Ivan Stevo Krajačić

Odgovori
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Ivan Stevo Krajačić

Post od Upravnik »

Slika

Ivan Stevo Krajačić (1906—1986), učesnik španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFRJ i SR Hrvatske i narodni heroj Jugoslavije. U periodu od 1963. do 1967. godine obavljao je funkciju predsednika Sabora Narodne Republike Hrvatske.

Rođen je 29. avgusta 1906. godine u selu Poljane, kod Nove Gradiške. Potiče iz mnogočlane, siromašne seljačke porodice. Pošto nije imao sredstava za školovanje, 1925. godine se zaposlio u rudniku Lešljani. Krajem 1925. godine, završio je zanat alatnog mehaničara, a 1926. godine je položio ispit za ložača i rukovodioca stabilnih mašina. Tokom rada u rudniku i kasnije na zanatu, uključio se u omladinski radnički pokret.
Godine 1927. je otišao odsluženje vojnog roka. Vojsku je služio u Glavnoj auto-komandi u Beogradu. Zbog čitanja opozicione štampe i širenja prokomunističkih ideja među vojnicima, bio je nekolko puta disciplinski kažnjavan.
Posle odsluženja vojnog roka, 1928. godine, došao je u Zagreb, gde se zaposlio u radionici Jugoslovenskih državnih železnica (JDŽ). Iste godine upoznao je Josipa Broza Tita, tada političkog sekretara Mesnog komiteta KPJ za Zagreb.
Godine 1931. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Početkom 1933. godine je uhapšen, ali je zbog nedostatka dokaza pušten posle dvadeset dana. Zbog dobrog držanja pred policijom, odmah posle izlaska iz zatvora primljen je u članstvo Komunističke partije jugoslavije (KPJ). Tada je dobio ilegalno ime Stevo, koje mu je ostalo nadimak do kraja života. Godine 1934. postao je član Mesnog komiteta KPJ za Zagreb, a 1935. član Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku.

Zbog velikih partijskih provala, u Hrvatskoj, 1936. godine Stevo je, po odluci PK KPJ za Hrvatsku, bio određen da ide na školovanje u Sovjetski Savez. Ali zbog izbijanja Španskog građanskog rata, Stevo umesto u SSSR odlazi u Španiju. Kao borac bataljona „Čapajev“, Trinaeste internacionalne brigade, ranjen je u bici kod Teruela, krajem 1936. godine. Ima je čin kapetana Španske republikanske armije.
Posle sloma španske republike, 1939. godine, Stevo je sa ostalim jugoslovenskim dobrovoljcima, našao u francuskim logorima. U logoru je ostao oko mesec dana, kada, po partijskoj direktivi, s tuđim pasošem napušta logor i ilegalno došao u Jugoslaviju. Po dolasku u Zagreb, Stevo se ponovo zaposlio u radionici Jugoslovenskih državnih železnica i izabran je u članstvo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske.

Okupacija Kraljevine Jugoslavije i proglašenje ustaške Nezavisne Države Hrvatske, aprila 1941. godine, zatekli su ga u Zagrebu. Jula 1941. godine odlazi u Zemun, gde organizuje diverzantske akcije, ali se po naređenju CK KPH, vraća se u okupirani Zagreb.
Tokom 1942. godine Stevo se povezao sa pojedincima koji su zauzimali velike položaje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i organizovao je obaveštajnu mrežu, koja je tokom celog rata davala Vrhovnom štabu NOV i POJ dragocene podatke. Takođe se povezao i s ličnostima iz kulturnog i javnog života i uključuje ih u Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije. U vreme svog ilegalnog boravka u Zagrebu, Stevo je postavljen za komandanta Druge (zagrebačke) operativne zone. Sredinom 1942. godine, zajedno s Ivom Lolom Ribarom, je organizovao prebacivanje dr Ivana Ribara na oslobođenu teritoriju, gde zajedno s njim i oni odlaze. Neposredno posle svog dolaska na oslobođenu teritoriju Josip Broz Tito ga ponovo šalje u Zagreb, da nastavi rad na obaveštajnoj službi.

Početkom septembra 1943. godine, kada mu je zapretila opasnost od hapšenja, napušta Zagreb i odlazi u Otočac, gde se u to vreme nalazio ZAVNOH i predsednik AVNOJ-a dr Ivan Ribar. Neposredno posle Stevinog dolaska ustaše su napale Otočac. Stevo zajedno sa Jakovom Blaževićem organizuje uspešno odbranu ZAVNOH-a, u borbama na raskrsnici za Senj, gde je branjena odstupnica članovima ZAVNOH-a, teško je ranjen.
Godine 1944. na poziv Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, odlazi na ostrvo Vis, kao organizacioni sekretar CK KPH. Pri povratku s Visa, u blizini Vrginmosta, se srušio avion u kojem se nalazio zajedno sa Rendolfom Čerčilom (sinom Vinstona Čerčila) i sovjetskom vojnom misijom, tom prilikom je teže povređen.
Bio je član AVNOJ, na Prvom, i član Predsedništva AVNOJ-a na Drugom zasedanju. Na Drugom zasedanju ZAVNOH-a izabran je u Predsedništvo, a u jesen 1942. godine postao je član Centralnog komiteta KPJ.

Posle osnivanja Odeljenja za zaštitu naroda, 1944. godine, postavljen je za načelnika, a na toj dužnosti nalazio se i posle rata, do marta 1946. kada je, u činu general-pukovnika prebačen u rezervu i postavljen za ministra unutrašnjih poslova u Vladi Narodne Republike Hrvatske. Na toj dužnosti nalazio se do 1953. godine, od 1953. do 1963. bio je predsednik Izvršnog veća Sabora NR Hrvatske i član Saveznog izvršnog veća, i predsednik Saveza boraca NOR-a Hrvatske od 1959. do 1961. godine.
Od 1963. do 1967. godine nalazio se na dužnosti predsednika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Biran je za člana Centralnog komiteta SK Hrvatske i SK Jugoslavije. Bio je član Glavnog odbora SSRN Hravtske i Saveznog odbora SSRN Jugoslavije.
Godine 1968. dao je ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske. Umro je 10. septembra 1986. godine u Zagrebu i sahranjen je na groblju Mirogoj.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 23. jula 1952. godine.

Wikipedia
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Ivan Stevo Krajačić

Post od Upravnik »

Kako Kominterna kaže

KPJ nije imala posebnu organizaciju koja se bavila obaveštajnom aktivnošću za svoje potrebe, niti specijalno odabrane i izdvojene kadrove koji bi se bavili tim poslovima. Tajnost, konspiracija, budnost, zaštita svog i tudjeg imena, posebno rukovodilaca, šifrovana prepiska, bili su utkani principi delovanja jugoslovenskih komunista. Samo godinu dana nakon što je 1919. godine osnovana, partija komunista je zabranjena u Beogradu, ali nije sklonjena sa jugoslovenske političke scene.
Potreba borbe za političku vlast, u takvim uslovima, nalagala je KPJ da razvija svojevrsnu obaveštajnu aktivnost, pa su sve vrste saznanja do kojih su dolazili aktivisti i simpatizeri partije, dostavljane direktno, čak do Centralnog komiteta. Na drugoj strani, posebnim merama bezbednosti, komunisti su se suprotstavljali delovanju organa vlasti Kraljevine Jugoslavije. Članstvo je redovno, preko lista “Proleter”, upozoravano na opasnost od tajne službe i informisano o otkrivenim agentima i provokatorima. Decembra 1932. zagrebačke organizacije su upozorene da se paze lažnog ilegalca Jose Starčevića i poznatog provokatora Josipa Cara, a u Beogradu da se čuvaju agenta Radoslava Markovića. Doušnik Branko Teodosić sa ženom, koja se potpisivala kao Cina Jota, je, na primer, političkoj policiji dostavio spisak od pedeset simpatizera KPJ. Zato su policijske provale i metodi mučenja komunista u partijskim ćelijama posebno analizirani, a sve partijske ćelije su u slučajevima izdaje tajnoj službi blokirane i izolovane od ostalih. Povlačenjem u duboku ilegalnost, KPJ se spasavala od progona političke policije Kraljevine Jugoslavije. Prve osnovne mere bezbednosne zaštite KPJ je objavila u knjizi “Pravila konspiracije”, tek pred sam rat 1940. godine. Ko je ta pravila kršio, potpisivao je sebi smrtnu presudu. Da bi zaštitila sebe, KPJ je bila surova prema kolebljivcima iz vlastitih redova.
Biti komunista u Jugoslaviji izmedju dva rata značilo je često i biti politički kadar, ali i obaveštajac partije, tj. Kominterne ili sovjetske države, odnosno GPU. Bila je to Državna politička uprava SSSR-a sa pretežno kontraobaveštajnim zadacima, koja je 1936. prerasla u NKVD (Narodni komitet unutrašnjih dela). Partijsko školovanje u Moskvi komunističkih internacionalaca bilo je uvek tesno povezano i sa agenturnim obrazovanjem. Istoričari se i danas trude da razaznaju i razdvoje političku, partijsku i obaveštajnu aktivnost jednog Petka Miletića, Mustafe Golubića – Mujke, dr Sime Markovića, Milana Gorkića, Borisa Kidriča, Andrije Hebranga, Ivana Krajačića, Josipa Kopiniča, pa i Josipa Broza. Jedan od mladjih Titovih pratilaca, Marko Strunje, smelo je jednom prilikom izjavio da je Broz od 1922. do 1924. godine, u Moskvi završio visoku Akademiju NKVD, i da je dobio sovjetsko državljanstvo i čin generala-lajtnanta. Koliko je Josip Broz zatim, tridesetih godina bio jak kao vojni obaveštajac i politički komesar, svedoči Strunje, videlo se i po činjenici da je on Staljinu doveo i namestio Beriju za šefa sovjetske tajne policije. U svojim memoarima, na primer, Jakov Blažević tvrdi da je Andrija Hebrang hteo zajedno sa Vladimirom Bakarićem 1941. da uz pristanak ustaša, formira KP NDH i da je Hebrang, zapravo, bio i sovjetski, i nemački, i ustaški špijun.
Pavle Pavlović – Crni se seća, da su tokom tridesetih godina u vojnoj tajnoj službi SSSR-a radili Bosanac Ivan Kralj i Srbijanac Andrija Biklović. Prvi je bio čak i šef GPU i tvorac jednog od najvećih srpskih špijuna Branka Vukelića, saradnika legendarnog Zorgea u Tokiju, a drugi je bio član sekcije IV uprave GPU za likvidacije političkih ličnosti po Evropi, u kojoj je neko vreme radio i Mustafa Golubić. Naime, pored obaveštajnog rada, Moskva se aktivno bavila kontraobaveštajnim, ali i specijalnim akcijama, odnosno i subverzivnom delatnošću, koja je često podrazumevala i uklanjanje nepodobnih kadrova. Jedna od tajnih organizacija Moskve sa specijalnom namenom, nosila je ime “Crveni kamerni orkestar”. Zvanicno ova organizacija je pripadala tehničkom aparatu Kominterne. Njene temelje u Beogradu postavio je baš Mustafa Golubić, koji je, inače, bio koordinator ruskih tajnih službi na tlu Jugoslavije. Mujka je bio član centrale Komunističke partije SSSR-a, zadužen u Beču za Odeljenje Jugoslavija, a zatim rukovodilac Balkanske komunističke federacije. U Jugoslaviji se pojavio prvi put 1932. godine, a u Beogradu početkom četrdesetih. Tada je ovaj Mostarac već imao pedeset godina i status večitog studenta.
U beogradskom ansamblu tog “Crvenog kamernog orkestra”, pod komandom Golubića, radila je Ljubica Đurdjević – Popović, radio-telegrafista pod šifrom “Bauer”. Ona je imala dve mlade saradnice Davorjanku Paunović i Veru Miletić. Pored njih tu su bili i Pavle Popović – Crni, Dida Demajo, Stevan Hristić, Dragutin – Guta Kostić, dr Miša Subotić. U drugom obaveštajnom punktu u Beogradu, članovi su bili Pavle Bastajić, Čeda Popović, Nezir Hadžinazović, Cile Kovačević, Čeda Krusevac, Radivoje – Bata Uvalić, Mata Vidaković, Bora Prodanović. Pored njih, Pavle Popović spominje kao ruskog obaveštajca i pisca Dragišu Vasića. Treći obavestajni centar “Pavlodar”, vodio je beogradski novinar Miša Brašić pod konspirativnim imenom “Dzin”, a četvrti Blagoje – Blaško Nešković, španski borac. Istovremeno u Zagrebu je delovao poseban obaveštajni centar koji je vodio Ivan Srebrnjak – Antonov. On je bio Slavonac, obućarski radnik. Nekoliko godina je proveo u SSSR-u, gde je završio vojno-obaveštajnu školu. U Jugoslaviji, odnosno u Zagrebu je bio šef sovjetske obaveštajne službe za Balkan. Koristio se još lažnim prezimenima Stefanović i Ivančić. U Hrvatskoj je postojao i drugi centar, koji je pripadao Josipu i Steli Kopinič. Bio je to zapravo obaveštajni centar Kominterne za osam srednjoevropskih država: Bugarsku, Grčku, Nemačku, Čehoslovačku, Madjarsku, Austriju, Švajcarsku i Jugoslaviju. Zadatak ovog centra, koji je radio od 1939. do 1944. godine, bio je da održava radio-vezu izmedju Kominterne i KPJ. Pseudonimi Josipa Kopiniča, rukovodioca ovog punkta u Zagrebu, bili su najčešće Vazduh i (Ramon) Valdes. Potpisivao se i kao Aleksandar. Staljin ga je zvao Stefan. Za Tita je bio Mali. U Hrvatskoj je bio major Marković, za ustašku policiju i Antun Kadić, a za kraljevsku beogradsku policiju bio je inžinjer Nik Brozović.
Sam Kopinič, za sebe nije voleo da kaže da je obaveštajac, nečiji špijun, vec da je komunista, revolucionar, internacionalac. Kominterna, po kazivanju samog Josipa Kopiniča, nije imala svoju posebnu prijemnu radio-stanicu u Moskvi, pa su sve depeše njenih internacionalnih saradnika, išle preko državne sovjetske radio-stanice. Otuda, ono što je bilo najinteresantnije i najvažnije za Kominternu, često, pretpostavlja Kopinič, nije odlazilo kod Dimitrova, već je završavalo kod Staljina, odnosno državnih organa SSSR-a. Tim podacima Moskva je hranila svoje obaveštajne i kontraobaveštajne službe, a pre svih, Četvrto odeljenje NKVD, koje je bilo zaduženo za “zagraničnu bezbednost”. To odeljenje je imalo zadatak da prikuplja sve interesantne podatke za bezbednost, ali i za unutrašnju i spoljnu politiku SSSR-a. Kako tvrdi Josip Kopinič, ne samo sovjetski obaveštajac, nego i rezident tog IV odeljenja NKVD-a, a kasnije i KGB-a, bio je lično Ivan – Stevo Krajačić i to od 1942. godine, pa do svoje smrti. Rezident je šef obaveštajaca na terenu, na odredjenom prostoru, a to je Krajačić bio za Jugoslaviju, a i za države Srednje Evrope.
Istina, Kominterna je tražila od KPJ detaljne izveštaje o radu, naročito zapisnike o pojedinim odlukama sednica Politbiroa i Centralnog komiteta KPJ, ali, kada je reč o direktnom, neposrednom kurirskom prenošenju tih dokumenata za Moskvu, bar što se Tita tiče, to je prestalo 1941. godine. Jedino je Stevo Krajačić, šef IV sekcije sovjetske obaveštajne službe, redovno odlazio iz Zagreba u Sofiju i tamo predavao pisane izveštaje. Usput je svraćao do Blaška Neškovića u Beograd. O tome je Stevo Krajačić pričao svom bratu Josipu, komesaru jedne naše divizije. On je imao svoj dnevnik i u njega unosio sve što mu je Stevo Krajačić pričao o svojim putovanjima u Sofiju, i o zadržavanjima u Beogradu izjavio je akademik Vladimir Dedijer 1990. godine beogradskoj “Politici”
Najkompletniju priču o Ivanu Stevi Krajačiću imala je svojevremeno Dara Janeković, koja je uspela da sa ovim sovjetskim agentom napravi višečasovni intervju. Neko joj je, medjutim, ukrao sve magnetofonske trake sa snimljenom ispovešću Ivana Krajačića. Sumnja se da je to on lično uradio, uz malu pomoć svojih saradnika. Većina pripadnika jugoslovenske partijske tajne službe, radila je u interesu Moskve, a ne beogradske ili zagrebačke centrale KPJ. Tako se i moglo dogoditi, svedoči Popović, da je Mustafa Golubić sa svojim ljudima podigao narod na puč 27. marta 1941. godine, bez Brozovog znanja i uplitanja. Doduše, neki od aktivista ovih obaveštajnih centara Kominterne i NKVD bili su članovi KPJ, kao na primer, Vasilije – Cile Kovačević, Voja Nikolić, Davorjanka Paunović, kurirka CK KPJ, Vera Miletić, Miloš Mamic i o svemu su obaveštavali Aleksandra Rankovića i Svetozara Vukmanovića – Tempa. Jačanjem te jugoslovenske frakcije unutar Kominterne, što se povezuje sa Brozovim dolaskom u Kraljevinu Jugoslaviju, osnaženi su i politički i špijunski sukobi izmedju pripadnika promoskovske i Brozove struje. U toj borbi za prevlast unutar Kominterne, istorija je pokazala, pobedio je Josip Broz, za koga se sumnja da je sredio da “padnu” ili da se likvidiraju svi njegovi konkurenti, od Milana Gorkića, Petka Miletića, preko Mustafe Golubića i beogradskih članova njegove obaveštajne mreže do Ratka Pavlovića – Cicka i Andrije Hebranga. Glavni likvidatori Titovih protivnika, kaže Pavle Popović – Crni bili su Boris Kidrič, Ivan Karaivanov, a zatim Milovan DJilas. Kasnije je tu ulogu preuzeo Ivan Krajačić, zvani Stevo, koji je bio glavni obaveštajac Moskve u Jugoslaviji i na Balkanu. O tome svedoči njegova sestra Emica Krajačić – Drlić:
Ivan Krajačić je pripadao egzekutorskoj grupi, formiranoj još u Parizu posle sloma gradjanskog rata u Španiji, u kojoj su bili i Mustafa Golubić, ali i Boris Kidrič. Ivo je sve do 1943. godine, bio direktno i isključivo vezan za Kominternu i NKVD. Tačnije, radio je za njihove dve obaveštajne službe, a februara 1942. godine, posle hapšenja Ivana Srebrnjaka, NKVD ga je postavio za šefa tajne policije Kominterne za čitav Balkan. Taj zadatak mu je u Zagrebu preneo Ivo Lola Ribar. Kako je Tito, takodje, bio vezan za Kominternu, njemu je iz Moskve naredjeno da Ivu Krajačića stavi na najvišu vojnu dužnost u Hrvatskoj, kako bi obaveštajno mogao bolje da radi. Tom prilikom je došlo do nesporazuma, jer je Broz želeo da Ivana Krajačića kooptira u CK Hrvatske i CK KPJ, ali Moskva to nije dala. Bilo joj je važnije da Stevo radi za “Direktora”, odnosno NKVD. Tito je Krajačića imenovao za komandanta Druge operativne zone, što je zapravo bio obaveštajni centar, u kome su radili i Marko Belinić, Antun Biber i Dragutin Sajli. O tome je Josip Broz odmah izvestio Kominternu, telegramom koji je potpisao konspirativnim obaveštajnim imenom “ Valter.”
Poruke koje je direkcija NKVD slala Titu iz stanice u Kujbiševu, bile su potpisane lozinkom “Centr”, dok su Brozovi telegrami bili pod šifrom “Za direktora”. Te tajne depeše iz Jugoslavije su slate po sledećem sistemu: pozivna oznaka – KFO, osnovni talasi – 56 m, rezervni talasi – 35 m, moskovsko vreme emitovanja – 01,30 i vreme trajanja emisije – 20 minuta. Prvo sa osnovnog, a zatim sa rezervnog talasa. One poruke koje su bile namenjene centrali Kominterne u Moskvi, Tito, Kopinič i Krajačić su adresovali sa lozinkom: “Za Djeda”. Sva trojica su prošla istu političku i policijsku školu u Moskvi, mada Broz i Krajačić to nisu želeli da priznaju jugoslovenskoj javnosti, dok je priča o Kopiniču objavljena tek sredinom osamdesetih. Vlado Dapčević se seća jednog incidenta kod Tita, kada je na večeri sa Rankovićem, Tempom i Krajačićem 1948. godine, podnapit i ljut na Staljina rekao: “Evo kako nas napadaju, a mi smo im dali najbolje kadrove. Čak sam i ja radio za Ministarstvo državne bezbednosti NKVD!” Kada ga je Krajačić gurnuo nogom, da ga opomene da ćuti, Broz mu je odgovorio da nema šta da krije, jer oko njega su njegovi najbolji kadrovi. Josip Broz i Josip Kopinič su se prvi put sreli, upravo u Moskvi, krajem maja 1935. godine. Godinu dana kasnije i Ivan Krajačić je došao u sovjetsku prestonicu. Kada su Tito i Stevo došli u Pariz, posle rata u Španiji, lično ga je Broz preporučio Kominterni kao obaveštajca u Jugoslaviji, jer je taj posao obavljao sjajno za Božidara Maslarića – Andrejeva, sovjetskog špijuna u Madridu. Svoj potpis, Ivan-Stevo Krajačić stavio je na zakletvu NKVD-u u Pragu 1936. godine i postao tajni agent Stefan. Sličnu preporuku, ali dosta kraćeg sadržaja, Broz je dao i za druga Voksina, kako se tajno tada zvao Kopinič, jer je Moskva, njegovu biografiju sa karakteristikama, već imala. Kopinič je bio šef centra za Srednju Evropu, pa je Krajačić i od njega dobijao obaveštajne zadatke. Za ovu trojicu komunista, obaveštajaca i političara, a posebno za Broza i Krajačića, pokazaće se kasnije, vezuje se direktan nastanak, razvoj, a zatim i propast sistema bezbednosti i tajne policije u Jugoslaviji od 1945. do 1991. godine. A nijedan od njih trojice nije bio Srbin.

Autor: Marko Lopušina (zapis iz knjige „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“)
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Ivan Stevo Krajačić

Post od Upravnik »

STALJINISTIČKE SNAGE

U toj i takvoj situaciji, 1962. godine Brežnjev sa staljinističkim snagama, počinje da ruši Hruščova i dolazi na čelo Polit-biroa SKP/b/. Hruščov je Beogradskom i Moskovskom deklaracijom i zvanično prihvatio Jugoslaviju i Savez komunista Jugoslavije kao nezavisne i slobodne, progresivne antiimperijalističke snage u pokretu nesvrstanih. Međutim, staljinisti sa Brežnjeva na čelu, nastupaju sa novom „teorijom ograničenog suvereniteta“ – što znači da svaka socijalistička zemlja mora, pre svega, da vodi računa i da se upravlja prema potrebama SSSR-a i njegovoj bezbednosti, a tek onda o svojim interesima i drugom. Stara parola „revolucionarnost i progresivnost svake komunističke partije i njenih članova meri se po odanosti i ljubavi prema SSSR-u“, zamenjena je sada agresivnom Brežnjevljevom „teorijom“. Sve je dozvoljeno jer cilj opravdava sredstva. Tako je jedan od starijih sovjetskih obaveštajaca vojne obaveštajne službe „rezident“ Ivan Stevo Krajačić, preuzeo na sebe zadatak da dovede Jugoslaviju u ovo jato.
U nedeljniku NIN, od 17. septembra 1989. godine, Dedijer piše da je Ivan – Stevo Krajačić po uklanjanju Gorkića, preuzeo rukovođenje IV odeljenja Sovjetske obaveštajne službe. Tito je hteo da angažuje Krajačića za partijske zadatke, a iz Moksve je došao zahtev da Krajačić preuzme rukovodstvo Četvrte sovjetske obaveštajne službe. Tako je Krajačić, sve do svoje smrti, bio rezident ove obaveštajne službe, ne samo za Jugoslaviju nego i za neke susedne zemlje. U materijalima, pak za IV tom Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita, Dedijer u Politici od 26. aprila 1990. godine piše: „da je Ivan Stevo Krajačić od 1942. godine bio glavni rezident sovjetske vojne obaveštajne službe u Jugoslaviji i nekim susednim zemljama“ (Ovim, verovatno misli da je taj posao preuzeo posle pada Antonova-Srebrnjaka 1942. godine u čijem stanu je tada uhapšen Andrija Hebrang).
Međutim, ova dva zaduženja po datumu i vrsti obaveštajne službe (vojna ili NKD-ova) treba dopuniti i „dinamitaškim“ delovanjem Krajačića u Španiji za vreme građanskog rata, da bi se znalo od kada je radio kao Sovjetski agent kao i o Krajačićevoj ulozi u eksploziji municije 1941. godine u Smederevskoj tvrđavi i njegovim delovanjem preko Ilije Hariša „Gromovnika“ u toku NOR-a u Slavoniji.
Za kontinuitet delovanja Krajačića kao Sovjetskog agenta, danas je manje važno njegovo delovanje u Španiji i Slavoniji. Međutim, eksplozija u Smederevskoj tvrđavi 1941 godine, donela je Krajačiću najviše sovjetsko vojno-političko odlikovanje, Lenjinov orden. Dobio ga je krajem rata, u maju 1945. godine, mimo Tita i drugih proslavljenih rukovodilaca NOR-a naše zemlje. Svi smo tada bili začuđeni, kako to i zbog čega da ministar unutrašnjih poslova Hrvatske, čovek koji se ničim posebno nije istakao u Narodnooslobodilačkoj borbi – NOB-u, dobija ovako visoko vojnopolitičko odličje. Svi smo se pitali, kako to da čovek, koji je u ratu do 1943. godine, bio nekakav ilegalac (sada se zna, da je za to vreme imao nemačka i ustaška dokumenta i prividno, da bi se kamuflirao, bavio nabavkom prehrane za nemačku i ustašku vojsku u Slavoniji i Sremu) a od 1943. godine se muvao po regionalnim štabovima i pozadinskim organima, dobio prvi u Jugoslaviji Orden „Lenjina“. Ovo je do danas ostalo neobjašnjeno i gotovo nepublikovano. Verovatno zbog toga, što je nepopularno slaviti akciju Sovjetskog obaveštajca iz Zagreba, u kojoj je prilikom eksplozije u Smederevu, poginulo oko dve hiljade nevinih Srba.
Jedan od najtežih problema nemačkog „blitz krieg“ protiv SSSR-a, za čitavo vreme rata, bio je dotur materijala. Sovjetske pruge su i danas, šireg koloseka od evropskog standarda. (za 9 cm) Zato su Nemci prikupljali ratni materijal u Smederevu (tvrđavi), a na ratištu žurili sa davanjem Ukrajine, Odese i Krima – kako bi taj materijal brodovima spustili niz Dunav i preko Crnog mora snabdevali svoje trupe.

SOVJETSKI OBAVEŠTAJCI

Zadatak sovjetskih obaveštajaca bio je da to omoguće. To je za njih bilo glavno.
Za nas, Jugoslovenske komuniste i partizane u vreme priprema ustanka i njegovog izvođenja, najvažnije je bilo organizovati ljude i voditi borbu, kako je to Ranković i rekao u intervjuu od 7. jula 1989. godine. „Ja nikad nisam bio aktivista koji je imao obaveze prema Kominterni i Staljinu. Sve što sam postigao u pokretu, borbi, revoluciji, postigao sam u zemlji, boreći se za organizovanje i jačanje kadrovske baze Partije za predstojeće istorijske događaje“. I tako smo i delovali. Pa i kada smo 1941. godine postigli početne uspehe, „Užičku republiku“, mi smo boreći se s Nemcima u okupiranom Kraljevu imali u svojim rukama, samo oko Kraljeva, sedam magacina bivše Jugoslovenske vojske sa avionskim bombama, eksplozivom i topovskim granatama (Lopatnica, Samaila, Mrsać, Vrba itd) i ni na pamet nam nije padalo da to uništavamo niti je to od nas traženo. Uljuljkivali smo se nadama da će nam doleteti neki Sovjetski avion (Čkalov je obleteo pol) ili da ćemo se dočepati neke haubice bivše vojske pa da to upotrebimo u borbi protiv Nemaca. Naša „vojnička“ pamet i iskustvo nisu dosezali čak ni dotle da to naoružanje iskoristimo za svoju odbranu. Zar bi Nemci u Prvoj ofanzivi mogli stići za samo jedan dan od Kraljeva do Užica da smo par avionskih bombi od 200 kila ukopali u stene Ovčarsko-kablarske klisure i srušili put? A Smederevo je bilo veliki uspeh sovjetskih agenata. Drugo je pak hipotetičko pitanje, šta je trebalo da rade ti agenti na svom terenu: Šta je sa ustankom u Hrvatskoj, šta sa Kerestincem itd.
Tito, koji je takođe bio povezan sa Kominternom odnosno sa SSSR-om kao obaveštajac i radio po direktivama Kominterne u predratnom periodu, čak i na razbijanju Jugoslavije, prosudio je i odlučio se na najriskantniji gest u svojoj karijeri početkom ustanka 1941. godine. Kada su iz Moskve stizali panični zahtevi da se krene u oružanu borbu protiv fašista, i kada su agenti morali sve češće da se javljaju sa obaveštenjem, svakodnevno ili bar 2-3 dana, odlučuje da prekine „pupčanu vrpcu“ sa svojom centralom i odlazi u partizane. Od njega nije bilo glasa čitavih šest meseci, kada se iz Foče odnosno Goražda javio 12/13 februara 1942. godine. Istina, Kopinič je u međuvremenu bio u januaru u Rogatici kod Tita i posle toga javio šta je u Ustanku postignuto. Ovakvo odsustvo od rada za Centralu u očima „Dede“ bilo je stavljanje glave na panj giljotine. Pogotovo da je „Deda“ znao, da je Tito podnosio ostavku posle poraznog povlačenja iz Srbije. All i tu, kao i kasnije, uspehom naše borbe, spasili su ga njegovi saborci: „Ne dolazi u obzir tvoja ostavka, sedi i ćuti, jer ako i ovo malo ljudi – boraca koje je s nama sazna da među nama u rukovodstvu ima neslaganja, sve će se raspršiti i otići dođavola“, navodno je na ponuđenu ostavku odgovorio Sreten Žujović – Crni, a što je i „Marko“ Ranković podržao, a zatim i ostali mlađi (Đilas, Kardelj, Lola Ribar).
Kako je „Deda“ i na Kopiničevo javljanje imao primedbi (oko „proleterske“ brigade), da je u tom trenutku postojala ikakva tehnička mogućnost, poslao bi nekoga, možda čak i Petka Miletića (umro u Alma Ati 1972. godine) da zameni Tita. Tako je i u burnim vremenima NOB-a i revolucije, Titu i pokretu uopšte stalno visio mač nad glavom. I samo masovna i uspešna partizanska borba, pod rukovodstvom Partije nas je održala. Veličinu i značaj te borbe i oduševljenje naroda nisu mogli da umanje ni Inform-biro ni epizodni slučajevi Hebranga i Žujovića. Naprotiv, Jugoslavija je zadobila ugled bez presedana u svetu, kao slobodna i nezavisna zemlja.

MAČ NAD GLAVOM

Još u vreme početka sukoba sa Inform-biroom, svi sovjetski agenti i „stanari“ koji su bili prvi na udaru i najuplašeniji, morali su se prvi i izjašnjavati o optužbama. Strah je tada zavladao Jugoslavijom. Istina, Tito se poslednji na IB-u izjasnio, a V Kongres Partije završio je uzvikom „Živeo drug Staljin!“. To samo govori o strahu koji se širio od vrha do dna i koji nam je nametnuo oštrinu postupaka kao što je onaj na Golom otoku. Krajačić je u tom pogledu ostao nerazjašnjen. No, jedan mali nedovoljno poznat detalj: Kada smo već pregrmeli prvi udar IB-a i održali se, Tito ga je negde 1951. godine izveo sa pratnjom iza Avale (Lovački dom) i direktno upitao: „Hajde, zašto ne izvršavaš zadatak koji si dobio?“. Krajačić je, navodno, priznao da je dobio zadatak da ga likvidira, ali da on to neće učiniti. I sam je bio svestan da i njemu, kao i Titu, preti mač nad glavom. No, ti se strahovi razlikuju po intenzitetu i zaslugama. Dolaskom Brežnjeva sa staljinističkim snagama na vlast, i njihovom „doktrinom“ ograničenog suvereniteta, situacija Jugoslavije se znatno menja, a strah kod „dužnika“ raste. I u toj situaciji, stari „rezident“ Ivan – Stevo Krajačić samoinicijativno odlazi u Moskvu, hvata veze sa Brežnjevljevim saradnicima i pristaje na „doktrinu“. Kad je svršio posao, dolazi kod Tita kome je navodno rekao: „Stari, spašeni smo!“. Ispričao je svoj razgovor sa kontaktima iz Moskve, a čime se „Stari“ složio. „Ali oni traže da uklonimo sve one koji su navodno za slobodnu i nezavisnu Jugoslaviju“, što je ostalo pod sumnjom i kolebanjem, no na kraju je i to prihvaćeno. „Titu je bilo teško odreći se Rankovića i onih slobodarskih kadrova Partije, koji su ga stvorili i održali“.
Krajačić je vredno radio. Naširoko je vrbovao saradnike pod Titovom firmom, a na drugoj strani, stalno stavljao Tita u „makaze“: „Ti ili on“. Izolacija preko Jovanke i „mlađih“ funkcionera rađena je smišljeno i po njegovim uputima. „Stari“ mnoge stvari nije ni primećivao niti je pak na kraju imao snage da se odupre. Državna bezbednost je odstranjena od Šefa države, a porasla je uloga vojne bezbednosti, koja se, protivustavno počela baviti i civilima (Ozvučili su Kabinet predsednika srpske Vlade Slobodana Penezića „Krcuna“ i nametnuli kontrolu). A sve to, Krajačić je radio u ime Tita. Stvarao je zaverenički krug saradnika, a sve pod izgovorom obezbeđenja Tita. O ovome jasno govori i jedan detalj iz 1964. godine pre nego što će biti smenjen sa dužnosti šefa KOS-a (Kontraobaveštajne službe), Jefto Šašić, njegov stari poslušnik, boravio je u Zagrebu. U Sabor, kod Krajačića, odveo ga je zamenik šefa KOS-a Zagrebačke vojne oblasti. U razgovoru, kome je i ovaj prisustvovao, Krajačić je postavio pitanje Šašiću, kako da se likvidira „Gedža“. Zamenik KOS-a mislio je da se to odnosi na Dobricu Ćosića, koji je imao taj nadimak. Međutim, u daljem razgovoru, iz objašnjavanja Šašića, kako je „Gedža“ jak u Državnoj bezbednosti, ovaj je shvatio da se radi o Aleksandru Rankoviću, tada još zvaničnom potpredsedniku FNRJ. Plašeći Tita beogradskom čaršijom, naterao ga je da za ministra unutrašnjih poslova dovede Milana Miškovića i tako je preuzeo Ministarstvo unutrašnjih poslova odnosno Državnu bezbednost.
Armiju – koju je Tito neposredno držao u svojim rukama, plašeći Tita, da ga Srbi ne vole i da će mu doći glave i pored toga što su dva najviša rukovodioca Armije bili Ivan Gošnjak i Otmar Kreačić – „Kultura“, Krajačić je vešto podredio sebi, preko vojne obaveštajne službe (KOS-a i XII Uprave) određujući kadrove koji će rukovoditi ovim službama. Kako mu ni stari poslušnik Jefto Šašić kao Srbin nije bio dovoljno siguran, zamenio ga je pre IV Plenuma, Ivanom Miškovićem – Brkom, koji mu je u Smederevskoj eksploziji pomagao svojim vezama kao šegrt preduzeća „Sartid“, inače rođenim bratom Milana Miškovića. Tako je Krajačić, pred IV Plenum, dobio u svoje ruke celokupnu bezbednost preko dva brata Miškovića, odnosno celokupnu obaveštajnu i kontraobaveštajnu službu Jugoslavije.
Ovo nije bilo u redu, čak i iz samo formalnih razloga, jer je postojalo pravilo da dva bliska rođaka, otac i sin, braća, bratanac, šurak itd. ne mogu ni raditi a kamoli rukovoditi istom Upravnom službom a pogotovo bezbednošću. A sve je izvodio pod geslom, da se stara o „Jožinoj“ bezbednosti, kako je on intimno oslovljavao Tita.
Kakva je to uloga stranih agenata u rukovodstvu naše Partije i zemlje, kad i kako se nametnula i šta je sa njima danas, potrebno je da to saznaju mlade generacije. Ne treba imati iluzija da će se strane službe jednostavno odreći takve svoje moćunosti, pa se postavlja pitanje ko danas, posle smrti Krajačića vuče konce, Mišković, Dolanc, Vrhovec, Ribičić ili neko drugi.
Sve ove nerazjašnjene događaje, naročito dolazak na čelne funkcije, posle IV Plenuma nekih perifernih i u revoluciji „zakasnelih“ ljudi, koji se niti obrazovanjem, niti pameću, a posebno nikakvim zaslugama nisu isticali, trebalo bi objasniti i razjasniti.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Ivan Stevo Krajačić

Post od Upravnik »

RAZBIJANJE I RASKOL

Četvrti Plenum je pripremljen i izvršen kao vojno – državni udar klike stranih agenata kod nas. Zavera za razbijanje i raskol i naše Partije i naše Državne zajednice. Njihova moć i dejstvo osećaju se i danas. Mnogi pošteni borci naše revolucije i izgradnje nesvesno su bili uvučeni u ovu politiku razaranja Jugoslavije i njene Partije, koju i danas doživljavamo, ne znajući zašto se tako radilo i radi.
Karakteristična je za ovo danas izjava jednog od vodećih aktera IV Plenuma, general-pukovnika Mišković: „Moja Komisija, u kojoj su bili časni i pošteni ljudi, od struke i zanata, prisluškivanje nije otkrila. Političke zaključke iz našeg Izveštaja donosili su i planirali drugi.“ (Intervju od 25. maja 1990. godine). Jesu, to su bili časni i pošteni ljudi, ratnici. Ali bi isti ti ljudi pucali na svoje ratne drugove, kad bi im se kazalo da je to za odbranu Tita. A ne možete poreći gospodine Brk, da to i niste spremali, jer su Vam podređeni oficiri sedeli na Plenumu iza prvooptuženih za prisluškivaje sa otkočenim pištoljima. A na stranu i to, što ste i vojne jedinice pokretali zbog Plenuma. Tvrdite da su drugi plasirali i donosili političke zaključke. Minimizirate svoju ulogu krivca. A desetine hiljada, isto tako poštenih boraca revolucije, otišlo je pod led. Jeste li svesni, šta znači razbijanje Službe bezbednosti Jugoslavije u kojem ste učestvovali? Jeste li pročitali knjigu Selima Numića o Vašoj ulozi i ulozi Vašeg brata? Po čijem nalogu je drug Gošnjak posle Plenuma morao u Skupštini da laže tvrdeći da Vaša služba KOS sa Vama na čelu, neša dosijea? Kako to, da posle svega, Vi postajete predsednik Saveta bezbednosti Jugoslavije, uz menjanje Ustava? A danas, drugi su krivi! Ko je naredio da se obije pisaći sto i kasa ministra unutrašnjih poslova SFRJ Vojina Lukića, pošto je ovaj bio na službenom putu (odmoru) u Mongoliji kad je smenjen ili ko je naredio da se nad tim istim ministrom, kasnije, kad je uhapšen, vrše zverstva u kaznioni od strane dva brata kriminalca i osuđenika? Nemoj reći da to nisi znao ili da se to pripisuje drugima, Dolancu, Herljeviću ili svom pokojnom bratu.
Pokušaj skrivanja svoje uloge ill minimiziranje samo govori o skakanju pacova sa broda koji tone. „Časni i pošteni ljudi, od struke i zanata…“ neće baš biti takvi, ako su svesno radili ono što su radili u izvršenju naređenja, koja im je šef KOS-a izdavao.
Ova služba „vapije“ za istragom o njenom radu od IB-a jer je neljudski, batinaški odnos prema uhapšenim IB-ovcima na Golom otoku započet i uveden u prihvatnom logoru za IB oficire u Staroj Gradiški, i odatle prenet na Goli otok. A osobito od IV Brionskog plenuma, kad je ova služba proširila domen svog rada, baveći se pored vojnika i civilima. Ovu službu su od početka pa do danas, vodili ljudi iz Hrvatske, gde je Krajačić bio glavni kadrovik.

IZMIŠLJENO PRISLUŠKIVANJE

Krajačić je stalno punio uši Titu, da ga Srbi ne vole, da će mu „beogradska čaršija“ doći glave i slično. Koristio je međunacionalne sukobe koji su tinjali, a koje je Tito smirivao. Izmislio je prisluškivanje koje je on vršio preko Vojne obaveštajne službe (KOS) a poznato je da je Maršalat od 1962. godine, ospluživan od strane vojske, a ne od UDB-e.
Uostalom, on je prvi Titu doneo „crnu kutiju“ još 1945. godine, (videti knjigu Ljubodraga Đurića, strana 438). Oficiri KOS-a radili su po naređenju svog generala Miškovića odnosno Steve Krajačića, smatrajući da to tako Tito traži. O ovom pritisku Brežnjevljevih agenata na Tita i otporu ovoga rečito govori sledeći slučaj: Vraćajući se sa Briona, posle IV Plenuma, Tito je navratio u Zagreb. Praćen od strane hrvatskog rukovodstva u to vreme otišli su u vilu na Sljemenu, vilu „Vajs“. Posedali su u salonu, Tito u sredinu, sa desne strane Bakarić i Pirke, a sa leve Savka i Tripalo i ostali gosti. Nategnuta i neprijatna situacija. Nema o čemu da se razgovara jer se glavna optužba „prisluškivanje“ na Plenumu nije potvrdila niti je išta dokazano, da su Tito i rukovodeći ljudi prisluškivani od UDB-e. Desetak minuta po posluženju, stiže Ivan Krajačić sa trojicom svojih pratilaca. Vrućina. Krajačić raskopanog sakoa, nastupa u salon i pobedonosno se sa nekoliko metara, obraća glasno Titu: „Jesi li video Stari, da je sve ono što sam ti desetak godina već govorio, da te prisluškuju, da je sve tačno. Govorio sam ja tebi, da će ti beogradska čaršija doći glave. Prisluškivali su te, nego šta!“.
Titu očigledno neprijatno i odgovara mu: „Nemoj ti tako Stevo, nije baš sve to tako, što pričaš“. „Misli ti Stari kako hoćeš, ali sve je tačno ono što sam ti govorio“. Tito se demonstrativno digao rekavši: „Idemo“, a svi ostali za njim. Sedaju u kola i odlaze, silaze u vilu na Rebru. Krajačić je sa svojim pratiocima ostao gore. Pošto su posedali po istom rasporedu i bili posluženi, Tito se nervozno okrenuo Bakariću: „Slušaj Vlado, vi se morate ozbiljno pozabaviti ovakvim šovinističkim Stevinim istupima. Ne može on to tako“. Vakarić skrušeno odgovara: „Pa, jeste Stari, pa imaš pravo, mi to i činimo, ali ti znaš kakav je Stevo. On je tvrdoglav. Nikoga ne sluša, ne boji se i ponaša se kako hoće“. Tito uzvraća: „Ne može to tako, ovo je država i ne može on da je tako olako razara!“. Posle kraćeg vremena i posluženja, koje Tito odbija, nezadovoljan ustaje i kaže: „Idemo“. Svi sedaju u kola. Pravac kolodvor, Plavi voz i Tito odlazi u Beograd. (Iskaz oficira iz pratnje)

GAZDAŠKO PONAŠANJE

Već više puta srećemo napise u kojima Tito upućuje javne kritike Ivanu-Stevi Krajačiću, a odmah iza toga, Krajačić uz Tita na prijemu, svečanosti, dočeku strane delegacije i slično. Zaista čudno i neobjašnjivo. Šta je to? U čemu je ta neshvatljiva premoćna uloga Krajačića nad Titom i njegovo neodgovorno i nabusito ponašanje prema šefu države bez posledica? A da ne govorimo o njegovom ponašanju prema ostalim rukovodiocima, ličnim hirovima i prohtevima, zidanju dveju kuća u Zagrebu za njega lično, gazdaškom ponašanju na državnim lovištima, dovođenju morske vode kamionom – cisternama iz Jadrana za bazen u njegovoj kući i slično.
(Stipe Drndić mu je poslao kola marke „Mercedes“, kupljena službenim novcem, a Stevo je ta kola vratio jer mu se nije svidela boja kola. Stipe je ova kola zadržao).
Kakva je to bila uloga vodećih Sovjetskih agenata kod nas i zašto Mika Tripalo danas izjavljuje, da ga je smenio Brežnjev? Kakav je to spisak ljudi, koji je Titu predao Brežnjev, funkcionera koje treba smeniti u Jugoslaviji? Ko je Brežnjevu sačinio taj spisak i ko od tih agenata danas vuče konce? Ne treba imati iluzije, da je sve to prošlost. Jer repovi su ostali. O tome govori i članak u Politici: „Tako je govorio Popit“. U članku je izneto sledeće:
„U proleće 1973. na jednom od inače čestih tajnih sastanaka slovenačkih komunista Pranoe Popit, tada uz Kardelja najuticajniji slovenački političar je rekao i ovo:
„Na Četvrtom plenumu politički smo likvidirali Srbiju. Sada je moramo i ekonomski razbiti, jer sve dok ima stabilnu i jaku privredu predstavlja i stalnu hegemonističku pretnju. Najlakše se to može postići rušenjem kadrova – priseća se Miodrag Čeperković napominjući da je papir sa tekstom tog govora tog proleća kružio Beogradom i da ga je i on lično držao u rukama.
Ubrzo je, kaže, sačinjen i spisak od 42 direktora najvećih srpskih preduzeća, koje je trebalo smeniti. Za tri meseca svi su, izuzev dvojice, bili i smenjeni. Uz njih i oko 4.500 drugih rukovodilaca i stručnjaka iz privrede. Sve što je Popit nagovestio svojim govorom, ubrzo se i ostvarilo.
Tako su sa tobožnje devijacije UDB-e, prisluškivanje i drugo, prešlo na borbu protiv Srbije i u tom cilju, pokrenuto je i pitanje zloupotrebe UDB-e na Kosovu. Jedan mali primer to očito pokazuje: danas je Generalni sekretar Vlade Jugoslavije sin Milana Miškovića, kojeg je Krajačić doveo za ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije pre IV Brionskog plenuma. Ovu funkciju ovaj vrši preko deset godina. Bio je to u vreme Milke Planinc, u vreme Branka Mikulića i sada za vreme Ante Markovića. Kroz njegove ruke prolaze svi najpoverljiviji materijali Jugoslovenske vlade. Naivno bi bilo verovati da je ovaj funkcioner nezamenjiv i da nije na istoj liniji na kojoj je bio i njegov otac. Neka Predsedništvo države i Partije razmisli, kako do toga dolazi. A to su sigurno ozbiljniji problemi naše Partije i zemlje nego Goli otok ili napadi na J.B. Tita.

http://www.pecat.co.rs/2010/01/brionski-plenum/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gosta