grč. filozof (384-322 pr. n. e.). Rodom iz Stagire u Trakiji, učenik Platonov, na poziv makedonskog kralja Filipa postaje učitelj i odgajatelj Aleksandrov ( koji je kasnije prozvan Velikim ). Osnivač je peripatetičke škole u Ateni. Optužen zbog bezbožnosti bježi iz Atene u Haleks, gdje uskoro i umire. Aristotel spada među najveće filozofe svih vremena, najznačajniji je sintetički um i uopće najsveobuhvatniji duh antike. Preispitujući kritički filozofiju svoga učitelja Platona, on sistematski razvija u nizu kapitalnih djela novu originalnu filozofiju i istovremeno enciklopedijski sabire sve značajnije rezultate starogrčke filozofije i posebnih znanosti. Sva do tada poznata, kao i niz novih područja misaone aktivnosti, ljudskog znanja i filozofskih disciplina (logika, metafizika, fizika, psihologija, etika, politika, astronomija, meteorologija, zoologija, poetika i dr.) predmet su genijalnih Aristotelovih istraživanja.
Aristotelova se logika u nekim svojim osnovnim postavkama održala i do danas kao uzor za zasnivanje elementarne logike, pa je stoga i Kant mogao ustvrditi kako je logika u Aristotela dobila tako savršen oblik da iza toga niti je mogla učiniti korak naprijed, niti je morala učiniti korak nazad. Njegova logika raspravlja prije svega o pojmovima, sudovima (iskazima, rečenicama) zaključcima dokazima. Pojmovi su bit ili oblik stvari čija je spoznaja osnovni cilj mislenja. Najviši rodni pojmovi, koji u sebi obuhvaćaju sve druge pojmove, jesu kategorije. Tih kategorija ima po Aristotelu deset: supstancija, kvantitet, kvalitet, relacija, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. U Aristotelovim logičkim djelima (sakupljenim kasnije od učenika pod nazivom Organon) iscrpno su i izvanredno egzaktno raspravljani i neki drugi temeljni logički problemi kao što su principi mišljenja, indukcija i dedukcija, definicija, teorija silogizma, dokaz, logičke pogreške i sl. Uz opširnu eksplikaciju teorije kategoričko-asertoričkog silogizma (što se često smatra njegovim najvećim doprinosom logici ), u njegovim spisima nalazimo i veoma složenu modalnu logiku kao i mnoge začetke ka snijih logičkih teorija. I premda je Aristotel u osnovi razradio principe strogo formalne logike, on ipak oblike razložitog i pravilnog mišljenja nije apstraktno odijelio od samog bitka. Za njega su npr. i kategorije ne samo najopćiji predikati mišljenja već ujedno i najopćije odredbe svega postojećeg. Premda začetke logike, pa i rješenja odredenih logičkih pitanja možemo potražiti i u Sokrata i u Platona, općenito se tek Aristotel smatra osnivačem logike kao posebne discipline.
Prva filozofijaa (ili kasnije nazvana metafizika zato što je u zbirci njegovih djela »poslije fizike«) ispituje posljednje, najviše i najopćije principe svega postojećeg, to je učenje o prvom uzroku, o bitku uopće. Mnoge metafizičke teze Aristotela ukazuju na realističko-materijalističku tendenciju. kojom se suprotstavlja Platonovu svijetu ideja, smatrajući da su ideje imanentne samim stvarima, a ne transcendentni uzori stvari. Nizom uvjerljivih i duhovitih argumenata Aristotel uopće obara osnove Platonova učenja o idejama: Ideja bi moralo biti više nego pojedinačnih stvari, budući da bi morale postojati ideje i o njihovim odnosima; morale bi postojati ideje propadljivog, a to proturječi samoj definicij i ideja; kako može posebno postojati supstancija i ono iz čega je supstancija; ako u svim idejama leži izvor kretanja, onda se i one kreću, ako se pak ne kreću, otkuda onda kretanje i sl.
U zbilji po Aristotelu postoje samo pojedinačne stvari, samo one sačinjavaju prvu supstanciju. Opće ne postoji pored ili iznad stvari već u njima. Opći (generički) pojmovi, koji izražavaju zajedničke osobine pojedinačnih stvari, tek su supstancije drugog reda. Ali i samo pojedinačno postoji upravo utoliko ukoliko se ono opće u njemu realizira. Jer ako osim pojedinačnih stvari ništa ne postoji, onda ne postoji ništa što bi se moglo postići samom spoznajom, već bi svekoliko shvaćanje bilo podložno osjetilnom percipiranju. A mi osjetilno doista, npr., ne primjećujemo da postoji neka kuća uopće pored pojedinačnih kuća. No pojedinačni predmeti ipak manifestiraju svoje jedinstvo i kategorije uma, koje na to ukazuju, ujedno i reflektiraju objektivne odnose samih stvari.
Oblik (morfe) uz neuništivu materiju (hyle) sačinjava svekoliko postojanje. Čista materija, međutim, bez ikakva oblika ne postoji u zbilji (već samo u mislima). Svrhovito se kretanje pokazuje u tome da se forma sve više razvija na račun materijalnog, sve do završetka u "formi forme", u čistom mišljenju koje ima samo sebe za svoj vlastiti objekt. Neodređena materija samo je mogućnost stvari, potencijalnost, dok je oblik aktualnost, ostvarenje. No suprotnost između oblika i materije uvijek je relativna. Ono što je prema nečemu nesavršenijem oblik, prema nečem savršenijem je materija. Realizacija mogućnosti, prelaz i razvitak oblika iz materije zasniva se na kretanju. Svako kretanje, međutim, tj. ono što se kreće pretpostavlja ono što pokreće, pa tako na kraju i jedan, posljednji, nepokretni uzrok. Sve se stvari mijenjaju, ali mora postojati i nešto što je uzrok mijenjanju. Taj prvi pokretač, koji mora biti nepokretan i stoga samo jedan, čisti je oblik bez materije, čisti akt (actus purus), nematerijalno, najsavršenije biće, božanstvo.
Kako je predmet metafizike nematerijalno, vječno biće tako je predmet Aristotelove fizike ono što se kreće, tj. materijalno biće. Postoje po Aristotelu četiri vrste kretanja: supstancijalno kretanje (tj. postajanje i propadanje), kvantitativno ( rast i opadanje ), kvalitativno ( pretvaranje jedne materije u drugu) i prostorno kretanje (tj. promjena mjesta) . Prostorna neograničenost postoji samo potencijalno (npr. u brojanju) ali ne i aktualno, zbiljski. Kretanje u prostoru je neprekidno, vječno, a samo pojedinačna bića postaju i propadaju.
U Aristotelovoj psihologiji ili nauci o duši prevladava mišljenje da je sama duša nepokretna, ali ujedno pokreće tijelo kao njegov unutrašnji, supstancijalni oblik i cilj, ona je njegova "prva entelehija", princip života i organizacije. Postoje tri vrste duše: vegetativna duša (koja se sastoji u sposobnosti hranjenja i rasplođivanja), zatim animalna duša (koja ima još i sposobnost osjetilne senzibilnosti i samokretanja u prostoru) i napokon ljudska duša (koja ima sposobnost mišljenja, razum, um). Aktivni duh u ljudskoj duši, duh koji stvara oblike, koji sve čini (a ne koji pasivno prima) i neposredno gleda najviše istine, božanskog je porijekla.
U svojim etičkim načelima Aristotel se suprotstavlja Platonovu idealističkom rigorizmu i vrlinu definira kao sredinu izmedu dvije krajnosti (npr. nezavisnost i dostojanstvo duha sredina je između uobražavanja i samoponižavanja ) . Uz etičke ( koji imaju voljni karakter ) , Aristotel analizira i tzv. dijanoetičke vrline (intelektualne vrline kao što je npr. mudrost). Sokratovsko-platonističkom nazoru, da mi uvijek nužno hoćemo dobro, Aristotel suprotstavlja tvrdnju da se ljudski porivi i nagoni, kako bi dostigli dobro, moraju uvijek upravljati zaključcima razuma i da po sebi ne moraju biti dobri. U poznatom raspravljanj u o pojmu prijateljstva ukazuje Aristotel na tri vrste prijateljstva: korisno, ugodno i kreposno prijateljstvo. I dok je prvo najčešće u starijih ljudi, drugo u mladića, treće, pravo prijateljstvo u kojem se prijatelj ljubi zbog njega samog, karakteristično je za zrelu muževnu dob.
Politički i socijalni Aristotelovi nazori temeljeni su na tezi da je čovjek po prirodi društveno, političko biće (zoon politikon). Nakon opširne analize političkih formacija (monarhije, oligarhije, demokracije i dr. ), Aristotel izvodi zaključak da je najbolje uređenje umjereno-demokratska republika. U svojim političkim i društvenim razmatranjima on ipak zadržava u punom opsegu instituciju ropstva, smatrajući da su robovi neophodni za život »pravih ljudia, tj. za pripadnike slobodnih građana.
U svojoj čuvenoj Poetici Aristotel, nasuprot Platonu, visoko cijeni istinsko umjetničko stvaralaštvo svojeg vremena (osobito velike grčke tragičare Eshila, Sofokla i Euripida) i smatra da se puna vrijednost dramskog umjetničkog stvaralaštva očituje u katarzi koja očišćuje i oplemenjuje dušu gledaoca. Umjetnost koja pokazuje ono što se moglo dogoditi ( što je, dakle, vjerojatno da se dogodilo ) , vrednija je za nj od historije koja prikazuje samo ono što se doista dogodilo. Od Aristotela potječu i norme o tri klasična jedinstva grčke tragedije (jedinstvo mjesta, vremena i radnje ) o kojima su kasnije vođene oštre polemike između francuskih i njemačkih teoretičara. (Lessing je npr. smatrao da Aristotel naglašava samo potrebu jedinstva radnje, dok su jedinstva vremena i mjesta uvjetovana samo tehničkim mogućnostima tadašnje grčke pozornice ) . Klasična je i njegova definicija tragedije o kojoj su napisane mnogobrojne studije i monografije: "Tragedija je oponašanje ozbiljne i završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju a ne pripovijedaju, a izazivanjem sažaljenja i straha vrši pročišćavanje takvih afekata". Aristotelova će Poetika i danas ostati uzor onim estetičarima, a posebno dramskim teoretičarima, koji traže u samoj umjetnosti izvore estetskih normi.
Uza sve svoje nedosljednosti, proturječnosti, teologijske i teološke idealističke konstrukcije, Aristotelovo grandiozno filozofsko djelo nenadmašeno je u čitavoj antici ne samo po svojim dubokim rješenjima i sistematičnosti i svestranosti izlaganja pojedinih disciplina, već, prije svega, po pokretanju čitavog niza temeljnih filozofskih pitanja, koja upravo kao pitanja ostaju i danas aktualna i predstavljaju trajnu vrijednost svjetske misaone baštine.
Djela: Aristotelovi se spisi mogu podijeliti na egzoteričke (vanjski spisi) i ezoteričke ili akroaneatičke (unutrašnji, odnosno spisi za slušanje). Prvi, tj. egzoterički spisi, koji su kao popularni bili odredeni za širi krug čitalaca - i koji su vjerojatno bili pisani u obliku dijaloga - nisu se sačuvali. Nisu takoder sačuvani ni svi egzoterički spisi, a sačuvana djela mogu se podijeliti u ove grupe : l. Logički spisi sakupljeni su pod zajedničkim nazivom Organon ( tj . oruđe ) koji sadrži ove spise; O kategorijama, O tumačenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, O sofističkim pobijanjima. 2. Prirodoznanstveni spisi: Fizika, u 8 knjiga; O nebu, u 4 knjige; O postojanju i propadnju, u 2 knjige; O duši kao i neki drugi spisi koji nisu filozofski relevantni (Meteorologija, Životinjstvo i sl.) ili čija autentičnost nije dokazana. 3. Metafizički spis je Metafizika (ili prva filozofija koja se po mjestu u Andronikovu zborniku tako nazvala), u l4 knjiga. 4. Etički spisi : Nikomahova etika u 10 knjiga (nazvana po Aristotelovu sinu Nikomahu); Eudemova etika u 7 knjiga ( nazvana po Eudemu Rodaninu, Aristotelovu učeniku) ; Velika etika u 2 knjige ( izvod iz prva dva djela, ali većim dijelom iz drugog); O vrlinama i porocima ( za koji se ne zna da li je autentičan). 5. Politički mu je najznačajniji spis Politika u 8 knjiga ( nedovršen ) i Ustavi državni (Politike, u 158 knjiga u kojima je prikazao ustave 158 država (sačuvan i u nas preveden Ustav Atenski). 6. Retorički spisi: Retorika u 3 knjige ( ali se o autentičnosti 3. knjige sumnja ).7. Poetika (koja je najvjerojatnije imala 2 knjige ali nam se nije u cijelosti sačuvala ).