Atinjanin, grč. filozof (470-399 pr. n. e.). Sin kipara Sofroniskosa, u mladosti se kao atenski vojnik isticao hrabrošću. Svoju filozofsku djelatnost u obli¬ku svakodnevnih dijaloga na trgu otpočeo je u vrijeme koje je ne¬posredno prethodilo Peloponeskim ratovima, u vrijeme procvata atenske demokracije. Originalna Sokratova ličnost ne može se po¬miriti s ulogom ni strogog, zatvo¬renog učenjaka, ni putujućeg uči¬telja koji svoju lažnu retorsku mudrost prodaje za novac. Na mjesto učenih poduka i paradoksa vještih i sjajnih govornika sofista, svuda gdje se pojavljuje postavlja skromno pitanja, jer ništa ne zna osim same činjenice vlastitog neznanja. Oku¬pivši uskoro oko sebe intelektualnu elitu atenske mladeži javlja se kao ideolog “duhovne aristokracije” i dolazi u sukob s vladajućom demokracijom. Optužen 399. pr. n. e. zbog “bezbožništva” i “kvarenja mladeži” otklanja pred sudom da opovrgne svoje teze. AIi upravo smrt na koju je osuđen i kojom se htio suzbiti njegov utjecaj, postaje, po svjedočenjima njegovih učenika, trijumf njegove mirne, hladne, dosljedne misaonosti i etičnosti. “Jer bojati se smrti, ljudi, nije drugo nego misliti da si mudar, a nisi. To znači misliti da znaš ono što ne znaš ….Vrijeme je, suci, da j a pođem u smrt, a vi u život. A tko od nas ide boljoj sudbi, to nitko ne zna.” Premda su mu prijatelji omogućili bijeg, iz poštovanja prema zakonima ostaje u zatvoru i sam ispija otrov.
Sokrat nije ostavio ni jedno pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i da ne može zamijeniti živi razgovor. Glavni su izvori za poznavanje njegova života i filozofije uz Ksenofontovo (Život Sokratov) i Aristotelova djela, prije svega mnogobrojni Platonovi dijalozi (osobito spisi tzv. mlađeg razdoblja - Kriton, Obrana Sokratova i dr.). Sokratova osnovna misao suprotstavlja se prije svega subjektivizmu i relativizmu sofista i nastoji iznaći u mno¬golikosti i različitosti ono što je općevažeće, u promjenlji¬vosti raznih osjetilnih ili predodžbenih privida i u nesi¬gurnosti i slučajnosti pojedinačnog mnijenja ono što je stalno, nepromjenljivo, sigurno, zasnovano na logičkoj nužnosti. Od interesa za kozmos koji prevladava u ranijoj filozofiji, Sokrat se stoga obraća ljudskoj unutrašnjosti i antropološki i etički problem stavlja u centar svojih filozofskih razgovora. “Upoznaj sebe prva je premisa i ujedno conclusio njegova filozofiranja. Polazeći od pret¬postavke “znam da ništa ne znam” Sokrat, pomoću iro¬nije pokazuje sugovornicima kako je njihovo znanje temeljeno na lažnim i nepreispitanim pojmovima. “Pri¬maljskom vještinom” (majeutikom) u planski vođenom razgovoru dolazi do definicije određenog pojma što se ne može temeljiti na varavim ljudskim opažanjima. Ispi¬tujući pojedinačne oblike neke stvari ili pojave pomoću indukcije, dovodi do određenja njene biti i njenog pojma. Tako, npr., istraživanje pojedinog slučaja pravednosti ili nepravednosti dovodi do bitnog pojmovnog određenja pravednosti uopće koje vrijedi za sve pojedinačne sluča¬jeve. Tako definiran pojam, u sebi neproturječan, osno¬vni je cilj i smisao istinske objektivne spoznaje. Ne dovodi ni priroda ni osjetilnost, već jedino um do pravog pozna¬vanja stvari, do zbiljskog autoritativnog znanja.
To povjerenje u pojam i ljudski razum na planu morala dovodi do etičkog intelektualizma i optimizma. Istina i moral su identični pojmovi, nitko ne griješi svojevoljno i grijeh je samo zabluda. Spoznaja dobrog upućuje nužno na to da dobro postupamo, a spoznaja zlog da ga se klo¬nimo. Da vrlina nije znanje, nikoga se ne bi moglo mo¬ralno poučavati, a izmedu znanja i djelovanja principi¬jelno ne može biti spora. Ali Sokratova racionalistička etika zasnovana tako na idealističkoj pretpostavci jednostranog preferiranja razuma nalazi zadnji kriterij mo¬ralnih postupaka ipak u slušanju mističkog, božanskog unutarnjeg glasa, demona koji upravlja svim našim život¬nim činima. Nasuprot materijalističkim tezama o potrebi da se “osluškuje priroda” i da se “živi u skladu s njom”, Sokrat smatra da priroda i nije vrijedna pažnje filozofa te tako završava u spekulativnoj racionalističkoj shemi, koja radikalno odbacuje svu osjetilnost i čuvstvenost. Uzdižući primarno uobičajeno popularno moraliziranje do etike definiranih i čistih pojmova, on na koncu u božjem umu i transcendentnosti nalazi zadnju potporu svojem eti¬čkom intelektualizmu.
Prihvaćene i razrađene od Platona do sveobuhvatnog si¬stema ideja, Sokratove teze imale su znatan utjecaj na cjelokupni povijesni razvoj europskog misaonog kruga, a naročito su glorificirane za prosvjetiteljstva koje So-krata smatra “pretečom Krista” i najvećim moralnim i filozofskim duhom antike. Nasuprot tim tumačenjima već je Nietzsche pokušao Sokrata i njegovu apsolutnu vlada¬vinu pojmova proglasiti najvećom zabludom i pričinom u povijesti ljudske kulture, što je osakatila, moralizirala i osiromašila bogatu i bujnu kulturu antike, a kasnije i zamračila uvid u primarnu, svježu, izvorno dionizijsku grčku misao predsokratovaca.