Noam Čomski

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Noam Čomski

Post od branko »

Avram Noam Čomski,

Slika

doktor nauka, (eng. Avram Noam Chomsky) je rođen 7. decembra 1928. godine u Filadelfiji, SAD. Profesor je lingvistike je na Masačusetskom institutu za tehnologiju. Čomski je zaslužan za razvoj teorije o generativnoj gramatici, koja se smatra najvećim doprinosom lingvistici napravljenim u 20. veku. Kritičkim razmatranjem Skinerovog „Verbalnog ponašanja“, u kome je osporavao bihevioristički pristup proučavanju uma i jezika koji dominira u toku 1950-ih godina, posebno je doprineo razvoju kognitivne revolucije. Čomski je član saveta Novog plamena, levičarskog časopisa na području bivše Jugoslavije.

Njegov naturalistički pristup proučavanju jezika imao je posebno uticaja na filozofiju jezika i uma. Utvrdio je svoju hijerarhiju i klasifikaciju formalnih jezika na osnovu njihove generativne moći.

Prema „Indeksu citata u umetnostima i humanističkim naukama“ iz 1992. godine, Čomski je u periodu od 1980. do 1992. godine bio najviše citiran živi naučnik, i osmi najcitiraniji naučnik uopšte.


Od kako je započeo svoju kritiku Vijetnamskog rata Čomski je postao nadaleko poznat, posebno internacionalno, po svojoj kritici medija i politike, i to više nego po linvističkim teorijama. Čomski je široko poznat i kao politički aktivista i kritičar spoljne politike SAD-a i drugih vlada. Čomski opisuje sebe kao liberterskog socijalistu i simpatizera anarhosindikalizma (član je organizacije „Industrijski radnici sveta“, IWW.)

Noam Čomski je inostrani član Srpske akademije nauke i umetnosti u Odeljenju društvenih nauka. U svojoj knjizi „Novi militaristički humanizam“ oštro kritikuje bombardovanje Jugoslavije, jer je bilo u suprotnosti sa međunarodnim pravom i ukazuje na to da je humanitarna tragedija na Kosovu počela tek posle početka bombardovanja.

Biografija

Čomski je rođen u Filadelfiji, Pensilvanija. Otac mu je bio Vilijem Čomski, jevrejski naučnik i član „Industrijskih radnika sveta“ koji je poticao iz nekog grada u Ukrajini. Bio je profesor hebrejskog jezika, a objavio je školsko izdanje Srednjovekovne hebrejske gramatike. Njegova majka, Elzi Čomski, je došla iz današnje Belorusije, ali na nesreću njenog muža, ona je odrasla u SAD-u i govorila je „jednostavni njujorški engleski“. Njen prvi jezik bio je jidiš, ali Čomski kaže da je u njegovoj porodici taj jezik bio tabu, zabranjena tema.

On opisuje svoju porodicu u nekoj vrsti „jevrejskog geta“, na rascepu između tradicija jidiša i hebrejskog jezika govoreći da je pod uticajem porodice bio uronjen u hebrejsku kulturu i literaturu. Čomski posebno opisuje tenzije koje je lično doživeo sa irskim katolicima i antisemitama sredinom tridesetih godina 20. veka. On kaže:
„Ne volim da pričam o tome, ali sam odrastao sa utrobnim strahom od katolika. Znao sam da je taj strah bio iracionalan i prevazišao sam ga, ali to je jednostavno poticalo iz mog ličnog iskustva sa ulice.“

Čomski pamti svoj prvi članak koji je napisao kada je imao deset godina o pretnjama širenja fašizma, praćenim padom Barselone u Španskom građanskom ratu. Od dvanaeste ili trinaeste godine on se potpunije poistovetio sa anarhističkom politikom.[6]

Kada je završio Centralnu visoku školu u Filadelfiji (u 184. klasi), 1945., Čomski je započeo studije filozofije i lingvistike na Univerzitetu u Pensilvaniji učeći od filozofa Vesta Čerčmena (West Churchman) i Nelsona Gudmena (Nelson Goodman) i lingviste Zeliga Herisa (Zellig Harris). Herisove lekcije uključivale su i njegovo otkriće transformacija kao matematičke analize strukture jezika. Čomski je za vreme studija korigovao Herisove „Metode u strukturalnoj lingvistici“. Ovo učenje kasnije je reinterpretirao kao operacije preduzete za nastanak kontekstno slobodne gramatike (izvedene iz Postproduktivnih sistema). Herisovi politički pogledi bili su osnova za formiranje svih Čomskijevih.

Godine 1951. prihvatio je nominaciju od strane Gudmena kao mlađi njegov pratilac na Univerzitetu Harvard.

1953. Čomski putuje u Evropu. Odlučio je da njegov pokušaj da formuliše strukturalnu lingvistiku ne bi uspeo zato što je jezik apstraktni generativni fenomen. Od 1955. napušta Univerzitet na Harvardu i počinje da predaje na Institutu za tehnologiju u Masačusetsu narednih 19 godina. Noam se oženio lingvistikinjom Kerol Šec (Carol Schatz) i imaju dve kćerke: Avivu (1957) i Dajan (1960) i sina Herija (1967).

Prvi put je objavio svoje apstraktne analize o jeziku 1955. godine u knjizi „Sintaksičke strukture“, njegovom možda najboljem delu u lingvistici. 1961. godine je bio imenovan kao profesor na Katedri za moderne jezike i lingvistiku (sada je to Katedra za lingvistiku i filozofiju). Čomski je u ovom periodu bio mnogo više angažovan u politici, postao je jedan od vodećih kritičara Vijetnamskog rata, objavio je i esej povodom toga „Odgovornost intelektualaca“ 1967.[7] Od tada je postao najpoznatiji po svojim političkim gledištima, političkim govorima širom sveta i napisanim brojnim knjigama. Njegova dalekosežna kritika spoljne politike SAD napravila je od njega kontroverznu ličnost.

Čomski je u prošlosti primio smrtne pretnje zbog kritike spoljne politike SAD. Bio je na listi Teodora Kacinskog određen kao meta, pa je u periodu kada je Kacinski bio moćan, Čomski morao da proverava svu svoju poštu, jer je brinuo zbog mogućeg podmetanja eksploziva. Čomski tvrdi da ponekad dobija tajnu policijsku zaštitu kad je u dvorištu Instituta za Tehnologiju u Masačusetsu, iako se on sam ne slaže sa policijskom zaštitom.[8]

Uprkos svojoj kritičnosti, Čomski je nastavio i dalje da živi u SAD-u, zato što i dalje veruje da je to „najveća država na svetu“. Ovaj komentar je kasnije objasnio govoreći „Procenjivanje zemlje je besmisleno i ja nikad ne bih koristio takve reči, ali to je jedan od američkih uspeha, posebno na području slobodnog govora, što je postignuto posle viševekovne borbe, čemu se treba diviti“. Čomski je potvrdio ovu kritiku shvatajući to više kao vrlinu:

1955. godine je u Masačusetsu na Institutu za Tehnologiju razvio svoju teoriju o generativnoj gramatici koja je rezultirala naučnim proučavanjem jezika. Prvi put je objavio svoje apstraktne analize o jeziku 1955. godine u svojoj doktorskoj disertaciji, a posle toga 1957. godine u knjizi „Sintaksičke strukture“.

Čomski kao osnovu proučavanja jezika ne uzima glas kao ostali lingvisti nego prostu rečenicu, i od te osnove razvija svoje argumente da se bezbrojnim sintaksičkim kombinacijama mogu stvarati na osnovu značenja složeni nizovi pravila. Rad na generativnoj gramatici razvio je kod njega interesovanje i za modernu logiku i matematiku. Tako su transformacioni ili generativni lingvisti imali uticaj i na psiholingvistiku a naročito na proučavanje jezika dece. 1994. godine Čomski je formulisao „Minimalistički program“ u nameri da pojednostavi simbolički prikaz jezika.

Pored lingvistike od 1965. godine Čomski je postao jedan od vodećih kritičara američke spoljne politike počevši od Vijetnama pa sve do američke invazije na Irak. U svojoj knjizi „Novi militaristički humanizam“ oštro kritikuje bombardovanje Jugoslavije jer je bila u suprotnosti sa Međunarodnim pravom i ukazuje na to da je humanitarna tragedija na Kosovu, u stvari počela tek posle početka bombardovanja. A u svom kontroverznom bestseleru „09.11“ u kojem analizira napad na Svetski Trgovinski Centar u Njujorku Sjedinjene Američke Države naziva vodećom terorističkom zemljom.

Politička gledišta

Čomski je bio angažovan u političkom aktivizmu tokom njegovog celog punoletnog života i izražavao je mišljenje o politici i svetskim događajima koji su bili široko navođeni, publikovani i razmatrani. Čomski je redom osuđivan da su njegovi pogledi oni koje moćni ne žele da čuju i iz ovog razloga je smatran američkim političkim otpadnikom. Ovo su njegovi karakteristični pogledi:
Moć je uvek nelegitimna osim ako se dokaže kao legitimna. Vlast nosi breme dokaza. Ako ne može biti dokazana, treba da se skloni. Vlast koja stavlja neke iznad drugih je nezakonita pod pretpostavkom sličnom kao što je upotreba sile od strane nacije.
Ne postoji velika razlika između robovanja i izdavanja sebe vlasniku što on naziva „ropstvom nadnice“. On ovo oseća kao napad na lični integritet koji uništava i narušava našu slobodu. On smatra da oni što rade u fabrikama trebalo bi njima i da upravljaju.
Veoma stroga kritika spoljašnje politike SAD. Posebno, izjavio je da oseća dvostruke standarde vlade SAD, koji rezultuju masovnim kršenjem ljudskih prava. Čomski je dokazivao da dok SAD mogu propagiraju demokratiju i slobodu za sve, SAD ima istoriju promocije, potpomaganja i savezništva sa nedemokratskim i represivnim organizacijama i državama.
On je dokazivao da masovni mediji u SAD široko služe kao deo propagande SAD vlade i korporacija, sa tri strane široko isprepletane kroz zajedničke interese. U poznatoj napomeni Volteru Lipmanu, Edvard S. Herman i Čomski su rekli da američki mediji proizvode pristanak među publikom.
Bio je protivnik globalnog rata SAD protiv droge, tvrdeći da njegov jezik obmanjuje i upućuje na „rat protiv određenih droga“. On se zalaže za obrazovanje i prevenciju u spornom pitanju, nasuprot vojne i policijske delatnosti.
„Unutrašnja politika SAD u pogledu droga ne ostvaruje svoje proklamovane ciljeve i njeni tvorci su vrlo svesni toga. Ako nije usmerena na smanjenje upotrebe supstanci, na šta je usmerena? Potpuno je jasno, iz savremenih zbivanja i istorijskih zapisa, da su te supstance bile kriminalizovane kada su povezane sa takozvanim opasnim klasama, tako da je kriminalizacija izvesnih supstanci tehnika društvene kontrole.“

Kritičan prema američkom kapitalističkom sistemu i velikom biznisu, on opisuje sebe kao slobodnog socijalistu koji saoseća sa anarhosindikalizmom i veoma je kritičan po lenjinističke grane socijalizma. On takođe veruje da vrednosti slobodnog socijaliste objašnjavaju nacionalno i moralno postojano proširivanje originalnih, nerekonstruisanih, klasičnih, liberalnih i radikalnih humanističkih ideja na industrijski kontekst. Posebno on veruje u visoko organizovano društvo zasnovano na demokratskoj kontroli zajednica i radnih mesta. On veruje da radikalne humanističke ideje njegovih dveju osnovnih moći, Bertranda Rasela i Džona Djuija, su bile ukorenjene u prosvetiljstvu i klasičnom liberalizmu i zadržale njihovu osobinu revolucionara. On podržava poglede koji mogu biti sažeti kao antiratni, ali ne strogo pacifistički. On je značajno bio protiv Vijetnamskog rata i mnogih drugih ratova u svom životu. Međutim, ustanovio je da učešće SAD u Drugom svetskom ratu je verovatno bilo opravdano, sa rizikom da poželjan ishod bude kraj ili da spreči rat kroz raniju demokratiju. Posebno veruje da je bacanje nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki bilo „među najužasnijim zločinima u istoriji“.
Imao je široke pogleda na slobodu govora, posebno u masovnim medijima; protivio se cenzuri i odbijao da preduzme zakonske korake protiv onih koji su ga možda oklevetali.

Čomski je učestalo izjavljivao da ne postoji veza između njegovog rada u lingvistici i njegovih političkih pogleda i on je kritičar ideje da stručna rasprava o političkim temama zahteva znanje na akademskim poljima. U intervjuu iz 1969. rekao je da što se tiče veze između njegove politike i rada u lingvistici:
„Još uvek osećam u sebi da postoji neka vrsta beznačajne veze. Ne bih želeo da preterujem ali smatram da to nešto meni znači najmanje. Mislim da bilo čije političke ideje ili njihove ideje socijalne organizacije moraju biti ukorenjene konačno u nekom konceptu ljudske prirode i ljudskih potreba.“

Dvadesetog septembra 2006. venecuelanski predsednik Hugo Čavez preporučio je knjigu Čomskog pod naslovom „Vođstvo ili opstanak: Američko traganje za globalnom nadmoći“ tokom njegovog govora na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Čavez je izjavio da je to dobra knjiga za čitanje zato što pokazuje zašto je Amerika najveća opasnost za svetski mir, što je prouzrokovalo dugotrajni aplauz od većine na tom sastanku.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Noam Čomski

Post od branko »

Noam Čomski

Prva emisija ciklusa posvećenog jednom od najuticajnijih intelektualaca epohe, Noamu Čomskom (Noam Chomsky), profesoru lingvistike na katedri za lingvistiku i filozofiju Masačustskog instituta za tehnologiju (MIT), političkom disidentu i slobodnom mislicu utemeljenom na načelima anarho-sindikalizma, klasičnog liberalizma i prosvetiteljstva. Najveću naučnu slavu Čomskom je donela lingvistička teorija transformacione, generativne ili transformaciono-generativne gramatike koja je, radikalno preusmerivši centralne tokove istraživanja u domenu gramatike, dubinskim proučavanjem jezika napustila usko područje tehničkih pitanja lingvistike i krajnjim konsekvencama osvetlila ontološke, neurohemijske, fizičke i psihičke aspekte upotrebe jezika, postavši osnov i za političku etiku samog autora koji je šezdesetih godina XX veka postao najuticajniji kritičar imperijalne politike i kapitalističke logike, široko oslonjene na propagandni model i njegove medijske aspekte „proizvodnje pristanka“ kao mehanizama kojim se ostvaruje kontrola i dominacija. Knjigama: Proizvodnja pristanka, Propaganda i javno mnjenje, Intervencije, Profit iznad ljudi, Nasilničke države, Sudbinski trougao, Nužne iluzije, Sile i predviđanja ...predavanjima i javnim nastupima u kojima nikada nije izbegavao da metodom „studije slučaja“ (case study) razotkrije nevidljive linije uticaja i strategija sile, postao je legendarna figura za one kojima je stalo do sveta u smislu istinskog poštovanja ljudskih prava, bazičnih principa međunarodnog prava i ideala ljudske slobode. Ciklus u kome će gosti Atlantisa biti i takvi poznavaoci dela i života Noama Čomskog kakvi su Dejvid Barsamian (Barsamian) i Edvard Herman (Edward Herman) otpočeli smo intervjuuom sa samim Čomskim u kome smo nastojali da damo odgovore na pitanja za koja pretpostavljamo da postoji najširi interes slušalaca – perspektive Srbije u kontekstu sveopšteg političkog besčašća. U razgovoru učestvuje i Ljiljana Bogoeva Sedlar, profesor engleske i američke književnosti na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Nišu.

Transkript

Kritčke refleksije

Intervju sa Noamom Čomskim

Đorović: Na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija većina prisutnih članica izglasala je podršku zahtevu Srbije da Međunarodni sud pravde ispita legalnost jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova. Šta mislite o ovoj inicijativi i njenom zanačaju u kontekstu kosovske krize? Šta Srbija može da očekuje od ovog, novog diplomatskog rata za Kosovo?
Čomski: Prokomentarisao bih najpre kako su o glasanju na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija izveštavali ovdašnji mediji, kako su zvaničnici komentarisali ovaj događaj. Sinhronizacija je potpuna: i izveštaji i komenatri unisono govore o podeljenosti članica UN po ovom pitanju. O kakvoj podeljenosti se može govoriti ako znamo da je 77 članica bilo za usvajanje srpske inicijative a samo 6 protiv: SAD, nekoliko pacifičkih država i Albanija. Dakle, odluka je bila takoreći jednoglasna, ako
izuzmemo članice Evropske unije koje su se mahom ogradile uzdržanim stavom. Šta će se dalje u kontekstu donošenja odluke Međunarodnog suda pravde dešavati ne mogu sa sigurnošću da predvidim. Usvajanje srpske inicijative na Generalnoj skupstini nije samo po sebi obezbedilo i nepristrasnu procenu suda o legalnosti jednostranog proglašenja Kosova. Bojim se da će sud naći način da opstruira sam proces rada ili će po nekom osnovu njegov rad biti zaustavljen, zato što je taj sud isuviše pod uticajem SAD i njegovih saveznika.
Đorović: Juče, takođe pod ogromnim pritiskom od strane britanske vlade i vlade SAD, Makedonija i Crna Gora, priznale su nezavisnost Kosova. Za NATO saveznike je, kako se čini, od krucijalne važnosti bilo da sve bivše jugoslovenske republike, a osobito poslednje dve, daju legitimitet ovom, novom stanju stvari u regionu. Postoji li način na koji bi se male države mogle zaštiti od ovakve vrste pritiska i odupreti strategijama nametanja odluka protivnim njihovim dugoročnim interesima i potrebama.
Čomski: Same one ne mogu ništa. Velika moć funkcioniše kada uspe da ih pojedinčno procesuira. Sa druge strane, kada su države ujedinjene one mogu jako mnogo da urade. Upravo vidimo taj proces ujedinjenja na delu u Južnoj Americi. Veoma dramatična dešavanja tamo se odigravaju poslednjih pet stotina godina. Južna Amerika je bila igračka u rukama velikih sila, uglavnom SAD. U poslednjem veku SAD redovno obara vlade, sprovodi subverzije, agresiju – šta god hoćete i to je mogla da radi zato što je preduzimala akcije sa zemljama pojedinačno, na način koji je eliminisao svaki otpor. Ali, sada, ove države počinju da se odupiru. Šta više taj otpor je toliko značajan da štampa SAD o njemu jednostavno ne izveštava. Bukvalno ne govori ništa. Za SAD tamo se ništa nije promenilo. Veoma značajan događaj odigrao se sredinom septembra. Bolivija je imala verovatno najdemokratičnije izbore u hemisferi, možda i na svetu 2005.godine, kada je u politički proces ušla većina domorodačkog stanovništva koje je iz njega bilo isključeno dolaskom evropskih kolonizatora (povremeno su pokušavali ali su bili surovo razbijani) Oni su tada ušli u političku arenu sa veoma važnim programima za koje su se borili godinama i izabrali su predsednika iz svojih redova. To je izvanredne vežba u demokratiji, teško ju je bilo sa čime uporediti. Naravno, to je izazvalo ogroman antagonizam između tradicionalnih vladara, male evropeizovane, uglavnom bele elite, bogataša koji su vladali oduvek i zauvek, podražavani od SAD, što je i dovelo do onoga što je nazvano secesionističkim pokretom. U Južnoj Americi osnovana je nova regionalna organizacija, Junija Južno- Američkih republika, UNASUR. Ova organizacija održala je svoj VII socijalni samit za Latinsku Ameriku i Karipsku uniju, septembra meseca u Santjago de Čileu i tu je dala bezrezervnu podršku Moralesovoj
vladi i osudivši scesionizam pobunjenika koje je iza scene bezrezervno podržavala Amerika. Morales se i lično zahvalio na podršci i izričito naglasio da po prvi put u poslednjih pet stotina godina zemlje Latinske Amerike uzimaju svoju sudbinu u ruke a ne po nalogu i vođstvu SAD i pređašnjih evropskih kolonizatora. I to je sasvim precizna i tačna konstatacija i u stvari toliko važan događaj da se o njemu ne izveštava u SAD. Ono što se ovde sme reći staje u nekoliko rečenica: održan je sastanak na kome se pokušalo da dođe do rešenja bolivijanske krize. I to je u osnovi tačno ali - nedostaje poenta. Dekleraciju koja donešena pročitao je predsednik Čilea, Bašlet, jedan od zapadnih miljenika. Zatomljavanje činjenica dovelo je dakle do značajne inicijative. Prikrivanje činjeničnog stanja ukazuje na neophodnost upravo ovakvih inicijativa. SAD ne mogu više da rade ono što su radile pod Kenedijem, Džonsonom i potonjim: Reganovom administracijom. Oni su jednostavno
organizovali vojne prevrate, zbacivali demokratske vlade organizovali ili podržavali mnoge terorističke ratove itd. Poslenji put kada su to pokušali bilo je 2002.godine kada su SAD podršžale vojni udar u Venecueli i zbacili demokratsku vladu što je urnebesnim odobravanjem dočekano u ovdašnjoj štampi a što nije moglo da prođe zahvaljujući narodnom ustanku nekon čega je prava istina medijski zabašurena i iskrivljena. Još jedan događaj iz 2004. kada su Amerika i Francuska zbacile vladu u Haitiju. Francuska i SAD su tradicionalni tlačitelji Haitija u poslednjih sto godina. Haiti je slabačka zemlja, uništena moćnim kolonijalnim metodama. I o ovom događaju je bilo tako malo informacija i diskusija, ali, sada, možemo tvrditi da ova uobičajena procedura više nije moguća i to uglavnom zato što zemlje Latinske Amerike sprovode proces integracije. Težak proces, ali se sprovodi i zbilja nema drugog puta. I ukoliko treći svet ne postane organizovan lako će potpasti pod točkove američko evropske moći što se, uostalom, stalno i događa. Uzmimo Iran – u štampi čitamo da se međunarodna zajednica protivi proizvodnji obogaćenog uranijuma i da se svet protivi Iranskoj proizvodnji obogaćenog uranijuma. Ali, ko je to svet ? Svet – to su SAD i njihovi saveznici. Pokret nesvrstanih, koji čini većina sveta, podržava pravo Irana da proizvodi obogaćeni uranijum. Ali, oni očigledno nisu svet. Savet bezbednosti UN pod uticajem Francuske, Amerike i Britanije nametnuo je delimične sankcije Iranu, na šta su pristale i Rusija i
Kina koje su u suštini protiv takvih mera, blokirajući, međutim teže akcije. Očito je da i američki narod nije deo tog sveta. Američka populacija u velikoj većini misli da Iran ima pravo na obogaćeni
uranijum ukoliko ga ne koristi za proizvodnju atomskog naoružanja i poštuje ugovor o zabrani širenja atomskog naoružanja (Non Proliferation Treaty). Ali ogromna većina američke populacije i ogromna većina populacije drugih zemalja očito nisu deo sveta. I dok se ova većina ne organizuje, aktivizira neće biti nikakvih granica ni prepreka za globalne moćnike na čijem su čelu SAD.
Ljiljana Bogoeva - Sedlar kaže da veoma pažljivo pratimo ono što profesor Čomski i vodeći analitičari pišu o Južnoj Americi te da će ona ove godine na fakultetu raditi kurs na temu liberation theology, izuzetno zanimljivom iz ugla fenomena, budući da se ova oslobodilačka teologija, sasvim suprotno od crkvenih praksi brojnih denominacija koje su bile na strani robovlasnika i kolonizatora stavila na stranu narodnih pokreta za oslobođenje.
„Latinska Amerika je prostor na koji je bačeno snažno svetlo analize dok je, čini mi se prostor Jugoslavije odnosno Srbija ostala nekako u senci.Nisam sigurna da su ljudi danas upućeni u težinu i kompleksnost položaja u kojem se nalaze ljudi u Srbiji i ostalim, navodno, oslobođenim zemljama. Mediji i politika ne dozvoljavaju da se sumnja u ispravnost puta koji se deklerativno predstavlja kao jedini izlaz i sistematski suzbijaju kritičko mišljenj, kao i prezentaciju ideja koje bi mogle da mladim ljudima ukažu na moguće alternative“ Profesorka zato predlaže prof Čomskom da se uključi u realizaciju ideje o održavanju konferencije na kojoj bi se raspravljalo o uzrocima i posledicama događanja na ovim prostorima. Da li bi jedna takva konferencija mogla da se održi kako bi se stvari razjasnile i ohrabrili oni u Evropi koji žele da tokovi budućnosti budu na trasi jednog boljeg, pravednijeg, istinitijeg i lepšeg sveta? Spominje i neke od autora koji su o tome pisali kao što su Nora Belof (Nora Beloff): The Avoidable War, Majkl Parenti (Michael Parrenti) te studije, tekstove i nastupe prof. Čomskog kao i debatu održanu u Almeida teatru (Almeida Theatre), 1994.godine, u kojoj su na temu:“ Novi hladni rat“ govorili Noam Čomski, Džon Pildžer (Pilger), dok je moderator bio Harold Pinter (Pinter).
Čomski: Mislim da je to moguće i mislim da je to dobra zamisao, međutim, mislim da je moć zapadnog informacionog sistema takva da i kada bi se jedna takva konferencija održala stvari bi ostale iste.
Nedavno je održana jedna konferencija u Turskoj, sa eminentnim učesnicima; tema je bila ispitivanje invazije na Irak kao i brojne slične agresije i ona jedva da je bila primećena. Zapadni mediji se drže jedne veoma uske linije političke korektnosti. Međutim, nisu u pitanju smo mediji već i sami zapadni intelektualci. Oni ne dozvoljavaju nikakav iskorak; nikakva disparatna misao tu nije dozvoljena. Pomenuli ste Džona Pildžera. On je izuzetak i to mali izuzetak, veoma mali izuzetak. Možete čitati londonski Gardijan (Gardian), jedan od najliberalnijh, najotvorenijih časopisa na zapadu, verovatno
najliberalniji. U Gardijanu možete čitati tekstove najpoštenijih liberala koji u njima ispituju i analiziraju aspekte Novog svetskog poretka u kome raste opasnost, budući da zapadne zemlje, SAD i njeni saveznici gube uticaj u svetu u kome neće više tako lako moći da promovišu svoju tradicionalnu retoričku podvalu o odbrani ljudskih prava, slobode i demokratije. Ovi tekstovi dolaze iz pera liberalnih internacionalaca i u njima možete čitati lamente o trideset veličanstvenih, trideset slavnih godina, trideset sjajnih godina, kojima je sada, nažalost, došao kraj. Oni govore o trideset veličanstvenih godina koje su počele 1978.godine i koje su se završile. Naravno reč je o trideset slavnih godina u kojima se urušio Sovjetski Savez i prestao da postoji Istočni blok, ali oni nikada neće reći da su se u toku tih 30 slavnih, fantastičnih, fenomenalnih godina i druge stvari dešavale širom sveta: 1978. godina je godina kada je argentinski diktator, podržavan od strane Amerike, ustanovio jednu od najmračnijih latino- američkih diktatura. Osamdesete su i godine Reganovih teroristickih ratova u centralnoj Americi u kojima je život izgubilo na stotine hiljada ljudi. Reganovo podrzavanje Južne Afrike donelo je smrt milion i po hiljada ljudi u Namibiji i Angoli dok su u isto vreme Nelson Mandela (Mandela), i Africki nacionalni kongres proglašeni od strane te iste, Reganove administracije za najokorelije teroriste na svetu. Kraj osamdestih, nekoliko godina pred kraj režima aparthejda, godine su od amerike podrzanih masakara sirom sveta. U jugoistocnoj Turskoj ubijene su na desetine hiljada ljudi, unisteno je 35000 gradova i sela i nekoliko miliona ljudi oterano u izbeglištvo. Ove akcije bile su u potpunosti podržane od strane Klintonove administracije. Ovo su i godine uništavanja Istočnog Timora gde se radi o kontinuiranim akcijama Amerike i velike Britanije. Uništenje Istočnog Timora, bliže je genocidu od bilo čega u modernoj istoriji i neuporedivo je u odnosu na najpreteranije izveštaje o stanju na Kosovu devedesetih koji su imali za cilj racionalizaciju bombardovanja Srbije i Kosova, 1999. godine. Akcije prema Istočnom Timoru, podržane u potpunosti od strane Britanje i SAD, od pocetka do kraja, najgori su zločini u posleratnoj istoriji. Eto takav period ugledni autori britanskog Gardijana nazivaju: Trideset veličanstvenih godina. I mi ne stajemo sa takvom politikom... Mi idemo dalje. Ovo su godine strašnih zločina širom sveta, direktno sprovedenih uz podršku SAD. A u isto vereme za zapadnu intelektualnu svest jedini zločini koji postoje su oni koje su počinili drugi. To je jako dobro opisao DŽordž Orvel (Orwell) u svom eseju o profilu nacionaliste koji definise doktrinarnu svest uglavnom zapadnih liberala na najsažetiji i u isto vreme najprecizniji nacin: zlocinci – to su drugi, neprijatelji slobode i demokratije; naša je dužnost i obaveza da im se suprotstavimo. Iz ovih razloga koje sam naveo, mislim da konferencija koju želite da organizujete (a što je samo po sebi izvanredna zamisao) ne bi ništa promenila i ja vam mogu garantovati da će njeni zaključci i uvidi biti u potpunosti prećutani i ignorisani, na sličan ili isti način na koji je tu sudbinu imao Raselov (Russell) sud o Vijetnamu, konferencija u Turskoj koja se nedavno bavila fenomenom agresije na Irak ili UNASUR konferencija koja je odrzana pre nekoliko nedelja u Santjago de Čileu. Ovakve stvari se ne tolerišu unutar liberalne intelektualne kulture, na način koji je, kako sam rekao, izvanredno precizno opisao DŽordž Orvel u svom eseju o nacionalizmu, koji bih svakom od sveg srca preporučio da pročita. Zapadni intelektualac je nacionalista, neko ko ne samo da ne priznaje svoje sopstvene zločine već ima ogroman kapacitet da odbije da uopšte o njima sluša.
U slučaju Kosova i bombardovanja Srbije izuzetno je teško ako ne i nemoguće izneti i najelementarnije činjenice pa i one koje postoje u dokumentaciji Stejt departmenta i NATO. Odnos prema Srbiji postao je deo religiozne fundamentalističke doktrine o humanitarnoj intervenciji: po prvi put se NATO direktno suprotstavio genocidnoj politici sprečivši smrt i patnje ogromnog broja kosovskih Albanaca. To zvanično obrazloženje, upakovano ne slučajno u sintagmu: Milosrdni
anđeo, dobilo je status doktrine hrišćansko evangelističkog tipa a svaka trunka sumnje smesta se doživljava kao jeres. I taj tretman prema ovoj skorijoj istoriji ima isti status kao kreacionistička diktrina kod evangelista: o njoj se ne može raspravljati jer nema mesta za raspravu. Bilo kakav napor da čovek iznese i najelementarnije, bazične, na činjenicama zasnovane dokaze o bombardovanju, nailazi na užasan otpor. A najvažniji dokaz došao je od najvišeg zvanicnika Klintonove administracije, zamenika državnog skretara, Strouba Talbota (Strobe Talbot), dakle čoveka koji je u vreme bombardovanja Srbije bio jedan od ključnih ljudi Stejt departmenta za istočno-evropske poslove. On je
nedavno, pre godinu dana, podržao knjigu svog saradnika DŽona Norisa (John Norris), rečima: Ako želite da znate šta se tamo dogodilo treba da pročitate ovu knjigu. A šta je DŽon Noris u njoj napisao? Napisao je: Bombardovanje Kosova i Srbije nije bilo motivisano nikakvim humanitarnim razlozima već je razlog bio taj što Srbija nije izvela željene socijalno – ekonomske reforme. Srbija je bila poslednje mesto u Evropi na kome nije prihvaćen opštevažeći konsenzus koji je dolazio iz Vašingtona. Zato je bila bombardovana. Kosovski Albanci nisu predstavljali nikakav razlog. I ovo nije komentar DŽona Pildžera, to je komentar najvišeg zvaničnika Klintonove administracije. Izvršite istraživanje, probajte da nađete bilo kakvu referencu izuzev u pisanju disidenata...
Sedlar: Ja i dalje mislim da bi bilo od velike važnosti održavanje jedne ovakve konferencije. Kako je to rekla Ejmi Gudman (Amy Goodman): dobija se prilika da ućutkana većina ostavi svedočanstvo o istini ali i svedočanstvo o cenzurisanju istine, o njenom sistematskom i sistematičnom prećutkivanju. Značaj iznošenja istine od strane ljudi od poverenja nije samo u mogućnosti ili nemogućnosti promene zvanične politički korektne verzije već i u samom činu njenog iznošenja, kako bi se bolje i u budućnosti razumelo delovanje politike krajem XX veka i eto, početkom XXI veka, a ne vidimo da u politici ima odstupanja od ovih metoda.
Čomski: Ne treba imati nikakve iluzije oko načina na koji bi ovakva konferencija bila tretirana. Setimo se Raselovog tribunala za zločine u Vijetnamu. To je bilo pre četrdeset godina. Delovanje ovog suda za ratne zločine, dokazi koji su evidentirani još uvek nisu prodrli do svesti i savesti. Moć doktrinarnog sistema Zapada, ne samo medija već i intelektualne klase je veoma velika i u isto vreme izrazito sužena i rigidna, konformerska, veoma bliska DŽordž Orvelovoj karakterizaciji nacionalista. Ja se slažem sa vama. Intelektualac mora sve da učini kako bi izneo argumente. On mora nužno da bude i aktivista u smislu učestvovanja u debatama, raspravama, njihovom pokretanju kako bi se iznela istina, razumevanje događaja, on nipošto ne sme da podlegne autocenzuri, ali mora da unapred računa na barijere, da zna kakvi će problemi nastupiti kao i da unapred odustane od ideje da svojim akcijama, svojim uvidima, svojom delatnošću, može prodreti do svesti i savesti zapadne intelektualne klase.
Đorović: Bez sumnje profesore Čomski, živimo u Vrlom novom svetu i Orvelovoj 1984. Na koji način se u taj kontekst uklapaju predstojeći predsednički izbori u SAD, bremeniti paradoksima koji svedoče da je u političkom precesu na delu raskidanje veze između političkih izbora i demokratije.
Čomski: Postoje izbori koji su zbilja demokratski. Oni se održavaju u svetu i jedne sam spomenuo: izbore u Boliviji 2005. Oni su od izuzetnog značaja, ali nisu predmet diskusije na Zapadu. Bolivija je najsiromašnija zemlja Latinske Amerike sa većinom domorodačkog stanovništva i oduvek objekt represije. 2005. oni ulaze u političku arenu sa predsednikom koji nije bogat i nije studirao na Jelu, i nakon te političke promene, krucijalna životna, politička, ekonomska i socijalna pitanja počinju da
se rešavaju. Kulturna matrica je promenjena i ljudi su uvedeni u proces promena. Godine su bile potrebne, godine borbe, da bi se došlo do ove pozicije ali i do kontra udara. No, bez postojanja institucije slobodnih, demokratskih izbora ništa od ovakvih važnih strukturnih promena ne bi bilo moguće.
Sedlar: A šta je sa izborima u SAD?
Čomski: Izbori u Americi su ektravaganca. NJih vodi PR industrija koja marketira kandidate na isti način na koji postupa sa bilo kojom robom. Centralna pitanja od značaja za američku populaciju su marginalizovana, ciljevi nisu u fokusu već se akcenat stavlja na karakter kandidata, presonalnost, vrednosti, ma šta to značilo; na bilo šta, dakle, sem ozbiljnih životnih pitanja. I postoji veoma dobar razlog zbog koga oni izbegavaju ova suštinska pitanja. Ne smemo da zaboravimo: javno mnjenje je
u SAD predmet pomnog i pažljivog proučavanja i partijski menadžeri su veoma dobro upoznati sa činjenicom da su obe političke partije nezainteresovane za interese populacije i njihova prava. Oni ne žele da smernice i ciljevi američke politike budu predmet diskusija i rasprava. Partije su produžena ruka biznisa koji ne želi da se interesi naroda pojave kao opcija čak i na idejnom nivou. Oni su upoznati sa stavovima ljudi o bitnim, krucijalnim pitanjima unutrašnje i spoljne politike, kakva su na primer slom hipotekarnog sistema ili stavovima o Iranu ili Iraku itd. Ali ne žele da se o tim i takvim stvarima raspravlja i zato ih zamenjuju obmanama i lažima, obilato podržani medijskim sitemom i i intelektualnim konformizmom. Ako pogledamo sada dešavanja u vezi sa finansijskom krizom, za koju je potrebno dosta vremena da bi se iscrpno analizirala, neverovatna je
istina da je desno krilo konzervativaca optužilo lokalne organizatore poput AjKorna (ICORN) da su zajedno sa liberalima koji vode Wall Street primorali banke da daju jeftine kreditite ilegalnim imigrantima i crncima koji to ne zaslužuju. Mislite da preterujem? Slušajte kampanju, slušajte Saru Pejlen (Sarah Palin), slušajte Talk Radio i čućete upravo ovakve stavove. Ni Demokrate, zapravo, ne nude odgovor zato što ni oni ne daju suštinski značajnu kritiku finansijske liberalizacije koja je izvor krize a koja je deo i njihovog programa. Zato u Americi i imamo populaciju koja je besna, neinformisana, nazadovoljna i frustirana. Bukvalno 80% populacije u Americi misli da vladu vode interesi korporacijskog kapitala a čak 95% da vlada ne pridaje nikakav značaj mišljenjima, stavovima i interesima naroda. U ovim uslovima izbori su tek malo više od ničega. Postoji, doduše, neka razlika među kandidatima, ali ne velika i ne značajna. Izborni proces u SAD nema nikave veze sa onim u Boliviji.
Sedlar: Amerika je bila tako uspešna u sprovođenju režimskih promena u celom svetu a kakve promene možemo očekivati u samoj Americi budući da je više od 80 % ljudi nezadovoljno svojim političkim režimom. Ako slušate Baraka Obamu (Obama) i njgovu spremnost da pokrene rat protiv Irana bez konsultacije sa UN ukoliko Iran bude napao Izrael, zaista izgleda zastrašujuće saznanje da se tako veliki procenat stanovništva protivi ratu a da mora da bira između dva kandidata koji paradiraju svojom spremnošću da nastave sa upravo takvom politikom.
Čomski: Da sve što ste rekli je tačno. I zapravo svet ima sreće i Amerika ima sreću da u njoj ne postoji harizmatična figura poput Hitlera. Harizmatična figura koja bi mobilisala bes i strah i konfuziju ogromne većine stanovništva i koncentrisala se na neprijatelje kakve su za Hitlera bili Jevreji i boljševici a u Americi ilegalni imigranti i lokalni organizatori ili bogate demokrate koje vode Volstrit. To bi moglo da se dogodi. Druga je mogućnost revitalizacija aktivizma, ponovni procvat narodnih pokreta organizovanih na način koji smo imali u prošlosti a čijim je delovanjem
omogućeno postojanje slobode i prava koja danas uživamo u Americi. NJihovo nasleđe je od ogromne važnosti i značaja. Na mnogo načina Amerika je danas najslobodnija zemlja na svetu i to nije došlo odozgo, ona je izvojevana borbom narodnih pokreta odozdo. To bi takođe moglo da se ponovo desi.
Đorović: Dakle, mislite da bi, uprkos svemu, budućnost mogla biti bolja. Čomski: Mogla bi biti bolja ali mogla bi biti i mnogo gora. Setimo se Nemačke dvadesetih godina prošlog veka. Nemačka dvadesetih je bila vrhunac zapadne civilizacije. Bila je najnaprednija zapadna zemlja u pogledu nauke, umetnosti a imala je veoma živu političku kulturu. Mnogo disidenata, političkih partija, jednom rečju, predstavljala je vrhunac zapadne civilizacije. Deset godina kasnije postala je najstrašnija zemlja u istoriji.
Sedlar: Sećam se izjave Arundati Roj (Roy) koja je napravila poređenje između šezdesete, šezdeset osme i dve hiljade osme: Ako bi uporedili crnačke vođe onog i ovog vremena, (ondašnji lideri bili su Nelson Mandela, Martin Luter King, Malkolm X, dok su lideri koji danas paradiraju američkom javnom scenom: Kolin Pauel, Kondoliza Rajs i sada Obama) poređenje bi bilo devastirajuće. Koliko su i kako obećanja revolucije bila izdana od strane onih koji daju privid promenama samim ulaskom u vlast, dok su međuvremenu postali belji nego većina belaca.
Čomski: Pogledajte samo dosijee ljudi koje ste spomenuli: Martin Luter King je bio ubijen, Malkolm X je bio ubijen, Mandela je bio u zatvoru, 1988. godine proglašen je najokorelijim teroristom na svetu. Laknuće vam kada saznate da je tek pre nekoliko meseci Mandela po prvi put skinut sa liste terorista, preciznije u maju. Činjenica da je Obama kandidat za predsednika i da je Hilari Klinton
bila drugi demokratski kandidat je veoma važna. Meni se lično ne dopada ni jedan od demokratskih kandidata, nadam se da je to vidljivo, ali sama činjenica da su dva kandidata žena i crnac, nezamisliva je za šezdesete godine prošlog veka. A to je omogućio upravo aktivizam šezdesetih. Ono što je usledilo civilizovalo je zemlju; u velikoj meri otvorene su mogućnosti kakve nisu postojale u prošlosti. Tačno je to što ste vi rekli: aktivizam šezdesetih nije vodio u najoptimalnijem pravcu
ali ne može se poreći da je njegov značaj ogroman.
Đorović: Nije li na sceni simulacija, proizvodnja slike promena.
Čomski: Ne, radi se značajnim promenama. Ista istina važi i za Južnu Afriku gde su uslovi slični a možda i gori nego za vreme aparthejda, ali se ne može poreći da je ukidanje aparthejda neverovatno postignuće. Svet se ne kreće od najvćeg zla do najveće perfekcije. On se kreće malim koracima.
Sedlar: Moglo bi se reći da je to što su jedna žena i Crnac predsednički kandidati napredak ali to bi mogao biti i trik jer bi te činjenice mogle biti paravan za kontinuitet sa konzervativnim idejama. Postoji Viskontijev film u kome jedan od likova kaže da je u cilju opstanka određenih ideja potrebno stvoriti iluziju promene. Tako da se dešava, ne uvek na sreću, da se radi o triku. Oni će izabrati nešto što će stvoriti utisak ili iluziju da su se stvari promenile a ta vidljiva promena ne znači da se odustalo od stare konzervativne ideološke matrice.
Čomski: Naravno, to je tačno. Institucije moći se nisu promenile. I jasno je da će oni upotrebiti svu moć koju imaju da bi sačuvali svoju moć i dominaciju. Ali, primećujemo da se sada samo društvo promenilo. Dovoljno promenilo da oni moraju da rade na stvaranju utiska da su priznali crnačka i ženska prava. To je samo po sebi veoma značajno, kao što je značajan i nestanak aparthejda iako se strukture moći u Južnoj Africi nisu promenile. Svet napreduje korak po korak. Potrebno je vreme i napor da bi utisci koje oni kreiraju postali istinska realnost, nešto što funkcioniše. I, borba se sada vodi sa višeg osvojenog nivoa. Razmotrimo samo elementarna ljudska prava crnačke populacije. Ona su prošla tranziciju od robovlasništva do 14.amandmana 1862.godine, Civil rajt akta (Civil Right Act) sto godina kasnije pa sve do danas. Crnci su još uvek veoma potisnuta populacija koja pati. Ali ne možemo reći da nema promena za koje je trebalo sto, sto pedeset godina. To je veoma dugo vreme, ali borba se nastavlja i nastavlja se sa višeg nivoa.
Đorović:Kako vidite razrešenje sadašnje ekonomske i finansijske krize. Da li bi ona mogla (što se čini neophodnim u kontekstu propasti razularenog ultraliberalnog modela kao neprozirnog pljačkaškog inžinjeringa koji sada računa na novac poreskih obveznika) da stimuliše povratak socijalne države zasnovane na solidarnosti, socijalnoj sigurnosti ili će, pak, voditi daljem produbljivanju jaza između bogatih i siromašnih.
Čomski: Ne možemo sa sigurnošću znati kako će se finansijska kriza razvijati i kojim će pravcima ići. Mogla bi da bude surova, izuzetno surova. Mislim da Evropa i SAD idu u receseju, da će ostali deo sveta biti uvučen , ništa nalik na veliku krizu tridesetih, ali, biće sasvim dovoljno loše. Mislim da će oni uspeti da stvari održe onakvim kakve jesu. Biće značajnih tehničkih promena, nestaće verovatno zauvek model bankarskog investiranja kakav je do sada postojao, biće pooštreni regulatorni i kontrolni mehanizmi bankarskog poslovanja, ali, budući da na političko – ekonomskom nivou niko ne analizira suštinske uzroke i generatore krize oni i neće biti otklonjeni. Radi se o krpljenju sistema i to krpljenje će verovatno dati rezultate. Što se tiče efekata na stanovništvo, na populaciju, oni će zavisiti od aktivizma i organizovanosti. Da li će ljudi shvatiti i preduzeti nešto u vezi sa saznanjem da koreni krize leže u finansijskim abrevijacijama ili će poverovati da koreni krize leže u tome što su bogati liberali davali jeftine zajmove ilegalnim emigrantima kako oni žele da mi vidimo. Eto u tome je borba.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Noam Čomski

Post od branko »

Kako biti optimista u vreme „pametnih bombi”

Knjiga razgovora i predavanja Noama Čomskog „Moć i teror” objavljena je kod nas u izdanju „Vulkana”

Knjiga razgovora i predavanja „Moć i teror” Noama Čomskog, jednog od najuticajnijih savremenih mislilaca sveta, lingviste, filozofa, profesora Masačusetskog instituta za tehnologiju, prati upravo one teme koje godinama zaokupljaju pažnju ovog nezavisnog intelektualca: ekstremni terorizam koji moćni vrše nad slabijima i pogubna spoljna politika SAD.

Čomski je inače i inostrani član Srpske akademije nauka i umetnosti, u Odeljenju društvenih nauka, i u našoj javnosti poznat je i po tome što je oštro kritikovao NATO bombardovanje Jugoslavije i humanitarnu katastrofu na Kosovu i Metohiji. Neki od njegovih glavnih prigovora upućeni su upravo jednoobraznom ćutanju američkih intelektualaca kada je reč o ratnim zločinima počinjenim izvan NATO-a, a opisao je i teškoće pod kojima su organizovani prvi protesti šezdesetih godina protiv rata u Vijetnamu. Čomski to naziva „disciplinovanošću obrazovanih ljudi”.

Kao najstrašnije ratne zločine, Čomski navodi bombardovanje poljoprivrednih useva i brana u Južnom Vijetnamu, o čemu se svojevremeno s ponosom govorilo. To je, kako ovaj aktivista smatra, ekonomski rat, terorizam direktno usmeren na uništenje ljudskih života.

Knjiga „Moć i teror” objavljena je u „Vulkanu”, u prevodu Tatjane Milosavljević, a otvara je intervju koji je Džon Džankerman vodio sa Čomskim povodom filma „Moć i teror”, maja 2002. godine.

Po mišljenju Čomskog, „jedan od načina da odredimo ulogu SAD u svetu jeste da obratimo pažnju na vojnu pomoć koju pružaju drugima”. Na osnovu studije Edvarda Hermana, ekonomiste Vortonove škole Univerziteta Pensilvanije, zaključeno je da između američke pomoći i torture postoji bliska uzajamna povezanost. Još jedna Hermanova studija pokazuje da, što su mogućnosti za izvlačenje resursa sa neke teritorije povoljnije za ulagače, to inostrana pomoć sve više raste.

Turski zločini nad Kurdima, milioni izbeglica, stalna izraelsko-palestinska kriza, u kojoj SAD već tridesetak godina blokiraju sve pokušaje diplomatskog govora, stravični masakri u Kolumbiji, po mišljenju Čomskog, najupečatljiviji su primeri nepravdi koje su se desile „negde drugde” i samim tim kao i da nisu postojale.

Kada objašnjava sastav koalicije sa SAD na čelu, koja se priključila intervenciji u Avganistanu, Čomski kao jednu od prvih država koje su joj se priključile navodi Rusiju, „zato što je želela da aktivnije vrši zločine u Čečeniji”. „Kina se vrlo rado priključila, ushićena iznenadnom američkom podrškom represiji u zapadnoj Kini”, primetio je Čomski.

Čomski je i jedan od najvećih kritičara licemerstva. Kada navodi jevanđeosku definiciju po kojoj se licemerom smatra onaj ko odbija da o sebi prosuđuje istim aršinom kojim odmerava druge, on zapravo misli na vrlo logičan način. Kada je bilo aktuelno pitanje vojne intervenciju u Avganistanu, Čomski je izjavio:

„Na primer, sprovedete li anketu među američkim intelektualcima, otkrićete da masovno podržavaju bombardovanje Avganistana. Međutim, koliko njih smatra da bi trebalo bombardovati Vašington zbog, recimo, američkog rata protiv Nikaragve ili Kube? Ili Tursku ili nekoga drugog? Dakle, da iko predloži tako nešto, proglasili bi ga ludim. A zašto? Hoću da kažem, ako je ovo prvo ispravno, zašto ovo drugo nije?”

O američkoj spoljnoj politici na Bliskom istoku Čomski je govorio u Uneskovoj palati u Bejrutu 2010. godine. Tada je zapitao šta je to zapravo iranska pretnja. „Morali smo, dakle, da destabilizujemo zemlju koja nije bila pod kontrolom SAD kako bismo uspostavili stabilnost. Isti je problem bio u Čileu pod Aljendeovom vlašću, isti je i u Iranu”, govorio je Čomski.

Inače, jedno od ključnih pitanja koje ovaj mislilac u svom radu postavlja jeste: „Da li je opravdano biti optimista u doba pametnih bombi i nacionalističkih vlada?”

Demonstracija protiv Rusa neće biti

Kada je reč o aktuelnoj situaciji u Ukrajini, Čomski je u jednom od intervjua za „Spektejtor” izjavio da se ni u Londonu, niti u bilo kojoj drugoj zapadnoj prestonici, neće danas videti demonstracije protiv ruske invazije. „Toga neće biti na onim ulicama na kojima se protestovalo protiv invazije u Iraku. Od levičarskih aktivista neće se čuti povišeni tonovi o tome da Putin sprovodi nešto više od invazije, niti da je izraz Ruska Federacija samo ublažena formulacija za oživljenu carističku autokratiju, koja proširuje svoje granice, što imperije uvek i čine. Ukratko, levičarski aktivisti neće reći svojim sledbenicima da smo svedoci kulturnog i neokolonijalnog imperijalizma”, smatra Čomski.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta