Platon

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Platon

Post od branko »

PLATON

Slika

(pravo ime Aristokle, ime Platon, što grč. znači "široki" dobio je, vjerojatno, zbog atletske građe), grč. filozof (427-. -347 pr . n. e. ) . Rodom Atenjanin sin imućne aristokratske obitelji bavio se u mladosti pjesništvom i gimnastikom. U filozofiji ga poučavao heraklitovac Kratil, aIi je odlučan utjecaj na njega imao tek Sokrat koga je upoznao svojoj 20. godini i ostao mu 8 godina ( sve do Sokratove smrti ) najvjerniji učenik. Nakon toga odlazi u Megaru k Euklidu, pa u Egipat i Kirenu. Zatim osam godina djeluje kao učitelj u Ateni da bi oko 388. pošao u Italiju i na Siciliju gdje se upoznao s pitagorejcima i došao na dvor Dionizija starijeg . Ali Dionizije ga – nakon što je Platon pokušao ostvariti svoju idealnu državu – budući da su mu dodijali Platonovi savjeti, preda spartanskom poslaniku Polisu, koji ga je kao roba doveo u Eginu na prodaju. Otkupio ga je i oslobodio Kirenjanin Anikerid i vratio u Atenu gdje je osnovao školu (Akademiju). Kad ga je poslije smrti Dionizija starijeg Dion pozvao u pohode njegovu nasljedniku i opet nije imao uspjeha kod vladara, kao što je jedva pobjegao i poslije trećeg putovanja (361. god.) na Siciliju, Od Dionizijeva bijesa i od pogibije spasili su ga sada njegovi prijatelji. Vrativši se u Atenu podučavao je do svoje smrti na Akademiji. Umro je kao slavan, nadaleko slavljen filozof.

U Platonovoj filozofiji pojmovi (koji su u Sokrata još zasnovani u subjektu) dobivaju vrijednost posebnih, ontoloških, samostalnih, o čovjeku neovisnih ideja. Nadpojavnom svijetu ideja je vidljivi svijet materijalnih oblika i zbivanja samo nesavršen odraz. Toj temeljnoj idealistickoj koncepciji, Platon supsumira i rješenja svih ostalih etičkih, spoznajnih, antropoloških i estetskih pitanja. Svaka je ideja, po Platonu, vječna i u sebi identična, uzrok i uzor svemu pojavnom što nikad ne može dostići samu ideju. Predmet istraživanja prave nauke, predmet znanja ne mogu biti promjenljivi materijalni oblici, već samo čisti apstraktni pojmovi, odnosno ideje. Dijalektika je nauka koja proučava ideje, ona je sposobnost da se mnoštvo stvari shvati kao jedinstvo i da se u toku razgovora dođe do spoznaje čistog pojma. Kritizirajući Protagoru, Heraklita, Demokrita pa i Anaksagoru - Platon im zamjera naglašavanje relativne osjetilne spoznaje i postavlja radikalno svoju tezu o jedinom supstancijalnom svijetu nadosjetilnih ideja, u kojem osjetilne stvari mogu samo participirati. Ideje - a ne materijalna zbilja - jedini su pravi bitak svijeta, one su supstancijalni vječni oblici i izražavaju ono što je zajedničko, opće, vrijedno, identično i trajno u pojedinačnim stvarima. Pravi bitak stvari, izražen u idejama, može se spoznati samo razumom i treba ga razlikovati od pojava koje opažamo osjetilima. U sredini između razumne spoznaje ideja i osjetilnog opažanja stoji matematičko mišljenje koje Platon smatra pripremom za filozofiju. Geometrijski oblici i brojevi posrednici su između osjetilnog svijeta i svijeta ideja.

Ideja dobra najviša je u carstvu ideja, jer je dobro po sebi, apsolutno dobro odnosno božanstvo, uzrok svekolike opstojnosti i spoznaje. Nasuprot idejama materija je nešto posve neodređeno, nasavršeno i neograničeno. To je kaotična masa koja ispunjava prostor, što samo pomoću ideja može dobiti oblik, iako daje stalan otpor idejamakao slijepa, mehanička nužnost. Ta neograničena materija koja se upravo stoga i ne može spoznati u stvari je nebitak.

Čovjek je podijeljen na tijelo koje pripada prolaznom svijetu materije i dušu koja je besmrtna i vječna, bila je i bit će, pa se uključuje u duhovni svijet ideja. Duša je i prije ovog života postojala na sličan način kao ideja, kao čist duh bez tijela iako u ljudskom obliku. Stoga i prava spoznaja nije ništa drugo nego sjećanje duše na ideje koje je motrila u svom predživotu.

U svojoj gradioznoj i utopističkoj zamisli države (zastupajući u stvari shvaćanja aristokratske klase), Platon smatra da filozofi treba da vladaju cjelokupnom državom, tj. srednjim staležom "čuvara" i činovnika, a pomoću njih zanatlijama, seljacima i robovima. Platonovo Sedmo pismo, Država, Državnik te konačno Zakoni vrlo su ilustrativna djela ne samo tadašnjih filozofskih i državnopravnih koncepcija, već i duboki i nadasve zanimljivi dokumenti o općim stremljenjima, mogućnostima anticipiranja i idealima društva, koje u liku jednog od najkonzekventnijih idealističkih filozofa sviju vremena, u liku Platona, dobivaju svoja do tada najradikalnija, sintetička i najzrelija rješenja. Država (Politeja) je u tom smislu pokazala idealno zasnovanu zajednicu, toliko idealno, smiono, ali i neizvedivo da je - bez obzira na Platonove intencije da je tako idealnu praktički i politički ostvari - morala kasnije i u samoj ideji pretrpjeti niz korektura. Živa dinamika života i konkretni čovjek sa svim svojim slabostima, individualnim nagnućima i željama, pa i neka žalosno praktično-politička iskustva, srušili su Platonove sanjarske ideale o zajedničkom vlasništvu, odabiranju bračnih drugova, zajedništvu žena i djece, o rigoroznom državnom odgoju, kao i uopće o čistoj, božanski uzvišenoj pravdi. I premda se ta "čistoća" u Državi i u samoj teoretskoj sferi ipak zasnivala na jednoj okrutnoj stvarnosti postojanja robova (pa čak i točno diferenciranih kasta gospodara koji se moraju držati samo svojih neprekoračivih dužnosti i prava), premda je, dakle, i jasan njen klasni karakter, ona ipak sadrži i mnoge elemente koje su čak kasnije neke socijalističke pisce (Maxa Beera, Karla Kautskog) naveli na to da je proglase pravom "komunističkom zajednicom." I doista je Politeja mogla svojim izvanredno lijepo umjetnički pisanim tekstom - kao uostalom i velika većina Platonovih dijaloga - i svojom moralnom čistoćom, idejom kolektiviteta pa čak i nekim ekonomskim rješenjima, navesti na takve, u biti dakako presmione, zaključke.

Ideja države, izvedena iz ideje pravednosti - premda trpi od osnovne Platonove slabosti: podvojenosti na idealno i realno carstvo, na svijet ideja i sjenu ideja - predstavlja logički konzekventno domišljenu tvorbu, što teoretski znači uzornu utopiju sretne i za to vrijeme savršene zajednice. Platonu isključivo intelektualna vrijednost i moralna zrelost filozofa predstavlja sigurni preduvjet za pravedno upravljanje ljudskim sudbinama u organiziranoj zajednici, pa mu nije potrebno ništa drugo do čisti razumski razlog za formiranje i postojanje bilo kojih državnih ustanova i svih postupaka prema ljudima uopće. Svježina te razumske samosvijesti, ponosna i zanesena težnja za realizacijom visokih etičkih vrijednosti, zrači nesumnjivo iz teksta Platonove Države snagom i iskrenošću kao i entuzijastičkom predanošću svojoj idealnoj istini jednog od najgenijalnijih majstora dijaloga sviju vremena. Ukoliko, npr:, pročitamo ono mirno i racionalno pobijanje temparamentno rječitog Trazimaha - kao i niza drugih Sokratovih sugovornika - uvidjet ćemo ubrzo svu dubinu i fiIozofsku snagu Platonove argumentacije, bazirane na neprolaznim vrijednostima i na plemenitoj zainteresiranosti autora da dokaže kako je pravednik i mudriji i sretniji od nepravednika.

Potkraj života Platon je ipak - razočaran realnim neuspjesima, poznavajući bolje ljude, njihovu psihu i njihove mane, njihovu pohlepu za vlašću, novcem i užicima, uvjerivši se da vladavina filozofa ne bi mogla biti svojom intelektualnom snagom dovoljni autoritet masama - uvidio da je Politeja bila samo iluzorna zamisao i da je valja prilagoditi postojećim ljudskim i društvenim mogućnostima. Plod su tih kasnih iskustava starog Platona njegovi Zakoni.

U nizu svojih najpoznatijih dijaloga Platon se bavi i estetskom problematikom. On prije svega utvrđuje da za razliku od lijepih predmeta, lijepih čina, lijepih misli, postoji ideja ljepote, tj. lijepo po sebi koje je uvijek u sebi jednako. Što god je lijepo osim ovog jednog - ideje lijepo je po tom što u sebi sadrži dio tog općeg lijepog. Samo, dakle, onaj koji poznaje ideju ljepote može zaključiti i stupanj ljepote u pojedinačnim predmetima. Platon, dakle, smatra da se ne bi moglo ustvrditi šta je lijepo, ako ne bi postojala neka mjera, kriterij, neki opći uzor, neka apsolutna vrijednost koja lijepe stvari čini lijepima. U Fedru Platon želi pokazati kako se u zoru ljepote sjećamo one prave idejne ljepote, što smo u Preegzistenciji doživjeli u carstvu ideja, pa nam upravo to sjećanje "okrilati dušu" u dodiru s realno lijepim.

Ali Platonova metafizika lijepog - njegovo uzdizanje ideje ljepote među tri najviše ideje (uz dobro i istinu) - suprotstavljena je njegovoj teoriji o umjetnosti. U tim razmatranjima o umjetnosti Platon je vrlo konzervativan i traži da umjetnici proizvode samo didaktički vrijedna djela koja mogu koristiti državi. Svi drugi umjetnici potiču i uzbuđuju strasti koje će "svak razuman htjeti utomiti pa loše odgojno djeluju na puk". Stoga će iz svoje idealne države istjerati čak "i najvrsnijeg pjesnika i prvog od tragika" besmrtnog Homera. Ali Platonovo se potcjenjivanje umjetnosti ne temelji samo na ovom pedagoško-idejnom i pragmatičkom razlogu, već prije svega na bezvrijednoj spoznajnoj funkciji umjetnika. U osnovi se, međutim, njegova nerazumijevanja umjetnosti nalazi njegova estetska koncepcija mimezisa (oponašanja). Ukoliko, naime, umjetnost mora što vjernije oponašati realne predmete, a i ti su realni predmeti, po Platonovoj shemi, već i sami sjena svijeta ideja, umjetnost doista ništa drugo i ne radi već oponaša oponašano, ona je sjena sjene. Stoga i jest za Platona realni stol ipak vredniji od slike stola koja ga oponaša. Pjesničko umijeće u cjelini nije zasnovano na znanju, već samo na nadahnuću, subjektivnom mnijenju i stoga nema objektivni karakter racionalnog mišljenja, već je i suviše emocionaIno, a premalo intelektualno i strogo pojmovno.

Platon izvanredno dosljedno pokazuje sve posljedice jednog stava koji ne nalazi nikakav drugi oblik spoznaje osim intelektualnog. On je s pravom smatrao da se oponašanje uvijek zaustavlja na prirodnoj datosti, a ne dolazi do pojmova, do logičke istine. No on je istovremeno smatrao da izvan intelekta, koji otkriva ideje, ne postoji ništa drugo do puka prljava, tjelesna osjetilnost i strast. Doista se njegovo profinjeno estetsko osjećanje teško moglo složiti s njegovim rigoroznim logičkim izvodima što su toliko ponižavali vrijednost umjetnosti. Jednom je i sam rekao da bi se osjećao sretnim kad bi mu itko ikada pokazao način kojim bi umjetnost opravdao i postavio je među uzvišene djelatnosti ljudske. No kako ga nitko nije mogao uvjeriti u nelogičnost njegovih rezultata, i kako mu se činilo da umjetnost svojom prividnom istinom protivurječi njegovoj etičkoj savjesti, a intelekt određivao da izbaci umjetnost, on je konzekventno poslušao intelekt i svoju savjest.

Bez obzira, međutim, na spoznajne i estetske kvalitete besmrtnih Platonovih dijaloga, što će uvijek ostati među najvrijednijim i najzanosnijim djelima ljudskog uma u riznici europske kulturne baštine, Platon nije prevladao dualizam svijeta ideja i zbilje i stoga je i ostao u okviru niza nerješivih proturječja što su karakteristična i za mnoge kasnije objektivno-idealističke sisteme. Na neka od tih proturječja ukazao je već njegov učenak Stagiranin Aristotel.

Glavna djela: Platonova se djela mogu svrstati u 4 osnovne grupe:

l. Sokratovsko razdoblje : Apologija; Kriton; Protagora; Ion; Laket; Država I knjiga, Lisid; Harmid; Eutif ron.

2.Prelazno razdoblje: Gorgija; Menon; Eutidem, Hipia minor; Kratil; Hipia maior; Meneksen.

3. Djela zrelog razdoblja : Simposion; Fedon; Država II-X ; Fedar.

4. Djela kasnog razdoblja : Teetet; Parmenid; Sofist; Državnik; Fileb; Timej; Kritija; Zakoni.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Platon

Post od branko »

Platon

MINOJ ILI O ZAKONIMA


(politički spis)

Sa starogrčkog prevela Ana Petković

Lica u dijalogu:

Sokrat i njegov pratilac


SOKRAT: Reci mi šta je to zakon?
PRATILAC: Na kakav tip zakona se tvoje pitanje odnosi?
SOKRAT: Zašto? Zar postoji razlika među njima ako je u pitanju zakon uopšte? Razmisli o tome šta ja tebe zapravo pitam. Jer to je isto kao kad bih želeo da znam šta je to zlato. Da si me na isti način pitao o kakvoj vrsti zlata govorim, takvo pitanje, po mom mišljenju, ne bi bilo ispravno zato što nema nikakve razlike između zlata ili između kamenja kada se radi o zlatu ili o kamenju u celini. Isto tako, ne razlikuje se zakon od zakona, već su svi jedno budući da je svaki zakon manje-više sličan drugom. I upravo se na to odnosi moje pitanje - šta je zakon uopšte. Pa, ako si spreman, reci.
PRATILAC: Šta bi drugo mogao biti zakon nego ono što je kao običaj priznato?
SOKRAT: Da li ti to smatraš da je govor ono što se govori, da je vid ono što se opaža, ili da je sluh ono što se čuje? Ili je jedno govor a nešto sasvim drugo izgovorene reči; jedno je vid a drugo ono što se opaža; jedno je sluh a drugo ono što se čuje? Isto tako, jedno je zakon a nešto drugo ono što je kao običaj priznato. Nije li tako? Šta ti o tome misliš?
PRATILAC: Smatram da je u pitanju nešto drugo.
SOKRAT: Znači, zakon nije ono što je kao običaj prihvaćeno.
PRATILAC: Mislim da nije.
SOKRAT: Što bi, onda, mogao biti zakon? Razmotrimo to na sledeći način. Kada bi nas neko pitao o ovome što smo pričali - pošto si rekao da vidom opažamo stvari koje posmatramo, na pitanje šta je to vid odgovorili bismo mu da je to čulo koje nam omogućava da očima vidimo stvari. I kada bi nam postavio pitanje šta je to sluh, a pomoću sluha čujemo ono što slušamo, odgovorili bismo da je to čulo koje nam omogućava da ušima čujemo glasove. Na isti način bi nas neko mogao upitati: pošto se zakonom prihvata ono što je kao običaj priznato, šta je to zakon. Da li se radi o čulu ili o dokazu, jer se o stvarima uči tako što se iznose dokazi; ili je to otkriće, kao što se lekarskom veštinom otkriva sve što se odnosi na zdravlje ili na bolest; ili je to veština, kao što se proročkom veštinom, kako kažu proroci, otkrivaju namere bogova, budući da je znanje otkrivanje stvarnosti. Da li sam u pravu?
PRATILAC: Naravno.
SOKRAT: Šta bismo od svega toga prihvatili kao najbolji odgovor na pitanje šta je zakon?
PRATILAC: Zaključci i odluke, po mom mišljenju. Jer kako bi drugačije mogao da opišem zakon. Očigledno je, dakle, da zakon uopšte, kako stoji u tvom pitanju, jeste odlika države.
SOKRAT: Državno mišljenje je, čini se, ono što nazivaš zakonom?
PRATILAC: Tako je.
SOKRAT: Možda si u pravu a možda ćemo ubrzo moći da dođemo do boljih saznanja. Da li neke ljude nazivaš mudrim?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Dakle, mudri su mudri zbog mudrosti?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: A pravedni su pravedni zbog pravednosti?
PRATILAC: Naravno.
SOKRAT: Zakoniti su zakoniti zbog zakona?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Nezakoniti su nezakoniti zbog bezakonja?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: I zakoniti su pravedni?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: A nezakoniti su nepravedni?
PRATILAC: Da, nepravedni.
SOKRAT: Dakle, pravednost i zakon predstavljaju nešto najplemenitije.
PRATILAC: Tako je.
SOKRAT: A nepravda i bezakonje nešto najsramnije.
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Jedni čuvaju državu i sve ostalo, a drugi je ruše i uništavaju.
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Zato zakon treba posmatrati kao nešto plemenito, i težiti za njim kao za nečim dobrim.
PRATILAC: Svakako.
SOKRAT: Rekli smo, dakle, da je zakon proizvod državne odluke.
PRATILAC: Tako je.
SOKRAT: Zar nisu neke odluke dobre a neke loše?
PRATILAC: To je tačno.
SOKRAT: A zakon ne donosi ništa loše.
PRATILAC: Ne, ne donosi.
SOKRAT: Znači, nije ispravno onako jednostavno odgovoriti da je zakon državna odluka.
PRATILAC: Slažem se.
SOKRAT: A loša odluka ne bi mogla biti zakon?
PRATILAC: Ne.
SOKRAT: Siguran sam, ipak, da je zakon vrsta mišljenja. I pošto on nije loše mišljenje, da li je sada jasno da je reč o dobrom mišljenju, ukoliko je zakon mišljenje?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Šta je to dobro mišljenje? Zar to nije istina?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Da li je zakon, prema tome, istinsko mišljenje, otkrivanje stvarnosti?
PRATILAC: Da, jeste.
SOKRAT: Dakle, zakon teži da bude otkrivanje stvarnosti.
PRATILAC: Zašto onda, Sokrate, ako je zakon otkrivanje stvarnosti, za iste stvari ne koristimo uvek iste zakone, ukoliko smo mi otkrili stvarnost?
SOKRAT: Zakon ništa manje ne teži da predstavlja otkrivanje stvarnosti. Ali, mi smatramo da oni koji ne koriste uvek iste zakone, ne mogu uvek da otkriju ono čemu zakon teži - a to je stvarnost. Zato pogledajmo, ako nam sada može biti jasno, da li uvek koristimo iste zakone ili različite u različitim prilikama, i da li mi svi koristimo iste zakone, ili jedni koriste jedne a drugi druge.
PRATILAC: Ali, Sokrate, nije teško shvatiti zašto se neki ne pridržavaju uvek istih zakona, kao i to zašto različiti ljudi imaju različite zakone. Kod nas, sada, prinošenje ljudskih žrtava nije nezakonito već bezbožno, za razliku od Kartaginjana, kod kojih je to sveti i legalni običaj, čak i kada neki od njih žrtvuju svoje sinove Kronu, kao što si možda čuo. I nisu samo varvari ti koji imaju zakone različite od naših, nego i naši susedi u Likeji, (grad na jugu Arkadije) kao i Atamantovi potomci, prinose onakve žrtve iako su Heleni. (Up. Herodot, VII 197. U Alu, Aheji, Kserksu su vodiči ispričali priču o Atamantu, koji je žrtvovao svog sina Friksa i zato su njegovi potomci bili kažnjeni. Prema legendi, ako bi najstariji član porodice Atamantida ušao u gradsku kuću, pritanej, narod ga ne bi puštao da izađe pre nego što bi pristao da bude žrtvovan. vezi sa sahranjivanjem mrtvih, kada su pre pogreba prinošene žrtve i pozivane žene da skupe kosti iz pepela. Još starija generacija zakopavala je telo u kući, a mi ništa od toga sada ne činimo. Neko bi mogao da navede hiljadu sličnih primera, budući da postoji bezbroj načina da se dokaže da niti mi uvek podražavamo nas same, niti razni ljudi jedni druge, kada su u pitanju zakoni i običaji.) Sigurno znaš ili si čuo kakve smo mi zakone poštovali ranije.
SOKRAT: Nije to nikakvo čudo, najbolji moj prijatelju, ako je ovo što govoriš tačno, a ja sam to prevideo. Ako nastaviš da ovako opširno saopštavaš ono što misliš, a i ja na sličan način, mislim da se nećemo nikada dogovoriti. Ali, da ovo zajednički razmotrimo, brzo bismo se složili. Dakle, ako želiš, započni istraživanje sa mnom, postavljajući mi pitanja, ili, ako ti se više sviđa, odgovarajući na njih.
PRATILAC: Voljan sam, Sokrate, da odgovorim na bilo šta što ti poželiš.
SOKRAT: Onda, hajde, reci mi da li smatraš da su pravične stvari nepravične, a nepravične pravične, ili su pravične stvari pravične, a nepravične nepravične?
PRATILAC: Ja mislim da su pravične stvari pravične, a nepravične nepravične.
SOKRAT: Da li i ostali razmišljaju o tome isto kao i mi ovde?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: I Persijanci?
PRATILAC: I Persijanci.
SOKRAT: Uvek, pretpostavljam?
PRATILAC: Uvek.
SOKRAT: Da li se stvari koje su veće težine ovde smatraju težim, a one koje su manje težine lakšim, ili je obrnuto?
PRATILAC: Ne, nego, stvari koje su veće težine su teže, a stvari koje su manje težine su lakše.
SOKRAT: A tako je i u Kartagini i u Likeji?
PRATILAC: Da, jeste.
SOKRAT: Dobre stvari se, kako se čini, svuda smatraju dobrim, a loše lošim, a ne loše dobrim i obrnuto.
PRATILAC: Tako je.
SOKRAT: Dakle, opšte je pravilo da su stvari koje postoje, a ne stvari koje ne postoje prihvaćene kao stvarne, i kod nas i kod svih ostalih.
PRATILAC: Slažem se.
SOKRAT: Ko god ne priznaje stvarnost, ne priznaje ni zakon.
PRATILAC: Na osnovu tvojih reči, Sokrate, izgleda da su iste stvari uvek prihvaćene kao zakoni i kod nas i kod ostalog sveta. Ali kad razmislim o tome da mi naše zakone na razne načine neprestano menjamo, ne mogu da se s tim složim.
SOKRAT: Možda je to zato što ne shvataš da, iako se pravila menjaju, suština ostaje ista. Ali, pogledaj to kao ja, ovako. Jesi li nekada naišao na spise o lečenju bolesnika?
PRATILAC: Jesam.
SOKRAT: Znaš li onda koje se veštine spisi tiču?
PRATILAC: Znam, lekarske veštine.
SOKRAT: Znači lekarima nazivaš one koji poseduju znanje iz te oblasti?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Da li oni koji o određenoj bolesti nešto znaju imaju isto mišljenje o istim stvarima, ili prihvataju različite poglede?
PRATILAC: Isto, ja mislim.
SOKRAT: Da li se Grci slažu samo sa Grcima, ako se radi o stvarima o kojima poseduju znanje, ili se varvari slažu, kada su u pitanju iste stvari, ne samo međusobno, već i sa Grcima?
PRATILAC: Neophodno je da oni koji imaju znanje dele iste poglede, bilo da su Grci ili varvari.
SOKRAT: Dobro si odgovorio. A da li je to uvek tako?
PRATILAC: Da, uvek.
SOKRAT: Da li lekari pišu o zdravlju ono što je prihvaćeno kao istina?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Znači spisi lekara su lekarski zakoni?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Da li su zemljoradnički spisi i zemljoradnički zakoni?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Čiji su spisi i prihvaćena pravila o sređivanju vrtova?
PRATILAC: Vrtlarski.
SOKRAT: Znači, to su vrtlarski zakoni.
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Zakoni onih ljudi koji znaju kako da vode vrtove.
PRATILAC: Naravno.
SOKRAT: A to znaju vrtlari.
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Čiji su spisi i prihvaćena pravila o spremanju jela?
PRATILAC: Kuvarski.
SOKRAT: Da li su to onda zakoni kuvanja?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Zakoni onih ljudi koji znaju da nadgledaju pripremanje jela?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Da li su kuvari ti koji, kako kažu, to znaju?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Dobro. A čiji su spisi i prihvaćeno pravilo o upravljanju državom? Da li možda onih ljudi koji znaju kako da vode državu?
PRATILAC: Slažem se.
SOKRAT: Da li to zna iko drugi osim državnika i kraljeva?
PRATILAC: Jedino oni.
SOKRAT: Ono što ljudi zovu zakonima zapravo su državna dokumenta koja su sastavili kraljevi i časni ljudi.
PRATILAC: To je tačno.
SOKRAT: Zar oni koji poseduju znanje neće pisati različito u različito vreme o istim pitanjima?
PRATILAC: Ne, neće.
SOKRAT: Niti će zameniti jednom prihvaćena pravila drugim, iz poštovanja prema njima?
PRATILAC: Neće.
SOKRAT: Dakle, ako vidimo da neki ljudi tako postupaju, da li ćemo za njih reći da su znalci ili neznalice?
PRATILAC: Neznalice.
SOKRAT: Šta god da je ispravno, nazvaćemo zakonom ono što za svakoga važi, bilo da je u pitanju lečenje ili kuvanje ili vrtlarstvo.
PRATILAC: Da.
SOKRAT: I šta god nije ispravno, nećemo nazvati zakonom.
PRATILAC: Ne.
SOKRAT: To postaje nezakonito.
PRATILAC: Neminovno.
SOKRAT: Dakle, u pisanju o onome šta je pravednost a šta nepravednost, i uopšte o upravljanju državom i o tome kako treba njome vladati, ono što je ispravno jeste kraljevski zakon, a ne ono što nije ispravno, iako se čini da jeste onima koji nemaju znanja. Naime, u pitanju je tada nešto nezakonito.
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Ispravno smo se složili da je zakon otkrivanje stvarnosti.
PRATILAC: Izgleda da je tako.
SOKRAT: Hajde da to još bolje razmotrimo. Ko ima znanje da seje seme u zemlju?
PRATILAC: Zemljoradnik.
SOKRAT: A da li on odgovarajuće seme seje u određeno zemljište?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Znači, seljak sve to dobro raspoređuje i njegovi zakoni i raspodele su ispravni kada je to u pitanju.
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Ko je dobar u raspodeli tonova u pesmi i vešt da izabere pravi? Ko je taj čiji su zakoni ispravni?
PRATILAC: To je svirač na fruli i na kitari.
SOKRAT: Onaj ko najbolje poznaje zakone u ovoj oblasti, najbolji je flautista?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Ko je najbolji kad je reč o ljudskoj ishrani? Zar to nije onaj koji preporučuje odgovarajuću hranu?
PRATILAC: Da, jeste.
SOKRAT: Onda su njegove raspodele i zakoni najbolji, i ko god najbolje poznaje pravila iz te oblasti, ujedno je i onaj koji najbolje raspoređuje.
PRATILAC: Naravno.
SOKRAT: Ko je taj?
PRATILAC: Učitelj gimnastike.
SOKRAT: Da li je on najpozvaniji da napasa ljudsko stado? (Ovde je reč nomoc povezana s posebnom upotrebom glagola nemein -„naći odgovarajućipašnjak - što je izvedeno iz originalnog značenja - deliti.)
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Ko je najpozvaniji da napasa stado ovaca? Kako se zove?
PRATILAC: Pastir.
SOKRAT: Znači, pastirski zakoni su najbolji za ovce?
PRATILAC: Da, jesu.
SOKRAT: A govedarski zakoni za goveda?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Čiji su zakoni najbolji za ljudske duše? Zar nisu kraljevski? Reci mi (ako se slažeš).
PRATILAC: Da, jesu.
SOKRAT: U pravu si. Da li bi mogao da mi kažeš ko se u davna vremena pokazao kao najbolji zakonodavac kada je u pitanju sviranje frule? Možda se ne sećaš? Želiš li da te ja podsetim?
PRATILAC: Da, sigurno.
SOKRAT: Priča se da su to bili Marsija i njegov ljubimac Olimp iz Frigije.
PRATILAC: To je tačno.
SOKRAT: Zvuci koji su dolazili s njihovih frula gotovo su božanski i oni sami podstiču i ističu one koji su spremni da se približe bogovima. Danas, još uvek, ti zvuci se pamte kao nešto božansko.
PRATILAC: Tako je.
SOKRAT: Ko se od starih kraljeva, prema tradiciji, pokazao kao dobar zakonodavac, tako da se do današnjeg dana njegovi zakoni primaju kao da su božanski?
PRATILAC: Ne sećam se.
SOKRAT: Zar ne znaš ko od Grka ima najstarije zakone?
PRATILAC: Misliš li na Spartance i na Likurga zakonodavca?
SOKRAT: Njihovi zakoni stari su manje od tri stotine godina, ili tu negde. Ali odakle potiču najbolji zakoni? Da li znaš?
PRATILAC: Kažu sa Krita.
SOKRAT: Dakle, ljudi koji žive tamo koriste najstarije zakone u Grčkoj?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Da li možda znaš ko su bili njihovi najbolji kraljevi? Minoj i Radamant, sinovi Zevsa i Europe, koji su te zakone stvorili.
PRATILAC: Kažu da je Radamant, Sokrate, bio pravičan čovek, ali da je Minoj bio surov, zao i nepravičan.
SOKRAT: Ta tvoja priča, najdraži moj prijatelju, potiče iz atičke tragedije.
PRATILAC: Zašto? Zar to nije pravo predanje o Minoju?
SOKRAT: Ne, već ono kod Homera i Hesioda. NJima ipak treba verovati više nego svim tragediografima od kojih sam čuo takve priče.
PRATILAC: Dobro, šta oni pričaju o Minoju?
SOKRAT: Reći ću ti da se ne bi i ti, kao mnogi drugi, ogrešio o božanstvo. Jer nema ničeg bezbožnijeg i ničeg čega bi čovek trebalo više da se pazi nego da se ne ogreši rečju ili postupkom o bogove, a onda i o božanske ljude. Moraš biti oprezan kad god nekog čoveka koriš ili hvališ, da ne pogrešiš. Jer bog se ljuti kada neko kori onoga ko je njemu sličan, ili hvali onoga ko se od njega razlikuje. A čovek o kome pričamo je dobar. Nemoj da misliš da su kamenje, drveće, ptice, zmije nešto sveto a ljudi nisu. Dobar čovek je pre svih najviše bogu posvećen, a loš je najbezbožniji. Što se tiče toga kako su Minoja Homer i Hesiod slavili, uputiću te da se kao čovek koji potiče od čoveka ne ogrešiš kada je u pitanju heroj, Zevsov sin. A Homer je govoreći o Kritu rekao da tamo ima puno ljudi i devedeset gradova: Knos je golem grad, u njemu je kraljevao Minoj, godina devet po devet k'o drugar velikog Diva. To je ukratko izrečena Homerova pohvala Minoju, kakvu nijednom drugom heroju nije uputio. Pošto je Zevs mudrac, a to je veoma cenjeno, pojavljuje se on svuda, na raznim mestima, a posebno ovde. Homer kaže da se Minoj devete godine svoje vladavine družio sa Zevsom, odlazio da ga Zevs, budući mudrac, podučava. A to što tu čast, da ga podučava Zevs, Homer nije dodelio nijednom drugom heroju, predstavlja najdivniju pohvalu. U Carstvu senki, u Odiseji, opisao je Minoja kao sudiju sa zlatnim žezlom, ali ne i Radamanta. On ovde nije opisan ni kao sudija niti je rečeno da je bilo kad drugovao sa Zevsom, zato kažem da je Minoja od svih najviše proslavio Homer. To što je Zevsov sin i što je bio jedini koga je Zevs podučavao predstavlja izuzetnu čast. Stihovi Kraljevao je Minoj godina devet po devet, k'o drugar velikog Diva znače da je Minoj bio Zevsov učenik. Ti razgovori bili su predavanja, a ko u njima učestvuje, jeste učenik. Svake devete godine dolazio je Minoj u Zevsovu pećinu da nauči nešto novo i da pokaže znanje koje je od Zevsa stekao u proteklih devet godina. Ima nekih koji smatraju da je on bio Zevsov drug u piću i igri. Kao dokaz da svi koji tako govore greše, moglo bi da se prihvati ovo. Od svih naroda, bilo Grka ili varvara, jedini koji se klone gozbi i šala, kojih ima tamo gde ima i vina, jesu Krićani, a posle njih i Spartanci, koji su to od njih primili. Na Kritu jedan od zakona, koji je ustanovio Zevs, glasi da je zabranjeno piti zajedno, u društvu, do opijanja. Jasno je da je Minoj sve što je smatrao valjanim odredio kao zakon i za svoj narod. On nije, kao lakomislen čovek, mislio jedno, a sasvim drugačije postupao. I to druženje, kažem, teklo je u razgovoru radi vaspitavanja u vrlini. Minoj je zato svom narodu uveo takve zakone zahvaljujući kojima, već dugo godina, Krit živi srećno, a i Sparta, od kada je počela da ih upotrebljava, pošto su ti zakoni božanski. I Radamant je bio čovek, budući da ga je podučavao Minoj. Međutim, on nije bio upućen u celovitu veštinu vladanja, već u pomoćnu kraljevsku službu, koja mu je omogućila da vodi glavnu reč u sudnici. Zato se i govori o njemu kao o dobrom sudiji. Minoj ga je koristio kao zaštitnika zakona u gradovima, a Talosa (Talos, čovek od bronze, koga je Zevs poklonio Minoju. Up. Apoll. Rhod. IV 1639 i Apollodorus 19. 26.) u ostalim delovima Krita. Talos je tri puta godišnje obilazio sela, starao se o zakonima u njima, a kako su oni bili ispisani na bronzanim tablicama, izvedeno je i njegovo ime bronzani. Slično je i Hesiod rekao o Minoju. Pošto je spomenuto njegovo ime, piše ovo: On je bio najveći kralj od svih smrtnih kraljeva, koji je vladao duže nego bilo ko susednim narodima, držeći Zevsovo žezlo, kojim je upravljao državama kao kralj. A Zevsovo žezlo ne predstavlja ništa drugo do obrazovanje koje je Minoj od njega primio i zahvaljujući njemu upravljao.
PRATILAC: Kako se desilo, Sokrate, da se raširi priča o Minoju kao neobrazovanom i okrutnom čoveku?
SOKRAT: Zbog nečega što će naterati i tebe, ako si mudar, najbolji prijatelju, a i svakog drugog čoveka koji želi da bude na dobrom glasu, da se nikada ni sa jednim pesnikom ne posvađaš. Jer oni imaju veliki uticaj na mnenje, na ono što stvore u glavama ljudi, bilo da govore za ili protiv. Minoj je pogrešio što je zaratio s našim gradom, u kom pored mnogo umetnika ima i mnogo raznih pesnika, a posebno onih koji pišu tragediju. A tragedija je ovde stara i nije započela od Tespida i Frinika, kao što se smatra, nego, ako želiš da istražiš, saznaćeš da je ona veoma staro otkriće grada. Tragedija je najpopularnija vrsta poezije i najbolje usmerava duh. A ta je priča ušla u tragediju jer se tako mi svetimo Minoju što nas je prinudio da plaćamo danak. *(Legenda kaže da je Minoj pobedio Atinjane i naterao ih da na Krit svake godine šalju sedam mladića i sedam devojaka kao žrtve Minotauru)To je ta greška koju je Minoj napravio kada je postao naš neprijatelj, i zbog toga je, pošto si to pitao, bio na sve lošijem glasu. Najbolji dokaz za to da je bio dobar čovek, koji poštuje zakone, i dobar delilac, kao što smo ranije spomenuli, predstavlja činjenica da su njegovi zakoni ostali nepromenjeni budući da ih je stvorio neko ko je otkrio pravu istinu u upravljanju državom.
PRATILAC: Po mome mišljenju, Sokrate, tvoja priča čini se verovatnom.
SOKRAT: Onda, ako primiš kao istinu ovo što pričam, da li si se uverio da Krićani, Minojev i Radamantov narod, koriste najstarije zakone?
PRATILAC: Da.
SOKRAT: Minoj i Radamant su se, dakle, pokazali kao najbolji zakonodavci u staro doba - oni koji najbolje raspoređuju, i pastiri naroda, baš kao što je Homer i dobrog vojskovođu nazvao pastirom.
PRATILAC: Tako je.
SOKRAT: Tako mi Zevsa, zaštitnika prijateljstva, ako bi nas neko pitao šta dobar zakonodavac i čovek koji pravilno raspoređuje daje telu da bi bilo bolje, rekli bismo, ako želimo ispravan i kratak odgovor, da su to hrana i rad. Zato što hrana okrepljuje telo a rad ga vežba i jača.
PRATILAC: U pravu si.
SOKRAT: A ako bi još upitao šta to dobar zakonodavac i čovek koji pravilno raspoređuje daje duši da bi bila bolja, kakav bi naš odgovor bio, ako bismo želeli da izbegnemo da se postidimo nas samih i naših godina?
PRATILAC: Ovoga puta ne znam šta da kažem.
SOKRAT: Zaista je sramno da mi, kada je u pitanju naša duša, u ovim stvarima pokazujemo neznanje, iako od toga zavisi dobro i zlo, a pri tome smo istražili sve što se odnosi na telo i na razne druge stvari.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 5 gostiju