaju u pomenutim državnim hotelima sve ugodnosti. To je ono isto osećanje koje imamo na snežnim i divljim vrhovima švajcarskih Alpa, kad na njima nađemo poznate švajcarske hotele, ili ono osećanje koje čovek ima kad gleda u kavezima, bez opasnosti, i sasvim komotno, interesantne i opasne životinje. I spontano smo zahvalni državnoj upravi koja nam je to zadovoljstvo priredila.
Sasvim je neznatan broj pisaca, koji su preko svih pomenutih veština videli pravo stanje, bar delimice.
Srpski i jugoslovenski problem
Možda u Evropi nema linije koja razdvaja takve protivnosti kao što je linija što odvaja srpski narod s jedne a austrougarsku monarhiju ili upravo ostali kompleks austrougarskih zemalja i naroda s druge strane. Različna su osećanja, mišljenje i pogled na svet. To je toliko različno da Austro-Ugarska, pored vekovnih dodira i veza, nije razumela osećanja i logiku srpskoga naroda. A od onoga što se u Srbiji dešava, ona sve pogrešno shvata i, srećom, besmisleno radi. Ovo se pokazuje u stalnim trenjima, nesuglasicama i antagonizmu. Ja neću ovde detaljno predstavljati onu čudnu mešavinu od dobrih i zlih osobina, kojima se srpski narod odlikuje i koje su proizvod mnogobrojnih faktora kao patrijarhalnog života, istočnjačkih uticaja, pravoslavne vere, istorijsko-političkog razvitka; jamačno su u nekoliko i prvobitne narodne osobine. Ali postoji kompleks jakih osobina, koje utiču na odnos srpskoga naroda prema Austro-Ugarskoj i zbog kojih se on i u okviru dualističke monarhije izdvaja kao strano telo.
Naročito se svaka austrijska spoljna akcija ima da bori sa žilavošću i snagom srpskog naroda i njegovom nesalomljivom težnjom za samostalnošću. Utvrđeno je da srpski jezik u slobodnoj utakmici osvaja i širi se. Poznata je osobita lepota srpskih narodnih pesama i jačina istorijskih tradicija. I one su se zajedno sa srpskim melodijama rasprostirale i osvajale. Narod ima u sebi stvaralačkog, ima onu ostrugu duha, koja podstakne na misao i čini da se stvaraju novine. Kad su u pitanju nacionalna osećanja i težnje njegova je uzajamnost i otporna snaga vrlo znatna. Njegov instinkt za samostalnošću je tako jak da kod pojedinaca katkad izgleda antisocijalan. Najjače je možda razvijen kod crnogorskih otmenih nevoljnika. Srbi su uvek imali svoje narodne ideale, i, kad su potpadali pod tuđina, nisu kao narodna masa bili u tuđoj službi. Vekovi borbe sa zavojevačem odnegovali su u srpskom narodu nacionalni ponos i nacionalno junaštvo, i vršena je selekcija, koje u toj meri nije bilo ni kod jednoga balkanskog naroda. Kad im se čine nacionalne nepravde, oni tada osećaju u sebi nešto što je jače od njihove snage i od razloga, koji im savetuju uzdržljivost. Moralni motivi su u širokoj narodnoj masi po pravilu pretežniji od materijalnih.
Dualistička monarhija to ne shvata jer ga u tom obliku nije našla kod ostalih svojih slovenskih naroda. Ona je taj antagonizam pojačala katoličenjem i pounijaćivanjem celih krajeva i pojedinaca, koja je u ranijim vremenima vršila, zatim mnogobrojnim obećanjima o autonomiji, o samostalnosti crkve itd., koje je u nevolji činila a nikad nije ispunjavala; u širokim narodnim slojevima izazivala je najveće neraspoloženje time što je oduzimala najbolje zemlje za državu ili za naseljavanje kolonista.
Vrlo je čest slučaj da Srbin i pravi Austrijanac, razgovarajući o nacionalnoj politici i polazeći od istih premisa, dođu do sasvim suprotnih rezultata. Srbi su svom snagom i svim bićem svojim predstavnici pravog nacionalizma i težnje za svojom i jugoslovenskom samostalnošću. Samo se na slobodnoj nacionalnoj osnovi može stvoriti jugoslovenska kulturna i državna zajednica. Zbog toga ne može nikakva strana uprava naći u srpskom narodu lojalne podanike. Ta duboka psihološka osobina i glavna politička crta narodne duše oseća se ne samo u Srbiji, koja je takođe bivala pod stranim, i austrijskim upravama, nego isto tako u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj itd. U najdubljim narodnim slojevima postoji ne samo nepoverenje nego često i mržnja, duboka, neiskorenjiva mržnja prema zavojevaču. Težnja za samostalnošću nije se izgubila ni kod pojedinaca, koji su nacionalno popustili. Ima u Austro-Ugarskoj Srba, koji su se ličnom vrednošću i zaslugama uspeli do visokih državnih položaja. Ima drugih koji su to ili slično postali jedino iz vrlo običnih interesa. I jedni i drugi rade, razume se, u austrijskom smislu. Ali kod prvih, čestitijih, ima unutrašnje borbe između pomenute duboke psihološke osobine i toga što su se sticajem prilika izmirili s austrijskim jugoslovenskim težnjama; to izmirenje osećaju kao greh i često zbog unutrašnjih i spoljnih konflikata život žalosno završe. Ako i kod onih najlošijih, koji su se stranoj upravi predali radi koristi, skinete sve pokvarene ljuske, kojima su obavijeni i kojih može biti mnogo, iskrsne ipak bar malo zdravo jezgro onoga dubokog osećanja srpskog, koje dušu peče i mira ne da.
Pravoslavni su dakle u celini uporni, nepomirljivi predstavnici težnje za samostalnim nacionalnim i kulturnim životom i pravoslavna vera je etiketa, koja te težnje najbolje obeležava. Ali oni nisu jedini to. Te težnje i pogledi su napredovali i u poslednje vreme dobijaju sve više jugoslovensko obeležje, postaju težnja za nacionalnom i kulturnom samosvojnošću i samostalnošću južnih Slovena. Sada se Austro-Ugarska samo donekle može još poslužiti jugoslovenskim katolicima i od njih praviti elemenat svoje politike. U Dalmaciji su uvek mnogi katolici bili isto tako jaki predstavnici težnje za nacionalnom samostalnošću kao i pravoslavni; u više su prilika iz Dalmacije, koja je na moru, čiji su stanovnici šireg horizonta i pod uticajem nacionalne talijanske kulture, iz Dalmacije su poticali najrazumniji pogledi za srpsko-hrvatskom nacionalnom samostalnošću. Pomenuto je da su u Hrvatskoj Hrvati i Srbi pokazali da su ne samo razumeli preku potrebu da se uzajamno trpe, već i sposobnost da zajednički rade. Do naroda im je i narodne samostalnosti i kulture, ne do dinastičnih, klerikalnih i tuđinskih interesa. Bez nasilja se, izgleda, ne može više ni u Hrvatskoj voditi stara austrougarska politika.
Postoji dakle jasno izražena težnja da ceo jugoslovenski kompleks od Trsta do Soluna čini jednu nacionalnu celinu i razvija kulturu na nacionalnoj osnovi. Konfesije se potčinjavaju nacionalnom principu. A glavnu masu toga jugoslovenskoga kompleksa čini srpski narod, koji, osim toga, zauzima i najpovoljnije, ali zato i najteže, geografske položaje, vodi glavnu borbu i podnosi glavne žrtve za tu ideju.
Prema onim dubokim osećanjima i prema ideji nacionalne samostalnosti odavno se javlja kao protivnik zavojevačka akcija Austro-Ugarske na Balkanskom Poluostrvu. To je započelo naročito u 17. veku i do danas se s promenljivom srećom nastavlja. Austrougarska vojska je dopirala do Skoplja i Kosova i morala se povlačiti; u dva maha je okupirala Srbiju i morala je napuštati; osvojila je Dalmaciju, Boku i sada Bosnu i Hercegovinu. Osnova je te austrougarske politike ova. Ta je monarhija sa Severa, Istoka i Zapada opkoljena moćnim državama i narodima, pred kojima se morala povlačiti i napuštati njihove zemlje. Ako se sada, ma iz kakvih motiva, u njoj jave težnje za aktivnom spoljnom politikom, one se moraju uputiti pravcem najmanjeg otpora, prema Jugu, u oblast srpskoga naroda. Vrlo dugo su ti motivi bili jedino dinastično-vojničke ambicije, pa i sad su one glavni pokretač austrijske zavojevačke politike. Istina u novije je vreme skoro stidljivo naglašavano, da su im balkanske oblasti potrebne i zbog jačeg razvitka industrije, kojoj trebaju pijace; kao da su za širenje industrije u Evropi potrebna teritorijalna zavojevanja i kao da se ona ne bi mogla mnogo bolje i sigurnije razvijati bez poznatog otpora i mržnje, koju Austro-Ugarska zavojevanjima protiv same sebe seje po celom Balkanskom Poluostrvu! Osim toga je odavno zadobijala za svoje osvajačke planove izvesne katoličke Jugoslovene, time što im je stavljala u izgled ujedinjenje Jugoslovena, razume se s klerikalno-katoličkom etiketom. U novije vreme, pred aneksiju Bosne, počela je davati obećanja, da će mesto dualizma biti uveden trijalizam u monarhiji, i da će tu treću autonomnu celinu činiti Jugosloveni. Poslednja ideja ili obećanje samo je sredstvo za kombatiranje srpsko-hrvatskog nacionalizma i težnja za jugoslovenskom samostalnošću, sredstvo da bi se lakše ili da bi se uopšte mogla izvršiti dalja zavojevanja na Balkanskom Poluostrvu.
To su, izgleda, motivi i ideje današnje vrlo aktivne austrougarske spoljne politike, o kojoj pisci zapadne Evrope, naročito Engleske, drže da joj je glavne crte dao austrijski prestolonaslednik, koji je u današnjem zajedničkom ministru spoljnih poslova našao više revnosnog no uviđavnog pomagača. Oni drže da se poslednjim akcijama o novopazarskoj železnici i aneksiji Bosne vraćaju tradicijama energične politike, koju je Andraši, potpomognut Bizmarkom, s mnogo uspeha, vodio na Berlinskom Kongresu. Na tome su kongresu Rusiji, ma da je vodila pobednički rat, oduzeti svi plodovi pobede, dok je Austro-Ugarska, ne ratujući, dobila dve velike oblasti, i otvorili joj se još lepši izgledi. Sad je Rusija u sličnom stanju, iscrpena japanskim ratom i unutra još nesređena; iz tih nezgoda, u kojima se nalazi Rusija, treba izvući sve moguće koristi. Rusija je, drže austrijski krugovi, quantite negligeable i takva će dugo vremena ostati. Zbog toga misle da se može voditi drska politika bez ikakvog stvarnog riska. Austrija je dobila nove snage i nastaje nova sjajna epoha dualističke monarhije. Oslanjaju se u zemlji poglavito na demokratski klerikalizam, koji se stalno snaži. Potpomažući proglašenje bugarske nezavisnosti i kraljevine, Austro-Ugarska to nije učinila iz ljubavi da ojača Bugarsku već je i to mera protiv Srbije; ona pomaže Bugarsku da sigurnije spreči težnje Beograda i Cetinja. Engleski pisac*, čije sam misli ovde saopštio, drži da Rusija nije onoliko slaba koliko su pretpostavili austrijski krugovi, osim toga ona ima saveznika. Dalje je ovaj pisac s neobičnom intuicijom osetio značaj srpskoga naroda i novije jugoslovenske struje na koje je naišla politika zavojevanja austro-ugarske monarhije. Ona je uzela da rešava srpsko pitanje, najinteresantniji, najzapleteniji i najopasniji deo velikog austrijskog pitanja. Calchas s razlogom misli da su Južni Sloveni Ahilova peta habzburške sile.
* Calchas, The Problem of the Near East. The Fortnightly Review. London. November 1908. c. 735.
Ima još jedan, poznat uzrok, koji skoro nesvesno goni Austro-Ugarsku na zavojevanja na Balkanskom Poluostrvu. Ma da austrijski krugovi nesumnjivo misle i žele da vode svoju samostalnu politiku na Balkanu, oni to čine samo do izvesne mere. Što se velikih crta i pokreta tiče oni u stvari moraju da vode politiku germanstva i Nemačkog Carstva. To mehanički mora tako da bude. Austrija ima na Severu i Zapadu kao suseda veliku nemačku naciju i silno Nemačko Carstvo, ogromne nacionalne i ekonomske snage, koje je na Jug gura. Ovo tim lakše što je Austrija sastavljena od mnogih naroda, koji se stalno međusobno glože i bore, što je u njoj samoj nemački narod najmoćniji i što poglavito on daje kulturno, u mnogome i političko obeležje dualističkoj monarhiji. I ta prethodna misija, koju je germanstvo prenelo na Austro-Ugarsku, sastoji se u ovome: Austro-Ugarska razgazi narode, koji dođu pod njenu vlast; izazove borbe među narodima i delovima istoga naroda, raslabi nacionalna osećanja i instinkte i gde je mogućno infiltrira ih Nemcima.
Takva politika Austro-Ugarske sa svima motivima i sredstvima, koja su predstavljena, stupila je u fazu žive akcije. Počela je novopazarskom železnicom, zatim aneksijom Bosne i Hercegovine, koje su po položaju i po vrednosti i kompoziciji naroda ključ za rešenje srpskoga problema. Time je započeo odsudan sudar između ideje srpsko-hrvatskog nacionalizma i samostalnosti i austrijske osvajačke politike, koja je radi raslabljivanja Jugoslovena i lakšeg prodiranja istakla ideju klerikalno-katoličkog jugoslovenstva.
Svi teški događaji, koji se u poslednje vreme vide na Slovenskom Jugu samo su znaci borbe između ovih dveju ideja. U tu grupu spada pooštravanje opisanog nesnosnog režima u Bosni, stvaranje „veleizdajničke" afere i hapšenje Srba u masama u Hrvatskoj, upotrebljavanje svih sredstava, da se razbije srpsko-hrvatska koalicija, iznošenje najnovijih neistinitih vesti o Srbiji* itd. Već od dužeg vremena je dakle nastala ta fatalna borba, u kojoj pate pojedinci i porodice, a kulturno štetuje ne samo i na prvom mestu srpski narod, zatim ostali Južni Sloveni, već i sama Austro-Ugarska. Vrlo znatan deo energije srpskoga naroda odavno je zauzet tom borbom, a novije generacije se njoj poglavito posvećuju. Vrlo malo nacionalne energije može da se uputi na kulturni rad. Ceo kulturni razvitak jednoga, nesumnjivo darovitoga naroda vezan je borbom za samostalan nacionalno-politički opstanak.
* Tu metodu i njene rezultate okarakterisao je osobito Andre Cheradame (L'Europe
et la question d'Autriche. Paris. 1901. p.X): „Ces alterations de la verite, continuees methodiquement pendant des annees produisent des resultats extraordinaires".
Obrnuto sva spoljna akcija Austro-Ugarska vezana je srpskim narodom i srpskim problemom i ako ohola gospoda monarhije to ne bi nikad priznala. Time je sva monarhija ne samo stalno oslabljena, već se izlaže opasnosti, da izazove ceo tzv. austrijski problem. Sad je već počela da gubi simpatije na svima stranama, jer su njeni osvajački planovi postali jasni, zatim što je stavljala i sad stavlja zahteve, koji su srpskom narodu mrski ali su nesimpatični i mnogim drugim državama i narodima: da se Srbija i Crna Gora ne smeju teritorijalno sastaviti i trudila se i trudi se da ove državice ne dobiju prirodne granice; u oblastima srpsko-hrvatskoga naroda, koje drži pod svojom vlašću, radi jedan zločest posao: razvija versku netoleranciju i razvija i otuđuje dva dela istoga naroda; time je dovodila zaoštrenost i do građanskog rata, kao što je bilo u Zagrebu u septembru 1902 godine. Što pokazuje jače želje za zavojevanjem srpskoga naroda i zavojevača, kao sad Bosnu i Hercegovinu, to sve veću mržnju protiv sebe izaziva. Od političkog zavojevanja i političkog pritiska ne samo da nema koristi, već ima štete u svima pravcima — do pravljenja smetnja i sprečavanja svoga vlastitog izvoza. I ako bi se desilo da održi ili i dalje osvoji koju zemlju srpskoga naroda, ona ne može nikad zadobiti njegovu odanost. To nasilno zauzeće mnogo ne vredi i dugo se ne drži; bar Austrija u tome ima iskustva. Zbog predstavljenih dubokih psihičkih osobina srpskoga naroda i nesalomljive težnje za samostalnošću, nema na toj zavojevačkoj osnovi ni izmirenja ni rešenja. I da osvoji srpski narod, on će se zbog izloženih osobina opet povoljnom prilikom dići i osnovati svoju nacionalnu državu. Austro-Ugarska bi bila zdravija i jača kad ne samo ne bi dalje zavojevačke napade na srpski narod vršila, već kad bi odvojila od sebe i one delove koje sada drži. Ostala velika teritorija dualističke monarhije, s narodima koji su se jedan na drugi manje više navikli, ostala bi mirna i osigurana za kulturni i ekonomski rad. Srpski narod, kao državna celina, stupio bi s dualističkom monarhijom, kad nema osvajačkih namera, u najintimnije kulturne i ekonomske veze.
Od južne nemačke granice do Carigrada prostire se oblast manjih naroda protivno najvećem delu Rusije, srednjoj i zapadnoj Evropi, oblasti velikih naroda. Na onom prostoru nema još ustaljenih država i formiranih naroda. Sve je to u stvaranju, ili se sada stvara, i težnje srpskoga naroda za nacionalnom celinom dobile su u svim njegovim delovima precizan oblik. Te ideje ne bi možda mogla zaustaviti nikakva jednostavnija sila no što je Austro-Ugarska, koja i sama mora prolaziti kroz nove krize i procese, osim današnjih što se u njoj vrše. Ali nije verovatno da će klerikalno-dinastična Austro-Ugarska, s poznatom svojom birokratijom, s onom suvom policijskom administracijom, naići na humane i kulturne putove, o kojima sam držao da ih treba pri kraju ove rasprave naglasiti. Dalje, poznata je ona osobina ljudske prirode po kojoj se često kao stvar časti pometenih pojedinaca ili države postavi ono što im najviše škodi. Zato će odgovornost za događaje, koji će nastupiti, pasti samo na Austro-Ugarsku:
Srpski se problem mora rešiti silom. Obe srpske državice moraju se poglavito vojno i prosvetno najživlje spremati, održavati nacionalnu energiju u zavojevanim delovima srpskoga naroda i prvu, iole povoljnu, priliku upotrebiti da raspravljaju srpsko pitanje s Austro-Ugarskom.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Jovan Cvijić

Post od branko »

„Dušane, ja i noću dok sanjam sakupljam kamenje!“, reći će Jovan Cvijić prijatelju sa studija, Dušanu Stojićeviću, nekoliko meseci posle njihove prve naučne ekspedicije.


Završivši drugu godinu studija geografije na Prirodno-matematičkom odseku Velike škole u Beogradu, u leto 1886. godine, dva dvadesetogodišnjaka su se zaputila u okolinu Loznice, rodnog mesta Jovana Cvijića, sa idejom da ispitaju karakteristike i strukturu tla ovog kraja. Njihov mladalački zavet – studirati geografiju nogama a ne u kabinetu!

Za samo nekoliko sati kilogrami kamenja i ulomaka stena opteretili su njihove ruksake. Prve večeri su se nenajavljeni pojavili u seoskom domaćinstvu Cvijićevog ujaka Pere Avramovića, koji ih je primio i ugostio. Sažalivši se na dva umorna mladića, rođak će sutradan obradovati mlade geografe konjem da nosi tovar ove neobične naučne ekspedicije. Metaforično ili ne, upravo je ovako počela životna ekspedicija mladića iz udaljene i od svetskih relacija skrajnute Srbije čije će se ime, nekoliko decenija kasnije, naći čak i na ulazu u Kraljevsko geografsko društvo u Londonu.

Samo dve godine pre neobične i u potpunosti na svoju ruku preduzete ekspedicije, 1844. godine, nakon mature u beogradskoj gimnaziji, mladi Cvijić se našao pred naizgled nepremostivom preprekom – opština Loznica je odbila molbu za stipendiranje njegovih studija medicine u inostranstvu. Ne znajući na koji način bi mogao da reši ovaj problem, za savet se obratio svom gimnazijskom profesoru Vladimiru Kariću. Profesor nije hteo ni da čuje za kolebanja ovog mladića i izlive samosažaljenja, već ga je direktno i s izvesnom roditeljskom naklonošću posavetovao da ne gubi vreme i da odmah upiše studije geografije na Velikoj školi u Beogradu.

Iste godine, budući geograf i osnivač Srpskog geografskog društva upisao je prirodno-matematički smer na pomenutom fakultetu. „Tako je otpočela prava životna ekspedicija tokom koje će Cvijić najmanje tri puta preokrenuti smer svetske geografske nauke“, kaže profesor doktor Stevan Stanković sa Geografskog fakulteta u Beogradu, veliki poznavalac kako dela tako i neobičnog života velikog naučnika.

Jovan Cvijić je rođen 12. oktobra 1865. godine u Loznici, u porodici trgovca Todora Cvijića i Marije, rođene Avramović. Cvijić je imao jednog brata i četiri sestre. Pored osnovne i srednje škole u Loznici i Šapcu, gimnaziju je završio u Beogradu. Studije geografije završiće 1888. godine. Iste godine dobiće svoj prvi profesionalni angažman, mesto profesora u Drugoj beogradskoj gimnaziji.

Veliki preokret u njegovom životu predstavlja upisivanje studija fizičke geografije i geologije na Bečkom univerzitetu. Sudbina se još jednom poigrala i postavila mladog naučnika u ulogu državnog stipendiste u inostranstvu, upravo u Beču gde je planirao studije medicine. Od jeseni 1889. godine do proleća 1893. godine, Jovan Cvijić je državni pitomac na usavršavanju i prati nastavu koju vodi nekolicina naučnika svetskog renomea. Poseban uticaj na njega vrše dve harizmatične ličnosti – profesor geomorfologije Albreht Penk i klimatologije Julijus Han. U pratnji profesora, putujući prostranstvima Austrougarskog carstva, Cvijić je i tokom studija često na terenu, u praksi, na otvorenom. Godine 1893. Cvijić će odbraniti doktorsku disertaciju „Das Karstphanomen“ (karst, kras). Ovo delo se i danas smatra kapitalnim delom svetske karstologije, a njegov autor utemeljivačem ovog geomorfološkog pravca.

Jedan od događaja koji na najbolji način opisuje nemirni i uvek radoznali duh Jovana Cvijića vezan je za njegov povratak sa studija u Srbiju. Po dolasku iz Beča, ustreptao i željan da što pre stupi na tlo rodnog kraja, Cvijić ne može da se skrasi i ostane u rodnoj kući. Saznavši da se u istočnoj Srbiji desio zemljotres, upućuje se do Žagubačkog vrela. Njegova misija – da proveri da li su se usled urušavanja plafona pećinskih dvorana i uleganja zemljišta stvorila nova vrela i vrtače. Poput stvaraoca, Cvijić nije propuštao priliku da hitro i refleksno reaguje na promene izazvane tektonskim i drugim geološkim promenama, posmatrajući planetu ili njen deo kao jedinstven, živ, dinamičan, vibrirajući organizam koji je sam po sebi, a istovremeno nije sam za sebe.

„Jovan Cvijić je prvi put pomerio granicu nauke svojom doktorskom disertacijom Das Karstphenomen, koja je objavljena u Beču, 1893. godine. Ovo delo je u to vreme bila prva detaljna geografska obrada pojava, procesa i oblika kraškog reljefa. Drugi put se to desilo kada je, posmatrajući okolinu sa Midžora, vrha Stare planine, i kada se uputio na planinu Rilu u Bugarskoj, pronašao tragove glacijacije 102 gorska oka, planinskih jezera koja su nastala glacijacijom u regionu gde niko do tada tako nešto nije ni pretpostavio. Rezultate svojih istraživanja izložio je u obimnom delu Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije. Na osnovu svojih istraživanja izradio je i prvi veliki Atlas jezera Makedonije, Stare Srbije i Epira, koji istovremeno predstavlja kamen temeljac naše limnologije. Gotovo sve što je Cvijić u ovim delima izložio bilo je nepoznato u dotadašnjoj nauci. S druge strane, sintezu geoloških i geomorfoloških i prirodnjačkih istraživanja izložio je u monumentalnom delu Geomorfologija jedan i dva. Treći put je Cvijić pomerio granicu svetske nauke svojim primerima iz antropogeografije“, kaže profesor Stanković.

U martu 1893. godine, u svojoj 28. godini, postavljen je za redovnog profesora Velike škole u Beogradu. Njegove naučne rezultate visoko je cenila i Srpska akademija nauka, pa ga je izabrala za dopisnog člana 1895, a za redovnog 1899, kada je imao samo 34 godine. Ukazom kralja Aleksandra 12 aprila 1921. godine imenovan je za predsednika Srpske kraljevske akademije nauka. Cvijić je presudno uticao na otvaranje pet novih fakulteta: Medicinskog, Poljoprivrednog i Bogoslovskog u Beogradu, Filozofskog u Skoplju i Pravnog u Subotici. Godine 1906. prvi put je izabran za rektora Univerziteta, a po drugi put 1919. godine.

Početkom 1910. Jovan Cvijić je sa saradnicima osnovao Srpsko geografsko društvo, a 1912. objavio „Glasnik Srpskog geografskog društva“ koji sa prekidima (u ratnim godinama) izlazi do današnjih dana. U pismu kojim Cvijić saziva prvu osnivačku skupštinu društva, između ostalog kaže: „Ojačao je geografski centar na Univerzitetu; imamo znatan broj geografskih stručnjaka u Srbiji i ostalim jugoslovenskim zemljama; rezultati dosadašnjeg rada postali su toliko razgranati da se jasno vidi ne samo ceo obim i značaj naše nauke, već i plodni kontakti između geografije i drugih nauka, naročito geologije, klimatologije, fitogeografije, etnografije, izgleda da je i široj publici poznat značaj geografskih studija za nacionalna i ekonomsko-nacionalna pitanja... Osim toga, dobijeni su odzivi i iz drugih država, po kojima izgleda da se ne varamo, i drugi stručnjaci misle da je Beograd zaslužio da se u njemu zasnuje prvo Geografsko društvo na Balkanskom poluostrvu.“Tom prilikom je utvrđeno da Geografsko društvo treba da neguje kontakte sa susednim naukama, odabirajući one njihove rezultate koji su od geografskog značaja. Još ima da se na Balkanskom poluostrvu izvrše mnogobrojne geografske konstatacije... Аli se pri studijama ove vrste ne možemo ograničiti samo na Srbiju koja je tesna, pretesna i čije granice nisu prirodne, naučne, već slučajne, državne, političke; ni planinske sisteme, ni velike doline, ni geološke formacije, ni biljni i etnografski kompleksi ne zaustavljaju se na granicama Srbije; mnogi geografski, geološki i fitogeografski objekti, celi narodi i etnografski možda najinteresantniji delovi našeg naroda su izvan granica Srbije“, piše Cvijić.

Čuven je bio i njegov seminar, koji se održavao jednom nedeljno, i na koji su dolazili predstavnici srodnih struka, kao i nastavnici beogradskih gimnazija. Da bi usmerio naučni rad svojih mladih saradnika, objavio je pet detaljnih uputstava za „terenska istraživanja“ stanovništva i naselja.

Cvijić se smatra osnivačem i pokretačem antropogeografsko-etnološke škole u Srbiji, koja čini polaznu osnovu najvećeg dela istraživačkih radova u jugoslovenskim društvenim naukama tokom XX veka. Izučavao je migracije, seoska i gradska naselja, tipove kuća, materijalnu kulturu stanovništva u zonama pod različitim uticajima, psihološke tipove i njihove podvrste, narodnu nošnju i običaje, što je rezultiralo brojnim radovima i utemeljenjem antropogeografske škole.

Što je više putovao, to je više uočavao razlike u etničkoj slici, raspoređenosti starih kultura, stepenu prosvećenosti naroda, nivou privrednog razvitka, tipu i položaju naselja, tipu i izgledu kuća. Nije odustajao od putovanja i obilazaka Balkana čak ni pod vrlo nepovoljnim društveno-političkim prilikama, izlažući se neprijatnostima, pa i po život opasnim situacijama, posebno u regionima koji su još uvek bili pod vlašću Turske i Аustrougarske. Ova putovanja na kojima se neposredno upoznavao sa uslovima života stanovništva Balkanskog poluostrva, razvila su njegovu želju da se bavi etnografskim i političko-etnografskim, a kasnije i psiho-socijalnim pitanjima.

„Ono što karakteriše njegov naučni rad jeste teza o uticaju klime i reljefa na građu (morfologiju) čoveka, naglašavajući praktično među prvima da je čovek ekosenzibilno biće. Kad se radi o formiranju antropoloških tipova, Cvijić u primarne faktore ubraja socijalnu strukturu, odnosno zanimanje, endogamiju i egzogamiju, kao i migracije. Posebno je naglašavao delovanje geografske sredine na etnopsihološke karakteristike stanovništva. Osnovnu koncepciju ovakvog stava je dao u radu Аntropogeografski problemi Balkanskog poluostrva koje je prošireno u Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje II. Ovaj rad je najpre objavljen na francuskom jeziku, a potom 1922. godine znatno proširen i štampan na srpskom jeziku“, piše dr Mihajlo Molnar, hroničar dela Jovana Cvijića.

Ono što je oduvek bilo karakteristično za ovog naučnika jeste njegov neposredni odnos sa prirodom i narodom. Veliki poznavalac Cvijićevog dela i života, profesor Stanković, kaže da u tadašnjoj Srbiji svi oni koji bi na koverti pismo adresirali za profesora Jovana Cvijića nisu morali da plate poštansku marku, a pismo bi s najvećom pažnjom bilo donošeno Cvijiću u ruke. Na taj način, mnogo pre sofisticiranih komunikacionih medija i mreža, Cvijić je dobijao informacije, zanimljivosti i aktuelnosti sa terena širom Srbije, i na pomenuta mesta slao ekipe mladih naučnika ili, češće, na ista odlazio sam kako bi proverio gibanja tla, zabeležio promene ili otkrio i popisao nove terene koji zbog nepristupačnosti nisu detaljno pregledani.

Ozbiljan deo njegovih interesovanja i aktivnosti predstavlja nacionalni rad. „Treba obaveštavati naučne krugove i javno mnjenje u svetu. Čovek često i ne sluti koliko se time može učiniti. Svet je pun briga, i veliki narodi imaju da misle o celoj Zemljinoj površini. Istina, taj svet često ima rđava iskustva s Balkancima, i nije sklon odmah verovati i najboljima od njih. Za svako pravo i za svaku akciju Srbije treba strani svet zadobiti i raspoložiti istinom i što je moguće preciznijim dokazima. Pravo nacionalno osećanje ne sme da bude osećanje mržnje prema drugim narodima, zatim ne sme da bude precenjivanje svoje vrednosti i svojih prava, a potcenjivanje osobina i prava drugih naroda”, piše Cvijić u delu „O nacionalnom radu“.

Čuveni francuski geograf Pol Vidal pozvao je Cvijića u Pariz, gde je 1917. i početkom 1919. na Sorboni držao predavanja o balkanskim zemljama i narodima. Krajem 1918. godine biva imenovan od strane tadašnje srpske vlade za prvog eksperta za etnografske granice, a početkom 1919. postavljen je za predsednika teritorijalne sekcije u okviru državne delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Konferenciju su organizovali pobednici u Prvom svetskom ratu kako bi ustanovili mirovne sporazume sa poraženim Centralnim silama. Cvijić je pružio nemerljiv doprinos određivanju granica nove države, koristeći svoja naučna istraživanja kao argument u pregovorima. On je kao podatke koristio istraživanja iz demografije i antropogeografije. Prikupljena znanja koristio je da bi odredio prostore etničkog prostiranja južnoslovenskih naroda. Zahvaljujući njegovom zalaganju kao etnogeografa i zalaganju Mihajla Pupina određena je granica nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada je dogovoreno da novoj državi pripadnu Banat, Baranja, Dalmacija, Bled, Bohinj i Triglav.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta